N D O R NA
U J E Z U M M O G R A D A
Z A D R A
Zora je! Petar Zoranić, zadarski pjesnik, otvara oči. Ugledao je vile iz svoje knjige Planine. Grad još spava. Nigdje nikoga. Petar ih pozove u Narodni muzej Zadar gdje im želi pokazati prošlost grada Zadra. – Narodni muzej Zadar sastoji se od nekoliko odjela koji čine jedan muzej – rekao je Petar Zoranić. – Dođite, vile moje!
– Gdje smo to? – pitale su vile. Petar je odgovorio: – Ovo je Etnološki odjel, jedan od odjela Narodnoga muzeja. Unutra su svi predmeti iz sjeverne Dalmacije. Nešto je iz Ravnih kotara, nešto iz Bukovice i velebitskoga podgorja, a neki predmeti su iz jadranskoga područja. Ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a uz more ribarstvom i pomorstvom. – Pogledajmo ! – rekle su vile sve uglas.
– Kakva je ovo odjeća? – uzbuđeno su pitale vile. – To je ženska narodna nošnja koja se nekad nosila. Objasnio im je da se odjeća pravila od vune i lanenog platna. – Sviđa mi se ova crvena ogrlica! – rekla je vila Milost. – Crvena kolajna napravljena je od koralja koji je izvađen iz mora. A ostalo je zlatni nakit. Prsten su zvali vera. Vile su zalepršale krilima od zadovoljstva. Svidio im se nakit, muška i ženska narodna nošnja.
Popeli su se na kat gdje se nalazio velik drveni tkalački stan. Odmah je Petar počeo pričati. – Da bi se vuneni prekrivač istkao, morali su prvo s ovce ošišati vunu. Vunu su prali. Čekali su da se osuši. Nakon što se osušila, češljali su je. Na preslici izradili bi vunene niti koje su poslije bojali. Vunene niti bi uredno stavili u tkalački stan. Morali su danima i noćima tkati uz svijeću da bi se prekrivač napravio. – Te su žene imale vrijedne ruke! – dodala je vila Hrvatica.
– Ovo je ognjište! – rekao je Petar. – Tu se cijela obitelj skupljala i pričala priče oko vatre. Oko vatre sjedila su djeca, djed, baba, mama, tata, stric, strina, stričeva djeca… Djed je bio glava kuće i odlučivao što će tko raditi. Svi su u kući radili od jutra do mraka. Baba je stalno bila u kući i imala ključ od prostorije s hranom. Koristili su glinene i željezne lonce. Male stolice imale su tri noge. To je tronožac. Šumpreš je glačalo na žar. Svi su rano odlazili na počinak jer se štedjelo na svemu, pa i na svijeći.
Otišli su u prostoriju za spavanje. Tamo su imali obiteljske slike na zidu i obavezno sliku svete Marije koja je čuvala cijelu obitelj. U sobi je bio zidni sat, krevet za roditelje i krevetić za male bebe koji se ljuljao. Vile su htjele malo dotaknuti zipku, ali Petar je rekao da se u muzeju ništa ne smije dirati. Samo se može gledati.
– U maloj prostoriji čuvali su vrše s kojima su lovili ribe. Čak su imali nešto poput hladnjaka da im muhe ne dođu na hranu. Imali su samar za magarca, mreže, alate za polje i glinene ćupove za žito i ulje – objašnjavao je Petar vilama.
Došli su u Gradsku ložu. Petar je rekao da se tu održavaju različite izložbe slika poznatih slikara, izložbe fotografija, čak i izložba zmija. – Aaaaa! – rekle su vile. On je rekao: – Nema ih više! Ne morate se bojati. Uđimo unutra!
Stigli su u Muzej grada Zadra. – Ovo je tako slatko! – rekle su vile i počele gledati razne predmete. – Pogledajte, ovo je najstariji kameni reljef sv. Krševana! – Tko je to? – pitala je vila Grkinja. – On je jedan od četiri zaštitnika grada Zadra. – Stalno stojim pokraj crkve sv. Krševana – rekao je Petar Zoranić.
Pokazao im je puno stvari, ali vilama se najviše svidio stari top i viteški oklop. Kip Petra Zoranića objasnio je vilama da su stanovnici grada Zadra nosili takav oklop da zaštite svoj dragi grad. Stanovnici su se borili za život i za svoju slobodu. Štitili su svoje domove i svoju baštinu.
Došli su do maketa koje su radila djeca vrtića, osnovci i srednjoškolci za natječaj koji uvijek organizira muzej. Muzej uvijek nešto novo osmisli za mlade. Dječje makete su nagrađene. Vile su rekle da bi svim maketama dale peticu za ocjenu. – Ne znam čiji je rad ljepši! Znam! Svi su lijepi na svoj način! – rekla je vila Latinka.
Dovede Petar vile do Galerije umjetnina. Zadivljeno vile gledaju tapiserije koje je obitelj Tomljanović ručno napravila i poklonila muzeju. – Je li to teško? – pita vila Zorica. – Ništa nije teško ako se to želi i voli! – dodao je Petar Zoranić.
– Evo nas u Prirodoslovnom odjelu. Ovdje su svi leptiri, sa svih kontinenata. – Uauu! Nikad nismo vidjele ovako velike i lijepe leptire. Svih boja i veličina! Vidjeli su plakat o životu lastina repa. Prvo je bio jajašce pa gusjenica koja se sklupčala u kukuljicu i postala predivan leptir. – Toliko toga smo naučile u muzeju!? – rekle su vile Petru Zoraniću.
Na kraju su se vile morale oprostiti, a Petar Zoranić se trebao vratiti na svoj kamen. Vile su zaključile: – Zadar je najljepši grad!
OŠ ZADARSKI OTOCI, ZADAR 3. B RAZRED Popis autora slikovnice: Frane Bačić, 9 god. Marija Brčić, 9 god. Ivan Crnošija, 9 god. Bruno Ćoza, 9 god. Lorena Drnić, 9 god. Šimun Leon Ikić, 10 god. Donat Ivon, 9 god. Nina Jordan, 9 god. Lucija Jović, 9 god. Leticia Jurjević, 9 god. Danijela Krstičević, 9 god. Ivana Kuštera, 9 god. Stipe Pavičić, 9 god. Lorena Petrić, 9 god. Roko Stojanov, 9 god. Vice Šegarić, 9 god. Slikovnica je nastala pod vodstvom učiteljice Željke Diklan. Lektorica: Katarina Ivon, doc. dr. sc. Oblikovanje i tisak: Grafikart d.o.o.