SUBOTOM NAVEČER Činjenica kako sve ono što će se tek dogoditi još uvijek nije konačno me fascinira. Varijacije na temu neprestano iskaču i čine pomalo zbunjujuću sliku. Pozitivne i negativne konotacije uporno stvaraju kontraefekt logici. Najednom prštim od ideja, mogućih situacija i ishoda. Ponekad se sve to čini nekako preostvarivo. Smiješak na licu, dijalog predočen u glasno izgovoren monolog, preskakivanje rečenica i prevrtanje želuca... Osjećaj radosti izražen na milijun različitih načina, a još uvijek su to sve samo mogući odgovori na isto pitanje. Čudnovato nezgodne misli prelamaju se prostorijom kao da se događaju već sada, u ovom trenutku. Praznovjerje očito ne “puca“ samo sportaše. Davno sam nadišla ustajanje na pravu nogu i oblačenje čarapa određenim redoslijedom. Svi ti nogometaši postaju apsolutni amateri kada moje nebuloze stupe na scenu i dobiju svojih pet minuta slave (napominjem kako su u međuvremenu postale poprilično egocentrične). Prisjećanje svakojakih prošlih detalja i reakcija na određene čimbenike samo su uvertira u profesionalnost, ne bih to nazvala praznovjerjem, već subjektivnim shvaćanjem reakcija prošlih akcija (iako ni statika ne biva isključena). Potom slijedi “pročišćavanje“ statusa na facebooku (treba li uopće spomenuti kako dotični uopće nema nikakve veze sa spomenutim sajtom), čitanje dnevnog, tjednog i mjesečnog horoskopa (uvjeravajući se u izvedbu samo onog pozitivnog dijela), razmišljanje o tome što obući i na što bi ta odjeća mogla asocirati (ne dao Bog da ona od prošlog tjedna bude imalo slična ovotjednoj), primjena već spomenute obrnute psihologije na “žrtvama“... I tako počinje još jedan izlazak. Nakon višesatnog spremanja i popravljanja jedno te iste crte od tuša na već izmorenom oku uz preglasno navijenu glazbu, vrijeme je za polazak. Rekla bi Seve „mjesto radnje disco club...“. Bez narodnjaka u ovom slučaju, i ako ćemo iskreno s nešto modificiranim plesnim podijem (ne, ipak se ne radi o šanku ili stolu). Zaustavljam se ispred vrata i duboko udahnem. Osjećam miris energije, pozitivne nervoze i čudnovatih iščekivanja (plus miris dima cigareta s kojima se kisik do mojih dišnih puteva žestoko bori). Ne uspijevajući povezati povike s licima, prolazim kroz hordu nadobudnih osmijeha probijajući onu pozitivnu napetost uz polagano ispitivanje skliskog terena. Poneki prizori još uvijk ostaju isti. Ne protivim se. Uzimam svoj njdraži alat u ruke (juice + votka = kacavida) i zagonetno se osmjehnem. Počelo je baš onako kako bih ja to i sama napisala. Scenarij još uvijek otvoren.
Užurbanim pogledom pogledavam prema svakom kutku. Fotografsko pamćnje bilježi sve „na prvu“ vidljive zanimljivosti i pohranjuje ih u one “uskoro“ kutijice. Slijedećih nekoliko trenutaka odredit će daljnji nastavak večeri. Kad imam pik na nešto uhvatim se toga kao pijan plota i ne puštam. Ono skroz pitbulovski. Da... a kako se riješiti tog pika kad je „to nešto“ zapravo „taj netko“, živa osoba od krvi i mesa (doduše uz nešto manje kose, ali znate na što mislim). Ne znam kako to uspijeva. Taj osjećaj utjecaja nekoga na moje odluke pomalo zastrašujuće. Ogromna količina razloga za neviđeno ushićenje kuca na vrata već satima. Intezitet se ovoga puta ipak zadržava na mjestu. Ne raste. Iskreno... malo je u padu. Ne, neću to dopustiti. Moram si izbaciti nepoželjne misli iz glave. Na krilima novih nota putujem daleko. Najveći utjecaj, prvu i posljednju riječ ipak ostavljam sebi. Još sam uvijek ja ta koja gospodari svojom sudbinom. Da, bit će to jedna zabavna večer. Svjetlosnom brzinom u glavi prebacujem mogućnosti i bacam se na posao. Djela, a ne riječi. Djela, a ne misli. Ne stapam se s okolinom. Divljam. Ludim izvana i iznutra. Pronalazim stvari za koje nisam ni znala da postoje. Ja to zaista radim. Prihvaćam igru. Kontradiktoran slatko-kiseli oku ušao je na velika vrata i širi se prostorom. Taj kontraefekt uvukao se u svaku stanicu moga tijela. Nepostavljena pitanja i samoodgovori protkani sarkazmom, ironijom i osmijehom poigrava se licima prisutnih. Svi vide ono što žele vidjeti, ma kako se to bolno u tom trenutku činilo. Simpatično pretvaranje razdire nas oboje. Nismo sami. Proizvedene akcije zaista stvaraju suprotan učinak na naše želje iako nismo sigurni u značenje međusobnih reakcija. Komunikacija se svodi na neverbalno prepucavanje samih sa sobom i u svim ostalim kombinacijama. Izazvana trenutnim situacijama stojim na križanju stvarnosti i mašte. Nitko se ne usuđuje izreći ni riječi. Rasplesana duga kosa plovi zrakom i ne zaustavlja svoju razigranost. Bahatost u ulozi ljubomore se isprepliće i biva sve snažnija. Novi atomi stoje u pripravnosti. Još uvijek imamo vremena. Koju stranu odabrati?Veza je prekinuta. Netko nije mogao izdržati, a ja sam još uvijek tu. Nije više tako zabavno. Osjećam naglo isparavanje stranih supstanci. Alokohol. Ovaj ne odustaje. Osjećaj krivnje objeručke se prihvaća onoga što je ostalo. Na kraju večeri svatko odgovara za sebe. Ti mi ostavljaš osjećaj taj, tebi ga namećem ja, ti ga ostavljaš njoj, a ja njemu. Ponavljam, svatko odgovara za sebe. Pomalo tužno, oprilično zlo, ali tako stvarno. Suptilno isticanje onoga što si ne priznajemo govori umjesto nas. Paradoks. Suzana Dražić