6. Ljubav, kad jednom odleti
Potajno mu odrežeš pramen kose. Potom ga staviš u avan i tučeš dugo, dugo. Sve dok od njega ne ostane prah. Dodaš prstovet osušene kožice šišmišovih krila. Miješaš sve zajedno dok se sastojci dobro ne povežu. Pri tom, cijelo vrijeme misliš na osobu kojoj si namijenila čarobnu mješavinu, izgovaraš na glas zaziv za ostvarenje svojih nauma, i smišljaš plan kako da je ubaciš u piće ili jelo. Magda, stara čudakinja, u jednom je dahu izgovorila te riječi, obećavajući uspjeh mojoj bezizglednoj situaciji. Što sam mogla izgubiti? Ono, što ionako već odavno nisam imala? Što se tiče pramena kose, straha i dvojbe nije bilo. Taktiku sam razradila još dan prije. Bila je krajnje jednostavna. Ništa posebno. Ali kako doći do šišmiša? To me mučilo već u samom startu i tu sam vidjela malo veći problem. Magda je kazala da na žalost već odavno oskudijeva tim zahtjevnim materijalom iz proste činjenice jer je postala prestara za veranja po pećinama i napuštenim kućama. I da ću se za tu sitnicu morati pobrinuti sama. Sitnica? Baš! I tako sam odmah sutradan prionula na posao. Dok je moj dragi plovio nevidljivim predjelima snova, prilijepila sam mu ni manje ni više nego tri žvake u kosu. Za svaki slučaj. Dvije straga, jednu sprijeda. Jest, malo me zaboljela duša zbog toga ali, kao da me ne boli danima zbog mnogo većih problema nego što je kosa. Nju i kad odrežeš, naraste. I bude sve kao da nikada i nije bila odrezana. A ljubav kad jednom odleti... mogu li to više i šišmišova krila vratiti? I ako se vrati, bude li opet sve isto, kao da nikada nije ni odletjela? Zaspali smo kao i inače te večeri. Šutljivi. U poziciji - leđa o leđa. Zbog toga i ide ova priča! Tek s buđenjem nastala je drama koju nisam očekivala i svađa je bljesnula svom snagom. Urlao je kao lud. Cijelo vrijeme upirao prstom prema kosi i govorio kako je ovo sranje konačno prelilo čašu njegova strpljenja sa mnom. Ono što on trpi nitko živ ne bi. Zatim je naglo zastao, i dok se takav ižvakane kose očajnički pogledavao u ogledalu, počeo je nenormalno tihim, prijetećim glasom govoriti; ti... ti... ti si jedna najobičnija..., nije uspio dovršiti jer sam ja plačnim gasom zavikala: „Naravno da nisam to što misliš!! Sve je to zbog ljubavi!“ On nije ništa čuo već je nastavio s nizanjem uvreda i potragom za jedinim krivcem u našoj vezi. Mojim gubitkom pameti. Rezultat čega je opsesivna zafrkancija sa žvakama koje kao sumanuta lijepim posvuda; na uzglavlje kreveta, korice knjiga, laptop, daljinski, i sad sam se okomila na jastučnice i plahte!
„Ja? To nije točno! O čemu pričaš?“, naoko sam se čudila! Ali, glas mi je treperio a obrana bila tanka. To sa žvakama bilo je gotovo točno. Ne sasvim, ali blizu. Nekada žvačem od nervoze a nekada iz čistog zadovoljstva. Istina je, da nakon što se dobro ušuškam u krevet, nerado ustajem iz njega samo zbog toga, pa je onako sanjiva polijepim kudikamo. Do jutra se uglavnom stvrdnu u male raznobojne kamenčiće i nema tu neke veće štete. Dakle, čemu sad ta drama? Zbog drame sam ispustila suzu. Pitaj ti boga, kako smo se na kraju našli u zagrljaju. Ni približno spontano kao nekada, već kao dvoje ljudi koji zagrljajem stišću neizbježan kraj. Onda se iznenada odmaknuo i rekao kako će sići dolje do brijačnice i dati se ošišati, na golo. Protrnula sam. Zar toliko muke ni za što? Rekla sam mu mazno, maco, budem ti ja to pomalo, šišačem. Imaš svega par beznačajnih rupica, ništa se neće primijetiti... „Vraga neće“, prekinuo me, pa zalupio vratima i izašao. Ni u ludilu nisam pomišljala na ovakav neočekivani zaplet. Od muke sam jednu žvakicu hitro strpala u usta, ostatak paketića spremila u džep, i krenula prema tim sumornim pećinama. Miris mentola odmah me oraspoložio i dok mi se vilica pomicala u svim pravcima razmišljala sam, možda sa šišmišima ipak budem imala više sreće. Poslije ću razmišljati kako doći do vlasi kose.