LUKRECIJINO ISKUPLJENJE Ne tako davno, dvije tisuće i neke godine, Stella i Luigi doĎoše ljetovati u prekrasni hrvatski grad Zadar. Kada putem Tripadvisera otkriše da blizu Maraske postoje slasne palačinke, uputiše se s Poluotoka prema Đigi brodicom, ne bi li skratili put. Toga je dana momak za brodsku vezu bio mali Šime, iz stoljetne obitelji zadarskih barkarijola, koji je smjenu odraĎivao umjesto oca. Od ukrcaja i trenutka kada ugleda Stellu, osta njome očaran. Svu minutu i pol vožnje nije uspijevao skinuti pogled s njezinog zamamnog lica, koje mu se zaljubljivo smiješilo. Još ga je više iznenadilo što mu je put platila svojim telefonskim brojem. Stellin brat Luigi bio je očigledno nezadovoljan razvojem situacije jer je za njega ljeto bilo varljivo, a srce (u ta doba osobito) zavodljivo. Bojao se da će Stella ostati povrijeĎena. Kako bilo da bilo, pomoću čari novoga doba i sveopće globalizacije, Stella i Šime nisu mogli odoljeti – dogovorili su se potajice te noći naći na Trgu kod gradske ure… Na trgu je otkucavala ponoć, a Šime u iščekivanju nestrpljivo šetkarao. Preplavio ga je jedan od onih nebeskih, sudbonosnih osjećaja. Onih o kojima je čitao samo u pjesmama i slušao od ljudi kojima se pogled otima u daljinu... Kao da je znao! Znao da je ona njegova fatalna ljubav. Njegova Beatrice. Njegova Madonna. Stella napokon stiže. Sjajlila je. Zapravo, nije se znalo tko od njih dvoje više sjaji. Niti tko više koraca. Krenuše Kalelargom prema Donatu. Odvest će je Šime na sladoled u slastičarnicu pa će već vidjeti kamo će ih put odvesti. Vrijeme letijaše brzinom svjetlosti. I brže! Kako to već kod zaljubljenih biva... Poželješe ovjekovječiti svoju čarobnu noć. Selfie su okinuli baš kod crkve sv. Donata. No, na fotografiji se ukaza nešto neobično. Srsi im, doslovno, proĎoše cijelim tijelom. U njihovoj je pozadini stajao nekakav neobični lik. Šime je, kao roĎeni Zadranin, a i vrsni poznavatelj povijesti znao da je to duh sv. Donata koji je rukom pokazivao u smjeru Morskih orgulja. Strah i zbunjenost nadvlada znatiželja te prema Donatovoj zapovijedi krenu put Orgulja. Puhala je tramontana i Orgulje su odjekivale sve do mjedenih ušiju staroga Spiridona – Špire. Stella je izvadila mobitel želeći snimiti veličanstveni poj, no mobitel podivlja. Najednom se otvorila nekakva nepoznata aplikacija iz koje nije uspijevala izići. S razlogom.
Nakon nekoliko sekundi aplikacija je počela prevoditi zvuke Orgulja i, poput holograma, prenese ih u prohujalo vrijeme antičkoga Zadra... ...u vrijeme kada je u Zadru živio Donat. Vrlo naočit momak, koji je svojom pojavom mamio osmijehe mnogobrojnih djevojaka, a u gradu slovio za okretnoga vozača dvokolice. Tijekom jedne od uobičajenih jutarnjih vožnji rivom Donat se zagleda u Anastaziju, kći lokalnoga moćnika Justinijana. MeĎutim, Anastazijin otac nije smatrao Donatovu krv dovoljno plavom za svoj pomladak. Uvidjevši rasplamsavanje njihovih strasti i osjećaja, danima je smišljao kako bi se riješio Donata. I domislio se. Dat će mu ultimatum. Morat će se boriti u areni na Forumu kao gladijator ili zaboraviti Anastaziju! Bijaše, naime, siguran da Donat nije lud da pristane. Zanemarimo li svakodnevnu životnu opasnost, biti gladijator značilo je biti na najnižoj stepenici ondašnje društvene ljestvice. No, Donat – lud, mlad, zanesen, opijen – pristade odmah. Da bi osigurao Donatovu smrt, Justinijan odluči zatražiti pomoć morske vile Lukrecije te je potraži na mjestu današnjih Orgulja, gdje je Lukrecija obitavala. Puhala je tramontana. Justinijan je izvukao rog te tri puta u njega puhnuo ne bi li dozvao morsku vilu, koju je nekoć davno obljubio i koja odonda sve za nj čini. Zapovijedi joj da se u presudnome trenutku nadolazeće borbe pojavi u obličju njegove kćeri Anastazije te tako omete mladoga Donata. Anastazija putem gradskih ptičica otkrije očev kobni plan, no kada krene spasiti svoga dragog, zatočiše je u Kapetanovoj kuli. Zatoči je otac i ostavi očajnu, preplašenu i uplakanu... Na dan borbe arena bijaše puna gradskog puka željnog kruha i igara... Donat se sjajno borio i u trenutku kad je gotovo imao svoga protivnika, pojavi se Lukrecija u Anastazijinom obličju: – Ako me voliš, baci oružje... Te tri sekunde bile su pogubne za Donata. Pade mrtav, proboden kopljem. Tuga se nadvi nad grad. Anastazija se u ludilu baci s kule i umre od bola ljuvenoga. I danas, stoljećima poslije, olujne noći odjekuju njezinim jecajima. No, nebo nije ostalo ravnodušno. Justinijan biješe osuĎen na usamljenost do kraja života u srazu sa savješću koja ga je izjedala i kidala tijekom čitavoga dugog života, a Lukrecija bijaše osuĎena na puhanje u orgulje za vrijeme tramontane sve do trenutka svoga iskupljenja. U čast dvoje ljubavnika dade puk zadarski izgraditi crkvu sv. Donata i crkvu sv. Stošije. Jednu prekoputa druge. Blizu. Da se, dok je svijeta i vremena, dovijeka gledaju.
*** Nakon te fantastične noći Stella i Šime nisu znali jesu li zbunjeniji ili šokiraniji. No šok zamijeni odlučnost i Stella sutradan odluči priznati svome bratu priču koju su skrivale dubine njezina srca, bez obzira na njegovu zaštitničku nastrojenost, stavove i neodobravanja... Naravno, Luigi je pobijesnio. Izići... Morao je odmah izići i probaviti sve svoje strahove. Sve novopridošle informacije od kojih je strepio, istinite su! Krene do zadarskih Orgulja. I opet taj vjetar! Tramontana! Orgulje kao da su ga zvale. Privlačile. Sve ga je onamo vuklo! Za sve postoji razlog! Uvijek postoji – ondje ga je čekala Lukrecija. Ispripovjedila mu je svoju priču te ga je upozorila na proročanstvo. U slučaju da spriječi ljubav dvoje mladih koje je sudbina povezala, bit će kažnjen. Iz straha ili nekog nama neznanoga razloga, Luigi se pokorio riječima morske vile. I tako je Lukrecija, nakon toliko stoljeća, uspjela iskupiti svoj grijeh i svoje miješanje u prste nebeske. Sa sebe je skinula kletvu i nestala s morskom pjenom... A Stella i Šime? Stella i Šime žive sretno u Zadru. Ponekad, kad zapuše tramontana, otvore album i pogledaju selfie s Donatom.
VODITELJI RADIONICE: Gabriel Kovačević, Tea Grbić, Jelena Milutinović, Marko Gorša i Zrinka Kovačević , studenti 2. godine Hrvatskog jezika i književnosti. Završnu verziju uobličila Zrinka Kovačević. U RADIONICI SUDJELOVALI i PRIČU STVORILI: učenici Pomorske škole i Gimnazije Jurja Barakovića