SAMO SJENE Opet sam ga sanjala. Njegov razmak među zubima i vjenčani jebeni prsten. Probudila sam se u šalici čaja, na samome dnu, zajedno s mokrim listićima. Nije mi svejedno. Znam dobro glumiti. Zaslužujem ovacije i puno nula na računu. Kada hodam, moja sjena se razigrano bacaka po pločniku, puštam je da pleše bosonoga i luda kako to samo ona zna biti. Ja sam tetrapak, sjena je mlijeko. Crno mlijeko zaboravljenog djetinjstva. Neki ljudi me promatraju, ne osvrćem se. Sigurno ih zanimaju svi ti noževi koje imam u leđima. Teško je to objasniti, ponajviše samome sebi. Znanstvenici su proučavali razlike u obliku mozga 85 ljudi koje su skenirali i izvagali. Otkrili su da su veće ili manje količine tkiva na određenim područjima mozga povezana sa specifičnim karakternim crtama. Otkriće ukazuje da je moguće otkriti buduću osobnost nakon analize oblika mozga. Istraživanja upućuju na to da su djeca rođena s određenim karakteristikama i da se njihov mozak razvija različito ovisno o tipu osobnosti koja će postati. Ispričavam se, često odlutam. Evo, baš sinoć. Krenem u trgovinu po cigarete i nađem se ispred njegove zgrade. Neka mi to znanstvenici objasne. Vidim, zavjese su navučene, ljubičasto svjetlo u dnevnom boravku. Znam, gleda televiziju. On i njegova žena. Moj um postaje sofisticirana kamera koja precizno bilježi jednu pukotinu u zidu, prazne čaše na šanku, rupicu na njegovim čarapama, rupicu na njezinoj bradi. Ona ne bi trebala biti njegova žena. Ona bi trebala imati mačke i nedjeljom rješavati križaljke. Palim prvu cigaretu i naslonjena na zid spremam montažu. Glazbena podloga: odjavna špica neke glupe emisije. Ne gledam televiziju, ne čitam novine. Pokušavam živjeti u vlastitom akvariju. Nažalost, sama mijenjam vodu. Više ne brojim koliko sam puta pokušala promijeniti smjer. Svaki put se nađem pred istim zidom, onim s kojega se gule tapete s uzorkom koji me podsjeća na kišu crnih suza, ima ih na tisuće. Postajem tako ravnodušna, poput pepela. Ništa mi ne znače automobilske sirene, reklamni letci, prosjaci, starci koji se boje sami preći cestu, žene koje za mnom viču – hej, niste uzeli ostatak. Sve se razlijeva u neku čudnu, vlažnu mrlju, nalik onoj koju, dok ležim na kauču,
promatram toliko dugo da se mrlja stane povećavati dok cijeli strop ne postane jedna velika mrlja. Mogla bih tako čekati do ponoći. Mogla bih se nasmiješiti kakvom prolazniku. On bi mogao pomisliti da sam jedna od onih koje će mu za novac ponuditi nešto malo užitka. Vrlo jednostavno. Gasim cigaretu. Polako se vraćam, gazim po vlastitoj sjeni. Naši koraci spajaju se u ljepljivoj tami oblaka koji su sakrili mjesec. Svaki korak nova je kovanica koja je odnedavno van upotrebe. Pun mi je džep takvih kovanica. Hodam dugo, put natrag je uvijek dulji. Na svakom semaforu je crveno. Želim čuti zvonjavu telefona dok još tražim ključeve stana. Želim se baciti na kauč i slušati kako zvoni jednom, dvaput, sto puta, sve dok zvuk ne postane obična ravna crta na aparatu koji prati rad srca. Vidim svoje beživotno tijelo kako leži, obješenu ruku u kojoj se već odavno ugasila cigareta. Jutro kasnije, na vrata će kucati poštar. Neću otvoriti. Onda će ponovo zvoniti telefon, a na drugoj strani grada muškarac koji mi nikada nije rekao da me voli ili da je ponosan na svoju lijepu i pametnu kćer kroz zube će kleti i ispijati već drugu kavu. Još jednom će me proglasiti lijenom i bezobraznom kao što je bila žena koja mu je rodila lijenu i bezobraznu mene. Možda će pokušati i Dora, moja jedina prijateljica koja se zaista trudi u moru vlastitih obaveza pronaći pola sata samo za mene. Ponekad joj to uspije, a ponekad ne. Ne krivim je. Ona živi jednu drugu vrstu života, onu koja je obojana intenzivnijim bojama, čvrsto uokvirena slika , koja se stapa sa zidom i uopće ne stvara sjene. Ispred trgovine u kojoj sam kupila cigarete parkira se automobil. It's a nice day to start again. It's a nice day for a white wedding. Iz automobila izlazi On, nešto mi govori, ništa ga ne razumijem. Možda je to samo san. Možda uopće nisam izašla da bi kupila cigarete i tako zalutala do ulice u kojoj živi njegov razmak među zubima i vjenčani jebeni prsten. Ne, nije san. Grabi me za rame, grli me, naše se sjene proždiru. Ulazim u njegov automobil i nemam pojma kamo me vodi. Samo znam da želim što prije krenuti.
Neko vrijeme šutimo, slušamo glazbu, čekamo da nam se disanje uspori. Osjećam kako mi se mišići opuštaju, zatvaram oči i naslanjam se na mekano sjedište, cijeli je automobil ispunjen njegovim mirisom, utapam se u trenutku. Pali se motor i izlazimo na cestu, crvena i plava svjetla trgovina šaraju mu obraze, gledam njegov profil. Okreće auto, vješto, dva prsta na volanu, crvena i plava svjetla šaraju sjedala iza nas. Na zadnjem sjedalu otvorena je kutija, a u njoj hrpa noževa. It's a nice day to start again. It's a nice day for a white wedding.