Zapis iz dnevnika

strah u njima od svega što je imalo veze sa homoseksualcima. Literatura kojoj su oni pristupali u nastojanju da otkriju nešto više o homoseksualnsti, na bosanskom jeziku je u većini slučajeva bila ili religijski obojena ili medicinski zaostala. Stoga smatram da je obrazovanje, prijevod i distribucija ispravne literature na temu homoseksualnosti, i uopćeno seksualnosti, vrlo bitna i od ključne važnosti za napredak BH društva.

Vama koji ovo čitate u klozetu, chrome incognitu, koji ćete brisati historiju pregleda zbog činjenice da ste još uvijek prikriveni poručujem slijedeće:

• ŽIVOT JE LIJEP UKOLIKO GA VI UČINITE LIJEPIM. Bez obzira u kakvim situacijama i okolnostima se nalazili, vi ste ti koji nose kvalitet svog života u svojim rukama.

Na vama je konačna odluka. • COMING OUT NIJE UVIJEK BAŠ TAKO BAJAN. Prije tog čina budite svjesni svih mogućnosti. Razvijte scenario mogućnosti i obezbjedite si makar privremenu egzistenciju u slučaju najgoreg. Naoružajte se podrškom ljudi poput vas. • COMING OUT NIJE KRAJ VAŠEG ŽIVOTA, ON JE POČETAK VAŠEG ŽIVOTA. Jeste!

Osjetićete neopisivo olakšanje. No, spremite se za život koji je u biti isto težak bez obzira na vašu seksualnu orijentaciju. I još mnogo toga pametnog.

Kako ova ispovjest ne bi ostala osakaćena bez kraja, završio bih ovaj tekst sa par dodatnih informacija. I dalje živim u Holandiji, gdje studiram i radim. Nemam partnera (ali ga lagano tražim). Mišljenja sam da je gay zajednica u biti raznolika kao i sve druge seksualne zajednice – ima tu svakavih ljudi. Nastojim pomoći svakoj osobi kojoj je pomoć potrebna. Polako sam se vratio vjeri koja je uistinu obogaćenje mog života, ukoliko je konzumiram u normalnim dozama. Imam planove za budućnost i ne bojim se iznevjeriti ih. I na kraju, živ sam. Življi nego ikad prije. Uistinu vas sve volim. :kiss: :kiss

A.J.

Podijelit ću nešto što sam napisao kada mi je bilo 22 godine. Tada još uvijek nisam imao iskustvo veze, a snažno sam želio da mi se desi nešto „filmski uzbudljivo”, kako sam to onda nazivao. Paradoksalno, bježao sam u svoj izmaštani svijet i time uskraćivao sebi prilike da zaista doživim ljubav. Bilo mi je teško da se bavim svojom homoseksualnošću u realnim životnim okolnostima (iako sam već tada bio poprilično “out”) ali sam zato sate provodio grozničavo pišući pretenciozne autoanalize, liječeći brojne frustracije. Sa ove vremenske distance od više od deset godina, mogu poprilično sigurno reći da je glavni razlog svih mojih agonija bio zapravo

stid, suštinsko neprihvatanje svoje orijentacije, uz, naravno, pažljivo hranjenu, i od svega toga pomahnitalu, sujetu. Strah od poraza, ili gubitka privilegirane pozicije “nezainteresiranog”, bio je prisutan, ali i uvijek nadjačan stidom. Mislim da me je moje okruženje mnogo ranije prihvatilo nego što sam sam sebe. Izvana sam poprilično ubjedljivo glumio osobu koja je načisto sa svojom seksualnom orijentacijom, ali je istina da sam se tek u kasnim dvadesetim, nakon nekoliko kraćih i jedne duže veze, oslobodio proganjajućeg osjećaja nelagode i krivice.

Dnevnički zapis koji slijedi je odlična ilustracija zakašnelog adolescentskog ludila, nevidljive borbe koju sam vodio, tuge i usamljenosti, a najviše nezrelosti. Ima nečeg poražavajuće komičnog u svim tim agonijama rane mladosti, a najviše zbog toga što sam bio toliko uvjeren da imam punu svijest o sebi. Činjenica da sam bio zaljubljen u momka kojeg sam jedva poznavao dovoljno govori o stadijumu odrastanja na kojem sam bio. Zaljubio sam se u sliku koju sam projektovao na njega jer je bio odgovarajuće platno za tako nešto.

Moji prijatelji i prijateljice su već uveliko istraživali sebe kroz opipljiva iskustva, a ja sam ispisivao stranice i stranice poražavajućih jalovih ispovijesti. Ipak, ima nečeg dirljivog i čistog u tim zanosima i pokušajima da razumiješ i objasniš sebi strast i čežnju, zapravo ljubav o kojoj ništa ne znaš: „Večeras, očekivano, nisam otišao da mu kažem ono što želim. Sve je potpuno besmisleno. Ne može me doživjeti onako kako bih želio, i to me pokoleba. Kako objasniti nekome tu bolesno iznijansiranu, apstraktnu ljubav, a ne ispasti lud.

Kako nekome reći: Znaš, ja želim da je ovo oko nas London, ili Prag, i da je 19. stoljeće i da nosimo crne plašteve i cilindre i da se noću vozimo kočijama što škripe, skriveni od očiju profanog svijeta. Kako nekome reći: Znaš, ja želim da te volim bezumno, bez cilja, bez previše dodira (koji se, naravno, žele); ja bih da mi pišeš duga pisma u kojima me optužuješ za bol koji te dovodi od nesvjestice do užitka... Kako, zapravo, nekome priznati da si lud, i promašen, i nezreo, i nesretan, i zaljubljen, i osuđen. Nije trebalo toliko čitati Manna, Prousta,

Crnjanskog, Hessea. Nije se trebalo time razboljeti.”

Uvijek mi noć donosi ovakva raspoloženja i ovakve misli. Noću se transformišem u neko preplašeno, groteskno čudovište bolesne mašte, bez volje. Danju sam ironično svjestan svoje banalne realnosti. Danju se čak i osmjehujem. Danju se smijem, sebi.

Ali noć je besvjesna. Isplivaju, kao krvave meduze, moje želje. I snovi: ljubav. Ispliva nesretnost. I nikako da zavolim te stvarne, ponekad čak i simpatične momke koji nude svoje ruke. Pa ipak, trudim se da nježno odgurnem, da ne povrijedim (jer znam kako boli). Trudim se da, ipak, budem čovjek.”

Andreas Sam