Poglavlje 3 - Duhovna Narav Zakona

„Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Matej 5,17)

Usred grmljavine i ognja Hrist je objavio Zakon na Sinajskoj gori. Božja slava, slična ognju koji sažiže, počivala je na njezinu vrhu, a gora se tresla od Gospodnje prisutnosti. Čete Izraelove, pavši ničice, slušale su sa strahopoštovanjem svete propise Zakona. Koliko se od toga razlikovao prizor na Gori blagoslova! Pod ljetnim nebom, u tišini koju je narušavala samo pjesma ptica, Isus je objašnjavao načela svojega carstva. Onaj koji je toga dana govorio narodu jezikom ljubavi, otkrivao mu je načela Zakona objavljenog na Sinaju.

Prigodom objavljivanja zakona bilo je nužno da Izrael, iskvaren dugim robovanjem u Egiptu, stekne ispravan dojam o Božjoj sili i veličanstvu. Bog mu se tada jednako otkrio i kao Bog ljubavi.

„… Dođe Jahve sa Sinaja, sa Seira im se pokaza, i s gore Parana zasja. Zbog njih dođe od kadeških zborova, sa svoga juga sve do Obronaka. Ipak ti ljubiš narode, svi sveti njihovi u tvojoj su ruci. Pred tvojim su ležali nogama, išli tobom predvođeni.” (Ponovljeni zakon 33,2.3)

Upravo je Mojsiju Bog otkrio svoju slavu divnim riječima koje su sačuvane kao nasljedstvo vjekova: „Jahve, Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost hiljadama, podnosi opačinu, grijeh i prestup…”. (Izlazak 34,6.7)

Zakon dat na Sinaju bio je proglašenje načela ljubavi, otkrivanje nebeskog Zakona Zemlji. Stavljen je u ruku Posrednika i izgovoren glasom Onoga čijom silom ljudska srca mogu biti usklađena s Njegovim načelima. Bog je otkrio svrhu Zakona kad se obratio Izraelu: „Budite narod meni posvećen!” (Izlazak 22,30)

Međutim, Izraelci nisu shvatili duhovnu narav Zakona, pa je njihova takozvana poslušnost često bila samo poštovanje forma i obreda umjesto pokoravanja srca vrhovnoj vlasti ljubavi. Budući da je Isus svojim karakterom i djelom otkrivao ljudima svete, milosrdne i očinske Božje osobine i ukazivao na bezvrijednost ceremonijalne poslušnosti, jevrejski vođe Ga nisu primili niti su razumjeli Njegove riječi. Smatrali su da se Hrist olako odnosi prema zahtjevima Zakona, a kad im je iznio upravo one istine koje su bit njihove službe, određene od Boga, oni su Ga, gledajući samo na formu, optužili da krši Zakon.

Iako izgovorene smireno, Hristove riječi bile su prožete ozbiljnošću i snagom koja je potresala srca ljudi. Očekivali su da će čuti ponavljanje beživotnih tradicija i pretjeranih zahtjeva rabina, ali uzalud. Zapanjilo ih je Hristovo učenje, „jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici”. (Matej 7,29) Fariseji su uočili veliku razliku između svoga i Hristova načina poučavanja. Vidjeli su da veličanstvenost, neokaljanost i ljepota istine svojim dubokim i nježnim uticajem sve više osvajaju srca. Spasiteljeva božanska ljubav i nježnost privlačile su ljudska srca k Njemu. Rabini su vidjeli da je Hrist svojim učenjem poništio sav smisao pouka koje su oni davali narodu. On je rušio zid razdvajanja koji je toliko laskao njihovu ponosu i isključivosti. Bojali su se da će Hrist, bude li Mu dopušteno, potpuno odvojiti narod od njih. Slijedili su Ga, ispunjeni odlučnim neprijateljstvom, tražeći prigodu da Ga omrznu mnoštvu i tako omoguće Velikom vijeću da Ga osudi i usmrti.

Uhode su pažljivo pratili Isusa na Gori. Dok je On iznosio načela pravednosti, fariseji su širili glasine da je Njegov nauk u suprotnosti s propisima koje je Bog dao na Sinaju. Spasitelj nije izgovorio nijednu riječ koja bi mogla poljuljati povjerenje u vjerovanja i uredbe koje su bile dane preko Mojsija, jer je svaka zraka božanske svjetlosti, koju je veliki izraelski vođa prenio narodu, bila primljena od Hrista. Dok su mnogi u srcu pomišljali da je došao ukinuti Zakon, Isus je iznosio svoje gledište o božanskim propisima riječima koje se ne mogu pogrešno razumjeti. „Nemojte misliti”, kazao je, „da sam došao ukinuti Zakon i Proroke!” (Matej 5,17)

Sam Stvoritelj ljudi, Zakonodavac, izjavljuje da nije došao ukinuti propise Zakona. Sve u prirodi, od čestice u sunčanoj zraci, do svjetova u visini, podložno je zakonu. O poslušnosti zakonima ovise red i sklad u prirodi. Tako postoje i velika načela pravednosti koja upravljaju životom svih razumnih bića. O prilagođavanju tim načelima ovisi dobrobit svemira. Božji Zakon je postojao i prije nego što je stvorena Zemlja. Anđeli se drže njegovih načela, a da bi i Zemlja bila u skladu s Nebom, ljudi moraju slušati božanske propise. Hrist je u Edenu upoznao čovjeka s propisima Zakona „dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Jov 38,7) Hrist nije došao na Zemlju pokvariti Zakon, već svojom milosti vratiti ljude poslušnosti njegovim odredbama.

Ljubljeni učenik, koji je na Gori slušao Hristove riječi, piše mnogo kasnije, pod uticajem Svetoga Duha, o Zakonu kao o stalnoj obvezi: „Ko god čini grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona”. (1. Jovanova 3,4) Apostol Jovan objašnjava da je Zakon o kojemu govori „stara zapovijest koju ste primili od početka”. (1. Jovanova 2,7) On govori o Zakonu koji je postojao još pri stvaranju i samo je bio ponovljen na Sinajskoj gori.

Isus kaže: „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Matej 5,17) On ovdje rabi riječ „ispunim” u istom smislu kao i onda kad je Jovanu Krstitelju objavio svoju nakanu „da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom” (Matej 3,15), to jest da ispuni mjeru zahtjeva Zakona, da pruži primjer savršene usklađenosti s Božjom voljom.

Njegovo poslanje bilo je „da uzveliča i proslavi Zakon svoj”. (Isaija 42,21) On je bio određen prikazati duhovnu narav Zakona, iznijeti njegova dalekosežna načela i objasniti njegovu vječnu obaveznost.

Hrist, kojega i najplemenitiji i najnježniji među ljudima samo blijedo odražavaju, o kojemu je Solomon, nadahnut Duhom, pisao da je „bijel i rumen, ističe se među hiljadama… i sav je od ljupkosti” (Pjesma 5,10.16), o kojemu je David, gledajući Ga u proročkoj viziji, kazao: „Lijep si, najljepši između sinova ljudskih” (Psalam 45,3), Isus, jasna slika Očeve ličnosti, sjaj Njegove slave, samoprijegorni Spasitelj bio je na svojemu putu ljubavi po ovome svijetu božanskom ljepotom svojega karaktera živi prikaz karaktera

Božjeg Zakona. U Njegovu životu se otkrilo da je nebeska ljubav, načelo koje nas čini sličnima Hristu, temelj Zakona vječne pravednosti.

„Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja”, kaže Isus, „ni jedna jota, ni jedna titla slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari”. (Matej 5,18) Svojom poslušnošću Zakonu Hrist je potvrdio njegovu nepromjenjivost i dokazao da svaki Adamov sin i svaka Adamova kći mogu Njegovom milošću biti savršeno poslušni Zakonu. Na Gori je kazao da iz Zakona neće nestati ni titla slova iz Zakona, a da se sve ne ostvari sve što je povezano s ljudskim rodom, sve što je u vezi s planom spasenja. Hrist ne uči da će Zakon ikad biti ukinut, nego nam usmjerava pogled na krajnju granicu ljudskih vidika i uvjerava nas da će Zakon zadržati svoj autoritet sve dok ne stignemo do te granice. To čini zato da niko ne bi mogao pomisliti da je Njegov zadatak ukinuti propise Zakona. Sve dok postoji nebo i Zemlja, vrijediće i sveta načela Božjega Zakona. Njegova pravednost će stajati „kao Božji vrhovi” (Psalam 36,7) i biće izvor blagoslova iz kojega se razlijevaju potoci da osvježe zemlju.

U Hristovu životu se otkrilo da je nebeska ljubav, načelo koje nas čini sličnima Hristu, temelj Zakona vječne pravednosti.

Budući da je Božji Zakon savršen i stoga nepromjenjiv, nemoguće je da grešni ljudi sami zadovolje mjerila njegovih zahtjeva. Zato je Isus i došao kao naš Otkupitelj da bi, učinivši ih sudionicima u božanskoj naravi, doveo ljude u sklad s načelima Zakona Neba. Kad se odreknemo svojih grijeha i primimo Hrista kao svojega Spasitelja, uzdižemo Zakon. Apostol Pavle pita: „Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.” (Rimljanima 3,31)

Obećanje Novoga zavjeta glasi: „Staviću zakone svoje u srca njihova i upisaću ih u pamet njihovu.” (Jevrejima 10,16) Iako je sustav simbola, koji je ukazivao na Hrista kao na

Božje Jagnje koje će ponijeti grijehe svijeta, trebao prestati Hristovom smrću, načela pravednosti sadržana u Deset zapovijesti nepromjenjiva su kao i vječno prestole. Nijedna zapovijest nije bila ukinuta, nijedna jota ni titla slova nije nestala. Ta načela, u raju objavljena čovjeku kao veliki Zakon života, ostaće neizmijenjena i u obnovljenom raju. Kad

Eden ponovno procvjeta na Zemlji, svi koji žive pod Suncem poštovaće Božji Zakon ljubavi.

„Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa … Djela ruku njegovih vjernost su i pravednost, stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka, sazdane na istini i pravdi … Odavno znam za tvoje propise, da si ih sazdao zasvagda.”

(Psalam 119,89; 111,7.8; 119,152)

„Stoga, ko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijesti i nauči druge da tako rade, biće najmanji u carstvu nebeskom…” (Matej 5,19)

To znači da takvome tamo neće ni biti mjesta. Jer ko namjerno prekrši jednu zapovijest, ne drži u duhu i istini nijednu. „Uistinu, ako ko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve.” (Jakov 2,10)

Grijeh nije u veličini djela neposlušnosti, nego i u najmanjem odstupanju od objavljene Božje volje, jer to odstupanje pokazuje da veze između duše i grijeha još nisu raskinute. Srce služi dvojici gospodara. Time se, zapravo, ono odriče Boga i buni se protiv zakona Njegove vladavine.

Kad bi ljudima bilo dopušteno zanemariti Gospodnje zahtjeve pa da sami sebi propisuju pravila o dužnosti, postojalo bi mnoštvo različitih mjerila koja bi zadovoljavala različite umove te bi vlast bila oduzeta iz Gospodnjih ruku. Ljudska volja postala bi vrhovna, a uzvišena i sveta Božja volja Njegova nakana ljubavi prema Njegovim stvorenjima bila bi potcijenjena i prezrena.

Kad god ljudi biraju vlastiti put, sukobljavaju se s Bogom. Za njih neće biti mjesta u nebeskom carstvu zato što ratuju protiv temeljnih načela Neba. Ne poštujući Božju volju, staju na stranu Sotone, neprijatelja Boga i ljudi. Čovjek će živjeti ne jednom riječju, ne mnogim riječima, već svakom riječju koju je Bog izgovorio. Ne možemo biti sigurni odbacimo li ijednu riječ, koliko god nam izgledala nevažna. Nema nijedne zapovijesti u Zakonu koja čovjeku ne služi na dobro i sreću, i u ovome životu i u onome koji će doći. Poslušnost Božjem Zakonu je ograda koja štiti čovjeka sa svih strana i čuva ga od zla. Ko samo na jednom mjestu ruši tu ogradu koju je Bog podignuo, uništava njezinu moć da ga štiti, jer je otvorio prolaz kroz koji neprijatelj može ući da bi pustošio i razarao.

Usudivši se prekršiti Božju volju samo u jednoj tački, naši praroditelji su otvorili brane kroz koje je zlo prodrlo u svijet. Ko god bude slijedio njihov primjer, požnjeće slične posljedice. Božja ljubav je temelj svake odredbe Njegova Zakona, a onaj ko odstupa od zapovijesti, prouzrokuje vlastitu nesreću i propast.

„Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i fariseja, sigurno nećete ući u carstvo nebesko.” (Matej 5,20)

Književnici i fariseji proglašavali su Isusa i Njegove učenike grešnicima zbog nepoštovanja rabinskih obreda i običaja. Učenike su često zbunjivali i uznemirivali prijekori i optužbe onih koje su naviknuli poštovati kao vjerske učitelje. Isus je razotkrio prijevaru. Kazao je da je pravednost kojoj su fariseji pridavali toliku vrijednost bezvrijedna. Jevreji su smatrali sebe osobitim, vjernim narodom koji uživa Božju naklonost, ali Hrist je pokazao da je njihova religija lišena spasonosne vjere. Sva njihova licemjerna pobožnost, njihove ljudske izmišljotine i obredi, čak ni hvalisavo ispunjavanje formalnih zahtjeva Zakona nisu ih mogli učiniti svetima. Nisu bili čistoga srca, nisu bili plemeniti, ni slični Hristu po karakteru.

Religija utemeljena na opravdanju djelima ne može dovesti dušu u skladnost s Bogom. Stroga i kruta pravovjernost fariseja, bez skrušenosti, nježnosti i ljubavi, grešniku je bila samo kamen spoticanja. Bili su slični soli koja je izgubila ukus. U njihovom uticaju nije bilo sile koja bi sačuvala svijet od pokvarenosti. Jedina prava vjera je ona „koja očituje svoju snagu ljubavlju” (Galatima 5,6) da očisti dušu i, slično kvascu, preobrazi karakter.

Jevreji su sve to već morali naučiti iz učenja proroka. Vapaj duše za izmirenjem s Bogom našao je stoljećima prije svoj glas i odgovor u riječima proroka Miheja: „S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile hiljade ovnova, hiljade hiljada potoka ulja?… Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mihej 6,6- 8)

Prorok Hošea ovako je otkrio bit farisejstva: „Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnožavao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.” (Hošea 10,1) Tvrdeći da služe Bogu, Jevreji su zapravo služili sebi. Njihova pravednost bila je plod njihovih napora da drže Zakon u skladu sa svojim zamislima i na svoju korist. Stoga nije ni mogla biti bolja od njih samih. Nastojeći sami sebe učiniti svetima, pokušavali su, naime, čisto izvaditi iz nečistoga. Božji Zakon je svet kao što je i Bog svet, savršen kao što je Bog savršen. On ljudima prikazuje Božju pravednost. Čovjek ne može sam držati Zakon, jer ljudska je narav iskvarena, unakažena i potpuno različita od Božje naravi. Djelima sebičnog srca „svi postasmo nečisti, a sva naša pravda ko haljine okaljane”. (Isaija 64,5)

Iako je Zakon svet, Jevreji nisu mogli steći pravednost vlastitim naporima da ga drže. Ako žele ući u nebesko Carstvo, Hristovi učenici moraju steći drukčiju pravednost od farisejske pravednosti. U svojemu Sinu Bog im je pružio savršenu pravednost Zakona. Da su svoja srca potpuno otvorili kako bi primili Hrista, sam život od Boga i Njegova ljubav obitavali bi u njima preobražavajući ih u Njegovo obličje. Tako bi, zahvaljujući dragovoljnom Božjem daru, mogli dobiti pravednost koju Zakon zahtijeva. Ali fariseji su odbacili Hrista. „Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se potčinili Božjoj pravednosti”. (Rimljanima 10,3)

Isus je nastavio objašnjavati svojim slušaocima što znači držati Božje zapovijesti da je to izgradnja Hristovog karaktera u njima. Jer u Njemu se Bog svakodnevno otkrivao pred njima.

„A ja vam kažem: Svako ko se ljuti na svog brata biće odgovoran sudu.” (Matej 5,22)

Gospod je rekao preko Mojsija: „Ne mrzi svoga brata u svom srcu!… Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe…” (Levitski zakonik 19,17.18) Istine koje je Hrist iznosio bile su iste one istine što su ih propovijedali proroci, ali ih je potamnila tvrdoća srca i ljubav prema grijehu.

Spasiteljeve riječi otkrile su Njegovim slušaocima činjenicu da su i oni, osuđujući druge kao prestupnike, bili isto toliko krivi jer su gajili zlobu i mržnju.

Na drugoj strani jezera, nasuprot mjestu na kojemu su se sabrali, prostirala se bašanska zemlja, pust predio, čiji su divlji klanci i šumovita brda već dugo bili omiljeno skrovište razbojnika i svakovrsnih prestupnika. Narodu su bile u živom sjećanju vijesti o pljačkama i ubojstvima počinjenima ondje pa su mnogi bili revnosni u optuživanju tih zločinaca. Istodobno su i sami bili naprasiti i svadljivi, gajili su najogorčeniju mržnju prema svojim ugnjetačima Rimljanima, a prezirali su i sve ostale narode, čak i svoje sunarodnike ako nisu u svemu podržavali njihovo mišljenje. U svemu tome i oni su bili prestupnici Zakona koji kaže: „Ne ubij!” (Izlazak 20,13)

Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone i naveo ga da ubije Božjega Sina. Ko gaji zlobu ili neljubaznost, gaji isti duh, čiji je plod smrt. U osvetoljubivoj pomisli skriva se zlo djelo, kao što se u sjemenu skriva biljka. „Ko god mrzi svoga brata, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.” (1. Jovanova 3,15)

„… A ko rekne svome bratu: ‘Raka!’, biće odgovoran Velikom vijeću. A ko ga nazove ‘ludakom’, odgovaraće za to u ognju paklenom.” (Matej 5,22) Darujući svojega Sina za naše otkupljenje, Bog je pokazao koliko cijeni svaku ljudsku dušu i zato nikome ne dopušta da govori prezrivo o drugome. Vidimo mane i slabosti svojih bližnjih, ali Bog svaku dušu smatra svojim vlasništvom ona je Njegova stvaranjem, a dvostruko više otkupljenjem dragocjenom Hristovom krvlju. Svi smo stvoreni po Njegovom obličju, a čak i prema onima koji su najdublje pali mora se postupati s poštovanjem i nježnošću. Bićemo odgovorni pred Bogom čak i za jednu jedinu riječ prezira upućenu duši za koju je Hrist položio svoj život.

„A ko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?” „Ko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara, a stajaće jer ga Gospod može tako držati.” (1. Korinćanima 4,7; Rimljanima 14,4)

„A ko rekne svome bratu: ‘Raka!’, biće odgovoran Velikom vijeću. A ko ga nazove ‘ludakom’, odgovaraće za to u ognju paklenom.” (Matej 5,22) Riječ ludak u Starom zavjetu se koristila da označi otpadnika ili onoga ko se predao bezbožnosti. Isus kaže da svako ko osudi svojega brata kao otpadnika ili bezbožnika, pokazuje da i sam zaslužuje istu osudu.

Kad se Hrist prepirao sa Sotonom oko Mojsijeva tijela, „nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu”. (Juda 9) Da je to učinio, stupio bi na Sotonino tlo, jer je osuđivanje oružje Zloga. U Pismu je on nazvan

„tužitelj naše braće”.

(Otkrivenje 12,10) Isus nije htio upotrijebiti nijedno Sotonino oružje. Suprotstavio mu se samo riječima:

„Neka bi ti Gospod zapovjedio da ušutiš!” (Juda 9)

Hrist nam je primjer: kad dođemo u sukob s Njegovim neprijateljima, ne smijemo uzvraćati istom mjerom, niti kazati išta što bi ličilo na uvredljivu osudu. Onaj ko je određen govoriti u Božje ime, ne smije izgovarati riječi koje ni Veličanstvo Neba nije upotrijebilo kad se prepiralo sa Sotonom. Djelo suđenja i osude moramo prepustiti Bogu.

„… Najprije se izmiri s bratom…” (Matej 5,24)

Božja ljubav je vise od jednostavnog suzdržavanja od zlih djela, ona je pozitivno i djelotvorno načelo, živi izvor koji stalno teče na blagoslov drugima. Ako je Hristova ljubav u nama, ne samo da nećemo gajiti mržnju prema bližnjima, nego ćemo se truditi pokazati im ljubav na svaki način.

Isus kaže: „Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” (Matej 5,23.24) Prinesena žrtva bila je izraz vjere da će prinositelj u Hristu postati sudionik u Božjoj milosti i ljubavi. Međutim, izražavati vjeru u Božju ljubav koja prašta, a istodobno gajiti duh bezosjećajnosti, prava je lakrdija.

Kad neko tvrdi da služi Bogu, a nanosi nepravdu svojemu bratu ili ga vrijeđa, time mu lažno prikazuje Božji karakter. Stoga mora priznati zlo, mora ga proglasiti grijehom ako želi biti u skladu s Bogom. Možda nam je taj brat nanio veću nepravdu nego mi njemu, ali to ne umanjuje našu odgovornost. Ako se, dolazeći pred Boga, sjetimo da neko ima nešto protiv nas, moramo ostaviti svoj molitveni dar, dar zahvalnosti ili dragovoljni dar pa poći bratu s kojim smo u sukobu, ponizno priznati svoj grijeh i zatražiti oprost.

Ako smo na bilo koji način prevarili ili povrijedili svojega brata, moramo to popraviti. Ako smo, ne znajući, lažno svjedočili, ako smo netačno prenijeli riječi svojega brata, ako smo na bilo koji način umanjili njegov uticaj, trebamo otići k onima s kojima smo razgovarali o njemu i povući sve svoje uvredljive, pogrešne izjave.

Koliko bi zla bilo spriječeno kad se nesporazumi među braćom ne bi iznosili drugima, kad bi ih oni iskreno, u duhu hrišćanske ljubavi, rješavali među sobom! Koliko bi gorčine, kojom su mnogi ukaljani, bilo uništeno! Kako bi prisno i nježno Hristovi sljedbenici mogli biti sjedinjeni u Njegovoj ljubavi!

„A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već u svom srcu s njom učinio preljubu.” (Matej 5,28)

Jevreji su bili ponosni na svoju moralnost i gnušali su se nemoralnih običaja neznabožaca. Prisutnost rimskih činovnika, koje je carska vlast dovela u Palestinu, neprestano je vrijeđala osjećaje naroda, jer su s tim strancima kao poplava stigli neznabožački običaji, razvrat i razuzdanost. U Kafarnaumu su se rimski činovnici često pojavljivali sa svojim nakićenim ljubavnicama na proslavama i šetalištima. Buka orgijanja često je narušavala tišinu jezera dok su njihovi luksuzni brodići klizili mirnom površinom vode. Narod je očekivao da Isus strogo osudi te ljude, ali kako su se iznenadili kad su čuli riječi koje su razotkrile zlo u njihovu vlastitom srcu!

Kad se razmišljanje o zlu voli i njeguje, makar i tajno, to pokazuje, kaže Isus, da u srcu još vlada grijeh. Duša je još obuzeta gorčinom i nalazi se u okovima bezakonja. Onaj ko uživa u poročnim prizorima i dopušta sebi zlu misao, požudan pogled, vidjeće u otvorenom grijehu i njegovom teretu srama i teške boli pravu narav zla što ga je skrivao u odajama duše. Trenutak kušnje, u kojemu se nekome dogodilo da padne u težak grijeh, nije stvorio zlo koje se otkrilo, nego je samo ubrzao ili otkrio ono što je bilo skriveno i uspavano u srcu. Čovjek je „onakav kako u sebi misli”, jer iz srca „izvire život”. (Mudre izreke 23,7; 4,23)

„Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe…” (Matej 5,30)

Da bi spriječio širenje bolesti na tijelo i uništenje života, čovjek je spreman prežaliti i desnu ruku. Koliko bi morao biti spremniji odreći se onoga što ugrožava život duše!

Da bi mogle sudjelovati u slavnoj slobodi Božjih sinova, duše koje je Sotona ponizio i zarobio moraju biti iskupljene Radosnom viješću. Bog nas ne kani osloboditi patnje, koja je neizbježiva posljedica grijeha, nego nas kani spasiti i od samoga grijeha. Izopačena i izobličena duša mora se očistiti i preobraziti da bi mogla biti odjevena u dobrotu „Jahve, Boga našega”, „jednaka slici njegova Sina”. „Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (Psalam 90,17; Rimljanima 8,29; 1. Korinćanima 2,9) Samo će vječnost moći otkriti slavnu sudbinu ljudi u kojima je obnovljeno Božje obličje.

Ako želimo dosegnuti taj uzvišeni ideal, mora biti žrtvovano sve što izaziva spoticanje duše. Grijeh se služi našom voljom da bi nas zadržao u svojoj vlasti. Potčinjavanje volje prikazano je vađenjem oka ili odsijecanjem ruke. Često nam se čini da pokoravanje volje

Bogu znači pristajanje da kroz život prođemo unakaženi ili osakaćeni. Ali bolje ti je, kaže

Hrist, biti unakažen, ranjen i osakaćen ako tako možeš ući u život. Ono što smatraš propašću zapravo te vodi najvećem blagoslovu.

Bog je izvor života. Možemo imati život samo ako smo u zajednici s Njim. Odvojeni od Boga, možemo postojati samo kratko, ali to nije život: „… ona koja se odaje nasladama mrtva je sve ako i živi.” (1. Timoteju 5,6) Bog nam može podariti život jedino ako svoju volju potčinimo Njegovoj. Jedino ako, pokoravajući Mu se, primimo život od Njega, biće nam moguće, kaže Isus, svladati skrivene grijehe na koje On upozorava. Možete ih pokopati u srcu i skriti od ljudskih očiju, ali kako ćete opstati u Božjoj prisutnosti?

Ako se uzdate u sebe odbijajući pokoriti svoju volju Bogu, izabrali ste smrt. Gdje god grijeh bio, Bog mu je oganj koji ga sažiže. Ako izaberete grijeh i odbijete se odvojiti od njega, Božja prisutnost, koja sažiže grijeh, sažeći će i vas.

Želite li se predati Bogu, to zahtijeva žrtvu. Ali to je žrtvovanje nižeg radi višega, zemaljskog radi duhovnoga, propadljivog radi vječnoga. Bog nije odredio da naša volja bude uništena, jer samo ako se njome služimo, možemo postići ono što On želi da postignemo. Da bismo je mogli ponovno primiti pročišćenu i oplemenjenu te tako prisno povezanu s božanskom voljom, naša volja mora se pokoriti Bogu da bi On mogao preko nas izlijevati potoke svoje ljubavi i sile. Koliko god samovoljnom i tvrdoglavom srcu izgledalo gorko i bolno to pokoravanje, ipak je to za nas bolje.

Sve dok nije osakaćen i bespomoćan pao na grudi Anđela zavjeta, Jakov nije upoznao pobjedu nesvladive vjere niti je stekao naziv knez Božji. I baš onda, kad „je hramao zbog kuka” (Postanje 32,31), Isavova naoružana družina ustuknula je pred njim, a faraon, ponosni nasljednik carske loze, prignuo je glavu da od njega zatraži blagoslov. Tako je i sam Poglavar našega spasenja postao savršen „patnjama” (Jevrejima 2,10), a djeca vjere „ozdraviše od bolesti” i „nagnaše u bijeg tuđe bojne redove” (Jevrejima 11,34). I

„kljasti će se naplijeniti plijena” (Isaija 33,23), „najsustaliji među njima biće u onaj dan kao David, a dom Davidov biće kao božanstvo, kao Anđeo Jahvin pred njima”. (Zaharija 12,8)

„Je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?” (Matej 19,3)

Kod Jevreja je bio običaj da muškarac otpusti svoju ženu zbog najbeznačajnije uvrede, a žena se onda imala pravo ponovno udati. Takav običaj izazivao je velike nesreće i grijeh. U propovijedi na Gori Isus je jasno kazao da se bračna veza ne može raskinuti, osim u slučaju nevjernosti bračnom zavjetu. „Svaki onaj”, kaže Hrist, „koji otpusti svoju ženu osim zbog bluda navodi je na preljubu, i koji se oženi takvom otpuštenicom, čini preljubu.”

(Matej 5,32)

Kad su Ga fariseji poslije pitali o zakonitosti rastave, Isus je podsjetio svoje slušaoce na ustanovu braka, utemeljenu pri stvaranju: „Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.” (Matej 19,8)

Podsjetio ih je na blažene dane u Edenu: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro”. (Postanje 1,31) Odatle potječu brak i subota, dvije ustanove stvorene na slavu Bogu i blagoslov čovječanstvu. Kad je Stvoritelj bračnim zavjetom sjedinio ruke svetoga para kazavši: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i biće njih dvoje jedno tijelo” (Postanje 2,24), proglasio je zakon o braku za svu Adamovu djecu do kraja vremena. Ono što je sam vječni Otac proglasio dobrim, bio je zakon koji je ljudima trebao donijeti najuzvišeniji blagoslov i omogućiti im najviši razvitak.

Kao što je izopačio i sve druge Božje dobre darove povjerene čovječanstvu, grijeh je izopačio i brak. Evanđelje ima zadaću vratiti njegovu prvobitnu neokaljanost i ljepotu. U Starom i u Novom zavjetu bračnom se vezom simbolički prikazuje nježno i sveto jedinstvo između Hrista i Njegova naroda, spašenih koje je On otkupio na Golgoti. „Ne boj se” kaže Hrist „nećeš se postidjeti; ne srami se, nećeš se crvenjeti. Zaboravićeš sramotu svoje mladosti i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad Vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike on se zove.” „Vratite se, sinovi odmetnici riječ je Jahvina jer ja sam vas Gospodar.” (Isaija 54,4.5; Jeremija 3,14) U Pjesmi nad pjesmama čujemo nevjestin glas: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu.” A On, koji je za nju „… bijel i rumen, ističe se među hiljadama”, govori svojoj izabranici: „Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi.” (Pjesma 2,16; 5,10; 4,7) Pišući hrišćanima u Efesu, apostol Pavle poslije je izjavio da je Bog postavio muža da bude glava žene, da joj bude zaštitnik, veza doma koja sjedinjuje sve članove porodice, kao što je i Hrist glava Crkve i Spasitelj simboličnog tijela: „Štaviše, kao što je Crkva pokorna Hristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima. Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Hrist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane. Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Ko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe.” (Efescima 5,24-28)

Hristova milost, i samo ona, može učiniti da ta ustanova bude ono što je Bog odredio sredstvo blagoslova i uzdizanja ljudskog roda. Tako će zemaljske porodice svojim jedinstvom, mirom i ljubavlju predočavati nebesku porodicu.

Kao u Hristovim danima, stanje u današnjem društvu žalosno predočava nebeski ideal o toj svetoj vezi. Ali čak i onima koji su okusili samo gorčinu i razočaranje tamo gdje su očekivali prijateljstvo i radost, Hristovo evanđelje nudi utjehu. Strpljenje i blagost, koje Njegov Duh može usaditi, zasladiće gorku sudbinu. Srce u kojemu stanuje Hrist biće tako ispunjeno i zadovoljeno Njegovom ljubavlju da neće željeti pobuđivati simpatiju prema sebi i privlačiti pažnju na sebe. Kad se duša pokori Bogu, Hristova mudrost učiniće ono što nije uspjela ljudska mudrost. Srca koja su nekad bila ravnodušna ili otuđena, mogu se, otkrivanjem Njegove milosti, povezati zlatnim vezama ljubavi, čvršćim i trajnijim od svake zemaljske veze, koja će odoljeti svim kušnjama.

„A ja vam kažem: Ne kunite se nikako…” (Matej 5,34)

Ne smijemo se kleti „ni nebom, jer je prestole Božje; ni zemljom, jer je podnožje njegovim nogama; ni Jerusalimom, jer je grad velikog cara. Ne kuni se ni svojom glavom, jer nisi kadar jednu vlas učiniti bijelom ili crnom!” (Matej 5,3436)

Sve potiče od Boga. Nemamo ništa što nismo primili i, više od toga, nemamo ništa što nije kupljeno za nas Hristovom krvlju. Sve što imamo, dolazi nam s pečatom krsta, kupljeno krvlju dragocjenijom od svega, jer je to Božji život. Ništa od onoga što imamo stoga ne smijemo ponuditi kao svoje u zalog da ćemo ispuniti svoju riječ.

Jevreji su shvatili da treća zapovijest zabranjuje uzimanje Božjeg imena u neposvećene svrhe, ali smatrali su da se ostalim zakletvama mogu slobodno služiti. Zaklinjanje je bilo uobičajeno. Iako im je Mojsije zabranio lažno se kleti, pronašli su mnoge načine da se oslobode obaveze prihvaćene zakletvom. Nisu se bojali upustiti u svetogrđe, niti su se ustručavali od krivokletstva sve dok je bilo prikriveno vještim zaobilaženjem Zakona.

Isus je osudio njihov običaj zaklinjanja kazavši da je to prestup Božje zapovijesti. Ipak, naš Spasitelj nije zabranio upotrebu prisege na sudu, kojom se Bog svečano priziva za svjedoka da je rečeno istina i samo istina. Na suđenju pred Velikim vijećem Isus nije odbio posvjedočiti pod prisegom. „A veliki mu sveštenik reče: ‘Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?’ ‘Ti kaza odgovori mu Isus.’” (Matej 26,63.64) Da je u govoru na Gori zabranio i sudsku prisegu, Hrist bi na svojemu suđenju prekorio velikog sveštenika te tako, za dobro svojih sljedbenika, potkrijepio svoje učenje.

Mnogi se ne boje prevariti svoje bližnje, ali su naučeni i od Božjega Duha osvjedočeni da je strašno lagati svojemu Stvoritelju. Kad su pod prisegom, osjećaju da ne svjedoče samo pred ljudima, već i pred Bogom, a svjedoče li lažno, to čine pred Onim koji čita srce i zna pravu istinu. Svijest o strašnim kaznama koje takav grijeh povlači, sprječava ih da ga ne učine.

Ako iko može pravo posvjedočiti pod prisegom, onda je to hrišćanin. On neprestano živi u Božjoj prisutnosti znajući da je svaka misao vidljiva očima Onoga s kime je povezan. Kad je pozvan učiniti to zakonito, ispravno je pozvati Boga za svjedoka da je ono što govori istina i samo istina.

Isus je nastavio izlagati načelo koje zakletvu čini nepotrebnom. On uči da prava istina mora biti zakon govora. „Vaš govor neka bude: da, da ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.” (Matej 5,37)

Te riječi osuđuju sve one besmislene izreke i uzrečice koje su na granici prostaštva, zavodničke komplimente, izbjegavanje istine, laskave fraze, pretjerivanja, trgovačke obmane, sve što je tako uobičajeno u društvu i poslovnom svijetu. Ko se nastoji prikazati drukčijim nego što jest, ili čije riječi ne izražavaju stvarne osjećaje njegova srca, ne može se nazvati istinoljubivim.

Kad bi se te Hristove riječi poštovale, prestalo bi izražavanje zlonamjernih sumnja i neljubaznih kritika: jer, ko može biti siguran da, tumačeći postupke i pobude drugih, govori istinu? Koliko puta ponos, strast ili osobno raspoloženje utiču na ocjenu koju dajemo! Jedan pogled, jedna riječ, čak i naglašavanje riječi mogu navesti na pogrešan zaključak. Čak i činjenice mogu biti izrečene tako da navode na pogrešan dojam. A „što je više” od istine, „od Zloga dolazi”. (Matej 5,37)

Sve što hrišćani čine mora biti jasno kao sunčana svjetlost. Istina je od Boga, a laž, u svakom od svojih bezbrojnih oblika, potječe od Sotone. Ko na bilo koji način skreće s pravog puta istine, prepušta se sili Zloga. Ipak, nije jednostavno ni lako reći pravu istinu. Ne možemo govoriti istinu ako je ne znamo. Unaprijed stvoreno mišljenje, predrasude, nedovoljno znanje i pogrešne procjene često sprječavaju pravilno razumijevanje problema koje moramo rješavati. Nećemo moći govoriti istinu ako našim razumom stalno ne upravlja Onaj koji je sam Istina.

Hrist nam preko apostola Pavla nalaže: „Neka vam riječ bude ljubazna, solju začinjena, da znadnete odgovoriti svakome kako treba!” „Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušaocima.”

(Kološanima 4,6; Efescima 4,29) U svjetlosti ovih tekstova vidi se da Hristove riječi na Gori osuđuju podrugljive, isprazne i nemoralne razgovore, a zahtijevaju da naše riječi budu i istinite i čiste.

Oni koji su učili od Hrista neće biti „sudionici u besplodnim djelima tame”. (Efescima 5,11) U govoru i u životu biće jednostavni, neposredni i iskreni, jer se pripremaju za zajednicu sa svetima u čijim se ustima

„ne nađe laž”. (Otkrivenje 14,5)

„A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te ko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” Matej 5,39)

Susreti s rimskim vojnicima bili su Jevrejima stalni povodi za ogorčenost. Vojni odredi bili su raspoređeni po raznim mjestima u Judeji i Galileji, a njihova prisutnost podsjećala je narod na vlastito nacionalno poniženje. S gorčinom u duši slušali su prodorne zvuke trube i posmatrali čete kako se okupljaju oko rimske zastave i klanjaju se odajući počast simbolu rimske moći. Sukobi između naroda i vojnika bili su česti i to je rasplamsavalo mržnju ljudi.

Kad bi neki rimski činovnik žurio sa svojom vojničkom pratnjom iz mjesta u mjesto, često bi hvatao Jevrejske seljake koji su radili u polju i primoravao ih da nose terete uzbrdo ili obavljaju neki drugi teški posao. To je bilo u skladu s rimskim zakonom i običajima. Suprotstavljanje takvim zahtjevima izazvalo bi samo poniženja i okrutnosti. U srcu naroda jačala je težnja da se zbaci rimski jaram. Duh pobune bio je osobito snažan među smjelim Galilejcima, s kojima se grubo postupalo. Kafarnaum, pogranični grad, bio je sjedište rimskog garnizona, pa je pogled na čete vojnika tokom Isusova propovijedanja budio u srcima Njegovih slušaoca gorke misli o Izraelovu poniženju. Narod je željno gledao u Hrista nadajući se da će On skršiti ponos Rima.

Isus je s tugom posmatrao namrštena lica pred sobom. Zapažao je duh osvete, koji je već utisnuo na njih svoj zli pečat. Znao je s kolikim ogorčenjem narod čezne silom satrti svoje tlačitelje. Ispunjen tugom, On ih poziva: „A ja vam kažem: ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te ko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” (Matej 5,39)

Te riječi bile su samo ponavljanje onoga što je učio i Stari zavjet. Pravilo „lom za lom, oko za oko, zub za zub” (Levitski zakonik 24,20) bilo je, istina, navedeno u zakonima danima preko Mojsija, ali to je bio građanski propis. Niko nije imao pravo sam se osvećivati, jer je Bog kazao: „Nemoj govoriti: ‘Osvetit ću se za zlo!’” „Ne reci: ‘Kako je on meni učinio, tako ću i ja njemu…’” „Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči srcem kada on posrće…” „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga hljebom, i ako je žedan, napoj ga vodom.” (Izreke 20,22; 24,29.17; 25,21) Cijeli Isusov život na Zemlji bio je prikaz toga načela. Naš Spasitelj je napustio svoj nebeski dom upravo zato da bi svojim neprijateljima donio hljeb života. Na sve klevete i progonstva koja su Ga u stopu pratila, odgovarao je samo ljubavlju koja prašta. Preko proroka Isaije Hrist kaže: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.” „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Isaija 50,6; 53,7) Od krsta na Golgoti kroz vjekova odjekuje Njegova molitva za svoje krvnike i vijest nade razbojniku na samrti.

Otac je uvijek bio uz Hrista. Snalazilo Ga je samo ono što je Beskrajna Ljubav dopuštala za blagoslov svijetu. U tome je bio izvor Njegove, ali u tome je izvor i naše utjehe. Ko je ispunjen Hristovim Duhom, prebiva u Hristu. Udarac namijenjen njemu pada na Spasitelja koji ga sa svih strana štiti svojom nazočnošću. Sve što dolazi na njega, dolazi na Hrista. On se ne treba braniti od zla, jer je Hrist njegova obrana. Ništa ga ne može dotaknuti ako Gospod ne dopusti, a „Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani…” (Rimljanima 8,28)

„Ko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te ko prisili da ideš s njime jednu milju, hajde dvije!” (Matej 5,40.41)

Isus je naložio svojim učenicima da, umjesto protivljenja zahtjevima vlasti, učine čak i više nego što se od njih traži i, koliko god je moguće, ispune svaku obvezu, čak i kad ona nadmašuje zahtjeve zakon azemlje. Zakon, dan preko Mojsija, nalagao je vrlo brižan odnos prema siromašnima. Kad bi siromah dao svoju haljinu u zalog ili kao pokriće za dug, zajmodavcu nije bilo dopušteno ući u njegovu kuću da bi je uzeo. Morao je pričekati na ulici dok mu dužnik ne donese zalog. Bez obzira na okolnosti, o zalasku sunca zalog je morao biti vraćen vlasniku. (Ponovljeni zakon 24,10-13) U Hristovo doba poklanjano je malo pažnje tim milosrdnim uredbama, ali On je učio svoje učenike da se pokore odluci suda čak i kad ona traži više od onoga što propisuje Mojsijev zakon. Ako se zahtijeva i dio njihove odjeće, moraju se pokoriti. I više od toga: moraju dati zajmodavcu ono što mu pripada, a ako je potrebno, čak i višenegošto mu je sud odobrio da uzme. „Kobi te htio tužiti”, kaže Hrist, „da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te ko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!”

Isus je dodao: „Ko te moli, podaj mu; a ko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga!” (Matej 5,42) Preko Mojsija je dana ista pouka: „Nađe li se kod tebe kakav siromah, neko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, da, ne budi tvrda srca niti zatvaraj ruke svoje prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu da jšto mu nedostaje.” (Ponovljeni zakon 15,7.8) Taj tekst objašnjava značenje

Spasiteljevih riječi. Hrist nas neuči da dajemo milost i nju ne praveći razliku među onima što traže, nego kaže: „… nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje”, a bolje je da to bude dar nego zajam: „pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag”. (Luka 6,35)

Ko daje sebe sasvojim darom, hrani trojicu: sebe, svog gladnog susjeda, i mene.

„Ljubite neprijatelje svoje.” (Matej 5,44)

Spasiteljeva pouka: „Ne opirite se zlotvoru” (Matej 5,39) bila je osvetoljubivim Jevrejima tvrda besjeda pa su gunđali protiv nje. A Isus još odlučnije kaže: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi bližnjega svojega i mrzi svoga neprijatelja!’ A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” (Matej 5,43-45)

To je bio pravi duh Zakona koji su rabini pogrešno tumačili kao hladnu i krutu zbirku pretjeranih zahtjeva. Smatrali su se boljima od ostalih ljudi i vjerovali da kao rođeni Izraelci imaju pravo na osobitu Božju naklonost. Međutim, Isus im je ukazao na duh praštanja iz ljubavi kao dokaz da su njihove pobude uzvišenije od pobuda carinika i grešnika koje su prezirali.

Upozorio je svoje slušaoce na Vladara svemira, pod novim imenom „naš Otac”. Nastojao je da shvate kako Božje srce nježno čezne za njima. Učio ih je da se Bog skrbi o svakoj izgubljenoj duši i da, „kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje”. (Psalam 103,13) Nijedna religija, osim biblijske, nikad svijetu nije pružila takvu predstavu o Bogu. Mnogoboštvo uči da je vrhovno biće prije izvor straha nego ljubavi zloćudno božanstvo koje treba umilostiviti žrtvama, a ne Otac koji na djecu izlijeva darove svoje ljubavi. Čak je izraelski narod postao toliko slijep za dragocjena učenja proroka o Bogu da je ta objava Njegove očinske ljubavi i njima bila nešto sasvim novo, kao novi dar svijetu.

Jevreji su smatrali da Bog ljubi one koji Mu služe po njihovom mišljenju, one koji ispunjavaju zahtjeve rabina a da na sav ostali svijet izlijeva gnjev i prokletstvo. Ali Isus je rekao da nije tako: cijeli svijet, i zle i dobre, obasjava sunčana svjetlost Njegove ljubavi. Toj istini trebala ih je naučiti i sama priroda, jer Bog „čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima”. (Matej 5,45)

Zemlja iz godine u godinu rađa obiljem i nastavlja svoj put oko Sunca, ali to ne čini silom koja je u njoj samoj. Božja ruka upravlja planetama i održava ih na njihovim tačno utvrđenim stazama u svemiru. Božjom silom pravilno se smjenjuju ljeto i zima, sjetva i žetva, dan i noć. Božjom Riječju buja bilje, pojavljuje se lišće i cvjeta cvijeće. Svaki dobar dar koji imamo, svaka sunčana zraka, svaki pljusak kiše, svaki zalogaj hrane, svaki trenutak života, sve je to dar ljubavi.

Dok smo još bili bez ljubavi i imali neuglađen karakter, „… odurni i mrzitelji jedni drugih”, naš nebeski Otac nam se smilovao. „Ali kad se pokaza dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po milosrđu spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti…”

(Titu 3,4-5) Ako primimo Njegovu ljubav, i mi ćemo postati ljubazni i nježni ne samo prema onima koji nam se sviđaju, nego i prema najlošijima, zalutalima i grešnima.

Božja djeca su oni koji imaju udijela u Njegovoj naravi. Ni zemaljski položaj, ni rođenje, ni narodnost, ni vjerske prednosti ne dokazuju da smo pripadnici Božje porodice. To čini ljubav, ljubav koja obuhvaća cijelo čovječanstvo. Čak će i grešnici, čija srca nisu potpuno zatvorena za djelovanje Božjega Duha, uzvratiti ljubaznost. Iako će možda na mržnju uzvratiti mržnjom, na ljubav će odgovoriti ljubavlju. Ali samo Božji Duh i na mržnju uzvraća ljubavlju. Biti ljubazan prema nezahvalnima i zlima, činiti dobro ne očekujući zauzvrat ništa, to su znakovi pripadnosti vladarskoj porodici Neba, siguran znak kojim djeca Najvišega otkrivaju svoj visoki položaj.

„Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Matej 5,48)

Riječ „dakle” upućuje na zaključak utemeljen na onome što je prije rečeno. Isus je svojim slušaocima opisivao neiscrpnu Božju milost i ljubav i zato im, dakle, nalaže da budu savršeni. Budući da je vaš nebeski Otac „dobar prema nezahvalnima i zlima” (Luka 6,35), budući da se sagnuo da bi vas uzdignuo, dakle kaže Isus možete Mu postati slični po karakteru i stajati bez mane i pred ljudima i pred anđelima.

Uslovi za vječni život po milosti potpuno su isti kao u Edenu savršena pravednost, sklad s Bogom, savršena usklađenost s načelima Njegova Zakona. Isti ideal karaktera prikazan je u Starom i u Novom zavjetu. Taj ideal nije takav da ga ne bismo mogli postići. U svakoj zapovijesti ili nalogu koji Bog daje postoji i obećanje, najpouzdanije obećanje, koje se krije u zapovijesti. Bog se pobrinuo da Mu možemo postati slični. To će i postići sa svima koji svojom izopačenom voljom ne ometu djelovanje Njegove milosti.

Bog nas je ljubio neizrecivom ljubavlju, a naša se ljubav prema Njemu budi kad donekle shvatimo dužinu, širinu, visinu i dubinu te ljubavi koja nadmašuje svaki um. Otkrivajući privlačnu Hristovu ljepotu, upoznajući Njegovu ljubav pokazanu prema nama dok smo još bili grešnici, tvrdo srce se smekšava i postaje krotko, a grešnik se preobražava i postaje dijete Neba. Bog ne primjenjuje nasilne mjere: ljubav je sredstvo kojim se služi da bi odagnao grijeh iz srca. Njome pretvara oholost u poniznost, a neprijateljstvo i nevjerovanje u ljubav i vjeru.

Jevreji su silno nastojali dostići savršenstvo vlastitim naporima, ali nisu uspjeli. Hrist im je već objasnio da ih njihova pravednost nikad neće odvesti u nebesko carstvo. Sad im otkriva narav pravednosti koju moraju imati svi koji će ući u Nebo. U cijelom govoru na Gori opisivao je njezine rodove, a sad im u jednoj rečenici otkriva njezin izvor i njezinu narav: budite savršeni kao što je Bog savršen. Zakon je samo preslika Božjega karaktera. U svojemu nebeskom Ocu gledajte savršen prikaz načela koja su temelj Njegove vladavine.

Bog je ljubav. Kao što sunce šalje zrake svjetlosti, tako se ljubav, svjetlost i radost šire od Njega na sva Njegova stvorenja. U Njegovoj je prirodi davanje. Sam Njegov život je izlijevanje nesebične ljubavi.

Njegova je slava u dobru njegove djece; Njegova radost u njezinom očinstvu.

Bog nam kaže da budemo savršeni kao što je On sam, na isti način. U svojemu malom krugu moramo biti središta svjetlosti i blagoslova, kao što je to Bog u svemiru. Nemamo ništa u sebi, ali svjetlost Njegove ljubavi pada na nas, a mi trebamo odražavati njezin sjaj. Zahvaljujući dobroti koju nam Bog posuđuje, možemo biti savršeni u svojemu krugu kao što je On savršen u svojemu.

Ideal nije takav da ga ne bismo mogli postići. U svakoj zapovijesti ili nalogu koji Bog daje postoji i obećanje, najpouzdanije obećanje…

Isus je kazao: „Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Ako ste Božja djeca, onda imate udjela u Njegovoj naravi i morate Mu biti slični. Svako dijete živi životom dobivenim od oca. Ako ste Božja djeca, rođena Njegovim Duhom, živite životom koji ste dobili od Boga. U Hristu „stanuje sva punina božanstva” (Kološanima 2,9), a Isusov život se „očituje na našem smrtnom tijelu” (2. Korinćanima 4,11). Taj život u vama izgradiće isti karakter i činiće ista djela kakva je činio i preko Hrista. Tako ćete biti u skladu sa svakim propisom Božjega Zakona, jer „savršenje Zakon Jahvin dušu krijepi” (Psalam 19,8). Uz pomoć ljubavi ispuniće se „u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu… pravedni zahtjev Zakona”. (Rimljanima 8,4)