Poduzetništvo

2

1. PRIRODA PODUZETNIŠTVA 1.1. Razvoj poduzetništva

1.1.1. Razvoj poduzetništva kao prakse

Korijeni poduzetništva mogu se pronaći još kod drevnih civilizacija u kojima su se kao poduzetnici posebno isticali Arapi, Babilonci, Egipćani, Židovi, Grci, Feničani i Rimljani.

Prvi zapis o poduzetništvu pojavio se prije 4000 godina u kojemu se opisuje kako su bankari pozajmljivali novac uz kamatu.

Međutim ono se u prošlosti razlikovalo od današnjeg kreiranja pothvata i industrijskog razvoja. Pravila igre su bila različita u antičkim (drevnim) društvima i carstvima. Ono je posjedovalo različite vrijednosti vodećeg ponašanja i različite stimulanse za nagrađivanje ponašanja u odnosu na one današnja. Poduzetnici ranijih vremena primarno su se bavili neindustrijskim načinima stvaranja bogatstva. Na primjer, biti bogat bio je visoko cijenjeni cilj za građane drevnog Rima u kojemu su, inače, bila tri načina stjecanja bogatstva i moći – zemljoradnja, lihvarenje i politička nagrada (službena korupcija). To je bio vrijednosni sustav vladajuće elite. Samo komercijalno i poslovno poduzetništvo kako znamo bilo je izvedeno pomoću bivših robova. Ove, sada slobodne, osobe opskrbljivale su rimske patricije sa važnim dobrima i osobnim uslugama, te su mnogi postali bogati. Ali nikada nisu mogli postati državljani bez obzira na bogatstvo koje su imali.

Slično je poduzetništvo bilo i drevnoj Kini. Dok je cjelokupno imanje pripadalo caru, bogatstvo je bilo često skriveno od preventivne konfiskacije. Ovo znači da tamo nije bilo realne štednje i investiranja. Istinit prestiž i moć dolazili su kroz mandarinstvo (vladina birokracija, budže). Mandarini su morali proći kroz ekstremno jako ispitivanje (provjeru) da bi dobili svoju poziciju (položaj). Veličina potrebnog učenja predstavljena je uglavnom predanošću tutora vremenu i novcu. Za povrat svog uloga u obrazovanje, oni koji su svake godine prošli ispite i bili izabrani, trebali su se angažirati u korupcijskim i rentnim shemama. Nije iznenađenje da iako su Kinezi bili tehnološki jako napredni, njihova je tehnologija (kao što su papir i tisak, satovi i barut)

3 pomagala mandarinima da dobiju i zadrže moć, te da uglavnom ne čini javne dobrobiti.

Stari vijek ostat će u povijesti zapisan kao vrijeme burnog razvoja poduzetništva zaslugom kojega je došlo i do procvata drevnih kultura i civilizacije, a civilizacija se putem poduzetništva širila na sve strane svijeta.

U ranom Srednjem vijeku bogatstvo se stjecalo kroz vojni uspjeh. Vojne inovacije vodile su pobjedi na bojnom polju sa njegovim nagradama i bogatstvom. Osvajanje Engleske od Williama Osvajača (1066) glavni je primjer srednjevjekovne poduzetničke aktivnosti. Cilj je bio dobiti zemlju i moć. Inovacija je bila korištenje normanskog stremena koji je omogućio Williamovim ratnicima da pokrenu koplja sa uzjahanih konja učinivši ih tako smrtonosnijim.

Poduzetništvo u današnjem smislu riječi pojavljuje se između 11. i 13. stoljeća i to ponajprije u trgovini, bankarsko-kreditnim i mjenjačkim djelatnostima, te pomorstvu, ali i u razbojništvu i gusarstvu. Kao osnovni tipovi poduzetništva tog doba navode se gusari, feudalci, državni činovnici, špekulanti, trgovci i obrtnici.1 Trgovci su u to doba obavljali ne samo trgovačke već i druge poslove poput prijevozničkih i novčarskih.

Radi smanjenja rizika prijevoza robe trgovci su se udruživali stvarajući na kopnu karavane, a na moru pomorske flote. Iz tog su razdoblja poznati Niccolò i Matteo Polo (otac i stric Marka Pola) poduzetni trgovci s Istokom koji su između 1261. i 1269. prevalili put do Kine, a kojima se u drugom putovanju 1271. pridružio i Marko.

Kasniji Srednji vijek promijenio je pravila igre. Ova epoha izlegla je nacionalne države, te mir i stabilnost nametnutu od katoličke crkve. Ovo je vodilo brojnim aktivnostima koje nisu bile ni vojne ni zemljoposjedničke već bi se mogle nazvati poduzetničkim.

Neke od njih uključuju građevinske projekte. Na primjer, izgradnja katedrala, utvrda, dvoraca i mostova davala je visoki povrat malim grupama arhitekata i inženjera koji su ih dizajnirali. Također neki monastički (crkveni) redovi razvijali su talente za poduzetništvo. Na primjer, Cistercijanci (poseban red katoličkih svećenika) su bili veliki poduzetnici koji su pored ostaloga sugerirali metode redukcije manualnog rada, što je utjecalo na porast vremena raspoloživog za gradnju ratnog broda. Oni su također podigli vodene mlinove i drugo, što im je omogućilo da ostvare visoki povrat na uloženo. Ovi katolički redovnici mogu biti upravo rana manifestacija protestantske radne etike .

Sombart, W., Der Burgeois, Dunckert & Humbolt, München-Leipzig, 1920., str. 26-90., prema Gorupić, D., Gorupić, D., jr., Poduzeće – postanak i razvoj poduzetništva i poduzeća, Informator, Zagre, 1990., str. 19.

1

4 Krajem 14. stojeća javljaju se trajnija trgovačka udruženja utemeljena na obiteljskoj tradiciji, te mobilizaciji ljudi i kapitala. Karakteristike tih udruženja na izvjestan su način bile slične onima koje imaju današnja trgovačka društva. Takva su se udruženja uglavnom bavila poslovima izvoza, te bila utemeljena na imovinsko-pravnim zaduženjima i raspodjeli ostvarene dobiti među svojim članovima. U to su doba postojale tzv. trgovačke gilde, koje su predstavljale udruženje trgovaca sa ciljem pružanja uzajamne pomoći prilikom trgovačkog posla. Pritom se svaki trgovac bavio poslom na vlastiti rizik i za vlastiti račun.2 U 15. stoljeću dolazi do razdvajanja gospodarske aktivnosti i poslovne imovine poduzetnika od njegove privatne imovine, što je karakteristika određenih oblika današnjih trgovačkih društva. To je vrijeme kada poduzeća postaju pravni subjekti koji posluju pod vlastitim imenom te se mogu kupovati i prodavati.

Iz tog je vremena najpoznatiji Kristofor Kolumbo, istraživač i trgovac, koji je preplovio Atlantski ocean i doplovio do Amerike.

Iz tog razdoblja važan je svakako pad Carigrada u ruke Osmanskog Carstva, koji je bio u vrijeme Bizanta važno središte trgovine između Europe i Azije. Tim padom došlo je do promjene puta izravnog trgovanja s Azijom s obzirom da je u tome viđen profitabilniji način trgovanja.

U 17. stoljeću dolazi do masovnijeg razvoja poduzetništva – nastao je procvat različitih oblika obrta i trgovine koja je dobila međunarodno značenje. Stoljeće kasnije dolazi do značajnijeg odvajanja bankarstva i specijalizacije u trgovini.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća, pojavom industrijske revolucije, došlo je do naglog porasta važnosti poduzetništva u novonastalim industrijama. Međutim, brzim razvojem industrijske proizvodnje karakteristične po ekonomiji obujma i na toj osnovi razvijene visoko serijske i masovne proizvodnje, dolazi do opadanja značenja i uloge poduzetništva. Ključnu ulogu preuzimaju velike korporacije koje se šire sa svojim podružnicama u različite zemlje svijeta dobivajući tako karakter multinacionalnih korporacija.

U drugoj polovini 20. stoljeća dolazi do novog poticaja razvoju poduzetništva u čemu je važnu ulogu imao bivši američki predsjednik Jimmy Carter koji je 1980. godine sazvao konferenciju u Bijeloj kući. Na toj konferenciji bilo je prisutno 1683 delegata iz svih 50 država SAD-a većinom malih poduzetnika, a koja je bila odraz rastuće plime u duhu individualnog poduzetništva u toj zemlji.3 Na konferenciji je definirano 60 preporuka iz raznih područja djelovanja od kojih je 40 Kongres pretočio u zakone.

2 3

Kolaković, M., Poduzetništvo u ekonomiji znanja, Sinergija, Zagreb, 2006., str. 6-7.

Siropolis, N. C., Menadžment maloga poduzeća, Mate, Zagreb, 1995., str. 7.

5 To je svakako bio i jedan od razloga da je poduzetništvo 1990-tih ekspandiralo kao važan izvor novih poslova, novog bogatstva i novih karijera. Tad su se i sve značajnije korporacije nastojale transformirati u poduzetničke unošenjem poduzetničkog duh u cijelo poduzeće. Sve je to uvjetovalo da se poduzetništvo počelo tretirati kao jedan od četiri glavna stupa (nositelja) društva slobodnog poduzetništva: zemlja, rad, kapital i poduzetništvo4.

Krajem 20. stoljeća dolazi do ubrzanog razvoja poduzetništva koje je potaknuto ne samo razvojem novih tehnologija već i brojnim drugim promjenama koje karakteriziraju ekonomiju znanja i kreativnu ekonomiju. Danas se ono toliko razvilo da su pojedine zemlje poprimile karakteristike poduzetničkog društva: stvoren je toliki prostor razvoju inovacija da su one ne samo prodrle u tzv. društvene djelatnosti već tamo imaju znatno više mogućnosti nego u samom gospodarstvu. Da je to tako posebno potvrđuju trendovi neposredne budućnosti razvoja poduzetništva u kojima će ono dominirati na području uslužnih djelatnosti.

Ekspanziji, pa čak i eksploziji poduzetništva, posebno doprinose moderne informatičke tehnologije (kao i raspad centraliziranih država) koje omogućava više prostora i veću dostupnost za inicijativu. One naglašavaju nesposobnost velikih birokratskih organizacija, posebno onih državnih i paradržavnih, da održe korak s modernim svijetom. Stoga će poduzeća koja su organizirana s naglaskom na osobnu odgovornost, snalažljivost i umijeće interakcije mnogo vjerojatnije iskoristiti sadašnje mogućnosti koje karakterizira neprestana promjena5. Međutim, uspješnost takvih poduzeća ovisit će od toga koliko će ona iskoristiti pruženu šansu, tj. koliko će organizirano tražiti inovacije u tim promjenama i koliko će ih uspješno implementirati.

Drugim riječima, pitanje novih ideja i njihova transformacija u poslovne pothvate, temeljno je pitanje ne samo razvoja poduzetništva već i razvoja uopće.

Nadja Ružička i Marina Kovačević Perović - Sapunomanija - Nakon preseljenja iz Rusije u Hrvatsku, Nadja Ružička je zbog teške potrage za poslom odlučila pokrenuti vlastiti. S prijateljicom je pokrenula internet portal Sapunomanija, nedugo nakon čega su krenule i s online trgovinom te radionicama. Njihova priča odličan je primjer kako se iz hobija može napraviti uspješan posao. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

4

Holt, H. D., Entreprenership, Engelwood Cliffs, N.J., Prentice Hall, 1992., str., 3.

5 Leebaert, D., Elementi poduzetništva, USIA Regional Program Office, Vienna, 1995. str. 1.

6 Iako bi se moglo činiti da je pojmovno određenje poduzetništva nesporno, ipak to nije tako. Naime, na definiciji tog pojma danas se diferenciraju različita shvaćanja koja se potom reflektiraju na konceptualna rješenja (modele) gospodarskog razvitka. Dok anglosaksonski svijet poduzetništvo identificira s novim, malim poduzećem, dotle ga germanski svijet identificira sa moći i vlasništvom. Međutim, poduzetništvo nije ni jedno ni drugo - ono je praksa utemeljena na znanju kao sredstvu za postizanje ciljeva putem promjena. Ono je “stvaralačko uništenje” kako ga je definirao Joseph Schumpeter, a njegova je suština sadržana u postavci: raditi nešto na drugi način, a ne raditi nešto bolje od onoga što već postoji6. U tom se kontekstu manifestira i osnovna determinanta poduzetničkog ponašanja - traganje za promjenama, reagiranje na promjene i njihovo korištenje kao povoljne prilike7.

U navedenom se kontekstu poduzetništvo često definira kao proces stvaranja i upravljanja biznisom radi ostvarenja željenih ciljeva.8 U prošlosti su poduzetnici bili često izumitelji koji su dovodili u vezu (povezivali) sve faktore proizvodnje da bi proizveli novi proizvod.

1.1.2. Razvoj poduzetništva kao misli (teorije)

Ideje koje tumače poduzetništvo formirale su se dugo i postupno tako da su odraz povijesnih epoha u kojima su i nastale. Poduzetništvo nije novi fenomen – ono je postojalo kroz cijelu povijest ljudskog roda, samo su „pravila igre“ bila različita, a diktirala ih je određena povijesna epoha. Interes za izučavanje tog fenomena pokazale su brojne znanosti kao što su ekonomija, psihologija, sociologija, pravo i druge.

Brojni su autori koji su se bavili problematikom poduzetništva i o tome napisali svoja značajna djela koja se mogu smatrati doprinosom teoriji poduzetništva (misli o poduzetništvu).

Dubrovčanin Benedikt Kotruljević (oko 1400. – oko 1468.) u svom djelu O trgovini i o savršenom trgovcu (1458) pokušao je definirati savršenog trgovca u uvjetima nesigurnosti, rizika i neizvjesnosti prodaje. Naime, u njegovo je vrijeme trgovina najčešće bila povezana s rizičnim poslovnim pothvatima, avanturom povezanom s procjenom prilika za zaradu, nesigurnošću pomorskih i kopnenih putova te

6 Drucker, F. P., Inovacije i poduzetništvo, Globus, Zagreb, 1992., str. 33 7 Drucker, F. P., op. cit., str. 34 8 Gatewood, D. R., Taylor, R. R., Ferrell, C.O., Management - Comprehension, Analysis and Application, Austen Press, Richard D. Irwin, Chicago, 1995, str. 210.

7 neizvjesnosti prodaje. Savršeni trgovac, kako ga je opisao B. Kotruljević, sasvim odgovara pojmu poduzetnika kako ga danas definiramo.

Francuski ekonomist irskog podrijetla Richard Cantillon (1697.-1734.), koji je i sam bio uspješan poduzetnik, smatra se jednim od gurua poduzetništva. Napisao je djelo Opća rasprava o prirodi trgovine9 u kojemu je poduzetnika (entrepreneur) opisao kao osobu koja kupuje po poznatim, a prodaje po nepoznatim cijenama – cijenama koje će se tek formirati. Na ovaj način on opisuje poduzetnika kao osobu koja snosi rizik poslovnog pothvata i neizvjesnost u pogledu budućih poslovnih prilika. Stoga se njemu duguje prva opća definicija poduzetnika koja je kratka, efektna i pogađa pravu bit pojave.10 . Škotlanđanin Adam Smith (1723.-1790.), kao jedan od najznačajnijih predstavnika britanske klasične političke ekonomije u svom poznatom djelu Rasprava o prirodi i uzrocima bogatstva naroda u poduzetništvu vidi najboljeg pokretača ekonomskog razvitka i blagostanja društva pri čemu poduzetniku (undertaker) pripada profit kao nagrada za njegov rizik. U tom smislu on ukazuje da se kruh ne proizvodi benevolentnošću pekara, već njegovim interesom da ljudima omogući kupovinu kruha, iz čega se zaključuje da su poduzetnici ekonomski agenti koji transformiraju potražnju u ponudu kako bi ostvarili profit.

Francuski ekonomist i poduzetnik, vlasnik tvornice pamuka, Jean Baptiste Say (1767.

– 1832.) proučavao je i popularizirao učenje Adama Smitha. Isticao je tri faktora proizvodnje koji svojim vlasnicima daju dohotke – rad najamninu, kapital kamatu i zemlja rentu. Također smatra da je poduzetnička dobit (profit) nagrada poduzetniku za njegov visoko rizičan i visoko kvalificiran rad. Teorija tri faktora proizvodnje kao izvora odgovarajućih dohodaka vlasnika, prihvaćena je od većine ekonomista sve do današnjih dana kada se poduzetništvo počinje izdvajati kao četvrti faktor. Škotlanđanin John Stuard Mill (1806.-1873.) opisujući poduzetnika u početku je koristio termin undertaker umjesto u to vrijeme već prihvaćenog francuskog termina entrepreneur. Međutim, kasnije je prihvatio termin enterpreneur, te je zaslužan za uvođenje pojma enterprenurship u širu uporabu. Uočio je da profitna stopa najčešće premašuje visinu kamatne stope te zaključio da je ukupan profit naknada za rizik i nagrada za upravljanje i poduzetništvo.

Alfred Marshall (1842. – 1924.) piše o poduzetništvu kao slobodnoj djelatnosti po izboru poduzetnika, te na primjeru poduzetnika tvorničara piše o sposobnostima što 9

Catillon, R., Essae sur la nature du commerce en general, Macmillan, London, 1931., str., 47.49, 151-153.

10 Baletić, Z., Poduzetništvo, u: Njavro, Đ., Franičević, V. (ured.), Poduzetništvo – teorija, politika i praksa, Privredni vjesnik, Zagreb, 1990., str. 31.

8 ih poduzetnik mora imati. On ističe poduzetnika kao nositelja rizika, kao osobu koja mora vršiti predviđanje i prosudbu, te naglašava da poduzetnik mora imati osobine vođe, te mora znati upravljati ljudskim resursima, vršiti kontrolu i drugo.

Frank Hyneman Knight (1885.-1972.) jedan je od osnivača čikaške škole u ekonomiji.

On definira poduzetnika kao osobu koja spremno preuzima rizik i ostvaruje profit kao nagradu za rizik (predvidiva vjerojatnost) i za neizvjesnost (nepredvidiva vjerojatnost).

Joseph Alois Schumpeter (1883.-1950.), američki ekonomist austrijskog podrijetla, koji se zbog svog golemog doprinosa razvoju teorije poduzetništva naziva ocem teorije poduzetništva, izvršio je uspješnu sintezu dotadašnjih doprinosa teoriji poduzetništva.

Prema njegovu mišljenu poduzetnik je ona osoba koja angažira i mobilizira kreativne snage, te drži da je sposobnost za inovaciju temeljna karakteristika poduzetnika. On uvodi pojam „stvaralačkog uništenja“ (creative destruction) u kontekstu kojega se poduzetnik tretira kao inovator – osoba koja u poslovnom svijetu uvodi nove kombinacije faktora proizvodnje - novi proizvod ili nova kvaliteta, novi način proizvodnje ili prodaje, novo tržište, novi izvori sirovina i nova organizacija ili modifikacija postojeće organizacije.

Peter Drucker (1909. – 2005.), američki teoretičar menadžmenta austrijskog podrijetla, drži da poduzetništvo počiva na teoriji ekonomije i društva koja gleda na promjene kao na nešto normalno i zdravo, a prema kojoj je najvažnija zadaća društva raditi nešto na drugi način, a ne raditi nešto bolje od onoga što već postoji.11 U tom se kontekstu manifestira i osnovna determinanta poduzetničkog ponašanja – traganje za promjenama, reagiranje na promjene i njihovo korištenje kao povoljne prilike.12 Iako je izučavanje poduzetništva veoma evoluiralo, ipak još uvijek dominira pozitivističko-funkcionalistički pristup, te postoji urgentna potreba za otvaranjem nove perspektive u odnosu na razumijevanje što su poduzetnici i što oni rade. U tom se kontekstu područje poduzetništva može definirati kao područje izučavanja poduzetnika – njegovih aktivnosti, karakteristika, ekonomskih i socijalnih efekata i metoda koje služe za iskazivanje poduzetničkih aktivnosti. Međutim, danas to više nije dovoljno i narasla je potreba za uspostavu nove znanstvene discipline – entreprenology. Ova nova disciplina treba stvarati teorijski korpus konvergentnih elemenata teorijskih izučavanja poduzetništva od strane entreprenologa različitih disciplina.13

Drucker, F. P., Inovacije i poduzetništvo, Globus, Zagreb, 1992., str. 33.

Drucker, F. P., op. cit., str. 34.

13 Vidi o tome Filion, J. L., From Entrepreneurship to Entreprenolocy, Journal of Entreprising Culture, Vol. 6, No 1 (March 1998), str. 1-23; Lundstrom, A., Stevenson, A. L., Entrepreneurship Policy: Theory and Practice, Springer, 2010.

11 12

9

1.2. Pojam, dimenzije i mitovi poduzetništva

1.2.1. Definiranje poduzetništva

Iz onoga što je naprijed navedeno dade se zaključiti da postoje brojne definicije poduzetništva iz kojih se mogu deducirati tri glavne karakteristike, a to su:14 1. kreativnost i inovacija 2. prikupljanje resursa i utemeljenje ekonomske organizacije 3. prilika za dobitkom (ili rastom) uz rizik i neizvjesnost Iz toga se može izvesti definicija poduzetništva po kojoj je ono stvaranje inovativne ekonomske organizacije (ili mreže organizacija) sa svrhom dobiti ili rasta, u uvjetima rizika i neizvjesnosti.15 Koje su implikacije ove definicije?

(1) Kreacija Termin kreacija implicira stvaranje, donošenje nečeg novog, nečije originalno stvaranje. Stoga, tehnički govoreći, pribavljanje (akvizicija) postojeće tvrtke ili njezin transfer novom vlasniku ne predstavlja poduzetništvo. Međutim, rijedak je slučaj organizacija koje mijenjaju vlasništvo bez promjene u svom menadžmentu i konfiguraciji resursa. Ipak, stupanj promjena i inovacije određuje je li riječ o poduzetništvu. Da bi se vidjela veličina ovih promjena najbolje je poći od Shumpeterove kategorije novih kombinacija, a koje se odnose na:16  uvođenje novog, do tada potrošaču nepoznatog, proizvoda ili nove kvalitete  uvođenje novog, do tada ne primijenjenog načina proizvodnje (ili prodaje)  otvaranje novog tržišta  osvajanje novih izvora sirovina (ili poluproizvoda)  uvođenje nove organizacije (ili modifikacija postojeće organizacije) Tek analizom navedenih kategorija na konkretni poslovni slučaj može se utvrditi radi li se o poduzetništvu ili ne.

(2) Ekonomska organizacija

Dollinger, J. M., Entrepreneurship – Strategies and Resources,Richard D. Irwin, Inc., Burr Ridge, Illionis, 1994., str. 7.

15 Dollinger, J. M., op. cit., str. 7.

16 Buble, M., Kružić, D., Poduzetništvo – realnost sadašnjosti i izazov budućnosti, RriF, Zagreb, 2006., str. 5.

14

10 Termin ekonomska organizacija znači organizaciju čija je svrha alociranje oskudnih resursa. To može biti tvrtka, poslovna jedinica unutar tvrtke, mreža neovisnih organizacija ili neprofitna organizacija. Ono što se čini paradoksalnim za mnoge ljude to je da vlade mogu stvarati poduzetničke organizacije pod određenim uvjetima.

Poslovne organizacije mogu, naravno, slijediti dobit (zaradu) i rast kao svoje motive. U stvari, neke tvrtke koriste profit i rast kao svoje glavne ciljeve. Druge, pak, ne slijede rast, koji razlikuje poduzetničke tvrtke od malih poduzeća. Čak i neprofitne organizacije slijede zaradu i rast, premda u tome mogu biti spriječene zakonom.

Međutim, dopušteno im je da akumuliraju višak prihoda za svoj račun. I neprofitne organizacije zacijelo slijede rast: više članova, više ostvarenih usluga, više opsluženih klijenata, itd.

(3) Rizik i neizvjesnost Poduzetništvo egzistira pod uvjetima rizika i neizvjesnosti. Ova dva termina nisu ista.

Rizik se odnosi na varijabilnost ishoda (ili povrata). Ako ne postoji rizik povrat je siguran. Tvrtka koja operira u nerizičnoj okolini treba nastaviti trajno ekspandirati sve dok se ne dogodi negativan ishod. Ipak, rizik je limit za trajno ekspandiranje poduzetništva.

Neizvjesnost se odnosi na vjeru poduzetnika u svoju procjenu funkcioniranja svijeta radi njegova razumijevanja uzroka i posljedica u okolini. Ako ne postoji neizvjesnost, tada okolina može bito perfektno poznata. Ako je ovo istina, tada svatko to može znati (barem za cijenu) i to može biti izvor trajnog profita za svakoga. Neizvjesnost je ono što radi tržište kao i ono što se dešava u igre pokera.

1.2.2. Dimenzije poduzetništva

Tri su dimenzije poduzetništva: pojedinci, okolina i organizacije.17 Odnos između ovih dimenzija utječe da je svaki novi pothvat jedinstven (unikatan) i da se mora posebno razmatrati.

(1) Pojedinci Neporeciva je uloga koju pojedinci igraju u poduzetništvu. Psihološke, sociološke i demografske karakteristike svake osobe doprinose ili umanjuju njenu sposobnost da bude poduzetnik. Osobno iskustvo, znanje, edukacija i obuka predstavljaju 17

Dollinger, J. M., op. cit., str. 11-13.

11 akumulirane ljudske resurse kojima osnivač doprinosi svom poduzeću. Osobni integritet poduzetnika i način njegova rada te novi pothvat vidljiv od drugih, ugrađeni su u reputaciju tvrtke. Profil rizika poduzetnika određuje inicijalnu konfiguraciju pothvata, na primjer, financiranje, nuđenje proizvoda i kadrovsko popunjavanje.

Premda se sada govori o individualnom poduzetniku, često poduzetnik nije sam.

Poduzetnici se uzdaju u mrežu drugih fizičkih i pravnih osoba, drugih poduzetnika. Ovi su kontakti personalni resursi koji poduzetniku pomažu da pribavi dodatne resurse i starta svoj biznis. Tako je istina da su oni koji vas poznaju i oni koje vi poznajete ponekad vrlo vrijedni resursi u stvaranju novog pothvata.

(2) Okolina Okolina posjeduje prilike i prijetnje stvaranju novog pothvata. Prilike dolaze većinom iz resursa – novca, ljudi, tehnologije. Poduzetnički izazov je u pribavljanu resursa iz okoline, njihovom kombiniranju sa drugim resursima koje već poduzetnik ima te u kombiniranju novog pothvata u uspješnu organizaciju.

Prijetnje ili ograničenja nametnuta iz okoline su ona inherentna (svojstvena) svakom konkurentnom tržištu. Poduzetnik može nadvladati ova ograničenja ili se zaštititi protiv njihovih loših efekata, i to tako da razvije strategije usmjerene na iskorištenje resursa tvrtke. Ključni elementi okoline su vlada i politika, ekonomija, tehnologija (npr. inovacija i invencija), socio-demografija i eko sustav. Dok okolinu karakteriziraju promjene, neizvjesnost i kompleksnost, poduzetnici moraju kontinuirano motriti događaje i trendove te provoditi usklađivanje svoje organizacije i strategije.

(3) Organizacije Rezultat gotovo svih poduzetničkih start-upa je stvaranje nove organizacije.

Organizacija ima oblik i strukturu. Ona ima strategiju koja joj omogućava da penetrira ili stvara tržište (ulazak inklinacijom) i zaštiti svoju poziciju (mehanizmi izolacije). Ona posjeduje resurse koje transformira u vrijednosti za njezine kupce.

Ali organizacija može biti čak više od ovoga. Organizacija je izmišljena od ljudi koji imaju vještine i talent, vrijednosti i probitke, te sposobnost spoznaje da radeći zajedno mogu stvoriti nešto specijalno. Organizacija može imati kulturu koja podupire visoke performanse, visoku kvalitetu i visoko etičko vladanje. Ovo je nešto što je sasvim rijetko i teško za ostvariti, pa zato zbog svoje rijetkosti kultura može biti izvor konkurentske prednosti.

Slika 1. sumira važne elemente tri dimenzije poduzetništva.

12

INDIVIDUALNE KARAKTERISTIKE Baza osobnih resursa: Potreba za postignućem Lokus kontrole Sklonost riziku Znanje Iskustvo Reputacija Sociološki faktori: Percepcije željenog Percepcije ostvarivog Modeli uloga i mentora Partneri poduzetnika Mreže i kontakti

OKOLINA Resursi u okolini: Raspoloživost rizičnog kapitala Raspoloživost financijskih resursa Prisutnost iskusnih poduzetnika Tehnički vješta radna snaga Veća urbana područja Veće industrijske baze Dostupnost dobavljača Dostupnost kupaca Visoka profesionalna i industrijska diferencijacija Blizina sveučilišta Raspoloživost zemljišta ili objekata Raspoloživost transporta Držanje stanovništva područja Raspoloživost potpornih službi

Demografski faktori: Starost Spol Obrazovanje

Stvaranje novog pothvata

OGRANIČENJA U OKOLINI Barijere ulasku Utjecaji vlade Rivalstvo između postojećih konkurenata Pritisak supstituta proizvoda Moć pogađanja kupaca Moć pogađanja dobavljača

ORGANIZACIJA Strategije: Generičke strategije  Vodstvo cjelokupnim troškovima  Diferencijacija  Fokus Mehanizmi izolacije Primarni načini ulaska na tržište  Novi proizvod ili usluga  Paralelna konkurencija  Franšiza Kultura Manje značajni način ulaska na tržište Funkcijske strategije  Financijska  Marketinška  Organizacijska

Slika 1 – Dimenzije stvaranja novog pothvata

1.2.3. Mitovi poduzetništva

Tokom vremena formirali su se mnogi mitovi o poduzetništvu, a koji su rezultat nedostatka istraživanja o poduzetništvu. Od svih tih brojnih mitova ovdje se navode deset najznačajnijih.18

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., Entrepreneurship – A Contemporary Approach, Thrid Edition, The Dryden Press, Fort Worth, Philadelphia, 1995., str. 7-11.

18

13 Mit 1: Poduzetnici su djelatne osobe, a ne mislioci Istina je da poduzetnici imaju tendenciju prema akciji, ali oni su također i mislioci.

Naime, oni su često veoma metodični ljudi koji pažljivo planiraju svoje aktivnosti.

Aktualno naglašavanje stvaranja jasnih i kompletnih poslovnih planova indikator je da su „misleći“ poduzetnici jednako važni kao i „djelujući“ poduzetnici.

Mit 2: Poduzetnici se rađaju, a ne stvaraju Ideja da se karakteristike poduzetnika ne mogu uvježbati ili naučiti, da su one urođene osobine sa kojima se mora biti rođen, dugo vremena je bila nadmoćna. Ove osobine uključuju agresivnost, inicijativu, vođenje, voljnost preuzimanja rizika, analitičku sposobnost i vještinu u ljudskim odnosima. Danas, međutim, priznavanje poduzetništva kao discipline pomaže da se rasprši ovaj mit. Kao sve discipline, poduzetništvo ima modele, procese i studije slučajeva koji dopuštaju teme koje se mogu izučavati i tako usvajati poduzetničke osobine.

Mit 3: Poduzetnici su uvijek izumitelji Ideja da su poduzetnici izumitelji rezultat je nesporazuma i krive vizije. Dok su mnogi izumitelji također poduzetnici, postoje brojni poduzetnici koji obuhvaćaju (uključuju) sve vrste inovativnih aktivnosti. Na primjer, Ray Kroc nije ništa izumio od fast-food franšize, ali su njegove inovativne ideje stvorile McDonaldsa najvećeg fast-food poduzeća na svijetu. Suvremeno razumijevanje poduzetništva obuhvaća mnogo više nego što je izumiteljstvo (invencija). Ono mora biti potpuno razumijevanje inovativnog ponašanja u svim oblicima.

Mit 4: Poduzetnici su akademski i društveno neprilagođeni Vjerovanje da su poduzetnici akademski i društveno neefektivni, rezultat je nekih poslovnih ljudi koji su imali uspješan start poduzeća nakon propadanja u školi ili napuštanja posla. U mnogo slučajeva takvi nisu bili uključeni u pokušaje „profiliranja“ tipičnog poduzetnika. Povijesno, u stvari, obrazovne i socijalne organizacije nisu prepoznale poduzetnika. One su ga napustile kao neprilagođena u svijetu korporativnih giganata. Poslovan edukacija, na primjer, bila je primarno usmjerena na studij korporativnih aktivnosti. Danas se poduzetnik razmatra kao heroj – socijalno, ekonomski i akademski. Danas se poduzetnik promatra kao profesionalac.

14 Mit 5: Poduzetnici moraju pristajati „profilu“ Mnoge knjige i članci prikazivali su kontrolne liste karakteristika uspješnog poduzetnika. Ove liste nisu bile ni valjane ni kompletne; one su bile utemeljene na studiju slučajeva i na nalazima istraživanja kod osoba orijentiranih postignuću. Danas je jasno da je standardni profil poduzetnika teško kompletirati. Okolina, sam pothvat i poduzetnik imaju interaktivne efekte koji rezultiraju u mnogo različitih tipova profila.

Suvremene studije rađene na sveučilištima širom SAD će, u buduće, osigurati točniji uvid u različite profile uspješnih poduzetnika. Kako će se vidjeti unutar pojedinaca je više shvatljivih (razumljivih) nego posebnih (osobitih) profila.

Mit 6: Novac je sve što treba da bi bili poduzetnik Istina je da svaki pothvat treba kapital da bi preživio; također je istina da veliki broj poslova doživi propast zato što nedostaje adekvatnog financiranja. Ipak posjedovanje novca nije jedina zaštita od propasti. Propast uslijed nedostatka vlastitog financiranja često je indikator drugih problema: menadžerske nekompetentnosti, nedostatka razumijevanja financija, nedostatne investicije, nedostatnog planiranja i slično. Mnogi uspješni poduzetnici su nadvladali nedostatak novca u uspostavi svog pothvata. Za ove poduzetnike novac je resurs koji treba uporabiti ali nikada nije cilj sam po sebi.

Mit 7: Svima treba sreća da bi bili poduzetnici „Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme“ uvijek je prednost. Ali „sreća se događa kada se susretne priprema sa prilikom (šansom)“ – jednako je primjerena poslovica.

Pripremljeni poduzetnici koji su uhvatili priliku kada im se pružila, često izgledaju „sretni“. Oni su, u stvari, bolje pripremljeni da se uhvate u koštac sa situacijama i te situacije okrenu u uspjeh. To što izgleda da je sreća, ustvari je priprema, određenje, želja, znanje i inovativnost.

Mit 8: Neznanje je sreća za poduzetnika Mit da suviše planiranja i evaluacije vodi konstantno problemima, da prevelika analiza vodi paralizi, nije održiv u današnjim kompetitivnim tržištima koja zahtijevaju detaljno planiranje i pripremu. Identificiranje snaga i slabosti pothvata, uspostava jasnog plana primjerenog situacijama mogućih problema i minimiziranje ovih problema kroz opreznu formulaciju strategije – sve su ključni faktori uspješnog poduzetništva. Ovo oprezno planiranje – a ne neznanje o njemu – znak je izobraženog poduzetnika.

15 Mit 9: Poduzetnici traže uspjeh ali doživljavaju visoku stopu propadanja Istina je da mnogi poduzetnici podnose brojne neuspjehe prije nego postanu uspješni. Oni slijede izreku „Ako ispočetka ne uspiješ, pokušaj ponovno, ponovno, ponovno.“ U stvari, neuspjeh može pružiti mnoge lekcije onima koji su voljni učiti i često vodi uspjehu. Ovo se jasno vidi kroz princip koridora po kojemu sa svakim pokrenutim pothvatom često nastaju nove i nehotične prilike. Statistika stope poduzetničkih neuspjeha dovodila je u zabludu godinama. U stvari, jedan istraživač, Bruce A. Kirchoff, izvijestio je da visoka stopa neuspjeha, koja je najčešće prihvaćena, može biti zabluda. Prateći 814 000 biznisa koji su startali u 1977. našao je da je preko 50% preživjelo pod svojim izvornim ili novim vlasnikom, dok ih je 28% dobrovoljno obustavljeno a samo 18% je stvarno „neuspjelih“ u smislu nestanka zbog neispunjenja obveza.

Mit 10: Poduzetnici su ekstremno spremni na rizik (kockari) Rizik je glavni element u poduzetničkom procesu. Međutim, iskrivljena je javna percepcija rizika pretpostavljena najvećem broju poduzetnika. Može se činiti da je poduzetnik „kockar“ divljih šansi, a on u stvari obično radi s umjereno „ukalkuliranim“ rizikom. Najuspješniji poduzetnici rade naporno kroz planiranje i pripremu kako bi minimizirali rizik te na taj način kontrolirali sudbinu svoje vizije.

Ovih deset mitova prikazani su s namjerom da ukaže na zablude o poduzetništvu i poduzetnicima, te da se stvori osnovu za pravilno mišljenje o poduzetništvu. Samo se izbjegavanjem „folklora“ može graditi osnova za kritično istraživanje suvremenih teorija i procesa poduzetništva.

Unosan posao s glistama u Gunji U maloj općini kraj Županje, Gunji, pokrenut je unosan posao. Naime, pomoću kalifornijskih glisti nastala je velika proizvodnja kvalitetnog humusa. Radi se o vrsti gliste koja isključivo razgrađuje gnojivo, kojega na selu zasigurno ne nedostaje, i bio otpad.

Gunjske gliste godišnje proizvedu oko 200 prostornih metara humusa godišnje, a o njegovoj prodaji pregovara se i s jednim austrijskim vrtnim centrom. U poslu s glistama radno mjesto pronašlo je 30-ak ljudi, a planiraju se širiti i na preradu kućnog otpada. Mnogima to daje tračak nade za bolje uvjete zapošljavanja, a time i života te ostajanje u Gunji. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

16

1.3. Pristupi poduzetništvu

Poduzetništvo je interdisciplinarni koncept pa se stoga ono sastoji iz različitih pristupa u ovisnosti o tome iz kojeg se aspekta promatra. Uobičajena su dvije grupe pristupa promatranja poduzetništva i to: 1. pristupi (škole) misli o poduzetništvu 2. procesni pristupi poduzetništvu Obje su ove grupe pristupa poduzetništvu usmjerene ka njegovom objašnjenju kako bi se na temelju toga ono moglo unaprijediti kao teorija i kao praksa.

1.3.1. Pristupi misli (škole) o poduzetništvu

Pristupi (škole) misli o poduzetništvu dijele poduzetništvo prema specifičnim aktivnostima koje mogu biti unutar makro ili mikro pristupa, a sve su usmjerene prema konceptualnoj prirodi poduzetništva. U tom se smislu razlikuju sljedeće škole misli o poduzetništvu:19 1. škole misli o poduzetništvu s makro aspekta 2. škole misli o poduzetništvu s mikro aspekta Dok su prve orijentirane na eksterne faktore utjecaja, dotle su druge orijentirane faktorima koji izviru iz samog poduzetnika.

1.3.1.1. Makro aspekt poduzetništva

Makro aspekt poduzetništva prikazuje široki niz faktora koji se odnose na uspjeh ili neuspjeh suvremenog poduzetničkog pothvata. Ovaj niz faktora uključuje eksterne procese koji su ponekad izvan kontrole individualnog poduzetnika, a koje se smatraju eksternim lokusom kontrole.

Tri škole poduzetničke misli predstavljaju makro pristupe, a to su: 1. škola misli o okolini 2. škola misli o financijama/kapitalu 3. škola misli o deplasmanu (istisnuću) Prva od ove tri škole je najšira i najprodornija škola poduzetništva.

19

Prema Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 17-24.

17 (1) Škola misli o okolini Ova je škola orijentirana na izučavanje utjecaja faktora okoline na poduzetnika. Taj utjecaj može biti pozitivan ili negativan na oblikovanje želja poduzetnika. Usmjerena je na institucije, vrijednosti i običaje koji uzeti zajedno formiraju sociopolitički okvir okoline koja jako utječe na razvoj poduzetnika. Drugi faktor okoline je socijalna grupa koja često utječe na potencijalni razvoj poduzetnika. Atmosfera prijatelja i rodbine može utjecati na želje poduzetnika.

(2) Škola misli o financijama/kapitalu Ova je škola utemeljena na procesu traženja kapitala i to kako onog početnog tako i onoga za rastom i razvojem, dok se ostali resursi promatraju kao jedan od segmenata poduzetničkog procesa. Ona cijeli poduzetnički pothvat promatra sa stajališta financijskog menadžmenta tako da je u fazi osnivanja ili akvizicije orijentirana na početni kapital i izvore rizičnog kapitala; u fazi tekućeg poslovanja na upravljanje gotovinom, ulaganja te financijske analize i evaluacije; a u fazi opadanja ili sukcesije pitanjima profita, prodaji poduzeća i pitanjima sukcesije.

(3) Škola misli o deplasmanu (uklanjanju) Ova škola usmjerena je na fenomen grupe, te smatra da grupa utječe ili uklanja izvjesne faktore koje projicira (stvara, smišlja) pojedinac u poduzetničkom pothvatu.

Pojedinci neće slijediti pothvat ukoliko nisu spriječeni ili uklonjeni vanjski faktori koji utječu na poslovni pothvat. Prema ovoj školi tri su glavna tipa deplasmana – politički (uzrokovan političkim faktorima, vladinom regulacijom ili politikom ograničenja), kulturalni (uzrokovan različitim faktorima kao što su etički, rasni, religiozni, spolni i drugi) i ekonomski (uzrokovan različitim ekonomskim faktorima kao što su kriza i recesija, gubitak poslova, stezanje kredita, loše vrijeme za ulaganje i drugi).

1.3.1.2. Mikro aspekt poduzetništva

Mikro aspekt poduzetništva ispituje faktore specifične za poduzetništvo a koji su dio internog lokusa kontrole. Pritom polazi od toga da potencijalni poduzetnik ima sposobnost djelovanja na glavne ishode ovih faktora.

Tri škole poduzetničke misli predstavljaju mikro pristupe, a to su: 1. škola misli o poduzetničkim osobinama 2. škola misli o poduzetničkim prilikama

18 3. škola misli o strateškoj formulaciji Slično kao i kod makro pristupa kod kojih je fokus na eksterne događaje, kod mikro pristupa usmjerenost je na specifične interne faktore. Prva od ovih škola je najrasprostranjenija i najšire prepoznata.

(1) Škola misli o poduzetničkim osobinama Pristup je utemeljen na studijima uspješnih ljudi koji su iskazivali slične karakteristike pa se došlo do zaključka da ukoliko pojedinac iskazuje te karakteristike porast će mu prilike za uspjeh u odnosu na takmaca. Obično su pritom tretirana četiri faktora uspješnog poduzetnika – postignuće, kreativnost, odlučnost i tehničko znanje.

Međutim, istraživanja su ukazala i na neke druge osobine kao što su porodični razvoj, obrazovanje i drugo. Ovakvo razmišljanje promovira vjerovanje da one osobine koje su ustanovljene i podupirane ranije u životu, eventualno vode ka poduzetničkom uspjehu.

(2) Škola misli o poduzetničkim prilikama Ova je škola usmjerena na prilike u razvoju poslovnog pothvata, te su za nju važna ona područja interesa koja se odnose na traženje izvora ideja, koncepata razvoja i implementaciju prilika za poslovni pothvat. U tom su kontekstu kreativnost i tržište esencijalno važni, pa je razumljivo što su prave ideje u pravo vrijeme za pravu tržišnu nišu, ključ poduzetničkog uspjeha.

Kako će nove prilike utjecati na poduzetnike ovisi o njihovoj sposobnosti da te prilike prepoznaju kada se one pojave te da implementiraju potrebne korake za akciju.

(3) Škola misli o strateškoj formulaciji Ova škola polazi od toga da je formuliranje strategije bitan faktor uspješnosti poduzetništva, tako da neki autori smatraju da je strateška formulacija poluga unikatnih elemenata.20 U tom smislu tvrde da unikatno tržište, unikatni ljudi, unikatni proizvodi i unikatni resursi predstavljaju osnovu za formuliranje uspješnog poslovnog pothvata.

20

Ronstadt, C. R., Entrepreneurship, Lord Publishing, Dover, MA, 1984., str. 112-115.

19

1.3.2. Procesni pristupi poduzetništvu

Razvijene su brojne metode i modeli koji pokušavaju strukturirati poduzetnički proces i njegove različite faktore. Svi oni nastoje opisati poduzetnički proces kao konsolidaciju različitih faktora. Od svih njih ovdje će se prikazati samo tri, i to: 1. pristup poduzetničkim događajima 2. pristup poduzetničkom ocjenjivanju 3. multidimenzijski pristup Prvi pristup polazi od odvijanja poduzetničke aktivnosti i faktora koji na njih utječu, drugi se temelji na ocjenjivanju poduzetničkog pothvata, a treći dovodi u vezu osobu, okolinu, organizaciju i proces.

(1) Pristup poduzetničkim događajima Prema ovom pristupu poduzetništvo nije serija izoliranih aktivnosti ili pothvata, već proces u kojemu pojedinci planiraju, implementiraju i kontroliraju svoje poduzetničke aktivnosti. Pritom postoje različiti faktori koji utječu na svaki događaj u poduzetničkom procesu od kojih su najznačajniji sljedeći:21  Inicijativa: Poduzima je pojedinac ili grupa.  Organizacija: Resursi su zajedno uneseni u organizaciju da bi se ostvarili neki ciljevi (ili su reorganizirani resursi u postojećoj organizaciji).  Administracija: Oni koji su prihvatili inicijativu prenesenu od strane menadžmenta organizacije.  Relativna autonomija: Inicijatori preuzimaju inicijativu da relativno slobodno raspolažu i distribuiraju resurse.  Preuzimanje rizika: Uspjeh ili neuspjeh organizacije dijele svi oni koju su inicijatoru nadređeni i podređeni.  Okolina: Ona uključuje prilike, resurse, konkurenciju i sve ono drugo što utječe na poduzetničke događaje u različitim fazama.

(2) Pristup poduzetničkom ocjenjivanju Ovaj pristup naglašava potrebu kvalitativnih, kvantitativnih, strateških i etičkih ocjena u odnosu na poduzetnika, pothvat i okolinu. Drugim riječima, ocjenjuje se međusobni utjecaj obilježja poduzetnika, pothvata i okoline korištenjem opisnih i numeričkih ocjene i to sa strateškog i etičkog aspekta. Rezultat ovih ocjena komparira se sa tri faze karijere poduzetnika – ranoj, srednjoj i kasnoj fazi karijere te na taj način utvrđuje uspješnost poduzetnika tokom vremena.

21

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 25.

20

(3) Multidimenzijski pristup Ovaj je pristup dosta detaljniji od ostalih procesnih pristupa, a polazi od toga da je poduzetništvo kompleksan, multidimenzijski okvir u kojemu se razmatra osoba, okolina, organizacija i proces pothvata. Pritom svaki od ova četiri segmenta čine brojni faktori između kojih postoji utjecaj, tako da su ishodi poslovnog pothvata rizični i neizvjesni.

1.4. Modeli poduzetništva

Iako je poduzetništvo veoma staro ono nije jednoobrazno u cijelom svijetu tako da se danas razlikuju tri socijalna modela poduzetništva - američki, evropski i azijski.22

1.4.1. Američki model

Američki model poduzetništva ističe ekonomsku i socijalnu slobodu, pa se često naziva slobodnim poduzetništvom.

Pod ekonomskom slobodom prvenstveno se podrazumijevaju:  sposobnost stvaranja, zaključivanja i izvršenja ugovora bez prethodnog vladina odobrenja ili uključivanja;  sposobnost stvaranja i samostalnog korištenja profita;  sposobnost ulaženja u ekonomske aktivnosti kao što su prodaja ili kupnja s minimum vladine kontrole.

U ovom modelu vladino uključivanje u poduzetnički proces je minimalno i svodi se na njezine aktivnosti kao što su registracija poduzeća, inspekcija pridržavanja zdravstvenih standarda i standarda zaštite na radu, inspekcija pridržavanja zakona o zapošljavanju i drugo, te kroz inspekciju obračuna i uplate poreza. U usporedbi s drugim modelima ovaj model pokazuje nizak stupanj uključenosti vlade u poduzetničke procese.

Pod socijalnim slobodama prvenstveno se podrazumijevaju:  autonomija pojedinaca i poduzeća u pogledu posjedovanja i raspolaganja vlasništvom 22

Black, J.S., Porter, W.L., op. cit., str. 149-150.

21 

sloboda izbora - pravo izbora zaposlenja, pravo izbora kupca, pravo izbora dobavljača, itd.  sloboda govora i tiska, sloboda okupljanja ...  pravo na dolično suđenje i postupanje u sudskom procesu  pravo na zaštitu od miješanja vlade u područje ekonomije, zakonodavstva i medija Prema tome, u ovom je modelu pojedinac slobodan da se vodi svojim osobnim interesom bez vladina upliva.

Američki model pokušava zaštititi prava pojedinca, nastoji uravnotežiti kako moć pojedinaca i poduzeća, tako i individualna prava (kao što je zaštita kupca) i poslovna prava (kao što je slobodno tržište).

1.4.2. Europski model

Europski model poduzetništva postavlja socijalne slobode ispred ekonomskih, tako da u poduzetničkom procesu daje ljudima svekolika bitna prava u odnosu na poduzetnika. U slučaju kada dođe do neslaganja između vlade i poduzetnika o tome što treba činiti, socijalni ciljevi - ciljevi ljudi - dobivaju prednost.

Po ovom modelu zadatak je vlade da kreira okvirna pravila igre za poduzetništvo, te da putem zakonodavstva osigura ostvarenje socijalnih ciljeva ravnopravnosti i kvalitete života.

Po evropskom modelu vlada osigurava detaljne instrukcije poduzećima o tome kako da organiziraju i tretiraju zaposlenike, kako da proizvode te kako i gdje se oni moraju prodavati. Privatno vlasništvo egzistira, ali legalna moć individua, kao potrošača ili zaposlenika, je veća od one koju ima poduzeće.

1.4.3. Azijski model

Azijski model poduzetništva postavlja ekonomske slobode ispred socijalnih sloboda, te povezuje trgovce i vlade kako bi se izjednačili u društvenoj moći, dok pojedince ostavlja bez ikakve moći. Po ovom modelu poduzeće ima pravo baviti se poslovima bez miješanja vlade ali može imati i direktnu potporu vlade. Zakonodavstvo, gdje ono postoji, služi za zaštitu lokalne industrije od uvoza.

22 Pojedinci po azijskom modelu imaju manje prava nego po američkom i europskom modelu; veći dio socijalne i pravne potpore pojedincima dolazi od njihovih poduzeća nego što je to slučaj u američkom i evropskom modelu.

Poznavanje navedenih modela od izuzetnog je značenja za poduzetnike posebice one koji se žele uključiti u širu međunarodnu konkurenciju. Sličnosti i razlike ovih modela ogledaju se u sljedećem: 1. Klasični evropski i azijski modeli postavljaju vrlo specifične standarde proizvoda, ali to čine iz različitih razloga - europski modeli to čine da zaštite potrošače, a azijski modeli da zaštite postojeću industriju.

2. Američki, europski i azijski modeli štite prava radnika u poduzetničkim tvrtkama, ali to čine na različite načine. Amerikanci imaju brojne zakone i presedane koji dopuštaju pojedincima da se parniče, po evropskim modelima vjerojatnije je posredovanje za radnika koji nije u pravu, dok po azijskom modelu radnik mora često pobijati samoga sebe.

Za poduzeće koje namjerava poslovati širom svijeta poznavanje različitih modela poduzetništva je esencijalno za uspješnu strategiju. Naime, poduzeće može imati superiornu tehnologiju u odnosu na svoju konkurenciju, ali da bi bilo uspješno ono mora prilagoditi svoje poslovanje navedenim modelima.

1.5. Poduzetništvo i ekonomski razvoj

1.5.1. Konceptualni model poduzetništva i ekonomskog rasta

Danas je neosporna uloga poduzetništva u ekonomskom razvoju, a manifestira se u permanentnom unošenju inovacija koje obnavljaju, transformiraju i potiču razvoj ekonomija diljem svijeta. To se posebno vidi u tome što poduzetništvo:23  potpomaže otvaranje novih radnih mjesta  ima presudnu ulogu u konkurentnosti  razvija osobne potencijale  razvija opće društvene interese Procjenjuje se da je više od 460 milijuna ljudi diljem svijeta u 2002. godini bilo uključeno u aktivnosti pokretanja novih poslovnih pothvata ili su predstavljali

Prema Zelena knjiga, Poduzetništvo u Europi, Europska komisija, http://www.scribd.com/doc/29402664/Poduzetni%C5%A1tvo-Zelena-knjiga, str. 7-8.

23

23 vlasnike-menadžere novih poduzeća.24 Te su aktivnosti primjerice u SAD rezultirale činjenicom da se dnevno svakog sata rađa više od tisuću novih poslovnih pothvata.25 Takav je dinamizam uvjetovao rast konkurentnosti između novih i postojećih poduzeća, što je dalje dovelo do rasta inovativnosti i učinkovitosti.

Pokrećući nove poslove, razvijajući njihovu konkurentnost i učinkovitost posredstvom inovacija poduzetnici razvijaju i vlastite potencijale, koji im omogućuju daljnji rast konkurentnosti i učinkovitosti. To je spiralni razvoj koji na svakoj višoj razini dovodi do sve većeg stupnja konkurentnosti i učinkovitosti.

U navedeno se kontekstu poduzetništvo javlja kao spiritus movens ukupnog društvenog razvoja – raste blagostanje, stvaraju se nova radna mjesta, raste izbor proizvoda i usluga, itd., uz istovremeni porast društvene odgovornosti poduzeća.

Na navedenim osnovama razvijen je model ekonomskog rasta pojedinih nacionalnih ekonomija koji pretpostavlja djelovanje dvaju različitih ali komplementarnih mehanizama s međusobno povezanim aktivnostima:26 1. mehanizma koji potiče ekonomski rast – koji generiraju najznačajnija i već utemeljena i etablirana poduzeća 2. mehanizma koji značajno doprinosi ekonomskom rastu – koji generira poduzetnički proces.

Oba su ova mehanizma u međusobnoj interakciji i izrazitoj kompleksnosti: etablirana poduzeća putem usvajanja novih tehnologija, širenja tehnoloških znanja i razvoja novih proizvoda, mogu potaknuti i povećati poslovne prilike za brojne nove poduzetničke inicijative. Isto tako, poduzetnička poduzeća, s ubrzanim tehnološkom razvojem i smanjenjem svojih troškova poslovanja mogu omogućiti etabliranim poduzećima postizanje dodatnih konkurentskih prednosti, čime poduzetništvo dodatno doprinosi rastu nacionalnog gospodarstva.

1.5.2. Poduzetništvo – ključ za ubrzani ekonomski rast

S obzirom na značenje poduzetništva za nacionalnu ekonomiju, najveći broj država je prihvatio poduzetništvo kao ključnu komponentu ekonomskog rasta i razvoja. Isto tako, poduzetništvo je postalo neupitan faktor procesa globalizacije u kojemu poduzetnici:27  razvijaju i implementiraju nove tehnologije 24

Bygrave, W., Zacharakis, D. A., Portable MBA in Entrepreneursip, Thrid Edition, John Wiley & Soona, Inc., 2003., str. 2.

25 Bygrave, W., Zacharakis, D. A., op. cit., str. 2.

26 Prema Buble, M., Kružić, D., op. cit., str. 12-14.

27 Buble, M., Kružić, D., op. cit., str. 14.

24   

generiraju nove proizvode i usluge doprinose razvoju edukacijskih procesa doprinose porastu općeg blagostanja društvu u kojemu djeluju

Koliki je taj doprinos poduzetništva ekonomkom razvoju obično se promatra kroz dva pristupa i to: 1. Statičan pristup poduzetništvu - baziran na mjerenju broja vlasnika poduzeća (vlasnici ili suvlasnici) i razine samozapošljavanja (obrtnici, zadrugari, djelatnosti slobodnih profesija).

2. Dinamičan pristup poduzetništvu - baziran na mjerenju broja ''rađajućih'' poduzetnika (osobe koje kreiraju nove poslove ili očekuju udjele u novom poduzeću) i broja menadžera-vlasnika novih aktivnih poduzeća koja nisu starija od 42 mjeseca.

Provedena istraživanja razine poduzetničke aktivnosti i ekonomski rast upućuju da je:28  poduzetništvo tijesno povezano s ekonomskim rastom  među državama sa sličnim ekonomskim strukturama korelacija poduzetništva i ekonomskog rasta visoko statistički značajna  pozitivna veza utvrđena između visine poduzetničke aktivnosti poduzete u određenoj godini i porasta bruto društvenog proizvoda dvije godine kasnije.  veći udio poduzetnika koji su to postali uočavanjem poslovne prilike, a ne zato što nisu imali druge alternative, u strukturi ukupnog poduzetništva pozitivno utječe na rast nacionalnih ekonomija.

Danas se poduzetništvo sve više doživljava generatorom društvenog i ekonomskog razvoja diljem svijeta. Ono se pored radne snage, prirodnih resursa i kapitala navodi kao daljnji (četvrti) faktor proizvodnje.

Poduzetništvo kao dinamična i kreativna kategorija nužno je potrebno kako bi se inputi kojima se raspolaže kombinirali na profitabilan način. Pritom institucionalno okruženje kao podloga razvoja poduzetništva postaje najvažnija odrednica ekonomskog rasta i razvoja.

28

Buble, M., Kružić, D., op. cit., str. 18.

25

1.6. Budućnost poduzetništva

U kontekstu prethodnih razmatranja ovdje se postavlja pitanje koja su to ključna područja ljudskog rada na kojima će se poduzetničke ideje najbrže implementirati.

Odgovoriti na to pitanje znači odškrinuti prozor budućnosti u kojemu će se vidjeti koji će to proizvodi i usluge biti objekti poduzetničkog prosperiteta.

Futurolozi predviđaju da će budućnost biti bitno drugačija od sadašnjosti. U tom smislu World Future Society je svojevremeno predvidio neke dugoročne trendove koji će doći do izražaja u SAD, a koji se sastoje u sljedećem29 : 1. Društveni trendovi: rast proizvodnje znanja i društva ovisnog o znanju, rast društva srednje klase 2. Tehnološki trendovi: rastuća dominacija tehnologije u gospodarstvu i društvu. brz ritam promjene tehnologije 3. Obrazovni trendovi: ekspanzija izobrazbe i osposobljavanja u društvu, nove tehnologije u veliko će olakšati proces osposobljavanja 4. Trendovi u radnoj snazi i radu: zapošljavat će se sve više žene, pad radne etike 5. Trendovi u vrijednostima i shvaćanjima: raznolikost kao sve veća izrazita vrijednost. opća očekivanja visoke razine socijalne zaštite 6. Obiteljski trendovi: porast dokolice, poboljšana prehrana i pokret za kvalitetniji život produžit će očekivano prosječno. trajanje života Na temelju gornjih trendova moguće je govoriti o granama ljudskog rada koje će najviše privući poduzetnički duh30: 1. Društvo će biti sve bogatije, a time će rasti i slobodno vrijeme za dokolicu. To će se pozitivno odraziti na sljedeće grane:  rekreacija i putovanja  bankarstvo i burzovno mešetarenje  nekretnine  luksuzna i posebna dobra  naobrazba  zdravstvene toplice i saloni za uljepšavanje  restauracije  sportska dobra i hobiji  reproduktivne umjetnosti i zabava  nakladništvo

29 Cetron, J.M., Rocha, W., Lucken, R., Special Repotr: Into the 20st Century, Betheseda, Maryland, 1988., str. 1-10.

30 Stiropolis, C. N., op. cit., str. 76-79.

26 2. Sve će više rasti individualizam - ljudi će radije raditi za sebe nego za drugoga, a naročito u slobodnom vremenu osnivajući vlastita poduzeća. To će se reflektirati na razvoj sljedećih grana:  pravne usluge  menadžment konzalting  računovodstvo i porezne priprave  narudžbe poštom  usluge odgovaranja putem telefona  računalno programiranje  financijske usluge 3. Urbanizacija - sve će više ljudi živjeti u urbanim područjima. Potrošači će imati istančanije navike kupnje i tražit će najkvalitetnije proizvode i usluge. To će utjecati na razvoj sljedećih grana:  iznajmljivanje opreme  kućna računala, elektronički uređaji i servo sustavi  izgradnja kuća  modna odjeća, gurmanska hrana i butici  lokali za kućne ljubimce  centri za dnevnu njegu 4. Ubrzani razvoj tehnologije imati će različite implikacije.

S jedne strane poduzetnici će osvajati nove proizvode, a naročito iz sljedećih grana:  kemikalije  zaštita okoliša i uređaji koji štede energiju  računala, automatski strojevi i elektronika  medicinska oprema  uredska oprema  robotika, biotehnologija i komunikacije S druge strane, složenost nove opreme i tehnologije zahtijevat će razvoj onih grana koje će nuditi specijalističke usluge održavanja, kao što su:  održavanje elektronike  popravak televizora i uređaja  popravak automobila  vodoinstalaterstvo  njega tratina Kako se vidi, budućnost će se jako razlikovati od sadašnjosti. Eksplozija znanja bit će glavnim vrelom inovacija i poduzetništva. Međutim, u toj budućnosti bit će mjesta ne samo za grane tzv. visoke tehnologije, već i za one srednje i niske tehnologije, pa i one bez tehnologije. Naime, u budućnosti će se još više iskristalizirati tzv. piramida hijerarhije tehnologija.

27 Broj novih poslova porasti će u budućnosti ubrzavajući tako ritam promjena koje će bitno utjecati na konkurentsku utakmicu. Postojeći i potencijalni poduzetnici moraju biti svjesni navedenih trendova, kako bi spremnije dočekali prilike koje će im se pružiti.

SAPUNERIJA RUSTIKA Mlada Splićanka Ana Karabatić, po struci grafička dizajnerica i njezin nevjenčani suprug Dragan Delić, prije dvije godine, u okviru poljoprivrednog imanja Delić, krenuli su sa izradom kozmetičkih proizvoda na bazi ekstra djevičanskog ulja od kojih je prvi bio sapun.

Glavni Razlog zbog kojega je Ana Karabatić krenula u izradu sapuna bio je šok kada je doznala da dječje kupke imaju isti sastojak kojim njen otac pere mazut u radionici. Uzaludno je tražila kupku bez štetnih kemikalija za svoje blizanke s obzirom da su gotovo sve za bebe sadržavale SLS, sastojak koji izaziva alergiju i isušuje kožu. Kako je njezina obitelj imala mnogo kvalitetnog ulja, došla je na ideju da sama radi sapune. Dugo je „surfala“ po internetu, proučavala literaturu o proizvodnji sapuna uz veliku dozu opreza s obzirom da se u proizvodnji sapuna koristi kaustična soda (NaOH) koja je vrlo, vrlo opasna lužina (nagrizajuća i otrovna) a za nju ne postoji protuotrov.

Nakon što se odlučila da krene u proizvodnju sapuna, tražila je rješenja za njegovo oblikovanja u čemu joj je pomogla gospođa Suzana iz Francuske koja je svjetski poznata po svojim originalnim tehnikama oslikavanja sapuna. Tako je prvi sapun Ana radila uz skype konsultacije sa gospođom Suzanom, te proizvela tzv. slani sapun koji se inače ne preporučuje raditi početnicima. Međutim, kako je Ana bila nestrpljiva, te željela što prije vidjeti djelo svoga rada, a imala je na raspolaganju samo maslinovo i kokosovo ulje, morsku sol, sodu i vodu, to se odlučila za taj tip sapuna koji zbog nedostatka eteričnog ulja nije ima mirisa. Tako izrađen sapun imao je sva periva svojstva koja se mogu očekivati od takva sapuna, te se razlikovao od kupovnih sapuna, što je Ana osjetila na svojoj koži.

Ana je svu svoju proizvodnju zasnovala na domaćim sirovinama tako da je najveći dio proizvoda zasnovan na vlastitoj proizvodnji ulja uz dobro dodavanje smilja koje bere na padinama Biokova daleko od prometnica. Pčelinji vosak nabavlja u pčelara Gujinovića koji drži pčele na imanju Delića.

Od proizvoda iz Anina asortimana najprodavaniji i najtraženiji su sapun od ekstra djevičanskog maslinova ulja, sapun od meda za suhu i zrelu kožu, te melem od smilja. Sapun od stopostotnog maslinova ulja i melem od smilja, mogu koristiti i bebe, jer ne sadrži eterično ulje.

Najčešći kupci Aninih proizvoda su majke male djece, kao i svi oni koji brinu o sebi i očuvanju okoliša.

Mnogo je i onih koji kupuju ove sapune i kreme za dar. Ti su kupci iz različitih krajeva u zemlji i izvan nje, a do naših proizvoda mogu doći preko e-tržnice, ali i u Splitu u trgovinama zdrave hrane Eko-Stil i EcoStell, te u suvenirnici Šentada na Matejušci.

Za prodor na inostrano tržište Ana je odabrala ovogodišnji božićni sajam u Strasbourgu koji traje mjesec dana i koji posjeti više od dva milijuna ljudi. Do idućeg ljeta misli uložiti u malu destileriju kako bi imala svoja eterična ulja. Želja joj je urediti staru kuću u Tučepima te obnoviti njihovu staru uljaru i turanj, te pružiti turistima razgledavanje ljekovita bilja i izrade prirodnih sapuna u tradicionalnom ambijentu, kao i maslinarski put.

1. Koji je bio izvor Anine ideje? Navedi i druge potencijale izvore.

2. Kako ocjenjuješ Aninu ideju o prezentaciji svojih proizvoda? Što bi po tvom mišljenju još trebalo učiniti?

3. Misliš li da je ideja o proširenju djelatnosti koju namjerava poduzeti Ana dobra? Što bi po tvom mišljenju još trebalo učiniti?

28

2. PODUZETNIK 2.1. Pojam, osobine i tipovi poduzetnika

2.1.1. Definicija poduzetnika

Iako se danas udomaćilo značenje riječi poduzetnik - on podrazumijeva duh, marljivost, ideju31 još uvijek nema jedinstvene definicije poduzetnika. Po jednima je to osoba koja stvara biznis ili proizvod, upravlja resursima i preuzima rizik da bi ostvario profit32, odnosno osoba koja organizira, vodi te preuzima rizik poslovanja u cilju stjecanja dobiti.33 Po drugima, poduzetnik se može promatrati i kao kreator, pa se tada može i definirati kao osoba koja procjenjuje glavni rizika stvaranja povećanog bogatstva pomoću pravljenja (stvaranja) equiti (glavnice), vremena i/ili karijere uz obvezu namicanja vrijednosti proizvoda ili usluge.34 Njegov produkt ili usluga može ali ne mora biti nova ili različita, ali mora sadržavati vrijednost dodanu od poduzetnika.

Prema tome, poduzetnici su osobe koje stvaraju biznis da bi ostvarili rast i profit koristeći pri tom promišljen, planski pristup zasnovan na konceptu i tehnikama strateškog menadžmenta. Oni su također jako inovativni - stvaraju nove proizvode i tržišta te primjenjuju kreativne strategije i načine upravljanja.

Iz navedenih bi se definicija mogla izlučiti tri ključna elementa koja definiraju poduzetnika, a to su: 1. stvaranje povećanog bogatstva, 2. namicanje vrijednosti i 3. preuzimanje rizika.

Danas su u porastu neprofitne organizacije - njih vode ljudi sa menadžerskom i poduzetničkom pozadinom. Tako se rađa jedna nova vrsta poduzetnika poznatog pod nazivom socijalni poduzetnik35, a koji se susreće s istim izazovom kao i njegov profitni partner - a to je rizik.

31

Siropolis, N. C., op.cit., str. 37.

Gatewood, D. R., Taylor, R. R., Ferrell, C. O., Management - Comprehension, Analysis and Application, Austen Press, Richard D. Irwin, Chicago, 1995, str. 210.

33 Bennett, R., Management, Informator i Potecon, Zagreb, 1994., str. 54.

34 Ivancevich, M. J., Lorenzi, P., Skinner, J. S., Crosby, B. P., Management: Quality and Competitiveness, Irwin McGraw-Hill, Boston, 1997., str. 503.

35 Boschee, J., Social Entrapreneurship, Across the Board, March 1995, str. 20-25.

32

29

2.1.2. Osobine poduzetnika

Iako je teško kazati koje su to osobine karakteristične za poduzetnika ipak su neka istraživanja pokazala da će vjerojatno uspjeti kao poduzetnici oni koji imaju sljedećih šest osobina:36 1. inovativnost 2. razumno preuzimanje rizika 3. samouvjerenost 4. uporan rad 5. postavljanje ciljeva 6. odgovornost.

(1) Inovacija predstavlja kreaciju novih ideja, proizvoda, usluga ili procesa putem unapređenja, otkrića ili invencije, a može se dogoditi svugdje - u poslu, obrazovanju, sportu ili u porodici. Poduzetništvo je specijalni tip inovacije primijenjen na kreiranje i eksploataciju novih komercijalnih mogućnosti, novih proizvoda i usluga, novih načina distribucije roba, novih tržišta ili nove organizacije.37 Inovativnost je najizrazitija osobina poduzetnika s obzirom da ga privlači da se uhvati u koštac s nepoznatim; radi poznate stvari na nove i neočekivane načine; upliće stare ideje u nove obrasce; više nudi rješenja nego izgovore.38 On doduše nije inovator u strogom smislu te riječi, iako su mnogi inovatori postali uspješni poduzetnici, već osoba koja inovaciju uvodi u proizvodnju i ponudu kupcima.

(2) Rizik je neizbježni pratilac svakog novog poduzeća - neka od njih uspijevaju, a neka propadaju. Nitko unaprijed ne može reći koja će to uspjeti, a koja propasti pa stoga osnivač mora preuzeti rizik. Osim toga poduzetnici uglavnom izbjegavaju ono što je sigurno jer im to ne osigurava satisfakciju za uspjeh, već traže novo u čemu će moći naći svoju afirmaciju, a to je upravo rizično. Prema tome, poduzetnici obično smjeraju prema poslovima visokog rizika, ali ne i onima koji su čista kocka. Razlog tome treba tražiti u činjenici da poduzetnici očekuju da će ostvarenjem takvih poslova osigurati i zadovoljstvo i uspjeh.

Moguće je razlikovati četiri područja rizika i to:39 1. Financijski rizik. Poduzetnici ulažu svoju ušteđevinu i garantiraju svojom imovinom zajam banci.

2. Rizik karijere. Poduzetnici koji propadnu mogu se naći u teškoći da pronađu zaposlenje.

36

McClelland, C. M., The Achieving Society, Van Nostrand, Princeton, N.Y., 1961.

Black, J. S., Porter, W. L., Management - Meeting New Challenges, Prentice Hall, New Jersey, 2000., str. 146.

38 Siropilis, C. N., op. cit., str 43.

39 Liles, R. P., Who Are the Entrepreneurs? MSU Business Topics, Vol. 22 (Winter, 1974), pp. 13-14.

37

30 3. Obiteljski rizik. Poduzetnikova žena i djeca mogu patiti od emocionalnog stresa u slučaju propasti posla.

4. Fizički rizik. Snažna identifikacija poduzetnika s poslom može ga u slučaju neuspjeha dovesti i do osobnog sloma.

(3) Da bi se upustili u poslove poduzetnici moraju biti samouvjereni. Oni vjeruju da su bolji od drugih u svom području, pa se stoga ne mire s postojećim stanjem stvari već ga nastoje promijeniti nabolje, stvoriti nove šanse, nova tržišta i nove potrošače. Iako su nekada činjenice drugačije poduzetnici vjeruju da su im šanse veće.

(4) Da bi u navedenim uvjetima postigao svoje ciljeve poduzetnik mora biti uporan, a što se manifestira ne se samo u dužini radnog dana, već i u insistiranju na postignuću.

Ta njihova upornost naročito dolazi do izražaja u prvih pet godina koje su kritične za opstanak novog poduzeća. Kasnije se ta njihova upornost manifestira samo onda kada svojim vještinama mogu oblikovati zbivanja; ako situacija ne pruža izazov, puste je na miru.40 (5) Poduzetnik postavlja sebi ciljeve kojima stremi. To je za njega permanentan proces u kojemu ostvareni cilj predstavlja osnovicu za nove više ciljeve. U tom smislu ciljevi su uvijek ispred, a ne iza uspješnih poduzetnika, za ostvarenje kojih oni osmišljavaju svaki korak (planiraju). Rijetki su poduzetnici koji nakon dostignutog cilja gube interes za bilo kakav napor u smislu postavljanja i ostvarivanja novih viših ciljeva.

(6) U ostvarivanju svoga posla poduzetnik osjeća punu odgovornost, ali i priznanje za postignuće. Kao mjerilo postignuća poduzetnik može koristiti različite indikatore, ali je svakako najznačajnija stopa povrata (ROI - Return on Investment) bilo kao statička ili dinamička veličina. Ona u svakom slučaju mora biti viša od kamatne stope na štednju s obzirom da poduzetnik riskira gubitak uloženog kapitala, a štediše to obično ne riskiraju.

Uspjeh s čokoladom: Bio nezaposlen pa postao inovator Priča Dubravka Vitlova iz Zadra privukla je posebnu pozornost jer je, osim što je u krizi pokrenuo vlastiti posao, postao i inovator. Dubravko je prvi u Hrvatskoj počeo proizvoditi čokoladu s vrstom višnje koja raste samo na zadarskom području.

'Sve svoje slobodno vrijeme sam ulagao u to, i vrijeme i novac u to da bi se to kasnije pretvorilo u posao', dodaje Dubravko koji je zaposlio sam sebe. Cilj mu je, otkrio je, zaposliti još ljudi koji bi se voljeli baviti proizvodnjom ove posebne čokolade.

'Preporučio bih da svatko sebi iskristalizira ono što voli i želi i s čime bi se volio baviti i da bude jako uporan, a najviše, prije svega, da imaju strpljenja i da ne odustaju nakon prvih neuspjeha', preporučuje Dubravko.

40

Siropilis, C. N., op. cit., str 46.

31

2.1.3. Tipovi poduzetnika Uloga poduzetnika može se izraziti na različite načine u ovisnosti s kojeg se aspekta promatra.

Za ekonomistu je poduzetnik onaj koji kombinira resurse, rad, materijale i drugu imovinu u namjeri da stvori vrijednost veću od one prethodne, i također onaj koji uvodi promjene, inovacije i nova pravila.

Za psihologa to je osoba koja je usmjerena na zadovoljenje neke potrebe.

Nenaklonjeni političar vidi poduzetnika kao onoga koji je zastranio i otporan na kontrolu, dok ga naklonjeni političar vidi kao osobu koja traži efektivne načine da nešto učini.

Za poslovnog čovjeka poduzetnik se javlja kao opasnost i agresivni konkurent budući da za drugog poslovnog čovjeka isti poduzetnik može biti saveznik, dobavljač, kupac ili investitor.

Za komunističkog filozofa poduzetnik može biti predator (grabežljivac, pljačkaš), netko tko uzurpira resurse i eksploatira tuđi rad.

Za kapitalističkog filozofa to je osoba koja kreira bogatstvo za sve druge, koja nalazi bolje načine korištenja resursa i reducira greške, te koja stvara radna mjesta za druge.

Ako se letimice pregleda relevantna literatura vidjet će se da često upotrebljavana tvrdnja o samo jednom tipu poduzetnika nije točna. Tako Webster definira poduzetnika kao "onoga koji organizira, upravlja i preuzima na sebe rizik posla ili poduzeća". Schumpeter dodaje pojam inovatora i onoga koji formira nove kombinacije41. Osvrćući se na definicije iz rječnika, Shallenberger smatra da one nisu dobre te povezuje poduzetnika s mnoštvom sinonima (bold, venturesome, risk-taker, doer) nasuprot antonima (riječ suprotnog značenja) (conforming, conservativ, routine)42. Leavitt nudi drugačiju distinkciju pomoću opažanja, "što mi stvarno trebamo je white-hatted poduzetnik; inovator i integrator, razvijač; nije nepošten, sebičan, neetičan, black-hatted drug43. U 1969. godini raspravama o alternativnim definicijama Komives je sugerirao da je poduzetnik jednostavno onaj koji starta s biznisom, Cole je dodao da je to samozapošljavajuća osoba kao što je neovisni agent osiguranja, Bostrom je smatrao da je to onaj koji preuzima financijski rizik, a Collins je napravio razliku između nezavisnog i internog ili "administrativnog" poduzetnika44.

Sve to pokazuje da se mogu izvesti različite tipologije poduzetnika od kojih velika većina polazi od obilježja osobina poduzetnika. Tako Fröhlich i Pichler45 prema 41

Schumpeter, A. J., The Theory of Economic Development, Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1934.

42 Shallenberger, F., Notes on Entrepreneurship, New Enterprises Course Syllabus, Stanford Business School, Stanford, California, 1968.

43 Leavitt, J.H., Entrepreneurs, Mark II, address to the 22nd Conference on Higher Education, N.E.A., Chicago, March 6, 1967.

44 Proceedings of the First Karl A. Bostrom Seminar in the Study of Enterprise, Center for Venture Management, Milwaukee, Wis., April 25, 1969.

45 Fröhlich, E., Pichler, J.H., Werte und Typen mittelständischer Unternehmer, Berlin, 1988, str. 59.

32 kriteriju talenta i temperamenta razlikuju dinamičko-stvaralački i administrativnoizvršni aspekt tipologije poduzetnika kako je to prikazano na slici 2.

Dinamičkostvaralački talent Jak Slab

Administrativno-izvršni talent Jak Slab UNIVERZALAC PIONIR ORGANIZATOR RUTINER

Slika 2 - Tipovi poduzetnika prema Fröhlichu i Pichleru Univerzalac je onaj poduzetnik koji je svestran i koji pokazuje interese za sva područja biznisa ali niti u jednom nije takav da bi se mogao smatrati vodećim.

Pionir je onaj poduzetnik kojega karakterizira spremnosti za promjene - uz manju sklonost organizaciji i kontroli.

Organizator je onaj poduzetnik koji pokazuje posebnu sklonost za temeljna načela moderne organizacije.

Rutiner je onaj poduzetnik koji - suprotno od pionira - pokazuje neznatnu spremnost za promjene.

Za razliku od gore navedenih autora, Kirsch razmatra šest tipova poduzetnika prikazanih na slici 3.

Konzervativan

Specijalist ADVOKAT

Progresivan

INOVATOR

Generalist RISKIRANT**

ARHITEKT PROSPEKTOR

Antistrateg: Reager Slika 3 - Tipovi poduzetnika prema Kirschu (Prema Mugler, J., cit. djelo, str. 27-28.)

Advokat - Želi u naslijeđenom poslu što je moguće jaču poziciju; traži prednosti konkurencije kroz unutrašnje poduzetničko racionaliziranje. Ovom tipu odgovaraju obrtnici i trgovci na malo. Za mobiliziranje potencijala za racionalizaciju važno mu je planiranje.

Riskirant - Advokat je na mnogim mjestima.

Prospektor - Stalno je u traganju za novim.

33 Inovator - Stalno je u traganju za novim i to uspješno unosi na tržište. Planiranje ovdje ima podređenu ulogu, ali može pridonijeti tome da prospektor ne izgubi tako brzo svoju tržišnu prednost nasuprot "arhitekti".

Arhitekt - Ima naslijeđeni posao kao operativnu bazu, ali kalkulirajući napada nova područja, razmišlja bez emocionalnog vezivanja o sastavu asortimana i pri tome treba strateško planiranje.

Reager - Fleksibilnost i improvizaciju drži visoko; donosi brzo odluke i uz opasnost da ponekad napravi greške. Operira često u okruženju velikih, tromijih organizacija; izlazi često bez strateških planova sve dok njegovo poduzeće ne postane veliko.

Polazeći od različitih definicija poduzetnika Vesper izvodi sljedeću tipologiju poduzetnika:46 1. Pojedine samozaposlene osobe (Solo Self-employed Individuals). To su oni pojedinci koji obavljaju različite poslove kao što su agenti, brokeri, računovođe, liječnici koji rade sami ili s nekoliko zaposlenika te rad izvršavaju osobno, a ne pretežito pomoću drugih.

2. Graditelji tima (Team Builders). To su oni pojedinci koji su usmjereni na gradnju velikih poduzeća koristeći najam i delegiranje. Tradicionalni primjer ovih poduzetnika uključuje vještog strojara koji nakon svog naukovanja otvara svoju vlastitu radionicu, a potom postepeno ekspandira kroz rast prodaje. Unutar ove kategorije mogu se razlikovati različiti podtipovi kao što su "craftsman entrepreneur" - poduzetnik majstor (obrtnik), "opportunistic entrepreneur" - oportunist poduzetnik i "inventor entrepreneuer" - poduzetnik pronalazač (izumitelj).

3. Nezavisni inovatori (Independent Innovators). Tradicionalni izumitelji kao što su Bell, Edison i Kettering koji su došli do ideje za bolje proizvode i potom stvorili poduzeća da tu ideju razviju, pretvore u proizvod i prodaju ga, brojni su - neki poznati neki nepoznati. Brzi znanstveni progres stvorio je osnovu za mnoge nove proizvode, a s njima i "high technology entrepreneuers" koji su osnovali mnoga visoko uspješna nova poduzeća.

4. Umnožavatelji obrasca (Pattern Multipliers). To su poduzetnici koji otkrivaju efektivan poslovni obrazac (strukturu) u kojemu su prvi pokrenuli biznis pomoću drugih koje su povezali u mrežu iz koje višestruko realiziraju profit. Klasičan takav obrazac je McDonald koji je stečen i kapitaliziran kroz ekspanziju franšize pomoću

46

Vesper, H. K., New Ventur Strategies, Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, N.J., 180., str. 3-6.

34 drugih poduzetnika. Postajanje franšizora je jedan način multipliciranja profita, dok je drugi obrazac multiplikacijskog pristupa, lanac ekspanzije kao što je lanac hotela.

5. Eksploatatori ekonomije obujma (Economy of Scale Exploiters). Činjenicu da jedinični troškovi teže smanjenju rastom obujma posebno su iskoristili poduzetnici u diskontima trgovina. Lociranjem na područja niže rente i poreza, te reduciranjem službi oni su u mogućnosti da reduciraju cijene i tako povećaju obujam koji im omogućava daljnju redukciju cijena i tako otežava ulazak konkurenata.

6. Agregatori (skupljači) kapitala (Capital Aggregators). Predstavljaju osobe koje se angažiraju na prikupljanju početnog kapitala putem jednog ili više izvora iz različitih financijskih institucija kao što su banke, štedionice, osiguravajuća društva, fondovi i druge, a kako bi se financirao neki krupan poslovni pothvat.

7. Stjecatelji (akviziteri) (Acquirers). Ovi poduzetnici umjesto da započnu novi biznis preuzimaju već postojeći biznis. To može biti preuzimanje udjela u već postojećem poduzeću ali i preuzimanje tog poduzeća u cjelini. Svako poduzeće koje nastavlja poslovati izvan svog prvog vlasnika po definiciji predstavlja akviziciju.

Najinteresantnije akvizicije su one u kojima poduzetnik kupuje biznise bez osobnog kapitala.

8. Umjetnici kupoprodaje (Buy-sell Artists). To su oni poduzetnici koji ne preferiraju držanje poduzeća već radije vraćaju profit kroz njegovu preprodaju po cijeni višoj od one plaćene. Oni svoju pozornost usmjeravaju na kupovinu onih poduzeća koja se nalaze u problemima koje nakon preuzimanja nastoje riješiti (npr. eliminiranjem neprofitabilnih i razvojem profitabilni linija), a zatim ih prodati. Zbog toga ove poduzetnike često nazivaju "umjetnici povrata"("turnaround artists"). Međutim, kada preuzimaju poduzeća koja imaju više vlasnika mogu naići na otpore pa ih se tretira kao "korporacijske provalnike"("corporate raiders").

9. Konglomeratori (Conglomerators). Druga varijanta akvizicijskog obrasca je ona u kojoj poduzetnik preuzima kontrolu nekog poduzeća, on koristi podjelu ovog poduzeća da bi kupio kontrolu drugih, često onih linija koje nisu srodne (težeći "virtualnoj" diverzifikaciji) da bi izgradio konglomeratsko poduzeće. Obično će dionice poduzeća-majke poslužiti za nabavku poduzeća koja imaju niži odnos cijena-zarada (price-earnings ratios). Kada se pripoje (merged) majci porast će im prodaja i zarada, a tržište dionica će težiti da poveća majčin odnos cijena-zarada; prema tome, viši odnos bi trebao rapidno podići cijenu dionica konglomerata.

10. Špekulanti (Speculators). To su oni poduzetnici koji su utemeljeni kupnjom i preprodajom dobara. Jednom je to kupnja po nižim i prodaja po višim cijenama, a

35 drugi je put to kupnja i prodaja nakon određenog oplemenjivanja. U ovom drugom slučaju kupljeno dobro može biti i zalog za neki zajam koji će se koristiti za njegovo oplemenjivanje kako bi se tako povećala njegova vrijednost i takvo prodalo po višoj cijeni od one po kojoj je kupljeno. Dobra sa kojima se špekulira mogu biti širokog spektra - od zemljišta, zgrada i strojeva pa do umjetnina, antikviteta, ljetine itd.

11. Manipulanti prividnih vrijednosti (Apparent Value Manipulators). To je onaj tip poduzetnika koji preuzima neke vrste aktive niskog izgleda te putem ponovne prezentacije na neznatno različiti način stvara dojam da je ona vrednija i da se može prodati po višoj cijeni. Npr., akvizicijom poduzeća koje ima veoma nepovoljan tekući odnos (Tekuća aktiva/Tekuća pasiva) i potom nagovaranjem kreditora na duži rok otplate njegova duga, tako da tekući odnos postane povoljan. To će odmah povećati vrijednost poduzeća i stvoriti priliku da se ono sada preproda po višoj cijeni od one po kojoj je kupljeno.

2.2. Poduzetnički poticaji

Poticaji da se netko uključi u poduzetništvo različiti su ali se ipak mogu svesti na tri osnovne skupine i to:47 1. profit, 2. samostalnost, 3. zadovoljstvo.

(1) Ulažući novac u poslovni pothvat poduzetnik očekuje ne samo da mu se taj novac vrati već i kompenzaciju kako za uloženi novac (ekvivalent kamate ili dividende) tako i za svoj uloženi rad (ekvivalent plaće). Svi poduzetnici očekuju povrat koji im neće samo kompenzirati uloženi novac i vrijeme, već će im također biti izvor nagrade za rizik i inicijativu koju poduzimaju pokretanjem posla. Stoga je sasvim logično što se profit javlja kao snažan poticaj za mnoge poduzetnike.

(2) Sloboda neovisnog djelovanja je drugi snažni poticaj za poduzetnike. Ona se manifestira prvenstveno u tome da sami mogu donositi odluke, snositi rizik i ubirati nagrade. U tom smislu poznata je želja zaposlenih ljudi da sami sebi budu šefovi.

Ostvarenje te želje ne znači lak život, već naprotiv - najveći broj poduzetnika tu svoju samostalnost i neovisnost plaća napornim radom.

47

Longenecker, G. J., Moore W.C., Small Business Management - An Entreprenurial Emphasis, College Division South-Western Publishing Co., Cincinati, 1991., str. 9-12.

36 (3) Poduzetnici učestalo govore o osobnom zadovoljstvu koje doživljavaju u svom vlastitom poslu. Ono je rezultat različitih faktora od kojih jedan proizlazi iz samostalnosti, drugi iz opasnosti i rizika koje donosi poduzetništvo, treći iz uloge poduzetnika u poslu, itd.

CONCEPT ONE Rimac Automobili je mlada tvrtka koja razvija i proizvodi visoko-performansna električna vozila, pogone i baterije. Osnovao ju je Mate Rimac (rođen 1988. godine u Livnu, BiH) poznati hrvatski izumitelj koji se već kao srednjoškolac istaknuo svojim inovacijama. Od tada pa do danas Mate je osvojio brojne nagrade i priznanja na domaćim i inozemnim natjecanjima za inovacije.

Prve zarađene novca Mate nije uzaludno potrošio već je kupio BMW E30 323i (1986. godište) čime i započinje ova priča. Tada je počeo istraživati tehnološki aspekt vozila tako što je dorađivao svaki pojedini dio te je polako započela suradnja sa stručnjacima iz raznih polja.

Suradnja je očigledno bila plodonosna jer danas Rimac Automobili predstavljaju svoj prvi električni superautomobil sljedeće generacije – Concept One. Gotovo od samog početka bilo je jasno da će dizajn automobila morati biti jednostavan i čist s dominantnim dojmom sportske elegancije koji je prisutan u klasi ekskluzivnih sportskih automobila.

Jedan od najtežih zadataka bio je razviti učinkoviti sustav pohranjivanja energije, posebice zbog toga što je glavni cilj ovakvog superautomobila mala masa i velika snaga. Inženjerski izazovi s kojima su se susreli u ovom pogledu riješeni su na račun mnogih inovacija u razvoju baterija Svaki novi inovativni element ili komponentu, inženjeri iz Rimac Automobili morali su testirati u raznim uvjetima ne bi li se uvjerili da sve radi kako treba i kako su namjeravali, što je uključivalo testiranje na trkaćim stazama, ali i na javnim cestama.

Concept One ima masu od 1.650 kg te 92 kWh energije što je dovoljno za domet od 600 km. Sa snagom od 1.088 KS i 3.800 Nm okretnog momenta ubrzanje do 100 km/h traje 2.8 sekundi a maksimalna brzina iznosi 305 km/h.

Rimac Automobili razvio je jedinstveni pogonski sklop, koji je podijeljen u četiri pod-sustava od kojih se svaki sastoji od jednog motora, pretvarača struje i reduktora. Svaki od tih sustava pogoni jedan kotač pri čemu kotači rade neovisno jedan o drugome. Taj se sustav zove 'All Wheel Torque Vectoring'' i predstavlja sasvim novi pristup dinamici vozila.

Stražnji svjetlosni sklopovi imaju duboki 3D efekt i animirane indikatore po čemu je Concept One također jedinstven.

Unutrašnjost automobila dizajnirao je tim bivših zaposlenika Pininfarine, koje predvodi Goran Popović. Nakon što su inženjeri iz tvrtke Rimac Automobili dovršili razvojnu fazu i izradu prototipa dijelova za unutrašnjost vozila, specijalisti za primjenu kože, Vilner, mogli su početi sa svojim radom.

37 Rezultat je tehnološki visoko napredan interijer kakav priliči jednom superautomobilu, a koji će biti estetski privlačan i ugodan u isto vrijeme. Posebnu pažnju posvetili su infotainment sustavu i spravicama poput 'Head-up Display-a' i mehanizama za mekano zatvaranje vrata koji su morali biti jednako tehnološki napredni kao i pogonski sklop automobila.

Tvrtka planira da će do kraja 2013. napraviti tri bolida koji neće biti identični.

Ukoliko pronađe dovoljno zainteresiranih kupaca, tvrtka Rimac Automobili namjerava proizvoditi između 10 i 15 primjeraka na godinu, odnosno njih 88 ukupno. Prve narudžbe već su pristigle, uključujući i onu anonimnog šeika iz Abu Dhabija, dok se prve isporuke mogu očekivati krajem ove, odnosno početkom iduće godine.

Osnovna cijena automobila iznosi paprenih 700.000 eura, no njen kranji iznos ovisi o željama kupaca.

Concept One tvrtki Mate Rimca služi kao demo vozilo koje se pokazuje zainteresiranim za njihovu tehnologiju. Orijentirani su na prodaju znanja, know-how, svima onima koji žele novu tehnologiju. U toku su pregovori s jednim vodećim njemačkim koncernom s kojim će potpisati ugovor o suradnji.

Tvrtka Rimac Automobili zapošljava dvadesetak ljudi, dok je na projektu Concept One angažirano i tridesetak kooperanata, uglavnom iz Hrvatske. Tako je izrada stakala, primjerice, pripala renomiranoj tvrtki Lipik Glas iz Lipika, karbonskih dijelova zagrebačkoj tvrtki Motoplastika MAC, infotainmenta tvrtki Xylon, također iz Zagreba, dok je za izradu mehaničkih komponentni angažiran poznati inženjer Zlatko Kvočić.

Tvrtka Rimac automobili proizvodi gotovo sve elemente: od električnih, karbonskih, kočionih sustava do kotača, ali najtraženija stvar su pogonske baterije, u čemu je Rimac u svjetskom vrhu.

2013. godine Mate Rimac osniva novu tvrtku - Greyp Bikes, sa namjenom proizvodnje visokotehnoloških dvokotača. Do kraja godine namjerava proizvesti stotinu električnih bicikla Greyp, koji će se prodavati na svjetskim tržištu.

1. U koji tip poduzetnika spada Mate Rimac i što karakterizira takav tip poduzetnika?

2. Koliko je Mati u ostvarenju njegova pothvata pomogla timska suradnja, tko je činio taj tim, čemu su doprinijeli pojedini članovi tima i koje su njihove temeljne karakteristike?

3. Kako ocjenjuješ perspektivu Matina pothvata – ima li on budućnost i u čemu ga ti vidiš?

3. KREATIVNOST, INOVATIVNOST I PODUZETNIŠTVO

38

3.1. Kreativnost i poduzetništvo

3.1.1.Pojmovno određenje kreativnosti

U psihološkoj literaturi moguće je pronaći više od 60 različitih definicija kreativnosti.

Međutim, najraširenija koncepcija kreativnosti u u znanstvenoj literaturi jest da se kreativnost manifestira u svakom stvaranju kreativnog djela koje je istovremeno originalno i korisno.48 Riječ je o mentalnom procesu koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema, ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. Rezultate tog procesa karakterizira originalnost i primjerenost, kolokvijalno govoreći nešto novo.

Kreativnost se često pripisivala čudu, kognitivnim procesima, društvenoj okolini, osobnim crtama i slučajnosti. Po jednima je to osobina sa kojom se ljudi rađaju, a po drugima kreativnost se može naučiti korištenjem jednostavnih tehnika.

Kreativnost se ponekad povezuje s desnom ili čeonom moždanom aktivnošću ili pak s lateralnim razmišljanjem.

Uz pojam kreativnosti neposredno je povezan pojam inovacija koji se u svakodnevnoj praksi često koriste kao sinonimi za kreativnost iako između njih postoje razlike.

Naime, kreativnost je stvaranje novih ideja neovisno o njihovoj eventualnoj primjenjivosti, a inovacija je transformacija novih ideja u korisne ishode (proizvode, usluge, procese…). Drugim riječima, kreativnost je podloga za inovacije, a inovacije su rezultat primjene kreativnosti. Nema inovacije bez kreativnosti, ali svaka kreativna ideja ne mora postati inovacija. U tom kontekstu, u poduzetništvu, termin inovacije često se odnosi na čitav proces u kojem poduzetnik stvara nove kreativne ideje i pretače ih u nove, korisne i održive komercijalne proizvode, usluge i poslovne postupke, dok se termin kreativnosti koristi odnosi na stvaranje izvornih ideja od strane pojedinca ili grupe, a što je nužan korak unutar inovacijskog procesa.

Polazeći od pretpostavke da se kreativnost može naučiti razvijene su i adekvatne tehnike kreativnosti od kojih su tri najpoznatije, a to su:  oluja mozgova Alexa Osborna (1950-tih)  teorija o inventivnom rješavanju problema Genrikha Altshullera (1950-tih) 48

Vidi o tome http://hr.wikipedia.org/wiki/Kreativnost

39  lateralno razmišljanje Edwarda de Bona (1960-tih) kada se govori o kreativnosti tada treba imati na umu dva njezina važna aspekta i to:49  proces  ljude Proces je orijentiran ciljevima i oblikovan je kako bi se pronašle solucije rješenja problema, dok su ljudi resursi koji određuju ova rješenja. Pritom proces ostaje isti neovisno o problemu, a pristupi koje koriste ljudi variraju, pa se u tom smislu može govoriti o adaptivnim i inovativnim rješenjima.

3.1.2. Priroda kreativnog procesa

Kreativnost kao proces predstavlja skup aktivnosti koje se odvijaju određenim redoslijedom i koje su u međusobnom odnosu. Sam naziv tih aktivnosti nije uvijek isti pa odatle i različiti modeli procesa kreativnosti. Jedan od najstarijih modela kreativnosti je onaj kojega su razvili Graham Wallas i Richard Smith, u svom djelu Art of Thought, objavljenom 1926. godine. Taj se model temelji na pet faza i to: 1. priprema (pripremni rad na problemu koji usmjerava pojedinčev um na problem i istražuje dimenzije problema), 2. inkubacija (problem je ušao u podsvijest pojedinca i izvana nije vidljiva reakcija), 3. nagovještaj (kreativna osoba dobije 'predosjećaj' kako je rješenje na svom putu), 4. prosvjećivanje ili uvid (kreativna ideja oslobađa se iz pojedinčeve podsvijesti u njegovu svijest), 5. potvrda (ideja je svjesno potvrđena, promišljena, a zatim i primjenjena).

U brojnim objavljenim radovima, Wallasov model promatra se samo s aspekta četiri faze, dok se "nagovještaj" smatra sporednom fazom. Na toj je osnovi razvije četvero fazni model kreativnog procesa kako je to prikazano na slici 4.

49

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op.cit., str. 66.

40

AKUMULACIJA ZNANJA

VALORIZACIJA

INKUBACIJA

INSPIRACIJA

Slika 4 - Faze kreativnog procesa

U prvoj se fazi znanje prikuplja iz različitih izvora i stvara svijest o problemu te analizira situacija i dolazi do spoznaje probleme.

U drugoj fazi sazrijevaju ideje o tome kako problem riješiti, te se ideje nesvjesno obrađuju.

U trećoj fazi dolazi do inspiracije, odnosno iznenadnog stvaranja ideje o tome kako riješiti problem.

U četvrtoj se fazi vrši verifikacija, tj ispituju se ideje, filtriraju, utvrđuju prednosti i vrši njihova procjena.

3.1.3. Karakteristike kreativnih ljudi

Kreativnost je normalno distribuirana na cijelu populaciju premda svi ljudi nisu kreativni. Neke od karakteristika kreativnih ljudi su:50 1. Pametni ali ne nužno briljantni. Kreativnost nije direktno povezana sa izvanredno visokom inteligencijom.

2. Dobri u generiranju visokog stupnja različitih ideja u kratkom vremenskom razdoblju.

3. Imaju pozitivnu predstavu o sebi. Oni vole ono što su i oni su samopouzdani.

4. Senzibilni su na svijet oko sebe i osjećaje drugih.

5. Motivirani su izazovnim problemima (orijentirani rezultatima) 6. Sposobni su zadržati odluke o problemu dok nije prikupljeno dovoljno činjenica 7. Cijene svoju neovisnost i nemaju jaku potrebu grupnog pristanka.

8. Vode bogat, gotovo bizaran, život mašte.

9. Fleksibilni su nasuprot rigidnim ili dogmatičnim.

10. Više su zainteresirani za značenje i implikacije problema nego za sitne detalje.

50

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op.cit., str. 71.

41 Postoje brojni faktori koji utječu na unapređenje nečije kreativnosti od kojih ne treba zaboravit ni internu okolinu koja treba biti motivirajuća, stimulativna, izazovna i bez vanjskih smetnji. Isto tako ne treba smetnuti s uma i blokade koje mogu priječiti ovaj razvoj, a koje mogu biti socijalne i psihološke.

Socijalne blokade se odnose na previše odbora, previše rutinskog rada, birokratsku rigidnost, rivalstvo, nedostatak poštovanja, tradiciju i tabue, te prezahtjevne ciljeve.

Psihološke blokade se odnose na težnju za apsolutnom istinitom i najboljem, tendenciju ka uobičajenoj proceduri, ustezanje da se govori, razočarenje i rezignaciju, lako osobno zadovoljavanje i nedostatak samopouzdanja.

3.1.4. Metode kreativnosti

Kako je naprijed navedeno kreativnost nije nešto što se ne može poticati i naučiti.

Stoga je i razumljivo što za razvoj kreativnosti postoje odgovarajuće metode i tehnike.

Od brojnih metoda poticanja kreativnosti posebno se ističu četiri i to: 1. brainstorming 2. metoda 6-3-5 3. morfološka analiza 4. Osoborneov model kreativnosti (1) Brainstorming Brainstorming („oluja mozgova“) se smatra jednom od najstarijih i najpoznatijih intuitivnih, kreativnih metoda generiranja ideja. Razvijene su njezine brojne varijante, ali se upotrebljava i u svom izvornom obliku, a sastoji se od (1) formuliranja problema, (2) iznošenja ideja i (3) evaluacije ideja.

Problem kojega treba riješiti može se definirati ekstenzivno ili sublimirano. U prvom su slučaju odgovori često neprecizni, ali su bogati idejama, dok su u drugom slučaju odgovori precizni, ali je manje ideja. Međutim, u oba slučaja problem se obično definira upitno, kao npr. “Kako poboljšati...?”, “Koje mogućnosti postoje za ...?”

U drugoj fazi grupa koja se obično sastoji od 5-12 osoba izdvaja se u posebnu prostoriju u kojoj u trajanju od 30 minuta ili više iznosi ideje za rješenje definiranog problema. Pri tom se primjenjuju četiri osnovna pravila, i to: 1. kvantiteta ima prednost nad kvalitetom - treba iznijeti što više ideja neovisno o njihovoj kvaliteti; 2. kritika iznesenih ideja nije dozvoljena za vrijeme trajanja sjednice, jer bi se time prekinuo tok ideja;

42 3. nema ograničenja fantaziji - iznose se i one ideje koje izgledaju nestvarne budući da i one stimuliraju razmišljanje ostalih članova grupe; 4. bitan je samo učinak grupe, a učinak pojedinca se ne izdvaja.

Nakon što su prikupljene ideje za rješenje problema, one se obrađuju u odgovarajućim službama poduzeća. To podrazumijeva njihovo klasificiranje, vrednovanje i selekciju radi izbora one ideje koja će se realizirati. Praksa pokazuje da se od prikupljenih ideja njih 5-30% pokazuje uspješnim.

(2) Metoda 6-3-5 Metoda 6-3-5 znači da 6 osoba, treba generirati po 3 ideje u roku od 5 minuta (to je 108 ideja za 30 minuta). Metoda se provodi u šest koraka. Najprije se definira problem i zapiše na listu papira kojega svaka osoba ima pred sobom. Nakon toga na tom papiru (koji može biti u obliku obrasca sa 6 redaka x 3 stupca) svaka od 6 osoba ispisuje tri prijedloga za rješenje definiranog problema u roku od pet minuta. List papira ispisan sa 3 ideje prosljeđuje se osobi koja sijedi lijevo koja u taj list ispisuje dodatne tri (nove) ideje u daljnjih pet minuta. Ovo se nastavlja dalje sve dok svaki član grupe ispuni svaki od šest listova papira sa (novim) idejama. Nakon što je generirano ukupno 108 ideja vrši se njihova evaluacija tako da svaki od sudinika koji signiranju najbolje ideje oznakom „X“.

(3)Morfološka shema Morfološka analiza polazi od toga da se u većini slučajeva u kojima postoji mnoštvo parcijalnih rješenja nekog problema između njih može uspostaviti određena zakonitost. Kao pomoćno sredstvo za iznalaženje tih rješenja i zakonitosti među njima koristi se morfološka shema, odnosno morfološka matrica. U njoj se problem raščlanjuje tako da se u pretkoloni unose elementi problema ili utjecajne veličine, a u zaglavlju matrice, odnosno njezinim redovima, unose elementarna rješenja.

Spajanjem elementarnih rješenja punom linijom predstavlja jedno, a isprekidanom linijom drugo rješenje danog problema. Sustavno je to prikazano na slici 5.

43 Problem: Elementi rješenja

1

2

3

...

n

P1

E11

E12

E13

...

E1n

P2

E21

E22

E23

...

E2n

P3

E31

E32

E32

...

E3n

...

...

...

...

...

...

Elementi problema

Pm

Em1

Em2

Em3

...

Emn

Slika 7 - Opća morfološka shema

Tijek morfološke analize sastoji se od nekoliko faza, od kojih se najčešće navodi pet, a to su: 1. Definiranje problema, koje podrazumijeva precizno opisivanje analiziranog problema, kako bi se lako uočila njegova bit.

2. Postavljanje parametara, tj. točno definiranje elemenata problema i elementarnih rješenja.

3. Sastavljanje morfološke sheme u koju se unose sva potencijalna rješenja; pri generiranju tih rješenja mogu se koristiti i odgovarajuće tehnike 4. Analiza potencijalnih rješenja koja se provodi na temelju unaprijed postavljenih standarda.

5. Izbor rješenja koji obuhvaća odabir i evaluaciju onog rješenja koje je u danom trenutku optimalno.

Za izvođenje morfološke analize, koja traje od 30 minuta do 2 sata (u ovisnosti o veličini problema), obično se angažira 4-7 osoba. Uspješnost ove metode u praksi je veća nego što je to slučaj s metodom brainstorminga. Međutim, zbog svoje složenosti, koja se obukom sudionika i uporabom elektroničkog računala može lakše savladati, ova se metoda manje primjenjuje od drugih jednostavnijih metoda (brainstorming, igranje uloga, utopija metoda i druge).

(4) Osborneov model kreativnosti Osborneov model kreativnosti predstavlja posebnu tehniku koja se koristi u procesu donošenja inovativnih odluka. To je tehnika koja je usmjerena na stimuliranje kreacije, razvijanje suradnje i grupno donošenje inovativnih odluka. S obzirom da u temelje ove metode stoji kreativnost, a to znači uočavanje, naslućivanje i generiranje novih ideja, to ona ne sputava kreativno mišljenje, već potiče i na ideje utopijskog karaktera.

Temeljna postavka na kojoj se zasniva Osborneov model kreativnosti je da većina ljudi i ljudskih grupa ima potencijal za visoku kreativnost i inovaciju u donošenju odluka.

44 Osborneov model kreativnosti sastoji se od tri osnovne faze, i to: 1. istraživanje problema, 2. otkrivanje ideja, 3. traženje rješenja.

Svaka od ovih faza sastoji se od odgovarajućeg broja etapa, kako je to prikazano na slici 6.

Definiranje problema

Prikupljanje i analiza podataka

1. faza: Istraživanje problema

Generiranje ideja

Razvoj ideja

2. faza: Otkrivanje ideja

Testiranje rješenja

Adaptacija na konkretne uvjete

3. faza: Traženje rješenja

Implementacija rješenja

Slika 6 - Faze Osborneova modela kreativnosti

U fazi istraživanja problema najprije se pristupa definiranju problema polazeći od šireg pristupa, a završavajući sužavanjem te definicije. Zatim se prikupljaju podaci koji definiraju problem i vrši njihova analiza, kako bi se rasvijetlili svi bitni aspekti problema koji se istražuje.

U fazi otkrivanja ideja za rješenje problema najprije se pristupa prikupljanju ideja, pri čemu se polazi od dva osnovna pravila, a to su:  Odgađanje prosudbe. To znači da se ocjena ne provodi istog trenutka kada je ona generirana, već se odlaže i naknadno prosuđuje.  Kvantiteta stvara kvalitetu. To znači da se nastoji generirati što više ideja smatrajući da je veći broj ideja i veća mogućnost da se među njima nađu i one kvalitetne.

Za generiranje ideja koristi se metoda brainstorminga za koju je Osborne razvio upitnik sa 75 pitanja. Međutim, voditelj sesije odlučuje tijekom sesije koja će se pitanja postavljati i da li će postaviti svih 75 pitanja. U pravilu se očekuje da tijekom rada sesije neće biti postavljena sva ova pitanja.

Faza traženja rješenja ima zadatak da iz seta generiranih ideja odabere onu koja predstavlja optimalno rješenje. U tu svrhu se najprije vrši testiranje rješenja, i to tako da najprije svaki sudionik sesije odabere jednu od pet generiranih ideja. Zatim se traži od sudionika da sve te ideje zabilježe, te da ih ocijene s ocjenama od 1 do 5. Pri tom

45 se ocjena 5 daje onoj ekstremnoj, a ocjena 1 onoj potencijalnoj vrijednosti.

Kombinirajući ocjene svake pojedine ideje koje su joj dali pojedinci dolazi se do preliminarnog ranga svake od ocjenjivanih ideja. Time je stvorena nova osnova za daljnja ispitivanja onih ideja koje su najbolje ocijenjene, a u smislu njihove adaptacije na konkretne uvjete i konačno njihove implementacije.

Danas su izvršene razne adaptacije Osborneova modela kreativnosti, od kojih svakako treba ukazati na onu koja se odnosi na primjenu kompjutora u generiranju ideja.

3.1.5. Njegovanje kreativnosti

Daniel Pink, u svojoj knjizi A Whole New Mind, ponavljajući argumente predstavljene u 20. stoljeću, raspravlja o ulasku u novo doba gdje kreativnost postaje od velike važnosti. U ovom konceptualnom vremenu, njegovo je uvjerenje kako treba njegovati desno orijentirano razmišljanje (kreativnost i emocije) iznad lijevo orijentiranog razmišljanja (logične i analitičke misli).

Nickerson je dao sažetak različitih kreativnih aktivnosti, a koje uključuju pristupe koji su razvijeni od strane teorije i prakse, a to su:51  uspostavljanje namjere i svrhe  građenje osnovnih vještina  ohrabrivanje sakupljanja određenog znanja  stimuliranje i nagrađivanje znatiželje i istraživanja  gradnja motivacije (posebno intirinzične),  ohrabrivanje samopouzdanja i spremnosti na preuzimanje rizika  usredotočenje na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh  promicanje potpornih uvjerenja o kreativnosti  pružanje prilika na izbor i otkriće  razvijanje samoupravljačkih sposobnosti (metakognitivne vještine)  poučavanje tehnikama i strategijama koje potiču kreativne izvedbe  pružanje osjećaja uravnoteženosti

51

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kreativnost&oldid=3949507

46

3.2. Inovativnost i poduzetništvo

3.2.1. Pojam inovativnosti, inovacija i inovatora

Inovativnost je sposobnost činjenja nečega na novi način. U poduzetništvu je to spontan ili sustavan postupak ostvarivanja unapređenja koje vodi korisnim pozitivnim promjenama i povećanju vrijednosti rada. Kao posljedica postupka inoviranja je inovacija koja se u poduzetničkom procesu javlja kao sredstvo kojim poduzetnik kreira nove produktivnije resurse ili pridaje postojećim resursima povećani potencijal za stvaranje bogatstva.52 Ona se obično definira kao sistematski razvoj i praktična aplikacija novih ideja - to je proces pretvaranja invencija (novog znanja) u nove postupke, tehnike, tehnološke procese, tehnologije, nove ili poboljšane proizvode.

Inovacija, dakle, nije neka dobra ideja sama po sebi, iako je ideja veoma važna u procesu inovacije – u tom procesu uloga kreativnog mišljenja može biti vitalnija od same ideje.

S aspekta poduzetništva u snažnoj konkurenciji koja danas vlada na tržištu, inovacija je conditio sine qua non, dakle uvjet opstanka – tko ne inovira taj stagnira i konačno odumire. Stoga je i logično što se u biti poduzetništva nalazi inovacija koju poduzetnik nastoji komercijalizirati i tako ostvarivati profit. Stoga on nastoji u svakoj aktivnosti smanjiti troškove, povećati proizvodnost rada, povećati stupanj korištenja kapaciteta, poboljšati kvalitetu proizvoda, unaprijediti prodaju i drugo. Drugim riječima, uspješan poduzetnik je orijentiran poduzimanju svih onih mjera koje vode ka porastu konkurentnosti. U navedenom smislu inovacija u širem smislu obuhvaća sva unapređenja počevši od sitnih korisnih ideja preko tehničkih unapređenja pa do izuma. U užem, pak, smislu inovacija obuhvaća intelektualno vlasništvo pod kojim se podrazumijevaju izumi, patenti, licence, know-how i drugo. Riječ je o tzv. tehnološkim inovacijama kojima se rješavaju tehnički ili tehnološki problem u području proizvodnje ili obrade, kontrole, smanjenja otpada, pretovara i transporta, informatike i komunikacije, itd.

Inovator je posebno obdarena osoba koja primjenom inventivnog pristupa u rješavanju problema stvara inovaciju u širem smislu riječi u bilo kom području: stvaranja, poslovanja, proizvodnje proizvoda ili usluga, potrošnje dobara ili resursa, očuvanja okoliša (ekologije), edukacije i drugog, odnosno u bilo kom segmentu konstruktivnog ljudskog djelovanja.53 Oni inovatori koji stvaraju patentabilne inovacije nazivaju se izumiteljima.

52 53

Usporedi Drucker, F. P., op. cit., str. 27. http://hr.wikipedia.org/wiki/Inovator

47

Obično se razlikuju dvije vrste inovatora i to: 1. profesionalni inovatori 2. inovatori amateri Profesionalni inovatori su oni pojedinci kojima je između ostaloga i inoviranje dio redovitog posla. Za razliku od toga inovatori amateri su one osobe koje inoviraju zbog zadovoljstva stvaranja ili u želji plasiranja inovacije zbog zarade.

Zbog važnosti inovacija veoma je važno organizirano poticati inovativne sposobnosti stanovništva, a posebno onog aktivnog. U tom se smislu pokazuje potreba da se podupire prikupljanje i oplemenjivanje inventivnih ideja (posebno individualnih inovatora) raznih razina i kvalitete, pruža stručna potpora u razvoju inovacija, te da se selektiranju, promociji i plasmanu perspektivnih rješenja pristupi organizirano, u specijaliziranim institucijama (tehnološkim parkovima, tehnološko-inovacijskim centrima i sl.) ili udrugama, u pravilu u sklopu organizacija tehničke kulture.54 U razvijenim gospodarstvima, inovacijama i inovatorima posvećuje se posebna pažnja, a inventivnost visoko kotira na ljestvici sustava vrijednosti. Najvrjednijim resursom tvrtki ne smatraju se materijalna dobra poput zgrada, pogona ili kapitala (to se uvijek može naći na tržištu), nego znanje, iskustvo i inventivnost sadržana u industrijskoj tradiciji nacije i kvalitetnim ljudskim potencijalima.

Elizabeta Planinić – Čuvar sjećanja - Elizabetina uspješna poslovna priča temelji se na osnivanju prvog i jedinstvenog servisa u Hrvatskoj koji pruža usluge održavanja grobova, a sve u svrhu kako bi pomogla onima koji se ne mogu brinuti o posljednjim počivalištima svojih najmilijih. Tijekom profesionalnog života radila je u pekarni, pizzeriji, ljekarni i turističkim agencijama, a svim zanimanjima zajedničko je to što, tvrdi, nikada nije iznevjerila svoje klijente i oni su to prepoznali. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

3.2.2. Proces inovacija

Pod procesom inovacija podrazumijeva se niz aktivnosti koje poduzetnik treba poduzeti kako bi realizirao određenu kreativnu ideju. Riječ je o životnom ciklusu inovacija kojega se broj aktivnosti različito klasificira, ali će se ovdje prihvatiti ona klasifikacija koja se temelji na pet faza, kako je to prikazano na slici 7.

54

http://hr.wikipedia.org/wiki/Inovator

48

Integracija

Faze inovacije

Difuzija

Razvoj

Propadanje

Invencija

Vrijeme

Slika 7 - Životni ciklus inovacije (Vidi: Black, J. S., Porter, W. L., op. cit., str. 162.)

Invencija je proces stvaranja nove ideje ili procesa, ali invencija nije isto što i inovacija koja predstavlja aplikaciju invencije. Nove ideje o kojima je ovdje riječ rezultat su kreativnosti o kojoj je naprijed bilo govora, a koje se obično kategoriziraju u četiri skupine – iz područja tehnologije, proizvoda, procesa i upravljanja. Sam proces inovacije započinje generiranjem ideja i selekcijom one najbolje koje će se lansirati u daljnju razradu. U tom startnom trenutku važan alat predstavlja tzv. inovacijski lijevak prikazan na slici 8.

IDEJE IDEJE IDEJE IDEJE IDEJE

OCJENJIVANJE

RAZVOJ

TESTIRANJE

LANSIRANJE

Slika 8 - Inovacijski lijevak Izvor: https://www.google.hr/search?q=innovation+funnel&rlz

Kako se vidi na gornjoj slici, ideje teku kroz tri sloja inovacijskog lijevka – ocjenu, razvoj i testiranje - kako bi neka od njih bila prihvaćena i lansirana na daljnju obradu.

Cjelokupni proces razvoja počinje sa širokim rasponom ideja koje ulaze koje se postupno oplemenjuju i odabire između njih ona koja ima najviše izgleda za komercijalizaciju.

Tri su različita izazova koje nameće koncept lijevaka. Prvi je onaj koji se odnosi na proširenje usta lijevka - organizacija mora proširiti svoje znanje i pristup informacijama kako bi se povećao broj ideja. Drugi izazov je onaj koji se odnosi na suženje vrata lijevka – odabir onih ideja kojima će se povećati strateška sposobnost

49 tvrtke u izvršavanju budućih projekata. Treći je izazov onaj koji se odnosi na to kako osigurati da odabrane ideje ispune predviđene ciljeve.

Za potrebe poduzetničke prakse razvijena su dva modela inovacijskog lijevka.55 Prvi je model namijenjen većim, tehnološki intenzivnim tvrtkama koje se u generiraju ideja prvenstveno oslanjaju na svoje R&D odjele. Ovi se odjeli potiču na generiranje mnogo većeg broje ideja nego što će se primijeniti, da bi se postepeno proučavale i na koncu izvršila selekcija onih najboljih.

Drugi je model namijenjen malim poduzetničkim start-up, u kojima je poduzetnik orijentira na mali broj ideja ili, pak, na samo jednu s obzirom da nema resursa za generiranje, razvoj i testiranje njihova velikog broja.

Razvoj uključuje preuzimanje invencije i njezino pretvaranje u neku praktičnu svrhu ili za tržište. Naime, odabranu ideju koja je prošla kroz inovacijski lijevak nužno je razviti ili učiniti praktičnom kako bi mogla poslužiti povećanju uspješnosti poslovnog pothvata.

Sam proces razvoja selektirane ideje ovisi o vrsti i području ideje tako da se za ideju o razvoju novog proizvoda može kazati da se taj proces sastoji iz četiri osnovne faze, a to su: 1. preliminarno oblikovanje proizvoda 2. izrada prototipa 3. testiranje prototipa 4. konačno oblikovanje proizvoda (1) U procesu preliminarnog oblikovanja proizvoda određuje se najbolji oblik (dizajn) na osnovu ideje o novom proizvodu. Istovremeno se razmatra veliki broj konfliktnih odluka koje predstavljau kompromis između troškova i performansi dotičnog proizvoda. Rezultat tih razmatranja treba biti izbor onog oblika proizvoda koji ispunjava uvjete tehnologičnosti u proizvodnji i konkurentnosti na tržištu.

(2) Nakon što je izvršen izbor preliminarnog oblika proizvoda slijedi njegovo testiranje. Prototip se može izraditi u više različitih oblika koji su veoma slični konačnom proizvodu pri čemu se zahtijevaju veoma detaljna isptivanja i korekcije.

Stoga razvoj uspješnog prototipa može trajati danima, mjesecima, pa čak i godinama.

Ukoliko razvijeni prototip zadovoljava postavljene zahteve, nakon korekcija donosi se odlika o završnom oblikovanju proizvoda pri čemu se uzima u obzir planirani obujam proizvodnje.

55

Kolar, S. C., Clark, K. B., Revolutizing Product Development, Free Press, New York, 1992.

Izvor: https://www.google.hr/search?q=innovation+funnel&rlz

50 (3) Testiranje prototipa ima za cilj da se provjeri ispunjavanje marketinških i tehnoloških karakteristika prototipa na malom prostoru interesantnog tržišta. To ispitivanje obično traje od 6 mjeseci do 2 godine, a sve s namjerom da se dobiju kvantitativni pokazatelji o tome kako kupci prihvaćaju novi proizvod i kakve su njegove tehničke karakteristike tokom eksploatacije. Sve promjene koje rezultiraju iz takvog ispitivanja trebaju se ugraditi u konačni oblik proizvoda.

(4) Konačno oblikovanje proizvoda je posljednja faza oblikovanja proizvoda u kojoj se izrađuje adekvatna dokumentacija (konstrukcijska i tehnološka) potrebna za proizvodnju dotičnog proizvoda. Ona je rezultat testiranja tokom kojega su utvrđene eventualne izmjene određenih karakteristika proizvoda koje treba ugraditi u konačno rješenje.

Difuzija je proces stavljanja inovacije u upotrebu. Riječ je o najkritičnijoj fazi procesa inovacije u kojoj krajnji korisnici ili potrošači donose odluku o prihvatljivosti oblikovnog proizvoda. Na temelju istraživanja formirana je krivulja prihvaćanja inovacije (The Inovation Adoption Curve) (slika 9) koja identificira pet grupa onih koji prihvaćaju inovaciju nakon njezina uvođenja na tržište.

Postotak populacije

Rana većina Kasna većina 34 % 34 %

Rani adopteri 13,5 % Inovatori 45,46 %

Visoka

Oklijevala 16%

2,5%

Prosječna Razina inovacije

Niska

Slika 9 - Krivulja prihvaćanje inovacije (Vidi: Black, J. S., Porter, W. L., op. cit., str. 157-158.)

Inovatori predstavljaju oko 2.5% korisnika inovacije. To su oni pojedinci koji vrednuju postojeće stanje, preuzimaju rizik, spremni su platiti posebnu naknadu da bi prvi imali proizvod, te su spremni prihvatiti probleme koji dolaze pri upotrebi novog proizvoda.

Rani adopteri predstavljaju 13.5% korisnika, te čine vodeće stvaraoce mijenja o tržištu s obzirom na njihovu moć legaliziranja inovacije. Malo su više inovativni od prosječnog kupca, a razlikuju se od inovatora pa mogu poslužiti kao model uloga.

Rana većina čini 34% korisnika. Oni su svjesni inovacija ali im pristupaju promišljeno te ih temeljito kontroliraju prije nego što ih prihvate.

51

Kasna većina također čini 34% korisnika. Ona predstavlja one ljude koji čekaju dok je potpuno jasno da je inovacija sigurna i široko prihvaćena. Pa čak i tada kada su je prihvatili oni ostaju skeptici o inovacijama sve dok se ne isprobaju.

Oklijevala čine 16% korisnika. Oni su usmjereni na tradiciju prošlosti prije nego na inovacije sadašnjosti ili budućnosti, te prihvaćanju inovacija tek tada kada nemaju drugog izbora.

Za poduzetnike je brzina prihvaćanja inovacija kritičan faktor koji im dopušta da ranije stvore konkurentsko uporište na tržištu. U tom se kontekstu javlja važan pojam prednost prvog pokretača (first-mover advantage), tj. takva strategija inovacija u kojoj poduzetnik koji prvi lansira inovaciju na tržište uspostavlja tržišnu dominaciju.

Integracija se definira kao faza u procesu inovacije u kojoj proizvod postaje sastavnim dijelom poslovnog pothvata. Način na koji se ta integracija provodi ovisi o tome je li inovacija iz područja proizvoda, tehnologije, procesa ili upravljanja.

Ako se inovacija odnosi na novi proizvod tada poduzetnik poduzima korake za početak proizvodnje i prodaju tog proizvoda.

Ukoliko se inovacija odnosi na tehnologiju tada je moguće da je riječ o nizu ideja usmjerenih na poboljšanje korištenja postojeće ili uvođenja nove tehnologije. Nekada će ta integracija biti jednostavna i brza, uz angažiranje male količine novca, dok će nekada biti kompleksna i spora uz angažman velike količine novca.

Ukoliko se inovacija odnosi na proces proizvodnje u cilju njegova poboljšanja tada su tu mogući različiti slučajevi počevši od izmjene u lay-outu preko mehanizacije proizvodne linije pa do robotizacije. Dakle, riječ je o takvim inovacijama koje mogu biti jednostavne i jeftine, pa do onih koje su vrlo složene i čije je integracija u poslovni pothvat veoma skupa. Što se tiče inovacija koje se odnose na upravljanje tu se prvenstveno radi o unapređenju načina upravljanja poslovnim pothvatom. Moguće je razlikovati inovacije koje se odnose na upravljanje cjelokupnim poslovnim pothvatom, od inovacija koje se odnose na pojedine aspekte tog upravljanja kao što su strategija, planiranje, ljudski resursi, stimulativno nagrađivanje i drugo.

Propadanje se događa tada kada se zaustavi upotreba inovacije. Tome može biti više razloga kao što su:  poduzetnik nema dovoljno resursa da inovaciju implementira  inovacija nema značajniji doprinos uspješnosti poslovnog pothvata  suviše je vremena potrebno da bi se inovacija implementirala  poduzetnik nije spreman prihvatiti inovaciju

52 Ovi kao i drugi razlozi uzrokuju propadanje inovacije. Da se to ne bi dogodilo nužno je nadzirati svaku inovaciju posebno onu koja je implementirana kako bi se ustanovilo treba li je usavršavati ili ukinuti. Inovaciju će trebati usavršavati ako ona pridonosi uspjehu, a u protivnom će je trebati ukinuti.

Trajanje svake od navedenih faza veoma je važno za poduzetnika s obzirom da su u nekim od tih faza veći odljevi od priliva novca, odnosno veća ulaganja od prihoda koja se ostvaruju od inovacije.

3.2.3.Vrste (tipovi) inovacija

Praksa je pokazala da sve inovacije nemaju isto značenje za poduzetnika, te da su različite inovacije praćene različitim načinima i tehnikama upravljanja. Osim toga, postoje i ciklične varijacije u inovacijskim procesima, koje su rezultat utjecaja različitih faktor eksterne i interne okoline. Sve to utječe na različite aspekte klasifikacije inovacija, tako da se one mogu promatrate s različitih stajališta.

U najopćenitijem smislu inovacije se mogu grupirati u dvije skupine i to: 1. tehnološke inovacije 2. netehnološke inovacije Dok se tehnološke inovacije odnose na primjenu u područje tehnologije izražavajući tako tehničko-tehnološki progres, dotle se netehnološke inovacije odnose na područje organizacijskog restrukturiranja, način upravljanja i drugo. Netehnolške inovacije često proizlaze iz tehnoloških ili se, pak, sa njima nalaze u uzročnoposljedičnim odnosima.

Sa stajališta mjesta nastanka inovacije je moguće grupirati također u dvije skupne i to: 1. eksterne inovacije 2. interne inovacije Kako im i sam naziv govori eksterne inovacije su one koje dolaze iz vanjske okoline, a koje poduzetnik kupuje i u manjoj ili većoj mjeri adaptira za svoje potrebe. Za razliku od toga interne inovacije su one koje rezultiraju iz djelovanja zaposlenih u poduzeću.

Sa stajališta stupnja izvornosti može se govoriti također o dva tipa inovacija i to: 1. originalne inovacije 2. adapterske inovacije Originalne inovacije su one koje izvorno nastaju u nekom poduzeću ili drugoj organizaciji, a rezultat su istraživačkog rada i njegove verifikacije u praksi. One u

53 pravilu nastaju u velikim poduzećima koja raspolažu adekvatnom istraživačkom infrastrukturom. Stoga poduzetnik koji pokreće poslovni pothvat do njih može doći kupnjom, poklonom ili, pak, na neki drugi način.

Adapterske inovacije su one koje kao već razrađene i provjerene, te o kojima već postoji dovoljno znanja i vještina, poduzetnik primjenjuje u praksi. Ako originalni inovator svoje inovacije primjenjuju u praksi, tada te inovacije također postaju adapterske.

Interesantna je klasifikacija inovacija po modelu 4P kojega su razvili John Bessant i Joe Tidd osiguravajući moćan alat za analizu.56 Model je zasnovan na pretpostavci da je uspješna inovacija bitno pozitivna promjena, i da pretpostavlja četiri široke kategorije u kojima se mogu poduzeti promjene, a to su:

1. inovacija proizvoda – promjene u stvarima (proizvodima/uslugama) koje neka organizacija nudi 2. inovacija procesa – promjene u načinu na koji se stvaraju i isporučuju proizvodi i usluge 3. inovacija pozicija – promjene u kontekstu u kojem se proizvodi/usluge uobličavaju i komuniciraju 4. inovacija paradigmi – promjene koje leže u osnovi mentalnih modela koji oblikuju ono što organizacija čini.

Treba imati u vidu da ova 4P nisu uske kategorije već da su im granice maglovite i isprepletene. Poduzetnik ih može koristiti pojedinačno ali i kumulativno. Tako bi npr. poboljšanje procesa moglo dovesti do boljih proizvoda, a ovi do bolje pozicije.

Značajno je da svi oni imaju jedinstvenu svrhu – učiniti poslovni pothvat uspješnijim.

Moguće su i druge klasifikacije inovacija, ali za potrebe prakse najbolje je govoriti o inovacijskom miksu, odnosno kombinaciji različitih vrsta inovacija, pri čemu će se koristiti njihove dobre strane, a eliminirati ili marginalizirati one loše.

3.2.4. Izvori (vrela) inovacija

Iz definicije poduzetništva proizlazi da je za njega karakteristično ono ponašanje koje je inače odlika inovatora, pa se tako poduzetnik afirmira kao inovator, a inovacija kao specifičan instrument poduzetništva. Poduzetnička inovacija je fundirana na promjenama iz kojih obično rezultiraju povoljne prilike (šanse) za poduzetništvo.

56

Bessant , J., Tidd, J., Inovation and entrepreneurship, John Wiley & Sons, West Sussex, 2007.

54 Stoga je od esencijalne važnosti identificirati ključna vrela (izvore) tih promjena, a to su:57 1. neočekivani događaj, 2. nepodudarnost pretpostavljenog i zbiljskog, 3. potrebe poboljšanja procesa, 4. promjene tržišne strukture, 5. demografske promjene, 6. promjene u predodžbama, 7. nova znanja.

Iako je crtu razgraničenja između ovih vrela veoma teško povući s obzirom da se oni preklapaju, ipak je za sagledavanje njihova značenja nužna separatna analiza.

3.2.4.1. Neočekivani događaji

Kada se govori o neočekivanosti tada treba razlikovati tri vrste ovih vrela inovacija, a to su58:  neočekivani uspjeh  neočekivani neuspjeh  neočekivane izvanjske okolnosti Neočekivani je uspjeh isto kao i neočekivani neuspjeh simptom koji upućuje na istraživanje najprikladnijih promjena u novim uvjetima; on, dakle, zahtijeva inovaciju.

Međutim, neočekivano se ne dešava samo unutar poduzeća; ona se dešava i u njegovoj okolini. U korištenju tih neočekivanih izvanjskih okolnosti uspješniji je onaj poduzetnik koji posjeduje adekvatnu razinu znanja i stručnosti. On ovo znanje može iskoristiti u proširenje ili obogaćenje svoje djelatnosti inovacijama proizvoda, distribucije i servisiranja.

3.2.4.2. Nepodudarnost pretpostavljenog i zbiljskog

Nepodudarnost je nesklad između stvarnosti (onoga što jeste) i očekivanja (onoga što bi trebalo biti), ili između stvarnog i zamišljenog (onoga što svi misle da jest). Postoji nekoliko vrsta nepodudarnosti59:

57

Drucker, F. P., cit. op., str. 4-42.

Drucker, F. P., cit. op., str. 43-59 59 Drucker, F. P., op. cit., str. 60-69.

58

55   

nepodudarnost između ekonomskih realnosti nepodudarnost između stvarnosti i predodžbe o njoj nepodudarnost između pretpostavljenih i stvarnih vrijednosti i očekivanja potrošača  nepodudarnost u ritmu ili logici procesa Kada ekonomska stvarnost pruža razvojnu šansu, a poduzetnik je ne ostvaruje, tada iz te nepodudarnosti za poduzetnika proizlazi povoljna prilika. On ovu priliku može iskoristiti adekvatnom inovacijom koja se mora temeljiti na postojećoj, poznatoj tehnologiji i lako dostupnim resursima, ali uz uporan istraživački rad. Slično je i sa nepodudarnosti između stvarnosti i predodžbe o njoj koja najčešće rezultira krivom orijentacijom poduzetnika. Uočiti tu nepodudarnost rezultira pravom orijentacijom koja obično donosi brze i povoljne rezultate. Što se, pak, tiče nepodudarnost između pretpostavljenih i stvarnih vrijednosti i očekivanja potrošača ona se javlja u slučaju kada proizvođač i tržište ne percipiraju proizvod na isti način. Ukoliko proizvođač uvidi tu nepodudarnost, ima mogućnost drugačije pozicionirati svoj proizvod i na taj način ostvariti ekstra-profit.

Nepodudarnost u ritmu ili logici procesa javlja se u onim slučajevima kada neki korak u procesu „odudara“ i samim time usporava cijeli proces. To nameće potrebu da se otkloni tu kariku u lancu koja stvara probleme, a što pretpostavlja inovaciju koja čak može imati karakteristike patenta.

3.2.4.3. Potrebe poboljšanja procesa

Potrebe procesa odnose se na djelatni proces u postojećem poduzeću koji uvijek zahtijeva određene inovacije u toku, ritmu, smjeru, suvremenosti, itd. Da bi se izvele ove promjene potrebno je:  razumjeti promjene  posjedovati adekvatna znanja i  iznaći takvo rješenje koje je prihvatljivo zaposlenim Da bi se to ostvarilo mora se provesti organiziran istraživački rad u kojemu će doći do akumulacije značajne količina novog znanja aktiviranjem kojega se dolazi do rješenja adekvatnih potrebama proces.

56 3.2.4.4. Promjene tržišne strukture

Iako tržišne strukture izgledaju prilično stabilnim, stvarno su one prilično krhke. Da će doći do raspada neke tržišne strukture najbolje se može uočiti iz sljedećih pokazatelja:  brzog rasta pripadajuće grane  međusobnog povezivanja različitih tehnologija i  brzog načina promjena u poslovanju poduzeća Kada jednom dođe do sloma tržišne strukture tada je nužno poduzeti mjere kojima će se promijeniti postojeća i iznaći nova tržišna struktura. Ta promjena nužno pretpostavlja poduzetničko ponašanje koje se manifestira u tzv. inovacijskoj strategiji.

3.2.4.5. Demografske promjene

Demografske se promjene manifestiraju u promjeni broja stanovništva, starosnoj strukturi, sastavu, zaposlenosti, obrazovanosti i prihodima. Današnji demografski profili su temelj za sutrašnju radnu snagu i potrošače. Naročito su važni veličina stanovništva, njegova geografska rasprostranjenost, gustoća, trendovi kretanja, starosna struktura, stopa nataliteta i mortaliteta, ženidbe, zatim rasna, etnička i vjerska struktura.

Stopa rasta stanovništva utječe na rast ljudskih potreba, a to znači rast tržišta.

Međutim, ako je rast stanovništva brži od raspoloživih izvora i zaliha hrane, doći će do rasta troškova, što će se negativno odraziti na uspješnost poslovanja.

Niska stopa nataliteta može biti velika prijetnja nekim djelatnostima (npr., proizvodnja dječjih potrepština), a prednost drugima (npr., prodaja usluga korištenja slobodnog vremena).

Promjene u veličini obitelji, više samačkih domaćinstava, starenje stanovništva, visoke stope rasta manjina dovode do segmentacije tržišta i stvaranja više fragmentiranih mikro tržišta različitih po starosti, spolu, geografskom položaju, načinu života, etničkoj osnovi, obrazovanosti i slično.

Sve ove promjene bitno determiniraju tko će, što i koliko kupovati. Stoga u tim promjenama, njihovom broju, intenzitetu i frekvenciji poduzetnik treba tražiti potencijale inovacija.

57 3.2.4.6. Promjene u predodžbama

Promjene u predodžbama izražavaju promjene značenja postojećih činjenica. Te promjene nisu nužno određene ekonomskim činjenicama. Promjene značenja rezultiraju iz uvjerenja koje je produkt egzistencijalnog iskustva. Kada nastalu promjenu početi koristiti ključno je pitanje ove vrste vrela poduzetništva. Ništa nije opasnije od preuranjenog korištenja ove promjene s obzirom da se tada još ne može zaključiti da li se radi o pomodnom hiru ili pravoj promjeni. Pogrešan izbor može imati sudbonosne posljedice. Ali ipak se mora biti prvi jer onaj tko zakasni taj ne može očekivati ništa od takvih promjena.

Mislav Streicher i Anja Juretić – Mondo bicikli - Želja mladih kreativaca Mislava i Anje da naprave posao s gradskim biciklima kakvih nema u Hrvatskoj, dovela ih je do osnivanja Mondo bicikala. Kako sami tvrde, pomno osmišljena konstrukcija i izrada bicikala uspjela je zahvaljujući potpori obitelji i marljivim radom iz vlastite garaže. Iako su već sada vrlo uspješni sa širenjem proizvodnje, cilj im je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju razviti mrežu međunarodne distribucije. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

3.2.4.7. Nova znanja

Novo znanje predstavlja specifičnu vrstu inovacije, koja se od drugih inovacija razlikuje po svojim specifičnim obilježjima kao što su:  vremenska distanca  stopa neuspjeha  predvidivost  izazovnost Inovacija zasnovana na znanju ima najduži prazni hod od svih inovacija - dug je vremenski razmak između otkrića i primjene, te od primjene da komercijalizacije.

Mogućnosti uspjeha takve inovacije nisu izvjesne - tek se jednim od stotinu patenata za ovakve inovacije zaradi dovoljno za pokriće troškova izrade i patentiranja. Kako će se stvari s dotičnom inovacijom razvijati u budućnosti teško je predvidjeti. Ipak, izazov

58 inovatoru je veoma velik kako s aspekta rješenja problema tako i s aspekta njegove aplikacije.

Zbog svojih specifičnih obilježja ove inovacije zahtijevaju:  brižljivu analizu svih nužnih čimbenika, kojom se mora točno odrediti prisutnost svakog od tih čimbenika,  preciznu usmjerenost na strateški položaj, što znači da se ova inovacija ne može uvesti provizorno već to mora biti kompletno rješenje (sistem kao cjelina, tržišna orijentacija i adekvatna ekološka niša),  poduzetničko upravljanje koje je za ovu vrstu inovacije bitnije nego za ostale s obzirom da su i rizici veći.

Mala i srednja poduzeća najznačajniji su generator inovacija. Za jednaki iznos novca, mala poduzeća uspijevaju producirati četiri puta više inovacija od srednjih poduzeća, a čak 24 puta više inovacija od velikih poduzeća.

3.2.5. Upravljanje inovacijama

Upravljanje inovacijama je predstavlja skup aktivnosti usmjerenih na vođenje inovacijskog procesa uporabom odgovarajućih alata kao što su brainstorming, virtualni prototipovi, upravljanje životnim ciklusom proizvoda, upravljanje idejama, TRIZ (Teoriya Resheniya Izobreatateleskih Zadatch), upravljanje projektima, planiranje linije proizvoda, upravljanje portfeljem i drugi. Korištenjem ovih alate moguće je potaknuti i razvijati kreativne sposobnosti zaposlenih prema kontinuiranom razvoju tvrtke.60 Proces upravljanja inovacijama može se promatrati kao evolucijska integracija organizacije, tehnologije i tržišta kroz iterativnu seriju aktivnosti: pretraživanje, odabiranje, implementacija i osvajanje.61 U tom su smislu razvijeni i različiti modeli upravljanja procesom inovacija koje je Rothwell prikazao kroz pet generacija (5G) i to: 62

1.

2.

3.

4.

60

pritisak tehnologije (1950-1960) pritisak tržišta (1960-1970) spajanje R&D i marketing (1970-1980) integrirani poslovni procesi (1980-1990)

Clark, Charles H. (1980). Idea Management: How to Motivate Creativity and Innovation. New York: AMACOM. 61 Tidd, Joe and Bessant, John (2009). Managing Innovation: Integrating Technological, Market and Organizational Change 4e - first ed. with Keith Pavitt. Chichester: Wiley.

62 Rothwell, Roy, (1994), Towards the Fifth-generation Innovation Process,in: International Marketing Review,Vol.11,No 1,1994,pp.7-31

59 5. integracija sustava i umrežavanje (od 1990. naovamo) Iz ovih pet generacija u razvoju upravljanja procesom inovacija oblikovana su dva temeljna tipa modela i to: 1. linearni modeli 2. interaktivni modeli (1) Linearni modeli Linearni modeli su stariji modeli upravljanja inovacijama po kojima se proces inoviranja odvija u linearnom obliku počevši od invencije preko inovacije pa do njezine difuzije.

Razvijena su dva modela linearnog inoviranja i to: a) model pritiska tehnologije (technology push model) b) model pritiska tržišta (market pull model) U razdoblju između 1950-tih i 1960-tih godina proces industrijskih inovacija bio je općenito shvaćen kao linearno napredovanje od znanstvenog otkrića preko tehnološkog razvoja pa do tržišta.

Temeljna znanost

Oblikovanje i inženjering

Proizvodnja

Marketing

Prodaja

U razdoblju sredine 1960-tih i ranih 1970-tih nastala je druga generacija modela inovacija – modeli pritiska tržišta – po kojima je tržište izvor novih ideja. Taj model izgleda kako slijedi: Potrebe tržišta

Razvoj

Proizvodnja

Prodaja

Linearni modeli izloženi su brojnim kritikama s obzirom da oni ignoriraju povratne informacije i petlje koje se javljaju između različitih faza procesa inoviranja. Naime, upravo iz nedostataka i propusta koji se javljaju u različitim fazama procesa inoviranja može doći do preispitivanja tih faza, a time i do inovacija.

(2) Interaktivni modeli Interaktivni modeli se temelje na umrežavanju organizacija, naprednom korištenju IC tehnologije i kontinuiranoj interakciji sa korisnicima, pri čemu se unapređenje tretira važnijim od izuma. Riječ je o modelima četvrte i pete generacije po Rothwellu koje karakterizira sustavna integracija i umrežavanje. Sustavna integracija i umrežavanje omogućavaju poduzeću da komunicira sa tržištem i sa širom znanstveno-tehnološkom zajednicom.

60 Ovaj model tretira inovacije kao višenamjenski proces koji zahtijeva visoku razinu integracije unutra i izvan poduzeća, a koja je sve značajno olakšana mrežama utemeljenim na IT. Tržišne i društvene potrebe

Nova potreba

Generiranje ideja

Nova tehnologija

R&D

Izrada prototipa

Proizvodnja

Marketing i prodaja

Tržište

Najviši stupanj razvoja tehnologije i proizvodnje

Slika 10 – Prilagođeni model (Deakins, E., Freel, M., Enterpreneurship and Small Firms, The McGrawe-Hill, Maidenheda, Berkshire, 2005.)

Na ovaj način dolazi do povezivanja potreba tržišta i tehnoloških mogućnosti kako bi se skratio životni ciklus proizvoda s obzirom na rastuću konkurenciju. U tom se smislu mora skratiti vrijeme razvoja bez smanjivanja kvalitete ili uskraćivanja potreba tržišta.

Suvremeno shvaćanje procesa inoviranja smatra da je taj proces cikličan što znači da se inovacije stvaraju na inovacijama. Ideje stvaraju nove koncepte, uspjesi stvaraju nove izazove, a grješke stvaraju nove predstave. Pritom nove ideje mogu startati bilo gdje u ciklusu, uzrokujući val koji širi kretanje kroz inovacijski ciklus. U inovativnom društvu partnerstva su brojna i brzo se šire kroz ciklus, rezultirajući u minimumu putovanja kroz vrijeme duž inovacijskog puta. Danas je vrijeme krucijalni faktor inoviranja.

3.2.6. Uloga učenja u inovaciji

Proces inovacije i poduzetništva ovisi o učenju s obzirom da promjene ne dolaze iz statične okoline, a ne događaju se ni onda kada ljudi nisu zainteresirani za unapređenje svoje vlastite pozicije ili njihove organizacije. Kreativni prodor može doći iz dva smjera - s jedne strane radi se o traženju inovacija, a s druge strane o prezentaciji te inovacije vanjskom svijetu. Prema tome radi se o vezi između poduzeća koje stvara inovacije i tržišta koje te inovacije treba akceptirati. U toj interakciji dolazi do učenja kako je to prikazano na slici 11.

61 .

Tržište ValueContribution Interface (informacije o proizvodima, uslugama ili samom poduzeću)

Učenje primjenom (korištenje i prihvaćanje ili odbijanje i povratna veza)

Korisnik

Menadžment

R&D

Učenje na neuspjehu (planiranje, prikupljanje podatak, nesklonost odustajanju)

Marketing

Učenje radom (rješavanje problema planiranjem i pokušajima)

Proizvodnja

Organizacija

.

Slika 11 - Učenje u inoviranju (Black, J.S., Porter, W.L., op. cit., str. 163.)

Kako pokazuje slika 11 model je razvijen da bi se naglasila veza između organizacije i tržišta te ukazalo na tri tipa učenja, i to: 1. učenje djelovanjem, 2. učenje na neuspjehu, 3. učenje primjenom.

(1) Učenje djelovanjem (Learning by Doing), kako i sam naziv kaže je učenje samim radom - radeći čovjek uči, stječe iskustvo. Tako npr., na novom proizvodu rade izumitelj, proizvođač i marketar. U malom poduzeću poduzetnik može izvršiti sva ova tri zadatka, može dati neki od njih ili sve u podugovor, ili ih pak može delegirati zaposlenicima. U velikom poduzeću odvojene jedinice kao što je R&D, proizvodnja i marketing obavljaju odgovarajući od ova tri zadatka.

Ovaj tip učenja javlja se u onim slučajevima kada se radi o osnivanju novog poduzeća, osvajanju novog proizvoda ili usluge pri čemu se učenje ostvaruje kombinacijom planiranja i rješavanja problema na principu pokušaja i pogrješaka (trial-and-error).

(2)Učenje na neuspjehu (Learning by Failure). To je takav oblik učenja u kojemu se na temelju doživljenog neuspjeha nalaze rješenja pomoću kojih se taj neuspjeh nadilazi.

To je proces kojim se stječe posebna vještina, a može se poboljšati ako se unaprijedi sistem planiranja te razvije adekvatan informacijski sistem. Međutim, kod učenja na neuspjehu ne treba zaboraviti na emocionalni element koji se različito manifestira na inovatorima i poduzetnicima. Tako npr. klasični poduzetnik ili inovator može imati jaku emocionalnu reakciju na neuspjeh, ali neće odustati već će se sučeliti s problemom i pokušati ponovo ali sada bolje pripremljen.

62

Bill Gates je druga najbogatija osoba u svijetu. Bogatstvo je stekao danas svima nama poznatim Microsoftom. Gates je zapravo pokrenuo informatičku revoluciju, a o njegovoj genijalnosti najbolje govori njegova biografija. Već u 8. razredu privatne škole oslobođen je nastave matematike, kako bi se mogao baviti svojim interesima. Pisao je programe za učenike, pronalazio kvarove na softwareima... Na sveučilištu Harvard provodio je najviše vremena koristeći računalo fakulteta, neprestano ga usavršavajući zbog čega je imao veliku podršku roditelja u ideji da osnuje tvrtku za izradu i razvoj softwarea, zajedno s prijateljem Paulom Allenom. Iz toga se razvio današnji Microsoft! Na kraju treba naglasiti da je Gates veliki humanitarac koji raznim organizacijama i znanstvenim programima donira velike svote, putem Bill and Milinda Gates Foundation. http://www.ss-privatna-skola-futura.skole.hr/upload/ss-privatna-ekonomskoinformatickazg/docman/568/1/Poduzetnistvo_referat_Fran_Josip_S.pdf

(3) Učenje primjenom (Learning by using) je takav oblik učenja koji se odnosi na kupce ili korisnike inovacije. Najveći broj njih primjenom inovacije uči o njoj samoj - njenim svojstvima, načinu upotrebe, dobrim i lošim stranama, itd.

Između tržišta i poduzeća događa se jedan drugi tip učenja nazvan value-contribution interface. U tom odnosu događaju se brojne aktivnosti kao što su razmjena robe i novca, razmjena informacija, itd. Tržište na sve to reagira na način da prihvaća ili odbija inovaciju što povratno djeluje na poduzeće u pogledu promjena u inovaciji, razvoju novih inovacija i drugo. U tom kontekstu dolazi do stalne razmjene između poduzeća i njegove okoline iz koje inovatori ili poduzetnici trebaju usmjeriti svoju pozornost u procesu učenja.

63

POŽAR ĆEMO UGASITI U NEKOLIKO SEKUNDI Iako mu je 72 godine, a uz to shrvan bolešću i obiteljskom tragedijom (suprugu mu je prije mjesec dana, takoreći, na kućnom pragu usmrtio auto), šibenski poduzetnik Tomislav Radić ne odustaje. Zahvaljujući svojoj inovaciji sprema se da zajedno s jednim uglednim domaćim poduzetnikom svjetskog kalibra otvori tvornicu u kojoj bi za početak radilo najmanje 300-400 radnika. Radi se o uređajima koji se masovno koriste u protupožarne svrhe. Ugrađuju se u prostorije, brodove, automobile i oni samo za nekoliko sekundi gase početne požare, bez ikakvih ekoloških i drugih štetnih posljedica kakve se inače javljaju kod gašenja na klasičan način pjenom. Ovi su uređaji u prednosti pred potencijalnom konkurencijom s obzirom na svoje vrhunske ekološke karakteristike. Takve uređaje nisu uspjeli napraviti ni Nijemci, ni Japanci, pa ni Švicarci.

Potražnja za ovim uređajima je milijunska – u ovom su trenutku stigle prve narudžbe iz Arapskih Emirata koji za početak traže više stotina tih uređaja, a slično je i s Japanom, Indijom, Njemačkom i drugim zemljama. Radić procjenjuje da nema šanse da će uspjeti zadovoljiti potražnju.

1. Koji su tipovi inovacija, u koji od tih tipova spada inovacija Tomislava Radića i što karakterizira taj tip inovacija?

2. Koliko je inovacija Tomislava Radića prihvaćena i u kojoj se grupi na krivulji prihvaćanja inovacija nalazi te što tu grupu karakterizira?

3. Koje su faze životnog ciklusa inovacije, u kojoj se od tih faza nalazi inovacija Tomislava Radića, te što ta faza pokazuje?

4. U koji oblik učenja spada inovacija Tomislava Radića i kako se ono ostvaruje na tržištu?

64

4. KORPORATIVNO PODUZETNIŠTVO 4.1. Određenje korporativnog poduzetništva

4.1.1. Pojam korporativnog poduzetništva

Korporativno poduzetništvo predstavlja onaj oblik poduzetništva koje se odvija unutar poduzeća pa se stoga naziva i unutarnjim poduzetništvom (intrapreneurship).

Termin intrapreneurship skovao je Gilfford Pinchot u svojoj knjizi Intrapreneuring63 u kojoj on smatra da su poduzetnici poput korporativnih komandosa koji formiraju timove koji koriste resurse poduzeća da izvedu vlastite omiljene projekte. Pinchot opisuje korporativnog poduzetnika kao osobu koja krši politiku, ignorira lanac komande, prkosi uspostavljenim procedurama i može iskrsnuti s novim proizvodom ili uslugom. Pritom je glavni zadatak menadžmenta da stvara takvo ozračje koje će podupirati poduzetnički entuzijazam. U tom se kontekstu intrapreneur (unutarnji poduzetnik) može definirati kao osoba unutar poduzeća (zaposlenik) koja juri za inovacijama i bori se za njih tokom vremenskog razdoblja.

Također se pod pojmom unutarnjeg (Intrapreneurship) ili korporativnog poduzetništva (Corporate entrepreneurship) ponekad podrazumijevaju poduzetnički stavovi i ponašanje zaposlenih u velikim poduzećima. Taj se oblik ponašanja može stimulirati tako da se pojedinci (prvenstveno menadžeri) učine odgovornim za troškove i prihode u području svoga djelovanja. U istom se kontekstu mogu pojedini dijelovi poduzeća promatrati kao centri odgovornosti za koje se izrađuje poseban budžet i prati njegovo ostvarenje.

Sve ukazuje da je unutarnje poduzetništvo stanje svijesti za koje je svojstveno sljedeće:64  ustrajnost i riješenost, koja se ogleda kroz spremnost na puno rada  spremnost na preuzimanje rizika, naravno uz prijašnju detaljnu prosudbu mogućnosti uspjeha  intuitivno poimanje funkcioniranja tržišta, osobito u smislu prepoznavanja novih tržišnih mogućnosti  odbijanje ustaljenih oblika vladanja, te odbojnost prema birokraciji i pravilima koja sputavaju 63 64

Pinchot, G., Intrapreneuring, Harper & Row, New York, 1985.

Bennett, R., op. cit., str., 56.

65 

poslovni entuzijazam, emocionalna vezanost za poduzeće, sposobnost stvaranja odnosa lojalnosti kod podređenog osoblja, te sposobnost ulijevanja povjerenja kod dobavljača, kupaca i drugih tijela koja su izvan poduzeća Svrha tako koncipiranog korporativnog poduzetništva je u stvaranju novih pothvata i novih poslova, inovaciji postojećih procesa, proizvoda i usluga, redefiniranju temeljnih postulata poslovanja, preuzimanju inicijative i slično, a sve unutar postojećeg poduzeća kako bi se unaprijedila njegova konkurentska sposobnost. Ono je također proces u kojemu velika poduzeća traže nove načine korištenja, održavanja ili zadržavanja inovacija i ostvarenja profita, i to na način da od zaposlenih očekuju pokretanje novih poslovnih pothvata unutar poduzeća.

4.1.2. Temeljne karakteristike korporativnog poduzetništva

Iz onoga što je naprijed navedeno može se zaključiti da postoje neke karakteristike koje su specifične za korporativno poduzetništvo. Riječ je o osam temeljnih karakteristika i to:65 1. novi pothvati 2. novi biznisi 3. inovativnost proizvoda i usluga 4. inovativnost procesa 5. samoobnova 6. sklonost riziku 7. proaktivnost 8. konkurentska agresivnost (1) Novi pothvati (new ventures) predstavljaju glavnu karakteristiku korporativnog poduzetništva. Naime, unutar poduzeća stvaraju se novi pothvati koji mogu dovesti do formiranja novih relativno autonomnih dijelova unutar poduzeća ili pak izvan njega, u obliku novo osnovanog poduzeća (spin out).

(2) Novi biznisi (new businesses) kao karakteristika korporativnog poduzetništva manifestiraju se u ulasku u preoblikovanje već postojećih biznisa i/ili razvijanju novih tržišta. Pritom se, za razliku od novih pothvata, ovdje ne stvaraju novi poslovni entiteti, već se ti novi biznisi odvijaju unutar postojećih entiteta.

65

Antoncic, B., Hisrich, R. D., Claryfing the intrapreneurship concept, Journal of Small Business and Entreprise Development, Vol. 10, No. 1, str. 7-24.

66 (3) Inovativnost proizvoda i usluga obuhvaća sve ono o čemu je naprijed bilo govora i usmjerena je na unapređenje postojećih i razvoj novih proizvoda i usluga. Ta aktivnost je organizirana u različite oblike – od razvoja sustava predlaganja preko adhoc timova pa do stalne službe za istraživanje i razvoj.

(4) Inovativnost procesa obuhvaća one inovacije kojima se unapređuje proizvodni proces primjenom odgovarajućih tehnoloških metoda i postupaka. Riječ je prvenstveno o tehnološkim inovacijama koje, kako je naprijed navedeno, uključuju uvođenje novih načina proizvodnje orijentiranim na skraćivanje vremena trajanja procesa, smanjenja troškova i povećanja efektivnosti.

(5) Samoobnova (self-renewal) je usmjerena na transformaciju i redefiniranje ključnih ideja i koncepata na kojima je osnovano poduzeće. U tom kontekstu dolazi do strateške i organizacijske promjene (promjene strategije i organizacijske strukture) rezultat čega treba biti viši stupanj fleksibilnosti i adaptibilnosti poduzeća.

(6) Sklonost riziku (risk taking) karakteristika je inače poduzetništva uopće, a posebno korporativnog. Naime, korporativni poduzetnik donosi brze i hrabre odluke u pogledu ulaska u nove poslove što predstavlja osnovicu uz mogućnost neuspjeha i rizika. Bez tog rizika ne bi bilo ni drugih temeljnih karakteristika korporativnog poduzetništva kao što su inovativnost, novi poslovni pothvati, konkurentska agresivnost i drugo.

(7) Proaktivnost je takva karakteristika korporativnog poduzetništva koju čini spremnost vrhovnog menadžmenta u preuzimanju inicijative kako bi poduzeće doveo na lidersku razinu u ključnim područjima njegova djelovanja. Riječ je prvenstveno o razvoju temeljnih kompetencija koje se odnose na sustavno povezivanje različitih tehnologija i proizvodnih vještina, koje poduzeću služe kao temelj razvoj velikog broja proizvoda.

(8) Konkurentska agresivnost (competitive aggressiveness) odnosi se na sklonost poduzeća natjecanju sa svojim konkurentima kako bi zauzeo lidersku ulogu na tržištu.

Ona se razlikuje od proaktivnost koja predstavlja reakciju na uočene prilike (šanse) u okolini. Za razliku od toga konkurentska agresivnost je reakcija na konkurentske prijetnje.

67

4.1.3. Tradicionalno i korporativno poduzetništvo

Iako između tradicionalnog poduzetništva i korporativnog poduzetništva postoje sličnosti ipak među njima ima i značajnih razlika, a koje se najbolje mogu sagledati u sljedećem:66 Korporativni i tradicionalni poduzetnik traže autonomiju i slobodu, te imaju prikladnu dugoročnu perspektivu. Korporativni poduzetnik, međutim, mora biti mnogo osjetljiviji na hijerarhiju poduzeća i način rada, dok tradicionalni poduzetnik te hijerarhije nema. Isto tako korporativni poduzetnik mora djelovati unutar određene organizacijske kulture i s utvrđenim pravilima koja vrijede za tekuće aktivnosti poduzeće, dok tradicionalni poduzetnik sam uspostavlja tu kulturu i sam utvrđuje pravila sukladna izvođenju svog poduzetničkog pothvata. Međutim, dok tradicionalni poduzetnik nema sustava stručne i druge potpore, korporativnom poduzetniku stoje na raspolaganju stručni i drugi resursi korporacije.

Korporativni i tradicionalni poduzetnik preziru simbole statusa u kratkom roku, preferiraju dugi rok i pothvate izvan područja tekućeg rada. U pogledu donošenja odluka tradicionalni poduzetnici su neovisni, dok korporativni poduzetnici u procesu donošenja odluka trebaju tražiti potvrde i odobrenja. Međutim, osobni rizik kojemu su pritom izloženi tradicionalni poduzetnici neusporedivo je veći nego što je to osobni rizik korporativnih poduzetnika.

U pogledu tehničke kompetitivnosti korporativni poduzetnici su poput tradicionalnih poduzetnika. Međutim, što se tiče drugih oblika kompetitivnosti korporativni i tradicionalni poduzetnici su u bitno različitim pozicijama. Naime, korporativni poduzetnici imaju na raspolaganju cijelu infrastrukturu poduzeća, dok tradicionalni poduzetnici to nemaju. Osim toga, korporativni poduzetnici svoje ideje „prodaju“ vlastitom poduzeću, dok se tradicionalni poduzetnici moraju brinuti o vanjskom tržištu.

U pogledu angažiranja potrebnih resursa za izvođenje pothvata, tradicionalni poduzetnici traže nabavna tržišta, a korporativni poduzetnici obično tragaju unutar poduzeća za resursima koji se trenutno ne koriste ili koji nisu dovoljno angažirani. Što više, korporativni poduzetnik može ponekad ove resurse besplatno angažirati za interni pothvat. Ovo posebno vrijedi za slučajeve kada su ti resursi, koji su inače nabavljeni za tekuće operacije, po svojim karakteristikama kompatibilni s poduzetnikovim projektom. Mudrost je u tome da korporativni poduzetnik, resurse 66

Prema Dollinger, J. M., op. cit., str. 367-369.

68 koji se trenutno ne koriste ili koji nisu dovoljno angažirani, zaposli na način koji je značajno različit od njihove tradicionalne uporabe.

Postoje također i temeljne razlike između korporativnog i tradicionalnog poduzetnika u pogledu odvojenosti vlasništva i kontrole. Tradicionalni poduzetnici posjeduju i kontroliraju svoj biznis, tako da vlasništvo i kontrola nisu odvojeni i ne postoji protuslovlje. Za razliku od njih korporativni poduzetnici nisu u toj poziciju – oni su odvojeni od vlasništva i kontrole. Naime, u velikom poduzećiy<ma dioničari su principali (vlasnici), a menadžeri su agenti. Međutim, kada menadžer želi poduzeti neki poduzetnički pothvat, on treba biti sposoban djelovati na isti način kao i principal, što vlasnicima uvijek ne odgovara. Naime, vlasnici korporacije ne žele vjerovati menadžerima, pa je to često razlog što menadžeri napuštaju poduzeće. Sve to uvjetuje da poduzeće aktivira manje unutarnjeg poduzetničkog potencijala nego što bi moglo i što bi to trebalo da ono bude uspješno.

4.1.4. Korporativni poduzetnik

Korporativni poduzetnik (intrapreneur) je onaj pojedinac zaposlen u poduzeću koji je većim dijelom vizionar, te je iznutra motiviran izazovom i snažnim osjećajem što je potrebno poduzeću, a ne samo nastojanjima za vlastitim napredovanjem kroz hijerarhiju poduzeća.67 On prepoznaje buduća kretanja, identificira neiskorištene prilike te razvija rješenja kojima će te neiskorištene prilike biti iskorištene. Riječ je dakle o pojedincu koji je fokusiran na kreativnost i inovacije koje uz veliki osobni rizik transformira u profitabilni poslovni pothvat.

Tablica 1: Razlike između tradicionalnog i korporativnog poduzetništva Tradicionalno poduzetništvo

Korporativno poduzetništvo



poduzetnik preuzima rizik





poduzetnik ima koncept ili inovativnu ideju





poduzetnik je vlasnik cijelog ili većine poduzeća

 

 

67

potencijalne nagrade za poduzetnika teorijski su neograničene jedna pogrješka može značiti neuspjeh



poduzeće preuzima rizike, osim onih vezanih uz karijeru pojedinca poduzeće ima koncept te uobičajeno i sva intelektualna prava povezan s tim poduzetnik nema ili može imati jako mali udio u poduzeću postavljena su jasna ograničenja uz financijske nagrade koje poduzetnik može primiti više prostora za grješke – poduzeće je u

Pantry, S., Griffiths, P., Being an entrapreneur and creating a successful information service within your organization, Business Information Review, Vol. 17, No. 4., 2000., str. 207.

69

 

ranjivost od strane vanjskih utjecaja poduzetnikova neovisnost, iako su uspješni poduzetnici poduprti snažnim timom

 



fleksibilnost u pogledu poslovne politike i kretanja u novim smjerovima brzo donošenje odluka niska razina sigurnosti mali broj ljudi s kojima je moguće razmjenjivati ideje izraženi nedostaci resursa



   

   

mogućnosti apsorbirati neuspjeh izoliranije od vanjskih stjecaja međuovisnost korporativnog poduzetnika od ostalih zaposlenika, mogućnost dijeljenja zasluga s drugima pravila, procedure i birokracija odmažu mogućnostima manevriranja poduzetnika dugi proces odobrenja sigurnost zaposlenja široka mreža ljudi s kojima je moguće razmjenjivati ideje olakšan pristup financiranju, R&D-u, distribucijskim kanalima, postojeći brend, mogućnost istraživanja tržišta, itd.

Izvor: Morris, M. H., Kuratko, D. F., Covin., J. G., Corporate entrepreneurship and inovation, 2nd ed., Thompson, 2008., str. 36.

Korporativni poduzetnik ima brojne sličnosti sa tradicionalnim poduzetnikom, ali i izvjesne razlike od kojih su dvije bitne – mogućnost potpore i stupanj autonomije.

Korporativni poduzetnik razlikuje se od tradicionalnog poduzetnika po tome što ima barem minimalnu potporu od strane infrastrukture poduzeća, dok tradicionalni poduzetnik nema ništa osim onoga što sam stvori. Međutim, u pogledu autonomije djelovanja tradicionalni poduzetnici su u prednosti u odnosu na korporacijske poduzetnike s obzirom da ovi potonji moraju za svoje pothvate tražiti odobrenja od strane nadležnih u poduzeću.

Karakteristike uspješnog korporativnog poduzetnika uključuju:68  Samopouzdanje - oslanjanje na svoje sposobnosti, prosudbu i resurse.

Pouzdano mogu donositi vlastite odluke i preuzeti odgovornost za posljedice.  Otpornost - kombinacija snage i fleksibilnosti, jako samouvjerenje i odlučnost plus pristup bez predrasuda njihovom biznisu.  Hrabrost - biti spreman riskirati. Svi biznisi uključuju neki stupanj rizika, u svijetu u kojemu je ritam promjena toliko brz čak i veliki i dobro zasnovani biznisi otvoreni su za rizik od neuspjeha. Istraživanje poslovnih prilika pomoći će da se smanji rizik, a jednom kada poduzetnik započne raditi na svoju ruku, biti će odgovoran za razinu rizika koju je spreman preuzeti.  Uvažavanje sinergije - snaga koja dolazi od tima osoba koje rade kao jedan, unutar jednog sustava, učeći jedan od drugoga.  Prilagodljivost - biti u mogućnosti uklopiti se u sustav i način rada.

Na kraju treba napomenuti da svatko ne može uravnotežiti želju da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom s mogućnošću prilagodbe i uklapanja u uspostavljeni sustav 68

http://www.thethinkteam.com/join-us/blog/5-characteristics-of-successful-intrapreneurs

70 djelovanja unutar poduzeća. Stoga se može kazati da svaki zaposlenik ne može bitu istovremeno i korporativni poduzetnik.

4.1.5. Korporativni poduzetnik i menadžer

Poduzetništvo se razlikuje od menadžmenta.

Menadžment je proces rada s drugima i pomoću drugih na ostvarenju organizacijskih ciljeva u promjenjivoj okolini uz efektivnu i efikasnu uporabu ograničenih resursa. U tom smislu, menadžment je transformacijski proces, u kojemu se koriste tehničke, humane i konceptualne vještine kako bi se transformirali inputi u outpute. Prema tom, menadžer je osoba čiji primarni zadaci proizlaze iz procesa menadžment – on planira i donosi odluke, organizira rad i poslovanje, angažira i vodi ljude te kontrolira ljudske, financijske, fizičke i informacijske resurse.69 Za uspješno obavljanje svojih zadataka menadžer mora razumjeti ne samo interakciju dijelova poduzeća, već i interakciju poduzeća s njegovom okolinom.

Menadžment je umijeće i znanost.

Kao umijeće, menadžment je skup organizirane prakse kojom se upravlja organizacijom, a što zahtijeva korištenje određenih vještina. Menadžment je knowhow (″znati kako″) što znači činiti stvari u danoj situaciji i biti suočen s realnostima koje u tom trenutku postoje. Kao znanost, menadžment zahtijeva korištenje logike i analize. Menadžer dolazi do rješenja sustavnom opservacijom, klasifikacijom i studiranjem činjenica u odnosu na problem na dohvatu.

Primarne uloge menadžera su u suprotstavljene s onima poduzetnika kako je to prikazano na slici 12.

MENADŽER          

PODUZETNIK     

planer strateg organizator usmjerivač kadrovik motivator budžetar evaluator koordinator supervizor

   

vizionar tražilac prilika kreator inovator proračunati rizikant polužar resursa gerilac agent promjena adaptivni implementator novih ideja

PODUZETNIČKI MENADŽER

Slika 12 - Usporedba i kombinacija ključnih uloga menadžera i poduzetnika

69

Buble, M., Osnove menadžmenta, Sinergija, Zagreb, 2006., str. 6.

71 (Morris, M. H., Kuratko, D. F., Covin, J. D., Corporate Entrepreneurship and Inovation: Entrepreneural Development within Organizations, 3rd ed., South-Western, Mason, OH, 2008., str. 13.)

Menadžeri su orijentirani na optimizaciju tekućih operacija nastojeći efikasno i efektivno koristiti raspoložive resurse koji su pod njihovom kontrolom. Pritom se pod efikasnošću podrazumijeva odnos outputa i inputa, a pod efektivnošću veličina outputa koju menedžer mora ostvariti. U oba slučaja zadatak je menadžera traženje onih rješenja koja će povećati efikasnost i efektivnost. U tom smislu menadžer nastoji u potpunosti realizirati svoje temeljne funkcije – planiranje, organiziranje, kadroviranje, vođenje i kontroliranje. Smatra se da efikasnost znači činjenje stvari na pravi način, efektivnost znači činjenje pravih stvari.

Za razliku od menadžera koji je orijentiran na tekuće operacije, poduzetnik je zaokupljen ne s onim što jeste, već sa onim što može biti. On predviđa budućnost, prepoznaje i identificira prilike te nastupa sa inovacijama kako bi iskoristio prilike koje mu se pružaju. Korporativni poduzetnik slijedi prilike bez obzira na rizike koji mu se na putu ostvarenja njegova pothvata mogu pojaviti. Usprkos smetnjama koje mu se nalaze na putu, a koje se javljaju u obliku pravila, procedura i birokracije, on je aktivan i prilagodljiv implementator svoje zamisli, odnosno koncepcije.

Velika poduzeća nastoje ostvariti ravnotežu između menadžmenta i poduzetništva. U tom se smislu od menadžment zahtijeva usmjerenost na temeljne principe i vrijednosti, kao i jak osjećaj odgovornosti za rezultate. Za razliku od toga, od poduzetništvo se zahtijeva usmjerenost na viziju, spremnost za poduzimanje rizika, te usmjerenost na kreiranje budućnosti. Da bi se ova ravnoteža ostvarila menadžeri nužno moraju postati poduzetnici, te u tom smislu biti sposobni da istovremeno optimiziraju tekuće operacije i traže rješenja kojima će te operacije zamijeniti boljim, efektivnijim i efikasnijim.

Korporativno poduzetništvo u Ini - Kako bi se osigurala dugoročna konkurentnost maloprodajnog poslovanja, Uprava Ine odobrila pokretanje pilot projekta 'model poduzetnika' na 20 benzinskih postaja te najavila raspisivanje natječaja na kojem će se mali poduzetnici moći prijaviti za upravljanje tim Ininim benzinskim postajama pod Ininim brendom.

Iz Ine pritom ističu da se takav model već dugo koristi u maloprodaji u naftnoj industriji te omogućuje kompaniji da zadrži kontrolu nad svojom maloprodajnom mrežom, istovremeno joj pružajući priliku da se fokusira na poboljšanje mreže i usluga. To je, procjenjuju, i "odlična prilika za poduzetnike da izgrade svoj biznis, pri tom dajući poticaj razvoju poduzetništva u Hrvatskoj".

U tom modelu, kako se objašnjava, kompanija zadržava vlasništvo nad svom maloprodajnom imovinom uključujući koncesiju, imovinu, objekte, infrastrukturu i robu, dok poduzetnik upravlja tim resursima, kao i svojim timom na benzinskoj postaji, za naknadu dogovorenu s Inom. http://www.croenergo.eu/INA-Krenuo-pilot-projekt-model-poduzetnik-14590.aspx

72

4.2. Proces korporativnog poduzetništva Proces korporativnog poduzetništva kao i svaki drugi proces sadrži niz aktivnosti koje se provode određenim redoslijedom s namjenom da proizvedu određeni rezultat. Sve se te aktivnosti mogu grupirati na različite načine pa odatle i različiti modeli procesa korporativnog poduzetništva. Od tih modela ovdje će se prikazati onaj u kojemu su sve aktivnosti grupirane u pet skupina – definiranje problema, stvaranje koalicija, mobiliziranje resursa, izvođenje projekta i dovršenje projekta – a koje se izvode sukcesivno kako je to prikazano na slici 13.

Definiranje problema

Stvaranje koalicije

Mobiliziranje resursa

Izvođenje projekta

Dovršenje pothvata

Slika 13 - Model procesa korporativnog poduzetništva (Prema Cronvell, J., Perlman, B., Organizational Entrepreneurship, Homewood, Il., Irwin, 1990.)

Sadržaj pet navedenih faza procesa korporacijskog poduzetništva može se opisati kako slijedi:70 (1) Definiranje problema Problem ili prilika koja se pojavi tokom rada poduzeća može biti izvor poduzetničkog pothvata, a njegova se prepoznatljivost nalazi u promjeni i iznenađenju. Kako je naprijed navedeno sedam je ključnih izvora ovih promjena – neočekivani događaj, nepodudarnost pretpostavljenog i zbiljskog, potrebe poboljšanja procesa, promjene tržišne strukture, demografske promjene, promjene u predodžbama i nova znanja. U procesu razvoja korporativnog poduzetništva veoma je važno da se problem koji treba riješiti dobro definira s obzirom da iz te definicije proizlaze aktivnosti, metode i resursi potrebni da se inicirani problem riješi, odnosno da se isoristi ukazana prilika.

70

Prema Dollinger, J. M., op. cit., str. 369-372.

73 (2) Stvaranje koalicije Korporativni poduzetnik mora razviti dobre odnose unutar poduzeća s obzirom da mu je potrebna pomoć stručnih službi naročito u inicijalnoj fazi inovativnog projekta. Ovo bi se moglo usporediti s traženjem legitimnih partnera i podupiratelja u ranoj fazi pothvata tradicionalnog poduzetnika. Treba kazati da u traženju te potpore od strane službi u poduzeću ideje koje razvija korporativni poduzetnik moraju na neki način biti sukladne ciljevima poduzeća. U protivnom je teško očekivati ovu potporu.

Interesantno je ovdje ukazati ne svojevrsni paradoks – inovacija koja je sviše sukladna ciljevima poduzeća nije inovativna!

Da bi dobio potporu unutar poduzeća, korporativni poduzetnik treba izraditi poslovni plan koji predstavlja najbolje sredstvo za potporu i oblikovanje koalicije. Glavna razlika između poslovnog plana tradicionalnog poduzetnika i poslovnog plana korporacijskog poduzetnika je u sljedećem:71 1. Plan korporativnog poduzetnika nema poglavlje o vlasništvu u kojemu se detaljiziraju uvjeti i zahtjevi za prodaju udjela. Korporacija je „vlasnik“ pothvata.

2. Plan korporativnog poduzetnika ne traži vanjske izvore financiranja. Međutim, on treba ispuniti zahtjeve korporacijskih kriterija internog financiranja i kapitalnog budžetiranja.

3. Plan korporativnog poduzetnika treba imati poglavlje u kojemu će se opisati odnosi (strateški, operativni, financijski i marketinški) između korporacije i internog korporacijskog pothvata.

Poslovni plan pomaže korporativnom poduzetniku pronaći jednog ili više sponzora, koji će pomoći u dobivanju resursa i prihvaćanju projekta. Pridobivanje sponzora od krucijalne je važnosti za korporativnog poduzetnika s obzirom da korporativni menadžeri i birokracija poduzeća često gledaju na interni korporativni pothvat kao prijetnju tekućoj strukturi moći i procesu alokacije resursa.

(3) Mobilizacija resursa Korporativni poduzetnik treba iste tipove resursa kao i tradicionalni poduzetnik: fizičke, tehnološke, financijske, organizacijske, ljudske i reputacijske. Da bi se uspješno izveo interni korporativni pothvat, ovi resursi moraju imati iste atribute koji su inače potrebni za poduzetnički uspjeh. Drugim riječima, resursi trebaj biti vrijedni, rijetki, neimitativni i nezamjenjivi. U ranoj fazi akvizicije resursa, korporativni poduzetnik može „posuditi“ resurse koji su službeno asignirani drugima u poduzeću. Međutim, kako projekt napreduje povećava se potreba za resursima, pa je stoga potrebno službeno i formalno odobrenje internog korporativnog pothvata. Ta odobrenja će biti

71

Dollinger, J. M., op. cit., str. 371.

74 potrebna u trenutku kada interni korporativni pothvat prođe test internog korporacijskog tržišta kapitala i dobije službeni budžet.

(4) Izvođenje projekta Izvođenje korporativnog projekta može se usporediti sa službenim lansiranjem novog pothvata tradicionalnog poduzetnika. Razlika je u tome što se u slučaju korporativnog projekta radi o više razina menadžera s različitim stupnjevima iskustva i znanja u radu s pothvatom, a koji se na izvjestan način moraju angažirati na tom pothvatu.

Korporativni kao i tradicionalni poduzetnik mora razviti adekvatnu strategiju i odrediti korake kojima će krenuti na tržište. U slučaju da dotični pothvat ima karakter intelektualnog vlasništva (izuma, tehničkog unapređenja i dr.) trebat će pokrenuti mehanizme zaštite njegove prednosti koliko je god to dugo moguće. Istovremeno uz razvoj strategije mora se ocijeniti statična i dinamična industrijska okolina, te donijeti prave operativne i taktičke odluke. U slučaju da su interni resursi neadekvatni ili nedostatni interni korporacijski pothvat se može pokrenuti angažiranjem resursa iz eksterne okoline. Konačno, pothvat mora prihvatiti strateški stav i kriterije evaluacije performansi.

(5) Dovršenje pothvata Dovršenje pothvata treba promatrati s aspekta njegova uspjeha, odnosno neuspjeha.

Naime, ukoliko je interni korporativni pothvat uspješan on se može dovršiti na dva načina. Prvi je način dovršenja internog korporativnog pothvata njegovo uključivanje u organizacijsku strukturu poduzeća. To znači da se taj pothvat institucionalizira kao posebna organizacijska jedinica bilo samostalna (organizacijski, poslovno) ili kao dio neke šire organizacijske jedinice. U slučaju da to iz nekih razloga nije moguće tada se obično postupa na drugi način, a to znači da interni korporacijski pothvat može postati spin-off – potpuno neovisno poduzeće.

U slučaju neuspjeha interni korporacijski pothvat se može raščlaniti na sastavke komponente i njegovi resursi raspodijeliti unutar poduzeća.

Istraživanja efikasnosti korporativnog poduzetništva pokazuju da ono može biti ne samo učinkovito sredstvo za dugoročno unapređenje financijskih performansi poduzeća već i osobito uspješna praksa djelovanja poduzeća u prijetećoj okolini.

75

4.3. Tipovi i modeli korporativnog poduzetništva

Korporativno poduzetništvo se može razvijati na različite načine u ovisnosti o tome tko je pokretač, koje su njegove ovlasti i koji se time stvara organizacijski oblik vlasništva. U tom je smislu moguće govoriti o tipovima i modelima korporativnog poduzetništva.

4.3.1. Tipovi korporativnog poduzetništva

Kada se govori o tipovima korporativno poduzetništvo onda se tu polazi od toga tko je pokretača tog poduzetništva i kako se ono pokreće. S tog se aspekta može sistematizirati u pet tipova, a to su:72 1. administrativno poduzetništvo, 2. oportunističko poduzetništvo, 3. akvizicijsko poduzetništvo, 4. imitacijsko poduzetništvo, 5. inkubacijsko poduzetništvo.

Korištenje boraca - nekoga tko preuzima ulogu vodstva - važno je za svaki od ovih pet tipova korporativnog poduzetništva.

(1) Administrativno poduzetništvo (Administrative Entrepreneurship) je takav tip korporativnog poduzetništva koje se manifestira u borcima koji podupiru istraživanje i razvoj te namiču ili pomažu osigurati potrebne resurse za razvoj ideja koje promiču od laboratorija do tržišta. Oni se mogu nalaziti u odjelu za istraživanje i razvoj, ali to mogu biti i menadžeri drugih odjela koji te ideje drže važnim da bi u njih uložili svoje vrijeme, energiju ili kreativnost.

(2) Oportunističko poduzetništvo (Opportunist Entrepreneurship) je takav tip korporativnog poduzetništva koje osigurava slobodu borcima da tragaju i pronalaze nove prilike koje pomažu poduzeću.

(3) Akvizicijsko poduzetništvo (Aquisition Entrepreneurship) je takav tip korporativnog poduzetništva u kojemu poduzeće vodi strategiju udvaranja drugom poduzeću koje ima znanje, ideje ili proizvode koji obećavaju, kako bi to poduzeće stekli ili pak s njim stupili u neki novi zajednički posao.

72

Ivancevich, M. J., Lorenzi, P., Skinner, J. S., Crosby, B. P., op. cit., str., 505-506.

76

(4) Imitacijsko poduzetništvo (Imitative Entrepreneurship) je takav tip korporativnog poduzetništva koje iskorištava i proširuje (produžuje) primjenu ideja, tehnologija i proizvoda drugog poduzeća.

(5) Inkubacijsko poduzetništvo (Incubative Entrepreneurship) je takav tip korporativnog poduzetništva koje uključuje podvrgavanje novih ideja, tehnologija ili inovacija eksperimentiranju i testiranju. Ovi poduzetnici se promatraju kao poluautonomni odjeli za razvoj novih poslova koji mogu voditi novim proizvod od razvoja do tržišta ili ga, pak, zaustaviti u procesu.

Navedeni tipovi poduzetništva pokazuju da u najvećem broj poduzeća mogu postojati prilike za kreativnost. Stoga je zadatak menadžmenta tih poduzeća da privuku, zadrže, nagrade i podupru osobe koje mogu promicati nove proizvode počevši od njihove ideje pa do njihove komercijalizacije. Za velika poduzeća to znači da moraju biti spremna za promjene i ohrabrivanje poduzetničkih ideja - ona moraju biti spremna za "kreativnu destrukciju". U tom smislu moraju stvarati ozračje u kojima će doći do izražaja oni pojedinci koji se ne mire s postojećim stanjem, koji ne prihvaćaju negativne odgovore i koji su vođeni vizijom uspjeha bez obzira na prepreke koje ih očekuju.

Fond za financiranje novih ideja - Poduzeće je formiralo fond iz kojega financira potencijalne profitabilne ideje, a u koji svaka operativna jedinica doprinosi 0.5% svog prihoda. Zaposlenici koji imaju takve ideje podnose svoje prijedloge u kojima daju kratak opis ideje, njezine potencijale i inicijalna sredstva potrebna za njezinu realizaciju. Ako je ideja nova iz fonda se odobravaju sredstva za njezino financiranje.

4.3.2. Modeli korporativnog poduzetništva

Za razliku od tipova korporativnog poduzetništva koji se temelje na tome tko je pokretač tog poduzetništva, modeli korporativnog poduzetništva temelje se na načinu (modalitetu) njihova oblikovanja. U tom se smislu se ovdje polazi od toga tko je u poduzeću ovlašten za stvaranje novih biznisa te tko ima ovlasti u alokaciji resursa.

U pogledu ovlasti za stvaranje novih biznisa razlikuje se situacija u kojima te ovlasti mogu biti isključivo koncentrirane u rukama vrhovnog menadžmenta ili, pak, disperzirane na sve zaposlene. Što se tiče ovlasti za alokaciju resursa moguće je razlikovati situacije u kojima postoji unaprijed predviđeni resursi za alokaciju na

77 korporativno poduzetništvo, te s druge strane situaciju u kojoj to nije slučaj već su koncepti novih biznisa zasnovani na ad hoc način. Polazeći od ovoga razvijena su četiri model korporativnog poduzetništva, prikazanih na slici 14.73 Posvećene

RESURSNE OVLASTI

Ad hoc

OMOGUČITELJ Poduzeće omogućuje utemeljenje i pozornost starijeg menadžmenta na predvidive projekte

PROIZVOĐAČ Poduzeće uspostavlja i podupire grupu s ovlastima za korporativno poduzetništvo

OPORTUNIST Poduzeće nema promišljen pristup korporativnom poduzetništvu, interne i eksterne mreže vode koncept selekcije i alokacije resursa

ZAGOVORNIK Poduzeće jako propovijeda korporativno poduzetništvo, ali prvenstveno poslovne jedinice omogućuju utemeljenje

Razasuto Fokusirano ORGANIZACIJSKO VLASNIŠTVO

Slika 14 - Modeli korporativnog poduzetništva (Izvor Wolcott, C. R., Lippitz, J. M., op. cit., str. 77.)

Temeljne karakteristike četiri navedena modela korporativnog poduzetništva ogledaju se u sljedećem:74 (1) Model oportuniste Sva poduzeća započinju kao oportunisti. Naime, ukoliko poduzeće nema jasno definirane organizacijske i resursne ovlasti tada se korporativno poduzetništvo temelji na slučajnosti, odnosno naporima pojedinaca koji se trude u kreiranju novih biznisa često usprkos politici poduzeća. No, pored toga, ovaj model može biti efektivan samo u slučaju takve korporacijske kulture koja je otvorena za eksperimentiranje i u kojoj postoje različite socijalne mreže izvan službene hijerarhije. U protivnom, dobre ideje jednostavno propadaju s obzirom da ne mogu naći potporu u formalnoj organizaciji.

Stoga je razumljivo što je ovaj model nepouzdan za mnoga poduzeća. Međutim, situacija će ipak nametnuti potrebu da se pokrenu novi biznisi, pa će u slučaju menadžment morati posegnuti za ad hoc pristupom.

(2) Model omogučitelja Temeljna postavka ovog modela je da su zaposleni u poduzeću voljni razvijati nove koncepte ukoliko dobiju adekvatnu potporu. Namjenom resursa i procesa (bez formalnog organizacijskog vlasništva) timovi omogućitelja slijede prilike u koliko su one u suglasju sa strategijom poduzeća. U najboljem slučaju ovaj model osigurava 73

Wolcott, C. R., Lippitz, J. M., The Four Models of Corporate Entrepreneurship, MITSloan Management Review, Fall 2007, Vol. 49, No. 1., str. 75-82.

74 Wolcott, C. R., Lippitz, J. M., op. cit., str. 76-79.

78 jasne kriterije za selekciju prilika, primjenu smjernica za njihovo utemeljenje, transparentno donošenje odluka, te angažiranje poduzetničkog potencijala zaposlenih i aktivnu potporu vrhovnog menadžmenta.

Treba napomenuti da je za uspjeh ovog modela kritičan angažman vrhovnog menadžmenta. Naime, taj je angažman esencijalne kako bi zaposleni vjerovali da je proces korporativnog poduzetništva ozbiljan – bez ove potpore može doći do konflikta s već uspostavljenim biznisom.

(3) Model zagovornika U ovom modelu poduzeće doznačuje zaposlenim organizacijsko vlasništvo za stvaranje novih biznisa dok namjerno za tu svrhu osigurava samo osrednji budžet. U ovakvom slučaju poduzeće djeluje kao propovjednik i ekspert za inovacije, olakšavajući korporativno poduzetništvo u suglasju sa poslovnim jedinicama.

Zaposlenima se osigurava široka asistencija počevši od konceptualizacije ideje pa do komercijalizacije.

(4) Model proizvođača Malo je poduzeća koja razvijaju korporativno poduzetništvo uspostavom i podupiranjem formalne organizacije sa značajnim resursnim ovlastima i fokusiranim organizacijskim vlasništvom. Ovako oblikovan model korporativnog poduzetništva usmjeren je na ohrabrivanje latentnog poduzetništva kako bi se zaštitili izranjajuće projekte, ohrabrila suradnju među poslovnim jedinicama, te izgradili potencijalno novi i različiti biznisi.

Iako ovaj model predstavlja najviši stupanj razvoja korporativnog poduzetništva, on ipak nije bez izazova i rizika, a što se ogleda u sljedećem:75  može zahtijevati značajna ulaganja tokom mnogo godina  integriranje uspješnih projekata u postojeće poslovne jedinice može biti teško  projektni timovi često postaju izolirani i mogu se percipirati kao prijetnje postojećim poslovnim jedinicama, posebno kada kradu vrhunske talente  izgradnja kredibiliteta i povjerenja kroz poduzeće je kritično za uspjeh ovog modela Uz sve ovo ne treba zaboraviti ni na činjenicu da najviše vođa korporativnog poduzetništva, prema nekim istraživanjima, troše više od polovine svog vremena na komuniciranju unutar poduzeća.

75

Prema Wolcott, C. R., Lippitz, J. M., op. cit., str. 80.

79

4.4. Poticanje korporativnog poduzetništva

4.4.1. Poduzetničko ozračje - pretpostavka razvoja korporativnog poduzetništva

Korporativno poduzetništvo igra veoma značajnu ulogu u razvoju svakog poduzeća, pa stoga nije nikakvo čudo što mu se posvećuje posebna pozornost. U tu je svrhu veoma važno razvijati adekvatno poduzetničko ozračje unutar korporacije, a koje se manifestira u sljedećem:76 Prvo, poduzeće primjenjuje najnovije tehnologije koje su izvor novih ideja pa stoga mora poticati i podupirati, a ne sprječavati nove ideje što se često događa u onim poduzećima koja traže brzi uspjeh.

Drugo, poduzeće potiče eksperimentiranje – pokusi i pogreške – svjesno da se do uspjeha dolazi i kroz grješke i neuspjehe u razvoju novih i inoviranih proizvoda, usluga, procesa i drugog.

Treće, poduzeće se treba pobrinuti da ne bude početnih problema koji bi ometali kreativnost u razvoju novog proizvoda. Četvrto, resursi poduzeća trebaju biti raspoloživi i lako dostupni za razvoj onih ideja koje vode unapređenju uspješnosti poduzeća.

Peto, poduzeće treba poticati multidisciplinarni timski pristup u kojemu mogu sudjelovati pojedinci iz bilo kojeg područja. Šesto, duh korporativnog poduzetništva ne može se nametnuti pojedincima – on treba počivati na dobrovoljnoj osnovi.

Sedmo, da bi korporacijska klima bila dobra potrebno je da poduzeće razvije adekvatan sustav nagrađivanja poduzetnika za njegovu energiju, trud i rizik ugrađen u stvaranje novog pothvata.

Osmo, korporacijska klima povoljna za korporativno poduzetništvo ima sponzore i pobornike širom organizacije, koji ne samo da podupiru kreativnu aktivnost, nego imaju i fleksibilnost u planiranju potrebnu za uspostavu novih ciljeva i potrebnih smjerova.

Deveto, poduzetničkoj aktivnosti potrebna je potpuna potpora od strane vrhovnog menadžmenta – bez te potpore nema uspješnog poduzetničkog ozračja.

Hisrich, D. R., Peters, P., M., Shepherd, A. D., Poduzetništvo, Sedmo izdanje, Mate, Zagreb, 2011., str. 70-75.

76

80

4.4.2. Sustav poticanja korporativnog poduzetništva

Da bi se pokrenulo korporativno poduzetništvo nije dovoljno da u poduzeću vlada poduzetničko ozračje, već je nužno da postoji i adekvatan sustav poticanja. Taj se sustav obično sastoji od tri komponente, a to su:77 1. financijski motivatori 2. nefinancijski motivatori 3. rizik za sudjelovanje u poslovnom pothvatu (1) Financijski motivatori su najučestaliji oblik poticanja korporativnog poduzetništva, a obuhvaćaju sljedeće:78  udio u imovini (dionice, odnosno udjeli u vlastitom poduzeću, odnosno pothvatu)  bonusi (fiksni i unaprijed poznati, varijabilni i povezani s rezultatima, diskrecijski i povezani uz velike doprinose)  povećanje plaće (porast plaće vezan uz promjenu funkcije unutar pothvata)  povlastice (razna putovanja, stipendije za djecu zaposlenika i drugo) Ovo se smatra efektivnim oblikom poticanja korporativnog poduzetništva s obzirom da on osigurava neposrednu vezu učinka i sudionika u poslovnom pothvatu.

(2) Nefinancijski motivatori predstavljaju nadogradnju na one financijske čime se kompletira važan segment sustava poticaja korporativnog poduzetništva. Njih čine sljedeći oblici:79  potpora top menadžmenta poslovnom pothvatu (prisutnost vodećeg menadžera u pothvatu)  autonomija i sloboda djelovanja (mogućnost pojedinca ili grupe da ostvari vlastitu viziju na svoj jedinstven način)  uvažavanje (uključivanje korporativnog poduzetnika u razne ceremonije, davanje mu više prostora u publikacijama poduzeća, dodjeljivanje odgovarajućih nagrada i sl.)  dodjela veće odgovornosti i promaknuće (promaknuće praćeno povećanom dodjelom odgovornosti) Ovi oblici motivacije često puta su značajniji od onih financijskih s obzirom da se ovim zadovoljavaju više razine potreba pojedinaca ili grupa koji pokreću korporativno poduzetništvo.

77

Prema Kuratko, D. F., Ireland, R. D., Covin, J. G., Hornsby, J. S. (2005), A model of middle-level managers' entrepreneurial behaviour, Entrepreneurship theory and practice, Vol. 29, No. 6, str. 708.

78 Viswanathan, R. J., Nagarajan, G. C., The 4E model: Designing an incentive system for internal ventures, ESADE MBA Business Review, str. 28.

79 Viswanathan, R. J., Nagarajan, G. C., op. cit., str. 28.

81

(3) Rizici za sudjelovanje u poslovnom pothvatu predstavljaju jedinstveni aspekt korporativnog poduzetništva, a mogu biti sljedeći:80  financijski rizici  rizici vezani uz karijeru  rizici vezani uz sigurnost zaposlenja i beneficije  rizici vezani uz napor i stres Ovi su rizici vezani uz pojedinca koji se upušta u poduzetnički pothvat te ga čine odgovornijim za sve ono što poduzme u inoviranju poslovanja poduzeća.

4.5. Mogućnosti i smetnje korporativnom poduzetništvu

Iz svega što je do sada navedeno očito je da velika poduzeća imaju značajne mogućnosti u razvoju i korištenju korporativnog poduzetništva. U tim su poduzećima korporativni poduzetnici znatno sigurniji od tradicionalnih poduzetnika s obzirom da oni već imaju posao i dohodak. Osim toga u tim poduzećima oni već imaju izgrađenu socijalnu mrežu preko koje mogu osigurati potrebne resurse za pokretanje internog poduzetničkog pothvata. Riječ je prije svega o financijskim resursima koje je znatno lakše osigurati unutar poduzeće, ali je to povezano i s odgovarajućim rizicima (osobni financijski rizik, rizik karijere…). No bez obzira na te rizike treba naglasiti da je korporativni poduzetnik u povoljnijoj okolini od nezavisnog poduzetnika.

Osim financijskih ovdje se radi i o drugim resursima sa kojima poduzeće raspolaže, a koji predstavljaju resursnu osnovu novog pothvata. Prije svega riječ je o istraživačkorazvojnim sposobnostima koje ima poduzeće, a koje su nužne ne smo u generiranju ideja već u njihovom oblikovanju i pretvaranju u vrijednost za kupca. Zatim korporativnom poduzetniku stoje na raspolaganju marketinški, proizvodni, ljudski i drugi resursi kojima raspolaže poduzeće. U svemu tome ne treba zaboraviti ni reputaciju poduzeća koja daje značajnu potporu naporima korporacijskih poduzetnika.

Pored navedenih mogućnosti korporativnog poduzetništva u svakom poduzeću postoje i smetnje koje usporavaju ili čak onemogućavaju korporativno poduzetništvo.

To su obično sljedeće smetnje:81

80 81

Morris, M. H., Kuratko, D. F., Covin, J. G., op. cit., str. 395.

Prema Dollinger, J. M., op. cit., str. 373.

82 Prva i glavna smetnja korporativnom poduzetništvu je korporativna birokracija.

Naime, velika poduzeća imaju mnogo razina menadžmenta pa se često događa da angažman resursa za neki interni poduzetnički pothvat moraju odobriti sve te razine.

Za donošenje takvih odluka treba dosta vremena što može obeshrabriti interne poduzetnike u njihovoj nakani.

Druga grupa smetnji korporativnom poduzetništvu odnosi se na otpor novom poduzetničkom pothvatu. Naime, ponekad novi pothvat prijeti drugim proizvodima koje poduzeće proizvodi pa menadžer koji je zadužen za te proizvode pruža otpor.

Naime, postoji strah da angažiranje resursa na novom poduzetničkom pothvatu može ugroziti planirani tok odvijanja proizvodnje postojećih proizvoda. Osim toga u slučaju kada ta opasnosti ne postoji, dotični menadžer može osjećati strah od eventualnih promjena u orijentaciji, ciljevima i ponašanju koje bi mogla izazvati implementacija inovacije kao rezultata novog poduzetničkog pothvata. Ovdje se kao paradoks javlja činjenica da veliko poduzeće omogućava menadžerima da poduzimaju rizik ali ih istovremeno u tome obeshrabruje.

Treća grupa smetni korporativnom poduzetništvu su one strukturalne naravi. Interno tržište kapitala nema poduzetničkih kapitalista koji mogu veoma mnogo doprinijeti uspjehu novog poslovnog pothvata. Oni imaju tehničke ekspertize, ugovore i iskustvo u iniciranju novih pothvata koji najviše nedostaju korporacijskom menadžmentu. Bez poduzetničkih kapitalista proces ulaganja naliči kapitalnom budžetiranju i može biti nedostatan za sve prihvatljive poduzetničke ideje. To može voditi poduzeće u pravcu favoriziranja stope povrata na račun održive konkurentske prednosti. Četvrta grupa smetnji proizlazi iz činjenice da korporativni poduzetnik nije vlasnik pothvata, pa je koncept stimulacije i rizika drugačiji nego u slučaju nezavisnog poduzetnika. Naime, stimulacija i rizik su podložni nizu birokratskih procedura koje utječu na motivacijsku snaga internog korporativnog pothvata. Rezultat toga može biti da poduzeće prerano napusti dotični pothvat ili, pak, da mu smanji predanost tako da on ima malo šansi za uspjeh.

Petu grupu smetnji korporacijskom poduzetništvu predstavlja sumnja o tome da li uopće poduzetništvo može egzistirati unutar poduzeća. Tome doprinose neuspjesi poduzetničkih pothvata koji su pokrenuti u nekim velikim poduzećima. Razloge tim neuspjesima neki vide u motivacijskom sustavu koji dovoljno ne stimulira interne poduzetnika, s obzirom na njegovu uniformiranost. Stoga je oblikovanje adekvatnog mehanizma nagrađivanja korporacijskih poduzetnika izazov velikim poduzećima.

Pored ovih postoje i druge smetnje korporativnom poduzetništvu kao što su nedovoljna uključenost vrhovnog menadžmenta, orijentacija poduzeća ili njegovih

83 dijelova na kratkoročne rezultate, uspavanost na postignutim dobrim poslovnim rezultatima, nedostatak svijesti o potrebi unapređenja, strah od gubitka zaposlenja i drugi. Korporativno poduzetništvo može uspjeti tek nakon radikalne promjene mišljenja i ponašanja u poduzeću. U tom je smislu neophodno da menadžment, posebno vrhovni, poduzme određene mjere kojima bi se stvorili preduvjeti korporativnom poduzetništvu, među kojima su sljedeće:82 1. slamanje silosa 2. identificiranje i promicanje talenata 3. kreiranje prave okoline 4. kontinuirano ocjenjivanje okoline (1) Nije neobično za velika poduzeća da poduzetništvo ograniče na nekoliko odjela, kao što su R&D i IT, a što predstavlja potpuni promašaj. Da bi se razvilo korporativno poduzetništvo velika poduzeća trebaju stvarati poduzetničku klimu u svim odjelima, u cijelom poduzeću. Time se potiče interfunkcijska, multidisciplinarna suradnja i lome uspostavljeni silosi što rezultira premošćivanjem jaza između inoviranja i poduzetništva. Naime, velikim poduzećima ne nedostaje velikih ideja – ono što im nedostaje to je poduzetničko preuzimanje rizika i strast komercijalizacije tih ideja.

Ujediniti genije generiranja ideja i inovatore sa genijalnosti poduzetnika upravo je ono što u konačnici poduzeće čini uspješnim.

(2) Svaki zaposlenik u poduzeću nema urođeni talent da bi se isticao kao poduzetnik, pa je stoga veoma važno identificirati talente u poduzeću. Nakon što su ovi talenti identificirani treba ih poticati i razvijati, te istovremeno tražiti nove prilikom zapošljavanja. Za tako selektirane poduzetničke talente treba odvojiti odgovarajuća novčana i druga sredstva kako bi se podupirala njihova nastojanja usmjerena na postizanje izvanrednih performansi.

(3) Samo identificiranje talenata nije dovoljno – potrebno je stvoriti i adekvatnu okolinu koja će njegovati ove talente. Najuspješnija poduzetnička okolina:  Otvorena je za poduzimanje rizika. Treba ohrabrivati menadžere i zaposlene da toleriraju pogrješke i prihvaćaju promjene. To povećava sposobnost poduzeća za proboj inovacija.  Ohrabrivanje odnosa povjerenja. To stvara kulturu povjerenja između zaposlenih i menadžera, što ohrabruje zaposlene na poduzimanje rizika bez straha od gubljenja posla.  Izgradnja vještina i znanja. Opskrbiti zaposlene i menadžere s mogućnošću da uče i rastu. Potpora novim idejama i inicijativama od strane zaposlenih.

82

Prema Badal, S., Building Corporate Entrepreneurship is Hard Work, http://businessjournal.gallup.com/content/157604/building- corporate-entrepreneurship-is-hardwork.aspx

84  Nuđenje potpore menadžmenta. To se prije svega odnosi na vrhovni menadžment, jer ako on ne daje potporu onda se ona ne može ni očekivati od menadžera nižih razina. Predanost inovacijama vrhovnog menadžmenta, otvorenost na promjene na svim razinama i, najvažnije, delegiranja prave količine ovlasti menadžerima i zaposlenicima da isprobaju nove ideje, šalje se jasna poruka zaposlenima da je poduzeće predano stvaranju poduzetničke okoline.  Dopuštanje pristupa resursima. Za poticanje korporativnog poduzetništva veoma je važno osigurati zaposlenima sve potrebne resurse. Kompanije kao što su 3M i Google dopuštaju zaposlenima da troše 15% do 20% svog vremena radeći na projektima po njihovom izboru. Zaposleni bi trebali znati da imaju na raspolaganju resurse sa kojima mogu krenuti u nove i inovativne projekte.  Održavanje podupiruće organizacijske strukture. Kompleksna hijerarhija i elaborirane politike oblikovane su da bi se uveo red, ali one također ograničavaju poduzetničke aktivnosti. Stoga je za poticanje korporativnog poduzetništva veoma važno pojednostaviti postupaka odobravanja, smanjiti birokraciju i ostvariti organizacijsku fleksibilnost.  Postavljanje realističnih ciljnih performansi. Poduzetnički pothvati, po svojoj definiciji, imaju nepoznate ishode. Stoga je veoma važno postaviti realne rokove i pouzdana mjerila performansi za poduzetničke inicijative. Osim toga, kako je već naprijed navedeno, treba oblikovati sustav nagrađivanja zaposlenih prilagođen grješkama, te razviti fokus na dugoročnim, a ne kratkoročnim ishodima.

(4) Za uspješno poticanje korporativnog poduzetništva veoma je važno redovito nadziranje i mjerenje napretka poduzeća na poduzetničkom putu. Velika uspješna poduzeća nisu izgrađena u jednom danu već je trebalo vremena i truda za stvaranje njihove poduzetničke kulture. U tu je svrhu potrebno kontinuirano ispitivati mišljenje zaposlenih o poduzetničkoj okolini, stanju inovativnosti i poduzetništva u poduzeću, a ne se oslanjati isključivo na službene izvještaje određenih odjela.

85

4.6. Uloga menadžmenta u korporativnom poduzetništvu

Temeljna karakteristika korporativnog poduzetništva je u tome da poduzetničke inicijative preuzimaju svi zaposleni, a posebice menadžeri svih razina. Pri tome oni aktivno sudjeluju u procesu identificiranja i iskorištavanja povoljnih prilika, za razliku od tradicionalnog poduzetništva, gdje tu ulogu imaju isključivo malobrojni pojedinci.

Međutim, da bi poduzeće bilo u stanju održati visoku razinu poduzetničke aktivnosti potrebno je da svi zaposlenici poznaju svoje uloge i njihovu povezanost sa procesima koji se odvijaju unutar poduzeća. U tome je ključna uloga menadžmenta koji treba stvarati takvu organizacijsku kulturu u kojoj je fokus na ljude i njihovo opunomoćenje, vrednovanje kroz inovaciju i promjenu, sloboda eksperimentiranja, predanost i osobna odgovornost, te naglasak na budućnost i osjećaj hitnosti.83 Na takvim osnovama neminovno dolazi do kontinuiranog razvoja poduzetničke inicijative koja je garancija razvoju konkurentskih sposobnosti i održivoj prednosti poduzeća.

Treba naglasiti da su uloge menadžmenta u razvoju korporativnog poduzetništva podijeljene po razinama tako da nisu isti zadaci vrhovnog menadžmenta, menadžmenta srednje razine i menadžmenta prve razine. Po nekima najvažniju ulogu u tome ima vrhovni menadžment dok po drugima ta uloga pripada srednjoj razini menadžmenta. O kakvim je to ulogama riječ pokazat će se u nastavku.

4.6.1. Uloga vrhovnog menadžmenta

Razina vrhovnog menadžmenta igra ključnu ulogu u korporativnom poduzetništvu.

Da bi tu svoju ulogu mogao uspješno ostvarivati vrhovni menadžment mora vjerovati da će poduzetničke akcije koje se poduzimaju u poduzeću voditi specifičnim željenim ishodima kao što su izranjanje pro-poduzetničke organizacijske kulture, te ponovno uspostavljanje konkurentne i poboljšane inovativne sposobnosti poduzeća.84 Tri su važne uloge vrhovnog menadžmenta u razvoju korporativnog poduzetništva, a to su:

83

Morris, M.H.; D. F. Kuratko, J.G. Covin: Corporate Entrepreneurship & Innovation, 2nd ed.,

Thompson, 2008.

84 Kuratko, D. F., Ireland, R. D., Covin, J. G., Hornsby, J. S. (2005), A Model of Middle-Level Managers' Entrepreneurial Behaviour, Entrepreneurship Theory and Practice, Vol. 29, No. 6, str. 709.

86 1. uspostava snažne vizije 2. dobro oblikovanje arhitekture poduzeća 3. razvoj ljudskih potencijala (1) Uspostava snažne vizije jedan je od ključnih zadataka vrhovnog menadžmenta neovisno o načinu na koji je ona artikulirana. Na temelju te vizije vrhovni menadžment promišlja efektivne strateške odluke - odluke koje se odnose na postavljanje usmjerenja poduzeća i ostvarivanje njegovih ciljeva. U procesu ostvarivanja tih ciljeva vrhovno menadžment ratificira, identificira i usmjerava ideje i projekte, stvarajući istovremeno uvjete za njihovo ostvarivanje. U tom smislu on ukazuje na to gdje je inovacija krucijalna, te ohrabruje poduzetničke akcije bilo u obliku kontinuiranog poticanja tekućih projekata ili, pak, u iniciranju novih projekata.

(2) Uspostavljena vizija poduzeća, te na temelju toga definirana strategija i ciljevi temelj su oblikovanja arhitekture poduzeća. U okviru te arhitekture organizacijska struktura treba biti plitka i širokog raspona kontrole, decentralizirana s maksimalno horizontalnom komunikacijom i opunomoćenim zaposlenicima, nisko formalizirana i poduprta razvijenom informatičkom tehnologijom, bez unutarnjih međuodjelskih barijera i sa visokim stupnjem interakcije među odjelima i njihovim zaposlenicima.

Tako koncipirana organizacijska arhitektura preduvjet je orijentacije poduzeća na inovativnost i kontinuirano traženje prilika.

(3) Razvoj ljudskih potencijala bitna je pretpostavka razvoja korporativnog poduzetništva koje pretpostavlja da poduzeće ima zaposlenike koje odlikuje kreativnost, energičnost i sklonost poduzimanju rizika. Takvi zaposlenici imaju sposobnost uočavanja i iskorištavanja povoljnih prilika, te su sposobni svojom upornošću savladati ili zaobići razne prepreke na putu ostvarenja svojih zamisli. U tom se kontekstu važna uloga vrhovnog menadžmenta svodi na privlačenje, zapošljavanje i razvoj onih zaposlenika koji imaju poduzetničkog potencijala.

Poticanje novih ideja - Poduzeće nastoji potpunije iskoristiti svoju raspoloživu tehnologiju u cilju razvoja novih proizvoda ili novih tržišta. Iako ima dobro organiziranu istraživačko-razvojnu službu, poduzeće ohrabruje sve zaposlene da prezentiraju ideje koje bi doprinijele tom cilju.

87

4.6.2. Uloga menadžmenta srednje razine

Uloga menadžmenta srednje razine je fokusiranje na efektivno komuniciranje informacija između razne vrhovnog i razine operativno menadžmenta. Za ispunjavanje ovih uloga srednja razina menadžmenta interaktivno sintetizira informacije, diseminira ove informacije vrhovnom i operativnom menadžmentu, a potom onima koji namjeravaju kreirati novine (npr., proizvod, uslugu ili poslovnu jedinicu). Drugim riječima, menadžeri srednje razine prenose, oplemenjuju i čuvaju poduzetničke prilike te identificiraju, pribavljaju i pregrupiraju resurse potrebne za slijeđenje ovih prilika. Moglo bi se kazati da oni služe kao provodnik između onih na najvišoj i onih na operativnoj razini ili liniji fronte.

Centralna pozicija srednje razine menadžmenta u organizaciji poduzeća dopušta joj da prikuplja i apsorbira inovativne ideje iz unutarnjih i vanjskih izvora.

Da bi ostvarila svoju poduzetničku ulogu, srednja razina menadžmenta provoditi sljedeće aktivnosti:85 1. prenošenje 2. oplemenjivanje 3. zaštita 4. identificiranje 5. pribavljanje 6. pregrupiranje (1) Prenošenjem poduzetničkih prilika menadžment srednje razine često se nalazi u poziciji evaluatora u odnosu na poduzetničke inicijative koje izviru iz nižih organizacijskih razina. Ova uloga uključuje odlučivanje o davanju ili o ne davanju potpore kao i o njezinu obujmu predloženim inicijativama od strane operativne razine menadžmenta. Također, srednja razina provodi smjernice dane od strane strateškog menadžmenta i usmjerava ih nižim razinama u pogledu poticanja inovativnih aktivnosti.

(2) Oplemenjivanje inicijativa uključuje oblikovanje poduzetničkih prilika u one koje imaju smisla za organizaciju, prilagođavajući inicijative operativne razine cjelokupnoj strategiji, raspoloživim resursima i organizacijskoj strukturi poduzeća.

(3) Potrebno je da se srednja razina menadžmenta ponaša zaštitnički na način da pruža savjete i usmjerava poduzetničke inicijative od idejnog koncepta razvijenih na operativnoj razini sve do njihove realizacije na višim razinama organizacijske 85

Kuratko, D. F., Ireland, R. D., Covin, J. G., Hornsby, J. S., op. cit., str. 705-707.

88 strukture.

(4) Menadžment srednje razine upravo zbog svoje centralne pozicije u organizacijskoj strukturi, ima najbolju poziciju da raspoznaje i odredi resurse koji su potrebni kako bi se realizirale poduzetničke inicijative.

(5) Pribavljanje potrebnih resursa bitno je za poticanje poduzetničkih prilika. Ono često zahtijeva široku lepezu vještina, tako da uspjeh u pribavljanju resursa ponajviše ovisi o sposobnostima uvjeravanja i pregovaranja menadžera srednje razine.

(6) Srednja razina menadžmenta odgovorna je za optimalno alociranje pribavljenih resursa kako bi se što uspješnije razvile i realizirale poduzetničke inicijative. Ova je razina menadžmenta odgovorna da na što učinkovitiji način preusmjeriti resurse iz postojećih aktivnosti ka razvoju poduzetničkih inicijativa, što će u konačnici imati veći strateški značaj za poduzeće u vidu ostvarivanja veće dodane vrijednosti.

Zbog svog centralnog položaja u organizacijskoj strukturi poduzeća, srednja razina menadžmenta jest ta u kojoj će se najvjerojatnije odvijati stvarna implementacija poduzetničkih aktivnosti. Dakle, upravo zbog svog položaja u organizacijskoj strukturi, menadžment srednje razine može prikupiti inovativne ideje, prilagoditi ih potrebama poduzeća, te ih u konačnici uspješno implementirati.86 Razlika između razne vrhovnog menadžmenta i razine srednjeg menadžmenta je u tome što vrhovni menadžment određuje strateške akcije, a menadžmenta srednje razine ima najčešće zadatak implementirati aktivnosti strateškog poduzetništva oblikovane od strane vrhovnog menadžmenta.

Srednja razina menadžmenta odgovorna je za strukturiranje ideja i komuniciranje o njihovom potencijalu drugim članovima organizacije, te za pružanje potpore pojedincima u osiguraju resurse za daljnju elaboraciju. Srednja razina menadžmenta treba također biti spremna utjecati na donositelje odluka kako bi se uskladili interese različitih koalicijskih grupa. Taj utjecaj ona ostvaruje kompleksnom kombinacijom pogađanja i gradnje povjerenja oko inovativnih ideja koristeći svoju informacijsku mrežu. Sve to treba doprinijeti razvoju korporativnog poduzetništva kako bitne komponente strateške prednosti i održivosti poduzeća.

4.6.3. Uloga menadžmenta operativne razine

86

Kuratko, D.F., Goldsby, M.G. (2004.) Corporate Entrepreneurs or Rogue Middle Managers? A Framework for Ethical Corporate Entrepreneurship, Journal of Business Ethics, Vol. 55, str. 15

89 Uloga menadžmenta operativne razine je u tome da apsorbira relevantne informacije dobivene izvan poduzeća dok se odaziva na komuniciranje informacija srednje razine menadžmenta koje su zasnovane na odlukama vrhovnog menadžmenta.87 Ova razina menadžmenta ima zadatak da nastupa s mnoštvom ideja za eksperimentiranje i rješavanje problema, te je odgovorna za kreiranje inovacija i usklađivanje sa usmjerenjem utvrđenim na višim razinama menadžmenta. Iz toga proizlaze tri uloge karakteristične za ovu razinu menadžmenta, a to su:  eksperimentiranje  usklađivanje  prilagođavanje Menadžment operativne razine u jedinstvenoj je mogućnosti da prepozna poduzetničke prilike jer stalno radi na poziciji unutar organizacije na kojoj je mnoštvo transformacijskih aktivnosti u okviru kojih je i najviše inovacija. Isto tako menadžment ove razine u neposrednoj je vezi sa ključnim eksternim akterima od kojih mogu doći brojni poticaji inovacijama. Prema tome, djelovanje operativnog menadžmenta ogleda se u iniciranju poduzetničkih projekata koji rezultiraju iz uočenih prilika, u prilagođavanju novonastalim situacijama prilikom provođenja navedenih poduzetničkih inicijativa, te u pridržavanju normi, pravila i procedura prilikom provođenja poduzetničkih inicijativa koje proizlaze iz direktiva viših razina menadžmenta.

Operativna razina menadžmenta posjeduje značajan potencijal otkrivanja novih prilika s obzirom da može uočiti moguća poboljšanja različitih procesa, operacija, proizvoda i usluga te otkloniti eventualno uočene nedostatke obavljajući svoje svakodnevne, rutinske aktivnosti. Jednako tako može otkloniti eventualno sve uočene nedostatke. Budući da operativni menadžment sudjeluje u svakodnevnoj interakciji s vanjskom okolinom (kupci, dobavljači, itd.) i srednjom razinom menadžmenta, u mogućnosti je da uoči određene prilike (nove želje i zahtjeve kupaca, nove raspoložive tehnologije, mogućnosti skraćivanja rokova isporuka, itd.) kojima je moguće unaprijediti poslovanje poduzeća.

Stvarajući uvjete poduzetničkog djelovanja na operativnoj razini, poduzeće osigurava kontinuiranost unapređenja poslovanja što je temelj razvoja njegove održive konkurentske prednosti.

87

Kuratko, D. F., Ireland, R. D., Covin, J. G., Hornsby, J. S., op. cit., str. 702.

90

4.7. Poduzetnička organizacija

Poduzetnička organizacija promovira aktivnosti poduzetništva adaptacijom strukture, menadžmenta i procesa da bi se ostvarila zahtijevana aglinost, brzina, kreativnost i polet koji djeluju probitačno na specifične prilike.

Poduzetnička organizacija je svaka organizacija koja ispunjava dva sljedeće kriterija:88 1. strukturirana je tako da njezini članovi dobivaju informacije i alate potrebne za omogućavanje svakome od njih da slijedi solucije i iskoristi prilike na svojoj razini, zasnovane na postavljenim ciljevima organizacije 2. postoji atmosfera koja ohrabruje individualne inicijative, a grješke i propuste koji se javljaju u procesu preuzimanja inicijative zapravo gleda kao napredak u osobnom i organizacijskom traženju izvrsnosti Do izgradnje poduzetničke organizacije dug je put na kojemu treba sustavno raditi, a kako to postići postoje različiti pristupi. Jedan je od njih onaj u kojemu se prezentiraju četiri arhetipa (modela) koja polaze od stupnja predanosti poduzeća da se ostvari poduzetnička organizacija, kako je to prikazano u tablici 2.

Tablica 2: Tipovi poduzetničke organizacije Razina predanosti:

Ne postoji

Mala

Srednja

Tip organizacije :

Poduzetnički izazvana organizacija

Slučajna poduzetnička organizacija

Poduzetnički orijentirana organizacija

Potpuna predanost Poduzetnička organizacija

Izvor: Herbert, T. T., Brazeal, V. D., Entrepreneurializing the organization: Archetypes of Commitment to Corporate Entrepreneurship and Implications for Strategic Entrepreneurship, http://www.sbaer.uca.edu/research/icsb/1999/03.pdf

Temeljne karakteristike četiri navedena arhetipa poduzetničke organizacije ogledaju se u sljedećem:89 (1) Poduzetnički izazvana organizacija Ovaj arhetip je početni, inicijalni korak u razvoju poduzetničke organizacije. Riječ je o nesvjesnom konceptu novih metoda, proizvoda ili usluga i takvoj organizacijskoj kulturi koja poriče potrebu novih ideja i preuzimanja rizika. U takvom poduzeću zaposlenici ne žele niti postupno mijenjanje ili poboljšanje čak i onih procesa, proizvoda i drugog što je već zastarjelo.

88

Blasingame, J., The Entrepreneurial Organization, http://www.smallbusinessadvocate.com/small-business-articles/the-entrepreneurial-organization-234 89 Prema Herbert, T. T., Brazeal, V. D., op. cit., str. 6-8.

91 Iako na prvi pogled neprihvatljiv arhetip korporativnog poduzetništva ipak on može biti efektivan pod specifičnim uvjetima. Ti se specifični uvjeti manifestiraju u mirnoj, ne turbulentnoj okolini u kojoj poduzeće ima položaj monopola i čija je tehnologija relativno stabilna. Isto tako poduzeće koje pripada ovom arhetipu mora imati takvu organizacijsku strukturu i proces rada koji su orijentirani ka efikasnosti. U takvom slučaju poduzeće vodi status quo strategiju u kojoj nema potrebe za promjenama, a kada te promjene ipak postanu neizbježne tada se iniciraju. Očito je da su poduzeća koja pripadaju ovom arhetipu veoma ranjiva u slučaju promjena u njihovoj okolini.

(2) Slučajna poduzetnička organizacija Slučajna poduzetnička organizacija je takvo poduzeća u kojemu pojedinci slučajno unapređuju, modificiraju ili inoviraju. Žalosno je ali istinito da najveći broj poduzeća pripada ovom arhetipu poduzetničke organizacija. Razlog tome, pored ostalog, leži u činjenici da su mnogi menadžeri više orijentirani na tehničko-tehnološke faktore nego na inovativnost i poduzetništvo. Po njihovu mišljenju, važnije je orijentacija na same resurse nego li na poduzetništvo, pa stoga oni vide uspjeh u troškovnom vodstvu i alokaciji resursa. Oni ne vide konkurentsku strategiju svog poduzeća koja se temelji na institucionaliziranim programima inovativnosti/poduzetništva, već na konvencionalno pristupu usmjerenom marketingu ili istraživačko-razvojnom radu.

Takav pristup doduše može biti efektivan i održiva na kratki rok, ali s obzirom na propuštene prilike dugoročno je neodrživ.

(3) Poduzetnički orijentirana organizacija Poduzetnički orijentirana organizacija predstavlja daljnji korak u razvoju korporativnog poduzetništva. Riječ je o takvom poduzeću unutar kojega zaposleni, ohrabreni politikom poduzeća, unapređuju već postojeće procese, proizvode i drugo.

Radi se o takvim poduzećima koja su orijentirana na inkrementalne a ne na radikalne inovacije koje bi utjecale na dramatična odstupanja od trenutne strateške orijentacije poduzeća. Stereotipni sandučići za prijedloge mogu biti dobar primjer tipova unapređenja unutar poduzeća.

Primjeri poduzetnički orijentirane organizacije brojni su u današnjoj praksi poduzeća.

Tako na primjer, u zrelim industrijama sa relativno mirnom okolinom, ovaj arhetip može biti efektivan. Naime u takvim se uvjetima promjene industrije događaju sporo, a profiti se podjednako distribuiraju, mala unapređenja su korisna za male pomake, dok se glavne inovacije vjerojatno i neće dogoditi. U ovom slučaju, dakle, ovaj arhetip se čini primjerenim za ovu orijentaciju poduzetništva koja „pristaje“ uz kompetitivnu strategiju poduzeća ove industrije. Treba napomenuti da ovaj arhetip također pristaje menadžmentu koji svoju nedjelotvornost nastoji sakriti iza nedovoljne predanosti korporativnom poduzetništvu iako tvrdi da potiče inovativnost. Budući da je

92 korporativno poduzetništvo strateška funkcija, takav stav menadžmenta o inovativnosti i odsutnost strateškog pristupa u izgradnji konkurentske prednosti kroz inovacije, stavlja ovakvo poduzeće u veoma opasnu poziciju.

(4) Poduzetnička organizacija Poduzetnička organizacija predstavlja najveći stupanj poduzetničke predanosti poduzeća – cijelo je poduzeće posvećeno i strukturirano kako bi se olakšao razvoj, te stvaranje i implementacija inovacija. Riječ je o takvim poduzećima koja imaju ozbiljnu predanost inkrementalnim i radikalnim inovacijama kao strateški važnim za konkurentnost poduzeća i taktički važnim za njegove operacije i procese. Uspješne poduzetničke organizacije su u mogućnosti da produciraju kontinuirano, sustavno i konzistentno strujanje inovacija. Ovakva poduzeća mogu u okviru postojeće organizacijske strukture, koja je inače fleksibilna, bez problema izvoditi programe korporativnog poduzetništva orijentirane ne samo na poboljšanje postojećih proizvoda i proizvodnju, već i na druge aktivnosti u okviru lanca vrijednosti.

U poduzetničkoj organizaciji krucijalna je uloga vrhovnog menadžmenta koji eksplicitno potiče inovacijski proces kroz izgradnju poduzetničke okoline i prakse aktivnog promoviranja poduzetničkog mišljenja i djelovanja. U takvim se uvjetima vjerojatnost poduzetničkih ishoda značajno poboljšava s obzirom da je poduzetnički proces definiran kao fenomen od krucijalne strateške važnosti. Bez snažne i izričite potpore vrhovnog menadžmenta, poduzeća u najvećem broju slučajeva ne mogu napraviti značajne i potrebne promjene koje se zahtijevaju za razvoj poduzetništva.

AGRESIVNO GOSTOPRIMSTVO Hotelsko naselje izgrađeno u 1960-tim privlačilo je uglavnom domaće goste. Međutim, kada je krajem 1990-tih privatizirano, situacija se bitno promijenila. Uložena su značajna sredstva u proširenje sadržaja, adaptaciju soba i blagovaonice, te izgrađena konferencijska dvorana. Sve je ovo trebalo unaprijediti ponudi i učiniti je različitom od konkurencije kako bi se privukli novi gosti, posebno oni inozemni. U tu je svrhu razvijen i poseban aspekt strategije koja bila orijentirana na interno poduzetništvo. Naime, pažljivom selekcijom i obukom osoblja i njihovim ohrabrenjem da slijede filozofiju „agresivnog gostoprimstva“ pokušao se razviti poduzetnički duh zaposlenih. Pritom se pod agresivnim gostoprimstvom podrazumijevalo da osoblje izađe iz svojih navika i da gostima omoguće uživanje u svom boravku. U tom je smislu, na primjer, u slučaju da gost nosi bilo kakve teže predmete (prtljagu, pakete, vrećice kupljene robe i sl.), osoblje je trebalo brzo priskočiti, uzeti te predmete i osobno ih odnijeti onamo gdje gost to želi.

93 Nije bilo neophodno da gosti pitaju za pomoć; zaposleni su trebali izići iz svojih navika i priskočiti upomoć.

Predsjednik uprave implementirao je ovu promjenu koristeći različite metode. Jedna od tih metoda je bila da se pričaju priče koje se služe primjerom dobre usluge. Ove su priče inicijalno dolazile od drugih organizacija, ali u posljednjih nekoliko mjeseci priče su bile iz same kompanije. Jedna takva priča, inicijalno ispričana da ilustrira agresivno gostoprimstvo, je o djevojci koja je hodala niz pločnik prema selu. Ususret joj dolazi gost i ona prolazi dalje šutke to nije gostoprimstvo. U drugom slučaju gost kaže „Kako ste?“, a djevojka odgovori „Dobro sam, hvala“ - ovo je pasivno gostoprimstvo. U trećem slučaju djevojka preuzima inicijativu sa „Dobar dan. Kako ste?“, a gost odgovara „Dobro sam, hvala. Kako ste Vi?“ - ovo je agresivno gostoprimstvo.

Drugi pristup mijenjanja navika zaposlenih je bio publiciranje operativne filozofije kompanije koja se manifestirala u sljedećem stavu: Postoji samo nekoliko većih hotelskih naselja koja mogu „praviti razliku“ između prosjeka i isticanja. Osjećamo da je naše naselje jedno od onih koja se ističu. Samo je jedan način da se postane velik a to je da se razumiju i zadovolje naši gosti bolje od bilo koga drugog. Mi smo predani da učinimo sve što je potrebno da ostvarimo ovaj cilj.

Agresivno gostoprimstvo čini razliku.

Ova filozofija je napisana na velikom ekranu i svaki je zaposlenik dužan „otpjevati“ jednom godišnje. Osim toga, operativna filozofija je napisana i raspravljena na mjesečnom sastanku vijeća predstavnika zaposlenih. Predsjednik uprave i drugi menadžeri agresivno pojačavaju primjenu ove filozofija koristeći sustavom različitih nagrada, uključujući mjesečne nagrade, nagrade agresivnog gostoprimstva i plakate u blagovaonici.

Jednostavno govoreći, kompanija želi svakome od svojih zaposlenika da djeluju tako kao da je poduzetnik i da u skladu s tim preuzimaju i odgovornost.

1. Što je to unutarnje poduzetništvo? Objasni.

2. Koja su to neka od pravila koje koristi ova kompanija da bi razvila „praktičan“ pristup poduzetništvu? Identificiraj i opši tri.

3. Je li ova kompanija u prvoj ili drugoj fazi uvođenja unutarnjeg poduzetništva?

94

5. UVJETI RAZVOJA PODUZETNIŠTVA 5.1. Opći uvjeti razvoja poduzetništva

Opći uvjeti predstavljaju one ekonomske, socijalne i političke činitelje koji omogućavaju razvoj poduzetništva uopće. U tom se smislu kao opći uvjet razvoja poduzetništva mogu smatrati razvijenost tri sljedeća obilježja nekog društva: 1. tržišne institucije, 2. pravna država, 3. civilno društvo.

Stupanj razvijenosti ovih obilježja nekog društva direktno determinira stupanj razvoja poduzetništva, a što se najbolje vidu naročito u slučaju tranzicije iz jednog u drugi društveno-ekonomski sustav kako što je slučaj s Hrvatskom.

5.1.1. Tržišne institucije

Tržišne su institucije obilježje svakog društva u kojemu je tržište glavni mehanizam uređivanja odnosa između ponude i potražnje. Uređivanje ovih odnosa prvenstveno se odnosi na tri segmenta tržišta, a to su: 1. tržište proizvoda/usluga 2. tržište kapitala 3. tržište rada (radne snage) Razvijenost ovih tržišta obično se promatra s dva aspekta:  s aspekta njihova postojanja, i  s aspekta slobode njihova funkcioniranja.

Razumljivo je, da kada ne bi postojala ova tri segmenta tržišta da tada ne bi bio moguć razvoj poduzetništva. Prema tome, postojanje tržišta proizvoda/usluga, tržišta kapitala i tržišta rada (radne snage) osnovni je uvjet za razvoj poduzetništva.

Međutim, to je nužan ali ne i dovoljan uvjet s obzirom da sloboda funkcioniranja ovih tržišta može biti veoma sputana mjerama državnog utjecaja. Teško je zamisliti da bi razvoj poduzetništva imao veći zamaha u uvjetima u kojima bi država imala velikog utjecaja na formiranje cijena proizvoda/usluga, kapitala i rada (radne snage). Stoga je sloboda funkcioniranja tržišta odlučujući uvjet razvoja poduzetništva - tamo gdje je ona veća proces poduzetničkog razvoja je stalan.

95 5.1.1.1. Tržište proizvoda/usluga

Tržište proizvoda/usluga čine kupci, proizvođači i institucije koji, svi zajedno, osiguravaju ponudu i realizaciju proizvoda ili usluga za zadovoljenje određenih potreba. U tom smislu na ovom tržištu postoje dvije vrste aktera, i to:  kupci kao nositelji potražnje koji se javljaju na tržištu da kupe određenu robu u određenom vremenskom razdoblju uz odgovarajuću platežnu sposobnost  proizvođači kao nositelji ponude koji su spremni da proizvedu određene proizvode/usluge u određenom vremenskom razdoblju uz određenu cijenu.

S aspekta alimentiranja potrošnje, ovo tržište obuhvata:  reprodukcijsku potrošnju – za obnavljanje reprodukcije u prostom ili proširenom obujmu  opću ili zajedničku potrošnju – za reproduciranje društveno-korisnih djelatnosti (školstvo, zdravstvo, socijalna zaštita, državna uprava i sl.).

Na tržištu općenito, pa tako i na tržištu proizvoda/usluga djeluju zakoni ponude i potražnje.

Prema zakonu ponude rastom cijena nekog proizvoda/usluge raste i količina proizvoda/usluge koju su proizvođači spremni ponuditi i obrnuto. Pritom, obujam ponude ovisi o cijeni resursa, tehnologiji koja se koristi, cijeni alternativnih dobara i očekivanjima u budućnosti.

S druge, pak, strane, prema zakonu potražnje opadanjem cijene nekog proizvoda/usluge raste potražnja za tim proizvodom/uslugom i obrnuto. Faktori koji utiču na obujam potražnje su ukusi potrošača, visina dohotka, cijene supstituta i komplemenata (np. ukoliko je parket skup kupit će se laminat), očekivanja u budućnosti (np. očekujući povećanje plaće ispisat će se čekovi pri kupovini).

U slučaju kada ni prodavalac ni kupac nemaju potrebu mijenjati ponuđenu, odnosno traženu količinu uspostavlja se tržišna ravnoteža. U toj situaciji formira se i ravnotežna cijena tj. ona cijena po kojoj se ponuđena količina izjednačava sa traženom količinom. U slučaju kada je tekuća cijena iznad ravnotežne cijene nastaje suficit, a u slučaju kada je tekuća cijena manja od ravnotežne nastaje deficit.

96 5.1.1.2. Tržište kapitala

Tržište kapitala (capital market) je tržište dugoročnih financijskih instrumenata, odnosno mjesto za sveukupne poslove kojima financijske institucije (uglavnom banke) trguju vrijednosnim papirima. Ono je izuzetno važno za pribavljanje novca namijenjenog financiranju poslovanja poduzeća s obzirom da se njemu zadovoljava najveći dio potreba poduzeća za kapitalom.

Dijeli se na bankarsko i burzovno tržište.

Na bankarskom tržištu između vlasnika kapitala (zajmodavca) i dužnika uspostavljaju se kreditni odnosi.

Na burzovnom tržištu vrši se kupovina i prodaja obveznica, dionica i papira od vrijednosti. Burzovno tržište se dijeli: na primarno, sekundarno i tercijarno tržište.

Na primarnom tržištu vrši se promet i plasman novoemitiranih dionica (dionička drustva). Sekundarno tržište kapitala organizira se sa ciljem da se na njemu obavlja promet već izdanih dionica, a na tercijarnom tržištu kapitala posluju brokerske tvrtke, koje u prometu sa vrjednosnim papirima ne žele posrednicima na tržištu plaćati bilo kakvu proviziju.

Važnu ulogu na tržištu kapitala imaju financijski posrednici te posrednici pri kupoprodaji vrijednosnih papira: specijalisti za kupoprodaju vrijednosnih papira, burzovni mešetari, investicijske kuće, banke i druge financijske organizacije te investicijski bankari.90 S aspekta načina financiranja poduzetništva najznačajniji je tzv dužnički kapital koji nastaje kao vjerovnički odnos između korisnika i ponuđača takvog kapitala. U tom odnosu korisnik vraća posuđenu glavnicu i plaća fiksno dogovorene kamate.

Više je oblika ovih odnosa kao što su:91 1. bankovni krediti 2. leasing opreme 3. financijska poduzeća 4. komercijalni papiri 5. kupci i dobavljači (1)Bankovni kredit je najčešći oblik dužničkog kapitala. On se može pojaviti u svim fazama poslovanja poduzetnika, a posebno je prikladni za financiranje rane faze razvoja poduzeća. To je relativno jednostavan izvor financiranja koji ima svoje ustaljene načine i administrativne postupke dobivanja. Bankovni krediti koriste se za Bahtijarević-Šiber, F., Sikavica, P. (ured.), Leksikona menadžmenta, Masmedia, Zagreb, 2001., str.

609-610.

91 http://hr.wikipedia.org/wiki/Du%C5%BEni%C4%8Dki_kapital (25. 08. 2013.)

90

97 kratkoročno, srednjoročno i dugoročno financiranje. Uvjeti za podizanje bankovnih kredita u različitim bankama različiti su i promjenljivi pa poduzetnik često treba provjeravati i uspoređivati prije nego odabere najbolje.

Masline, maslinovo ulje i vino Istranin Sandi Chiavalon uspio je s maslinama - postao je jedan od 15 najuspješnijih maslinara na svijetu. Sve je počelo još kada mu je bilo 13 godina, kada mu je djed darovao 30 stabala maslina. Već tada je znao da će se nastaviti baviti maslinarstvom. U 15 godina dječački je hobi pretvorio u ozbiljan posao, na maslinama radi cijela obitelj, a uz to još zapošljavaju.

Više od polovice maslinovog ulja izvoze i tako šire hrvatski brend po restoranima u Danskoj i Velikoj Britaniji. Sandi je otkrio i kako tajna njegovog uspjeha nije velika.

'Potrebno je puno rada, odricanja i potpora obitelji', rekao nam je Sandi. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

(2) Lizing (Leasing) opreme je poseban oblik ugovora o najmu razne materijalne imovine (strojevi, oprema, automobili i sl.) koji prema svojoj ekonomskoj biti može imati i obilježja kupoprodaje.

Prednosti financiranja lizingom su: nije potreban vlastiti ili posuđeni kapital; na taj se način ne povećava zaduženost poduzeća; nije potrebno osigurati dodatna jamstva; ne postoji rizik zastarijevanja strojeva i opreme (operativni lizing); omogućuje se praćenje novih tehnologija.

(3) Lizing ima i svoje nedostatke: skupi izvor financiranja; najam je fiksna obaveza.

Financijska poduzeća posuđuju novac iz najrazličitijih izvora, a zatim ga pojedincima i poduzećima posuđuju na nov način. Troškove svog poslovanja namiruju razlikom između kamatnih stopa koju plaćaju vlasnicima izvora koji novac posuđuju njima i kamatne stope koje zaračunavaju svojim strankama. Razlika između financijskih poduzeća i banaka je u tome što komitenti banaka mogu podignuti svoje depozite iz banaka kada god žele i na taj način smanjiti kreditne mogućnosti banaka. Zato banke ne mogu ulaziti u tako rizične poslove kao financijska poduzeća, tako da financijska poduzeća mogu kreditirati i one poslove koje banke ne mogu. Financijska poduzeća za svoje poslovanje mogu podizati kredite, jamstva, kupuju dospjela potraživanja, mogu primati i gotovinu, učestalo unajmljuju zgrade, opremu i zalihe.

98 (4) Komercijalni papiri (mjenice, zadužnice, blagajnički zapisi i drugo) su svi vrijednosni papiri koji se prenose indosamentom, odnosno posebnom izjavom kojom indosant (prenositelj) prenosi vrijednosni papir na indosatara (stjecatelja, novog vjerovnika) i tu izjavu potpiše. Obično ih izdaju velika poduzeća, dobro poznate korporacije, država, a manje su karakteristični za mala poduzeća. To je i logično s obzirom da predstavljaju prosto obećanje plaćanja. Izdaju se radi pribavljanja kratkoročnih sredstava te predstavljaju alternativu za kratkoročne bankovne kredite.

(5) Kupci i dobavljači mogu biti značajan izvor financiranja poduzeća. Prvenstveno se radi o kratkoročnom zaduživanju gdje je uobičajeno da postoji određeni platežni rok za robu koju poduzeću dobavljaju dobavljači - zaduživanjem - neplaćanjem računa od dobavljača ili to može biti u obliku avansa za naručene poslove.

Usko povezano sa tržištem kapitala je tržište novca (money market). Ono nije konkretno mjesto, već uobičajeni apstraktni pojam za sveukupne kratkoročne novčane poslove, kojima financijske institucije (uglavnom banke) dolaze do dodatnih likvidnih sredstava, pozajmljuju svoje viškove rezervi ili trguju kratkoročnim vrijednosnim papirima.92 Ovisno o visini ponude i potražnje te roku na koji se novac pozajmljuje formira se kamatnjak. Njegov rastući trend znak je oskudne likvidnosti, a njegov padajući trend pokazatelj je viška ponude kratkoročnih novčanih sredstava nad potražnjom.

Neposredni sudionici tržišta novca mogu biti središnja banka, depozitne financijske institucije, posredničke i druge financijske institucije. Središnja banka kao sudionik ovog tržišta promjenom eskontnih i lombardnih stopa (po kojima odobravaju eskontne i druge oblike kredita poslovnim bankama) te operacijama na otvorenom tržištu bitno utječe na promjenu ponude, potražnje i kamatnjaka na tržištu novca.

5.1.1.3. Tržište rada

Tržište rada predstavlja ono tržište na kojemu se kroz ponudu i potražnju osigurava zapošljavanje radnika, te određuje temeljna cijena rada za pojedine poslove.93 Tržište rada uključuje organizacije i institucije koje nude zaposlenje, radnke koji traže zaposlenje te metode koje povezuju potencijalne zaposlenike s izvorima posla i zapošljavanja.

92

http://hr.wikipedia.org/wiki/Tr%C5%BEi%C5%A1te_novca (25. 08. 2013.)

Bahtijarević-Šiber, F., Sikavica, P. (ured.), Leksikona menadžmenta, Masmedia, Zagreb, 2001., str.

610..

93

99 Tržište rada kao nerazdvojni element tržišnog gospodarstva, isto kao i tržište robe i kapitala, u osnovi predstavlja razmjenu rada između zainteresiranih subjekata na određenom prostoru ili razini, a gdje se susreću ponuda i potražnja rada, odnosno radne snage.

Između ponude i potražnje na tržištu rada postoji suodnos koji rezultira iz faktora na strani ponude i faktora na strani potražnje rada.

Na strani ponude rada nalaze se sljedeći faktori:  brojnost stanovništva i njegov prirodni priraštaj  dobna, spolna, obrazovna i profesionalna struktura stanovništva  migracije stanovništva Na strani potražnje rada nalaze se sljedeći faktori:  granična proizvodnost inputa rada  količina i kvaliteta potrebnoga rada  količina i kvaliteta potrebnih inputa u proizvodnji  mogućnost supstitucije rada drugim proizvodnim inputima  obujam i struktura potreba za stručnim  tehničkim znanjima u proizvodnji robe i usluga Odnos između ovih faktora, a to znači odnos između ponude i potražnje, nisu jedini koji određuju cijenu rada. Naime, tržište rada ne funkcionira na isti način kao tržište proizvoda/usluga i tržište kapitala. U slučaju tržišta rada u pitanju su odnosi razmjene koji su pod brojnim institucionalnim utjecajima koji ovom tržištu daju poseban karakter i izgled. Radnik je subjektivan faktor proizvodnje, koji pruža svoje usluge u obliku rada za određeno vremensko razdoblje. Pritom se cijena rada vrlo često određuje neovisno o odnosu ponude i potražnje s obzirom da se u strogom smislu riječi na tržištu rada ništa ne prodaje i ne kupuje nego se rad iznajmljuje za određeno vrijeme. U uvjetima potpune konkurencije, odnosno idealnom stanju tržišne ravnoteže, ponuda i potražnja za radom, odnosno radnom snagom su izjednačene i nema nezaposlenosti. Međutim, kako u realnom životu prevladavaju uvjeti nepotpune konkurencije to uvijek postoji izvjestan (manji ili veći) broj nezaposlenih osoba koje traže, a ne mogu naći posao. Naime, u uvjetima nepotpune konkurencije na tržištu rada se javljaju radnici (sindikati), poslodavci (udruženja) i država. Svi su oni faktori koji umjetno ograničavaju ponudu rada i potražnju za radom, suprotno slobodnoj tržišnoj utakmici kojom se određuje ravnotežna razina cijene rada. Stoga na ovom tržištu, na kojemu su suprostavljeni interesi radnika i poslodavca, nije moguće formirati cijenu rada na onoj razini koja bi omogućila da ne postoji višak ponude rada nad potražnjom. Za ovo tržište je karakteristično da gotovo nikada ne dolazi do nedostatka viška ponude (kada nema nezaposlenosti) i da postoji asimetričnost u kretanju cijene rada. Ta se asimetričnost ogleda u bržem porastu cijene rada od povećanja potražnje za radnom snagom u uvjetima gospodarskog razvoja i sporijem padu cijene rada u odnosu na smanjenje potražnje za radnom

100 snagom u uvjetima usporavanja gospodarske aktivnosti. Da tržište rada funkcionira kao svako drugo tržište, tada bi u uvjetima opadanja gospodarskih aktivnosti došlo do opadanja cijene rada, a time i do smanjivanja pa i eventualno potpunog nestajanja nezaposlenosti. Naime, sa padom cijene rada, došlo bi do povećanja potražnje za radom, donosno radnom snagom, a povećanom potražnjom i smanjenom ponudom radne snage smanjila bi se i nezaposlenost. U stvarnosti se to, međutim, ne događa s obzirom da cijene rada ne opadaju čak i u slučaju visoke nezaposlenosti, jer su zaposleni radnici navikli na dostignuti standard života i uporno se protive obaranju realne cijene rada. Na drugoj strani, prirodni priraštaj stanovništva, migracije i drugo neprekidno povećavaju ponudu rada potpuno neovisno o visini realne cijene rada.

Kada se tomu doda utjecaj države koja određuje minimalnu cijenu rada, broj radnih sati, pravo na godišnji odmor i drugo, te sindikati koji se kolektivno bore protiv poslodavaca, tada je jasno da se time umjetno smanjuje ponudu rada.

5.1.2. Pravna država

Pravna država94 je takva država koja se kao cjelina temelji na vladavini zakona i prava.

U tom smislu ona podrazumijeva sve one principe i postupke koji osiguravaju slobodu pojedinca i njegovo sudjelovanje u političkom životu.

U demokratskoj pravnoj državi pred zakonima i pravom svi su jednaki i svatko to pravo može ostvariti.

Prvenstveni smisao pravne države je da su ta prava osigurana pa zbog toga pravna država ograničava djelatnost države u korist slobode građana. Državni organi mogu djelovati samo ako im je dana nadležnost takvog postupka, a nikako izvan toga.

Vezivanje države za pravo i zakone osigurava slobodu građanina, koju se smije povrijediti samo pod zakonskim ovlastima. Četiri su osnovna principa na kojima funkcionira pravna država, a to su: 1. neovisnost pravde 2. pravna sigurnost 3. legalnost 4. jurisdikcija uprave 94

Vidi o tome http://www.dadalos.org/kr/Demokratie/Demokratie/Grundkurs3/rechtsstaat/rechtsstaat.htm (25. 08.

2013.)

101 (1) Državno-pravni sustav jedne zajednice počiva prije svega na institucionalnoj neovisnosti sudbene vlasti. Između ove i drugih vlasti mora vladati striktna podjela.

Izvršna i zakonodavna vlast ne smije se miješati u sudbenu vlast a posebno ne smiju tu vlast stavljati pod svoj pritisak. Personalna neovisnost za suca znači da on ne može biti protiv svoje volje udaljen iz službe ili zamijenjen. Samo u slučajevima kršenja prava ili lične korumpiranosti, suca se na temelju posebnog odvojenog sudskog postupka može razriješiti dužnosti. Stručna neovisnost sucu jamči da on u svom djelovanju ni u kojem slučaju nije podređen bilo kakvim usmjeravanjima "odozgo". On mora služiti zakonu i pravu, svoje odluke mora donositi u skladu sa zakonom i pravom, bez propisivanja državnog tužitelja, vlade ili nekog višeg suda kakve trebaju biti njegove odluke.

U pravnoj državi svako kršenje slobode i zadiranje u privatnu sferu povlači za sobom oštre mjere. Zbog toga država koja funkcionira na osnovama pravne države poznaje samo sudske ovlasti za hapšenje ili pretraživanje nečijeg stana, a samim tim pravna država osigurava za svakog optuženog pravo sudskog saslušanja.

(2) Pravna sigurnost može egzistirati samo tamo gdje građanin sa sigurnošću zna što država sama može ili smije učiniti, odnosno što je propisano i dopušteno. Ovdje spada i osnovni princip pravne države koji kaže da nitko ne može biti osuđen ili kažnjen bez zakonske osnove — nulla poena sine lege — te fundamentalna zabrana, koja je isto tako jedan od osnovnih principa, zabrana postojanja povratnih zakona. Uza zabranu povratnih zakona tu stupa na snagu i obveza jasnoće zakona. Rastezljivi paragrafi su neodrživi u pravnoj državi jer oni uništavaju pravnu sigurnost.

A demokratska država koja svojim građanima želi osigurati maksimum slobode djelovanja ne smije zaboraviti na pravnu sigurnost.

(3) Mjerljivost i predvidivost svih državnih djelovanja, kao elementarna pretpostavka pravne države, zahtijevaju vezivanje vlade i uprave za zakone. Svaki državni akt mora se oslanjati na neki zakon, koji opet mora biti legitimiran. Princip jurisdikcije uprave kaže da uprava smije djelovati samo u onim okvirima koje joj je odobrila većina. To naravno ne znači da se prije svakog akta uprave mora donijeti zakon. Ali okvir zakonskih ovlasti i nadležnosti mora biti propisan u svakoj akciji. Pravna država ne isključuje stvaralačku snagu samoodgovornosti uprave. Ipak, u slučaju kolizije, prednost imaju zakoni, a ne individualna dinamika.

(4) Princip jurisdikcije uprave zahtijeva stalni dokaz da se pravo drži zakona. Jako širenje uprave u modernoj socijalnoj državi zahtijevalo je sve jače uređenje i osamostaljenje jurisdikcije uprave. Njoj se može obratiti svaki građanin koji smatra da je jedan od akata uprave protupravan sa svojim prigovorom, te tako prouzročiti preispitivanje akta. Smisao takvog uređenja je da sama mogućnost preispitivanja lako donesene odluke pred sudom sprječava službenike u takvom djelovanju. Ako ipak

102 dođe do takvih odluka i uloženih žalbi, produkt su mnogostruki procesi koji često jako dugo traju, jer kao i u normalnoj jurisdikciji, mogu se provući kroz tri instance.

Pravna država za ljubav demokracije propisuje cijelu lepezu načina vođenja postupaka i mogućnosti kontrole, koji javnim instancama daju mjeru i formu. Ona politiku veže za zakon i pravo, svako državno izražavanje vlasti podliježe sudskoj kontroli te time osigurava slobodu građana. Država sve spomenute ne prisiljava na pokoravanje nego počiva na njihovoj suradnji. To za vladu i upravu ponekad zna biti neugodno, ali komplicirani postupci moderne pravne države ne smiju se odbijati i diskreditirati.

Ipak, bilo bi pogrešno pravnu državu definirati samo s gledišta njenih principa i pravila. Jer, legalnost uprave ostaje zaista samo princip, dok god zakonodavac sa svoje strane može vladati neograničeno i po svojoj volji.

S aspekta razvoja poduzetništva pravna je država od presudne važnosti. Naime, da bi se netko upustio u poduzetništvo on mora biti siguran kako u pogledu svojega vlasništva tako i u pogledu poslovanja. U tome je bitna uloga države koja treba pravno regulirati (zakonski urediti) sva bitna pitanja koja se odnose na osnivanje i poslovanje poduzeća pa i šire od toga, a kojima se štite interesi svih sudionika u poslovanju.

Međutim, treba naglasiti da te zakone nije dovoljno samo donijeti već je nužno da država osigura i njihovo poštivanje. Bez zakona i njihova poštivanja nastao bi kaos u poslovanju što bi negativno utjecalo na potencijalne poduzetnike u pogledu pokretanja poduzetničkog pothvata.

5.1.3. Civilno društvo

Civilno društvo95 je jedna od karakteristika demokratskih društava čiji okvir čine tri suprotstavljena sektora: javni (država), privatni (tržište) i građanski (civilno društvo).

Civilno društvo je arena u kojoj se natječu konfliktni interesi i bez direktne dominacije i prisile, država i tržište moraju za svoju legitimnost pridobiti suglasnost civilnog društva. Sastoji se od akcija građana koji se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja, pojedinačno i zajedno, usmjerenih poboljšanju svoje zajednice i društva.

Puno je definicija civilnog društva, ali sve one na kraju imaju zajednički nazivnik. Pod time se misli na organizacije civilnog društva koje se nazivaju volonterskim, 95

Vidi o tome http://hr.wikipedia.org/wiki/Civilno_dru%C5%A1tvo (25. 08. 2013.); http://bs.wikipedia.org/wiki/Civilno_dru%C5%A1tvo (25. 08. 2013.)

103 neovisnim, neprofitnim, nevladinim i trećim sektorom te im je zajednička sloboda udruživanja i djelovanje u kojemu se prepoznaje opće dobro. I svaki od tih naziva ističe jedan aspekt tih organizacija. U svijetu se govori o nevladinom sektoru (NGO nongovernmental organization), no u tom kontekstu valja naglasiti da kada se govori o nevladinom sektoru ne govori se o apsolutnoj nepovezanosti vlade i ovih organizacija jer vlada ulaže sredstva u rad neprofitnog sektora, no to ne utječe na aktivnosti same organizacije. Organizacije civilnog društva zapravo surađuju s vladom i u idealnim uvjetima postižu da ona odgovorno ispunjava svoja obećanja. Institucije civilnog društva mogu se naći u demokratskim zemljama utemeljenim na vladavini prava, s razvijenim tržišnim gospodarstvom.

Organizacije civilnog društva usko se vezuju uz modernu socijalnu državu. Kad se govori o socijalnoj državi, misli se na državu koja svojim aktivnostima djeluje u smjeru osiguravanja socijalnog minimuma svim svojim građanima, kao i pružanja drugih vrsta pomoći onima koji si je ne mogu omogućiti sami. S obzirom da dobar dio programa socijalne države počiva na inicijativama upravo organizacija civilnog društva, njihova važnost za funkcioniranje države je neumitna.

Jedno od važnih načela na kojima se temelje suvremena društva je načelo supsidijarnosti po kojemu se aktualni problemi trebaju rješavati tamo gdje nastaju, na najnižoj razini, a tek ako ta niža socijalna jedinica nije u mogućnosti sa svojim resursima riješiti problem, onda se obraća višoj razini. Tako se dolazi do pojedinca koji kroz udruživanje s drugim građanima sličnih ili istih interesa svoje probleme rješava na najefikasniji način. I tako se dolazi do pojma civilnog društva ili civilne participacije u javnim aktivnostima.

Dva osnovna organizacijska oblika civilnog društva su zaklade i udruge.

Zaklade su neprofitne organizacije bez vlasnika s vlastitim izvorom sredstva koja su namijenjena ispunjavanju javne svrhe. One novčana sredstva sa kojima raspolažu distribuiraju za različite općekorisne svrhe putem potpore udrugama, dobročinstvima, obrazovnim institucijama, pojedincima ili kroz vlastite programe.

Zaklade se razlikuju po različitim kriterijima - da li su javne ili privatne, prema namjeni, postoje obiteljske i crkvene zaklade, potom se razlikuju po načinu financiranja, svojim programima, itd. Prema tipološkoj podjeli Europski fondacijski centar (EFC) dijeli zaklade na četiri generalne kategorije - neovisne zaklade, korporativne zaklade, vladine zaklade i zaklade lokalnih zajednica.

Vezano uz zaklade, u novije vrijeme razvija se pojam corporate citizenship koji naglašava da su i korporacije obvezne svojim mjerama djelovati u smjeru poboljšanja kvalitete života na području na kojem su smještene. Još jedan od novih oblika zakladništva su i zaklade lokalnih zajednica (community foundation) čije djelovanje je usmjereno na poboljšanje kvalitete života u određenoj lokalnoj zajednici i najbolji je način da se osigura poštovanje načela supsidijarnosti. U suvremenom društvu

104 utemeljen je i institut društvene odgovornosti korporacije (Corporate Social Responsibility) kao još jedan od oblika potpomaganja civilnog društva. Ovaj institut poznat je od ranije, ali u suvremenom društvu uzima maha pod utjecajem pozitivnih poticaja od strane države kroz razne beneficije, a i kao dobar marketinški potez. Kroz razvoj suvremenog društva, a u okviru njega i civilnoga, razvila se i ideja o politici trećeg puta koja podrazumijeva društvo sa aktivnim građanstvom (active citizenship) .

Udruge su svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih i pravnih osoba. Te se osobe udružuju u udruge radi zaštite nekih zajedničkih vrijednosti, interesa i ciljeva, odnosno radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna, strukovna, športska, tehnička, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja dobiti, podvrgavanju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje tog oblika udruživanja.96 Razvijeno civilno društvo osnovni je preduvjet za nastajanje i održavanje pravne i demokratske države, a time i razvoja poduzetništva. Bez društva slobode i različitosti pojedinaca, pluralizma i raznolikosti interesa, te zaštite ljudskih prava i sloboda, teško je zamisliti postojanje razvijenih tržišnih institucija i pravne države.

5.2. Poduzetnička infrastruktura kao uvjet razvoja poduzetništva

5.2.1. Pojmovno određenje poduzetničke infrastrukture

Pod infrastrukturom se podrazumijeva potrebna ekonomska i organizacijska podloga nekog visokorazvijenog pothvata (prometne mreže, radne snage i sl.).97 U ekonomiji je to skup različitih sustava kao što su promet, telekomunikacije, energetika, obrazovni sustav i drugo, a koji osiguravaju efikasno i kontinuirano odvijanje neke djelatnosti. U tom je kontekstu posebno riječ o djelatnostima i službama koje trebaju ne samo omogućiti već i potpomagati razvoj poduzetništva, a među kojima se posebno ističu:  one koje se odnose na prijenos robe - transportna i skladišna poduzeća,  one koje se odnose na prijenos energije - distribucija energije svih vrsta,  one koje se odnose na prijenos novca - banke, štedionice i druge, 96 97

Zakon o udrugama, Narodne novine broj 88/01, 11/02., članak 2.

Klaić, B., Rječnik stranih riječi, Naknadni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2004., str. 588

105  one koje se odnose na prijenos informacija - PTT i druga poduzeća.

Od službi značajnih za razvoj poduzetništva posebno se ističu obrazovne institucije (škole, fakulteti), razne servisne službe kao što su računovodstveni servisi, marketing agencije, službe za obradu podataka (elektronski računski centri) i drugo.

Od razvijenosti navedenih djelatnosti i službi bitno ovisi i razvijenost poduzetništva – nije logično očekivati da će se poduzetništvo razvijati na području na kojemu npr. nema energetskih priključaka ili priključaka za vodu.

Pored ovako u širem smislu definirane poduzetničke infrastrukture, poduzetničku infrastrukturu98 moguće je tretirati i u užem smislu pod kojom se podrazumijevaju:  poduzetničke zone  poduzetničke potporne institucije Planiranjem i pravovremenom izgradnjom poduzetničke infrastrukture omogućava se stvaranje u potpunosti infrastrukturno opremljenih poduzetničkih područja, visoka razina lokacijske konkurentnosti koja uključuje kvalitetnu prometnu povezanost tih područja s glavnim prometnim pravcima i sustav poticajnih mjera i povlastica za poslovanje u tim područjima kako na lokalnoj i područnoj (regionalnoj), tako i na nacionalnoj razini.

S obzirom na potrebu bržeg razvoja poduzetništva nužno je proširenje mreže poduzetničke infrastrukture na čitavom nacionalnom području.

5.2.2. Oblici poduzetničke infrastrukture

Postoji veoma široki repertoar oblika poduzetničke infrastrukture koji su se već afirmirali u poduzetničkoj praksi i koji su dali značajan doprinos razvoju poduzetništva. Praktički, moderno poduzetništvo je nezamislivo bez tih oblika poduzetničke infrastrukture zbog čega su mnoge zemlje i asocijacije donijele odgovarajuće direktive i propise usmjerene na razvoj poduzetničke infrastrukture. U tom je kontekstu karakterističan i hrvatski Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture. Prema tom Zakonu poduzetničku infrastrukturu čine:99 1. poduzetničke zone 2. razvojne agencije 3. poduzetnički centri 4. poslovni inkubatori 5. poduzetnički akceleratori 98 99

Vidi Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture, Narodne novine, broj 93/2013., čl. 2.

Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture, čl. 3-4.

106 6. poslovni parkovi 7. znanstveno-tehnološki parkovi 8. centri kompetencija Kako se vidi u cilju unapređenja poduzetničke infrastrukture predviđeni su brojni oblici potpornih institucija kojima je za cilj pomoć poduzetnicima u razvoju njihovih organizacija.

Imajući u vidu važnost tih institucija, u nastavku će se opisati njihova većina kao i neke institucije važne za razvoj poduzetništva, a koje ovdje nisu spomenute.

5.2.2.1. Klasteri

Sam pojam označuje proces unutar kojega se provodi okupljanje čega u grupu, u skupinu, u obliku grozda, što u ekonomskom smislu znači zajedništvo gospodarskih poslovnih i drugih subjekata koji nastoje ostvariti zajedničke ciljeve.100 Po pravilu klaster je geografski koncentriran skup međusobno povezanih poduzeća, specijaliziranih snabdjevača, davatelja usluga i institucija povezanih radi izrade zajedničkog proizvoda unutar regionalnog ili nacionalnog tržišta. Subjekti klastera međusobnim umrežavanjem i kontaktima poboljšavaju svoju konkurentsku prednost i to na tri načina:101  povećanjem proizvodnosti  ostvarenjem inovacija, koje su temelj buduće proizvodnosti  stimuliranjem pokretanja i osnivanja novih biznisa Jednom kada je klaster formiran, interakcija njegovih članova pojačava i promovira njegov rast, te potiče uključivanje novih članova, posebno ako postoji čvrsta potpora lokalne zajednice i pravnih institucija.

Više je načina klasifikacije klastera – na osnovi načina nastanka, na osnovi veličine, na osnovi dominantne djelatnosti, itd. Međutim, veoma je značajna podjela klastera prema njihovom značenju za nacionalnu ekonomiju. Po ovoj osnovi klasteri se dijele u tri velike skupine, i to:102 1. nacionalni klasteri 2. regionalni klasteri 3. komercijalni klasteri

Filipović, R. (ur.), Englesko-hrvatski rječnik, 10. Izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1986., .str. 190.

Porter, M., Clusters and new economics of competition, Harvard Business Review, 76(6), 1998., str.

77-90.

102 Konzultantska grupa Cluster Navigators Ltd., (2002) www.clusternavigators.com 100 101

107 (1) Nacionalni klasteri imaju ciljeve koji su od nacionalnog značenja, kao što su: rješavanje problema infrastrukture, prostorno planiranje, rješavanje problema platne bilance i slično. Ovi klasteri imaju uglavnom jaku potporu države te su uglavnom dio nacionalne ekonomske politike.

(2) Regionalni klasteri se fokusiraju na razvoj interne konkurentnosti te povezuju poduzeća u okviru jedne regije radi ostvarenja boljih poslovnih rezultata. Direktan efekt toga je poboljšanje konkurentnosti regije, povećanje ekonomskog blagostanja, razvoj infrastrukture i drugo. Veoma često se ovi klasteri formiraju oko nekog resursa kao što je npr. brod, automobil, drvo, vino, itd.

(3) Komercijalni klaster se često navede u literaturi iako oni nisu kalster u pravom smislu te riječi. Naime, ovi klasteri nastaju kada grupa poduzeća odluči da se udruže i rade zajedno na nekim projektima, te završetkom projekta klaster nestaje. S obzirom da se često događa da ova suradnja ne prestaje nakon završetka projekta, ovakav oblik suradnje prerasta u pravi klaster sa svim njegovim obilježjima.

Maja Žirovčić i Ljudmila Mihajlović - Shuz. - Kreativne začetnice brenda ''Shuz.'' nisu niti pomišljale kako će im njihova spontana rođendanska ideja o ukrašavanju tenisica postati svakodnevni posao i donijeti raznoliku brojnu klijentelu. One su dokaz kako svaka kreativna ideja može uspješno proći na tržištu. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

Značajan je broj klastera u svijetu od kojih su neki veoma poznati kao onaj u Silicijskoj dolini koji povezuje preko 7 000 poduzeća. Dva su veoma poznata klastera iz Italije – Castel Goffredo i Montebeluna.

Castel Goffredo, gradić od 7 000 stanovnika istovremeno je i sjedište 200 povezanih poduzeća koja se bave proizvodnjom čarapa. Obimom svoje proizvodnje čine preko 50% ukupnog obujma proizvodnje čarapa u Europi.

Montebeluna, grad sa 25 000 stanovnika središte je klastera proizvođača skijaških čizama. Proizvodi 75% svih skijaških čizama u svijetu, na što je veoma ponosan pa za sebe tvrdi da je „Glavni grad sportske obuće na svijetu“.

U stvaranju klastera Hrvatska kasni u odnosu na druge europske zemlje. Tek se 2005. godina javljaju prvi hrvatski klasteri kao što su klaster metalaca Sjevernog Jadrana, zatim prvi hrvatski informatički klaster, hrvatski drvni klaster, turistički klaster u Zagrebačkoj županiji i drugi.103 103

Škrtić, M., Mikić, M., Poduzetništvo, Sinergija, zagreb, 2011., str. 322.

108

Formiranjem klastera postižu se brojne prednosti kao što su osiguranje novih tržišta i lakši nastup na njima, razmjena iskustava i primjeri dobre prakse (podizanje razine znanja), olakšan „know-how“ (nove tehnologije /implementacija, primjena novih materijala i postupaka prerade), jačanje odnosa kupci/dobavljači, bolji osobni kontakti i drugo.

5.2.2.2. Poslovne (poduzetničke) zone

Poslovna (poduzetnička) zona predstavlja područje koje je prostornim planom određeno za obavljanje gospodarske djelatnosti, s izgrađenim prometnicama, te energetskom i komunalnom infrastrukturom. Osnovna joj je namjena poticanje osnivanja i razvoja malih poduzeća na lokalnoj i regionalnoj razini.

Poduzetničke zone dugoročno rješavaju potrebe poduzetnika za poslovnim prostorom te omogućavaju poduzetnicima zajedničko korištenje pripadajuće pripremljene infrastrukture. Uz to poslovne zone nude određene benefite koji mogu biti iskazani kroz povoljnije rente ili najamnine, odloženo plaćanje, benefite u poreskoj politici, lakši pristup venture-kapitalu, organizirani marketinški nastup, pomoć u izvozu i drugo.104 Za osnivanje i rad zone jedinice lokalne i područne samouprave trebaju osigurati početne aktivnosti, a koje se sastoje u izradu projektne i druge dokumentacije za zonu, te otkupu i uređenju zemljišta i okoliša za formiranje zone i drugo. Osim toga nužno je urediti energetsku (trafostanice, javna rasvjeta, električni i drugi priključci), komunalnu (vodovodne i oborinske instalacije, voda i kanalizacija, priključak na vanjske instalacije i dr.) i prometnu infrastrukturu (pristupne ceste - ceste u zoni, telefonski i drugi priključci i dr.)

Postoje različite podjele poslovnih (poduzetničkih) zona od kojih je karakteristična ona koja s obzirom na namjenu sve zone svrstava u tri skupine, a to su: 1. specijalizirane poslovne zone 2. industrijske poslovne zone 3. obrtničke poslovne zone

Petković, D., Serdarević, N., Bejić, J., Vodič za preduzetništvo – Teorija i praksa, treninzi i ključni indikatori preduzetništva, Univerzitet u Zenici, Zenica, 2010., str. 29.

104

109 (1) Specijalizirane poslovne zone, kao što im i sam naziv govori, predstavljaju takve poslovne zone koje se specijalizirane za određene poduzetničke aktivnosti. Ta specijalizacija može biti s aspekta djelatnosti, pa tako se npr. može govoriti o poslovnoj zoni proizvodnje tekstila, namještaja, itd., ali isto tako i s aspekta proizvodnje i transfera znanja (škole, konzalting tvrtke, tehnološki parkovi, itd.).

(2) Industrijske poslovne zone, obično predstavljaju veća područja aglomeracije različitih industrijskih djelatnosti s dominacijom velikih poduzeća. Takve su aglomeracije veoma pogodne za razvoj malih (i srednjih) poduzeća s obzirom da u ovakvim aglomeracijama mogu pronaći svoju tržišnu nišu.

(3) Obrtnička poslovna zona predstavlja područje sa velikom koncentracijom ponajprije obrta i malih poduzeća. To je i inače najznačajniji i najrazvijeniji oblik organiziranja poduzetništva Bez obzira o kojem se tipu zona radi, one predstavljaju prostorno područje, podijeljeno i pripremljeno tako da može biti istovremeno korišteno od strane više poduzeća, karakteristično po zajedničkoj infrastrukturi i blizini tih poduzeća. Obično se grade u perifernim područjima i predgrađima urbanih centara, koja imaju prometnu i drugu infrastrukturu, te su od interesa za pojedine industrije i poduzeća od značaja za lokalnu zajednicu.

5.2.2.3. Poduzetnički centri

Poduzetnički centri su središta stručne i savjetodavne pomoći poduzetnicima, razvijaju se u svim županijama, a zatim u gradovima i općinama, ovisno o broju poduzetnika na određenom području kojima su takve usluge potrebne i čiji broj opravdava uspostavu takvog oblika pomoći.105 Zadaća poduzetničkih centara je promovirati poduzetništvo, davati informacije o mogućnostima ulaska u poduzetništvo, o poticajnim mjerama kojima se mogu koristiti poduzetnici, davanje savjeta za vođenje poslovanja, pomoć u pripremi poslovnih planova, organizacija seminara i drugih oblika dopunskog obrazovanja poduzetnika i u poduzetništvu, upućivanje na ostale specijalizirane oblike pomoći. Suradnje s lokalnom i područnom samoupravom i preuzimanje dijela stručnih poslova lokalne samouprave u razvoju gospodarstva.106 105 106

Škrtić, M., Mikić, M., op. cit., str. 73.

Kolaković, M., Poduzetništvo u ekonomiji znanja, Sinergija, Zagreb, 2006., str. 104.

110

Osnovne aktivnosti poduzetničkih centara moguće je sublimirati u sljedećem:  informiranje poduzetnika i potencijalnih poduzetnika  pružanje besplatne savjetodavne i konzultantske pomoći posebice na području istraživanja tržišta i marketinga, te financiranja projekata  pomoć u izradi, ocjeni i selekciji poduzetničkih projekata  organizacija sajmova i sudjelovanja na sajmovima  pomoć u pronalaženju poslovnih partnera u zemlji i inozemstvu  organiziranje seminara za informiranje, savjetovanje, stručno usavršavanje i osposobljavanje poduzetnika Da bi poduzetnički centri uspješno funkcionirali neophodno je da njihovi osnivači osiguraju adekvatne kadrovske i materijalne resurse.

5.2.2.4. Poduzetnički inkubatori

Ne postoji jedinstvena definicija poduzetničkog inkubatora, ali je u Evropskoj uniji najprihvaćenija definicija prema kojoj je poduzetnički inkubator organizacija koja ubrzava i sistematizira proces stvaranja uspješnih poduzeća stvarajući širok integrirani spektar usluga i potpore uključivši prostor inkubatora, poslovne usluge i mogućnost povezivanja poduzeća i umrežavanja u klaster.107 Ovako koncipiran poduzetnički inkubator u značajnoj mjeri poboljšava šanse za opstanak, rast i razvoj poduzeća koja se nalaze u fazi inkubacije kada im je pomoć neophodna kako bi inkubator napustili sa zadovoljavajućom financijskom moći i samostalnošću. U tom se smislu razlikuju tri programa poduzetničke inkubacije, a to su:108 1. program inkubacije temeljen na objektu 2. program inkubacije temeljen na uslugama 3. kombinirani program poduzetničke inkubacija (1) Program inkubacije temeljen na objektu je najčešći program poduzetničke inkubacije, a izvodi se u objektu s više zakupnika. Nudi veliki broj usluga svojim klijentima uključivši usluge vođenja, nadzora, umrežavanja, potom pristup profesionalnim uslugama, pristup kapitalu, poduku i druge usluge. Premda je zajednički prostor važan element u poticanju interakcije među klijentima, pružajući

107

Costa-David Jorge, The Role of Business Incubators in post-2006 EU, EU Enterprise DirectiorateGeneral, 2005.

108 www.researchpark.uoregon.edu/FinalReportImcubStudy.pdf

111 trenutačni pristup vodstvu i resursima, te podupirući mrežnu suradnju, prostor sam po sebi ne čini bit poduzetničkog inkubatora.

(2) Program inkubacije temeljen na uslugama je takav program poduzetničke inkubacije u kojemu je naglasak ne na prostoru već na uslugama. Naime, ovaj program inkubacije uopće ne nudi prostor već isključivo različite usluge, pa se često naziva i virtualnim inkubacijskim programom. Usmjeren je na pružanje usluga vođenja, nadzora, umrežavanja i drugih usluga klijentima u mjestu njihova sjedišta.

U Europi je osam velikih start-up inkubatora, a to su:  Seedcamp – Velika Britanija  Startupbootcamp – Španjolska  Startupbootcamp – Danska  Springboard - Velika Britanija  Openfund – Grčka  NDCR Lunchpad – Irska  Propeller Venture Accelerator Found – Irska  Startupbootcamp – Irska

(3) Kombinirani program poduzetničke inkubacije, kao što mu i naziv kazuje, predstavlja mješavinu prethodna dva programa. U tom smislu inkubator nudi prostor i usluge kako za poduzetnike unutar tako i za poduzetnike izvan prostora inkubatora.

Postoje i druge vrste potpore poduzetništvu sličnih inkubatorima kao što su npr. uređeni prostori (managed worksplaces), industrijski posjedi (industrial estates) i namjenske poslovne zgrade (multi-tenant buildings). Svi oni nude poslovni prostor kao što to čine i poduzetnički inkubatori. Isto tako dobro opremljene poslovne zgrade nude i kancelarijske usluge kao što su telefon, faks, daktilografske usluge, Internet i drugo, što također nudi i poduzetnički inkubator. Ono što poduzetnički inkubator razlikuje od ovih i sličnih vrsta potpore poduzetništvu to je u tome što poduzetnički inkubatori sve ovo pružaju na sustavan način, na jednom mjestu. Osim toga poduzetnički inkubatori smanjuju inicijalne troškove poduzetnika, omogućuju poduzetnicima razmjenu iskustva i stvaranje poduzetničke mreže, te pružaju poduzetnicima neophodne savjete u njihovoj početnoj fazi razvoja.

Nakon razvoja u poduzetničkom inkubatoru, poduzetnicima se pruža mogućnost nastavka obavljanja djelatnosti i korištenja prostora u poduzetničkim zonama. Time se stvaraju uvjeti da novonastala poduzeća stupe u poslovne odnose sa već etabliranim poduzećima, što otvara veće mogućnosti opstanka i razvoja novonastalih poduzeća.

112

Za najveći europski poslovni inkubator Seedcamp, Hrvatska je trenutačno glavni rasadnik start-upa na u Europi. Izuzetak je jedino Velika Britanija s obzirom da je taj inkubator smješten u Londonu.

Seedcamp je objavio da je od gotovo 8 000 prijava start-upa iz cijele Europe nakon iscrpnih kvalifikacija njih 18 ušlo u uži izbor – 15 izabranih iz Velike Britanije, po jedan iz Estonije i Rumunjske, te čak tri start-upa iz Hrvatske. Jedan od ta tri – Teddy The Guardian, medvjedić sa senzorima za temperaturu, rad srca i zasićenost krvi kisikom, ocijenjen je kao projekt velike budućnosti. Seedcamp ovom projektu dao novčanu potporu te ga pomogao u razvoju i povezao s međunarodnim investitorima.

Izvor: Ivezić, B., Hrvatska meka najvećeg europskog start-up inkubatora, Privredni dnevnik, 17, rujna 2013., str. 6.

5.2.2.5. Tehnološki parkovi

Tehnološki park je mjesto na kojem se povezuju stručnjaci i poduzetnici koji žele ostvariti svoje gospodarske ciljeve temeljene na novim tehnologijama. Slični poslovnim parkovima, koji su prvenstveno okrenuti biznisu i proizvodnji – tehnološki parkovi naglasak daju razvoju i znanstveno istraživačkim aktivnostima. Osnivaju se uglavnom u blizini visokoobrazovnih institucija i istraživačkih centara te privlače vrhunske stručnjake, ali i mlade talente koji se u njima dalje usavršavaju i obrazuju.

Kao temeljne karakteristike tehnološkog parka mogle bi se navesti sljedeće:109  povezan je sa obrazovnim ili istraživačkim institucijama,  osigurava infrastrukturu i usluge za aktivnosti okupljenih poduzetnika, prvenstveno nekretnine i poslovni prostor,  olakšava proces transfera tehnologije,  namijenjen je poticanju gospodarskog razvoja regije u kojoj se nalazi.

Tehnološki su parkovi svojevrsni inkubatori, u kojima se osigurava koncentracija znanja, visoke tehnologije, obrazovanja i povezanosti s nacionalnim i svjetskim obrazovnim institucijama.

Put do tehnoloških parkova najčešće vodi preko razvoja centara izvrsnosti koji su orijentirani na praćenje najsuvremenijih trendova u tehnološkim razvojnim konceptima i povezani sa sličnim subjektima diljem svijeta, te su usmjereni na transfer i razvoj novih tehnologija.

109

Prema Petković, D., Serdarević, N., Bejić, J., op. cit., str. 36.

113 Ovakvi centri su po pravilu dobri „konzumenti“ međunarodnih natječaja, programa i projekata. Sve više ih osnivaju sveučilišta kao prelazne oblike ka formiranju znanstveno-istraživačkih instituta ili jedinice lokalne uprave u suradnji sa županijama, gospodarskim komorama, fakultetima i dr. Mogu imati vrlo različita usmjerenja kao npr. centri inovativnosti i poduzetništva, centri za izvrsnost u drvopreradi, centri za transfer tehnologija, centri za CAD/CAM tehnologije, centri za dizajn i dr.110

5.2.2.6. Poduzetnički akceleratori

Poduzetnički akceleratori su pravne osobe, odnosno specijalizirani poslovni subjekti zaduženi za pružanje usluga potpore poduzetnicima u post-inkubacijskoj fazi, odnosno u fazi razvoja i širenja poslovanja na domaćem i stranom tržištu.111 Poznati su brojni primjeri ovih akceleratora.

Treba kazati da pored poduzetničkih akceleratora koji pružaju usluge potpore poduzetnicima u post-inkubacijskoj fazi postoje poduzetnički akceleratori za tzv. start-up biznis. Većina akceleratora radi tako da pronalazi zanimljive ljude i ideje za potencijalni biznis. Ponekad im samo mentorski pomažu, ponekad ulažu veće ili manje svote te, ovisno o dogovorima, i ulaze u vlasnički udio. Jedan od dva najjača svjetska akceleratora za start-up biznise je londonski TechStars.

Coca-Cola je pokrenula vlastiti start-up akcelerator u Sydneyu čime želi poticati poduzetništvo i biti jedna od onih kompanija koje se brzo prilagođavaju novim tržištima, kako bi otkrile nove prilike za rast i u drugim industrijama.112 TechPeaks je novi start-up akcelerator u talijanskom Trentu koji je usmjeren je na talentirane individualce ili timove koji žele uspjeti u IT biznisu i već imaju neku ideju ili proizvod, kao i one bez njih, a usmjeren je na razvoj poduzetničkih i tehničkih vještina.113

Petković, D., Serdarević, N., Bejić, J., op. cit., str. 37.

Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture, čl. 4.

112 http://limun.hr/main.aspx?id=951069 (24. 08. 2013.)

113 http://www.rep.hr/vijesti/poduzetnistvo/talijanski-akcelerator-techpeaks-trazi-timove/5619/ (24. 08.

2013.)

110 111

114 5.2.2.7. Centri kompetencija

Centri kompetencija predstavljaju specijalizirane poslovne subjekte koji provode istraživačke projekte razvojnog ili proizvodnog karaktera i razvijaju kompetencije u pojedinim područjima te s kojima drugi poslovni subjekti mogu ugovoriti uslugu istraživanja i razvoja u svrhu jačanja pojedinih industrijskih grana. Usmjereni su na razvojna i primijenjena istraživanja i njihovu komercijalizaciju te potporu i jačanje intelektualnog vlasništva unutar specifičnih tematskih područja i grana kompetencije.114

5.3. Institucije za potporu i poticanje razvoja poduzetništva

Potreba da se olakša i ubrza razvoj poduzetništva uvjetovala je osnivanje različitih institucija potpore. S jedne strane radi se o institucijama koje osniva država pa su stoga one karaktera državnih ili javnih službi, a s druge strane se radi o institucijama koje osnivaju pojedinci ili grupe pa su stoga one karaktera privatnih profitnih organizacija. Nema zemalja posebno onih razvijenih koje nemaju oba ova vida institucija za potporu razvoju poduzetništva.

Slično drugim zemljama i Hrvatska je razvila odgovarajuće institucije za potporu i poticanje razvoja poduzetništva na nacionalnoj i na lokalnoj razini.

Na nacionalnoj razini u Republici Hrvatskoj karakteristične su sljedeće institucije koje daju potporu i potiču razvoj poduzetništva: 1. Ministarstvo poduzetništva i obrta 2. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i investicije 3. Hrvatska banka za obnovu i razvitak 4. Hrvatski zavod za zapošljavanja 5. Hrvatska gospodarska komora 6. Hrvatska obrtnička komora 7. Hrvatski savez zadruga 8. Hrvatska udruga poslodavaca S obzirom da su sve ove institucije izuzetno važne za razvoj poduzetništva to im u nastavku treba posvetiti adekvatnu pozornost.

114

Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture, čl. 4.

115 (1) Ministarstvo poduzetništva i obrta Ministarstvo poduzetništva i obrta (MINPO)115 obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na malo i srednje poduzetništvo, obrtništvo i zadrugarstvo, te sustavno potiče primjenu inovacija, novih tehnologija, osnivanje i poslovanje slobodnih i poduzetničkih zona, potiče izvoz i strana ulaganja, te unapređenje konkurentnosti.

Osim toga MINPO proučava djelovanje instrumenata gospodarskog sustava i mjera gospodarske politike na razvoj obrtništva, zadrugarstva, malog i srednjeg poduzetništva te poslovanje obrtnika i poduzetnika. Ono također radi na pripremi i provedbi strateških i operativnih dokumenata i programa za korištenje sredstava fondova Europske unije i ostalih međunarodnih izvora financiranja namijenjenih unapređenju konkurentnosti obrtništva, zadrugarstva, maloga i srednjega poduzetništva.

(2) Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i investicije Hrvatsku agenciju za malo gospodarstvo i investicije (HAMAG INVEST)116 -osnovala je Republika Hrvatska Zakonom o poticanju razvoja malog gospodarstva.117 Djelatnosti HAMAG INVEST-a u nadležnosti su Ministarstva poduzetništva i obrta. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i investicije osnovana je s ciljem pružanja kvalitetne potpore u poslovanju subjekata malog i srednjeg gospodarstva, što omogućava lakši i brži ekonomski razvoj na nacionalnoj razini.

Osiguravajući potporu infrastrukturnim i intelektualnim kapacitetima poduzetničkog sektora, poboljšava se produktivnost u nacionalnom gospodarstvu, a standardi kvalitete podižu se na višu razinu.

(3) Hrvatska banka za obnovu i razvitak Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR)118 - osnovana je sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Njezina djelatnost uključuje  financiranje obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva  financiranje infrastrukture  poticanje izvoza  potpora razvitku malog i srednjeg poduzetništva  poticanje zaštite okoliša  osiguranje izvoza hrvatskih roba i usluga od netržišnih rizika

115

http://www.minpo.hr/default.aspx?id=21) http://www.hamaginvest.hr/o-nama/osnivanje/ 117 Narodne novine, 29/02, 63/07, 53/12 118 http://www.hbor.hr/Sec1372 116

116 HBOR je uključen u brojne programe kreditiranja poduzetnika, kao onih koji tek startaju tako i onih etabliranih, i to direktno ili indirektno putem poslovnih banaka.

(4) Hrvatski Zavod za zapošljavanje Hrvatski Zavod za zapošljavanje (HZZ)119 javna je ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske, ustrojena Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenost sa zadaćom rješavanja pitanja iz problematike vezane uz zapošljavanje i nezaposlenost u najširem značenju tih pojmova.

Djelatnosti Zavoda čini posredovanje pri zapošljavanju, priprema za zapošljavanje, cjeloživotno profesionalno usmjeravanje, prava po osnovi nezaposlenosti, te obrazovanje za potrebe tržišta rada. U tom kontekstu ono podupire razvoj poduzetništva prvenstveno kroz osposobljavanje za obavljanje određenih poslova potrebnih poduzetničkom sektoru.

(5) Hrvatska gospodarska komora Hrvatska gospodarska komora (HGK)120 je samostalna stručno-poslovna organizacija, koja promiče, zastupa i usklađuje zajedničke interese svojih članica pred državnim i drugim organima u zemlji i inozemstvu.

Među zadacima Hrvatske gospodarske komore treba istaknuti:  zastupanje interesa članica pred državnim organima kod oblikovanja gospodarskog sustava i mjera ekonomske politike;  procjena mogućnosti i uvjeta gospodarskog razvoja, te poticanje istraživanja, razvoja i inovacija  uspostavljanje i razvijanje svih vrsta poslovnih odnosa s inozemstvom  poticanje razvoja tehnološke infrastrukture, informatizacija gospodarstva i praćenje standardizacije hardvera. softvera i komunikacije  obrazovanje i inovacija znanja kadrova u gospodarstvu  pružanje pomoći prilikom osnivanja novih i transformacije postojećih poduzeća, te obavljanje drugih zadataka od interesa članica Hrvatske gospodarske komore  rješavanje tekućih pitanja od značaja za obavljanje gospodarskih djelatnosti (6) Hrvatska obrtnička komora Hrvatska obrtnička komora (HOK)121 je samostalna stručno-poslovna organizacija obrtnika koja je osnovana radi promicanja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa obrtništva.

119 120

http://www.hzz.hr/default.aspx?id=3825 http://www.hgk.hr/wp-content/blogs.dir/1/files_mf/Zakon_o_HGK.pdf

117 Uz HOK na promicanju i zaštiti interesa obrtništva danas djeluje dvadeset područnih komora i 116 udruženja obrtnika. Utemeljeni su cehovi, kao oblici strukovnog organiziranja obrtnika. Potiče se nastupanje obrtnika na brojnim sajmovima u zemlji i inozemstvu. Osnovana je Savjetodavna služba gdje obrtnici dobivaju pravne, financijske i tehničko-tehnološke savjete prilikom osnutka i vođenja obrta.

Vino i maslinovo ulje Posao iz hobija stvorili su zajedno i Duilio Belić, Boris Šuljić, Ernest Tolj iMiroslav Plišo. U proizvodnju vina i maslinovog ulja krenuli su iz gušta. Kažu, prve tri godine su svoje proizvode samo pili s prijateljima kako bi dobili povratnu informaciju sviđa li se to ljudima.

'Novca za ući u proizvodnju vina i ne treba toliko puno. Važnije od svega kada želiš ići u proizvodnju vina je da se zna kud želiš ići zapravo', rekao je Šuljić. Počeli su s garažnom proizvodnjom, a danas proizvode na desetke tisuća litara vina i ulja http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

(7) Hrvatski savez zadruga Hrvatski savez zadruga122 je samostalna stručno-poslovna organizacija zadruga, zadružnih saveza i ostalih članova koja promiče, usklađuje i zastupa njihove posebne i zajedničke interese. Cilj mu je unapređenje rada zadruga i zadružnih saveza, putem uspostave sustava razvoja zadrugarstva i usklađivanja aktivnosti i poticajnih mjera usmjerenih na razvoj zadruga i zadrugarstva. U tom je kontekstu i djelatnost Hrvatskog saveza zadruga veoma bogata i razgranata.

(8) Hrvatska udruga poslodavaca Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) je dobrovoljna, neprofitna i neovisna udruga koja štiti i promiče prava i interesa poslodavaca i poduzetnika. U okviru HUP-a djeluje Udruga malih i srednjih poduzetnika sa zadatkom promicanja prava i interesa svojih članova osobito u području uređivanja uvjeta poslovanja, odnosa s tijelima državne vlasti, sindikatima, radnog i socijalnog te gospodarskog zakonodavstva, kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, radnih sporova, te drugih pitanja važnih za gospodarski i socijalni položaj poslodavaca.

121 122

http://obrtnik-partner.hr/hrvatska-obrtnicka-komora/?par=true http://www.zadruge.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=59&Itemid=78

118 Pored ovih institucija na nacionalnoj razini, postoje i one na lokalnoj i regionalnoj razini od kojih su najpoznatije razvojne agencije zadužene za operativno provođenje mjera za razvoj gospodarstva i poduzetništva, poticanje i privlačenje investicija, te iniciranje i realizaciju projekata poticanja gospodarskog razvitka i poduzetništva, objedinjujući rad gospodarskih subjekata, lokalnih i regionalnih institucija, te visokoobrazovnih institucija i centara znanja.123

5.4. Programi i projekti poticanja poduzetništva

S obzirom na važnost i ulogu poduzetništva u ukupnom društveno-ekonomskom razvoju oblikovani su brojni programi i projekti poticanja poduzetništva. Ti programi i projekti imaju višestruku namjenu i fokusirani su na:124  stvaranje pozitivne poduzetničke klime  izgradnju poduzetničke infrastrukture  izobrazbu i stručnu pomoć poduzetnicima  tehnološki razvoj, inovacije i nove proizvodne programe  poticanje poduzetništva ciljanih skupna i drugo Ovako orijentirani programi i projekti poticanja poduzetništva omogućavaju poduzetnicima povoljnije uvjete financiranja, pomoć pri uvođenju novih tehnologija i nastupa na tržištu, pomoć u poduzetničkoj edukaciji, pomoć kroz izgradnju različitih oblika infrastrukture i drugo.

Sve je ove programe i projekte, koji direktno i/ili indirektno doprinose povećanju poduzetničke zainteresiranosti i rastu poduzetničkog potencijala, moguće grupirati u tri temeljne skupine, a to su:125 1. programi namijenjeni izobrazbi i stručnoj pomoći poduzetnicima 2. programi namijenjeni financijskim potporama poduzetnicima 3. programi namijenjeni poduzetničkoj infrastrukturi Sve ove tri skupine programa imaju u osnovi isti cilj – potaknuti i dodatno osnažiti poduzetničke aktivnosti kako bi ono što potpunije iskazalo svoje potencijale.

(1) Da bi poduzetnici uspjeli u svojim pothvatima nije samo dovoljno da imaju kvalitetnu ideju već im je potrebno i adekvatno znanje o tome kako tu ideju realizirati.

To im je znanje posebno potrebno u slučaju kada prvi put pokreću poslovni pothvat i kada su im nužna znanja o tome što sve treba uraditi da bi se taj pothvat i pokrenuo.

U tu svrhu, kao i u svrhu vođenja već pokrenutog poslovnog pothvata, osnivaju se Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture, članak 4.

Buble, M., Kružić, D., cit. op., str. 204.

125 Prema Buble, M., Kružić, D., cit. op., str. 205.

123 124

119 različite institucije poduzetničke infrastrukture u kojima se provode različiti programi edukacije.

(2) Tokom realizacije poduzetničkog pothvata poduzetnici se sučeljavaju s različiti problemima financijske naravi – od nedostatka novca pa do različitih problema financiranja (krediti, jamstva i drugo). Stoga je veoma važno da se uz pomoć središnjih i lokalnih vlasti, zajedno s fondovima i poslovnim bankama, formira kreditni potencijal namijenjen financiranju poduzetnika pod povoljnim uvjetima. Osim toga taj potencijal omogućava davanje jamstva za poduzetničke kredite i pružanje različitih oblika potpore kojima se dodatno potiče razvoj poduzetništva.

(3) Za razvoj poduzetništva veoma je važno širenje mreže poduzetničke infrastrukture prvenstveno poduzetničkih zona, poduzetničkih centara, inkubatora, tehnoloških centara i drugih oblika ove strukture. Sve su to institucije bez kojih nije moguće govoriti o poduzetništvu, a koje ne mogu formirati sami poduzetnici i gdje je uloga centralne i lokane vlasti neminovna.

Treba napomenuti da u poticanju razvoja poduzetništva pored programa koje pokreću centralna i lokalne vlasti, postoji niz ovih programa koje pokreće Europska unija kako bi potakla brži rast i razvoj poduzetništva svojih članica i kandidata za članstvo u Europsku uniju.126

ČUDESNA JELA Petar i Ana upoznali su se tokom studija ugostiteljstva (smjer gastronomija) i utvrdili da imaju mnogo zajedničkih interesa što ih je kasnije dovelo do sklapanja braka. Po završetku studija oboje su počeli raditi u jednom velikom hotelu. Jedan od njihovih zajedničkih interesa bilo je pripremanje jela u čijoj su konzumaciji oboje uživali.

Za svoje vjenčanje pripremili su takav svadbeni jelovnik koji je postigao veliki uspjeh među uzvanicima, a što ih je navelo da otvore malu restauraciju – Čudesna jela – u blizini studentskog kampusa. Restauracija je imala svega četiri stola sa 16 sjedećih mjesta, radila je isključivo za ručak i nudila uglavnom jela za odnošenje kući. Počevši sa samo 20 000 kuna mogli su si priuštiti rabljenu opremu i povremenu radnu ispomoć od nekoliko sati.

Ipak, nakon prvih šest mjeseci rada prihodi od prodaje su se više nego udvostručili, što je navelo Petra da napusti radno mjesto u hotelu kako bi mogao stalno raditi u restoranu. Time je stvorena mogućnost ne samo da restoran radi za ručak i večeru, već i da poveća obujam usluga O najznačajnijim programima potpore poduzetništva u Europskoj uniji vidi Petković, D., Serdarević, N., Bejić, J., op. cit., str. 84-92.

126

120 za odnošenje hrane kući. Ana je i dalje radila u hotelu, kao osiguranje za slučaj da restoran propadne.

Po jelima koje je pripremala restauracija Petra i Ane postali su veoma popularni ne samo u dijelu grada u kojem je bila smještena, već i na širem području. To ih je potaklo da započnu razmišljati o proširenju asortimana jela u čemu im je pomogao njihov rođak, profesor gastronomije na jednom poznatom hotelijerskom fakultetu u zemlji. On im je sugerirao da svoju ponudu dopune jelima koja poboljšavaju moždane funkcije. U tom im je smislu govorio: „ Zdrav mozak je osnovni rekvizit za dobro memoriranje, a poznato je da starenje, nepravilna ishrana i stresni način života uzrokuju aterosklerotične promjene na krvnim sudovima i slabljenje prokrvljenosti mozga. Potencijali ljudskog mozga su ogromni, ali i on traži svoju hranu. Ako se pravilno hranite, manja je vjerojatnoća da ćete imati problema s gubitkom memorije.“ Postavilo se pitanje koja su to jela kojima bi se moglo doprinije poboljšanju moždanih funkcija, a koja bi oni mogli bez većih poteškoća pripremiti svojim konzumentima, te se odlučili za četiri - juha od brokula, pašteta od pileće jetre, rezanci sa sardinama i ćuftice od soje Da bi realizirali novi program bilo je potrebno proširiti restoran i nabaviti novu opremu, a što je zahtijevalo odgovarajuću sumu novca. Koliko novca i da li će se ulaganje isplatiti trebao je dati odgovor poslovni plan. U tu su svrhu započeli s opsežnim istraživanjem tržišta, na koje su se nadovezali financijsko planiranja i marketinška strategija. Istraživanje tržišta je pokazalo ne samo da postojeći konzumenti iskazuju veliki interes za novim programom, već da novi dom za osobe treće dobi, koji je u neposrednoj blizini, pokazuje poseban interes – spreman je potpisati ugovor o opsluživanju svojih stanara. Uz to je utvrđeno da i studenti iz kampusa u kojemu studira preko 15 000 studenta također iskazuje sličan interes.

Rezultat navedenih istraživanja pokazao je da se isplati krenuti u taj pothvat i da treba zaposliti još nekoliko ugostiteljskih radnika koji će pripremati i posluživati konzumente. Banka kojoj su podnijeli zahtjev za kreditom brzo je reagirala odobrivši im traženu sumu.

Nakon godine dana rada sa novim jelovnikom restoran je doživio veliku afirmaciju u gradu i okolici te ostvario čistu dobit od 10% na vrijednost prodaje.

Koji su ključni vanjski čimbenici utjecali na uspjeh restorana Čudesna jela?

2. Koji su osobni čimbenici Petra i Anu učinili uspješnim poduzetničkim timom?

3. Postoje li i koja bi to mogla biti potencijalna područja širenja jelovnika restorana Čudesna jela?

1.

121

6. PREDUVJETI RAZVOJA PODUZETNIČKOG PLANA 6.1. Ocjena okoline

Okolina u kojoj se pokreće poduzetnički pothvat od vitalnog je značenja za uspjeh tog pothvata. Odatle potreba da se ona veoma pažljivo promotri, analizira i ocjeni te na temelju toga donese odluka o pokretanju poduzetničkog pothvata. U tu svrhu postoje mnogi načini ocjene okoline od kojih treba odabrati onaj koji je najpogodniji za određeni poduzetnički projekt. Pritom se ne smije zaboraviti da na poduzetnički pothvat mogu djelovati brojni faktori daljnje i bliže okoline, pri čemu se ne smije zanemariti niti jedan od njih.

Prilikom ocjenjivanja okoline poduzetničkog pothvata obično se polazi od toga da se svi faktori te okolinu segmentiraju u četiri dijela, a to su: 1. opća okolina 2. industrijska okolina 3. lokalna okolina 4. interna okolina Na slici 15 dan je globalni prikaz ovih segmenata.

OPĆA INDUSTRIJSKA LOKALNA

INTERNA INTRNA OKOLINA OKOLINA

OKOLINA

OKOLINA

OKOLINA

Slika 15: Temeljni segmenti okoline poduzetničkog pothvata

Brojni su faktori koji čine svaki od segmenata okoline pa stoga prilikom ocjenjivanja okoline nije moguće, a ni potrebno svakom od tih faktora posvetiti podjednaku pozornost - maksimalna pozornost će biti usmjerena na one ključne za dotični

122 poslovni pothvat. Ocjenjivanje tih faktora složen je zadatak koji čini dio analize okoline koja se izvodi u četiri etape i to:127 1. skeniranje 2. nadziranje 3. predviđanje 4. ocjenjivanje (1) Skeniranje okoline je proces kojim poduzetnik najprije identificira ključne elemente i njihove karakteristike. Riječ je o sustavu nadgledanja pothvata za rano detektiranje. Cilj skeniranja je detektiranje promjena koje su već nastupile. Uspješno skeniranje rano zahvaća važne promjene i tako stvara novom pothvatu dovoljno vremena i mogućnosti za adaptiranje. U tu svrhu poduzetnik koristi brojne izvore podataka.

(2) Nadziranje je proces praćenja evolucije, razvoja i sekvenci kritičnih događaja koji utječu na održivost i profitabilnost budućeg novog posla. Podaci od skeniranja okoline input su za proces nadziranja. Specifični trendovi i događaji identificirani kao relevantni za novi pothvat nadziru se kako bi se potvrdile ili opovrgle hipoteze koje će utjecati na poduzetnički pothvat.

(3) Predviđanje omogućava poduzetniku da razvije uvjerljive projekcije za budućnost.

Ovo mogu biti projekcije za svaki element kao što je razina cijena, kamate ili pak budući scenarij uzroka i efekata. U ovu se svrhu koriste brojne tehnike predviđanja.

(4) Ocjenjivanje je najteža i najvažnija od četiri etape analize okoline. Ovdje poduzetnik mora dobiti odgovor na pitanje da li pokrenuti ili ne poslovni pothvat. U tom se kontekstu moraju ocijeniti sve implikacije utjecajnih faktora na poslovni pothvat, te predvidjeti akcije za eventualne negativne utjecaje.

6.1.1. Ocjena opće okoline

Opća, socijalna ili makro okolina predstavlja jedan od segmenata ukupne okoline poslovnog pothvata, a koju čine brojni faktori čiji utjecaj može biti prilika ili prijetnja određenom poduzetničkom pothvatu. Četiri su ključna segmenata ove okoline, a to su:128

127

Fahey, L., Narayanan, K. V., Macroenvironmental Analysis for Strategic Management, West Publishing, St. Paul, MN, 1986., prema Dollinger, J. M., op. cit., str. 84.

128 Buble, M., Menadžment, Ekonomski fakultet u Splitu, Split, 2009., str. 68.

123 1. političko-pravna okolina 2. ekonomska okolina 3. socijalno-kulturna okolina 4. tehnološka okolina Ispitivanje utjecaja ovih segmenata opće okoline izvodi se primjenom PEST analize.

(1) Analiza političko-pravne okoline Političko-pravna okolina predstavlja područje djelovanja različitih interesnih grupa koje se natječu za pozornost i resurse, a za promicanje vlastitih interesa, uspostavu svojih vlastitih vrijednosti i ostvarivanje svojih vlastitih ciljeve.129 Te interesne grupe mogu pozitivno ili negativno utjecati na održivost, razvoj i profitabilnost poslovnog pothvata. Taj njihov utjecaj ovisan je o nizu faktora kao što su veličina, resursi, izvor i snaga njihova interes i drugo. Analiza političko-pravne okoline pomaže poduzetniku da identificira koje su grupe prijateljske, a koje neprijateljske, te koje se mogućnosti da te grupe ostvare svoje interese.

Tri su temeljne razine na kojima treba provesti ovu analizu, a to su: 1. globalna 2. nacionalna 3. lokalna Na globalnoj razini tri su glavna pitanja kojima poduzetnik mora posvetiti posebnu pozornost prije pokretanja poslovnog pothvata, a to su: trgovinske barijere i pristojbe, trgovinski ugovori i politički rizik.

Na nacionalnoj razini posebno treba razmotriti poreze, pravne propise, zaštitu patenata i drugo, a na lokalnoj razini poduzetničku infrastrukturu i poticaje.

(2) Analiza ekonomske okoline Ekonomska okolina u najširem smislu uključuje sve ekonomske aktivnosti: tržišne transakcije, vladine i javne transakcije, transakcije neprofitnog sektora i nemjerljive transakcije crnog tržišta i podzemnog sektora.130 Riječ je o milijunskim transakcijama i mikroekonomskim ponašanjima koja utječu na tekuće i buduće poslovanje, pa stoga poduzetnik mora biti u stanju da identificira one relevantne te ih uključi u analizu. Četiri su grupe faktora ekonomske okoline prema kojima poduzetnik treba usmjeriti svoju analizu, a to su: 131  tržišni faktori - vezani uz tržište proizvoda i usluga, te nabavno tržište  financijski faktori - vezani uz financijsko tržište i izvore kapitala 129

Dollinger, J. M., op. cit., str. 86.

Dollinger, J. M., op. cit., str. 93.

131 Buble, M. (red.), Strateški menadžment, Sinergija, Zagreb, 2005., str. 27.

130

124  ekonomski faktori - vezani uz ostvarenje ciljeva poduzeća i željenih performansi  faktori ekonomske politike - vezani uz utjecaj mjera monetarno-kreditne i fiskalne politike, te efekte vanjskotrgovinskog poslovanja na ključne ekonomske aspekte poslovanja poduzeća.

(3) Analiza socijalno-kulturne okoline Analiza socijalno-kulturne okoline treba ukazati, kako na trenutni, tako i na budući utjecaj:  demografskih faktora - raspoloživog ljudskog potencijala, stupnaj njegove obrazovanosti, stručnosti i osposobljenosti  kulturnih karakteristika - kao utjecaja povezanih sa sustavom vrijednosti i prihvaćenim kulturnim obrascima ponašanja, počevši od ponašanja pojedinaca, preko različitih socijalnih grupa, pa sve do poduzeća kao socio-tehničkog sustava  socijalnih trendova - kao utjecaja povezanih s politikom zapošljavanja, politikom plaća i socijalnom politikom na poduzeće i njegovu socijalnu komponentu.  povijesnih faktora - tradicije i tradicionalnih radnih vještina na potrebe poduzeća za kadrovima, odnosno ljudskim resursima.

(4) Analiza tehnološke okoline Tehnološka okolina vrlo je dinamičan dio opće okoline pa joj je stoga nužno posvetiti posebnu pozornost. Njezina analiza ima za cilj ukazati na trenutni, ali i na potencijalni utjecaj:132  tehničkih faktora - lokaciju, način opskrbe sirovinama, vodom i energijom,  tehnoloških faktora - utjecaj tehnologije i suvremenih znanstvenih dostignuća,  tehno-ekonomskih faktora - ekonomski parametri (cijena i troškova) u vezi s transferom i mogućom primjenom odgovarajuće tehnologije na poduzeće i njegovu tehnološku poziciju.

Tehnološke promjene poduzetnik treba promatrati sa dva aspekta – s aspekta invencija i s aspekta procesa inovacija. Dok invencija predstavlja čin otkrivanja (izum) novih proizvoda, tehnologija i drugog, dotle inovacija ima zadatak da ta otkrića materijalizira, odnosno primijeni i pomoću tržišta privede svrsi.

132

Buble, M. (red.), op. cit., str. 27.

125

6.1.2. Ocjena industrijske okoline

Industrijska okolina (okolina zadatka, operativna okolina, poslovna okolina) predstavlja onaj dio ukupne okoline koju čine akteri koji neposredno utječu na poduzetnički pothvat. Stoga je i razumljiva što su poduzetnici više orijentirana na ovu okolinu s kojom su u dnevnom dodiru i o kojoj mogu imati puno više informacija i saznanja. Stoga je poduzetniku znatno lakše operirati s industrijskom negoli s općom okolinom.

Svrha je analize industrije da odredi što čini neku industriju atraktivnom i koji su segmenti te industrije najatraktivniji. Da bi poduzetnik dobio odgovor na ovo pitanje najbolje je upotrijebiti Porterov model pet konkurentskih snaga. Koncept tog modela dan je na slici 16.

Konkurentska snaga supstituta

Konkurentska snaga dobavljača

Konkurencija unutar grupacije

Ulazak novih konkurenata

Konkurentska snaga kupca

Slika 16 - Porterov model pet konkurentskih snaga (Porter, E. M., Competetive Strategy: Techniques for Analyzing Industries Competitors, The Free Press, 1980.)

Iz gornje se slike mogu uočiti sljedećih pet konkurentskih snaga:133 (1) Konkurenti u grupaciji ili rivalstvo među postojećim poduzetnicima najvažnija je konkurentska snaga koja je upravo zbog toga i smještena u središte modela. Ona determinira i izbor konkurentske strategije temeljni cilj koje bi se mogao izraziti kao težnja k postizanju tržišnog uspjeha, uz zauzimanje što bolje pozicije u okviru izabranog tržišnog segmenta.

133

Buble, M. (red), op. cit., str. 92-93.

126 Treba istaknuti da su poslovni potezi i konkurentske akcije rivala na tržištu međusobno uvjetovani i da se, najčešće, oni poduzimaju po principu akcije i reakcije, što znači da potezi ili akcije jednog izazivaju odgovarajuće, uspješne ili manje uspješne, protupoteze i reakcije drugih - njegovih rivala. Reakcije poduzetnika ovisit će i o snazi ili intenzitetu rivalstva, koje se pojačava povećanjem broja konkurenata, usporavanjem rasta potražnje ili opadanjem potražnje, te povećanjem proizvodnje koje je najčešće praćeno sniženjem cijena.

Rivalstvo među postojećim poduzetnicima jača i u situacijama kada su proizvodi ili usluge konkurenata slični i kada cijene presudno utječu na prodaju, ali i s raznolikošću primijenjenih konkurentskih strategija.

(2) Pojava novih konkurenata ili ulazak novih poduzetnika u grupaciju očituje se kao prijetnja za postojeće poduzetnike, jer pojava novih konkurenata izaziva poremećaje na konkurentskom tržištu. Da li će se i u kojoj mjeri ta prijetnja ostvariti, ovisit će u najvećoj mjeri o karakteru ulaznih barijera, te i o pravovremenoj i domišljenoj reakciji ugroženih poduzetnika.

Postoji više vrsta ulaznih barijera, počevši od zakonskih odredbi, preko procedura vezanih uz izdavanje različitih dozvola, pa sve do određenih ekoloških zahtjeva kojima mora udovoljiti pridošlica u grupaciju.

(3) Konkurentska snaga nadomjestaka ili supstituta utječe na konkurentsku situaciju na više načina. U slučaju da je zamjenski proizvod dostupan na tržištu, tada njegova cijena, u odnosu na cijenu primarnog proizvoda, igra bitnu ulogu. Pojava, u pravilu jeftinijih, zamjenskih proizvoda ili supstituta zahtijeva od proizvođača primarnog proizvoda odgovarajuću diferencijaciju proizvoda, poboljšanje kvalitete, a u određenim situacijama i sniženje cijene. Važnu ulogu u promjeni konkurentske situacije igraju i promjene preferencija kupaca. Poznato je da kupci vrlo brzo mijenjaju svoje navike, zbog čega i vrlo lako mogu preći na korištenje zamjenskog proizvoda ili supstituta. Stoga je neophodno stalno analizirati ove konkurentske pritiske, jer oni, zbog svoje psiho-sociološke dimenzije, presudno utječu na formiranje konkurentske situacije.

(4) Konkurentska snaga dobavljača jedna je od ključnih konkurentskih sila. Dobavljači značajno utječu na konkurentski položaj onih koje opskrbljuju. Kvalitetom svojih materijala i sirovina koje nude, cijenom i pridržavanjem dogovorenih rokova isporuke dobavljači izravno utječu na odvijanje proizvodnog procesa i kvalitetu finalnog proizvoda svojih opskrbljivača, a samim tim i na njegovu prodajnu cijenu.

Pregovaračka pozicija dobavljača raste s porastom snage cjenkanja dobavljača, a to je situacija kada dobavljači mogu diktirati uvjete poslovanja.

127 (5) Konkurentska snaga kupaca u skeniranju konkurencije zauzima posebno mjesto.

Utjecaj kupaca raste u skladu s jačanjem njihove pregovaračke snage. Najbolja pregovaračka pozicija kupaca je ona koja nastaje kao rezultat snage cjenkanja kupaca.

Tome odgovara situacija na tržištu kada mali broj kupaca kupuje velike količine robe, kada je riječ o najvećem ili pretežnom kupcu, te kada postoji mogućnost istovremene kupnje od više proizvođača. U navedenim uvjetima kupac najbolje koristi svoju pregovaračku poziciju i konkurentsku snagu, jer dobiva robu, odnosno traženi proizvod uz povoljnije uvjete kupnje, duže rokove plaćanja i, naravno, niže cijene.

6.1.3. Ocjena lokalne okoline

Nakon što je provedena analiza opće i industrijske okoline poduzetnik se treba fokusirati na ocjenu mikro okoline u kojoj će se poduzetnički pothvat izvesti. Ova je ocjena vitalna za uspjeh novog pothvata, a provodi se sa dva aspekta i to: 1. uvjeta poslovanja u lokalnoj zajednici 2. pouzdanja i zasluge za lokalnu zajednicu Razvoj ovih uvjeta od velikog je značenja za uspjeh novog pothvata pa im stoga poduzetnik mora ukazati dužnu pozornost, kako bi ukupna ocjena preduvjeta pokretanja novog poduzetničkog pothvata bila potpuna.

(1) Ocjena uvjeta poslovanja u lokalnoj zajednici Ocjena uvjeta poslovanja u lokalnoj zajednici obuhvaća brojne faktore kao što su promet, bankarstvo, profesionalne usluge, ekonomska osnova, trend rasta i dohodovna osnova kupaca.134 To je veoma važno za donošenje ocjene opće poslovne klime prije nego što se donese odluka o lokaciji novog pothvata. Riječ je o svim onim faktorima utjecaja relevantnih za razvoj poduzetništva, a o kojima je naprijed bilo govora.

(2) Ocjena pouzdanja i zasluge za lokalnu zajednicu Analiza pouzdanja (povjerenja) i zasluge treba posebno odgovoriti na sljedeća pitanja:135 1. Koliko je poduzetnik blizak sa zajednicom u kojoj će locirati svoj novi pothvat (biznis)?

134 135

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., stri. 158.

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., stri. 158.

128 2. Hoće li predloženi pothvat (biznis) imati neki specijalni pozitivan ili negativan utjecaj unutar zajednice tokom pre-start-up razdoblja ili tokom start-up razdoblja?

3. Ima li poduzetnik specijalne vještine u ljudskim odnosima sa kojima će njegovati ključne lokalne kontakte?

4. Koji aktivni koraci se mogu poduzeti da bi se učvrstila lokalna potpora i/ili maksimalizirale lokalne mogućnosti (prilika) tokom start-up razdoblja?

5. Koji se aktivni koraci mogu poduzeti da bi se reducirale lokalne opreke i/ili minimizirali lokani problemi tokom start-up razdoblja?

Odgovor na ova pitanja pomaže poduzetniku da utvrdi razinu potpore koju može očekivati od lokalne zajednice. Tu potporu on može dobiti na dva načina.136 Prvi se temelji na snazi povjerenja lokalne zajednice ili potrebi za poduzetnikovim pothvatom, te poduzetnikovoj volji da pristane uz zajednicu.

Drugi se temelji na tome da poduzetnik može dobiti očekivanu potporu zajednice kroz percepciju zajednice o zasluzi poduzetnika. Ta se percepcije odnosi na to koliko se očekuje da će poduzetnik ispuniti očekivanja lokalne zajednice.

6.1.4. Ocjena interne okoline

U ocjenjivanju okoline poduzetničkog pothvata posebnu pozornost treba posvetiti faktorima interne okoline, a koja se u ovom slučaju odnosi na samog poduzetnika.

Riječ je o snagama i slabostima poduzetnika koji pokreće poduzetnički pothvat, a koji te svoje snage i slabosti dovodi u vezu sa prilikama i prijetnjama u općoj, industrijskoj i lokalnoj okolini. Iz tog povezivanja rezultirat će i adekvatne odluke o tome da li poduzetnički pothvat pokrenutu ili ne, a to znači da li izrađivati ili ne poduzetnički plan.

U ocjenjivanju samoga sebe ozbiljni kandidati za pokretanje novog poduzetničkog pothvata moraju procijeniti svoje mogućnosti, podjednako osobne i financijske, svoju volju da si nametnu osobnu stegu dok riskiraju novac, te svoje shvaćanje da čitav svoj posao pokreću radi zadovoljavanja potreba kupaca.137 U tu su svrhu razvijeni brojni upitnici kojima se ispituju karakteristike poduzetnika pri pokretanju novog posla od kojih je karakterističan onaj kojega je razvio Center for Entrepreneurial Management.138 136

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., stri. 158-159.

Louis, L., A., Starting and Succeeding in Your Own Business, Grossett & Dunlap, New York, 1968., str. 8-9.

138 Vidi Halloran, W. J., The Entrepreneuer's Guide to Starting a Successful Busuness, Second edition, McGraw-Hill, Inc., New York, 1992., str. 4-8.

137

129

U dosadašnjoj praksi poduzetništva razvijeno je više kriterija ocjenjivanja podobnosti poduzetnika za pokretanje poduzetničkog pothvata, od kojih su najčešći sljedeći: 1. profesionalna kompetentnost 2. neovisnost i samopouzdanje 3. motivacija za rad 4. obiteljski status 5. sposobnost vodstva Iako se ponekad koristi i više kriterija smatra se da je njih 5-6 dovoljno, a odnose se na tehničke i humane karakteristike poduzetnika. U određenim se slučajevima više pozornosti posvećuje tehničkim, a drugim slučajevima humanim karakteristikama (sposobnost poduzetnika da radi s kupcima, dobavljačima, zaposlenima i drugima).

6.1.4.1. Profesionalna kompetentnost

Profesionalna kompetentnost predstavlja ključni kriterij ocjenjivanja poduzetnika.

Riječ je o sposobnostima pojedinca da uspješno obavlja određene poslove, odnosno da te poslove obavlja prema određenim standardima. To su kompleksniji oblici ponašanja pojedinaca, a koji proizlaze iz njegovih pojedinačnih sposobnosti i individualnih karakteristika, a odnose se prvenstveno na obrazovanje, godine života i radno iskustvo.

Obrazovanje je važna komponenta profesionalne kompetentnosti s obzirom da ono osigurava poduzetniku znanja potrebna za uspješno obavljanje posla kojega pokreće.

Pritom se misli kako na znanja o samom poslu, tako i znanja o vođenju posla. Što se tiče znanja o samom poslu ono ovisi o djelatnosti u kojoj se pokreće novi posao. Tako će se npr. za slučaj pokretanja novoga posla u brodogradnji zahtijevati sasvim drugačija znanja od slučaja pokretanja novog posla u trgovini. Čak i unutar same trgovine mogu doći do izražaja razlike u potrebnim znanjima ako se novi posao pokreće u maloprodaji u odnosu na novi posao u veleprodaji, itd.

Razina znanja, odnosno stupanj obrazovanja ovisi o vrsti novog posla koji se pokreće. Što se pak tiče znanja o vođenju posla tu bitnih razlika ne bi smjelo biti bez obzira na vrstu novog posla koji se pokreće. Što se tiče starosne dobi, ljudi svoje poduzetničke afinitete otkrivaju u različito vrijeme. Netko ih otkrije u djetinjstvu, a netko tek odlaskom u mirovinu. Međutim, bez obzira na to mlađi poduzetnici pokazuju više entuzijazma i spremnosti za rizik,

130 dok su stariji manje entuzijastični i oprezniji pri preuzimanju rizika. U nekim poslovima koji zahtijevaju fizičke napore (česta putovanja, dug rad na terenu, učestala komunikacija sa strankama i sl.) uspješniji su mlađi od starijih poduzetnika. U poslovima u kojima je bit u učestalom donošenju teških odluka, kao što financijski, bankarski i slični poslovi uspješniji su stariji poduzetnici.

Iskustvo ima veoma značajno mjesto kao kriterij ocjenjivanja poduzetnika s aspekta uspjeha njegova pothvata. Pritom se misli na tri aspekta ovoga iskustva, a to su:  iskustvo u poslu koji se pokreće  iskustvo u pokretanju posla  iskustvo u vođenju Radno iskustvo uopće, a posebno ono u poslu koji se pokreće važan je faktor uspješnosti tog posla. Teško je očekivati da će netko uspjeti u poslu iako o tom poslu ništa ne zna. Doduše, ima poduzetnika koji su uspjeli zahvaljujući svojoj upornosti i entuzijazmom iako nisu imali iskustva u poslu kojega pokreću.

Važna prednost u pokretanju poduzetničkog pothvata je na strani onih koji o samom postupku pokretanja novog posla imaju iskustva. Naime, oni znaju na koje probleme i prepreke mogu naići, te kako, na koji način, kojim metodama, postupcima i tehnikama ih mogu rješavati.

Iskustvo u vođenju je od presudne važnosti za uspjeh novog posla. Praksa je pokazala da najveći broj novoosnovanih poduzeća propada upravo zato što njegova ključna osoba nema menadžerskog iskustva.

Danijela Čavlović – Studio Kairos - Nakon iznenadnog otkaza usprkos krizi, Danijela je pokrenula vlastiti posao u drugoj djelatnosti, prvi hrvatski bed and breakfast studio Kairos.

Lekcija koju je osobno naučila, tvrdi, jest da kada se jedna vrata zatvore, prozor se otvori jer prilike uvijek negdje vrebaju. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

6.1.4.2. Neovisnost i samopouzdanje

U procesu pokretanja novog posla poduzetnik mora sam preuzeti odgovornost za uspješnost tog procesa. On pritom može koristiti pomoć različitih stručnjaka koji će mu pomagati pri izvođenju tog pothvata, ali odgovornost za uspjeh uvijek ostaje na njemu. To isto vrijedi i nakon što je posao osnovan i formirano novo poduzeće s obzirom da ni tada poduzetnik u principu neće imati razvijene stručne službe kao što ih to ima menadžer u velikom poduzeću. Stoga je razumljivo što se od poduzetnika u

131 procesu pokretanja novog posla zahtijeva visoki stupanj neovisnosti i samopouzdanja kako bi mogao biti uspješan u tom poslu. Jedna analiza govori da neke od determinanti neovisnosti i samopouzdanja uključuju najprije područje iskustva, iskustvo na specijalnim projektima ili zadacima, hobi ili uzgredno bavljenje onim što zahtijeva visoki stupanj samopouzdanja, te zapis o vanškolskim aktivnostima ili aktivnostima u službi zajednice.139

6.1.4.3. Motivacija za rad

Motivaciju za rad je bitna zbog nužnosti usklađivanja poslovnog zadovoljstva, te profesionalnog i osobnog zadovoljstva pojedinca. U tom je smislu neophodno imati u vidu sljedeće:140  sama želja da se osnuje novi posao nije dovoljan motivator  oni koji pokreću novi posao moraju vjerovati u važnost tog posla i imati neki element idealizma ili osjećaja misije  oni koji su nesretni sa svojom tekućom situacijom u porodici i traže rješenje u osnivanju novog posla rijetko postaju uspješni,  želja za avanturom ili pionirski duh prihvatljiv je razlog za pokretanje novog posla  želja za rastom šansi za promociju i mogućnost unapređenja ekonomskog statusa može biti dobar motivator za pokretanje novog posla.

Osiguranje profesionalnog zadovoljstva onih koji pokreću novi posao predstavlja najveću garanciju da će oni biti i učinkoviti. Pozitivno i uspješno iskustvo u biznisu veoma se cijeni i ono predstavlja polaznu točku uspješnosti izvođenja poslovnog pothvata.

6.1.4.4. Obiteljski status

Obiteljski status je važan faktor koji se uzima u obzir pri pokretanju novog posla.

Ukoliko se radi o pojedincu sa brojnim obiteljskim obvezama i koji nema potporu obitelji, tada svi ostali ispunjeni kriteriji mogu biti ugroženi pa čak i anulirani. Stoga je veoma važno da poduzetnik prije pokretanja novog posla ocijeni kvalitetu odnosa u 139

Jeffrey, L. B., Haynes, U. Jr., Preparation for the Overseas Assignment, Business Horizons, June 1977., str. 63.

140 Usporedi Hodgetts, M. R., Luthans, F., Internatinal Management- Culture, Straregy and Behavior, Fourth Edition, McGraw.Hill, Boston, 2000., str. 436.

132 obitelji, generacijske odnose i međusobne obveze, šire rodbinske veze i obveze, radne i školske obveze pojedinih članova obitelji, razinu naviknutosti i otpornosti pojedinih članova obitelji na razne stresogene utjecaje i slično. Razlozi zbog kojih ovi kriteriji dobivaju tako veliku pažnju su u tome što se iz iskustva zna da će oni poduzetnici čiji su obiteljski uvjeti nesređeni teško uspješno realizirati zamišljeni poslovni pothvat.

6.1.4.5. Sposobnost vodstva

Sposobnost vodstva je od posebnog značenja za one koji pokreću poduzetnički pothvat. Pritom ne vrijedi pretpostavka da će netko tko je dobar radnik, odnosno stručnjak u svom poslu također biti dobar vođa u procesu pokretanja novog posla.

Stoga se sposobnosti vodstva moraju testirati kroz prizmu različitih zahtjeva koji se odnose na tri skupine aktivnosti, a to su:141 1. postavljanje usmjerenja, koje uključuje: kreiranje vizije, objašnjenje cjeline i postavljanje strategija 2. uključivanje ljudi, koje obuhvaća: komuniciranje ciljeva, traženje predanosti, gradnja timova i koalicija 3. motiviranje i inspiriranje, koje uključuje: inspiriranje i energiziranje, opunomoćenje podređenih i zadovoljavanje neispunjenih potreba.

Ako su ove karakteristike prisutne kod pojedinca koji je dobar radnik, odnosno stručnjak, onda se može vjerovati da će on isto tako biti dobar vođa u procesu pokretanja novog posla.

6.1.5. SWOT analiza

Pokrećući poduzetnički pothvat, poduzetnik mora sagledati povoljne prilike i prijetnje, s jedne, te svoje snage i slabosti, s druge strane. U kontekstu tog sagledavanja on će izabrati i odgovarajuću strategiju koja će mu omogućiti da iskoristi svoje prednosti i povoljne prilike u okolini. U tu mu svrhu stoji na raspolaganju više metoda, od kojih je najpoznatija SWOT analiza koja je razvijena kao sredstvo sustavne analize odnosa prednosti (S-Strenghts) i slabosti (W-Weaknesses) te povoljnih prilika (OOpportunities) i prijetnji (T-Threats). Ona olakšava komparaciju prilika i prijetnji sa 141

Prema: Kotter, P. J., A Force for Change: How Leadership Differs From Management, Free Press, New York, 1990., str- 3-8.

133 snagama i slabostima. Na toj se osnovi formira SWOT matrica s četiri strateške alternative, kako je to prikazano na slici 17.

SNAGE (S) PRILIKE (O) PRIJETNJE (T)

SO strategija Maxi-maxi ST strategija Maxi-mini

SLABOSTI (W) WO strategija Mini-maxi WT strategija Mini-mini

Slika 17 - SWOT matrica za formiranje strategije

Iz slike 17 mogu se analizirati četiri alternativne strategije i to:142 1. WT strategija je usmjerena na minimiziranje i poduzetnikovih slabosti i eksternih prijetnji. Može, na primjer, zahtijevati zajednički pothvat, smanjivanje ili čak likvidaciju poduzetničkog pothvata 2. WO strategija pokušava minimizirati poduzetnikove slabosti i maksimalizirati eksterne prilike. Poduzetnik određenim slabostima u nekim područjima može ili razviti ta područja unutar sebe ili pribaviti izvan potrebne sposobnosti (osobe s odgovarajućim vještinama), čime mu postaje moguće iskorištavanje prilika u eksternoj okolini.

3. ST strategija se zasniva na prednostima poduzetnika kojima će se nositi s prijetnjama iz eksterne okoline. Cilj je maksimalizirati svoje prednosti uz minimiziranje eksternih prijetnji. Na primjer, poduzetnik može koristiti svoje prednosti u bavljenju prijetnjama koje nastaju kada drugi poduzetnik pokrene isti poduzetnički pothvat.

4. Najpoželjnija je situacija ona u kojoj poduzetnik može upotrijebiti svoje prednosti da bi iskoristio prilike u eksternoj okolini (SO strategija). U stvari, cilj je poduzetnika prijeći iz ostalih na ovaj položaj u matrici. Ako poduzetnici imaju slabosti, nastojat će ih prevladati i pretvoriti u prednosti. Ako se suočavaju s prijetnjama, borit će se s njima kako bi se mogli usmjeriti na prilike.

SWOT matrica ne služi samo za sustavnu analizu jednog trenutka, već se može i treba koristiti u vremenskoj dinamici. Dinamičan prikaz odnosa kritičnih varijabli pokazat će najprije njihovo stanje u trenutku pokretanja poduzetničkog, a potom poželjan odnos tih varijabli u budućnosti. To znači da bi u zadanom vremenskom intervalu trebalo očekivati da će poduzetnik nastojati ostvariti SO strategiju.

142

Weihrich, H., Koontz, H., op. cit., str. 178.

134 OKOLINA PODUZEĆA Poduzeće ima dugu tradiciju u proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda. Locirano je na prikladnoj lokaciji te raspolaže adekvatnim zemljištem, građevinski objektima, relativno zastarjelim postrojenjima i opremom, transportnim uređajima, alatima, pogonskim inventarom, namještajem i drugom.

Svoje proizvode plasira na području cijele Hrvatske, a posebno na području Dalmacije. Jedan dio mliječnih proizvoda se povremeno izvozi u neke susjedne zemlje.

Proizvodnja se zasniva na danas uobičajenoj tehnologiji, ali postojeći instalirani proizvodni kapaciteti nisu dovoljno iskorišteni što za posljedicu ima relativnu – ostvarena proizvodnja iznosi otprilike tek polovinu potencijalne. Razlog nedovoljne iskorištenosti proizvodnih kapaciteta uvjetovan je mogućnostima plasmana mlijeka i mliječnih proizvoda uslijed jake konkurencije na tržištu. Od domaćih proizvođača glavni konkurenti su Lura, Vindija i Meggle, a od stranih Zott, Meggle, Bayernland. No i pore tako jake konkurencije poduzeće uspijeva plasirati svoje proizvode, a što treba zahvaliti činjenici da potrošači ipak poklanjaju pažnju porijeklu proizvoda i preferiraju domaće proizvode bar kad se radi o mlijeku i mliječnim proizvodima. Plasman mlijeka i mliječnih proizvoda dominantno se vrši preko velikih trgovačkih lanaca Konzum, KBC – Split, Studentski centar – Split, VP Lora – Split, Kerum – Split, Studenac – Omiš, Kaufland, Ribola, Ipercoop, Merkur 5, Makro – Feniks, Tommy commerce – Split.

Sirovina na kojoj poduzeće temelji svoju proizvodnju nabavlja se od kooperanata sa cijelog prostora Dalmacije i šire.

Uslijed nedovoljno rentabilnog poslovanja poduzeće raspolaže s veoma oskudnim vlastitim izvorima financiranja. Iako već sada ima visoki stupanj zaduženosti nailazi na razumijevanje kod banaka koje joj osiguravaju novac za kratkoročno financiranje proizvodnje i plasmana.

Međutim, dugoročni krediti bi bili neophodni za nabavku nove produktivnije tehnologije.

S obzirom na svoju veličinu logično je što ovo poduzeće ima funkcijsku dvo-razinsku organizacijsku strukturu u okviru koje se gaji interfunkcijski timski rad. Raspon kontrole i autonomija zaposlenih su veliki. Razvijeni su i odgovarajući oblici samokontrole. Kao potpora funkcioniranju ovako uspostavljene unutarnje organizacije poduzeće raspolaže odgovarajućom informatičkom tehnologijom.

1. Što je to okolina poduzeća, koje su njezine komponente i kako one utječu na pokretanje poduzetničkog pothvata?

2. Identificiraj faktore eksterne okoline ovog poduzeća i ocijeni njihov utjecaj na njegovo poslovanje.

3. Identificiraj faktore interne okoline ovog poduzeća i ocijeni njihov utjecaj na njegovo poslovanje.

4. Ocijeni koliko eksterni, a koliko interni faktori utječu na poslovanje ovog poduzeća i što bi ono trebalo učiniti da umanji ili neutralizira njihov utjecaj.

135

7. ISTRAŽIVANJE MARKETINGA ZA NOVI POTHVAT 7.1. Pojam i proces istraživanja marketinga

7.1.1. Pojam istraživanja marketinga

Novi poduzetnički pothvat može preživjeti samo ako za njegove proizvode/usluge postoji tržište. Stoga je veoma važno da svaki poduzetnik provede istraživanje koje treba dati odgovor na sljedeća pitanja:  što proizvoditi  za koje tržište, u kojim količinama i po kojim cijenama prodavati  što nudi konkurencija.

O kvaliteti odgovora na ova pitanja, a to znači o kvaliteti marketinškog istraživanja bitno ovisi sudbina dotičnog proizvoda ili usluge, odnosno poduzetničkog pothvata.

Stoga je veoma važno da poduzetnik raspolaže odgovarajućim činjenicama koje bi mu omogućile pravi odgovor na navedena pitanja, a što se postiže upravo marketinškim istraživanjem. U tu mu svrhu stoje na raspolaganju brojne tehnike i strategije korištenjem kojih poduzetnik može doći do saznanja o specifičnostima tog tržišta i ta saznanja prenijeti u poslovni plan.

Istraživanje marketinga čini polaznu osnovu za planiranje marketinga s obzirom da ono osigurava realnu podlogu za to planiranje. U tom smislu ono je orijentirano na pribavljanje podataka i informacija o dinamičnim kretanjima na tržištu, njihovu obradu, analizu, dijagnosticiranje, te prognozu očekivanih promjena budućeg sustava temeljnih tržišnih parametara kao što su ponuda, potražnja, potrošnja, razmjena, kretanje cijena, razvojna tendencija, apsorpcijske snage tržišta, promjene u tržišnim odnosima (odnosima konkurencije), promjene u razvoju tržišnih potreba, te u odnosu na ostale elemente buduće tržišne konstelacije.143 Istraživanje marketinga obuhvaća sve njegove segmente, što znači da se u istraživanju polazi od svjetskog tržišta, preko domaćeg i granskog pa do tržišta koje se odnosi na

143

Bratko, S., Henich, V., Obraz, R., Prodaja, Narodne novine, Zagreb, 1996., str. 36.

136 dotičnog poduzetnički pothvat. U sadržajnom smislu obično se obuhvaćaju sljedeća područja:144  istraživanje tržišta prodaje (svjetskog, domaćeg i dotičnog poduzeća)  istraživanje proizvodnog programa i asortimana (kvalitativni i kvantitativni aspekt – prosječna stopa rasta)  istraživanje kanala prodaje (direktna, indirektna) i kanali distribucije (transport, skladištenje, doprema i otprema, te kontrola zaliha)  istraživanje prodajnih cijena i uvjeta (faktori utjecaja, metode utvrđivanja cijena, politika cijena)  istraživanje promotivnih aktivnosti (ekonomska propaganda, unapređenje prodaje, osobna prodaja, odnosi s javnošću, ekonomski publicitet i drugo) Kvalitetnim istraživanjem tržišta uspostavlja se i kvalitetna dijagnoza koja predstavlja osnovu kvalitetnoj prognozi prodaje. Upravo povezivanje dijagnoze tržišta s prognostičkim elementima služi poduzetniku u cilju programiranja budućnosti, odnosno buduće strategije i taktike nastupa na domaćem i stranom tržištu.145

7.1.2. Proces istraživanja marketinga

Da bi se došlo do tih informacija potrebno je izvesti određeni logički postupak koji karakterizira proces istraživanja marketinga, a koji se sastoji od sljedećih faza:146 1. definiranje problema i ciljeva istraživanja 2. određivanje izvora podataka i vrste istraživanja 3. određivanje metoda i obrazaca za prikupljanje podataka 4. određivanje vrste uzorka i prikupljanje primarnih podataka 5. analiza podataka i interpretacija rezultata 6. sastavljanje izvještaja Ovim istraživanjem poduzetnik dolazi do odgovarajućih činjenica koje mu omogućuju da predvidi promjene, prilagodi im se i unovči ih, te izbjegne mogući rizik.

(1) Definiranje problema i ciljeva istraživanja Definiranje problema ključna je točka u istraživanju marketinga, a usmjereno je na poticanje pravih pitanja kao što su:147

144

Usporedi: Bratko, S., Henich, V., op. cit., str. 38-78.

Bratko, S., Henich, V., op. cit., str. 37.

146 Marušić, M., Vranešević, T., Istraživanje tržišta, ADECO, Zagreb, 2001., str. 77.

147 Siropolis, C. N., op. cit., str. 428.

145

137 

Priroda proizvoda. Kakav je proizvod, fizički i kemijski? Kako se rabi? Kako se izrađuje?  Priroda tržišta. Koliko je velika grana? Kakva je? Gdje su kupci koncentrirani?  Veličina i izgled tržišta. Koliko se godišnje može prodati? Koliko se godišnje prodavalo u proteklih pet godina? Koji čimbenici utječu na izgled tržišta?  Cijene. Kako su se cijene mijenjale u posljednjih pet godina? Što utječe ne cijene? Kakve će cijene biti u budućnosti?  Proizvodnja. Kakvim bi pobližim značajkama proizvoda proces proizvodnje trebao udovoljiti? Kako bi proizvod trebalo pakirati? Kakva bi patentna prava trebalo otkupiti?  Konkurencija. Tko su takmaci? Gdje se nalaze? Koji je njihov proizvodni kapacitet? Koje su njihove prednosti i nedostaci? Kakvi su izgledi za kapacitet?  Marketing. Kojim se kanalima prodaju proizvodi? Od svake novčane jedinice utrošene na marketing koliko se, približno, utroši na oglašavanje, prodajnu promociju, osobnu prodaju i servisiranje?

Marketinško istraživanje bi trebalo osigurati poduzetniku što više činjenica kako bi mogao pronaći tržišne niše koje najbolje odgovaraju njegovom poduzetničkom pothvatu. U tom smislu poduzetnik treba i postaviti tržišne ciljeve koje će moći ostvariti.

(2) Određivanje izvora podataka i vrste istraživanja Pronalaženje i prikupljanje podataka jedno je od specifičnih pitanja prilikom pokretanja poduzetničkog pothvata. Naime, dok uspostavljeno poduzeće (posebno ono veliko) ima razvijene odjele za marketinška istraživanja dotle poduzetnik koji pokreće pothvat nama nikoga tko bi se mogao baviti marketinškim istraživanjima.

Stoga se mora osloniti na:  podatke kojima on sam raspolaže u trenutku pokretanja pothvata  podatke koje ima gospodarska komora, udruga malih poduzetnika, Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, javne knjižnice i marketinški odjeli javnih medija,  podatke do kojih će po njegovoj narudžbi doći određena marketinška agencija,  povremenim kratkim marketinškim istraživanjima koja će sam provesti.

U svakom slučaju poduzetnik će koristiti sve one izvore podataka koji su mu raspoloživi u trenutku pokretanja pothvata. Pritom se tako prikupljeni podaci mogu koristiti u svrhu izviđanja ili pak u svrhu zaključivanja, pa se na toj osnovi i razlikuju dva oblika istraživanja marketinga, i to:  izviđajno  zaključno

138 Izviđajno istraživanje, kako mu i naziv govori, je takvo istraživanje koje se provodi kada je tržište relativno nepoznato pa stoga treba dobiti predstavu o njegovoj širini i naravi. Suprotno tome, kada je tržišna situacija poznata, tada se provodi zaključno ili konkluzivno istraživanje kojim treba doći do zaključaka i potencijalnih akcija djelovanja. Ono se može provesti kao opisno i kao uzročno.

Opisno zaključno istraživanje podrazumijeva dobivanje uvida u situaciju i stanje na tržištu, a obično se odnosi na detaljnije istraživanje određenih pojava na tržištu povezanih uz određeni proizvod ili uslugu.

Uzročno zaključno istraživanje obično se provodi u slučaju kada se želi dobiti predstava o uzrocima određenih pojava na tržištu, utvrđenih opisnim istraživanje.

(3) Određivanje metoda i obrazaca za prikupljanje podataka Kako doći do potrebnih podataka o tržištu ključno je pitanje istraživanja marketinga odgovor na koje poduzetnik može dobiti primjenom dvije metode, a to su: 1. metoda ispitivanja 2. metoda promatranja Metoda ispitivanja se temelji na postavljanju pitanja osobama od kojih se podaci prikupljaju i njihove odgovore u usmenom ili pismenom obliku. S obzirom na svoje mogućnosti ova je metoda najraširenija u prikupljanju podataka.

Metoda promatranja se temelji na neposrednom uočavanju i bilježenju činjenica ili događaja od strane pojedinca (promatrača) uz uporabu odgovarajućih tehničkih pomagala (fotoaparata, kamere i dr.).

Dizajniranje i proizvodnja odjeće A kako prkositi krizi pokazale su i zagrebačke poduzetnice, majka i kćer,Josipa i Matea Maslač. One vode veliki tekstilni biznis, proizvode i dizajniraju odjeću za gotovo sve industrijske grane u državi.

Tajna njihove uspješnosti je, kažu, raspoređivanje rizika na više povezanih djelatnosti.

Važno je, dodaju, da se stalno istražuje i da se recesiju shvati kao priliku za proboj, a ne kao problem. Još jedno zlatno pravilo, po kojem rade Josipa i Matea, je ulaganje isključivo iz prihoda, bez nerealnog zaduživanja. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

139 (4) Određivanje vrste uzorka i prikupljanje primarnih podataka Uzorak je dio populacije, odnosno osnovnog skupa, koji se podvrgava istraživanju. Da bi se uzorak uspješno primijenio potrebno je najmanje odrediti sljedeće:  okvir izbora uzorka  način biranja uzorka  veličinu uzorka Okvir izbora uzorka predstavlja popis jedinica iz kojih se uzorak bira, koji je u istraživanju marketinga u pravilu segment potencijalnih kupaca.

Način biranja uzorka može biti slučajan i namjeran, pa odatle i dvije vrste uzoraka.

Slučajni uzorak je takav uzorak u kojemu svaki član populacije ima podjednaku šansu da bude uključen u uzorak (npr. odabir na temelju slučajnih brojeva). Riječ je o slučajnom izboru jedinica primjenom neke od metoda slučajnog izbora.

Razlikuje se više vrsta slučajnog uzorka i to: jednostavni slučajni uzorak, sustavni uzorak, stratificirani uzorak, uzorak grupa (klastera) i uzorak površina.

Namjerni uzorak je onaj uzorak koji je zasnovan na prosuđivanje istraživača koji na umu ima cilj o tome koji će članovi biti odabrani u uzorak. Radi se o uzorku koji se dobiva izborom jedinica za koje istraživač, prema svom osobnom uvjerenju, smatra da su tipične i reprezentativne za dani osnovni skup.

Razlikuje se više vrsta namjernog uzorka i to. prigodni uzorak, uzorak poznavatelja, prosudbeni uzorak i kvotni uzorak.

Veličina uzorka usko je povezana s problemom istraživanja. Uzorak svojom veličinom mora biti takav da na postavljena pitanja odgovori s određenom točnosti i određenom stupnju pouzdanosti.

(5) Analiza podataka i interpretacija rezultata Analiza činjenica ima za cilj da sve prikupljene podatke obradi na adekvatan način kako bi poduzetnik mogao doći do odgovora na pitanje na koji segment tržišta ciljati?

Da bi dobio taj odgovor prikupljeni podaci se mogu kategorizirati u četiri skupine:148  čimbenici koji se odnose na proizvod  čimbenici koji se odnose na geografske karakteristike  čimbenici koji se odnose na psihografske karakteristike  čimbenici koji se odnose na demografske karakteristike Polazeći od čimbenika koji se odnose na proizvod, tržište se može segmentirati s obzirom na:  koristi koje kupci očekuju od proizvoda 148

Prema Siropolis, C. N., op. cit., str. 432-435.

140  obujam uporabe proizvoda  krajnju uporabu proizvoda.

S obzirom na čimbenike koji se odnose na geografske karakteristike tržište se može segmentirati s obzirom na:  geografska područja (regije, gradove, sela i drugo)  klimatske uvjete  gustoću stanovništva S obzirom na psihografske čimbenike tržište se može segmentirati s obzirom na:  karakterne osobine  stil života  motive S obzirom na demografske čimbenike tržište se može segmentirati s obzirom na:  životnu dob  obrazovanje  dohodak Polazeći od navedenih čimbenika poduzetnik provodi segmentaciju tržišta kako bi se mogao usredotočiti na jedan ili nekoliko segmenata tržišta, a ne na sve njih.

Nakon što je identificirao tržišni segment na koji će usredotočiti svoje akcije, poduzetnik mora odlučiti kako najbolje steći nove i zadržati postojeće kupce. Da bi u tome uspio on najprije mora dobro proučiti elemente marketinga, a potom pripremiti onaj marketinški splet koji će najbolje ostvariti njegove ciljeve.

(6) Sastavljanje izvještaja Rezultati do kojih se došlo istraživanjem marketinga prezentiraju se u pisano obliku koji najbolje odgovara poduzetniku. Svrha ove prezentacije je da jasno prikaže ne samo glavne rezultate do kojih se došlo već i preporuke akcija koje treba poduzeti.

Izvještaj treba biti takav da je po svom obliku i sadržaju prilagođen potrebama i zahtjevima korisnika. Pritom se ne smije zanemariti ni njegov vanjski izgled i druge relativno manje važni aspekti.

Bitno je imati u vidu da ovaj izvještaj predstavlja početnu točku u procesu marketinga.

Naime, na temelju rezultata koji su prezentirani u tom izvještaju poduzetnik će pokretati daljnje akcije, a koje mogu, u najgorem slučaju, biti usmjerene i na zaustavljanje poduzetničkog pothvata.

141

7.2. Elementi marketinga

7.2.1. Proizvod

Proizvod se može definirati kao skup fizičkih, uslužnih i simboličnih obilježja od kojih se očekuje da kupcu pruže zadovoljstvo odnosno upotrebnu vrijednost (Kotler).

Najvažnija su obilježja proizvoda sljedeća: 1. dizajn, 2. kvaliteta, 3. marka, 4. funkcionalnost, 5. pakiranje, 6. garancija i postprodajni servisi.

Navedena kao i druga obilježja proizvoda utječu na to kako će on biti prihvaćen na tržištu, a to znači i kako će se prodavati i po toj osnovi ostvarivati poslovni prihodi.

Stoga o svim tim obilježjima poduzetnik mora i te kako voditi računa.

Dizajn proizvoda je kompleksan pojam koji obuhvaća estetsko (umjetničko) i funkcionalno oblikovanje proizvoda, pri čemu se ne misli samo na kreiranje estetski privlačne i funkcionalne figure i konstrukcije proizvoda, već i na izbor materijala, kreiranje ambalaže, litografskih rješenja naziva proizvoda, tvrtke, marke proizvoda kao i drugih elemenata koji doprinose cjelovitoj kvaliteti proizvoda.

Kvaliteta proizvoda podrazumijeva takva svojstva tog proizvoda koja mogu zadovoljiti određenu potrebu. Ta se svojstva protežu na materijal iz kojega je proizvod sačinjen, oblik proizvoda, njegovu izvedbu, sastav proizvoda, njegov učinak, konstrukciju, boju, te na obilježja u vezi s ukusom, pomodnost i slično.

Marka proizvoda je ime, termin, simbol ili oblik, ili kombinacija navedenih elementa, a koji imaju za cilj da identificiraju proizvod/uslugu jednog prodavača (ili grupe prodavača) i da ga razlikuju od konkurentskog proizvoda/usluge. Trgovačka marka se obično smatra kao dio marke proizvoda koji se pojavljuje u obliku simbola, posebnog dizajna ili specijalne boje ili oblika slova.

Svi proizvodi ne moraju imati marku. Ako se proizvod ne može razlikovati u odnosu na konkurenciju, onda mu ne treba određivati marku. To isto vrijedi i u slučaju kada se nekom proizvodu ne može održati standardna kvaliteta.

142 Funkcionalnost proizvoda je usko povezana sa njegovim dizajnom. Moglo bi se kazati da je to ona komponenta dizajna koja se odnosi na fizičku konstrukciju ili namjenu proizvoda po čemu se on razlikuje od drugih proizvoda. Promjenama u funkcionalnoj komponenti proizvoda moguće je ostvariti značajne tržišne prednosti posebno kada se funkcionalnost proizvoda poboljšava. To kod potrošača može stvoriti veće preferencije za dotični proizvod.

Pakiranje proizvoda ima više različitih funkcija od kojih je primarna ona koja se odnosi na zaštitu i uspješnu prezentaciju proizvoda. U tom smislu pakiranje treba da osigura zaštitu proizvoda, da bude pogodno za potrošača, transport, rukovanje i skladištenje; ono zatim treba biti informativno, da pobuđuje emocionalne potrebe, te da se proizvod po njemu lako uočava među mnoštvom drugih proizvoda.

Garancija i postprodajni servisi važno su obilježje proizvoda, naročito proizvoda iz grupacije trajnih potrošnih dobara (npr. bijela tehnika, automobili, TV aparati, itd.).

Garancija je jamstvo proizvođača za ispravno funkcioniranje proizvoda za određeno vrijeme i njegova obveza da će besplatno u garantnom roku otkloniti nedostatke na proizvodu i kvarove nastale pri njegovoj normalnoj upotrebi za vrijeme garantnog roka. Da bi to mogao proizvođač osniva vlastite servisne jedinice ili povjerava drugima obavljanje servisnih usluga koje bi inače sam morao obaviti.

Garancijama i razvijenom servisnom mrežom mogu se osigurati značajne tržišne prednosti.

Svaki proizvod ima svoj životni vijek pa stoga poduzetnik treba pratit u kojoj se fazi taj proizvod nalazi kako mu se ne bi dogodilo da na vrijeme ne reagira uvođenjem novog proizvoda.

7.2.2. Cijena

Cijena proizvoda je brojčani izraz količine novca koju treba platiti za jedinicu nekog proizvoda/usluge prilikom kupovine. Ona je promjenljiva veličina te ovisi o nizu faktora od kojih su najvažniji vrijednost proizvoda, troškovi proizvodnje, utjecaj konkurencije, zakonski propisi i način prodaje.

Navedeni kao i drugi faktori utječu da li će se cijena proizvoda/usluga formirati na višoj ili nižoj razini, a što ima povratni utjecaj na uspješnost poslovanja.

143 7.2.2.1. Određivanje cijena postojećih proizvoda/usluga

Tri su temeljna načina određivanja cijena, i to: 1. troškovi plus dobit 2. ponuda i potražnja 3. prodajna cijena tržišnih lidera.

(1) Najjednostavniji način određivanja cijena je onaj po kojemu se prodajna cijena formira tako da se na troškove doda primjerena veličina dobiti.

Cijena = Troškovi + Dobit Bitno je pitanje kako odrediti veličinu ukupnih troškova s obzirom da veličina fiksnih troškova po jedinici proizvoda ovisi o obujmu proizvodnje.

(2) Određivanje cijene na temelju ponude i potražnje polazi od postojeće tržišne cijene i na temelju kalkulacije troškova utvrđuje se može li se racionalno organizirati ponuda. Ukoliko razlika između prodajne cijene i troškova osigurava normalnu dobit tada će poduzetnik organizirati svoju ponudu. Ukoliko su troškovi veći ili jednaki prodajnoj cijeni poduzetnik tada može:  u dogovoru s ostalim poduzetnicima koji nude isti proizvod povećati tržišnu cijenu uz isti obujam prodaje,  u koliko se tržišna cijena ne može povećati poduzetnik može poduzeti akcije diferenciranja proizvoda ili drugih elemenata marketing miksa, te formirati vlastiti tržišni segment.

(3) Slijeđenje prodajne cijene tržišnih lidera obično se prakticira u slučaju kada poduzetnik ne može značajno djelovati na tržišnu cijenu.

7.2.2.2. Određivanje cijena novih proizvoda/usluga

Određivanje cijena novih proizvoda/usluga može bit problem s obzirom da suviše visoka cijena može dovesti do neuspjeha na tržištu, a suviše niska cijena može dovesti do nepotrebnih gubitaka. U ovakvim se slučajevima mogu primijeniti dvije varijante cijena.

1. cijena "pobiranja vrhnja" 2. penetracijska cijena.

144

(1) Cijena pobiranja vrhnja određuje se na temelju onoga što kupac može platiti pa se na taj način često dolaze do visokih zarada. Uspješno se primjenjuje u sljedećim slučajevima:149  ako je velika vjerojatnost da visoka cijena neće odvratiti od kupnje novog proizvoda  ako su troškovi stvaranja novog proizvoda visoki, a on bi mogao brzo zastarjeti  ako je poduzetnikova patentna zaštita proizvoda jaka.

(2) Drugi način određivanja cijene novog proizvoda je penetracijska cijena. To je takva cijena koju poduzetnik određuje na niskoj početnoj razini kako bi što prije pridobio kupce, odnosno kako bi se što prije infiltrirao na tržištu. Ovaj način određivanja cijena novog proizvoda dobro funkcionira: 150  ako je vjerojatnije da su kupci osjetljivi na cijenu novog proizvoda; to znači da će niža cijena podići ukupne prihode na višu razinu nego što bi ih podigla viša cijena  ako bi niska cijena vjerojatno obeshrabrila takmace u osvajanju tržišta.

U oba slučaja na dugi rok oba načina formiranja cijene novog proizvoda vode do iste profitne slike s tim da se kod pobiranja vrhnja to ostvaruje malim obujmom uz visoke cijene, a kod penetracije niskom cijenom uz veliki obujam proizvodnje.

7.2.2.3. Određivanje veleprodajnih i maloprodajnih cijena proizvoda/usluga

U veleprodaji i maloprodaji obično se cijena određuje pomoću marže, koja predstavlja razliku između prodajne i nabavne cijene, tj.: Marža = Prodajna cijena - Nabavna cijena Marža se kreće u velikom rasponu, a u ovisnosti o vrsti proizvoda. Može se izračunati bilo kao postotak prodajne cijene bilo kao postotak nabavne cijene: Marža (u Kn) Postotak marže u prodajnoj cijeni = ---------------------------------- x 100 Maloprodajna cijena (u Kn) Marža (u Kn) 149 150

Siropolis, C. N., op. cit., str. 437-438.

Siropolis, C. N., op. cit., str. 438

145 Postotak marže u nabavnoj cijeni = ---------------------------- x 100 Nabavna cijena (u Kn) Kako izračunati prodajnu cijenu?

Ako je poznata nabavna cijena i određena marža, tada se prodajna cijena izračunava po obrascu: Nabavna cijena Prodajna cijena = ------------------- x 100 100% - % marže Određivanje cijena usluga. To je znatno teže pa se primjenjuju različiti načini kao što je cjenik radova, zatim tako da se utvrdi cijena rada i njoj dodaju troškovi materijala, po satu rada i drugo. Sve to ovisi o vrsti usluge.

7.2.3. Distribucija

Distribucija predstavlja skup aktivnosti usmjerenih na izbor kanala (putova) prodaje kao i čuvanja i dotura proizvoda od proizvođača do potrošača. Sastoji se od dva područja, a to su: 1. izbor kanala distribucije, 2. fizička distribucija.

(1) Izbor kanala distribucije predstavlja proces odlučivanja o tome hoće li se i koliko faza distribucije koristiti da bi se proizvod doturio do potrošača. U to smislu poduzetniku stoje na raspolaganju različite mogućnosti kako je to prikazano na slici 18.

Proizvođač proizvoda široke potrošnje

Agent

Agent

Veletrgovac

Veletrgovac

Proizvođač industrijskih proizvoda

Agent

Distributer

Trgovac na malo

Korisnik

Agent

Distributer

146 Slika 18 - Različiti kanali distribucije (Siropolis, C. N., op. cit., str. 437.)

Mala poduzeća često ne mogu formirati vlastitu prodajnu službu i u njoj zaposliti ljude koji bi prodavali njihove proizvode, pa stoga pribjegavaju angažiranju agenata proizvođača.

(2) Fizička distribucija predstavlja skup aktivnosti usmjerenih na efikasno pokretanje gotovih proizvoda od završetka proizvodnje do potrošača, a obuhvaća: a) skladištenje b) transport c) otpremu i d) kontrolu zaliha (a) Skladištenje je važan element fizičke distribucije, a ima dvije važne funkcije i to: 1. čuvanje i 2. pokretanje materijalnih vrijednosti.

Funkcija čuvanja ima zadatak da osigura adekvatno održavanje zaliha u skladu s zahtjevima tržišta s tim da se osiguraju minimalni troškovi zaliha i puna sigurnost opskrbe kupaca.

Funkcija pokretanja materijalnih vrijednosti u skladištu sastoji se od prijema, manipulacije, sortiranja i kompletiranja narudžbi, te otpreme.

Poduzetnik može skladištenje organizirati na više načina, i to:  organizirati skladištenje na mjestu proizvodnje,  prepustiti skladištenje trgovini (maloprodaji ili veleprodaji),  koristiti javna skladišta,  koristiti kombinirane oblike skladištenja. (b) Transport ima zadatak da proizvode doturi do potrošača. Poduzetnik može organizirati vlastiti transport, a može koristiti javni transport. Koji će od ova dva oblika transporta izabrati ovisi o nizu faktora kao što je vrsta i količina proizvoda, udaljenost, troškovi, razvijenost saobraćajnog sistema, itd. Osnovi modaliteti transporta su: željeznički, cestovni, zračni, pomorski, riječni i transport pomoću cjevovoda. (c) Otprema ima zadatak da pripremi proizvod za prijevoz uključivši pakiranje, ispostavljanje i prikupljanje potrebne dokumentacije za prijevoz, odabiranje prijevoznika, transportnih putova i sredstava, te obavljanje ostalih poslova sve do predaje proizvoda prijevozniku. (d) Kontrola zaliha ima zadatak da osigura nesmetani proces proizvodnje i zadovoljenje potražnje za proizvodima.

147

Dragana Juričko, završila je srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar, te nakon 11 godina rada u ljekarni odlučila je napraviti veliki preokret. Naime, ljubav prema slasticama nagnala ju je da napusti rodni grad i siguran posao, te se uputi na daljnje školovanje u inozemstvu. U Parizu i Londonu školovala se u poznatoj slastičarskoj školi Le Cordon Blue gdje je uspješno diplomirala, te se potom vratila u Split gdje je u svibnju 2013. osnovala mali proizvodni pogon pod nazivom Slatkarija u kojemu proizvodi domaće slastice. Većinu recepata po kojima je organizirala proizvodnju dobila je u školi te ih prilagodila ukusu koji će odgovarati našem podneblju i namirnicama koje su joj dostupne. Također je iskoristila dio maminih i bakinih recepata te ih modernizirala. Osim toga, po njenom mišljenju, uvijek ima nešto novo što joj privlači pažnju i što je vrijedno isprobati. Tako u paleti njenih proizvoda ima dosta svega – od dječjih torti sa nebrojno animiranih junaka, do onih u obliku Chanel torte, preko motiva koje ne bi predlagali mlađim od 18 godina.

Može se kontaktirati preko maila slatkarija@hotmail.com te preko facebook stranice www.facebook.com/slatkarija (Izvor: Matić, A., Slatkarija – Praznik za oči i nepca, Stil, Sloboda Dalmacija, 21. rujan 2013., broj 38, str. 36-37.)

7.2.4. Promocija

Promocija se često shvaća isključivo kao komunikacija usmjerena na obavještavanje i uvjeravanje kupaca da prihvate ideje o proizvodu ili usluzi. Međutim, danas je sve raširenije znatno šire shvaćanje promocije po kojemu ona ima za cilj informiranje, prodaju i unapređenje prodaje proizvoda ili usluga. Stoga se sadržajno gledano promocija javlja u tri osnovna oblika, a to su: 1. prodaja, 2. prodajna promocija i 3. oglašavanje, publicitet i javni odnosi.

(1) Prodaja je neposredni susret s kupcem, a može se vršiti na različite načine u ovisnosti o proizvodu, kupcu, vremenu i obujmu prodaje. Najčešće se koriste sljedeće metode prodaje:  osobna prodaja  prodaja putem oglas  prodaja preko telefona, TV-a, interneta  prodaja pomoću pisma  prodaja pomoću kataloga  prodaja na temelju uzorka  sajamska, burzanska, aukcijska i licitacijska prodaja

148  prodaja pomoću automata  samoposluživanje.

Za poduzetnika je važno da odabere određenu metodu prodaje odnosno njihovu kombinaciju vodeći računa da ostvari one ciljeve prodaje koje je utvrdio marketinškim planom.

Iako postoje različite prodajne situacije pa se i prodajni proces razlikuje ipak se taj proces globalno može sagledati iz sljedećih šest koraka: 1. Planiranje pristupa kupcima. Prije nego što se pristupi kupcima za koje je marketinškim istraživanjima utvrđeno da će najvjerojatnije kupiti proizvod poduzetnik treba utvrditi što želi, odnosno koji su mu ciljevi - želi li npr. forsirati obujam prodaje uz nisku cijenu ili pak obujam prodaje nije bitan već zarada. U tom smislu poduzetnik treba izabrati adekvatnu strategiju i taktiku pristupa potencijalnim kupcima.

2. Pristupanje kupcima. Nakon što je poduzetnik definirao svoje ciljeve i strategiju za njihovo ostvarenje on uspostavlja kontakt s osobom koja odlučuje o kupnji.

Namjera mu je pritom da je pripremi za prezentaciju u kojoj će na najbolji mogući način predstaviti proizvod. U ovom kontaktu poduzetnik nastoji otkriti kupčeve potrebe i ukazati na to kako njegov proizvod može zadovoljiti te potrebe.

3. Prezentacija ponude. U ovom koraku poduzetnik kupcu naglašava prednosti proizvoda u pogledu upotrebnih svojstava, dizajna, pakiranja, cijene, rokova isporuke, uvjeta plaćanja i drugo. Pri tom naročito treba ukazati na prednosti koje njegov proizvod ima u odnosu na konkurenciju. U tu svrhu demonstracija proizvoda je najbolji način prezentacije proizvoda.

4. Zaključivanje prodaje. To je najvažniji korak u kojemu se utvrđuje suglasnost kupca da kupi proizvod, a što se potvrđuje ugovorom ili zaključnicom, odnosno narudžbom kupca.

5. Izvršenje prodaje. Nakon što je prodaja zaključena poduzetnik daje nalog svom skladištu da izvrši otpremu robe kupcu. Čime i kako će se ta otprema izvršiti ovisi o dogovoru između njega i kupca. Moguće je da to bude prijevoznim sredstvom poduzetnika, kupca, javnog poduzeća ili špeditera. Istovremeno s otpremom robe poduzetnik ispostavlja račun za naplatu isporučene robe.

6. Postprodajni servis. Ovaj korak garantira kupcu da će poduzetnik o kupljenom proizvodu voditi brigu i tokom njegove upotrebe. U tom smislu on preuzima obvezu održavanja proizvoda uopće, a posebice u jamstvenom roku.

Kasnije, kada je poduzetnički pothvat uspostavljen u obliku poduzeća, uspjeh prodaje u znatnoj mjeri ovisi o prodajnom osoblju na koje se postavljaju različiti zahtjevi u ovisnosti o vrsti proizvoda i načinu prodaje.

(2) Prodajna promocija. Kako je već naprijed rečeno prodajna promocija u užem smislu predstavlja komunikaciju usmjerenu na obavještavanje i uvjeravanje kupaca da

149 prihvate ideje o proizvodu ili usluzi. Ona može imati različite oblike ovisno o vrsti i namjeni proizvoda, kombinirana s oglašavanjem i prodajom osigurava najveće efekte.

Osnovni oblici prodajne promocije su:  oglasni materijali  znakovi radnje  kutni panoi i plakati  brošure  oznake na policama  uređenje izloga  demonstracija proizvoda  stručne konferencije  specijalne izložbe, sajmovi i saloni  razni pokloni posrednicima, itd.

Pored ovoga u prodajnoj se promociji koriste i sredstva za neposredno stimuliranje kupnje kao što su:  davanje specijalnih kupona pomoću kojih se u narednoj kupnji dobiva popust  organiziranje raznih lutrijskih igara ako se kupi određena količina proizvoda  pokloni koji su upakirani uz proizvod  davanje besplatnih uzoraka, itd.

Sve ovo ima za cilj ostvarenje planiranog obujma prodaje.

Prodajna promocija ima niz prednosti u odnosu na oglašavanje i osobnu prodaju kao što su:  s manje troškova postižu se veći efekti  pogodno je sredstvo komuniciranja s potencijalnim kupcima  omogućava brže prihvaćanje novih proizvoda  njeni se troškovi i efekti lakše kontroliraju (3) Oglašavanje predstavlja skup aktivnosti koje su usmjerene na obavještavanje kupaca o proizvodima i uslugama. Ono treba:151  priopćiti željenu poruku  doprijeti do kupca dovoljan broj puta  prodati proizvod  zaraditi povrat na novac utrošen na propagandu.

Te obavijesti ili poruke mogu imati različite oblike kao što su oglasi u novinama, TV spotovi, posteri, neonski natpisi i drugo. Za poduzetnika je pitanje može li on snositi troškove koji nastaju izborom određenog oblika oglašavanja. Na to nije jednostavno odgovoriti ali svakako planiranje izdataka za oglašavanje može u tome pomoći. Tim planom treba povezati troškove oglašavanja s ciljem koji se želi postići prodajom dotičnog proizvoda (ostvarenjem vrijednosti prodaje u iznosu od X milijuna kuna). U tu svrhu treba odrediti sadržaj propagandne poruke i medij kojim će se ona prenijeti.

151

Siropolis, C. N., op. cit., str. 440

150 Što se tiče sadržaja poruke on mora biti utemeljen na činjenicama (koje se utvrđuju marketinškim istraživanjem) te pružiti poduzetniku odgovor na sljedeća pitanja:152  Po čemu je moj proizvod jedinstven?  Što može pružiti kupcu, a konkurencijski proizvod ne može? Hoće li mu uštedjeti novac? Hoće li duže trajati? Je li bolje kvalitete?  Kako mogu uvjeriti željenog kupca da je moj proizvod bolji?

Tek nakon što je odgovorio na ova pitanja poduzetnik bira agenciju s kojom će oblikovati poruku i odabrati medij kojim će poruka biti prenesena.

(4) Publicitet je besplatna poruka o proizvodu ili poduzeću poslana kroz neki masovni medij. Njegov inicijator može biti sam poduzetnik ili pak pojedini medij, a može nastati u različitim prilikama kao što su određene gospodarske i političke manifestacije, te drugi oblici masovnog komuniciranja.

Poduzetnik treba iskoristiti svaki oblik pozitivnog publiciteta i nikad ga ne treba izbjegavati jer on može imati veći utjecaj na prodaju od plaćenog oglašavanja. To stoga što sudove o proizvodu, poduzeću ili njegovom poslovanju iznose drugi pa je uvjerljivost poruke veća.

Negativni publicitet poduzetnik treba izbjegavati jer on može imati razorne posljedice za poduzeće. To najbolje može postići ako mu je stalno u fokusu pozornosti kupac.

Kao oblici publiciteta najčešće su obavijesti za novinstvo, fotografije s tekstom i konferencije za novinstvo.

(5) Servis je važno marketinško sredstvo koje ima za cilj da kupac ostane zadovoljan kupljenim proizvodom. On je orijentiran na proizvod i na kupca.

Orijentacija servisa na proizvod ogleda se u tome što poduzetnik organizira aktivnosti kojima se vrši popravak na proizvodu ukoliko do te potrebe dođe tokom upotrebe.

Takav servis može biti besplatan - ako se obavlja u jamstvenom (garantnom) roku, i uz naplatu - ako se obavlja izvan jamstvenog (garantnog) roka. Ovaj oblik servisa naročito je važan za trajna potrošna dobra (npr. bijela tehnika, automobili, TV aparati, itd.), ali i na druga trajna dobra (npr. strojeve, građevinske objekte, itd.) kada poduzetnik šalje svoje stručnjake na licu mjesta da otklone kvarove i slično.

Orijentacija servisa na kupca ogleda se u tome što prodavač organizira različite aktivnosti kojima nastoji zadovoljiti kupca prilikom kupnje. Tako neke robne kuće organiziraju posebne prostore za brigu o djeci dok roditelji kupuju.

Važan način pridobivanja kupaca su i jamstva koje poduzetnik daje za ispravno funkcioniranje proizvoda za određeno vrijeme i preuzima obvezu da će besplatno u jamstvenom roku otkloniti nedostatke na proizvodu i kvarove nastale pri njegovoj normalnoj upotrebi za vrijeme jamstvenog roka. Da bi to mogao proizvođač osniva vlastite servisne jedinice ili povjerava drugima obavljanje servisnih usluga koje bi inače sam morao obaviti.

152

Siropolis, C. N., op. cit., str. 441.

151 Jamstvima i razvijenom servisnom mrežom mogu se osigurati značajne tržišne prednosti.

7.2.5. Kombiniranje elemenata marketinga

Nije dovoljno da poduzetnik dobro pripremi svaki od elemenata marketinga pojedinačno već je potrebno da se oni kombiniraju u jedinstven sustav koji se naziva marketinški splet (marketing mix). Cilj mu je stvoriti kupca, a što se postiže time da kupac dobije pravi proizvod u pravo vrijeme i na pravom mjestu uz adekvatnu cijenu.

Marketinški splet često se naziva i 4P što dolazi od engleskih riječi koje čine taj splet Product (proizvod), Price (cijena), Place (distribucija), Promotion (promocija).

P

P

P

P

KUPAC

Slika 19 - Kombiniranje elemenata marketinga

Pored kombiniranja elemenata marketinga ovo kombiniranje poduzetnik treba provoditi i unutar svakog od tih elemenata s obzirom da svaki od njih ima različita obilježja. Na prvi pogled se čini da to nije neki poseban problem, ali ako se zna da se u proces formiranja marketinškog spleta trebaju uključiti razne aktivnosti u poduzeću uz istovremeno respektiranje niza vanjskih i unutarnjih ograničenja onda se vidi sva složenost i težina tog procesa.

Osnovni je zadatak poduzetnika da svaki element marketinga kombinira u onoj količini koja će dati najveće efekte, odnosno koja će dati najveću dobit u odnosu na uloženi novac u elemente marketinga.

152

7.3. Planiranje marketinga

7.3.1. Razumijevanje planiranja marketinga

Nakon što je poduzetnik prikupio sve potrebne podatke i informacije o ciljanom tržištu, te definirao svoju strategiju marketinga pristupit će pripremi plana marketinga kao ključnom dijelu poslovnog plana.

Plan marketinga ima višestruku funkciju, a prije svega određuje koliko će poduzetnik učinkovito konkurirati na tržištu, odnosno koliko će uspješno ostvariti postavljene ciljeve poduzetničkog pothvata.

Plan marketinga se izrađuje kako bi dao odgovore na tri sljedeća pitanja: 1. Gdje smo sada?

2. Kamo želimo stići?

3. Kako tamo stići?

U odgovoru na ova pitanja poduzetnik najprije treba dati retrospektivan prikaz kretanja na ciljanom tržištu sa svim prilikama i prijetnjama koje vladaju na tom tržištu, te svoje snage i slabosti, kojima bi se sučelio na tom tržištu. Iz odnosa tih pojava trebali bi rezultirati ciljevi koje poduzetnik namjerava ostvariti. U tom smislu on treba definirati određene marketinške strategije koje će se implementirati pokretanjem poduzetničkog pothvata. Ove bi mu strategije trebale omogućiti da ostvari postavljene ciljeve.

Pri izradi plan marketinga poduzetnik se mora voditi određenim kriterijima od kojih su karakteristični sljedeći:153  treba omogućiti strategiju za ostvarenje ciljeva pothvata  treba se temeljiti na činjenicama i provjerenim pretpostavkama, a u skladu s raspoloživim resursima  treba osigurati određeni oblik organizacije provedbe  treba biti kratak i jasan, ali i toliko detaljan o tome kako ostvariti postavljene ciljeve  treba biti fleksibilan kako bi se uvažile nastale promjene u toku njegove realizacije  treba specificirati kriterije izvođenja, te ih nadzirati i kontrolirati Uvažavanje navedenih kriterija osigurava ne samo realnost plana marketinga već i garanciju njegove primjene. Naime, plan marketinga ne smije ostati dobro izrađeni 153

Prema Hisrich, D. R., Peters, P., M., Shepherd, A. D., op. cit., str. 241.

153 dokument, već mora biti instrument ostvarivanja ciljeva poduzetničkog pothvata, pa mu stoga poduzetnik mora posvetiti izuzetnu pozornost.

7.3.2. Etape u izradi plana marketinga

Planiranje općenito, a planiranje marketinga posebno složen je zadatak kojim se nastoje kontrolirati buduće tržišne situacije i to, prije svega, definiranjem utvrđenih ciljeva i definiranjem instrumenata za njihovo ostvarenje. Provodi se u više etapa rezultat kojih je plan marketinga. Obično se razlikuju četiri etape u procesu planiranja marketinga, a to su: 1. situacijska analiza 2. definiranje ciljnog tržišta 3. oblikovanje strategije marketinškog spleta 4. izrada plana marketinga Iz navedenih etapa u procesu planiranja marketinga proizlaze i odgovori na pitanja gdje smo sada, kamo želimo stići i kako tamo stići. Stoga je svaka ta etapa za poduzetnika izuzetno važna pa se u tom smislu očekuje i njegovo angažiranje.

7.3.2.1. Situacijska analiza

Situacijska analiza daje odgovor na pitanje gdje smo sada, odnosno ukazuje na sve ključne okolnosti u kojima se pokreće poduzetnički pothvat. U tom smislu ona tretira sve one faktore eksterne i interne okoline o kojima je naprijed bilo govora.

Situacijska analiza prethodi planiranju, a svrha joj je da istraživanjem eksternih i internih faktora omogući poduzetniku sagledavanje mogućnosti poduzetničkog pothvata kojega pokreće. Kako je već ranije navedeno, u pogledu eksternih faktora istražuju se opasnosti koje prijete poduzetničkom pothvatu, kao i povoljne prilike (mogućnosti) koje mu se pružaju u njegovom razvoju. Što se, pak, tiče internih faktora, istražuju se prednosti i slabosti koje poduzetnik ima, a koje mogu imati utjecaja na razvoj poduzetničkog pothvata. Realnost ciljeva koje će poduzetnik postaviti ovisi upravo o spoznaji navedenih faktora, a to znači da planiranje zahtijeva njihovu realističnu dijagnozu.

154

Andrijana Majstorović – Tvornica snova - Zbog puno slobodnog vremena nakon završetka fakulteta i potrage za poslom, Andrijana se posvetila pisanju. Počevši s jednim romanom, sve je završilo pokretanjem vlastitog poduzeća Tvornica snova i pisanjem personalizirane knjige za djecu. Osim što je uspjela iskoristiti potencijal same ideje, Andrijana tvrdi da je zadovoljna zbog odluke oko pokretanja vlastitog posla, samozapošljavanja te mogućnosti da se bavi onime što uistinu voli. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

7.3.2.2. Definiranje ciljnog tržišta

Definiranje ciljnog tržišta odgovor je na pitanje kamo želimo stići, te daje osnovu za određivanje adekvatne marketinške strategije. Definiranje ciljnog tržišta obično se odnosi na određivanje jednog ili više segmenata cjelokupnog tržišta. Koliko i koje od tih segmenata će poduzetnik odabrati kao ciljne i koje će opsluživati, ovisi o rezultatima situacijske analize.

Ciljno tržište, odnosno odabrani tržišni segment, čini grupa potencijalnih kupaca koji imaju slične potrebe, želje i zahtjeve, a za koje poduzetnik treba kreirati i održavati marketinški splet. Može se provesti temeljem različitih kriterija od kojih su dva temeljna, a to su:154 1. karakteristike kupaca – geografske (npr. država, regija, grad), demografske (npr. dob, spol, zanimanje, obrazovanje) i psihografske (npr. osobnost i stil života) 2. kupovne situacije – željene koristi (npr. osobine proizvoda), uporaba (npr. stopa korištenja), kupovni uvjeti (npr. dostupno vrijeme i svrha proizvoda) i svjesnost kupovne namjera (npr. upoznatost s proizvodom i spremnost na kupnju) Pri segmentaciji tržišta poduzetnik može koristiti jedan od pet tipova strategija segmentacije, i to:155 1. strategija koncentracije 2. strategija selektivne specijalizacije 3. strategija specijalizacije proizvoda 4. strategija specijalizacije prema tržištu 5. strategija pokrivanja cijelog tržišta 154 155

Hisrich, D. R., Peters, P., M., Shepherd, A. D., op. cit., str. 246-247.

Kotler, P., Marketing menadžment, Informator, Zagreb, 1999., str. 353-357.

155

Strategija koncentracije je ona strategija koju poduzetnik izabire u slučaju orijentacije na jedan marketinški splet usmjerena na samo jedan segment tržišta. Ako je poduzetnik orijentiran na izvjestan broj segmenata, od kojih je svaki objektivno privlačan i odgovara ciljevima i raspoloživim resursima poduzetničkog pothvata, tada se radi o strategiji selektivne specijalizacije. U slučaju da je poduzetnik orijentiran na jedan proizvod namijenjenog većem broju tržišnih segmenata, tada se radi o strategiji. specijalizacije proizvoda.

Poduzetnik može biti orijentiran i na opsluživanje mnogobrojnih potreba pojedinih kupaca, pa se u tom slučaju radi o strategiji specijalizacije prema tržištu. I konačno, orijentacija na cijelo tržište sa svim proizvodima koji bi takvom tržištu mogli trebati, predstavlja strategiju pokrivanja cijelog tržišta.

7.3.2.3. Oblikovanje strategije marketinškog spleta

Nakon što je poduzetnik definirao marketinške ciljeve potrebno je da oblikuje adekvatnu strategiju marketinškog spleta. Ovom strategijom on daje odgovor na pitanje kako stići na željeno mjesto. U tu svrhu potrebno je izvršiti različite kombinacije osnovnih elemenata marketinga – proizvoda, promocije, cijena i distribucije. Svaki je od ovih elemenata sam za sebe posebno važan ali tek se njihovom optimalnom kombinacijom može postići puni uspjeh. Ova kombinacija treba biti izvedena tako da predstavlja jedinstven marketinški splet za svaku skupinu kupaca sa sličnim potrebama. U tom se smislu govori o četiri strategije marketinškog spleta, a to su:156 1. strategija proizvoda 2. strategija cijena 3. strategije promocije 4. strategija distribucije Strategija proizvoda podrazumijeva kreiranje ponude za određeni ciljni segment tržišta koji ima pretpostavke da najbolje zadovolji potrebe i zahtjeve konkretnog segmenta.

Strategija cijena podrazumijeva kreiranje cijene koja je u skladu s percipiranim koristima u svijesti kupaca ciljnog tržišta.

Prema Kukić, S. (red.), Marketing, Sveučilište u Mostaru, Ekonomski fakultet, Mostar, 2007., str.

93-95.

156

156 Strategija promocije podrazumijeva saopćavanje određenih svojstava proizvoda, usluga ili, pak, pozitivnosti koje se odnose na sam poduzetnički pothvat.

Strategija distribucije podrazumijeva dostupnost proizvoda i/ili usluge na traženo mjesto i u određeno vrijeme.

7.3.2.4. Izrada plana marketinga

Plan marketinga je rezultat procesa planiranja marketinga u kojemu su u pisanom obliku prezentirane sve marketinške aktivnosti poduzetničkog pothvata. On usmjerava marketinške napore poduzetnika i pomaže mu da izravna ravnotežu između svih zahtjeva koji se natječu za resursima. U njegovoj se izradi troši vrijeme, novac i energija, ali postižu i odgovarajuće koristi kao što su:157  osvjetljavaju se važni problemi i prilike  usmjeravaju se resursi na prave zadatke  uspostavljaju se ciljevi pomoću kojih se mogu mjeriti performanse  marketing se izvodi veoma efikasnije  koordiniraju se napori svih sudionika Premda svaki poduzetnički pothvat ima svoje specifičnosti u pogledu plana marketinga koji treba ispuniti njegove partikularne potrebe, ipak tipični plan marketinga treba uključivati sljedeće elemente:158  Sažetak: Namjera mu je da poduzetniku sažme ukratko (1 ili 2 stranice) pregled ključnih točaka i najvažnije dijelove plana.  Situacijska analiza: Ovaj dio analize snaga i slabosti, s jedne te prilika i prijetnji na tržištu, s druge strane, rezimira trendove u okolini, te izvještava o konkurentskoj situaciji.  Specifični ciljevi: Uključeni su kvantitativni i kvalitativni ciljevi. Kvantitativni ciljevi kao što su dobit, obujam prodaje, tržišni udio i stopa povrata mogu se precizno mjeriti. Kvalitativni ciljevi kao što su unapređenje odnosa sa kanalima distribucije ne mogu biti tako precizni.  Marketing strategije: Raspravit će se strategija segmentacije i strategija pozicioniranja proizvoda. Svaka od ovih strategija mora biti usuglašena sa cjelokupnom strategijom poduzetničkog pothvata.  Budžeti i kontrole: Prihodi i rashodi će se prezentirati za tekuću godinu i za specifične buduće godine. Neki pothvati će zahtijevati visoko specificiranu 157 158

Bove, L. C., Thill, V. J., Marketing, McGraw-Hill, Inc., New York, 1992., str. 107.

Bennett, D. P., Marketing, McGraw-Hill Book Company, New York, 1988., str. 253-254.

157 raščlambu rashoda i mogu zahtijevati višestruka mjerila proizvodnosti. Nakon činjenica, sekcije prihoda i rashoda, plan marketinga poslužit će kao osnovna funkcija kontrole usporedbom planiranih i ostvarenih veličina.  Akcijski programi: Ove detaljizirane sekcije usmjerene su na programe marketinškog spleta i prikazuju specifične planove, vremenske rasporede i odgovornosti. Promocijske kampanje i programi oglašavanja će se sumirati, te će se osvijetliti značajni faktori ili promjene u distribucijskim lancima i politici cijena.

Ovako oblikovan plan marketinga daje odgovor na sva tri ključna pitanja planiranja.

Da bi se tako postavljen plan marketinga i ostvario potrebno je ispuniti nekoliko uvjeta kao što su djelotvoran informacijski sustav, usklađena suradnja svih aktera poduzetničkog pothvata, delegiranje zaduženja sudionicima poduzetničkog pothvata te definiranje vremenskog razdoblja u kojemu plan treba ostvariti.

158

POSLOVANJE UVELIKE OVISI O POZNAVANJU ANALIZI TRŽIŠTA Svatko tko želi biti uspješan poduzetnik, vrlo dobro mora poznavati kretanja na tržištu kojim se želi baviti, rast te same razloge rasta. O važnosti razmišljanja o konkurenciji i potencijalnim kupcima govore tri člana žirija projekta ''Pametnom idejom do uspjeha''.

Dobra ideja počinje od potencijalnih kupaca Nikša Tomulić, direktor i osnivač neovisnog portala za usporedbu usluga kompare.hr, smatra kako su potencijalni kupci najbitnija komponenta u procesu kreiranja i realizacije poslovne ideje. ''Svaka dobra ideja, projekt, posao u biti počinje od potencijalnih kupaca, njihovih problema, potrebe ili želja. Najčešća pogreška poduzetnika jest da prečesto kreću od rješenja usluge ili proizvoda pa tek onda traže potencijalne kupce za njega. To je najčešće krivi pristup koji može rezultirati utrošenim vremenom, novcem te razočaranjem'', tvrdi te dodaje kako dobar poslovni pothvat mora imati jasnu sliku čiji (tko su kupci) se problem (ili potreba) rješava, na koji način (proizvod ili usluga) i zašto smo drukčiji (bolji) od drugih (usporedba s konkurencijom).

Važno je poznavanje tržišta nabave i prodaje Dario Palčić, zamjenik direktora Sektora za poslovanje sa stanovništvom i malim poduzetnicima u Volksbank d.d. tvrdi kako je jedan od prvih i ključnih koraka u postupku realizacije poslovne ideje kvalitetno istraživanje tržišta nabave, prodaje kao i postojeće konkurencije. ''Bez poznavanja ovih kategorija upitan je uopće početni ulazak na tržište kao i opstanak na njemu'', tvrdi te dodaje kako je važno poznavanje tržišta nabave kako bi se mogli pronaći dobavljači koji mogu pružiti traženu kvalitetu, povoljnu cijenu te pravodobnu i kontinuiranu isporuku sukladno potrebama i planovima. ''Tržište prodaje morate iznimno dobro proučiti kako biste znali postoji li uopće potražnja za proizvodom ili uslugom koju namjeravate ponuditi ili je tek trebate kreirati, kakve su navike vaših potencijalnih kupaca, koliki im je broj, može li on biti konstantan te koja bi im cijena proizvoda bila prihvatljiva'', tvrdi.

Ključno je izraditi neovisnu tržišnu analizu Željko Kovač, direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb, smatra kako je vrlo mali broj onih koji prije pokretanja projekta ili izlaska na tržište potraže odgovore na pitanja poput treba li netko uopće to što nudim, postoji li već isto ili slično rješenje? ''Svi su vrlo optimistični i misle da tržište čeka njihovu ideju raširenih ruku i da će od sutra krenuti potražnja za onim što nude'', tvrdi te dodaje kako je izrada neovisne tržišne analize za ponuđenu ideju ili proizvod nešto što se mora napraviti. ''Naglasak stavljam na neovisnu tržišnu analizu jer su predlagači vrlo subjektivni u procijeni vrijednosti ideje, mogućim prihodima i dobiti. Subjektivnim i vrlo često nerealnim pristupom, nesvjesno, zavaravaju sami sebe u potencijalima ideje ili projekta'', dodaje. ''Ukoliko nema tržišne analize onda je sve prepušteno slučaju, a rezultati su slabi ili nikakvi.'' Kako bi bolje

159 pojasnio važnost istraživanja tržišta, Kovač nam je prepričao poznati primjer slabog istraživanja tržišta i odlične ideje.

Sir Geoffrey Houndsfielda izumio je CT uređaj za potrebe medicinskih pregleda pacijenata. Za tu inovaciju dobio je i Nobelovu nagradu, ali je u svojim pokušajima da izađe na tržište doveo svoju tvrtku do ruba stečaja i nije uspio. Krivo je procijenio tržišni segment, vodio je krivu promotivnu politiku, itd. Tek kad su taj izum prepoznali i otkupili Siemens i General Electric, počela je masovna proizvodnja i nezapamćen uspjeh te inovacije. Danas moderna medicinska dijagnostika gotovo ne može bez tog uređaja. Iz tog primjera se može iščitati važnost istraživanja tržišta.

Poznavanje i proučavanje konkurencije Što se tiče važnosti poznavanja konkurencije, Tomulić smatra kako je najčešća greška poduzetnika u razmišljanju ''naš proizvod nema konkurenciju''. ''Poduzetnik uvijek treba gledati veću sliku, a to je kako se isti taj problem ili potreba rješava nekim drugim načinima'', tvrdi te to pojašnjava sljedećim primjerom: Poduzetnik razmišlja o uvođenju avionske linije (hidroavioni) Zagreb – Rab. Rješava se problem prijevoza putnika, primarna ciljna skupina su platežno bolji turisti u sezonskom razdoblju. Brza evaluacija ideje: problem postoji (trenutno putovanje Pleso – Grad Rab traje 4 sata i više), potencijalni kupci su neupitni (naravno, potrebno potvrditi istraživanjem hipotezu koliko su spremni platiti i je li naš USP, odnosno unique selling proposition, dovoljan), USP je skraćeno vrijeme putovanja na 30 min (uz nezaboravan doživljaj). Naoko, direktna konkurencija ne postoji, no poduzetnik svakako mora analizirati i indirektne konkurente, a to su sve alternativne prijevozne mogućnosti (autobus u sklopu angažmana, redovne linije, rent-a-car, vlak, bus, trajekt, itd.).

Palčić također smatra kako je izuzetno važno proučavanje konkurencije kako bi se znalo na koji način je najbolje pozicionirati se na tržištu, postoje li već slični proizvodi, tko su glavni konkurenti i koliko su snažni, koju dodatnu vrijednost kupcu može ponuditi konkurencija (kvaliteta usluge, garancija, servis, komplementarni proizvodi, itd.), na koji način konkurenciji preuzeti dio kupaca i/ili stvoriti dodatnu potražnju i slično.

1. U čemu se ogleda važnost ideje, od koga ona mora započeti i na koja pitanja mora odgovoriti da bi se ostvarilo uspješno poslovanje?

2. Zašto je kvalitetno istraživanje tržišta nabave, prodaje i postojeće konkurencije jedan od prvih koraka u postupku realizacije poslovne ideje?

3. U čemu se griješi zanemarivanjem analize konkurencije?

160

8. TEHNIČKO – TEHNOLOŠKI ASPEKTI NOVOG POTHVATA 8.1. Pojam i način izvođenja poslovnog pothvata

8.1.1. Pojmovno određenje izvođenja poslovnog pothvata

Dok marketinške analize daju odgovore na pitanja o mogućnostima prihvaćanja rezultata poslovnog pothvata od strane okoline (prvenstveno kupaca), dotle tehničkotehnološke analize daju odgovore na pitanja o mogućnostima i načinima izvođenja poslovnog pothvata. Riječ je o nizu aktivnosti koje ovise o vrsti procesa od kojih se obično razlikuju proizvodni i uslužni procesi, pa se stoga i sve te aktivnosti mogu svrstati u dvije skupine, a to su: 1. proizvodne aktivnosti 2. uslužne aktivnosti Proizvodne su aktivnosti karakteristične za proizvodne procese, tj. procese čiji je rezultat opipljiv (stvaran, fizički) proizvod.

Uslužne su aktivnosti karakteristične za uslužne procese, tj one procese čiji rezultat nije opipljiv (stvaran, fizički) proizvod već usluga.

Lička drvena kuća smanjuje nezaposlenost Nezavidnu ličku nezaposlenost popravila je tvornica drvenih kuća, prva takva u Hrvatskoj. Poduzetnik Željko Orešković došao je na ovu poslovnu ideju jer nigdje u Hrvatskoj nije mogao naći tko radi kvalitetne, a povoljne drvene kuće. Tako je sam pokrenuo posao. Zahvaljujući novoj tehnologiji jedna drvena kuća izradi se u jednom danu, a jedan kvadrat košta otprilike 300 eura.

Posao u tvornici pronašlo je 30 nezaposlenih Ličana, a plan je posao širiti dalje jer je potražnja veća od ponude. Tu neće stati, u planu je izgradnja i prvog hrvatskog drvenog hotela. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

161 Treba naglasiti da način izvođenja proizvodnje proizvoda i pružanja usluga nije isti za sve vrste proizvoda odnosno usluga. Tako se razlikuje način proizvodnje automobila od načina proizvodnje piva, a način proizvodnje uglja od načina proizvodnje mliječnih proizvoda, itd. Isto se može uočiti i kod načina pružanja usluga - način pranja rublja razlikuje se od načina pružanja kozmetičkih usluga; način pružanja ugostiteljskih usluga razlikuje se od načina pružanja knjigovodstvenih usluga, itd.

Usprkos razlikama koje postoje u načinu ostvarivanja pojedinih poslovnih pothvata suština je svih njihovih aktivnosti jednaka s obzirom da su sve one usmjerene na mijenjanje inputa u outpute. Ovi su outputi proizvodi i/ili usluge koje poduzetnik osigurava za svoje kupce. U ovom se smislu način ostvarivanja poslovnog pothvata može opisati kao proces konverzije (pretvaranja) ili proces transformacije (preobrazbe) inputa u outpute. Pri tom inputi uključuju materijal, rad, opremu, informacije i energiju - sve to kombinirano u različitim proporcijama ovisno o prirodi konačnog proizvoda ili usluge. Grafički se to može prikazati kako je to učinjeno na slici 20.

Materijal Rad Oprema Energija Informacije

PROCES PREOBRAZBE

Proizvodi Usluge

Slika 20: Proces preobrazbe Kako se na gornjoj slici može vidjeti ono što razlikuje proizvodne od uslužnih procesa je output - konačni rezultat procesa konverzije odnosno transformacije. Proizvodnja rezultira opipljivim fizikalnim proizvodom, a usluživanje pruža neopipljive usluge.

Usto, uslužni procesi koriste više rada a manje kapitala nego proizvodni procesi, i više su kupci uključeni u neposredni proces nego kod proizvodnih procesa. Na primjer, u frizerskom salonu mušterija je neposredni sudionik u procesu usluživanja; nešto je manji stupanj uključenosti mušterije u proces popravke automobila, dok sa procesom proizvodnje automobila mušterija nema apsolutno nikakve veze.

162

8.1.2. Izbor načina izvođenja poslovnog pothvata

Izvođenje nekog poslovnog pothvata moguće je na različite načine pa se stoga pred potencijalnim poduzetnikom postavlja zadatak da izabere onaj najbolji. U tu je svrhu potrebno najprije prikupiti ideje na koji se sve način može izvesti dotični poslovni pothvat, a potom između tih prikupljenih ideja izabrati onu koja je najbolja. Tu ideju o načinu izvođenja poslovnog pothvata treba podvrgnuti tehno-ekonomskoj analizi koja treba utvrditi stupanj njezine tehničke izvodljivosti. Ova analiza treba uzeti u obzir sljedeće činitelje: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

tehnički činitelji sirovine, materijali i drugo otpad i nusprodukti oprema lokacijski zahtjevi vremenski činitelj obilježja procesa rada

(1) U pogledu tehničkih činitelja najbitnije je utvrditi da li izabrani način izvođenja poslovnog pothvata omogućava kasnije promjene ili je on pak tako krut da kasnija unapređenja nisu moguća bez njegova potpunog napuštanja. To bi bilo suviše skupo, pa je stoga zadatak svakog potencijalnog poduzetnika da izabere onaj način izvođenja poslovnog pothvata koji je fleksibilan, tj. omogućava promjene i unapređenja uz minimalne troškove. Osim toga ovdje treba voditi računa da izabrani način izvođenja poslovnog pothvata osigurava neprekinuti tok rada - prekidi u radu produžavaju vrijeme izvođenja tog pothvata što svakako ima negativnog utjecaja na troškove poslovanja.

Danas kada je energija oskudna i skupa veoma je važno da li izabrani način izvođenja poslovnog pothvata zahtijeva potrošnju veće ili manje količine energije. Također je bitno o kojoj se vrsti energije radi ( mehanička, toplinska, električna, sunčana (solarna), kemijska, nuklearna), u kojoj je mjeri ona raspoloživa, kako se vrši snabdijevanje, itd.

Pored navedenih, i drugih razloga ekonomske prirode, koji utječu na izbor načina izvođenja poslovnog pothvata svakako treba voditi računa i o zdravstvenim i sigurnosnim utjecajima koje izabrani način izvođenja poslovnog pothvata može imati kako na zaposlene tako i na svoju okolinu.

(2) Sirovine, materijali i drugi inputi veoma su važan činitelj izbora načina izvođenja poslovnog pothvata. U tom smislu treba birati onaj način izvođenja poslovnog pothvata za koji postoje sirovine, materijali i drugi inputi u dovoljnim količinama, uz

163 pristupačne cijene i druge uvjete nabave. Osim toga bitno je da ti inputi ne stvaraju poteškoće prilikom skladištenja i rukovanja.

(3) Neki poslovni pothvati pored osnovnih proizvoda/usluga rezultiraju i određenim otpadima i nusproduktima. U takvim je slučajevima važno utvrditi moguće količine tih otpada i nusprodukata, njihovu vrijednost, moguću upotrebu i tržište na kojemu bi se mogli prodati. U posebnim slučajevima (opasni otpadi i nusproizvodi) treba predvidjeti način zaštite pri rukovanju, kao i zaštitu okoline, zatim način i troškove otklanjanja neiskoristivog otpada.

(4) Svaki poslovni pothvat zahtijeva odgovarajuću opremu za svoje izvođenje. O kojoj se opremi radi ovisi o vrsti poslovnog pothvata. Tako npr. proizvodnja umjetnih gnojiva zahtijeva veoma složenu i skupu opremu, dok se izrada košarica od pruća može izvesti tek sa neznatnim alatima. Stoga je zadatak potencijalnog poduzetnika da izradi precizan popis osnovne i pomoćne opreme koja mu je potrebna za izvođenje poslovnog pothvata. Zatim treba utvrditi da li se tu opremu može nabaviti bez poteškoća, uz zadovoljavajuću cijenu i druge uvjete nabave. Pri tom treba voditi računa da tokom vremena bude moguće izvršiti njezinu zamjenu zbog tehničke ili ekonomske zastarjelosti.

Prilikom odlučivanja o izboru odgovarajuće opreme uvijek treba voditi računa kako o troškovima njezina instaliranja tako i o troškovima njezina održavanja. Visoki troškovi instaliranja i održavanja signal su za izbor druge opreme, a time često i drugog načina izvođenja poslovnog pothvata.

(5) Za izbor načina izvođenja poslovnog pothvata značajan je i smještaj (lokacija) poduzeća. U tom smislu treba analizirati obilježja i veličinu prostora na kojemu će se odvijati potencijalni biznis, raspoloživost tzv. infrastrukture (struja, voda, kanalizacija, itd.), raspoloživost radne snage, blizina tržišta, klimatski uvjeti i drugo. Dakle, ukoliko s lokacijskog aspekta izabrani način izvođenja poslovnog pothvata ne zadovoljava, tada će trebati tražiti drugi način tog izvođenja.

(6) Izvođenje svakog poslovnog pothvata zahtijeva vrijeme, i to vrijeme potrebno da se organizira poslovni pothvat, vrijeme za izradu proizvoda/ usluge i vrijeme potrebno za prodaju proizvoda/usluge. Što su ova vremena duža to je viša opasnost da će konkurencija biti u prednosti. Zato se traži od potencijalnog poduzetnika da skrati što je moguće više svako od ove tri vrste vremena, a to znači da što brže organizira poslovni pothvat, da što brže izradi proizvod/uslugu i da ga što prije proda. Na ovaj način uloženi kapital najmanje stoji neiskorišten, povećava mu se obrt, a to znači da se oplođuje i donosi profit.

164 (7) Pri izboru načina izvođenja poslovnog pothvata nužno je voditi računa i o obilježjima procesa rada koji se odvija tokom njegova izvođenja. Taj proces rada može biti složen i zahtijevati mnogo znanja, sredstava i radne snage, ali može biti i jednostavan te zahtijevati malo znanja, malo sredstava i malo radne snage. Prema tome, potencijalni poduzetnik mora voditi računa da izabere onaj način izvođenja poslovnog pothvata koji zahtijeva što jednostavniji proces rada. Ukoliko to pak nije moguće tada treba ispitati mogućnosti povezivanja sa drugima kako bi se zajedničkim snagama lakše savladao složeni proces rada.

Na temelju navedenih analiza tehničke izvodljivosti dolazi se do izbora načina izvođenja poslovnog pothvata.

8.2. Određivanje potrebnih kapaciteta

Kapacitet označava mogući proizvodni učinak nekog sredstva za rad, grupe sredstava za rad, pogona ili poduzeća u određenom vremenskom razdoblju. On je određen izabranim načinom izvođenja poslovnog pothvata i konkretnim karakteristikama izabrane opreme, raspoloživima poslovnim prostorom i drugim. Nekada predviđeni kapacitet neće biti moguće odmah dostići s obzirom na raspoloživost financijskih i/ili drugih sredstava i uvjeta, pa će se u tom slučaju postupiti tako da se:  izgradnja potrebnih kapaciteta provodi fazno s tim da se u prvoj fazi izgrade oni kapaciteti koji će omogućiti ostvarivanje poslovnog pothvata u koji se krenulo. Dobro bi bilo kada bi se već u toj fazi ostvarivalo profitabilno poslovanje, ali to uvijek neće biti moguće.  izbor jednostavnijeg načina izvođenja poslovnog pothvata koji neće zahtijevati veliki angažman kapitala. U tom slučaju treba očekivati veće troškove poslovanja i manji dobitak, a to znači i manje profitabilno poslovanje.

Bez obzira kako se postupilo kod određivanja potrebnih kapaciteta treba poznavati njegove četiri vrste, a to su: 1.

2.

3.

4.

maksimalni ili ugrađeni kapacitet minimalni kapacitet radni kapacitet optimalni kapacitet

(1) Maksimalni ili ugrađeni kapacitet je ona sposobnost opreme da proizvede najveću količinu učinka. To je zapravo teoretska mogućnost koje se u praksi teško može

165 ostvariti. Naime, da bi se ostvario maksimalni kapacitet oprema bi morala raditi 365 dana po 24 sata neprekidno u godini, a što je praktički nemoguće.

(2) Minimalni kapacitet izražava najmanju količinu učinka koju oprema može proizvesti u jedinici vremena.

(3) Radni kapacitet je onaj kapacitet koji stvarno stoji na raspolaganju uzimajući u obzir gubitke u radu (kvarovi, podmazivanje, hlađenje, čišćenje, kontrola ispravnosti, neradni dani, itd.).

(4) Optimalni kapacitet se može promatrati s tehničkog i ekonomskog stajališta.

S tehničkog stajališta to je najpovoljniji stupanj djelovanja opreme, a s ekonomskog stajališta to je onaj obim proizvodnje pri kojemu su najniži troškovi po jedinici proizvoda.

Kapacitet se obično izražava u naturalnim jedinicama mjere, kao što su vremenske jedinice (sati, radne smjene, dani itd.), količinske jedinice (komadi, pari,... kilogrami, tone,...m , m2..., litre, hektolitri, ...itd.) ili energetske jedinice (W, V, Kvh, itd) Vremenske jedinice se obično koriste u izražavanju kapaciteta pojedinačne i maloserijske proizvodnje, dok se u izražavanju kapaciteta velikoserijske proizvodnje koriste količinske jedinice. Ove potonje jedinice koriste se i za izražavanje kapaciteta građevinskih objekata (površina i zapremnina). Energetske se jedinice obično koriste za izražavanje kapaciteta pogonskih strojeva, uređaja, instalacija i sl.

U planiranju poslovnog pothvata uvijek se polazi od radnog kapaciteta te se on nastoji uskladiti sa stvarnim potrebama, a to su one potrebe koje rezultiraju iz kretanja na tržištu.

8.3. Normativi utrošaka

Da bi se mogli utvrditi troškovi nekog poslovnog pothvata potrebno je najprije utvrditi utroške pojedinih glavnih inputa, kao što su:  sirovine i materijali  energija  voda Za svaki se od ovih inputa utvrđuje normativ koji predstavlja onu količinu utrošaka dotičnog inputa koja je potrebna za jedinicu proizvoda/usluge.

Kod sirovina i materijal obično se razlikuje:

166  normativ osnovnih sirovina i materijala  normativ pomoćnog materijala Dok normativ osnovnih sirovina i materijala predstavlja onu količinu sirovina i materijala koja je potrebna za proizvodnju jedinice proizvoda, dotle normativ pomoćnog materijala predstavlja onu količinu materijala koja je potrebna za ukupnu proizvodnju.

Kod energije se obično razlikuju:  normativ elektroenergije  normativ toplotne energije  normativ komprimiranog (zbijenog) zraka Normativ elektroenergije se određuje prema potrebnoj količini ove energije za instalirane strojeve, uređaje i instalacije.

Normativ toplotne energije se odnosi na potrebnu količinu ove energije za ostvarenje ukupnog poslovnog pothvata.

Normativ komprimiranog zraka određuje se na isti način kao i normativ električne energije.

Ako se ovako utvrđeni normativ inputa pomnoži s planiranom količinom proizvodnje tada se dobije ukupno potrebna količina inputa za ostvarenje nekog poslovnog pothvata. Množenjem ovako dobivenih količina inputa s njihovim cijenama dobiju se ukupni troškovi inputa za ostvarenje dotičnog poslovnog pothvata.

8.4. Potrebni građevinski objekti i oprema

Za izvođenja svakog poslovnog pothvata neophodan je odgovarajući prostor i oprema, pri čemu je obujam i karakter ovih resursa ovisan o vrsti, načinu izvođenja i obujmu poslovnog pothvata.

Prostor potreban za izvođenje nekog poslovnog pothvata obično se dijeli na: 1. otvoreni prostor, kojega obično čine: unutrašnji putovi, odlagališta, parkirališta, hortikulturne površine i drugo 2. zatvoreni prostor, kojega obično čine: proizvodne zgrade, skladišne zgrade, upravno-administrativne zgrade, pomoćne zgrade, energetske zgrade i ostale zgrade Veličina ovih prostora izražava se u m2 a utvrđuje se na temelju prethodno izračunatih potrebnih kapaciteta za ostvarenje poslovnog pothvata.

U opremu potrebnu za izvođenje nekog poslovnog pothvata obično se ubrajaju:

167 1. tehnološka oprema, kao što su: proizvodni strojevi i uređaji, pomoćni uređaji, kontrolna oprema u proizvodnji, oprema za vođenje proizvodnje putem računala, tehnološke instalacije (cjevovodi, kablovi i sl.)

2. transportna oprema 3. skladišna oprema 4. pomoćna oprema, kao što je: energetska oprema, oprema za održavanje, oprema za zaštitu okoline, te instalacije 5. infrastrukturna oprema, kao što je: oprema za zaštitu na radu, kancelarijska oprema, laboratorijska oprema, oprema za garderobe, oprema za restoran, ambulantu, biblioteku i druga.

Količina ove opreme izražava se u komadima (instalacije u metrima), a njezina se količina utvrđuje polazeći od naprijed izračunatih potrebnih kapaciteta.

U ovoj fazi poslovnog pothvata najbitnije je definirati obujam i vrste potrebnih objekata i opreme, a da li će se ona izgraditi odnosno nabaviti ili pak unajmiti ovisi prvenstveno od raspoloživosti financijskih sredstava te o ekonomskoj opravdanosti.

8.5. Izbor lokacije

8.5.1. Pojam i značenje lokacije

Pod pojmom lokacije (latinski locus - mjesto) podrazumijeva se mjesto u geografskom smislu na kojemu će potencijalni poduzetnik obavljati svoju djelatnost (biznis). Izbor tog mjesta od presudne je važnosti i to kako za visinu ulaganja u zasnivanje biznisa (početni kapital), tako i za uspješnost obavljanja poslovnog pothvata. Zbog toga i potreba velike pozornosti prilikom izbora lokacije jer se tada učinjeni promašaji teško mogu kasnije ispraviti. Da se to ne bi dogodilo nužno je najprije ispitati koji su to osnovni uvjeti koje konkretna lokacija treba zadovoljiti. U tom se smislu polazi od načela da se lokacija biznisa i vrsta biznisa uvijek moraju birati u međusobnoj zavisnosti. A to znači da se u izboru lokacije polazi na jedan od dva slijedeća načina:  odabrati biznis pa onda za njega tražiti najbolju lokaciju, ili  odabrati lokaciju pa onda za nju tražiti najadekvatniji biznis.

U oba je slučaja potrebno utvrditi: 1. koji su činitelji utjecaja na izbor lokacije (lokacijski faktori), 2. da li je biznis koji se namjerava pokrenuti ovisan o lokaciji (lokacijska ovisnost).

168 (1) Činitelji utjecaja na izbor lokacije su brojni pa odatle potreba da se oni svi sagledaju i evidentiraju, te ocijeni kako važnost svakog od njih pojedinačno tako i važnost svih njih zajedno za lokaciju biznisa.

(2) Na temelju procjene važnosti lokacijskih faktora zaključuje se da li je biznis koji se namjerava pokrenuti lokacijski ovisan ili nije. Ovo je značajno zbog toga što u slučaju da namjeravani biznis nije lokacijski ovisan daljnja analiza lokacijskih faktora postaje nepotrebna. U suprotnom će biti nužno da se ova analiza provede precizno i do kraja kako se ne bi učinili lokacijski promašaji koji će onda imati teške posljedice za potencijalnog poduzetnika.

Na temelju navedenih analiza određuje se najprije makrolokacija biznisa, a nakon toga i njegova mikrolokacija.

Makrolokacija predstavlja izbor šireg geografskog područja na kojemu će se obavljati potencijalni biznis. To znači da potencijalni poduzetnik treba najprije odrediti u kom bi to geografskom području on smjestio svoj biznis. To može biti neko naselje, grad ili još šire od toga - neka regija, županija i slično. Pri izbor tog područja mora se polaziti od činitelja koji utječu na taj izbor a oni mogu biti ekonomske i neekonomske naravi.

Nakon što je izabrano šire područje na kojemu će se obavljati potencijalni biznis pristupa se izboru točno određenog mjesta na kojemu će se taj biznis obavljati. To se mjesto naziva mikrolokacijom a označava precizno ulicu i broj objekta u kojemu će se taj biznis obavljati. Kao što na izbor makrolokacije biznisa utječu brojni faktori tako i na izbor mikrolokacije također utječu brojni faktori, pa je stoga i njih nužno ispitati.

8.5.2. Činitelji šire lokacije

Kako je već rečeno na izbor lokacije utječu brojni činitelji od kojih neki utječu na izbor makro ili šire lokacije a drugi na izbor mikro ili uže lokacije.

Na izbor makro ili širu lokacije utječu ekonomski i neekonomski činitelji pa ih je stoga nužno posebno analizirati.

169 8.5.2.1. Ekonomski činitelji lokacije

Ekonomskim se činiteljima lokacije smatraju oni činitelji koji imaju neposredno ekonomsko značenje za zasnivanje i funkcioniranje biznisa na izabranoj lokaciji.

Najvažniji ekonomski činitelji lokacije su: 1. tržište 2. sirovine i materijali 3. energija 4. radna snaga 5. transport (1) Tržište ima veoma krupno značenje u zasnivanju nekog biznisa s obzirom da se njegovi outputi moraju vrednovati na tom tržištu. S aspekta lokacije bitan je prostorni razmještaj tržišta odnosno njegova udaljenost od mjesta obavljanja biznisa. U tom se smislu odlučuje da li će biznis biti lociran u području potrošnje ili izvan njega. Ovu je odluku nemoguće donijeti neovisno od razmatranja drugih lokacijskih činitelja, ali i od karaktera samog proizvoda. Ako npr. proizvod ne može podnijeti transport s mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje, tada će se biznis morati locirati u području potrošnje. Takvi su proizvodi npr. svježe voće i povrće. Međutim, ovakvi se problemi danas rješavaju ili barem ublažavaju primjenom suvremenih transportnih sredstava (npr. hladnjače).

(2) Sirovine i materijali osnova su svakog biznisa - ukoliko ih nema ili ih pak nema u dovoljnim količinama bit će iluzorno i razmišljati o zasnivanju biznisa. Međutim, kada analiza pokaže da sirovina i materijala ima, da su raspoloživi, i to u dovoljnoj mjeri, tada ostaje zadatak da se utvrdi da li biznis zasnovati na izvoru sirovima i materijala ili dalje od tog izvora. Obično se javlja dilema da li biznis zasnovati bliže mjestu potrošnje ili bliže izvoru sirovina i materijala. Iako ima slučajeva koji određuju ovaj izbor (npr. ekstraktivna industrija, proizvodnja građevinskog materijala i drugo), ipak će drugi činitelji imati presudnog utjecaja na ovaj izbor (transportni troškovi, pokvarljivost proizvoda, brzina snabdijevanja i drugo). Doduše, uz izvor sirovina obično se locira onaj biznis koji troši jeftine sirovine, a skupe i voluminozne za transport (metalurški objekti, pilane, staklane, šećerane i drugo).

(3) Energija također značajno utječe na izbor šire lokacije biznisa, posebno u onim slučajevima kada njezina potrošnja ima karakter ključnog inputa (npr. proizvodnja aluminija, ferolegura i drugo). U tom je smislu veoma važno za lokaciju da li te energije ima dovoljno, o kojoj se vrsti energije radi, pouzdanost izvora, podesnost snabdijevanja, sezonska ograničenja i drugo. Doduše, suvremene mogućnosti prijenosa energije mogu umanjiti značenje ovog činitelja u izboru lokacije.

170

(4) Radna snaga predstavlja značajan faktor izbora šire lokacije s obzirom na potrebu njezine kvantitativne i kvalitativne raspoloživosti. Nedostatak radne snage zahtijevat će izgradnju posebne stambene infrastrukture ili osiguranje specijalnog prijevoza u slučaju da je biznis lociran izvan domašaja javnih saobraćajnih sredstava. To će zahtijevati povećane investicije, što može imati utjecaja na poskupljenje proizvoda/usluga. Kod nekih biznisa koji zahtijevaju mnogo radne snage (radno intenzivne djelatnosti) taj problem može uvjetovati da se biznis locira u urbanoj sredini bez obzira na druge lokacijske činitelje. Urbana sredina može biti mjesto lokacije biznisa i u slučaju kada se ne radi o radno intenzivnoj djelatnosti, ali se traže isključivo ili pretežno visokostručni kadrovi.

(5) Transport je ključni činitelj izbora šire lokacije - on je praktički povezan sa sva četiri naprijed navedena ekonomska činitelja lokacije. Idealno bi rješenje bilo ono u kojemu se problem transporta uopće ne javlja, a to bi bio slučaj kada bi se na jednom mjestu našla sva četiri činitelja - tržište, sirovine, energija i radna snaga. Prema tome, optimalizacija transporta ključno je pitanje izbora lokacije u svim onim slučajevima kada neki od ekonomskih ili neekonomskih činitelja nema poseban utjecaj.

8.5.2.2. Neekonomski činitelji lokacije

Neekonomski činitelji lokacije su oni činitelji koji nemaju ekonomsko već neko drugo značenje za lokaciju biznisa. To su: 1. ekološki 2. obrambeni 3. socijalni 4. razvojni (1) Ekološki činitelji zahtijevaju da se biznis koji bi proizvodio veće količine štetnih otpadaka, plinova, prašine, dima ili otpadnih voda locira izvan naseljenih mjesta.

Takav biznis treba locirati nizvodno a ne uzvodno od velikih gradova. U svakom slučaju bit će nužno poduzimanje svih mjera zaštite okoline primjenom suvremenih tehnoloških rješenja, odnosno ugradnjom zaštitnih uređaja. Na sličan će se način postupiti i u slučaju sigurnosnih razloga - proizvodnja eksploziva, na primjer, locirat će se izvan naselja.

(2) Obrambeni razlozi mogu, na primjer, zahtijevati da se izvjesna proizvodnja locira dublje u unutrašnjost zemlje, da se udalji od većih naseljenih mjesta, od saobraćajnih

171 čvorova i drugo. To posebno vrijedi za vojne proizvodnje i one proizvodnje koje su od strategijskog značenja.

(3) Socijalni razlozi prvenstveno se odnose na zapošljavanje nezaposlenih što se postiže različitim mjerama države usmjerenih na zasnivanje biznisa u područjima visoke nezaposlenost. U te mjere spadaju prvenstveno one koje se odnose na porezne olakšice, stvaranje infrastrukture, beneficiranje transporta i slično.

(4) Razvojni se razlozi odnose na potrebu da se određena područja koja su nerazvijena potaknu na razvoj. U tom se smislu poduzimaju slične mjere od strane države kao i u slučaju socijalnih razloga. Najnoviji slučajevi takvih poticaja su oni koji se odnose na razvoj naših otoka.

Iako se ovdje radi o neekonomskim faktorima lokacije, oni u svakom slučaju imaju svoj ekonomski efekt koji može biti pozitivan ili negativan za konkretan biznis. Drugim riječima, ekonomske posljedice za budući biznis rezultanta su odluka koje se donose i prije nego što je taj biznis ustanovljen.

8.5.3. Činitelji uže lokacije

Tek nakon što je izvršena analiza činitelja makrolokacije, te izvršen izbor šire lokacije pristupa se izboru uže lokacije (mikrolokacije). U tu se svrhu provodi analiza slijedećih činitelja mikrolokacije: 1. topološko-ekonomski činitelji 2. funkcionalno-organizacijski činitelji

8.5.3.1. Topološko-ekonomski činitelji

U toploško-ekonomske činitelje spadaju: 1. priroda zemljišta 2. voda 3. dozvoljena blizina naselja 4. uvjeti javnog prometa 5. mogućnost proširenja objekta u budućnosti

172 (1) Priroda zemljišta na kojemu će se locirati potencijalni biznis mora odgovarati općim i posebnim zahtjevima.

Opći se zahtjevi odnose na sastav tla (u pogledu nosivosti, čvrstoće, reljefa, suhoće i drugo), ravan teren s blagim nagibom radi otjecanja oborinskih voda, kao i eventualna mogućnost transporta materijala putem sile teže, uz sve to teren treba biti čvrst, ne smije kliziti Posebni zahtjevi odnose na određene djelatnosti kao što je npr. poljoprivreda gdje se zahtijeva dobra insolacija, sastav tla, položaj u odnosu prema okolini i drugo.

(2) Voda se upotrebljava u svakoj djelatnosti. Negdje se upotrebljava isključivo za piće i sanitarne svrhe, negdje je ona je ona uvjet obavljanja djelatnosti (npr. u poljoprivredi, kožarstvu i drugdje), a negdje je ona sirovina u procesu proizvodnje ( npr. u proizvodnji piva i voćnih sokova). Prema tome, u zavisnosti o tome u koje se svrhe voda koristi i u kojim količinama, s jedne strane, te o raspoloživosti njezinih izvora, s druge strane, ovisit će izbor lokacije.

(3) Dozvoljena blizina naselja nije ista za svaku djelatnost; dok se neke djelatnosti mogu locirati u samom naselju (npr. trgovina, banke, škole, kozmetički saloni i drugo), dotle neke djelatnosti obvezatno moraju biti izvan naseljenog mjesta (npr. spalionice smeća, cementare, željezare, itd.). Moglo bi se kazati da sve djelatnosti koje zagađuju čovjekovu okolinu, izazivaju buku, potencijalni su izvori eksplozija i slično, obvezatno se lociraju izvan naselja. Prema tome, u ovisnosti koju je djelatnost izabrao potencijalni poduzetnik ovisit će i dozvoljena blizina naselja na koji će locirati svoj biznis.

(4) Uvjeti javnog prijevoza značajno utječu na izbor lokacije. Uvijek će se težiti da se biznis locira u što boljim uvjetima javnog prijevoza. Međutim, to uvijek neće biti moguće bilo stoga što su takvi prostori već zauzeti bilo stoga što će se neki biznis morati locirati izvan naseljenog mjesta, a to može značiti i u nepovoljnim uvjetima javnog prijevoza. To može utjecati na potrebu da poduzetnik sam mora organizirati takav prijevoz ili pak da mora izgraditi novo naselje u blizini sjedišta biznisa, ili pak na neki drugi način rješavati problem prijevoza (npr. dislociranjem nekih službi iz sjedišta biznisa u naseljeno mjesto). U svakom će mu slučaju to poskupiti njegove poslove što će se odraziti na visinu ostvarene dobiti.

(5) Mogućnost proširenja biznisa u budućnosti veoma je važan aspekt izbora lokacije.

Naime, ukoliko to proširenje neće biti moguće, tada će trebati cijeli biznis prelocirati a što može biti veoma skupo pa i neracionalno. Stoga prilikom izbora lokacije o tome treba i te kako voditi računa.

173 8.5.3.2. Funkcionalno-organizacijski činitelji

Funkcionalno-organizacijski činitelji lokacije imaju posebno značenje i ulogu u onim slučajevima kada je za obavljanje nekog biznisa potrebno izgraditi nove objekte proizvodne pogone, objekte za obavljanje djelatnosti, skladišta, administrativne zgrade i drugo. U tu svrhu treba ispitati slijedeće činitelje: 1. unutarnji raspored (lay-out) 2. unutarnje prometnice 3. građevinski projekt (1) Unutarnju raspored obuhvaća kompoziciju objekata, tehnološko jedinstvo procesa rada, funkcionalnu efikasnost unutarnjih prometnica i prikladnost svih pomoćnih objekata.

Kompozicija objekata zahtijeva njihovu usklađenost po obujmu, rasporedu i ekonomskim efektima. To znači da treba graditi što manje objekte ali tako raspoređene da put materijala između njih bude minimalan, a što se skupa treba rezultirati manjim potrebama u početnom kapitalu i manjim troškovima poslovanja. U tom je smislu važno da se proces rada (proizvodnja i drugo) organizira na jednom mjestu, a njegove bi faze trebale biti tako postavljene da se proces što manje prekida.

Time bi se ne samo skratilo vrijeme trajanja procesa rada, već bi se izbjegli (ili minimalizirali) zastoji između pojedinih faza, skladištenja poluproizvoda, transport, itd. U takvom bi slučaju i unutarnje prometnice bile svedene na najmanju mjeru, pogotovo ako bi se dobro riješio raspored pomoćnih objekata (skladišta, upravne zgrade, energana, sanitarni objekti, objekti prehrane i drugi).

(2) Unutarnje prometnice važan su aspekt mikrolokacije i to ne samo u pogledu svoje duljine, već i smijera a koji je u značajnoj mjeri određen izborom tipa odvijanja procesa rada. Dok kontinuirani način odvijanja procesa rada uvjetuje kretanje radnog predmeta u jednoj crti, dotle intermitentni način to ne zahtijeva. Međutim, u oba se slučaja treba ozbiljno pozabaviti izborom onog sustava unutarnjeg transporta koji najbolje odgovara dotičnom načinu rada i koji uvjetuje najmanje troškove.

(3) Građevinski projekt oblikuje funkcionalno-konstrukcijsko i urbanističkoarhitektonsko rješenje.

S funkcionalnog stanovišta on treba zadovoljiti uvjete koje mu postavlja način izvođenja poslovnog procesa. To znači da se na primjer sa funkcionalnog aspekta razlikuje građevinski projekt prodavaonice automobila od prodavaonice odjeće,,ili pak građevinski projekt proizvodnje mliječnih proizvoda od proizvodnje sirova željeza, itd..

S konstrukcijskog stajališta on treba zadovoljiti uvjete u pogledu topoloških karakteristika mikrolokacije, obilježja opreme i vrste građevinskog materijala koji će

174 se primijeniti u izgradnji objekata. Drugim riječima, građevinski projekt mora odgovarati obilježjima zemljišta na koje će se graditi, klimatskim prilikama, veličini i težini strojeva, itd.

S urbanističko-arhitektonskog stajališta on treba zadovoljiti uvjete uklapanja objekta u okolinu i usklađenosti s postojećim objektima, te istači neke svoje arhitektonske specifičnosti. Tako se npr. u staroj jezgri nekog grada neće graditi objekt koji će po svojim vanjskim karakteristikama odstupati od karakteristika objekata koji već postoje u toj jezgri.

Pri svemu navedenom potrebno je uvijek voditi računa da izrađeni objekti zadovolje temeljna ekonomska načela ekonomičnosti, a to znači da budu što jeftiniji u izgradnji i da stvaraju što manje troškova u kasnijoj eksploataciji.

8.5.4. Analiza potreba na određenoj lokaciji

Na temelju detaljne analize činitelja lokacije i drugih analiza koje su ranije provedene pristupa se utvrđivanju potreba koje izabrana lokacija treba zadovoljiti. U tom je smislu sada potrebno utvrditi potrebni prostor, potrebne vrste i količine energije, potreban transport, potrebna voda i odvodnjavanje, potrebe deponiranja otpadaka, te uvjete života zaposlenih Proračun navedenih potreba neposredno je povezan uz veličinu potrebnog kapitala, a posredno i za troškove poslovanja koji će kasnije tijekom rada nastati. Stoga je ove potrebe neophodno veoma pažljivo analizirati i precizno planirati.

8.5.4.1. Potrebni prostor

Kakav je prostor potreban i u kojoj veličini pitanje je koje se postavlja svakom poduzetniku prilikom započinjanja biznisa. Odgovor na to pitanje ovisi o:  kapacitetu opreme i objekata potrebnih za obavljanje biznisa  vrsti djelatnosti koja će se obavljati  očekivanjima u pogledu proširenja u budućnosti  zahtjevima u pogledu zaštite okoline, itd.

U tom se smislu utvrđuje vrsta i veličina ukupno potrebnog prostora – zatvorenog i otvorenog.

175 Za zatvoreni se prostor utvrđuje koliko ga je već izgrađeno a koliko ga još treba izgraditi, dok se za otvoreni prostor utvrđuje koliko ga je već uređeno a koliko ga još treba urediti.

Nakon što su utvrđeni vrsta i veličina potrebnih prostora ( u m2 ) pristupa se utvrđivanju potrebnih novčanih sredstava za taj prostor, a to znači da se ovim utvrđuje visina dijela početnog kapitala za nekretnine.

8.5.4.2. Potrebna energija

U svakom se poslovnom pothvatu troši određena vrsta energije, pa je stoga za svaki od njih potrebno utvrditi o kojoj se energiji radi i u kojoj količini. U tu se svrhu najprije utvrđuju vrste potrebnih energenata, a potom i njihove količine. Sve je to učinjeno ranije, pa je stoga ovdje zadatak da se utvrde dodatna ulaganja za pojedine vrste energenata. Tako će po pojedinim vrstama energenata trebati utvrditi sljedeće:  elektroenergija - da li je potrebna trafostanica, dalekovod, priključni kablovi, agregati, nove ćelije u rasklopištu i drugo?  para - da li su potrebni uređaji za osiguranje i dovod potrebne pare?  topla voda - da li je potrebna toplinska stanica, dovod tople vode i ostali uređaji za osiguranje potrebne tople vode?  plin - da li je potreban plinska stanica, plinski vodovi, sigurnosni i drugi uređaji?  mazut - koliki su rezervoari potrebni i koji dodatni uređaji?  ugljen - da li su potrebna skladišta ugljena?

Za svaki od navedenih vidova energije treba utvrditi da li se on javlja u slučaju konkretnog biznisa, ako se javlja koja je to veličina potreba ovih resursa, te koja je to visina ulaganja koju treba učiniti da bi se te potrebe zadovoljile. I ova ulaganja čine dio početnog kapitala za nekretnine.

8.5.4.3. Potrebni transport

Naprijed je ukazano na činjenicu da je transport jedan od najznačajnijih činitelja lokacije, pa mu je stoga i potrebno ukazati posebnu pažnju. Zato se vrše posebni proračuni troškova transporta tražeći onu varijantu njegova rješenja koja rezultira najnižim troškovima. U tom se pogledu izračunavaju potrebe za ulaznim transportom, potrebe za izlaznim transportom i potrebe za unutarnjim transportom.

176 Ulazni transport iskazuje ukupnu količinu materijalnih inputa (po vrstama) koji će se trošiti u radnim procesima, a izlazni onu količinu (po vrstama) outputa koji će izlaziti iz radnih procesa. Unutarnji pak transport iskazuje količinu materijalnih resursa (po vrstama) koji će se prevoziti unutar poduzeća. Iz ovakvih je podataka moguće izračunati kako broj i vrste potrebnih transportnih sredstava, tako i visinu troškova transporta.

8.5.4.4. Potrebna voda i odvodnja

Već je rečeno da je voda potrebna u svakom poslovnom pothvatu, pa je stoga ovdje potrebno utvrditi ukupne potrebe za vodom (m3/dan) od čega potrebe za pitkom vodom i eventualno potrebe za vodom posebne kvalitete. Zatim je potrebno utvrditi ukupne otpadne vode po izvorima njihova nastanka - tehnološke i ostale. Rezultat ovih proračuna treba usporediti sa kapacitetima raspoloživih izvora vode (vodovod, bunari, rezervoari i drugo), kako bi se utvrdio stupanj raspoloživosti izvora vode. Uz sve to treba ispitati i potrebu izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Kako utrošenu vodu odvoditi može nekada biti krupan problem. Naime, ukoliko ne postoji izgrađen sustav kanalizacije ili je on nezadovoljavajući, tada će biti potrebno graditi novi a to su i nova ulaganja.

Rezultat svih navedenih proračuna iskazati će se u troškovima vode i odvodnje koji će se morati učiniti kako bi se poslovni pothvat mogao normalno odvijati.

8.5.4.5. Deponij otpadaka

Neki poslovni pothvati imaju za posljedicu i različite vrste otpadaka od onih gotovo beznačajnih pa do onih otrovnih i eksplozivnih. Stoga prilikom planiranja poslovnog pothvata uvijek treba imati u vidu otpatke koje će on stvarati, te način kako ih se riješiti. Nekada će za te otpatke trebati izgraditi poseban deponij u koji će se oni smještati, a što za potencijalnog poduzetnika predstavlja dodatno ulaganje. Pokušati izbjeći takvu obavezu sve je to teže s obzirom da zakoni o zaštiti čovjekova okoliša postaju sve stroži.

177 8.5.4.6. Potrebni uvjeti života zaposlenih

Ovo su važna pitanja čije rješenje može imati sudbonosno značenje za neki poslovni pothvat. Naime, ako zaposleni moraju putovati do posla, posebno ako je putovanje dugo, pitanje je koliko će oni ostati na takvom poslu pogotovo ako troškove putovanja moraju sami snositi. Ako pak te troškove snosi poduzetnik tada su to za njega dodatni troškovi koji mu smanjuju profit, a pitanje je da li je to trajno rješavaju problem fluktuacije zaposlenih. Stoga će se nekada poduzetnik odlučiti da izgradi određeni broj stanova barem za neke kategorije zaposlenih, ili pak da kreditom potpomogne individualnu izgradnju i slično.

Zadovoljstvo zaposlenih, a time i njihova fluktuacija zavise i od drugih uvjeta življenja, kao što su ishrana u tijeku radnog dana, stanje dječjih vrtića i škola, kulturno-zabavni život i drugo. O svemu tome potencijalni poduzetnik mora voditi računa kako mu se ne bi dogodilo da mu radna snaga postane glavni problem pokretanja poslovnog pothvata. Treba stalno imati u vidu da je čovjek najvažniji činitelj svakog poslovnog pothvata, a posebno onog u kojemu se traži visoki stupanj ljudskog znanja i umijeća, te da će stoga o motivaciji ljudi ovisiti i uspješnost poslovnog pothvata.

LIDL HRVATSKA Lidl je grupacija uspješnih trgovina prehrambenim proizvodima koja jakom ekspanzijom ostvaruje rast izvan granica Europe. Temeljno načelo i ključ uspjeha Lidla jest jednostavnost, prema kojoj se ravna nnjegovo cjelokupno djelovanje. Lidl kupuje i prodaje kako bi svojim kupcima ponudio robu široke potrošnje dobre kakvoće po povoljnim cijenama.

Začeci Lidla sežu u tridesete godine 20. stoljeća, kada je tvrtka osnovana u mjestu Schwäbischen pod nazivom Lidl & Schwarz Lebensmittel-Sortimentsgroßhandlung. Kasnije su se aktivnosti razdvojile na područje diskontnih trgovina prehrambenim proizvodima koje je preuzela tvrtka Lidl te na područje samoposluga i trgovačkih centara kao što su Kaufland i Handelshof. Danas Lidl, kao dio grupacije Schwarz, spada među 10 vodećih njemačkih maloprodajnih trgovina te predstavlja međunarodno aktivnu grupaciju s vlastitim nacionalnim društvima u cijeloj Europi.

Nakon otvaranja prvih Lidlovih trgovina oko Ludwigshafena u sedamdesetim godinama, širenja po Njemačkoj do kasnih osamdesetih godina i međunarodnog angažmana početkom devedesetih godina, danas su trgovine Lidla zastupljene u gotovo svim europskim zemljama.

Lidl tako ima najveću mrežu diskontnih trgovina prehrambenim proizvodima u Europi. Lidl i u budućnosti želi igrati važnu ulogu u osvajanju novih tržišta – i pritom svojim klijentima nudi vrhunsku kvalitetu po niskim cijenama.

178 Ideja kojom se Lidl vodi je visoka funkcionalnost i energetska učinkovitost trgovina Lidla, gdje je kao osnovni cilj postavio jasne standarde i kvalitetu gradnje kao jedan od načina svoje lakše prepoznatljivosti.

Lidl je jedna od najuspješnijih trgovina prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj. To potvrđuje činjenica da je sa 23.11.2006. Lidl istovremeno otvorio 13 trgovina u raznim dijelovima Hrvatske te svake godine nastavlja jaki ekspanzijski trend. Daljnjim razvojem mreža poslovnica ima za cilj približiti svoje trgovine što je moguće bliže kupcima, te im na taj način pokazati koliko je Lidl zaista njihova trgovina u susjedstvu.

Kod odabira lokacije Lidl se fokusira na frekventna mjesta s odličnom vidljivošću i dobrom prometno tehničkom povezanošću.

Traži prikladne nekretnine za kupnju ili najam diljem Hrvatske:      

Najpogodnija su mjesta koja s užom okolicom (do 5 km) imaju 10.000 i više stanovnika Traži izgrađene i neizgrađene površine od 4.500 do 7.500 m2 Može se također smjestiti i unutar stambeno-poslovnih kompleksa ili trgovačkih centara Objekti u koje ulazi moraju raspolagati sa površinom prodajnog prostora od 850 do 1.300 m2 te površine skladišnih i sporednih prostorija od 300 do 400 m2 Potrebno mu je po objektu od 60 do 90 parkirališnih mjesta Potrebna mu je dobra mogućnost dostave robe za kamione sa prikolicom ukupne težine 40 tona te dužine od 18,5 metara

Lidl je za cilj odredio da potrebe svojih kupaca u svakome trenutku budu zadovoljene i da njegovom kupcu pruži optimalne uvjete za ugodnu kupovinu. To za Lidl znači:  lokacije u blizini kupaca  kvalitetno projektiranje prometnog rješenja  velika i pregledna parkirališta dostupna svakome kupcu  jednostavan prilaz trgovini od parkirnog mjesta kupca  funkcionalna i atraktivna arhitektura  prostrani prolazi između polica koji garantiraju ugodnu kupovinu  jasan i pregledan položaj artikala u našim trgovinama  optimalna veličina skladišta za efikasnu dostavu artikala 1. Koji su činitelji relevantni prilikom izbora lokacije i koliko su oni prisutni pri izboru lokacije trgovina Lidla?

2. Koji činitelji uže lokacije imaju poseban utjecaj na izbor lokacije trgovina Lidla?

3. Kojim potrebama Lidl poklanja posebnu pozornost prilikom izbora lokacije svojih trgovina?

179

8.6. Ljudski resursi za ostvarenje poslovnog pothvata

8.6.1. Osnove za utvrđivanje potrebnog broja i strukture zaposlenih

Za svaki je biznis osim za onaj sasvim mali u kojemu je pokretač tog biznisa ujedno i sam svoj menadžer i izvršitelj, potrebno angažirati odgovarajući broj zaposlenih. Koliki će to broj biti zavisi veličini dotičnog biznisa - tako će za veliki biznis trebati angažirati veliki broj ljudi, dok za mali biznis to neće biti potrebno. Međutim, nije dovoljno znati samo potrebu broja zaposlenih već i njihovu strukturu - zanimanja (profesiju), kvalifikacije (stručnu spremu), dob, spol i drugo. Sve to utvrditi može biti veoma krupan i složen zadatak, pa je stoga za njegovo uspješno izvršenje potrebno pripremiti odgovarajuće osnove.

Osnove za utvrđivanje potrebnog broja i strukture zaposlenih su slijedeće: 1.

2.

3.

4.

organizacijska struktura plan obujma aktivnosti normativi rada raspoloživi fond radnog vremena

(1) Organizacijska struktura je temelj za utvrđivanje potrebnog broja i strukture zaposlenih. Njome se definiraju sve organizacijske jedinice i sva radna mjesta na kojima će se izvršavati pojedini zadaci iz ukupnog biznisa. Prema tome, organizacijskom strukturom se utvrđuju komponente procesa izvođenja poslovnog pothvata i elementarni procesi za dotični biznis, te u okviru njih pojedina radna mjesta na koja će se zaposliti konkretne osobe. Da bi se došlo do podataka o tome kakve bi osobe trebalo zaposliti na svakom pojedinom radnom mjestu potrebno je izvršiti analizu poslova.

Analiza poslova je proces prikupljanja podataka o poslovima koji će se obavljati na radnim mjestima. Ti se podaci odnose na popis poslova, norme učinka, informacije potrebne za izvršenje poslova, sredstva za obavljanje poslova, sirovine i materijale, tehnologiju i organizaciju rada, uvjete rada, potrebna znanja (teorijska i praktična) za obavljanje posla, te eventualne posebne zahtjeve za obavljanje posla. Izvor svih ovih podataka u slučaju osnivanja novog biznisa je odgovarajuća stručna literatura i iskustvo drugih koji već imaju takav biznis. Rezultat prikupljanja i analize svih ovih podataka treba biti opis posla i specifikacija posla.

Opis posla je poseban dokument na kojemu se daje detaljan opis posla odnosno šta bi sve trebalo raditi na nekom radnom mjestu. Za uspješno izvršenje tih poslova potrebno je da izvršitelj ispunjava određene uvjete, prvenstveno one koji se odnose

180 na kvalifikacije (stručnu spremu) određenog smjera i potrebno radno iskustvo.

Međutim, za uspješno obavljanje tih poslova može biti potrebno da se ispunjavaju i drugi uvjeti kao što su npr. znanje rada na PC, upravljanje osobnim automobilom, znanje nekog stranog jezika i drugo. Svi se ti zahtjevi unose u poseban obrazac koji se naziva specifikacija posla. Prema tome, na temelju definirane organizacije dolazi se o podataka koja su sve radna mjesta potrebna za obavljanje konkretnog biznisa koji se pokreće, te koji se uvjeti moraju ispunjavati da bi pojedinci mogli biti zaposleni na ta radna mjesta.

Marijo Martić - Marjan voće - Obiteljska tvrtka uvozom, doradom te pakiranjem suhog voća, orašastih plodova i žitarica bavi se već godinama u, kako to ponosno ističu, potpuno privatnom vlasništvu. Marijeva poslovna priča jest obiteljska priča o međusobnoj podršci, odricanju, rastu, razvoju i ulaganju. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

(2) Plan obujma aktivnosti je u stvari plan proizvodnje/usluga koje treba izvršiti da bi se ostvario pokrenuti biznis. Tim se planom utvrđuje količina proizvoda/usluga koje treba izvršiti u toku jedne poslovne godine, pa se stoga i naziva godišnji plan proizvodnje/usluga. Izrađuje se na temelju procjene plasmana koja je već ranije izvršena u okviru analize tržišta.

Godišnji plan proizvodnje/usluga izrađuje se dinamički po tromjesecima tako da se vidi kretanje proizvodnje unutar jedne godine. Ovo je posebno važno kada se radi o biznisu koji je pod utjecajem sezonskih promjena (npr. proizvodnja i prodaja obuće, voćnih napitaka i drugo).

Godišnji plan služi kao osnova za izradu tzv. operativnih planova. Operativni planovi su takvi planovi koji se odnose na kraća vremenska razdoblja, a najčešće na mjesec dana, pa se stoga ponekad i nazivaju mjesečnim planovima.

Bitno je ovdje napomenuti da se ovi planovi izrađuju ne samo za poduzeće kao cjelinu već i za sve njegove dijelove, tako da se znaju godišnji zadaci svake organizacijske jedinice (komponentne i elementarne procese). Time je omogućeno da se sagleda obujam rada svakog dijela poduzeća a što je jedna od bitnih pretpostavki za pravilno planiranje potrebnog broja zaposlenih.

(3) Normativ rada predstavlja onu količinu rada koja je potrebna za izradu jedinice proizvoda odnosno za izvršenje jedinice usluge. Kako se količina rada obično izražava

181 u vremenskim jedinicama to onda znači da normativ rada iskazuje vrijeme potrebno za izradu jedinice proizvoda, odnosno za izvršenje jedinice usluge.

Postavlja se pitanje kako utvrditi normative rada prilikom pokretanja nekog biznisa?

U odgovoru na navedeno pitanje treba se podsjetiti da u tu svrhu stoje na raspolaganju tri grupe metoda, a to su: 1. iskustvene metode 2. statističke metode 3. znanstvene metode Iskustvene metode su takve metode koje normativ rada utvrđuju na temelju iskustva onoga koji taj normativ utvrđuje. To može biti potencijalni poduzetnik ukoliko ima iskustva u istom biznisu, ili pak netko drugi koga on angažira da to za njega učini.

Statističke metode su slične iskustvenima s tom razlikom što one na temelju podataka iz prošlosti izračunavaju prosječna vremena potrebna za izvršenje nekog sadašnjeg ili budućeg zadatka. Kako kod osnivanja novog biznisa nema takvih podataka jer poduzeće tek treba osnovati, to se ove metode u takvim slučajevima i ne primjenjuju.

Znanstvene metode su takve metode koje na temelju proučavanja svakog rada dolaze do točnih podataka o vremenu potrebnom za njihovo izvršenje. Koriste se prvenstveno za utvrđivanje potrebnog normativa rada u obradnim procesima.

(4) Raspoloživi fond radnog vremena predstavlja onaj broj sati po zaposlenom koji pojedinac može utrošiti u toku jedne kalendarske godine. Utvrđuje se tako da se od mogućeg fonda radnog vremena a koji iznosi 2.555 sati (365 dana x 7 sati) oduzmu neradni dani izraženi u satima. Ti neradni dani su: 1. nedjelje, 2. državni praznici i blagdani u kojima se ne radi, 3. godišnji odmori zaposlenih, 4. bolovanje, 5. plaćeni izostanci, 6. neplaćeni izostanci i zakašnjenja, 7. stajanje zbog održavanja objekata, postrojenja i opreme.

Koliko ovi gubici iznose u svakom konkretnom slučaju nije teško izračunati pogotovo što su neke stavke već unaprijed poznate (nedjelje i državni praznici).

182

8.6.2. Utvrđivanje potrebnog broja i strukture zaposlenih

Nakon što su pripremljene sve osnove za utvrđivanje potrebnih ljudskih resursa pristupa se izračunavanju broja i strukture zaposlenih, a koje se provodi u dvije etape.

U prvoj se etapi izračunava broj i struktura zaposlenih u obradnim procesima i to tako da se planirani obujam proizvodnje pomnoži s normativom rada i sve to podijeli s izračunatim raspoloživim fondom radnog vremena:

Obujam proizvodnje x Normativ rada Broj zaposlenih = -------------------------------------------------Raspoloživi fond radnog vremena

Ako se na ovaj način izračuna broj zaposlenih po radnim mjestima tada se dobije i kvalifikacijska struktura zaposlenih kako je to dano u tablici 3.

Tablica 3: Proračun potrebnog broja zaposlenih Naziv radnog mjesta

Potrebna kvalifikacija

Obujam Proizvodnje (tone)

Direktor Tehničar Pomoćni radnik Ukupo:

VSS SSS

30 30

Normativ rada (sati) -

NSS

30

234

Ukupno sati rada (3 x 4)

FRVR

1 750 1 750

1 750 1 750

7 020 10 520

1 750

Potrebni broj zaposlenih (5 : 6) 1 1 4 6

U drugoj se etapi izračunava broj i struktura zaposlenih u ostalim radnim procesima, odnosno u drugim organizacijskim dijelovima poduzeća, također po radnim mjestima.

Međutim specifičnost je ove etape u tome što za utvrđivanje potrebnog broja zaposlenih ne postoje normativi rada pa se stoga broj zaposlenih utvrđuje iskustvenim putem za cjelokupan obujam proizvodnje. Prema tome, za utvrđivanje potreba u broju i strukturi zaposlenih izvan obradnih procesa koristili bi se samo prvi, drugi i posljednji stupac gornje tabele.

Zbrajanjem potrebnog broja zaposlenih utvrđenog u prvoj i drugoj etapi dobio bi se ukupan broj zaposlenih za izvršenje konkretnog biznisa, a koji bi se za daljnju uporabu iskazao po potrebnim kvalifikacijama, kako je to dano u tablici

183 Tablica 4: Potrebna brojna i kvalifikacijska struktura Potrebna kvalifikacija Visoka stručna sprema Viša stručna sprema Srednja stručna sprema Niža stručna sprema Visokokvalificirani Kvalificirani Polukvalificirani Nekvalificirani Ukupno:

Potreban broj zaposlenih 1 1 4 6

% 16.67 16.67 66.66 100,00

8.6.3. Regrutacija i izbor potrebnog osoblja

Nakon što je utvrđen potreban broj i struktura zaposlenih pristupa se najprije njihovoj regrutaciji a potom izboru.

Regrutiranje je proces kojim se utvrđuju potrebe za osobljem, te iznalaze potencijalni kandidati za upražnjena radna mjesta. U tom se okviru provodi veoma široka informativna aktivnost kako bi se potencijalni kandidati upoznali ne samo s poslovima za koje bi se natjecali, već i s njihovim položajem u poduzeću (plaće, beneficije, karijera itd.).

Kod osnivanja novog biznisa postoje samo tzv. vanjski izvori regrutiranja osoblja, tj. tržište radne snage kojega čine različite organizirane institucije posredstvom kojih poduzetnik osigurava potrebno osoblje. Da li će on uspjeti osigurati potrebno osoblje, ovisi o kretanju ponude i potražnje na tržištu radne snage. Pri tome će se on koristiti formalnim i neformalnim izvorima.

Formalne izvore regrutiranja osoblja čine: 1. oglasi, odnosno natječaji za upražnjena radna mjesta, 2. agencije za zapošljavanje, koje mogu biti javne (zavodi, biroi) i privatne 3. obrazovne institucije (škole, fakulteti), preko kojih se obično vrši regrutiranje mladog osoblja, 4. sindikati posredstvom kojih se također može provoditi regrutiranje osoblja.

Neformalni izvor regrutiranja osoblja odnosi se na slučajeve kada se za posredovanje u zapošljavanju koristi rodbina i prijatelji potencijalnog poduzetnika.

184 Između regrutiranih kandidata potrebno je izvršiti izbor onih čije osobine najbolje odgovaraju zahtjevima poslova za koje se biraju. To se provodi na temelju informacija o svakom kandidatu, a koje se dobivaju iz slijedećih izvora:  prijava za zaposlenje  molba za zaposlenje  upitnik o općim podacima  školske svjedodžbe i diplome  radne karakteristike  liječničke svjedodžbe  pokusni rad  testovi  razgovor s kandidatom Iako su svi ovi izvori informacija o kandidatu značajni pri odlučivanju o izboru, ipak se testovima i razgovoru (intervjuu) pridaje posebno značenje.

Namještaj iz Darde prodaje se isključivo u inozemstvu U najnerazvijenijem dijelu Hrvatske u godini krize se otvorilo 30 radnih mjesta. Za to je zaslužna tvornica namještaja u baranjskoj Dardi. Vlasnik je prije šest godina krenuo doslovno iz garaže, a sada sve što proizvedu prodaju isključivo u inozemstvu. 'I sebi i drugima sam dokazao da se može iz garaže nešto proizvesti i nešto napraviti', rekao nam je Miroslav Mršo, vlasnik tvornice namještaja. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

8.6.4. Regrutiranje menadžerskog tima

Regrutiranje menadžerskog tima smatra se jednom od najbitnijih aktivnosti prilikom pokretanja novog biznisa. Svatko tko daje početni kapital bila to banka ili netko drugi tražit će podatke o menadžerskom timu a da bi uopće započeo analizu samog biznisa, a kamo li da bi prije toga dao traženi kapital. To razumljivo vrijedi za svaki biznis osim za onaj suviše mali u kojemu vlasnik ima ulogu poduzetnika, menadžera i izvršitelja.

Menadžerski tim uključuje ne samo jednog ili više menadžera koji će voditi biznis, već i druge profesionalne (stručne) i ključne osobe koje će pomagati u usmjeravanju novog biznisa. To su osobe s menadžerskim odgovornostima i drugim ključnim funkcijama u novom biznisu kao što su npr. dizajneri, financijski stručnjaci, trgovački

185 agenti, itd. Prema tome, menadžerski je tim sastavljen iz dvije grupe ljudi od kojih jedna obavlja menadžerske a druga stručne poslove. Dok su funkcije koje obavljaju menadžeri iste u svim vrstama i tipovima biznisa, dotle funkcije stručnjaka ovise kako o tipu biznisa tako i o prirodi njegovih aktivnosti. Tako će se npr. razlikovati funkcije stručnjaka u nekom restoranu od funkcija stručnjaka u biljnoj apoteci. Međutim, ono što će razlikovati menadžera u malom i velikom biznisu jeste širina područja na kojima oni djeluju. Dok se u velikom biznisu menadžeri specijaliziraju za pojedina uža područja, dotle oni u malom biznisu moraju "pokrivati" široka i različita područja rada.

U prvom se slučaju traže menadžeri specijalisti, a u drugom menadžeri s širokim djelokrugom rada i bogatim iskustvom u različitim poslovima.

Treba imati u vidu da u slučaju kada se i pronađe dobar menadžerski tim on sam nije dovoljan za uspjeh biznisa. Da bi takav tim bio uspješan on mora imati i odgovarajuću profesionalnu (stručnu) potporu izvana. To posebno vrijedi za mali biznis koji ne može zaposliti stručnjake svih profila koji su mu povremeno potrebni. Stoga će se izvana povremeno angažirati financijski savjetnici, pravni savjetnici, savjetnici za marketing, brokeri i drugi. Uz to će se koristiti i određene postojeće institucije kao što su banke, revizorske agencije, osiguravajuće agencije, udruge bivših menadžera, konzultantske organizacije itd. Sve bi to trebalo osigurati uspješnost menadžerskog tima u vođenju biznisa.

8.6.5. Radni odnosi

Pod radnim se odnosima podrazumijevaju veze koje zaposleni uspostavljaju s poslodavcima u cilju reguliranja međusobnih prava i obveza po osnovi rada. Ovi se odnosi danas reguliraju kolektivnim ugovorom koji se zaključuje između predstavnika poslodavaca, predstavnika zaposlenih (sindikati) i predstavnika vlade. Tim se ugovorom reguliraju: 1. plaće (visina, način utvrđivanja, stimulativne sheme, pokretna skala, plaćanje prekovremenog rada, premije, naknade za slučaj otpuštanja, itd.), 2. radno vrijeme (trajanje radnog vremena, dani odmora, plaćeni godišnji odmor, klizno radno vrijeme i drugo), 3. zaštita na radu (obuka iz zaštite na radu, sredstva zaštite, naknade uvjeta rada, radni staž i drugo), 4. pravo po osnovi radnog staža, kao što su napredovanje na više radno mjesto, stabilnost zaposlenja, plaća i drugo, 5. socijalna zaštita (mirovine, osiguranje za slučaj nesreće na radu, bolesti, nezaposlenosti),

186 6. disciplinske ovlasti poslodavca (ograničenje prava poslodavca u pogledu premještanja, otpuštanja i izricanja disciplinskih mjera), 7. sindikalna sigurnost (prednost članova sindikata pri zapošljavanju, obveza poslodavca da otpusti novouposlene ukoliko se ne učlane u sindikat, obveza poslodavca na pregovore isključivo s većinskim sindikatom).

Na temelju ovakvih odredbi kolektivnog ugovora pojedinac i poslodavac zaključuju individualni ugovor o radu koji mora bit u skladu s kolektivnim ugovorom i zakonom o radnim odnosima.

Sve ovo ukazuje na niz obveza koje proizlaze za potencijalnog poduzetnika onog momenta kada izvrši izbor kandidata za zaposlenje. Neke od tih obveza imaju direktan utjecaj na visinu potrebnog obrtnog kapitala kao što su visina plaća i naknada, troškovi zaštite na radu i troškovi osiguranja zaposlenih, a neke utječu na veličinu raspoloživog fonda radnog vremena pa time indirektno i na visinu obrtnog kapitala.

187

Poduzetnik je za svoj poslovni pothvat izradio poslovnim planom u kojemu je pored ostaloga predvidio da u idućoj godini proizvesti 100.000 komada proizvoda X za čiju je proizvodnju potreban 1 sat po svakom tom proizvodu. U tu je svrhu izvršen proračun potrebnog broja proizvodnih radnika sa kojima je trebalo zasnovati radni odnos. U tu je svrhu upućen dopis Zavodu za zapošljavanje u kojemu su specificirana zanimanja onih sa kojima bi se zaključio ugovor o radu.

1. Izračunaj potreban broj radnika.

2. Objasni na koji bi način i uz koju dokumentaciju izvršio njihov odabir.

3. Što bi uključio u ugovor o radu kojega bi sklopio s odabranim kandidatima?

188

9. FINANCIJSKA PRIPREMA ZA NOVI POTHVAT 9.1. Planiranje potreba za financijskim resursima

9.1.1. Priroda potrebnih financijskih resursa

Pokretanje svakog poduzetničkog pothvata, a posebno onoga novog potrebni su određeni financijski resursi visina i struktura kojih ovisi o obujmu i vrsti poduzetničkog pothvata. U svakom će slučaju nastati potreba za njihovim ulaganjem u sljedeće vidove:159 1. tekuću aktivu 2. stalnu aktivu 3. promocija 4. osobne izdatke

9.1.1.1. Tekuća aktiva

Tekuća aktiva obično se sastoji se iz tri ključne stavke, a to su: 1. gotovina 2. zalihe 3. potraživanja Ponekad se ove tri stavke svrstavaju pod pojam cirkulirajućeg kapitala jer se time želi izraziti ciklus od angažiranja novca, preko njegova ulaganja u poslovanje pa do povrata novca.

(1) Gotovina Pod gotovinom (cash) se podrazumijeva novac u obliku u kojem se može momentalno upotrijebiti, a sastoji se od novčanica i metalnog novca.

159

Longenecker, G. J., Moore, W. C., op. cit., str. 242.

189 Gotov novac u optjecaju čini dio novčane mase (monetarne mase). Danas se najveći dio plaćanja u robnom prometu obavlja bez gotovine, a putem drugih oblika plaćanja.

Gotov novac iz upotrebe istiskuje bezgotovinski način plaćanja s masovnom primjenom tzv. plastičnog novca (kartice) i širenjem "elektroničkog" novca U širem smislu pojam cash obuhvaća i depozite na tekućim računima u bankama kao i kratkoročno plasirana likvidna novčana sredstva.

Pri pokretanju bilo kojeg poduzetničkog pothvata neophodna je odgovarajuća količinu gotovine koja služi za pokriće tekućih potreba. Ta potreba rezultira iz prostog razloga što uvijek postoji neravnomjernost između primitaka novca (od prodaje i drugo) i izdataka novca (plaćanje računa i drugo). Ukoliko poduzetnik tu gotovinu ne bi imao u trenutku dospijeća neke obveze on tu obvezu ne bi mogao podmiriti, a što bi za njega moglo imati značajnih posljedica - od gubljenja povjerenja od strane vjerovnika, pa do bankrota.

(2) Zalihe Pod zalihama se podrazumijeva vlastiti materijali koji se koristi u poslovanju, odnosno koji je namijenjen unutarnjoj potrošnji ili prodaji, a uključuje sirovine (raw material), poluproizvode (intermediate products), materijal u radu (work-in process) i gotove proizvode (final product).

Iako se važnost zaliha razlikuje od jednog do drugog tipa poduzetničkog pothvata ipak su one glavni dio tekuće aktive. Sezonalnost prodaje i proizvodnje utječu na potrebu postojanja minimuma zaliha na skladištu kako se ne bi dogodilo da se kupci u jednom trenutku ne mogu podmiriti. To naročito vrijedi u maloprodaji u kojoj prodavaonica mora stalo imati određenu količinu robe.

(3) Potraživanja od kupaca Potraživanja čine obaveze kupaca i drugih za novcem, dobrima ili uslugama. Obično se razlikuju kratkoročna i dugoročna potraživanja. Kratkoročna potraživanja od kupaca su ona za koja se očekuje da će biti naplaćena u roku od godine dana ili tokom tekućeg poslovnog ciklusa, ovisno o tome koje je razdoblje duže. Sva ostala potraživanja tretiraju se kao dugoročna.

I kratkoročna i dugoročna potraživanja mogu biti trgovinska i netrgovinska. Trgovinska potraživanja su najznačajnija, a predstavljaju iznose koje duguju kupci za preuzete proizvode i usluge kao dio uobičajenih poslovnih aktivnosti. Za razliku od toga, netrgovinska potraživanja mogu proizaći iz različitih poslovnih odnosa, a mogu biti pismena obećanja kako plaćanja tako i isporuka (npr. predujmovi, depoziti i dr.).

190 Potraživanja mogu biti značajna stavka tekuće aktive u slučaju kada se roba prodaje na kredit - a što je kod nekih tipova poslova neophodno.

9.1.1.2. Stalna aktiva

Stalna aktiva se može definirati kao onaj dio imovine koji će ostati nepromijenjen u vremenskom roku duljem od godine dana i koji neće biti utrošen u jednom normalnom ciklusu proizvodnje. U slučaju novog poduzetničkog pothvata ona može obuhvatiti sljedeće: 1. dodirljivu stalnu aktivu 2. nedodirljivu stalnu aktivu 3. financijska ulaganja.

(1) Dodirljivu aktivu (materijalnu imovinu), kao što joj i naziv govori, čine stvari materijalnog karaktera koje se mogu dodirnuti, opipati, a to su:  nekretnine  zemljišta  zgrade  oprema.

(2) Nedodirljivu aktivu (nematerijalnu imovinu), kao što joj i naziv govori, čine nematerijalne vrijednosti koje se ne mogu dodirnuti, opipat, a to su:  patenti i licence  trgovačka marka  autorska prava  goodwill.

Za mnoge je vrste novog poduzetničkog pothvata karakteristično da nemaju nedodirljive aktive.

(3) Financijska ulaganja se odnose na ulaganja izvan vlastitog poslovnog procesa a radi ostvarenja dobiti, a odnose se na:  ulaganja u povezana poduzeća kupnjom njihovih dionica  ulaganja u mirovinske fondove  ulaganje u druge fondove U većini slučajeva ova ulaganja nisu karakteristična za poduzetnički pothvat koji se tek pokreće.

Priroda i veličina stalne aktive određena je vrstom posla.

191 Što je vrijednost stalne aktive veća to je fleksibilnost takvog posla manja. Drugim riječima, teže je u slučaju potrebe promijeniti vrstu posla čiju aktivu čine pretežno zgrade, zemljišta i oprema, od onoga u kojemu je udio stalne aktive malen. Tako je npr. lakše promijeniti djelatnost kozmetičkog salona nego tvornice cipela.

9.1.1.3. Ulaganje u promociju

Iako promocija nije isključivo komunikacija usmjerena na obavještavanje i uvjeravanje kupaca da prihvate ideje o proizvodu ili usluzi, u slučaju pokretanja novog pothvata ona se u osnovi svodi upravo na to. Naime, riječ je o različitim oblicima plaćene i neplaćene komunikacije s ciljnim tržištem kako bi se kod potencijalnih kupaca stvorili pozitivni odnosi o poduzetničkom pothvatu, odnosno proizvodu ili usluzi, te poticalo na kupovinu. Riječ je o ekonomskoj propagandi i publicitetu kao glavnim oblicima promotivne aktivnosti novog poduzetničkog pothvata. Visina ulaganja u ove oblike promocije ovisi o niz faktora kao što su stupanj novosti u pogledu proizvoda ili usluge koja se namjerava plasirati na tržište, stupanj zasićenost tržišta tog proizvoda ili usluge, obujam prodaje koja se namjerava ostvariti, prodajna cijena i drugi uvjeti prodaje, itd.

9.1.1.4. Osobni izdaci

Osobni izdaci su karakteristični u svim onim slučajevima kada u poduzetnički pothvat poduzetnik ulaže svoj rad. U takvim se slučajevima naknada za rad poduzetnika mora uračunat u iznos ukupno potrebnih financijskih resursa. Tehnički, ovi izdaci nisu dio kapitalizacije posla, ali se oni ipak trebaju uzimati u obzir pri planiranju ukupnih ulaganja u novi poduzetnički pothvat. Ako se ovi izdaci podcijene doći će do obezvrjeđivanja aktive i nerealnih proračuna u poslovnom planu.

9.1.2. Proračun ukupnih potreba za financiranjem stalne aktive

Proračun potreba za financiranjem stalne aktive polazi od utvrđenih potreba za pojedinom vrstom i količinom svakog pojavnog oblika ove aktive, koje sada treba iskazati vrijednosno. Osnovica za ovo je kupovna ili fakturna cijena svakog pojedinog

192 pojavnog oblika stalne aktive (zgrade, zemljišta, stroja, postrojenja, itd.) na koju se dodaju:  carine i druge uvozne dadžbine u slučaju uvoza  troškovi osiguranja  transportni troškovi  troškovi montaže  ostali ovisni troškovi nabave Proračun financijskih potreba za stalnom aktivom može se izvršiti prema tablici 9.

Tablica 5 - Proračun financijskih potreba za stalnom aktivom Vrsta imovine

Carina

Građevinski objekti Oprema Osnivačka ulaganja

Kupovna cijena 276 200 50 000 8 000

Troškovi transporta 3 200 -

Troškovi montaže 2 100 -

Ostali troškovi 600 -

Ukupno

-

Troškovi osiguranja -

Sveukupno:

334 200

-

-

3 200

2 100

600

340 100

276 200 55 900 8 000

Ovako utvrđene financijske potrebe za stalnom aktivom mogu zahtijevati različite aspekte raspoloživosti sve u ovisnosti od toga kada će ta sredstva biti utrošena i kada će trebati platiti račune isporučiteljima. Prema tome, nakon što su utvrđene ukupne financijske potrebe za stalnom aktivom potrebno je izraditi: 1. terminski plan izgradnje 2. plan dinamike ulaganja 3. plan dinamike plaćanja (1) Terminski plan izgradnje je takav plan u kojemu se utvrđuju rokovi početka i završetka svake pojedine aktivnosti koja se odnosi na izgradnju objekata i njihovo puštanje u rad.

(2) Plan dinamike ulaganja financijskih resursa prikazuje vremenska razdoblja u kojima se novac ulaže po pojedinim vidovima stalne aktive. To se ulaganje može izraziti u mjesečnim, tromjesečnim, polugodišnjim i godišnjim kalendarskim razdobljima.

(3) Plan dinamike plaćanja pokazuje kada i u kom iznosu se plaća pojedini vid stalne aktive u razdoblju izgradnje. Ova se dinamika obično razlikuje od dinamike ulaganja, a uvjetovana je dinamikom ulaganja, načinom i uvjetima plaćanja, te dugim činiteljima.

193

9.1.3. Proračun potreba za financiranjem tekuće aktive

Novac potreban za financiranje tekuće aktive koji će se angažirati tokom godine u ostvarenje nekog poduzetničkog pothvata ne će biti potreban u cjelini odnosno na početku samog pothvata. Ako na primjer, trgovina bijelom tehnikom planira tokom godine prodati 1000 komada hladnjaka određenog tipa tada joj već na samom početku godine neće biti potreban novac za nabavku svih tih 1000 komada. Koliko će tog novca trebati ovisi o: 1. obujmu, asortimanu i vrijednosti proizvodnje, odnosno prodaje 2. koeficijentu obrtaja pojedinih vrsta tekuće aktive (1) Obujam proizvodnje, odnosno prodaje direktno utječe na visinu potrebnog novca za financiranje tekuće aktive - što je taj obujam veći to su i veće potrebe za ovim novcem. Međutim, veličina ovih potreba uvjetovana je i asortimanom proizvodnje odnosno prodaje - tako, npr., prodaja robe dnevne potrošnje (kruh, mlijeko, dnevni tisak i sl.) zahtijevaju manje novca od robe trajne potrošnje (npr. stanovi, automobili i sl.). Isto tako i vrijednost pojedinih roba i ukupnog asortimana ima direktnog utjecaja na visinu potrebnog novca.

Sve to govori da bi u proračunu potrebnog novca za financiranje tekuće aktive trebalo polaziti od svake pojedine vrste komponenti koje čine tekuću aktivu.

(2) Koeficijent obrtaja pokazuje koliko se puta godišnje "obrne" neki vid tekuće aktive.

Izračunava se tako da se broj dana u godini (zaokružen na 360) podijeli s brojem dana vezivanja istog vida tekuće aktive na zalihi, a prema sljedećem obrascu: ki 

360 ti

gdje su: ki = koeficijent obrtaja i-te tekuće imovine ti = broj dana vezivanja i-te tekuće imovine i = vrsta tekuće imovine Na ovaj način dobiveni koeficijenti obrtaja se koriste u daljem proračunu i to tako da se ukupna godišnja potreba ili promet pojedine vrste obrtne (tekuće) imovine (Gpi) podijeli s njoj pripadajućom vrijednosti koeficijenta obrtaja i tako dobiju planirane potrebe (Ppi) dotične vrste tekuće (obrtne) imovine, odnosno:

Pp i 

Gpi ki

194

Na primjer, ako se hladnjak kojega je trgovina nabavila proda u roku od 40 dana od dana nabavke, tada tih 40 dana u ovom slučaju predstavlja broj dana vezivanja.

Prema tome, za taj bi hladnjak koeficijent obrtaja iznosio 9 (360 : 40). Pretpostavimo li sada da je cijena jednog tog hladnjaka 250 EUR-a, tada će ukupna prodaja 1 000 komada tih hladnjaka iznositi 250 000 EUR-a. Koliko će novca za financiranje tekuće aktive biti potrebno rečenoj trgovini na početku njezina osnivanja?

Prema onome što je gore rečeno, proračun je jednostavan, a sastoji se u tome da se ukupna vrijednost prodaje podijeli s koeficijentom obrtaja, tj.:

Vrijednost prodaje 250 000 Potrebna tekuća aktiva = ------------------------- = ----------- = 27 778 EUR Koeficijent obrtaja 9

Ovim bi proračun potreba za tekućom aktivom bio završen, ako bi u trenutku isporuke dobavljaču trebalo platiti iznos njegova računa. Međutim, ako je npr. rok plaćanja dobavljaču 30 dana od dana primitka robe ili računa, rada to znači da nas dobavljač za to vrijeme kreditira pa stoga treba umanjiti veličinu potreba tekuće imovine. U našem slučaju to znači da vrijednost 1 000 komada nabavljenih hladnjaka po cijeni od 200 EUR-a treba podijeliti sa koeficijentom obrtaja 12 (360:30) i tako dobiti iznos za koji treba umanjiti potrebnu tekuću aktivu (200 000:12 = 16 667 EUR-a). Prema tome, u ovom bi slučaju za financiranje tekuće aktive trebalo imati svega 11 111 EUR (27 778 – 16 667).

Ante Kotarac, rođen 1985. u Splitu, diplomirao je na FESB-u, smjer računarstvo, a potom je školovanje nastavio na Poslovnoj školi u Londonu (London Business School). Nakon povratka u Split angažirao je tim suradnika i u rekordnih 100 dana završio zahtjevni projekt – u rujnu 2010. otvorio je na Morpurgovoj poljani dizajnerski hostel „Goli i Bosi“ s 29 soba i 138 kreveta.

Hostel je zamišljen kao spoj splitske tradicije i suvremenog dizajna – sobe su uređene minimalistički, uz zgodno osmišljene informacije o Dioklecijanu, odnosu bodula i vlaja, važnim datumima za grad i slično. Riječ je o unikatnom primjeru koji je osvojio drugu nagradu za najbolji hostel u svijetu po izboru svjetske turističke online zajednice Virtual Tourist.

(Izvor: Ilić, M., Split idealan za osobnu realizaciju, Slobodna Dalmacija, 22. rujna 2013., str. 15.)

195

9.2. Utvrđivanje izvora potrebnih financijskih resursa

Nakon što su utvrđene potrebe za financijskim resursima postavlja se pitanje kako do njih doći. Najlakše je ako poduzetnik sam raspolaže tim resursima bilo u obliku novca, nekretnina ili nekog prava. Međutim, to obično nije tako - najčešće poduzetnik uz poslovnu ideju posjeduje samo mali dio potrebnih financijskih resursa. Nekada se smatralo da takav poduzetnik ne bi smio niti započeti neki posao; danas je to sasvim drugačije. Naime, danas postoje veoma različite mogućnosti da se dođe do inicijalnog novca s obzirom na brojne izvore koji potencijalnom poduzetniku stoje na raspolaganju.

Postavlja se pitanje koji su to potencijalni izvori financiranja. Više je tih izvora, a svi se oni mogu svrstati u dvije osnovne grupe, a to su: 1. vlastiti izvori (owner capital, ownership eqity) 2. tuđi izvori (creditor capital, debt capital) U okviru ove dvije temeljne grupe izvora financiranja postoje različiti pojedinačni vidovi koje u nastavku treba razmotriti.

9.2.1. Vlastiti izvori financiranja

Vlastiti su izvori financiranja oni izvori kojima se ne stvaraju dužnički odnosi, tj. poduzetnik ta sredstva nije dužan vratiti onako kao bi to učinio kada bi dobio kredit od banke.

Razlikuje se nekoliko izvora vlastitog financiranja, kao što su: 1. osobna ušteđevina 2. rodbina i prijatelji 3. bogate osobe 4. tržište vrijednosnih papira 5. ulagači (1) Uobičajeno je da čovjek štedi kako bi tu ušteđevinu mogao kasnije koristiti za ostvarenje nekih svojih planova. Ukoliko je spreman riskirati, a ukaže mu se mogućnost nekog poslovnog pothvata on bi tu svoju ušteđevinu mogao sam ili u partnerstvu uložiti u pokretanje nekog posla. Dosta je ljudi koji planski štede da bi pokrenuli neki posao; neki od njih već od malena znaju koji je to posao.

Nekada je osobna ušteđevina predstavljala 2/3 osnivačkih ulaganja, što znači da se bez nje nije mogao ni započinjati neki posao. Međutim, kako danas postoje brojne

196 druge mogućnosti to osobne uštede nemaju odlučujuće značenje u pokretanju novog posla.

(2) Rodbina i prijatelji mogu biti značajan izvor financiranja. Oni mogu poduzetniku dati ili posuditi određeni iznos gotovine, ali i neki drugi vid potrebnih sredstava (npr. prostorije, transportna sredstva, zemljište i drugo). Ove se posudbe obično vrše na principu:"Uzmi pa ćeš vratiti kada budeš mogao!" što znači da nemaju karakter posudbi po ugovoru.

(3) Bogate osobe (zvane "anđeli") mogu se nekada pojaviti kao donatori nekog posla, te na taj način potpomoći potencijalnog poduzetnika da krene u namjeravani posao.

To obično nisu neki veliki izvori novca ali mogu biti dovoljno poticajni da psihološki utječe na poduzetnika.

(4) Tržište vrijednosnih papira također može biti izvor financiranja. Na njemu poduzetnik može prodati npr., obveznice, dionice, mjenice i druge vrijednosne papire ukoliko ih posjeduje, te na taj način doći do gotovine.

(5) Ulagači su one organizacije i pojedinci koji ulaži novac bez obveze vraćanja. U SADu su to tvrtke poduzetničkog kapitala (Venture Capital Firms), društva za ulaganje u mala poduzeća (Small Business Investment Company - SBIC) i velika poduzeća Tvrtke poduzetničkog kapitala ulažu novac isključivo uz predočenje poslovnog plana.

Njihovih je vrsta veliki broja ali se najčešće javljaju kao:160  tradicionalna partnerstva, koja često osnivanju bogate obitelji da bi agresivno gospodarile dijelovima svoga novca ulažući u mala poduzeća  profesionalno vođeni pulovi, koji se formiraju institucionalnim novcem i djeluju poput tradicionalnih partnerstva  tvrtke uložbenog bankarstva, koje povremeno formiraju sindikate ulagača za ponuđene poslove  osiguravajuća društva, koja su sklona biti više konzervativna i često zahtijevaju dio vlastitog kapitala kao zaštitu od inflacije prije nego što će pozajmiti manjim poduzećima.

Društva za ulaganje u mala poduzeća su ona društva koja su potaknuta od države kako bi ulagala u mala poduzeća i na toj osnovi poticala njihov razvoj.

Velika poduzeća ulažu u mala poduzeća iz više razloga kao što su maksimiziranje profita, stvaranje sigurnih isporučitelja ili kupca, sutrašnje preuzimanje, itd. Neka od velikih poduzeća imaju posebne odjele koji se isključivo bave time da iznalaze potencijalno uspješne poduzetnike i da u njih ulože novac.

160

Siropolis, C. N., op. cit., str. 264.

197

9.2.2. Tuđi izvori financiranja

Tuđi su izvori financiranja oni izvori kod kojih poduzetnik dolazi posudbom. Ova se posudba ne odnosi isključivo na gotovinu već i na nekretnine, robu, prava i drugo.

Osnovni tuđi izvori financiranja najčešće su: 1. osobe 2. komercijalne banke 3. državni fondovi 4. dobavljači 5. leasing tvrtke (1) U svakoj se zemlji mogu naći osobe koje posuđuju novac. To su tzv. neformalni izvori financiranja. Nekada se na ovaj način opskrbljuje novac za financiranje cjelokupnog posla. Mali oglasi u novinama često predstavljaju pravo "tržište" onih koji nude i onih koji traže novac na ovakav način.

(2) Komercijalne banke su od posebne važnosti za gospodarstvo neke zemlje. One su specijalizirane za prihvaćanje novčanih depozita i posuđivanje novca. Usto većina ovih banaka ima i funkciju štednje, kao i neke druge funkcije. Sa stajališta osnivanja novog posla najznačajnije je da ove banke odobravaju kredite koji mogu biti osigurani i neosigurani.

Osigurani krediti su posebno značajni za slučajeve posla koji se osniva s obzirom da banka nema nikakve garancije da će takav posao biti uspješan. Stoga ona traži osiguranje koje će za nju smanjiti rizik od gubitka i to u obliku hipoteke na nepokretnu i pokretnu imovinu, raznih garancija, zalaganja vrijednosnih papira i sl.

Neosigurani krediti su oni krediti koji se daju poduzetniku bez ikakvih zaloga osim obećanja da će ga vratiti. Takvi se krediti daju onim poduzetnicima čiji programi obećavaju uspjeh pa time i sigurnost povrata dobivenog kredita.

(3) Državni fondovi se osnivaju da bi potpomogli osnivanje i pokretanje posla.

Posredstvom njih država daje povoljne kredite (duži rok otplate, niska kamatna stopa) i to direktno ili preko komercijalnih banaka. Takve pomoći država daje posebno potičući neke grane gospodarstva kao što je npr., poljodjelstvo, ali i za razvoj pojedinih područja kao što su npr., otoci.

(4) Dobavljači su najznačajniji izvor kratkoročnog financiranja. U razvijenom gospodarstvu većina kupaca nije obavezna platiti robu prilikom isporuke već im se odobrava trgovački kredit. Razlikuju se tri tipa ovog kredita, a to su: 1. otvoreni račun 2. mjenica

198 3. akceptni nalog U slučaju otvorenog računa prodavač šalje robu kupcu uz fakturu na kojoj je utvrđen rok u kojemu će ovaj izvršiti plaćanje, ali se od njega ne traži nikakav formalni instrument kao što je to u ostala dva slučaja. Naime, u slučaju prodaje robe uz formalnu potvrdu duga od kupca se traži mjenica s dospijećem na neki datum u budućnosti ili akceptni nalog kojim se naređuje kupcu da robu plati na određeni datum. U ovom posljednjem slučaju roba se isporučuje tek pošto kupac prihvati utvrđeni datum plaćanja.

U svakom od ovih slučaja bitno je da poduzetnik može dobiti robu (sirovine i materijal, opremu i drugo) uz odgodu plaćanja, što znači da mu odmah nije nužan gotovinski kapital za plaćanje obveza koje iz ovoga proizlaze.

(5) Leasing tvrtke se bave kupovanjem i iznajmljivanjem drugima, u prvom redu poduzećima, svih vrsta imovine - zgrada, opreme, strojeva, automobila, kompjutora i drugog. Za poduzetnika je ovo veoma bitno s obzirom da koristeći leasing u nabavci stalne aktive ne mora uopće imati gotovine. Najamninu koju će platiti za unajmljena sredstva poduzetnik će ostvariti iz poslovanja. Osim toga najamnina se ne tretira kao ulaganje već kao rashod pa se na nju ne plaća porez. Međutim, treba imati u vidu da leasing košta više od posudbe novca, pa ga oni koji imaju gotovine izbjegavaju.

9.3. Utvrđivanje obveza prema izvorima financijskih resursa

Izbor izvora financiranja uvjetovat će i odgovarajući oblik obaveze - ako je npr., nabavljena oprema putem leasinga to će uvjetovati obavezu u obliku najma u ugovorenim rokovima i na određeno vrijeme. Slične će obveze nastupiti i u slučaju franšizinga. Međutim, ukoliko se posuđuje novac tada će trebati ugovoriti sa zajmodavcem visinu kredita, rok otplate kredita, kamatnu stopu i način otplate (datum dospijeća).

Vraćanje preuzetih kredita vrši se u anuitetima koji sadrže otplatni dio i kamatu.

Obračun anuiteta obično se vrši na jedan od dva načina, a to su: 1. na temelju jednakih anuiteta 2. na temelju jednakih otplata Oba se ova načina obračuna koriste u praksi s tim što je korištenje obračuna na temelju jednakih otplata nešto učestalije.

(1) Obračun na temelju jednakih anuiteta je takav obračun u kojemu je anuitet jednak za svaki datum dospijeća tokom razdoblja njegova otplaćivanja, a različiti su iznosi

199 otplate i kamata. Izračunava se tako da se iznos kredita (Kr) pomnoži s vrijednošću petih financijskih tablica ( Vpn ) u kojima n označava kamatnu stopu, a p broj razdoblja otplate kredita, a prema sljedećem obrascu: Af = Kr . Vpn Na ovaj se način dobije visina anuiteta koji je jednak za sva razdoblja otplate.

Proračun visine otplate i kamata po tim razdobljima vrši se tako da se najprije izračuna iznos kamate, a koji se dobije množenjem ostatka duga s kamatnom stopom.

To je godišnji iznos kamate kojeg u slučaju da se kredit otplaćuje polugodišnje treba podijeliti sa dva da bi se dobio polugodišnji iznos kamata na kredit. Za ovako dobiveni iznos najprije se umanji ostatak duga, a zatim se oduzme od visine anuiteta i tako dobije visina otplate. Isti se postupak ponavlja za svako razdoblje otplate sve do konačne otplate kredita.

(2) Obračun na temelj jednakih otplata je takav obračun u kojemu je anuitet različit a otplate su jednake za svaki datum dospijeća tokom razdoblja njegova otplaćivanja.

Otplata se izračunava tako da se iznos kredita podijeli s brojem razdoblja otplaćivanja, čime se dobije fiksni iznos otplate za svako pojedino razdoblje. Kamata se izračuna tako da se u svakom razdoblju izračuna ostatak vrijednosti ukupnog duga. Taj se ostatak vrijednosti duga pomnoži s ugovorenom kamatnom stopom nakon čega se dobiveni iznos kamate pribroji fiksnom iznosu otplate, te tako dobije anuitet.

Plan otplate kredita od 250 000 EUR-a podignutog na rok od 8 godina uz kamatnu stopu od 8% izgleda kako je to prikazano u tablici 6.

Tablica 6 Primjer plan otplate kredita Godina

Kamata

Otplata

Anuitet

0 1 2 3 4 5 6 7 8

20 000 17 500 15 000 12 500 10 000 7 500 5 000 2 500

31 250 31 250 31 250 31 250 31 250 31 250 31 250 31 250

52 250 48 750 46 250 53 750 41 250 38 750 36 250 33 750

Ostatak duga 250 000 218 750 187 500 156 250 125 000 93 750 62 500 31 250

200

9.4. Priprema poslovnih proračuna (budžeta)

Budžet predstavlja iskaz planskih aktivnosti u novčanom izrazu, odnosno financijsku interpretacija budućih rezultata poduzetničkog pothvata.U tom se kontekstu budžet često definira kao financijski plan unaprijed pripremljen za ostvarivanje financijskih i poslovnih ciljeva poduzetničkog pothvata u nekom budućem razdoblju. Takav financijski plan obuhvaća procjenu očekivane razine prihoda, rashoda, dobiti, te novčanih primitaka i novčanih izdataka u budućnosti.

Budžet je istovremeno i instrument kontrole koji osigurava osnovu za učinkovitost poduzetnikove funkcije planiranja i kontrole, posebice troškova na kojima se temelji.

U tom smislu budžet omogućuje analizu i kontrolu planiranih i ostvarenih veličina, komparaciju i analizu postignutih rezultata u odnosu na budžetirane (planirane), te odgovornost poduzetnika za ostvarene rezultate. Drugim riječima, budžet pokazuje što jest, a što nije ostvareno u odnosu na planirano.

U budžetima se ispituje izvodljivost aspiracija opisanih u poduzetničkim planovima.

Koristeći se u planiranju i kontroli budžet prvenstveno iskazuje prihode i rashode s profitom koji iz toga rezultira, glavne bilančne stavke, tokove gotovine i kapitalne izdatke.

To čini veoma dobru osnovu da poduzetnik u budžetu utvrdi stopu povrata kako bi se time ustanovilo da li je prihvatljiva planirana profitabilnost dotičnog poduzetničkog pothvata. Budžet dakle ne služi samo kao detaljni plan nove strategije u akciji već također specificira kroz proforma financijska izvješća očekivanu poslovnu uspješnost poduzetničkog pothvata. Stoga izrada budžeta prisiljava poduzetnika da gleda unaprijed, da anticipira budućnost bilo na kraći, bilo na duži rok.

Obično se razlikuju tri tipa budžeta, a to su: 1. operativni budžet 2. financijski budžet 3. kapitalni budžet Ova su tri tipa budžeta međusobno su povezani i obično čine tzv. master budžet te sumiraju planirane aktivnosti ukupnog budžetskog poslovanja.

201

9.4.1. Operativni budžet

Operativni budžet je iskaz procijenjenih prihoda i rashoda za određeno vremensko razdoblje, obično godinu dana. Njegova se izrada u pet etapa, a to su: 1. predviđanje prodaje 2. raspored proizvodnje 3. proračun troškova proizvodnje 4. proračun operativnih troškova 5. izrada proračuna dobiti i gubitka (1) Predviđanje prodaje Predviđanje prodaje je prvi korak u formiranju operativnog budžeta. Ono predstavlja procjenu prodaje za određeno buduće vremensko razdoblje.

Postoje brojne tehnike predviđanja prodaje izbor kojih ovisi o raspoloživim podacima, budžetu, vremenu te sposobnostima i iskustvu onih koji će ih primijeniti. Sve se one dijele na kvalitativne i kvantitativne – prve se primarno temelje na prosudbi i iskustvu, a druge primarno na podacima, a najčešće se u praksi pokretanja poduzetničkog pothvata primjenjuju sljedeće:161 1. ispitivanje namjera kupaca 2. mišljenje stručnjaka 3. analiza vremenskih serija 4. ekonomski indikatori 5. statistička analiza potražnje (1) Ispitivanje namjera kupaca jedna je od dugo primjenjivanih, veoma podesnih i pouzdanih metoda prognoziranja. Osnovni instrument ove metode je anketni upitnik čija primjena pretpostavlja izbor reprezentativnog uzorka te obradu dobivenih odgovora iz tog upitnika. Budući da realnost odgovora na postavljena pitanja ovisi o tome je li kupac voljen saopćiti svoje buduće namjere, to je i pouzdanost ove metode ovisna o tome.

Ova metoda kvalitativnog je karaktera, pa tek u kombinaciji sa nekom od kvantitativnih daje dobre rezultate.

(2) Mišljenje stručnjaka koji se bave problematikom prognoziranja prodaje predstavlja takvu metodu u kojoj oni konsultacijom ili posebnom studijom daju prognoze prodaje za potrebe nekog poduzeća. U tu svrhu oni ove prognoze mogu izvoditi pojedinačno ili grupno. Od grupnih metoda izvođenja prognoza najpoznatije su delfi metoda, 161

Usporedi: Medvešček, I., op. cit., str. 182-184.

202 metoda skeniranja, DIGEST metoda, metoda vizioniranja, brainstorming metoda i druge.

(3) Analiza vremenskih serija je takva metoda koja svoje prognoze prodaje temelji na identificiranju zakonitosti dosadašnjeg kretanja prodaje tokom proteklog razdoblja. Koristeći metodu trenda moguće je prognozirati potražnju i ponudu u slučaju nepromijenjenih uvjeta. Ukoliko se ti uvjeti mijenjaju od ove se metode ne mogu očekivati pouzdani podaci o budućem kretanju prodaje.

Josipa Majić i Ana Burica – IDerma - Jednoglasnom odlukom stručnog žirija, ove dvije mlade poduzetnice pobijedile su na ovogodišnjem natječaju Pametne kune ''Pametnom idejom do uspjeha''. Oko svog projekta IDerma o opciji naručivanja pacijenata kod liječnika, samouvjerene Josipa i Ana svakodnevno rade satima te ulažu veliki trud oko daljnjeg razvoja projekta. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

(4) Metoda ekonomskih indikatora ili konjunkturnih istraživanja je takva metoda prognoziranja koja se temelji na ideji da se primjenjuje barometarska tehnika u predviđanju konjunkturnih kretanja u gospodarstvu. To znači da korištenjem odabranih indikatora treba dobiti odgovor na pitanje hoće li i kada doći do promjena, te kakav je značaj tih promjena. Odgovor na ova pitanja omogućava sagledavanje tendencija kretanja u gospodarstvu i poduzimanje adekvatnih mjera.

(5) Statistička analiza potražnje korištenjem regresijske i korelacijske analize značajno je unaprijedila prognoziranje potražnje i prodaje. Pritom, kao što je poznato, regresijska analiza prognozu prodaje provodi tako što prodaju dovodi u vezu s jednim ili više drugih faktora koji utječu na visinu prodaje. Korelacija pak mjeri utjecaj između prodaje i drugih faktora, kojega izražava u obliku koeficijenta korelacije. Obje ove metode su relativno pouzdane s obzirom da kvantificiraju faktore utjecaja na kretanje prodaje i istovremeno daju stupanj odnosa koji utječu na prodaju.

(2) Raspored proizvodnje Raspored proizvodnje je takav planski dokument koji rezultira iz ukupnog procesa planiranja proizvodnje u kojemu se formulira sustav transformacije resursa koji će biti

203 u stanju efikasno zadovoljiti potrebe potencijalne potražnje. To je prilično složen zadatak pa je stogk i razumljivo što se cijeli ovaj proces raščlanjuje na odgovarajuće faze kako bi se olakšala njegova izvedba. Te su faze sljedeće: 1. planiranje obujma proizvodnje 2. planiranje potrebnih kapaciteta 3. planiranje potrebnih materijala Karakteristično je za ove faze da se one mogu izvoditi paralelno, tako da se može dobiti na vremenu prilikom izrade raspored proizvodnje.

(1) Planiranje obujma proizvodnje posebno je složen zadatak s obzirom da se mora, polazeći od raspored prodaje, osigurati usklađenost proizvodnih kapaciteta uz minimalne troškove proizvodnje. To zahtijeva različite aspekte analize proizvodnih mogućnosti i različite alternacije plana proizvodnje. Da bi se to osiguralo potrebno je najprije utvrditi asortiman i količinu proizvodnje uzimajući u obzir i njihove zalihe na početku i kraju planskog razdoblja. Na temelju toga rezultira glavni plan proizvodnje u kojemu je točno definirano sve ono što će se proizvoditi u planiranom razdoblju.

(2) Iako se kapacitet u literaturi različito definira ipak iz onoga što je zajedničko svim tim definicijama proizlazi da je riječ o maksimalno mogućoj proizvodnji. U tom se smislu najopćenitije proizvodni kapacitet može definirati kao maksimalno moguća proizvodnja proizvoda određenog asortimana, na određenom radnom mjestu (stroju, uređaju i dr.), te s određenim brojem, kvalifikacijama i učinkom zaposlenih, sve to u jedinici vremena.

Planiranje kapaciteta provodi se s namjerom da se uskladi glavni plan proizvodnje i mogućnosti njegova ostvarenja. U tu je svrhu potrebno utvrditi realne proizvodne kapacitete koji trebaju omogućiti ostvarenje glavnog plana proizvodnje. Ukoliko te kapacitete nije moguće osigurati biti će nužno planirati i manji obujam proizvodnje. U svakom slučaju treba voditi računa da se ostvari usklađenost između proizvodnog programa i raspoloživih kapaciteta, s jedne strane, te usklađenost između komponentnih kapaciteta, s druge strane.

(3) Planiranje potreba za materijalima nastavlja se na glavni plan proizvodnje s ciljem da se utvrde one vrste i količine materijala koje su potrebne za ostvarenje glavnog plana. U tu se svrhu koriste normativi materijala koji predstavljaju iskaz potrebne vrste i količine materijala za jedinicu proizvoda. Ukoliko se proizvod sastoji od mnogo dijelova, dobro je normativ materijala po dijelovima kombinirati sa sastavnicom proizvoda u kojoj se nalazi popis svih dijelova koji ulaze u sastav određenog proizvoda.

204 Plan potreba za materijalom (odnosno dijelovima niže razine) izrađuje se na temelju njihovih matičnih podataka i strukturnih sastavnica, te podataka koji služe za izradu glavnog plana proizvodnje.

(3) Proračun troškova proizvodnje Troškovi proizvodnje predstavljaju u novcu izraženo trošenje resursa neophodnih za izvođenje proizvodnih aktivnosti. Da bi se utvrdili troškovi proizvodnje potrebno je da se prethodno utvrđene količine resursa predviđenih za izvođenje proizvodnje pomnože sa njima odgovarajućim cijenama. U tom se smislu može kazati da trošak predstavlja umnožak količine utrošenih resursa i njihove cijene.

Troškovi proizvodnje nastaju na mjestima troškova u proizvodnji, odnosno onim dijelovima u poduzeću (organizacijskim jedinicama) koja su neposredno zadužena za transformaciju inputa u output. U proizvodnim poduzećima obično se nazivaju radionice i pogoni, u maloprodaji su to prodavaonice, u banci su to kreditni odjeli, odjeli štednje i drugi, u građevinskim poduzećima je to građevinska operativa, itd.

Obično se razlikuju dvije grupe troškova i to: 1. direktni troškovi 2. indirektni troškovi (1) Pod direktnim se troškovima podrazumijevaju oni troškovi koji se mogu neposredno identificirati za svaki proizvod ili njegov dio. S aspekta budžetiranja, praćenja i kontrole veoma je važno da se identificira što je moguće veći broj ovih troškova.

Obično se razlikuju dvije vrste direktnih troškova, a to su: troškovi direktnog materijala i troškovi direktnog rada (2) Pod indirektnim troškovima (troškovima proizvodne režije, općim troškovima izrade - OTI) podrazumijevaju se oni troškovi koji ne terete direktno bilo koji proizvod ili uslugu, pa se stoga i ne mogu pratiti po nositeljima troškova, već samo po mjestima troškova. Drugim riječima, pod indirektnim troškovima podrazumijevaju se oni troškovi koji nastaju zajednički za više vrsta učinaka, a u neposrednoj su vezi s izradom proizvoda odnosno vršenjem usluga. Stoga se i nazivaju općim troškovima, glavna im je značajka što uglavnom nisu u razmjeru s obujmom proizvodnje i što se većinom ne mogu direktno određivati po jedinici proizvoda, već samo indirektno primjenom odgovarajućih ključeva. Oni su manje-više fiksni i ne ovise o obujmu proizvodnje, što znači da se i ponašaju kao fiksni troškovi - u ukupnoj masi ostaju relativno nepromijenjeni, a po jedinici proizvoda opadaju rastom obujma proizvodnje.

205 (4) Proračun operativnih troškova Pod operativnim troškovima (troškovima upravno-prodajne režije – OTUP) podrazumijevaju se oni indirektni troškovi koji se odnose na upravne i prodajne aktivnosti. Nazivaju se i indirektni neproizvodni troškovi (neproizvodni troškovi, troškovi opće režije, opći troškovi uprave i prodaje – OTUP) odnose se na raznovrsne i brojne troškove koji su povezani s radom uprave i opće administracije poduzeća (financije, računovodstvo, opći poslovi, kadrovski poslovi i dr.), komercijalnim službama (marketing, prodaja, nabava, distribucija) te istraživačko-razvojnim službama. Radi se o troškovima koji nastaju na razini poduzeća u okviru neproizvodnih područja odgovornosti ali se odnose na sve organizacijske dijelove poduzeća. Za njihovo planiranje odgovorno je rukovodstvo svih službi u poduzeću. Četiri su karakteristične grupe operativnih troškova, a to su: plaće, materijalni troškovi, troškovi internih usluga i amortizacija.

Izvoz prikolica za konje S izvozom u inozemstvo može se pohvaliti i jedan hrvatski obrt iz Donjeg Miholjca. Svoje ekskluzivne prikolice za konje izvoze čak u Dubai. Vlasnik tvrtke Predrag Banda pohvalio se s 40-ak zaposlenih i naglašava kako oni proizvode prikolice koje su najskuplje u Europi. Osim Ujedinjenih arapskih emirata kvalitetan proizvod prepoznali su i u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Finskoj.

Tvornica posluje jako dobro pa su posao proširili i na obradu metalnih dijelova za strojeve, a nova proširenja donose i nova radna mjesta. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

(5) Budžet dobiti i gubitka Budžet dobiti i gubitka iskazuje efekte svih naprijed izvedenih proračuna, te rezultira visinom dobitka ili gubitka. Naziva se još i pro-forma izvještaj o dobiti i gubitku, a pokazuje očekivani poslovni rezultat nekog posla u određenom vremenskom periodu, obično godini dana. Definira se kao kumulativni računovodstveni izvještaj prihoda i rashoda u izvještajnom razdoblju. Uspoređivanjem prihoda i rashoda želi se utvrditi da li je ostvaren dobitak ili gubitak. U slučaju kada su kumulativni prihodi veći od kumulativnih rashoda ostvaren je dobitak, dok je u slučaju ostvarenja većih kumulativnih rashoda od kumulativnih prihoda ostvaren gubitak.

U budžetu dobiti i gubitka prihodi se utvrđuju tako da se planirana količina proizvoda, usluga, odnosno roba koja se predviđa prodati do kraja planskog razdoblja pomnoži s

206 njihovom jediničnom prodajnom cijenom. Obje veličine - količina i cijena utvrđene su već ranije kada je izvršena analiza tržišta. Što se pak tiče rashoda oni se u budžetu dobiti i gubitka utvrđuju tako da se svaka njihova stavka pojedinačno planira polazeći od određenih podloga koje su za tu svrhu neophodne. U tom se smislu izrađuju odgovarajući proračuni budžeti od kojih se ovdje navode tri:  budžet troškova sirovina i materijala,  budžet troškova osoblja,  budžet amortizacije.

Budžet sirovina i materijala predstavlja prikaz planiranih količina sirovina i materijala, njihovih cijena i vrijednosti za planirani obujam prodaje.

Budžet troškova osoblja predstavlja prikaz planiranog broja i strukture potrebnog osoblja, te godišnjeg iznosa njihovih nadnica i plaća, uključivši sve propisane poreze i doprinose.

Budžet amortizacije predstavlja prikaz onog dijela vrijednosti stalne imovine za koji se godišnje umanjuje nabavna vrijednost stalne imovine i prenosi na rashode. Postoje različite metode obračuna amortizacije od kojih je najjednostavnija vremenska metoda. Po toj se metodi u proračunu amortizacije polazi od vijeka trajanja svakog oblika stalne imovine, te izračunava stopa amortizacije i godišnji iznos amortizacije.

Stopa amortizacije izračunava se po sljedećem obrascu: Stopa amortizacije 

1 x 100 Vijek trajanja

Godišnji iznos amortizacije 

Nabavna vrijednost Vijek trajanja

Godišnji iznos amortizacije može se izračunati na jedan od dva sljedeća načina: ili Na ovaj se način vrši proračun amortizacije za svaki oblik stalne imovine pojedinačno, a prema tablici 7.

Godišnji iznos amortizacije 

Nabavna vrijednost x stopa amortizacije 100

Tablica 7: Proračun amortizacije stalne imovine za godinu ....

Naziv pojedinih oblika stalne imovine Poslovna zgrada Oprema Osnivačka ulaganja

Nabavna vrijednosti 2 100 000 400 000 50 000

Ukupno :

2 550 000

Stopa amortizacije 1% 10% 20%

Godišnji iznos 21 000 40 000 10 000 71 000

207

Polazeći od svega navedenog, potencijalni poduzetnik će izraditi budžet dobiti i gubitka u kojemu će planirati sve navedene stavke prihoda i rashoda, te na temelju toga izračunati i moguću dobit iz pothvata kojeg pokreće.

9.4.2. Financijski budžet

Financijski budžet predstavlja projekciju novčanih primitaka i izdataka, s jedne te strukturu raspoloživih sredstava i njihovih izvora, s druge strane, a čine ga: 1. budžet gotovine 2. budžet bilanca Budžet gotovine i budžet bilanca pripremaju se nakon izrade i provjere financijskih rezultata planiranih operativnih aktivnosti, odnosno na temelju podataka iz budžeta dobiti i gubitka.

(1) Budžet gotovine Budžet gotovine (nazvan još i pro-forma budžet gotovine) predstavlja prikaz svih priljeva i svih odljeva novca u toku jedne godine. Sastoji se iz tri dijela, a to su: 1. Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti, 2. Novčani tokovi iz investicijskih aktivnosti, 3. Novčani tokovi iz financijskih aktivnosti.

Rezultat proračuna svih tokova novca ukazuje da li poduzetnički pothvat ima viška ili manjka gotovine. S obzirom da tok gotovine pokazuje mjesečnu dinamiku priljeva i odljeva, to se njime utvrđuje i razdoblje u kojemu nastaje taj manjak ili višak. Sve to omogućava vođenje adekvatne novčane politike.

(1) Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti su oni priljevi i odljevi novca koji rezultiraju iz glavnih aktivnosti poduzeća koje stvaraju prihode poduzeću, a to su: Priljevi: - Novčani primitci od kupaca (samo za prodane proizvode, robu i usluge) - Novčani primitci od prodaje za gotovo - Novčane naplate kamata

Odljevi: - Novčane isplate dobavljačima (za nabavljenu robu i usluge) - Novčane isplate zaposlenima - Novčane isplate na ime poreze i doprinosa (osim poreza na dobitak) - Novčane isplate na ime poreza na dobitak - Novčane isplate na ime kamata - Novčane isplate na ime izdanih vrijednosnih papira - Novčane isplate s osnove udjela u rezultatu

208 (2) Novčani tokovi iz investicijskih aktivnosti su oni priljevi i odljevi novca koji rezultiraju iz aktivnosti stjecanja i otuđivanja dugotrajne imovine i drugih ulaganja (ulaganja u kupnju vlasničkih vrijednosnih papira drugih poduzeća, u kupnju obveznica kao i naplate po osnovi njihove prodaje), a to su: Priljevi: - Novčani primitci od prodaje dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine - Novčani primitci od naplate zajmova i ulaganja - Novčani primitci od naplate prihoda od sudjelujućih interesa i ostalih ulaganja

Odljevi: - Novčane isplate na ime nabave dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine - Novčane isplate na ime stjecanja glavnice drugih poduzeća i na ime zajmova

(3) Novčani tokovi iz financijskih aktivnosti su oni priljevi i odljevi koji nastaju transakcijama posljedica kojih je promjena veličine i sastava glavnice i posudbi, a to su: Priljevi: - Novčani utršci od emisije (izdavanja) dionica - Novčani primitci od izdavanja obveznica i primljenih kratkoročnih i dugoročnih posudbi (kredita) - Novčani primitci od naplate kratkoročnih kredita

Odljevi: - Novčane isplate na ime povrata posudbi (kredita) - Isplata obveza za financijski najam.

Kada se od svih priljeva oduzmu svi odljevi tada se dobije neto novčani tok kojega treba korigirati s raspoloživim novcem na početku poslovne godine da bi se dobio iznos raspoloživog novca na kraju godine.

Iz budžeta gotovine potencijalni poduzetnik može sagledati kako će se kretati odnosi između priljeva i odljeva novca, a time i mogućnosti njegova podmirenja prispjelih novčanih obveza tokom poslovne godine. Iz toga će zaključivati o potrebi poduzimanja odgovarajućih mjera posebno u slučaju kada su odljevi veći od priljeva (prolongiranje plaćanja određenih obveza, osiguranje kredita, drugačiji raspored ulaganja i drugo). Ali i u slučaju viška gotovine također će trebati predvidjeti što s tim viškom činiti - bilo bi neposlovno držati ga u blagajni ili na vlastitom računu posebno u uvjetima inflacije.

(2) Budžet bilanca Budžet bilanca (ili kako se još naziva pro-forma bilanca) prikazuje očekivano vrijednosno stanje imovine, obaveza (dugova) i kapitala na kraju godine. Sastoji se iz dvije grupe stavki, a to su: 1. aktiva ili imovina 2. pasiva ili kapital i obveze Aktiva i pasiva mogu u bilanci biti izražene kroz različite oblike imovine i njezinih izvora

209 (1) Aktiva se sastoji iz dugotrajne (stalne, fiksne) imovine i kratkotrajne (tekuće, obrtne) imovine.

Dugotrajna imovina ima četiri osnovna pojavna oblika, a to su:  dugotrajna materijalna imovina: nekretnine (zemljišta i građevinski objekti), oprema i postrojenja, ostala materijalna imovina  nematerijalna imovina: patenti, licence i sl., goodwill, osnivačka ulaganja, ostala nematerijalna ulaganja  financijska imovina - dugoročna: dionice i udjeli, obveznice, dugoročni krediti, dugoročni depoziti  potraživanja - dugoročna: otkupljena ili stečena dugoročna potraživanja prema trećima (npr. u poslovanju s faktoringom) O svim je navedenim pojavnim oblicima dugotrajne imovine bilo govora ranije pa se stoga ovdje neće ponavljati.

Kratkotrajna imovina ima šest osnovnih pojavnih oblika, a to su:  zalihe: sirovina i materijala, gotovih proizvoda, poluproizvoda, nezavršene proizvodnje, trgovačke robe, sitnog inventara, rezervnih dijelova  potraživanja i ostala prava: kupci i ostala potraživanja od prodaje potraživanja od vlasnika za isplaćene predujmove, potraživanja od državnih organa, potraživanja od zaposlenih, ostala potraživanja  financijska imovina: potraživanja iz financijske imovine (po danim kreditima, zajmovima i sl.)  novac u banci i blagajni: žiro-račun, tekući račun, bankarski depoziti, gotovina u blagajni, devizni računi, kratkoročno oročena gotovina, vrijednosni papiri, depoziti i kaucije  plaćeni troškovi budućeg razdoblja: unaprijed plaćeni troškovi i usluge  gubitak iznad visine kapitala - u slučaju kada je gubitak veći od vrijednosti ukupnog kapitala O glavnim stavkama tekuće imovine bilo je govora ranije pa se stoga ovdje neće ponavljati.

(2) Pasiva prikazuje kapital i obveze (dugove) koje poduzeće ima na kraju godine.

Obveze predstavljaju one stavke u pasivi bilance koje pokazuju tuđe porijeklo imovine. To su:  dugoročne obveze: krediti od banaka i drugih organizacija, ostali krediti  tekuće obveze: dobavljači, izdani čekovi, mjenice i drugi vrijednosni papiri, predujmovi, dospjele obveze, ostali izvori  dugoročna rezerviranja za rizike i troškove: troškovi otklanjanja nedostataka u garantnim rokovima, troškovi po započetim sudskim sporovima uzrokovanim

210



događajima koji su nastali do kraja poreznog razdoblja, rezerviranja za otpremnine, rezerviranja za troškove obnavljanja i sanacije prirodnih bogatstava odgođeno plaćanje troškova: troškovi nastali i dospjeli za uračunavanje u troškove, ali još nije nastala isplata

Kapital pokazuje izvore ulaganja vlasnika - to je vlasnikov dio ukupne imovine angažirane u poduzetničkom pothvatu. Prema tome, on predstavlja onaj dio imovine koji se dobije kada se ukupna vrijednost imovine umanji za vrijednost obveza (dugova). Može se sastojati iz slijedećih stavki:  pojedinačna ulaganja  ortačka ulaganja  dionička ulaganja  zadržana dobit  ostalo (efekti revalorizacije, rezerve i drugo).

Zadatak je poduzetnika da planira sve navedene dijelove i stavke bilance kako bi iz nje mogao sagledati stanje imovine, obveza i kapitala na koncu godine.

9.4.3. Kapitalni budžet

Pokretanje poduzetničkog pothvata obično pretpostavlja angažiranje određene sume novca koju će trebati uložiti u različite oblike imovine u ovisnosti o vrsti poduzetničkog pothvata. U principu veće će iznose novca zahtijevati ulaganje u poduzetnički pothvat koji ima za cilj proizvodnju nekog materijalnog dobra nego u poduzetnički pothvat kojemu je cilj pružanje nematerijalnih usluga. Međutim, neovisno o tome bit će nužno izraditi kapitalni budžet za sva ona ulaganja koja imaju dugoročniji karakter.

Riječ je odlučivanju o investicijskim projektima koji se odnose na dugotrajnu, fiksnu, prvenstveno realnu, materijalnu, opipljivu imovinu poduzeća, ali i na ulaganja u adekvatno povećanje neto obrtnog kapitala. Ovo posljednje stoga što se povećanjem neto obrtnog kapitala omogućava normalno kontinuirano ostvarivanje novčanih tokova od investicija u dugotrajnu imovinu.

Donošenje odluka o kapitalnom budžetu uvjetuje uglavnom velike odljeve gotovine, a rezultira povratom kapitala kroz dobitak u razdoblju duljem od godine dana. Riječ je,

211 dakle, o takvim odlukama dugoročnog karaktera koje su rizične s obzirom na to da će poduzetnik:  uloženu svotu povratiti u dugom razdoblju, ako je uopće povrati, što znači da su vrijeme ulaganja kapitala i vrijeme njegova povrata vrlo dugi.  mnogo teže ispraviti pogrešnu odluku vezanu za budžet kapitala nego neku kratkoročnu odluku.

Za razliku od kratkoročnog odlučivanja kod kojega se alternativa prihvaća ukoliko su inkrementalni prihodi veći od inkrementalnih troškova, kod dugoročnog odlučivanja to nije slučaj. Naime, kod dugoročnog odlučivanja u razmatranje poduzetnik mora se uključiti i vremensku dimenziju novca, jer odluke o kapitalnom budžetu zahtijevaju ulaganje u sadašnjosti kako bi se ostvario povrat u budućnosti. Drugim riječima, vremenska vrijednost novca uključuje se u odluku o kapitalnom budžetu pri utvrđivanju sadašnje vrijednosti budućeg povrata investicije i očekivane stope povrata. Uspoređujući ove veličine s troškovima za ostvarenje tih povrata, u prvom slučaju sa troškovima investicije, a u drugom sa stopom troškova kapitala, donosi se konačna odluka o prihvatljivosti ulaganja u poduzetnički pothvat.

Sve odluke koje se donose u okviru kapitalnog budžetiranja spadaju u grupu najvažnijih odluka koje donosi poduzetnik, nerepetitivnog su karaktera i zahtijevaju angažiranje značajne visine novca na dugi rok, a koje mogu utjecati na sudbinu poduzetničkog pothvata. Radi se o odlukama ireverzibilnog karaktera koje kada su jednom donesene mogu se revidirati samo uz visoke troškove.

Iz navedenog proizlazi da kapitalni budžet predstavlja dugoročni plan kapitalnih ulaganja koji sadrži planirane kapitalne investicije i njihov vremenski raspored u razdoblju dužem od godine dana. U navedenom kontekstu kapitalno budžetiranje se predstavlja kao sistematski proces koji uključuje aktivnosti identificiranja, procjene, izbora i odobravanja ulaganja u različite oblike imovine čime bi se trebalo omogućiti ostvarenje ciljeva poduzetničkog pothvata. A temeljni je cilj kapitalnog budžeta da maksimalizira vrijednost poduzetničkog pothvata.

9.5. Proračun ekonomske opravdanosti ulaganja

Odluka o ulaganju u neki poduzetnički pothvat najteža je od svih odluka koje poduzetnik mora donijeti prilikom pokretanja poduzetničkog pothvata. Loša odluka znači izgubljeni novac, novac kojega više nije moguće u cijelosti povratiti. Stoga je veoma važno da se ta odluka razmotri sa svih aspekata, među kojima je svakako važan onaj ekonomsko-financijski. U tom smislu u nastavku će se ukazati na neke

212 metode i tehnike koje su usmjerene na ovaj aspekt promatranja ulaganja u poduzetnički pothvat, a to su: 1. metode ekonomske opravdanosti ulaganja 2. metode financijske opravdanosti ulaganja 3. indeks profitabilnosti ulaganja 4. metode osjetljivosti ulaganja 5. analiza točke pokrića Treba naglasiti da primjena isključivo ovih metoda u ocjenji opravdanosti ulaganja u neki poduzetnički pothvat nije dovoljna, s obzirom da se pri konačnoj odluci ne mogu uzimati u obzir isključivo ekonomsko-financijski faktori, već je nužno voditi račina i od drugim faktorima. O kojim je to faktorima riječ bit će govora u poglavlju …..

Alen Matošović Topssy - Radio 808 - Iako svjesni krize, odnosno stagnacije ideja i izvedbe unutar radijskog prostora, devet kolega odlučilo je ne prepuštati više stvari drugima unutar medija u kojima su radili i ovisiti o njihovim odlukama te su tako osnovali internet radio postaju Radio 808. Iako ne očekuju brzu zaradu, sretni su jer su u projekt ušli svojim sredstvima te u njemu potpuno daju sebe, svoj rad i svoje novce. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

9.5.1. Metode ekonomske opravdanosti ulaganja

Ekonomska opravdanost ulaganja podrazumijeva ocjenu učinka ulaganja koji se mjeri profitom, odnosno veličinom prihoda i rashoda. To znači da bi se dotično ulaganje trebalo koristiti sve dok se njime mogu ostvariti godišnji prihodi veći od godišnjih rashoda. U kontekstu financijskih kategorija promatraju se novčani primici i novčani izdaci, odnosno neto novčani tok što znači da je prihvatljivo ono ulaganje u kojemu se ostvaruju pozitivni novčani tokovi. Da bi se dobila preciznija ocjena koji pozitivni novčani tok ima, potrebno je izračunati: 1. razdoblje povrata investicije, 2. neto sadašnju vrijednost projekta, 3. internu stopu profitabilnosti projekta.

Rezultati ovih izračuna trebali bi dati preciznije odgovore o ekonomskoj prihvatljivosti projekta.

213 (1) Metoda vremena povrata Metoda vremena povrata (Payback-Period Method) je takva metoda ocjene ekonomske opravdanosti zasnivanja nekog poduzetničkog pothvata kojom se utvrđuje vremensko razdoblje u kojemu će uložena financijska sredstva biti vraćena.

Drugim riječima, ova metoda daje odgovor na pitanje koliko je vremena (godina) potrebno da bi se uloženi novac vratio ulagaču.

Izračunavanje vremena povrata najbolje je izvršiti putem jednostavne tablice koja se sastoji iz tri kolone, kako je to prikazano na primjeru u tablici 8.

Tablica 8: Godišnji neto primici Godina

Kumulativ

1

Dobitak + Amortizacija 2

1 2 3 4 .

Ukupno

10 000 13 000 11 500 12 500 .

100 000

10 000 23 000 34 500 47 000 .

3

Prema tome, vrijeme povrata uloženog novca može se izračunati na taj način da se :  najprije iz budžeta dobiti i gubitka za nekoliko uzastopnih godina zbroje očekivana godišnja veličina dobitka i amortizacije, te tako utvrđene veličine unesu u kolonu 2 gornje tabele po pripadajućim godinama,  zatim se formira kolona 3 (kumulativ) i to tako da se u prvi redak kolone 3 (godina 0) prepiše vrijednost iz istog retka kolone 2, zatim se formira redak 2 kolone 3 i to tako da se vrijednosti retka 1 iz kolone 3 doda vrijednost retka 2 iz kolone 2 i tako redom. Drugim riječima, kumulativ se formira tako da se na vrijednost dobiti i amortizacije 0-te godine doda vrijednost dobiti i amortizacije 1. godine i tako dobije kumulativna vrijednost prve godine, zatim se na tu vrijednost doda vrijednost dobiti i amortizacije 2. godine i tako formira kumulativ 2. godine, i tako redom sve dotle dok vrijednost kumulativa bude jednaka (ili veća) od vrijednosti uloženog kapitala,  godina u kojoj kumulativ dobiti i amortizacije bude jednak (ili veći) od vrijednosti uloženog novca predstavlja godinu povrata. To znači ako npr. u 4. godini kumulativ dobiti i amortizacije iznosi onoliko kolika je visina uloženog novca, da je vrijeme povrata 4 godine. Ukoliko potencijalni poduzetnik istovremeno osniva više poslova prihvatljiviji će za njega biti onaj koji ima kraće vrijeme povrata.

214 Treba napomenuti da kraće vrijeme povrata znači da je dotični posao profitabilniji, te da je neizvjesnost povrata uloženog novca manja, odnosno da je sigurnost povrata veća. Zato će se poduzetnici uvijek odlučivati za one poslovne pothvate koji imaju kraće vrijeme povrata uloženog novca. Idealan bi bio onaj posao koji osigurava da se uloženi novac povrati istog trenutka kada je i uložen!

(2) Metoda neto sadašnje vrijednosti Metoda neto sadašnje vrijednosti (Net-Present-Value Method) je takva metoda koja ima za cilj utvrditi ekonomsku prihvatljivost nekog poduzetničkog pothvata prema veličini njegove neto sadašnje vrijednosti. Neto sadašnja vrijednost predstavlja zbroj vrijednosti godišnjih neto primitaka u ekonomskom toku projekta svedenih na njihovu vrijednost u početnoj godini vijeka poduzetničkog pothvata, što znači u nultoj godini.

Razlog uvođenja vremenske dimenzije novca jest u činjenici da jedna kuna danas vrijedi više nego jedna kuna u budućnosti. U tom smislu metoda neto sadašnje vrijednosti daje odgovor na pitanje koliko danas vrijedi ono što će se dobiti nakon n godina? Da bi se dobio odgovor na to pitanje potrebno je izračunani tok gotovine pomnožiti sa diskontnim faktorom, odnosno n

S o   NPi  DFi i o

gdje su: So = neto sadašnja vrijednost NP = neto priljevi novca DF = diskontni faktor Diskontni faktor se utvrđuje prema formuli, a može se naći i u financijskim tablicama II: DF = 1/ (1+i)n gdje su: i = predviđena diskontna stopa n = broj godina Diskontna stopa određuje se prema realnoj kamatnoj stopi uz koju se planira dobivanje kredita za financiranje poduzetničkog pothvata. Pritom su moguća tri slučaja, i to: a) poduzetnički pothvat se financira iz vlastitih izvora b) poduzetnički pothvat se financira iz jednog kredita, c) poduzetnički pothvat se financira iz više kredita

215 U slučaju kada se poduzetnički pothvat financira iz vlastitih izvora tada se diskontna stopa određuje prema realnoj kamatnoj stopi koju banka primjenjuje za investicijske kredite.

U slučaju kada se poduzetnički pothvat financira iz jednog kredita tada se njegova kamatna stopa uzima kao diskontna stopa.

Ukoliko se pak u financiranju poduzetničkog pothvata koristi više kredita s različitim kamatnim stopama, tada se diskontna stopa izračunava kao vagana aritmetička sredina svih kamatnih stopa, pri čemu se iznos kredita koristi kao ponder.

Poduzetnik može postaviti i veću diskontnu stopu od realne kamatne stope na investicijske kredite u kom slučaju sadašnja vrijednost poduzetničkog pothvata mora biti manja nego što bi bila uz diskontnu stopu koja je jednaka kamatnoj stopi na kredite. Na ovaj način poduzetnik povećava pritisak na djelotvornost ulaganja jer se prihvaća samo onaj poduzetnički pothvat čija je sadašnja vrijednost pozitivna.

Ovu metodu treba uvijek koristiti u ocjeni poduzetničkog pothvata, pogotovo kada se radi o onom koji ima duži vijek trajanja. Korisnost njezine uporabe pogotovo dolazi do izražaja u slučaju kada su primitci i izdatci neravnomjerno raspoređeni u toku poduzetničkog pothvata, jer ona svođenjem na sadašnju vrijednost omogućuje njihovu upotrebu.

(3) Metoda interne stope povrata Metoda interne stope povrata (Internal-Rate-of-Return Method) je takva metoda kojoj je cilj da utvrdi prihvatljivu internu stopu povrata. Riječ je o onoj diskontnoj stopi koja neto sadašnju vrijednost projekta izjednačava sa nulom. Drugim riječima, to je ona stopa povrata pri kojoj će diskontirani primitci i diskontirani izdatci biti jednaki nuli. Tako dobivena interna stopa povrata predstavlja maksimalnu kamatnu stopu koju neki projekt može prihvatiti ako se financira pomoću kredita. Prihvatljiva je ona interna stopa povrata koja je jednaka ili veća od neke minimalne stope povrata.

Ova metoda zahtijeva iterativno rješavanje ove jednadžbe tako da nije pogodna za ručno računanje, ali srećom postoje softveri koji tu jednadžbu mogu brzo riješiti.

9.5.2. Metode financijske opravdanosti ulaganja

Proračun financijske opravdanosti ulaganja služi kao osnovica za ocjenu mogućnosti financiranja poduzetničkog pothvata i njegov doprinos jačanju financijskog potencijala pothvata. Izvodi se na temelju podataka iz financijskog toka ulaganja u poduzetnički pothvat koji se sastoji od primitaka i izdataka. Ovi primici i izdaci izražavaju vrijednost proizvodnih faktora, s jedne i vrijednost financijskih sredstava

216 potrebnih pothvatu, s druge strane, a da bi se proizvodni faktori obrnuli u procesu reprodukcije. Stoga je i razumljivo, što stavke u financijskom toku poduzetničkog pothvata uključuju sve stavke iz ekonomskog toka pothvata, koje odražavaju samo vrijednost proizvodnih faktora, a u dodatku na to i iznos financijskih sredstava u poduzetničkom pothvatu.

Primici u financijskom toku poduzetničkog pothvata su po definiciji oni elementi poduzetničkog pothvata koji doprinose povećanju financijskog potencijala tog pothvata. To su prije svega svi oni primici iz ekonomskog toka (ukupan prihod i ostatak vrijednosti) te financijska sredstva izvora financiranja poduzetničkog pothvata (vlastita i tuđa).

Izdaci u financijskom toku poduzetničkog pothvata su svi oni elementi poduzetničkog pothvata koji doprinose smanjenju financijskog potencijala tog pothvata. To su prije svega one stavke koje se odnose na vrijednost utrošenih proizvodnih faktora, dakle izdaci u ekonomskom toku poduzetničkog pothvata, te izdaci koji su nastali kao posljedica stvaranja financijskog potencijala poduzetničkog pothvata (anuiteti).

Podaci iz financijskog toka služe kao podloga za financijsku ocjenu poduzetničkog pothvata koja uključuje ocjenu likvidnosti i ocjenu financijske konstrukcije poduzetničkog pothvata.

(1) Ocjena likvidnosti Pod likvidnošću se podrazumijeva sposobnost poduzetničkog pothvata da podmiruje svoje dospjele financijske obveze u pojedinim godinama trajanja i u cijelom ekonomskom vijeku. Riječ je o onim financijskim sredstvima koje poduzetnički pothvat u danom trenutku može koristiti za podmirenje financijskih obveza. Radi se dakle o primicima u financijskom toku koji bi trebali biti dostatni za podmirenje izdataka u tom istom toku. To znači da neto primici u financijskom toku predstavljaju indikator likvidnosti poduzetničkog pothvata pri čemu se mogu uočiti tri karakteristična stanja ovog indikatora:162 Pi – Ii = NPi > 0

što znači da je financijski potencijal poduzetničkog pothvata više nego dovoljan za podmirenje dospjelih financijskih obveza, te da je poduzetnički pothvat projekt likvidan u i-toj godini svog vijeka

Pi – Ii = NPi = 0

te je financijski potencijal poduzetničkog pothvata upravo

x x x Priručnik za planiranje investicijskih projekata, Udruženje banaka Jugoslavije – Beograd, Ekono mski institut- Zagreb, Privredna štampa, beograd, 1981., str. 521-522.

162

217 dovoljan za pokriće obveza i poduzetnički pothvat je granično likvidan u i-toj godini Pi – Ii = NPi < 0

što proizlazi iz činjenice da su likvidna sredstva nedovoljna za pokriće dospjelih financijskih obveza u i-toj godini vijeka poduzetničkog pothvata, te je poduzetnički pothvat nelikvidan

Iz svega proizlazi da je poduzetnički pothvat likvidan kada su neto primici u njegovom financijskom toku veći ili barem jednaki nuli, a nelikvidan kada su neto primici u financijskom toku negativni.

(2) Ocjena financijske konstrukcije Financijska konstrukcija ili financijska struktura poduzetničkog pothvata je kombinacija izvora financiranja koji se javljaju u vijeku poduzetničkog pothvata.163 S obzirom na različite izvore financiranja poduzetničkog pothvata moguće su i različite financijske konstrukcije, od kojih poduzetnik bira onu koja je optimalna. Riječ je o onoj financijskoj konstrukciji koja omogućuje najbolju kombinaciju profitabilnosti i sigurnosti poduzetničkog pothvata.

Ako se u financijskoj konstrukciji mogu pojaviti ili samo vanjski ili samo unutarnji izvori, tada se ta konstrukcija može odrediti koeficijentom financijske strukture, i to prema izrazu:

F

Fv F odnosno t Fu Fu

gdje je F = koeficijent financijske strukture Fv = vlastita sredstva za financiranje Ft = tuđa sredstva financiranja Fu = ukupna sredstva za financiranje Iz gornjeg se izraza može zaključiti da financijska struktura pokazuje koliko sredstava u financijskoj konstrukciji dolazi na jedinicu vlastitih, odnosno tuđih sredstava.

9.5.3. Indeks profitabilnosti ulaganja Ovaj pokazatelj poznat i kao omjer korisnost/trošak, čini sadašnju vrijednost neto budućih primitaka (NSV) podijeljena s inicijalnom ulaganje (Io). Izračunava se prema obrascu: 163

Ibidem, str. 522.

218

IP 

NSV Io

Kriterij za ekonomsku ocjenu poduzetničkog pothvata po ovoj metodi je veličina indeksa profitabilnosti koji može biti:  ako je NSV = 1 tada je IP = 1  ako je NSV > 1 tada je IP > 1  ako je NSV < 1 tada je IP < 1 Prema ovoj metodi bit će prihvatljiv onaj poduzetnički pothvat indeks profitabilnosti kojega je veći od jedan, a to znači kada je neto sadašnja vrijednost poduzetničkog pothvata također jednaka jedinici. To znači da ako je ovaj iznos veći od 1, tad će se svaka uložena kuna vratiti uvećana za određeni faktor. Ako je ovaj iznos manji od 1, tada je poduzetnički pothvat nepovoljan i predstavlja gubitak za svaku uloženu kunu.

Dakle, kritična točka indeksa profitabilnosti je 1 kad je povrat jednak uloženim financijskim sredstvima u poduzetnički pothvat.

I ova metoda ima svojih prednosti i nedostataka.

Prednosti ove metode su:  daje isti rezultat kao i metoda neto sadašnje vrijednosti  respektira dinamiku tokova gotovine i vremenske vrijednosti novca Nedostatak ove metode je rezultat izračuna nije u apsolutnom izrazu Za naš primjer indeks profitabilnosti se izračunava na sljedeći način: IP 

55 000  1.57 35 000

Vidljivo je da je projekt isplativ jer je dobivena vrijednost indeksa profitabilnosti veća od 1, a do sličnog se rezultata došlo i metodom neto sadašnje vrijednosti.

9.5.4. Metoda ocjene osjetljivosti ulaganja

Analiza osjetljivosti ulaganja ima za cilj procijeniti prihvatljivost investicijskog ulaganja ukoliko vrijednosti kritičnih parametara poduzetničkog pothvata budu drugačije nego što je to planirano u toku dosadašnje analize. Pritom se pod kritičnim parametrima poduzetničkog pothvata podrazumijevaju oni njegovi elementi koji značajno utječu na njegovu efikasnost, ali koji su istovremeno i naglašeno neizvjesni. Takvi su parametri obujam prodaje, prodajne cijene, varijabilni troškovi, troškovi kapitala i drugi, pa je veoma važno utvrditi koliko je financijska efikasnost osjetljiva na promjene tih

219 parametara, odnosno koliko je poduzetnički pothvat elastičan u odnosu na te promjene. U tu se svrhu mogu izračunata različiti pokazatelji od kojih su dva osnovna, a to su: 1. minimalno prihvatljiv stupanj korištenja kapaciteta, 2. elastičnost cijena na tržištu.

(1) Minimalno prihvatljiv stupanj korištenja kapaciteta Proračun minimalno prihvatljivog stupnja korištenja kapaciteta polazi od razdvajanja ukupnih rashoda na fiksne i varijabilne, i to u godini normalnog poslovanja, a izračunava se na temelju slijedećeg obrasca:

 

Tf P  Tv

100

gdje je ηk = stupanj korištenja kapaciteta Tf = ukupni fiksni troškovi P = ukupan prihod Tv = ukupni varijabilni troškovi Što je stupanj korištenja kapaciteta izračunat po gornjem obrascu manji od 100% to je poduzetnički pothvat elastičniji na promjene, i obratno - što je bliži 100% to je on manje elastičan na promjene.

(2) Elastičnost prodajnih cijena Na temelju raspoloživih podataka može se izračunati za koliko se postotaka može sniziti prodajna cijena a da pritom poduzetnički pothvat ne zapadne u gubitke.

Maksimalna stopa sniženja prodajne cijene može se izračunati prema slijedećem obrascu:

Maksimalna stopa sniženja prodajne cijene = (

gdje je: Tf - ukupni fiksni troškovi, Q - planirani obujam proizvodnje tv - varijabilni troškovi po jedinici, pc - prodajna cijena.

T f  Q tv pc  Q

1) 100

220

9.5.5. Analiza točke pokrića

Analiza točke pokrića (Break Even Point Analysis) pokazuje odnose između opsega proizvodnje (stupnja zaposlenosti), prihoda, troškova i profita poduzetničkog pothvata. Stoga se još naziva i analiza odnosa troškova, obujma proizvodnje i profita (Cost-Volume-Profit Analysis - C-V-P Analysis). Njezina je bit u tome da utvrdi odnose između troškova i profita u ovisnosti o kretanju razine aktivnosti odnosno obujma učinka. U tu svrhu ona polazi od činjenice da se troškovi ponašaju različito u ovisnosti o obujmu učinka - varijabilni se troškovi mijenjaju dok fiksni ostaju relativno nepromjenjivi u odnosu na obujam učinka. To ima odraza na strukturu cijena, odnosno prihoda - ako je cijena, odnosno prihod izjednačen s troškovima, tada poduzeće pokriva fiksne i varijabilne troškove, a profit je jednak nuli.

Upotrebljava se u projiciranju profita, kontroli troškova, određivanju cijena, te kao pomoć poduzetniku u izboru alternativnih rješenja.

U analizi točke pokrića koristi se uglavnom sedam varijabli, i to:  fiksni troškovi,  varijabilni troškovi,  ukupni troškovi,  ukupni prihod,  profit,  gubitak,  točka pokrića, kako je to prikazano na slici 21.

100

Profit

80

Točka pokrića Prihodi ili troškovi

Varijabilni troškovi

60

Ukupni prihod Ukupni troškovi

40

Gubitak

20

Fiksni troškovi

0 20

40

60

80

100

120

140

Opseg proizvodnje

Slika 21 - Prikaz analize točke pokrića

160

180

200

220

221

Sa slike 68. može se uočiti da promjena položaja svake osnovne varijable utječe na promjenu veličine gubitka, dobitka i točke pokrića. To drugim riječima znači da analiza točke pokrića pokazuje što se događa kao posljedica alternativnih odluka u pogledu promjene troškova, prihoda i programa proizvodnje. Time je omogućeno menadžmentu da sagleda učinke svojih odluka koje se odnose na visinu profita, stupanj iskorištenja kapaciteta, promjene cijena, visinu varijabilnih i fiksnih troškova, plasman proizvoda, doprinos pokrića i drugo.

ADRIATEKSTIL d.o.o.

Tvrtka ADRIATEKSTIL d.o.o. upravo je kupila prodavaonicu odjeće u vrijednosti od $120 000, plaćanjem $30 000 u gotovini i ostatkom od $90 000 na kredit od 5 godina uz kamatu 6% godišnje.

Prije nego što je preuzeo prodavaonicu vlasnik ADRIATEKSTIL d.o.o. izradio je novčani proračun. Kako je to preuzimanje prije kolovoza to je trebalo za rujan kada se očekuje visoka potražnja s obzirom na početak školske godine i u prosincu kada je u punom jeku božićna i novogodišnja kupovina, potrebno stvoriti zalihe. U tu svrhu je odlučeno podići kratkoročan kredit u koju svrhu novčani proračun predstavlja pravu osnovu.

Nakon analize dosadašnjeg poslovanja prodavaonice došlo se do sljedeće procjene: Prihodi od prodaje Opis Lipanj (ostvareno) Srpanj (ostvareno) Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Siječanj Veljača

Iznos 24 000 20 000 28 000 52 000 44 000 76 000 96 000 22 000 32 000

Mjesečni rashodi Opis Najamnina Amortizacija Ostali rashodi Plaće:  Kolovoz  Rujan  Listopad  Studeni  Prosinac  Siječanj

Iznos 3 000 500 900 2 800 3 200 3 200 3 600 3 600 2 800

Planira se da će se od prodaje naplatiti 30% u gotovini, a 70% na kredit i to tako da će se od kreditne sume 80% naplatiti u mjesec dana, a 20% u dva mjeseca.

Očekuje se da će se ostvariti bruto dobit u iznosu od 25% vrijednosti prodaje.

Dinamika mjesečne nabave se planira u visini kako slijedi, i sva će roba biti plaćena u mjesecu u kojem je i nabavljena:

222

Visina nabavke za mjesec Kolovoz Rujan 13 800 31 400

Listopad 25 400

Studeni 49 000

Prosinac 64 000

Siječanj 9 300

1. Koliko poduzeće Adriatekstil mora posuditi da bi zadovoljilo sezonsku potražnju? U tu svrhu izradi novčani proračun prema obrascu: Kolovoz

Rujan

Listopad

Studeni

Prosinac

Siječanj

1. Prihodi od prodaje - gotovinska prodaja - prodaja na kredit A. Ukupan novčani priliv 1. Isplate dobavljačima 2. Plaće 3. Najamnina 4. Ostali rashodi 5. Kamata B. Ukupno novčani odljev C. Neto novčani saldo

2.Kolika je stopa profitabilnost (ROI) za šest mjeseci na koje se odnosi izrađeni proračun? U tu svrhu izradi izvješće o dobitku-gubitku.

223

10. IZRADA POSLOVNOG PLANA 10.1. Pojam i značenje poslovnog plana

Poslovni plan je pisani dokument koji detaljno opisuje poslovni pothvat s njegovim potencijalnim efektima. Riječ je o takvom dokument koji je napisan od strane poduzetnika (ili/i osobe koju je on angažirao) u cilju detaljnog i realnog sagledavanja ciljeva, aktivnosti realizacije i potencijala novog poslovnog pothvata. U njemu poduzetnik prezentira svoje ambicije i ideje te promišlja mogućnosti za postizanje poslovnog uspjeha ostvarenjem određenog poslovnog pothvata. U tom se smislu u poslovnom planu prikazuju najvažniji podaci o poslovnom pothvatu i očekivani rezultati koji se prikazuju u planskoj bilanci, planskom računu dobitka i gubitka, te u planskom izvješću toka gotovine.

Poslovni plan se izrađuje uvijek kada se provjerava neka poslovna ideja, čak i u slučaju kada ona ne zahtijeva financijska ulaganja. Razlog ovome nalazi se u činjenici da je za uspješno poslovanje veoma važno da se aktivira svaka kreativna ideja, a raspoloživi novčani resursi najbolje iskoriste.

Poslovni plan se obično izrađuje u slučajevima kao što su:  osnivanje novog poduzeća  ulaganje u novi dio nekog poduzeća (npr. tvorničku halu, prodajni prostor i sl.) ili rekonstrukcija postojećeg,  promjene u postojećem proizvodnom programu poduzeća, uvođenjem novog ili poboljšanjem postojećeg proizvoda  pokretanje zajedničkog poslovnog pothvata  ulaganje u sanaciju poduzeća u teškoćama  prodaja poduzeća kao cjelina ili nekog njegova dijela Poslovni plan treba pripremiti poduzetnik, ali to ne znači da se pritom ne može konsultirati sa svima onima koji mu u tome mogu pomoći kao što su marketinški stručnjaci, računovođe, inženjeri, pravnici i drugi.

Svaki novi poduzetnički pothvat mora imati poslovni plan. Poduzetnik koji ima poslovni plan i koji ga slijedi u implementaciji ima više izgleda na uspjeh od onoga koji taj plan nema. Više je razloga zbog kojih se poslovni plan tretira značajnim dokumentom poduzetničkog pothvata među kojima se ističi četiri sljedeća:164 Prema Greene, L. C., Entrepreneurship – Ideas in Action, 5e, South-Western, Cengage Learning, Mason, OH, 2012., str. 68-69.; Hisrich, D. R., Peters, P., M., Shepherd, A. D., op. cit., str. 201.

164

224  daje mogućnost promišljanja svih aspekata izvođenja poslovnog pothvata  pomaže odrediti vjerojatnost uspjeha poslovnog pothvata na određenom tržištu  daje smjernice poduzetniku za organiziranje planiranih aktivnosti  može pomoći u pribavljanju financijskih sredstava  pomaže u komuniciranju poduzetničke ideje drugima  može poslužiti kao alat u upravljanju poslovnim pothvatom Poslovni plan je posebno važan i s aspekta samog poduzetnika s obzirom da je on izvjestan instrument njegove samoevaluacije. Naime, tokom izrade poslovnog plana poduzetnik je prisiljen razmišljati o različitim scenarijima, preprekama koje se javljaju na putu njihova ostvarenja i načinima otklanjanja tih prepreka. Njegova uspješnost u tome imat će ključnu ulogu i u ostvarivanju poslovnog plana.

10.2. Temeljni elementi poslovnog plana

Iako svaki poduzetnički pothvat mora imat poslovni plan to ne znači da su svi poslovni planovi isti. Sadržaj poslovnog plana ovisi o nizu faktora, a posebno o djelatnosti koja se pokreće i samoj namjeni poslovnog plana.

S aspekta djelatnosti u kojoj se pokreće poslovni pothvat postoje izvjesne razlike u poslovnim planovima proizvodnih, uslužnih i trgovinskih poduzeća. Osim toga javljaju se i druge razlike kao što su one koje se odnose na karakteristike proizvodnog procesa, distribucije proizvoda, načina prodaje i drugo. Iz toga bi se moglo zaključiti da postoji i više tipove poslovnih planova, što zahtijeva da se već na početku rada na tim planovima precizno definira njihov sadržaj. U definiranju tog sadržaja obično se polazi od toga da svi ti planovi služe istoj temeljnoj svrsi i da trebaju sadržavati tri osnovne cjeline, a to su: 1. uvodni dio 2. glavni dio 3. prilozi Navedeni dijelovi poslovnog plana sadrže niz aktivnosti koje treba izvesti kako bi se kompletirao poslovni plan.

225

10.2.1. Uvodni dio poslovnog plana

Uvodni dio poslovnog plana sadrži elemente koji njegove korisnike uvode u materiju koja će se prezentirati u glavnom dijelu poslovnog plana. Obično se izrađuje nakon što je izrađen glavni dio poslovnog plana, a sadrži: 1. popratno pismo, 2. pregled sadržaja 3. iskaz svrhe 4. sažetak Ovi elementi pomažu da se uspostavi veza s glavnim dijelom poslovnog plana.

Portal koji pomaže malim obrtima da se reklamiraju FER-ovac Borna Segulin otvorio je obrt sa samo dvadeset godina, a uskoro bi mogao zapošljavati i Japance. Borna je pokrenuo portal koji pomaže malim obrtima da se reklamiraju i sada ima 15 stalno zaposlenih. Posao je proširio i na Srbiju gdje ima osmero zaposlenih, a kao iduće potencijalno tržište pojavio se Japan.

'Na primjer, posjetitelj u Google upiše kozmetički salon Maksimir ili ljekarna Trešnjevka ili nešto slično, i naši su rezultati prvi na Googleu, posebno ako je vezano za kvart ili grad. Klik na taj link na Googleu vodi direktno na našeg klijenta, odnosno na tu tvrtku ili obrt u kvartu', objasnio je Borna koji je u poslovne vode zaplovio još kao klinac. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

(1)Popratno pismo je važan element poslovnog plana s obzirom da se ono upućuje prvenstveno ulagateljima i kreditorima s namjerom da ih podrobno informira o namjerama poduzetnika koji pokreće poslovni pothvat. U tom smislu ono sadrži podatke o poduzetniku te ukratko opisuje poslovni pothvat, njegove mogućnosti uspjeha kao i potreban kapital za njegovo izvođenje.

(2)Pregled sadržaja prikazuje sve ono što čini sadržaj poslovnog plana po točkama i stranicama na kojima se opisuju pojedini sadržaji tako da korisnik na jednostavan način može naći onu materiju koja ga interesira. Veoma je važno da je taj pregled uredan i precizan tako da je svaka stranica korektno numerirana.

226 (3)Kratak iskaz svrhe mora jasno i nedvosmisleno objasniti zbog čega se traži novac i što se s tim novcem namjerava učiniti. Taj iskaz ne mora biti duži od jednog ili dva paragrafa.

(4)Sažetak je u stvari uvod u glavni dio poslovnog plana i njime se treba pridobiti pozornost i interes čitatelja. Ako je sažetak neuobičajen tada čitatelj može odlučiti da uopće ne čita poslovni plan. S tog aspekta, sažetak može biti kritičan za poslovni plan.

Sažetak poslovnog plana ne treba biti duži od jedne do vrije stranice , te treba biti napisan jasnim i jednostavnim stilom. On treba sadržavati sljedeće:165  opis poslovnog koncepta i njegovu unikatnost  projekciju prodaje, troškova i dobitka  potrebe u materijalnoj imovini  visinu potrebnih zajmova Nakon što je sažetak napisan, dobro je provjeriti njegovu jasnoću, odnosno jasnoću ideje koja se želi realizirati.

10.2.2. Glavni dio poslovnog plana

Glavni dio poslovnog plana treba sadržavati obimne informacije o poduzetničkoj ideji, te osigurati detalje o njenoj potencijalnoj uspješnosti. Da bi to ostvario on obično sadrži pored uvodnog i zaključnog dijele rezultate istraživanja marketinga, financijske aspekte pothvata te opis operacija odnosno načina izvođenja pothvata. poslovni pothvat.

10.2.2.1. Uvod

Uvod u glavni dio poslovnog plana sadrži važne detalje o poslovnoj ideji, odnosno konkretnom poduzetničkom pothvatu. U njemu bi svakako trebalo uključiti sljedeće:166 1. detaljan opis pothvata i njegove ciljeve 2. organizacijsko-pravni oblik 3. vještine i iskustvo poduzetnika 4. prednosti pothvata i poduzetnika u odnosu na konkurenciju 165 166

Usporedi Greene, L. C., op. cit., str. 78.

Usporedi Greene, L. C., op. cit., str. 72.

227 (1)U ovom bi dijelu trebalo opisati izvor ideje te način na koji način zajmodavci, investitori i drugi mogu pomoći da se ta ideja uspješno realizira. Pritom, treba iskazati ciljeve koji se trebaju ostvariti u kratkoročnom, srednjoročnom i dugoročnom razdoblju. Ovako definirani ciljevi pomiči će poduzetniku da se fokusira na aktivnosti koje vode njihovom ostvarenju.

(2)U ovom dijelu treba opisati oblik vlasničke strukture koja može biti inokosno vlasništvo, ortakluk ili dioničko društvo. U tu svrhu treba opisati strukturu menadžerskog tima kao i strukturu dionika, ukoliko će organizacijsko pravni obklik biti ortakluk ili dioničko društvo. Sve je ovo važno i zbog toga što različiti organizacijskopravni oblici imaju različiti utjecaj na poslovanje. Osim toga, ova će informacija svakako biti interesantna eventualnim ulagačima.

(3)Opisati vještine i iskustvo poduzetnika kao i njegova menadžerskog tima koji pokreće i vodi poslovni pothvat od iznimne je važnosti s obzirom da će se iz toga moći zaključiti o uspjehu pothvata. Stoga je veoma važno da se ovdje iznesu svi oblici vještina i iskustva poduzetnika i njegova tima, kako bi svi zainteresirani dobili jasnu predstavu o tome tko pokreće i vodi poslovni pothvat.

(4)U ovom dijelu poslovnog plana treba opisati prednosti poslovnog pothvata u odnosu na eventualnu konkurenciju. Te prednosti mogu proizlaziti iz boljih performansi, kvalitete, cijena i drugih elemenata karakterističnih za ishode poslovnog pothvata. Također je važno opisati prednosti koje imaju poduzetnik i njegov tim u odnosu na konkurenciju.

10.2.2.2. Marketing

U ovom dijelu poslovnog plana potrebno je opisati niz aktivnosti vezanih uz marketinške aktivnosti od kojih se ističu četiri slijedeće: 1. izbor proizvoda ili usluge 2. istraživanje tržišta 3. predviđanje prihoda od prodaje 4. planiranje marketinških aktivnosti (1)Izbor proizvoda ili usluga ključni je korak u pokretanju poslovnog pothvata - izvršiti krivi izbor znači unaprijed osuditi taj pothvat na propast. Stoga ovdje vrijedi opće pravilo da poduzetnik treba odabrati onaj proizvod ili uslugu koji dobro poznaje jer se njime već duže vrijeme bavio, da vjeruje da će njegov razvoj biti brži od razvoja

228 gospodarstva, te da je u tome entuzijast. Svoje vjerovanje u brži razvoj izabranog proizvoda on treba potkrijepiti spoznajama o specifičnostima tog proizvoda ili usluge i potrebama kupaca koje će on zadovoljiti. To pretpostavlja detaljna marketinška istraživanja.

(2)Istraživanje tržišta predstavlja proces sistematskog prikupljanja, sređivanja i analiziranja podataka koji se odnose na marketing proizvoda ili usluge. Smatra se da je to najvažnija marketinška aktivnost s obzirom da daje odgovore na tri ključna pitanja i to:167  koje proizvode ili usluge prodavati,  gdje ih prodavati, u kojim količinama, po kojim cijenama,  što prodaju takmaci, gdje su i koliko su jaki.

Stoga je zadatak istraživanja tržišta da prikupi relevantne podatke koji bi poslužili da se dobiju pravi odgovori na ova pitanja i poduzmu odgovarajuće mjere.

(3)Nakon što je istraženo tržište i utvrđen tržišni potencijal potrebno je predvidjeti obujam prodaje koji se može očekivati i prihode koji će iz toga rezultirati. Da bi se to postiglo potrebno je izvršiti predviđanje ponude i potražnje za dotičnim proizvodom ili uslugom, te na temelju toga procijeniti potencijalnu prodaju tog proizvoda, odnosno usluge.

U procesu analize i procjene prodaje predviđa se:  prodaja proizvoda/usluga (ukupno, na domaćem tržištu i u izvozu za određeno  vremensko razdoblje - 3 do 5 godina),  tržišne prodajne cijene dotičnog proizvoda/usluge (na domaćem tržištu u Kn, na stranom tržištu u stranoj valuti),  činitelje koji utječu na plasman i cijene dotičnog proizvoda/ usluge,  osnovne organizacijske, komercijalne i tehničke uvjete od kojih ovisi obujam plasmana i konkurentnost dotičnog proizvoda/usluge.

Ovu procjenu treba izvršiti tako da se najprije izradi procjena sveukupne prodaje dotičnog proizvoda, a zatim se izrađuje procjena prodaje tog proizvoda na domaćem tržištu i procjena njegova plasmana na stranom tržištu. Svaka se od ovih procjena radi u tri varijante - obujam minimalnog plasmana, obujam maksimalnog plasmana i obujam vjerojatnog plasmana.

Nakon toga izrađuje se procjena kretanja tržišnih cijena i to kako za domaće tako i za strano tržište. Pri tom se procjena također vrši u tri varijante - minimalna razina cijena, maksimalna razina cijena i vjerojatna razina cijena.

(4)Plan marketinga predstavlja skup marketinških sredstava koje poduzetnik namjerava upotrijebiti kako bi ostvarilo planiranu prodaju, a to su:

167

Siropolis, C. N., op. cit., str. 426.

229  distribucija  cijene  oglašavanje  osobna prodaja i  promidžba.

Ispravno kombinirana i usklađena ova sredstva čine marketinški miks (splet) kojim se potiče uspješno ostvarenje prihoda od prodaje.

10.2.2.3. Operacije

Operacije su kritične za uspjeh poslovnog pothvata, s obzirom da one trebaju odgovoriti na pitanje kako, na koji način i kojim resursima će se realizirati poslovni pothvat te koji je rezultat tih operacija. Riječ je, dakle, o tehničko-tehnološkim aspektima poslovnog pothvata, a koje se odnose na sljedeće: 1. način izvođenja (tehnologija) i kapaciteti 2. lokacija 3. potrebni materijalni resursi i normativi utrošaka 4. ljudski resursi 5. plan proizvodnje (1)Na koji način i kojim sredstvima izvesti neki poduzetnički pothvat veoma je važno pitanje s obzirom da od njega ovise troškovi po jedinici outputa, vrijeme trajanja transformacije, kvalificiranost i broj radnika, transportni troškovi i drugo. Međutim, kako to nije jednostavan zadatak to je neophodno izvršiti brojne tehno-ekonomske analize kako bi se izabrao onaj optimalan. Za ovako utvrđeni način izvođenja poslovnog pothvata neophodno je izvršiti proračun iskorištenja kapaciteta kako bi se dobio uvid u to postoje li unutarnje rezerve u korištenju raspoložive opreme, postrojenja i drugog.

(2)Lokacija je važan čimbenik uspjeha poduzeća - u nekim slučajevima kao što je npr. maloprodaja i najvažniji. Na to utječe niz čimbenika ekonomske i neekonomske prirode. Pri tom se obično polazi od tzv. šire lokacije prema tzv. užoj lokaciji tj. od izbora regije, grada u toj regiji, područja u izabranom gradu pa do konkretnog mjestaulice.

Na temelju detaljne analize činitelja lokacije i drugih analiza koje su ranije provedene pristupa se utvrđivanju potreba koje izabrana lokacija treba zadovoljiti. U tom je smislu sada potrebno utvrditi potrebni prostor, potrebne vrste i količine energije,

230 potrebni transport, potrebnu vodu i odvodnjavanje, potrebe deponiranja otpadaka i potrebni stanovi i ostali uvjeti života zaposlenih.

Proračun navedenih potreba neposredno je povezan uz veličinu potrebnog kapitala, a posredno i za troškove poslovanja koji će kasnije tokom rada nastati. Stoga je ove potrebe neophodno veoma pažljivo analizirati i precizno planirati.

(3)Potrebni materijalni resursi i normativi njihovih utrošaka važan su element poslovnog pothvata s obzirom da oni najneposrednije određuju troškove outputa (proizvoda, usluga) poslovnog pothvata. Dok građevinski objekti, oprema i drugi elementi tzv. dugotrajne aktive svoje trošenje iskazuju kroz amortizaciju, dotle ostali materijalni resursi, kao što su sirovine i materijali, energija i voda svoje trošenje iskazuju kroz direktne i indirektne troškove. Kako bi se njihovo trošenje držalo u planskim okvirima potrebno je za njih izraditi ogovarajuće normative koji predstavlja onu količinu utrošaka dotičnog inputa koja je potrebna za jedinicu proizvoda/usluge.

(4)Pored materijalnih za izvođenje poslovnog pothvata neophodni su i ljudski resursi.

Koliko će tih resursa trebati ovisi prvenstveno o veličini poslovnog pothvata.

Međutim, nije dovoljno znati samo potrebu broja zaposlenih već i njihovu strukturu zanimanja (profesiju), kvalifikacije (stručnu spremu), dob, spol i drugo. Sve to utvrditi može biti veoma krupan i složen zadatak, pa je stoga za njegovo uspješno izvršenje potrebno pripremiti odgovarajuće osnove kao što su organizacija izvođenja poslovnog pothvata, plan obujma proizvodnje (usluga), normativi rada i proračun raspoloživog fonda radnog vremena.

(5)Izrada plana proizvodnje odnosi se na one slučajeve kada se poslovni pothvat osniva radi proizvodnje nekog proizvoda. Pri tom se pod planom proizvodnje podrazumijeva takav planski dokument kojim se utvrđuje obujam i vrijednost proizvodnje za plansko razdoblje. U tom kontekstu najprije treba utvrditi plan obujma proizvodnje iz kojega će rezultirati planovi materijala izrade, planovi direktnog rada i planovi općih troškova izrade. Na temelju svega toga izradit će se plan proizvodnje iz kojega su vidljivi vrste i količine proizvoda, troškovi materijala izrade, troškovi direktnog rada (plaće izrade), opći troškovi izrade, opći troškovi uprave i prodaje, te ukupni troškovi svakog pojedinog proizvoda odnosno proizvodnje u cjelini.

Plan proizvodnje obavezno se izrađuje tako da iskaže i dinamiku proizvodnje po mjesecima (kvartalima).

231 10.2.2.4. Financije

U ovom dijelu poslovnog plana potrebno je utvrditi financijske potrebe za izvođenje poslovnog pothvata. U tom je smislu potrebno: 1. utvrditi financijske potrebe 2. utvrditi izvore financiranja 3. izraditi poslovne proračune 4. utvrditi profitabilnost ulaganja (1)Za izvođenje svakog poslovnog pothvata veoma je važno utvrditi koje su mu potrebe u pogledu financiranja dugotrajne i kratkotrajne imovine. U tu je svrhu neophodno proračunati ove potrebe polazeći od svakog pojedinog oblika te imovine i to posebno za dugotrajnu a posebno za kratkotrajnu imovinu. Polazište svakog od tih proračuna je fakturna cijena na koju se dodaju određeni troškovi ovisno o vrsti te imovine te načinu ugovorene isporuke.

(2)Za utvrđene potrebe u financijskim sredstvima potrebno je definirati izvore iz kojih će se te potrebe namiriti. Pritom posebno treba iskazati vlastite i tuđe izvore te obveze prema tim izvorima. Ako se radi o tuđim izvorima u obliku zajmova tada je neophodno izradit plan visine i dospijeća anuiteta. Rezultat ovih proračuna je kapitalni budžet.

(3)Na temelju plana prodaje izrađenog u okviru marketinških istraživanja, s jedne strane te proračuna troškova i kapitalnog proračuna, s druge strane, potrebno je izraditi:  budžet dobitka-gubitka  budžet bilancu  budžet toka gotovine To su dokumenti koji pokazuju planiranu visinu dobitka-gubitka, visinu i strukturu pojedinih stavki u aktivi i pasivi, te priljeve i odljeve novca u planskom razdoblju.

10.2.2.6. Zaključci

U ovom dijelu poslovnog plana treba sumirati ciljeve koje treba ostvariti poslovnim pothvatom, te ukazati na opravdanost tog pothvata kao i predanost poduzetnika da će uspješno ostvariti postavljene ciljeve.

232

10.2.3. Prilozi poslovnom planu

Prilozi poslovnom planu osiguravaju dodatne informacije o onome što je elaborirano u glavnom dijelu poslovnog plana. Na temelju te dokumentacije zainteresirani, posebno kreditori, mogu dobiti potpuniji uvid u poslovni pothvat za koji je izrađen poslovni plan. Ta se dokumentacija odnosi na pojedine dijelove poslovnog plana ili pak dopunjuje temeljni tekst. Radi se o različitim skicama, nacrtima, tablicama, shemama, slikama, grafikonima te različitim (pred)ugovorima i pismima (dobavljača, kupaca, distributera, izvođača radova i drugih). Uz to često se kao prilozi javljaju cjenici, prospekti i katalozi, zatim specifikacije materijala, stručne ekspertize i recenzije pojedinih istraživanja. Pritom treba voditi računa da se s tim prilozima ne pretjera kako se ne bi odvratila pozornost korisnika sa bitnih dijelova poslovnog plana.

10.3. Korisnici (stakeholderi) poslovnog plana

Poslovni plan je namijenjen poduzetniku, njegovoj najbližoj okolini (obitelj, kolege), široj okolini (lokalna zajednica, fiskalni organi), potencijalnim poslovnim partnerima (banke, dobavljači, kupci, tržište rada i dr.) i konkurentima.

Svaki od navedenih korisnika ima različita očekivanja od poslovnog plana, pa stoga taj plan treba prilagoditi njihovim zahtjevima i očekivanjima. Stoga je najbolje da se poslovni plan izrađuje u dvije osnovne etape – prvoj, preliminarnoj, u kojoj se poslovni plan izrađuje uz poduzetnikovu procjenu očekivanja i zahtjeva korisnika, te se takav dostavlja korisnicima, te u drugoj, finalnoj etapi na osnovu očitovanja korisnika, korigira s njihovim očekivanjima i zahtjevima.

Svaki od korisnika poslovnog plana različito procjenjuje njegovu vrijednost, tako na primjer:  investitori najveće značenje pridaju karakteristikama poduzetnika, kao što su njegovo iskustvo, znanje, reputacija i slično  dobavljači pridaju značenje mogućnostima dugoročnih isporuka  kupci posvećuju pozornost kvaliteti, cijeni i stabilnosti isporuka  potencijalni zaposlenici stabilnosti posla i visini zarada, itd.

U tablici 9 su navedena neka pitanja na koja treba obratiti posebnu pozornost u ovisnosti o korisniku

233 Tablica 9 - Neka pitanja na koja treba obratiti posebnu pozornost u poslovnom planu ovisno o korisniku Korisnik

Pitanja koja treba isticati Novčani tok Aktiva Stabilni rast Brzi rast Potencijalno veliko tržište Menadžment tim Sinergija Zaštićeni proizvodi Stabilnost usluge

Bankari

Investitori Strateški partneri Veliki kupci Zaposleni Specijalisti pripajanja

za

spajanja

i

Sigurnost Mogućnosti Ranija ostvarenja

Pitanja koja ne treba isticati Brzi rast Konkurentsko tržište

Aktiva Pospješivanje prodaje Aktiva Brzi rast Konkurentsko tržište Tehnologija Projekcija budućnosti

Izvor: Bygrave, W. D., The Portable MBA in Entrepreneurship, John Wiley, 1994., str. 137.

Poslovni plan na neki način mora pokušati zadovoljiti zahtjeve i očekivanja svih korisnika, dok će na stvarnom tržištu poduzetnikov proizvod pokušati zadovoljiti zahtjeve i očekivanja samo odabranih skupina korisnika.

Tri su ključne perspektive koje treba uzeti u obzir prilikom izrade poslovnog plana, i to:168  perspektiva poduzetnika, koja bolje od ikog drugog razumije kreativnost i tehnologiju koja je uključena u pothvat; poduzetnik mora biti sposoban jasno artikulirati o čemu je u pothvatu riječ  marketinška perspektiva u kojoj poduzetnik mora biti sposoban vidjeti svoje poslovanje očima svojih kupaca  perspektiva investitora u kojoj poduzetnik mora svoje poslovanje sagledati očima investitora, pa odatle potreba jasnih financijskih projekcija Koliko će se ići u detalje, odnosno dubinu u poslovnom planu ovisi o veličini i razmjeru poslovnog pothvata. Stoga, razlike u razmjeru poslovnog plana mogu ovisiti o tome je li novi pothvat proizvod ili usluga, uključuje li proizvodnju, ili je potrošačko dobro ili industrijski proizvod, te na koliko se tržište odnosi, koja je snaga konkurencije, te kakav je njegov potencijalni rast.

168

Hisrich, D. R., Peters, P., M., Shepherd, A. D., op. cit., str. 200-201.

234

10.4. Format i prezentacija poslovnog plana

Format poslovnog plana i njegova fizička prezentacija predstavljaju prvu impresiju na korisnike. Stoga je veoma važna adekvatna pozornost koju treba posvetiti ovim elementima poslovnog plana, kao i stvaranje pozitivne impresije koju poslovni plan treba ostaviti na korisnike.169 (1) Fizički izgled poslovnog plana Fizičkom izgledu poslovnog pana treba svakako posvetiti pozornost pri čemu ne treba pretjerivati – on ne treba biti ni suviše luksuzan ni suviše skroman. Ekstremno luksuzan uvez (od kože, skaja, tkanine i sl.) sa zlatotiskom i kitnjasto urešenim rubovima listova pokazuju podcjenjivanje troškova i preokupaciju izgledom na račun sadržaja. Suviše luksuzan izgled može sugerirati nedostatak respekta prema korisnicima, te istovremeno i nedovoljno brige da izgled poslovnog plana stvori pozitivnu impresiju kod korisnika. Rich i Gumpert preporučuju uvez plastičnom spiralom i par omotnih stranica u posebnim bojama, te smatraju da zaklamana kompilacija fotokopiranog materijala neće biti tretirana ozbiljno.170 Preporuča se da duljina poslovnog plana obično iznosi između 40 i 50 stranica s potrebnim brojem tablica, shema, slika, grafikona i dugog, plus dodaci. Zato dodaci i potporna dokumentacija mogu biti jednako dugi ali i dulji od samog poslovnog plana, te nije uobičajeno da se ovi dodaci uvezuju odvojeno.

Stranice poslovnog plana trebaju biti sa širokim marginama i jednostavne za čitanje.

Grafovi i fotografije trebaju biti visoke kvalitete, a sve karte i prikazi trebaju biti označeni i referencirani unutar tijela plana.

Svaki primjerak poslovnog plana mora djelovati kao original pa je stoga preporučljivo da se oblikuje u skladu s eventualnim posebnim zahtjevima korisnika.

(2) Pisanje i editiranje poslovnog plana Izuzetno je važno da poslovni plan bude dobro napisan i editiran. Stoga tekst poslovnog plana treba biti napisan jasno, sažeto i argumentirano, bez ponavljanja. Ne treba se upuštati u opise onoga što je samo po sebi jasno, te maksimalno koristiti grafiku. Treba izbjegavati nepotrebne podatke i informacije, a posebno one koje se mogu dati u prilozima, kako bi se izbjeglo nepotrebno opterećivanje teksta. U tom kontekstu treba ukazati i na pojavu da poduzetnik u tekstu poslovnog plana podilazi samome sebi, a što svakako treba izbjegavati.

169 170

Dollinger, J. M., op. cit., str. 219-220.

Rich, S., Gumpert, D., Business Plans That Win $$$, Harper and Row, New York, 1987.

235 Samo pisanje poslovnog plana s aspekta jezika (pravopisa, gramatike) i stila ima značajan utjecaj na njegovo prihvaćanje, pa mu stoga treba posvetiti izuzetnu pozornost. U ovisnosti o pismenosti onoga tko piše poslovni plan (sam poduzetnik ili njegovi savjetnici) trebat će angažirati i dobrog lektora koji će pregledati tekst poslovnog plana i sugerirati odgovarajuće korekcije. Treba naglasiti da poslovni plan nije nikakav prigodičarski dokument pa ga stoga i ne treba oblikovati u tom kontekstu.

Poduzetnik treba osigurati da poslovni plan pokaže što on njime želi kazati.

Iako postoje brojni vodiči za pisanje poslovnog plana kao i opća suglasnost o njegovom sadržaju, još uvijek se mogu naći takvi poslovni planovi koji su napisani prilično siromašno. Jedan je istraživač pregledao 20 poslovnih planova koje su odaslani rizični kapitalisti i ustanovio:171  30% nedostataka uključivalo je specifičnu poslovnu strategiju  40% timova nedostajalo je marketinško iskustvo, a marketing sekcija plana bila je vrlo slabo razvijena  55% nedostataka očitovalo se u raspravi o zaštiti tehničke ideje  75% nedostataka je bilo u identifikaciji detaljnih kompetencija  10% nije imalo financijske projekcije, drugih 15% izostavilo je bilancu, kod 80% nedostajalo je osiguranje adekvatne detalje financijskih projekcija Oblikovanim poslovnim planom – sadržajem, obujmom, oblikom, načinom izlaganja i drugim – ne smije se dovesti u iskušenje korisnika da do kraja ne prouči poslovni plan.

Naprotiv, poslovni plan treba oblikovati tako da animira korisnika kako bi ga on pročitao u jednom dahu.

Roberts, E., „Business Planning in thwe Start up High-Tech Enterprise“, u: Hornadaj, R. (ed.), Frontiers of Entrepreneurship Research, Babson collegeWellesley, MA, 1983., str. 107.

171

236

POKRETANJE VLASTITE TVRTKE Ivan je napustio Hrvatsku kao mladić tražeći poslovnu priliku u SAD-u. Našao je mjesto trgovačkog putnika u velikoj kompaniji koja se bavi prodajom klimatizacijskih uređaja. Ubrzo se oženio, kupio kuću i tako započeo miran obiteljski život.

Obavljajući svoje poslove stekao je visoku reputaciju među trgovačkim putnicima, a prilikom godišnjeg ocjenjivanja već se dugi niz godina nalazio među 10% najuspješnijih trgovačkih putnika kompanije. Ivan je bio zadovoljan svojom plaćom i provizijom koju je ostvarivao.

Međutim, kada je kompaniji bio potreban direktor prodaje u drugoj saveznoj državi, Ivanu je rečeno da se pripremi kako bi prešao tamo na taj posao.

Ivan je volio raditi osobno sa svojim kupcima; nije želio uredske poslove rukovođenja velim brojem prodavača. Osim toga, ni on ni njegova supruga nisu se željeli tamo preseliti. Međutim, kako Ivanu nije pružena alternativa, to je na prijedlog svoje supruge odlučio dati otkaz i pokrenutu vlastitu tvrtku za prodaju rashladnih uređaja.

Zahvaljujući svojem iskustvu u velikoj kompaniji Ivo je dobro poznavao posao s rashladnim uređajima. Računao je da će godinu-dvije morati živjeti na tijesnom proračunu, te da će s plaćom svoje zaposlene supruge moći osigurati podmirenje tekućih obveza. Svoju trgovinu je planirao otvoriti u unajmljenom prostoru, zaposliti sekretaricu i jednog prodavača, a sam se posvetiti ključnim poslovima nabave, prodaje, financija i drugim poslovima.

Ivo i njegova supruga odlučili su da je rizik sadržan u započinjnju novog posla vrijedan toga da Ivo nastavi raditi ono u čemu uživa.

Ivo je znao koliko će mu novca trebati da uzdigne svoju tvrtku i da je održi u radu prve dvije godine. Njegovih pet godina u velikoj kompaniji i njegovo iskustvo s cijenama i troškovima prodaje dalo mu je potrebne informacije. Ali on sve to nije stavio na papir, niti je pripremio poslovni plan, pa stoga i nije u razgovoru s službenikom u banci o potrebnom zajmu imao potanki proračun svog pothvata. Bankar je htio precizno znati koliko mu je novca potrebno za koje rashode i kojom dinamikom, te koja je prognoza kada će novi posao početi zarađivati profit i i kakav plan otplate zajma Ivo može prihvatiti. Bez takve vrste potankih informacija banka je smatrala da Ivin posao nije dobro planiran pa mu je odbila kreditni zahtjev.

1. Što bi Ivo trebao učiniti nakon što je banka odbila njegov kreditni zahtjev? Bili se trebao obratiti drugoj banci? Zašto da, odnosno ne?

2. Da si u poziciji Ive i da pripremaš poslovni plan, što bi naglasio? Zašto?

3. Misliš li da je poslovni plan važan isključivo za banku ili pak on služi i onome tko ga podnosi? Obrazloži.

237

11. IZBOR ALTERNATIVA ULASKA 11.1. Osnivanje novog poduzeća (Pokretanje novog posla)

11.1.1. Pristup osnivanju (pokretanju) novog poduzeća (posla)

Kada se govori o poduzetničkim pothvatima tada se najčešće misli na kreiranje novih pothvata (engleski start up), odnosno počinjanje od nule. To je najsloženija je i najopsežnija poduzetnička alternativa koju prihvaćaju oni pojedinci koji vole izazove i koji teže za poduzećem koje su istinski njihovo djelo. Oni čeznu za stvaralačkim zadovoljstvom koje dolazi od sađenja ideje i zatim njezina narastanja u jako i postojano poduzeće.172 Međutim, treba imati u vidu da ova alternativa nosi sa sobom i najveći rizik - iskustvo pokazuje da novo poduzeće ima manje izgleda na uspjeh od poduzeća preuzetog kupnjom, nasljeđivanjem ili franchisinga. To je stoga što za sve ove druge poduzetničke alternative postoje određeni pokazatelji koji govore o tome što ta poduzeća rade, koji su im kupci, koji dobavljači, kakvi su im bili rezultati u prošlosti, kojom imovinom raspolaže, itd., dok u slučaju novog poduzeća svega toga nema. Ono što može poduzetnik jeste da planira svoju budućnost.

Tri su temeljna razloga zbog kojih se poduzetnici opredjeljuju za ovaj oblik ulaska na tržište i to:173  invencija novog proizvoda ili usluge koja pretpostavlja novi tip biznisa  sloboda izbora idealne lokacije, opreme, proizvoda ili usluga, zaposlenika, dobavljača i bankara  izbjegavanje neželjenih presedana, politika, procedura i predanosti postojećoj tvrtci Bez obzira na razloge svatko tko želi biti poduzetnik mora odgovoriti na sljedeće četiri grupe pitanja prikazanih na slici 22.

172 173

Siropolis, C.N., op. cit., str., 110.

Longenecker, G. J., Moore, W. C., op. cit., str. 60.

238

Koja je svrha biznisa? Što poduzetnik želi ostvariti s biznisom?

Definiranje poslovnog koncepta

Studij tržišta proizvoda

Financijsko planiranje

Implementacija pred početak

Istraživanje proizvoda: Je li proizvod/usluga potreban? Stvarno?

Istraživanje tržišta: Tko će kupovat?

Gdje se nalaze kupci? Koje su niše?

Koji konkurenti postoje?

Financijske projekcije: Kakva je gotovina potrebna? Kakve će se prihod ostvariti? Koliki se očekuju troškovi? Što se ulaže? Posuđeno? Što je potrebno da se ispune operativni zahtjevi?

Biti spreman za početak: Poduzetnik mora naći resurse, nabaviti početne zalihe, zaposliti ljude i dobiti potrebna odobrenja, dozvole, zakupe, postrojenja i opremu.

Slika 22 - Četiri bitne aktivnosti prije početka174

Na slici 22 definirane su četiri faze i to: 1. definiranje poslovnog koncepta - da bi se istražilo ima li netko drugi već ciljani proizvod ili njegov patent 2. analiza tržišta proizvoda - da bi se utvrdilo postoji li uopće tržište za ciljani proizvod 3. financijsko planiranje - da bi se realno predvidjelo veličinu profita i tok gotovine 4. implementacija pred početak - da bi se angažiralo ljude i opremu, provelo akcije reklame organiziralo računovodstvo i platni sistem Jedna od ključnih varijabli u osnivanju poduzeća je grana u kojoj poduzeće namjerava operirati, pa stoga poduzetnik mora ispitati prilike i prijetnje u toj grani. Je li to grana koja bilježi rast ili je pak to grana koja bilježi stagnaciju ili opadanje? U prvom je slučaju velika šansa za uspjeh novog poduzeća (prilika), a u drugom to nije (prijetnja).

U ovoj etapi bitno je odabrati adekvatan menadžerski tim koji će moći izdržati sve nedaće koje se javljaju u razdoblju započinjanja poslovanja novog poduzeća. Ne treba zaboraviti ni to da je u ovoj etapi potrebno izraditi pro-forma financijska izvješća koja uključuju prognozu prodaje, budžet dobitka-gubitka, budžet bilancu i budžet toka gotovine. Ovo je potrebno kako bi se utvrdile potrebe u kapitalu, s jedne strane i veličina profita, s druge strane.

Očito je da se ovdje radi o veoma složenim aktivnostima koje poduzetnik mora poduzeti pa je stoga za njihovo kvalitetno izvođenje nužno izraditi poslovni plan.

174

Holt, H. D., Entrepreneur, Engelwood Cliffs, N.J., Prentice Hall, 1992, str. 104.

239

Žaklina Troskot - Amelie - Usred zaleta krize 2010. godine kada su se svi borili za radno mjesto, Žaklina je dala otkaz te napustila siguran posao u koji je uložila sve što je imala. Iako je o otvaranju slastičarne Amelie dugo razmišljala te čekala bolje dane, tvrdi kako je to nešto što je jednostavno znala da mora i želi napraviti. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

11.1.2. Registracija novog poduzeća

Nakon što su izvršene sve aktivnosti koje se odnose na izradu poslovnog plana, te osigurani potrebi resursi za osnivanje novog poduzeća, potrebno je poduzeti određene aktivnosti koji se odnose na formalno-pravne aspekte osnivanja poduzeća.

Riječ je o registraciji poduzeća pod kojom se podrazumijeva postupak upisa osnovanog poduzeća u sudski registar, a koja predstavlja integriranu baza podataka svih hrvatskih poduzeća registriranih na Trgovačkom sudu od osnutka Republike Hrvatske. Za svaki poslovni subjekt registar sadrži podatke o matičnom broju, kraćem i dužem nazivu, županiji, općini, adresi, djelatnosti, komunikacijskim brojevima (tel., fax., e-mail), veličini poduzeća, prema pretežitoj djelatnosti, pravnom obliku, podrijetlu kapitala, vlasništvu, odgovornim osobama, broju zaposlenih, pripadnosti strukovnom udruženju i ostale podatke relevantne za pojedino poduzeće. Izvršenom registracijom smatra se da je poduzeće osnovano.

Cijeli postupak registracije provodi se prema zakonodavstvu Republike Hrvatske175, a po kojemu je omogućeno i elektroničko osnivanje poduzeća u roku od 24 sata. Četiri su koraka u ovom postupku, a to su: 176 1. izbor naziva (tvrtke) pod kojim će poduzeće poslovati 2. ovjera prijave o upisu u sudski registar od strane javnog bilježnika 3. predaja dokumentacije i uplata pristojbi 4. preuzimanje dokumentacije i otvaranje računa (1)Poduzetnik najprije mora odabrati naziv (tvrtku) pod kojim će poduzeće poslovati pri čemu taj naziv ne smije biti isti ili sličan nazivu već postojećeg poduzeća. Dobro je pripremiti alternativni naziv u slučaju da HITRO.HR utvrdi da već postoji poduzeće s istim ili sličnim nazivom. Stoga se pri odabiru naziva poduzeća može koristiti portal sudreg.pravosudje.hr.

Pri izboru naziva poduzeća treba polaziti od sljedeća tri načela: Vidi Zakon o trgovačkim društvima, Narodne novine 111/2012.

Prema http://www.hitro.hr/Default.aspx?sec=22 (26. 11. 2013)

175 176

240   

Načelo zakonitosti – sud ne će odbiti upis tvrtke poduzeća koja nije u skladu s odredbama zakona Načelo isključivosti – ne može se upisati u sudski registar tvrtaka poduzeća koja je jednaka ili se jasno ne razlikuje od ranije upisane tvrtke Načelo prvenstva – sud će upisati onu tvrtku koja je ranije prijavljena (u slučaju prijave tvrtke kod istog registarskog suda).

(2)Prijavu za upis u sudski registar (obrazac Po) i neke njezine priloge potrebno je ovjeriti kod javnog bilježnika uz predočavanje osobne iskaznice ili putovnice (obvezne za strane državljane). Obvezna je nazočnost svih osnivača i drugih osoba čije je potpise potrebno ovjeriti.

Nakon ovjera, javni bilježnik dokumentaciju prosljeđuje elektroničkim putem u HITRO.HR ured.

(3)Prijavu za upis u sudski registar sa svim potrebnim prilozima ovjerenim kod javnog bilježnika predaje se uredu HITRO.HR. Uplate sudskih pristojbi i osnivačkog pologa može se izvršiti u Fininim poslovnicama. Nakon izvršenih uplata, HITRO.HR će kompletirati predmet i proslijediti ga na nadležni Trgovački sud elektroničkim putem.

Ukoliko je odaslana dokumentacija ispravna i potpuna, Trgovački sud će u roku 24 sata izvršiti upis poduzeća u Sudski registar, te elektroničkim putem dostaviti u HITRO.HR ured Rješenje o osnivanju i Potvrdu o OIB-u novoosnovanom poduzeću. U uredu HITRO.HR dobit će se i ispuniti RPS obrazac koji je potreban za dobivanje Obavijesti o razvrstavanju poduzeća po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti Državnog zavoda za statistiku (dodjela matičnog broja i šifre glavne djelatnosti). HITRO.HR će automatski po preuzimanju Rješenja o osnivanju ishoditi Obavijest Državnog zavoda za statistiku elektroničkim putem u roku od jednog radnog dana (4)Rješenje o upisu u sudski registar i Obavijest o razvrstavanju poduzeća po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti s upisanim matičnim brojem preuzima se na šalteru servisa HITRO.HR. Po preuzimanju dokumentacije potrebno je izraditi pečat i otvoriti račun kako bi se mogao izvršiti prijenos osnivačkog pologa poduzeća na njegov račun. Izrada pečata i otvaranje računa može se ugovoriti na šalteru servisa HITRO.HR. Poduzeće, njagova vlasnika i zaposlenike potrebno je prijaviti u sustav mirovinskog osiguranja (HZMO - e-Mirovinsko). Osim prijave društva u mirovinsko osiguranje isto je potrebno prijaviti i u sustav zdravstvenog osiguranja (HZZO - eZdravstveno).

Nakon upisa u sudski registar i registar Državnog zavoda za statistiku potrebno je izvršiti prijavu poduzeća u Poreznoj upravi, nadležnoj prema sjedištu poduzeća, radi upisa u registar obveznika poreza na dobit i PDV-a. Pritom je na uvid potrebno dati Rješenje o upisu u Sudski registar, Obavijest o razvrstavanju po Nacionalnoj

241 klasifikaciji djelatnosti te potpisni karton. Uz navedenu dokumentaciju postoji mogućnost potrebe dostave dodatne dokumentacije na zahtjev službenika Porezne uprave.

11.2. Kupnja postojećeg poduzeća

11.2.1. Motivi prodaje poduzeća

Kupnja postojećeg poduzeća je primamljiva poduzetnička alternativa s obzirom da je ona manje rizična od započinjanja od nule. Ovo pogotovo u slučaju kada je dotično poduzeće uspješno, a što se može provjeriti na temelju dokumentacije i procjena koje poduzeće ima. Međutim, postavlja se pitanja koji su razlozi zbog kojih vlasnik prodaje poduzeće ako je ono uspješno. Siropolis navodi tri opravdana razloga zbog kojih vlasnik želi prodati svoje poduzeće, a to su:177 1. Osobni i karijerni razlozi. Vlasnik može željeti da svoj imetak u obiteljskim poduzećima pretvori u novac.

2. Nasljeđivanje menadžmenta. Vlasnik može sumnjati u sposobnost mlađih ljudi u poduzeću da nastave profitabilno poslovati u budućnosti.

3. Osobni menadžment. Vlasnik može uvidjeti da je njegovo poduzeće za njega preveliko i da, zbog vlastitih menadžerskih nedostatak, ne može sam nastaviti jačati poduzeće.

Međutim, vlasnik često ne iznosi prave razloge prodaje poduzeća, a koji su obično u strahu koji se manifestira u sljedećem:178 1. strah u vezi s financijskom budućnošću njegova poduzeća ili obitelji 2. bojazan da bi se zbog novčane oskudice moglo izgubiti bogatstvo stvarano čitavog životnog vijeka 3. bojazan da je tehnologija, nekoć jednostavna, sada previše složena za ovladavanje 4. bojazan da je proizvod, odnosno usluga, zastarjela S obzirom da ove razloge vlasnici obično skrivaju, to kupac mora pronaći stvarne razloge.

177 178

Siropolis, C. N., op. cit., str., 102.

Siropolis, C. N., op. cit., str. 104.

242

11.2.2. Vrednovanje poduzeća

11.2.2.1. Osnove vrednovanja poduzeća

Da bi potencijalni poduzetnik donio odluku o kupnji poduzeća potrebno je da odgovori na dva pitanja, a to su: 1. Kakav je bonitet poduzeće koje se prodaje?

2. Koja je njegova vrijednost?

Da bi se utvrdio bonitet poduzeća obično se polazi od financijskih izvješća u kojima se iskazuju financijske prilike u poduzeću prvenstveno putem bilance i izvješća o dobitku i gubitku. Međutim, treba imati u vidu da vlasnici mogu opravdano manipulirati vođenjem poslovnih knjiga (procjenom zaliha, stopama otpisa, revalorizacijom imovine i sl.), tako da financijska izvješća nisu uvijek realna. Ovo posebno može doći do izražaj u slučaju obrtničkih radnji. Stoga je prvi korak potencijalnog poduzetnika revizija financijskih izvješća poduzeća koje se prodaje kako bi se iznašle mogućnosti za izvođenje promjena u tim izvješćima. U tu je svrhu potrebno pribaviti financijska izvješća barem za posljednjih pet godina kako bi se iz dinamike pojedinih stavki moglo zaključiti o nekim nerealnostima. Posebnu pozornost treba obratiti na:179  dugovanja dužnika - da se utvrdi jesu li naplativa  zalihe - da se utvrdi njihovo stvarno postojanje i kvaliteta  oprema - da se utvrdi ispravnost svakog komada opreme  bankovni zajmovi, dugovanja dobavljačima i druga dugovanja - da bi se utvrdilo mogu li se platiti  zakupi, licence, franšize i drugi ugovori - da se utvrdi mogućnost njihova prijenosa  javne bilješke - kako bi se utvrdilo je li prodavatelj nositelj bilježaka, postoje li porezna retencijska prava na imetak, ima li neispunjenih obveza u vezi s jamstvima za proizvode, ima li dospjelih plaćanja po kupoprodajnim ugovorima, itd.

Rijetki su slučajevi kada bi ovu reviziju mogao izvršiti sam potencijalni poduzetnik pa stoga mora angažirati računovođu i pravnika sa kojima zajednički radi u timu. Uloga svakog od njih dana je na slici 23.

179

Siropolis, C. N., op. cit., str., 105.

243

Kupac

Pravnik

REVIZIJA

Računovođa

 Dosadašnja zarada  Buduća zarada pod prodavateljem  Buduća zarada pod kupcem

 Pregledava velike ugovore  Daje savjete o uvjetima plaćanja  Sastavlja nacrt kupoprodajnog ugovora

 Provjerava izvješća o dobitku  Provjerava bilance  Određuje kupovnu cijenu

Slika 23 - Uloge i zadaci revizije pri kupnji poduzeća

11.2.2.2. Pristupi vrednovanju poduzeća

Nakon izvršene revizije financijskih izvješća potencijalni poduzetnik treba odrediti cijenu poduzeća kojega namjerava kupiti. Stoga je pitanje kako to učiniti? Pri tom treba imati u vidu da na cijenu poduzeća utječu brojni faktori - vidljivi i nevidljivi.

Dva su tradicionalan pristupa u određivanju cijene poduzeća, a to su: 1. pristup temeljen na zaradi 2. imovinski pristup.

(1) Pristup temeljen na zaradi Pristup temeljen na zaradi, kako mu i naziv govori, usredotočen je isključivo bilo prošlu bilo na buduću zaradu.

Izvodi se pomoću dvije metode, a to su: 1. metoda kapitalizacije profita 2. metoda osobnog povrata.

Dok prva metoda naglašava profit poslije odbitka poreza izražen kao postotak na iznos novca danog za kupnju poduzeća, dotle druga naglašava osobni povrat kao postotak na osobni ulog.

Metoda kapitalizacije profita temelji se na pretpostavci da potencijalni poduzetnik stvarno kupuje seriju profita, pa se stoga pita koliko je spreman platiti priliku da zaradi određeni profit svake godine tokom nekog dužeg vremenskog razdoblja.

Metoda osobnog povrata promatra povrat novca samo s aspekta kupčeva osobnog dobitka koji bi on imao kada bi taj novac uložio u kupnju tog poduzeća. U tom slučaju kupac očekuje da njegov osobni dobitak bude jednak zbroju (1) plaće koju bi on imao

244 u tom poduzeću, (2) kamata kada bi svoj kapital uložio u banku na dugi rok i (3) raznih beneficija koje imaju menadžeri u poduzeću.

(2) Imovinski pristup Imovinski pristup je usredotočen na imovnu i njezinu vrijednost, a ne na buduću zaradu. Često se koristi zbog svoje jednostavnosti i razumljivosti.

Razvijene su tri metode imovinskog pristupa, a to su: 1. metoda knjigovodstvene vrijednosti 2. metoda usklađene knjigovodstvene vrijednosti 3. metoda odabira imovine S obzirom na specifičnosti svake od ovih metoda u nastavku će se dati njihov kratak opis.

Metoda knjigovodstvene vrijednosti polazi od toga da je vrijednost poduzeća razlika između onoga što poduzeće posjeduje (imovina) i onoga što duguje (obveze), tj. knjigovodstveno gledano: VRIJEDNOST PODUZEĆA = AKTIVA - OBVEZE

Slabost ove metode je u tome što poduzeće iako ima određenu knjigovodstvenu vrijednost ipak može biti bezvrijedno s aspekta njegove profitabilnosti - umjesto profita ono može stvarati gubitke. Ne smije se zaboraviti da je za potencijalnog poduzetnika važnija profitabilnost od imovine.

Metoda usklađene knjigovodstvene vrijednosti polazi od toga da se u procjeni vrijednosti poduzeća ne može uzimati isključivo knjižena vrijednost imovine već da ju je potrebno uskladiti s tržišnim vrijednostima. To znači da se imovina poduzeća procjenjuje s aspekta koliko bi se ona realno mogla prodat na tržištu u trenutku prodaje. Na toj se osnovi vrši korekcija knjigovodstvene vrijednosti imovine.

Metoda odabira imovine je takva metoda po kojoj kupac odabire samo onu imovinu poduzeća koje se prodaje, a koju smatra potrebnom, te je vrednuje jednom od prethodne dvije metode. U ovom slučaju kupac ne kupuje poduzeće već samo njegove dijelove.

Vrijednost poduzeća utvrđena nekom od naprijed prikazanih metoda predstavlja polazište za određivanje cijene poduzeća koja se formira u procesu pregovaranja između kupca i prodavaoca.

245

PRODAJEM PODUZEĆE Prodajem trgovačko poduzeće s poslom ili sami posao s velikom bazom podataka o kupcima i tržištu.

Poduzeće posluje od 05/2010 godine i u tom razdoblju ima sljedeće rezultate:  u 2010. godini ostvaren promet od cca 632.000 kn (razdoblje od 05-12-2010)  ostvarena dobit za 2010.  u 2011. godini ostvaren promet od cca 920.000 kn  ostvarena dobit za 2011.  ostvarena devizna garancija na 15.000 € – nalazi se kod ino partnera  dozvoljen minus po transakcijskom računu – 35.000 kn  iskorišten kredit na rok godinu dana u iznosu 35.000 kn - (zadnja rata 02/2013) Jedini sam, dakle 100%-tni vlasnik!

Kupac kupuje:  poduzeće s čistim poslovanjem bez dugovanja (dobavljač, država, režije, ...)  uhodan posao sa trenutnom mrežom koja je u ekspanziji te kupcima i velikom bazom potencijalnih kupaca uz prosječan mjesečni promet od cca 90.000 kn bruto (- plan prodaje za ovu godinu je 1.100.000 kn)  prosječna valuta plaćanja kupaca je 20 dana  zaliha – cca 200.000,- kn vpc (PDV nije uračunat u cijenu)  vrijednost uhodanog posla, poduzeće bez dana blokade ili sl.

Nakon uplate vrši se prijepis poduzeća i to sa stanjem bez dugovanja ili ikakvih obveza tvrtke prema dobavljačima, bankama, ...

Dugovno stanje = 0 kn Prodajem tvrtku iz razloga što sam odlučio krenuti u drugom smjeru privatno te mi je potreban kapital!

Cijena 750.000 kn!

1. 1.Kako ocjenjuješ ovu ponudu? Jesu li podaci koje je dao prodavatelj dovoljni da se odlučiš za kupnju ovog poduzeća?

2. Koji pristup vrednovanju poduzeća je primijenjen u konkretnom slučaju i smatraš li ga dovoljnim? Što bi eventualno još trebalo učiniti?

3. Smatraš li da sam možeš odlučiti o kupvini ovog poduzeća ili ti trebaju pomoći i drugi stručnjaci? Koji i u čemu?

246

11.3. Franšizing

11.3.1. Pojam franšizinga

Franšizing se javlja već početkom 19. stoljeća ali njegov moderni izraz nastaje 1989. godine kada je General Motors počeo franšizirati zastupstva. Od tada pa do danas on je u stalnom usponu tako da u SAD oko 10% svih poduzeća djeluje pod nekom vrstom franšiznog ugovora.

Riječ franšizing (franchising) dolazi od francuske riječi franchir, što znači osloboditi; prvobitno je to značilo osloboditi od ropstva. Danas ima nekoliko značenja, ali je tipično ono po kojemu je franšizing ugovor kojim postojeće poduzeće (franšizor) ustupa uz naknadu pravo prodaje franšizantu i obavezuje se da neće nikome drugome na ugovorom određenom geografskom području davati ista ili slična prava.

Franšizant u tom slučaju posluje pod tvrtkom davatelja prava (franšizora) koristeći sve prednosti koje iz toga proizlaze, kao što su:  ulazak na tržište s imageom davatelja franšize  zaštita marke proizvoda koja mu garantira određenu razinu plasmana koju bi inače samostalno teško ostvario  usvajanje tehnologije koju posjeduje franšizor  korištenje ekskluzivnog prava na dijelu tržišta koje pokriva franšizor  opskrba materijalom, unapređenje i razvoj proizvoda, korištenje rezultata kontinuiranog istraživanja tržišta, menadžerska pomoć i drugo Na ovaj način franšizant dobiva već oblikovano poduzeće i ne mora započinjati od nule već preko noći osniva poduzeće s poznatom djelatnošću i drugim važnim karakteristikama. Glavne su prednosti takvog poduzeća u tome što ima utemeljeni ugled, što koristi dokazane poslovne metode, što mu je rizik neuspjeha minimalan i što omogućava uvježbavanje. Međutim, franšizing ima i svojih nedostataka kao što su pomanjkanje neovisnosti, trajna obveza prema franšizoru, pomanjkanje individualnog identiteta i male mogućnosti za poništenje ugovora.

247

11.3.2. Osnovni tipovi franšize

Franšizing se pojavljuje u različitim oblicima, ali su najpoznatija tri i to: 1. Proizvodno-maloprodajne franšize, 2. Proizvodno-veleprodajne franšize, 3. Veleprodajno-maloprodajne franšize.

(1) Proizvodno-maloprodajna franšiza podrazumijeva odnose u okviru kojih je franšizor proizvođač, a franšizant trgovina na malo koja robu prodaje direktno potrošačima. Najstariji primjer ovog oblika je proizvodnja i prodaja automobila, te proizvodnja i prodaja benzina. U ovim je slučajevima proizvođač franšizor, a prodavač franšizant.

(2) Proizvodno-veleprodajna franšiza podrazumijeva odnose u okviru kojih je franšizor proizvodjač, a franšizant je veletrgovina koja robu dalje prerađuje ili samo pakira i dalje prodaje maloprodaji. Izraziti je primjer ovog oblika industrija gaziranih pića u kojoj dominiraju Coca-Cola, Pepsi-Cola, Seven-Up i druge.

(4) Veleprodajno-maloprodajna franšiza podrazumijeva odnose u okviru kojih je franšizor veletrgovina koja opskrbljuje franšizanta (maloprodaju) koji robu prodaje potrošačima. Na ovaj se način osiguravaju brzi i sigurni kanali distribucije robe koju prodaje veletrgovina.

11.3.3. Izbor franšize

Izbor franšize nije jednostavan kako se to na prvi pogled može činiti. Naime, potencijalni poduzetnik koji želi osnovati poduzeće pomoću franšizinga mora izvršiti niz radnji od kojih ovisi uspjeh njegova poduzeća.

Najprije započinje sa samoanalizom kako bi utvrdio što želi, a što može. Nakon toga pristupa izboru onoga čime će se baviti, te za to traži pogodnu franšizu. To je presudan korak u cijelom procesu izbora franšize, pa da u tome ne bi pogriješio dobro je da koristi posebnu kontrolnu listu sa 25 pitanja.

248 O samoj franšiznoj prilici: 1. Je li vaš pravnik franšizni ugovor odobrio nakon što ga je proučio članak po članak?

2. Traži li franšiza od vas da poduzmete bilo kakav korak koji je, po ocjeni vašeg pravnika, nerazborit ili nezakonit u vašoj državi, okrugu ili gradu?

3. Daje li vam franšiza osigurava ekskluzivno područje za trajanja franšize ili franšizor može prodati drugu ili treću franšizu za vaše područje?

4. Je li franšizor na bilo koji način povezan s nekim drugim franšiznim društvom koje trguje sa sličnom robom i uslugama?

5. Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, koja je vaša zaštita od druge franšizorske organizacije?

6. Pod kakvim se uvjetima i uz koliki trošak možete povući iz franšiznog ugovora?

7. Ako prodate svoju franšizu, hoćete li biti plaćeni za dobar glas, odnosno da li će za vas biti izgubljen dobar glas koji ste ugradili u poduzeće?

O franšizoru: 1. Koliko godina posluje franšizor?

2. Uživa li franšizor ugled poštena partnera među lokalnim poduzetnicima koji imaju njegovu franšizu?

3. Je li vam franšizor pokazao bilo kakve potvrđene podatke o točnom neto profitu za jednu ili više djelujućih franšiza, koje ste vi osobno provjerili s franšizantom?

4. Hoće li vam franšizor pomoći u: a) Programu obuke menadžmenta? b) Programu obuke zaposlenika? c) Programu odnosa s javnošću? d) Idejama u trgovanju? e) Financiranju?

5. Hoće li vam franšizor pomoći da nađete dobru lokaciju za vašu franšizu?

6. Je li franšizor dostatno financiran tako da može provesti plan financijske pomoći i širenja?

7. Je li franšizor jednoosobno društvo ili veće društvo s obučenim i iskusnim menadžerskim timom - tako da mu je uvijek na čelu iskusna osoba?

8. Što doista može franšizor učiniti za vas, a ne možete sami?

9. Je li vas franšizor doista pomno ispitao kako bi bio siguran da možete uspješno voditi jednu od franšiza, ostvarujući profit njemu i sebi?

O vama - franšizantu: Koliko vlastitog kapitala trebate da kupite franšizu i koristite je dok vam prihodi od prodaje dostignu troškove?

Gdje ćete pribaviti vlastiti kapital koji vam treba?

Jeste li pripravni odreći se dijela neovisnosti djelovanja da biste dobili prednosti što ih nudi franšiza?

Vjerujete li dosita da imate sposobnost, uvježbanost i iskustvo da bez teškoća i uz profit poslujete s franšizorom, svojim zaposlenicima i kupcima?

Jeste li voljni provesti većinu ili sav ostatak svog poslovnog života s tim franšizorom, nudeći njegov proizvod ili uslugu svojoj klijenteli?

O vašem tržištu: Jeste li napravili ikakvu studiju da biste utvrdili ima li proizvod odnosno usluga, koju kanite prodavati u franšizi, tržište na vašem području po cijenama koje ćete morati zaračunati?

Hoće li se u pet idućih godina broj stanovnika na vašem području povećati, ostati na istoj razini ili smanjiti?

Hoće li u idućih pet godina potražnja proizvoda ili usluga koju razmatrate biti veća, približno jednaka ili manja?

249

Da bi mogao vrednovati franšizu neophodno je da franšizor stavi na raspolaganje franšizantu dokumente iz kojih će se vidjeti franšizorovo poslovanje (disclosure document). Na temelju tih podataka franšizant će moći odgovoriti na brojna pitanja iz kontrolne liste te saznati tko su drugi franšizanti, kolika je početna franšizna naknada i drugo. Sve bi mu to trebalo pomoći da shvati što može očekivati od franšizora i da tako umanji eventualni rizik.

Međutim iz dokumentacije koju franšizor stavi na raspolaganje neće biti vidljive sve posljedice sklapanja franšiznog ugovora, a posebno stoga što postoje različiti franšizni aranžmani kao što su: 1. kooperative (piggyback) franšize - dva ili više poduzeća u franšizi koja dijele prostor da bi kupcima ponudila obuhvatniji proizvod, odnosno uslugu 2. adaptirane franšize - samostalna poduzeća koja postaju franšizirane jedinice postojećih franšiza 3. distributorstvo - franšizanti koji distribuiraju proizvode što ih proizvodi franšizor ili netko drugi 4. teritorijalne franšize - franšizanti koji imaju pravo poslovati s franšizom na teritorijalnoj osnovi 5. jednojedinične franšize - franšizanti koji imaju pravo poslovati s franšizom samo na jednom mjestu 6. višejedinične franšize - franšizanti koji imaju pravo otvoriti nekoliko franšiznih jedinica odjednom.

Postoje i drugi franšizni aranžmani tako da sve to zahtijeva od franšizanta dobro poznavanje franšiznog prava da bi moga zaključiti dobar franšizni ugovor. Stoga je neophodno da angažira pravnog stručnjaka koji dobro poznaje pravne aspekte franšizinga.

Uspješan posao od instrukcija Mihael Arlović stvorio je uspješan posao od instrukcija. Prije nekoliko godina u novinama je pročitao članak o velikom sivom tržištu, kad je riječ o davanju instrukcija i podukama za državnu maturu i prijamne ispite na fakultetima, i to je vidio kao svoju priliku za uspjeh. Da je posao dobro krenuo pokazuje i činjenica da osim u Zagrebu, njegova tvrtka posluje i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru i Vinkovcima, a Mihael je nedavno tražio tridesetak novih zaposlenika.

'Od roditelja sam vidio što znači biti poduzetnik, i iako trenutačno za mene nema radnog vremena, kad vidim rezultate, nije mi žao', rekao je Mihael. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

250

Ugovor koji se zaključuje između franšizora i franšizanta ima sve sastavne elemente ugovora od kojih su najbitnija jamstva franšizora i obveze franšizanta.

Najbitnija franšizorova jamstva su:  uporaba imena društva  stalna menadžerska pomoć  obučavanje menadžmenta  financijska pomoć  veleprodajna cijena nabavki

Najbitnije franšizantove obveze:  plaćanje franšizne naknade  pridržavanje utvrđenih postupaka  činjenje minimalnih ulaganja  udovoljenje standardima kvalitete  održavane poslovnih veza

Izvor: Siropolis, C. N., op. cit., str., 139

Franšizni se ugovor zaključuje obično na određeni rok - najčešće na jednu do pet godina, ali ima i izuzetaka kao što je npr. McDonald koji zaključuje franšizne ugovore na 20 godina. U tim ugovorim je važno utvrditi mogućnosti i uvjete njegova raskida kao i posljedice ako franšizant proda svoje poduzeće.

Dvije su važne stavke ugovor na koje treba obratiti posebnu pozornost, a to su franšizorov program obučavanja i franšizantova ulaganja.

Program obučavanja važan je element franšize s obzirom da on omogućava franšizantu da steče i održava znanja koja su potrebna za profitabilno vođenje franšize. Obično se to znanje stječe kroz trostupanjski program obučavanja kakav ima npr. McDonald, a koji se sastoji od obuke u franšizorovoj školi, obuke na nekom postojećem franšizantskom mjestu i obuke u franšizantovu poduzeću uz pomoć franšizorova instruktora. Pored ovog programa obuke potrebno je predvidjeti i povremene oblike radi osvježavanja franšizantova znanja tokom vremena.

Treba znati da franšizantova ulaganja nisu samo franšizna naknada već je čine i drugi troškovi od kojih su posebno značajni tantijemi koje mora plaćati franšizoru u iznosu od 0 do 15 posto na ostvarene prihode. Zatim tu mogu biti ulaganja u obrtni kapital ali i ulaganja u trajni kapital koja mogu biti veoma velika. Neki franšizori prostor i opremu daju u najam franšizantu. Poznavanje svih tih ulaganja je važno s obzirom na izvore iz kojih će se oni financirati. Obično franšizori traže od franšizanta da uplati barem polovicu novca potrebnog za početak kao dionički kapital.

251

FRANŠIZA CAFFE JUBILEE – KONCEPT BISTROA, GDJE MOŽETE NE OSVRĆUČI SE NA VRIJEME, UŽIVATI U HRANI I PIĆU Caffe Jubilee je koncept bistroa koji svojim strankama nudi sveobuhvatno i stalno gostoprimstvo. To je mjesto na kojem možete, ne gledajući na doba dana i raspoloženje, uživati u hrani i piću, sami ili u društvu. U ovom Caffe-u možete uživati u paleti slika, zvukova i ukusa koji će pružiti zadovoljstvo vašim očima, ušima i nepcu. Pažljivo i elegantno spremljena jela će vas uvjeriti i uvijek će te se vjerno vraćati.

Poduzeće je veoma ponosno na svoju ponudu ukusne tradicionalne mediteranske kuhinje po pristupačnim cijenama. Sva jela na meniju su napravljena od svježih sastojaka, bez aditiva ili konzervansa. Ovakva ponuda visoke kvalitete je jedan od glavnih razloga koji privlači kupce i održava rad na visokoj razini. Jelovnik se sastoji od atraktivnog izbora jela koji zadovoljava sve ukuse.

Pored hrane i pića, na zaokruženost ponude Caffe Jubilee utiče muzika i atmosfera. Na putovanje u druge kulture će vas odvesti zvuci žica, truba i bubnjeva, čiji se tonovi tokom dana nježno čuju iz pozadine, a tokom večeri živahno ispune atmosferu. Oponašanje dekoracije iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, stvara sa jedne strane domaću, a sa druge, modernu i opuštenu atmosferu. Izloženi predmeti na vrhu polica i namjerno neodgovarajući okviri slika daju dojam, da kafić posluje već desetljećima.

Sada Caffe Jubilee traži nove korisnike franšiza, koji su u stanju prepoznati izuzetnu priliku i koji posjeduju potreban talent, veoma važan za dinamični poslovni rast. Kupovinom franšize Caffe Jubilee biti ćete u odličnoj poziciji, koja vam daje mogućnost da zadovoljite ukuse vaših stranki sa kvalitetnom hranom i pićem u jedinstvenom ambijentu, sa kojim se mogu poistovjetiti.

Da biste lakše donijeli odluku, nudimo vam nekoliko razloga za kupovinu ove franšize. Ovo poduzeće nudi kompletnu robnu marku i privlači sve starosne skupine. Njihova ponuda hrane i pića potakne i pobrine se za svih pet čula i donosi visoku razinu usluge. Sve zajedno predstavlja ugodan i opušten ambijent.

Dakle, ako imate znanje o lokalnom tržištu, u stanju ste okupiti i voditi tim zaposlenih, imate potrebna financijska sredstva i originalne ideje, onda ste čovjek koga Caffe Jubilee traži kao vođu svoje franšize. U ovome će vam pomagati poduzeće sa svojom podrškom, čime će vam biti omogućeno da uspijete u vašem poslu, na lokalnom tržištu, u sve bržoj globalnoj ekonomiji.

Caffe Jubilee vam od samog početka nudi provjeren koncept, punu podršku u traženju lokacije i dizajnu.

Pored toga, nudi vam godine i godine svojih iskustava, principa i pristupa, koji će umanjiti mogućnost neuspjeha. Sa sedmogodišnjim ugovorom, osiguran vam je poslovni sustav koji ostvaruje neprekidan pozitivan poslovni rezultat i dosljedan financijski priljev.

Informacije: Država izvora

Malta

Godina osnivanja poduzeća

1995

252 Prisutnost u državama

Malta, Mađarska, uskoro Srbija

Broj franšiznih jedinica

5

Oblici franšiznih ugovora

Direktna franšizna jedinica

Razdoblje trajanja ugovora

7 godina s mogućnošću produženja

Investicija u €

Za 50m2 - 70m2 investicija iznosi između 140.000 € i 160.000 €

Mjesečni troškovi upravljanja

1.500 € (fiksan trošak)

Mogućnost širenja u sljedeće države

Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora

Kako ocjenjuješ ovu franšiznu priliku? U čemu je ona prihvatljiva a u čemu nije?

2. Što misliš o franšizoru? Daje li ti on dovoljno argumenta da bi moga prihvatiti franšiznu ponudu?

3. Kada bi bio/la franšizant kak bi se postavio/la u odnosu na ovu franšitnu priliku?

1.

11.4. Nasljeđivanje poduzeća

11.4.1. Osnovne karakteristike obiteljskog poduzeća

Nasljeđivanje je proces karakterističan za obiteljsko poduzeće - to je ono poduzeće koje je u vlasništvu obitelji i u kojemu je uključen jedan ili više njenih članova. U takvom poduzeću članovi obitelji mogu raditi s punim ili nepunim radnim vremenom.

Najveći broj obiteljskih poduzeća su ona mala, ali ona mogu tokom vremena postati vrlo velika - tako su nastala današnja gigantska poduzeća kao što su DuPont, Levi Straus, Ford i druga.

Obiteljsko poduzeće je sastavljeno iz dvije odvojene komponente - obitelji i poduzeća koje se međusobno preklapaju iako svaka ima svoje specifičnosti. Te se specifičnost manifestiraju u primarnoj funkciji i ciljevima. Tako je primarna funkcija obitelji briga i odgoj svojih članova, dok je primarna funkcija poduzeća proizvodnja dobara kojima se zadovoljavaju potrebe kupaca. Suglasno tome i ciljevi su im različiti - tako je cilj obitelji razvoj svakog njezina člana, a cilj poduzeća je profitabilnost i održivost. Ovi ciljevi mogu biti skladni ali mogu biti i u međusobnom konfliktu. Ukratko, može se reći da ono što je dobro za obitelj može ali ne mora biti dobro i za poduzeće, i obratno.

Preklapanje interesa obitelji i poduzeća prikazano je na slici 24.

253

INTERES OBITELJI Odgoj Razvoj

INTERES PODUZEĆA Profitabilnost Opstanak

Slika 24 - Preklapanje interesa obitelji i poduzeća Gornja slika pokazuje da poslovne odluke nužno zadiru u interese obitelji i obratno obiteljske odluke zadiru u interese poduzeća. Da bi rasla ova poduzeća moraju prepoznati potrebu za profesionalnim menadžmentom i potrebna ograničenja interesa obitelji. U tom se smislu traži uravnoteženje interesa obitelji i poduzeća što komplicira proces menadžmenta obiteljskog poduzeća. Ukoliko se ova ravnoteža ne postigne prijeti opasnost ne samo poduzeću već i obitelji.

Pored članova obitelji u obiteljskom poduzeću rade i zaposlenici koji nisu članovi obitelji. U nekim slučajevima njihove šanse za promociju mogu biti manje od šansi članova obitelji, a time i njihov potencijal ograničen. Veličina tog ograničenja ovisi o:  broju članova obitelji zaposlenih u poduzeću  profesionalnim pozicijama u poduzeću na koje aspiriraju neobiteljski članovi  kompetencijama koje vlasnik traži od menadžmenta  održavanju atmosfere nepristranosti supervizije.

Da bi se izbjegli eventualni konflikti potrebno je da vlasnik jasno definira koje su pozicije definirane za članove obitelji, a koje ostaju slobodne za neobiteljske članove.

Obiteljsko poduzeće ima svojih prednosti i nedostataka.

Prednosti obiteljskog poduzeća su slijedeće:180  obiteljska povezanost i želja da se sačuva ono što je stečeno  spremnost obitelji da se odrekne dohodaka za račun prosperiteta poduzeća  očuvanje humanosti radnog mjesta iskazivanjem visoke razine brige za pojedince  usmjerenje na dugi rok s obzirom da se u obitelji ostaje dugo ako ne i trajno  naglašavanje kvalitete kako bi se sačuvala tradicija brige o vrijednosti za kupca

180

Usporedi: Davis, P., Realizing the Potential of the Family Business, Organizational Dynamics, Vol. 12 (Summer, 1983), pp. 53-54.

254

11.4.2. Uloga i odnosi u obitelji

Kada se govori o obiteljskom poduzeću tada se u prvi plan ističu njegovi utemeljitelji otac ili majka koji su osnovali poduzeće i koje namjeravaju prenijeti na svoju djecu.

U tom kontekstu oni se obično pitaju:181 1. Posjeduje li moj sin ili kći temperament i sposobnosti potrebne za vođenje poduzeća?

2. Kako mogu kao osnivač motivirati moga sina ili kći da iskažu interes u biznisu?

3. Koji tip edukacije i iskustva će najviše pomoći u pripremi moga sina ili kćeri za vođenje poduzeća?

4. Kakav raspored moram slijediti u zapošljavanju i promociji mog sina ili kćeri?

5. Kako mogu izbjeći favoriziranje u upravljanju i razvoju mog sina ili kćeri?

6. Kako mogu odvratiti poslovne odnose od kvarenja ili rušenja odnosa roditeljidjeca?

Od svih odnosa u obiteljskom biznisu odnosi roditelji-djeca (specijalno odnosi otacsin) najosjetljiviji su i neugodni. Problem se prepoznaje u generacijama. U novije vrijeme, razvijeno je savjetovanje, oblikovani su seminari i knjige su napisane o ovim odnosima Neka obiteljska poduzeća uključuju timove muž-žena čije uloge u poduzeću variraju u ovisnosti o njihovom obrazovanju i iskustvu. Potencijalna prednost ovakvih timova je u tome što svojom predanošću čine čvrstu i jedinstvenu okosnicu poduzeća.

Međutim, to ih može dovesti u situaciju da potpuno zapostave obiteljski život.

Trebaju li sinovi i kćeri biti predodređeni za obiteljski biznis ili trebaju stvarati karijeru kroz vlastiti biznis? Ovo je temeljno pitanje koje se postavlja pred poduzetničku obitelj. Prirodna je tendencija da se misli da im je karijera obiteljski biznis, a da li će to stvarno biti tako ovisi prije svega o njihovim željama i sklonostima, zatim o njihovom talentu i sposobnostima za vođenje poduzeća.

Ako se odluče na to da rade u obiteljskom poduzeću najbolje je da rade kao uravnotežen tim doprinoseći prema svojim sposobnostima. Međutim, ne treba zaboraviti da rješavanje poslovnih problema generira konkurenciju koja se može u obliku rivalstva prenijeti na obitelj. Ovaj problem se naročito manifestira u slučajevima kada se sinovi ožene, a kćeri udaju pa tada nevjeste i zetovi postaju akteri u drami obiteljskog poduzeća.

181

Moore, L., Small Business Management - An Entrepreneurial Emphasis, College Division SouthWestern Publishing Co., Cincinnati,1991., str., 123.

255

11.4.3. Proces nasljeđivanja

Nasljeđivanje obiteljskog poduzeća nije jednokratan čin već je to proces koji traje godinama i kojim se mora dobro upravljati kako se ne bi dovelo u opasnost daljnji opstanak poduzeća. Stoga je veoma važno osigurati kompetentne nasljednike koji će moći uspješno voditi obiteljsko poduzeće bez obzira jesu li oni članovi obitelji ili to nisu. Naime, utemeljitelj poduzeća ne može njegovo vođenje prepustiti članu obitelji ukoliko on nije kompetentan jer će time ugroziti ne samo poduzeće već i obitelj.

Stoga će on morati potražiti rješenje u angažiranju kompetentnih menadžera koji nisu članovi obitelji. Da bi se to izbjeglo, kad god je to moguća, potrebno je proces nasljeđivanja voditi planski kroz određene faze kako je to prikazano na slici 13.

Kako se može vidjeti iz slike 25 proces nasljeđivanja obiteljskog poduzeća sastoji se od sedam faza i to:182 1. faza pred biznisa 2. faza uvođenja 3. faza funkcionalnog uvođenja 4. funkcionalna faza 5. napredna funkcionalna faza 6. rana faza nasljeđivanja 7. zrela faza nasljeđivanja.

S obzirom na sadržaj ovih faza u nastavku se daje njihov sažet opis.

ULAZAK NASLJEDNIKA

PRIJENOS VODSTVA

FAZA I. Predbiznis

FAZA II. Uvođenje

FAZA III. Funkcionalno uvođenje

FAZA IV. Funkcionalna

FAZA V. Napredno funkcionalna

FAZA VI. Rano nasljeđivanje

FAZA VII. Zrelo nasljeđivanje

Nasljednik postaje svjestan nekih aspekata tvrtke i/ili industrije.

Nasljedniku je izložen žargon, zaposlenici u poduzeću i dijelovi okoline.

Nasljednik radi kao zaposlenik s dijelom radnog vremena. Rad postepeno postaje teži.

Nasljednik počinje raditi kao zaposlenik s punim radnim vremenom.

Nasljednik preuzima menadžerske funkcije u poduzeću.

Nasljednik preuzima predsjedništvo.

Nasljednik postaje de facto glava poduzeća.

Uključuje sve nemenadžerske pozicije u poduzeću.

Uključuje sve menadžerske funkcije prije nego se postane predsjednik.

Orijentacija nasljednika od članova obitelji nije planirana.

182

Uključuje edukaciju i ponekad rad u drugim poduzećima.

Moore, L., op. cit., str., 130-133.

Uključuje razdoblje u kojemu nasljednik postaje de jure glava poduzeća.

256 Faza predbiznisa. Ovo je faza u nasljeđivanju u kojoj potencijalno nasljednik već tokom svog djetinjstva dobiva prve spoznaje o tome čime se roditelji bave, što čini obiteljski biznis i slično. Često puta s roditeljima odlazi u poduzeće tako da i fizički poznaje dijelove poduzeća.

U ovoj fazi još uvijek nema nekih planskih akcija roditelja koje bi usmjeravale potencijalnog nasljednika na preuzimanje poduzeća kada za to dođe vrijeme.

Faza uvođenja. Ova je faza u kojoj potencijalni nasljednik doživljava prva iskustva koja stječe prije nego što počne djelomično raditi u obiteljskom poduzeću. Naime, u ovoj fazi roditelji planski upoznaju potencijalnog nasljednika s pouzdanim ljudima u poduzeću, bankarom poduzeće i drugim važnim osobama. Osim toga u toj mu fazi objašnjavaju razlike između glavnih i sporednih poslova, između glavnog rukovoditelja i rukovoditelja na najnižoj razini, zatim razlike između izvršnog i menadžerskog rada, itd.

Faza funkcionalnog uvođenja. U ovoj fazi potencijalni se nasljednik uvodi u funkciju tj., počinje djelovati kao zaposlenik s dijelom radnog vremena. To se obično događa u razdoblju praznika ili nakon završetka školskog dana kada potencijalni nasljednik počinje obavljati određene poslove. Najčešće započinje s onim jednostavnim poslovima (u skladištu, uredu ili proizvodnji) te se s vremenom polako uključuje u poslove različitih funkcijskim područjima (proizvodnja, marketing, financije, itd.). U ovoj se fazi praktički već provodi obrazovna priprema i stjecanje prvih iskustava u obiteljskom poduzeću ili drugim organizacijama.

Funkcionalna faza. Ova faza počinje kada potencijalni nasljednik nakon završetak obrazovnog programa ulazi u zaposlenje s punim radnim vremenom. On sada obavlja određene stručne poslove u različitim funkcijskim područjima i tako stječe široko iskustvo koje će mu omogućiti da preuzme menadžerske funkcije.

Napredna funkcionalna faza. U ovoj fazi potencijalni nasljednik preuzima menadžerske funkcije i to najprije na prvoj razini menadžmenta, a zatim postepeno i na višim razinama. Te funkcije uključuju koordiniranje i usmjeravanje rada drugih, ali ne i ukupnog poslovanja koje pripada generalnom menadžmentu.

Rana faza nasljeđivanja. U ovoj fazi već se govori o nasljedniku s obzirom da je on preuzeo funkcije predsjednika ili generalnog menadžera poduzeća. Međutim, to je faza u kojoj nasljednik praktički uvježbava cjelokupno usmjeravanje poslovanja, a u njegovoj se pozadini još uvijek nalazi utemeljitelj. Stoga se stvarno vođenje poduzeća još uvijek nalazi u rukama utemeljitelja iako nasljednik ima formalnu poziciju vodstva.

Zrela faza nasljeđivanja. U ovoj se fazi završava proces nasljeđivanja, odnosno prijenosa obiteljskog poduzeća s osnivatelja na nasljednika. U njoj nasljednik postaje stvarno i nominalno vođom poduzeća. Pri preuzimanju obiteljskog poduzeća od strane nasljednika treba voditi računa o vezanosti osnivatelja za poduzeće koja nije samo financijska - to je

257 vjerojatno za njega primarno ali ne i njegovo jedino glavno ulaganje - već i emocionalna.

Poduzeće je "njegovo dijete" i on ga razumljivo nerado prepušta, a da ne provjeri njegovu budućnost u rukama nekoga tko će ga preuzeti.

Konačni i često složen korak u procesu nasljeđivanja je prijenos vlasništva u obiteljskom poduzeću. Pitanja nasljeđivanja ne utječu samo na nasljednika, već također i na druge članove obitelji koji nisu uključeni u obiteljski biznis. U raspodjeli njihove obiteljske nekretnine roditelji žele svu djecu tretirati jednako kako onu u biznisu tako i onu izvan njega. U tom kontekstu je veliko pitanje trebaju li sva djeca dobiti jednak dio? Naizgled ovo se čini najpravednijim ali ono može dovesti do uništenja obiteljskog poduzeća. Tako npr., ako obitelj ima 5 djece od kojih svaki dobije po 20% vlasništva, a samo je jedno od njih u biznisu tada je ono u manjini prilikom odlučivanja.

Dobar menadžment je neophodan za uspjeh svakog poduzeća pa tako i obiteljskog stoga ono mora uvažavati određene koncepte kao što su:183 Prvi je koncept koji se odnosi na kompetencije profesionalnog osoblja i menadžmenta.

Obiteljsko poduzeće ne može sebi dopustiti prihvaćanje i potporu onih članova obitelji koji su nekompetentni ili kojima nedostaje potencijala za razvoj.

Drugo, ograničenje mogućnosti za one koji nisu članovi obitelji treba biti unaprijed i jasno definirano kako bi oni znali na koje pozicije mogu a na koje ne mogu aspirirati.

Treće, mora se izbjegavati favoriziranje u personalnim pitanjima. Ako je moguće u ocjenjivanju članova obitelji treba uključiti prosudbe onih koji nisu članovi obitelji - onih na menadžerskim pozicijama, vanjske članove odbora direktora ili menadžere drugih poduzeća u kojima članovi obitelji rade. Četvrto, planovi nasljeđivanja, faze u profesionalnom razvoju i namjere promjena u vlasništvu trebaju se otvoreno razvijati i raspravljati. Osnivači koji spoznaju potrebu za upravljanjem procesom nasljeđivanja mogu izraditi planove radije nego da to rade na sreću.

183

Moore, L., op.cit., str., 137.

258

12. OCJENA I EVALUACIJA ALTERNATIVA NOVOG PODUZETNIČKOG POTHVATA 12.1. Faktori utjecaja na ocjenjivanje i evaluaciju novog poduzetničkog pothvata

Ocjena i evaluacija novog poduzetničkog pothvata veoma je teška s obzirom da na to utječu brojni faktori. Od tih se faktora najčešće spominju karakteristike samog poduzetnika, okolina u kojoj poduzetnik egzistira i sam poslovni pothvat. Tome pridonosi i činjenica da je teško prikupiti prave podatke relevantne za novi poslovni pothvat, a teško je vršiti i njegovu usporedbu sa drugim pothvatima. S obzirom da novi poslovni pothvat nema svoju prošlost, to nije moguće provesti ni njegovu vremensku analizu.

Međutim, kako je važnost ove ocjene od presudne važnosti – od nje ovisi hoće li se pthvat pokrenuti ili ne – to je veoma važno spoznati barem kritične faktora relevantni za selekciju poslovnog pothvata. Pritom treba nastojati izbjeći zamke koje se javljaju prilikom izbora i ideje i njezine tranzicije u poduzetnički pothvat. Šest je najvažnijih zamki koje se javljaju u ovom procesu, a to su:184 1. nedostatak objektivne evaluacije vlastite ideje 2. nerealan uvid u tržište 3. neadekvatno razumijevanje tehničkih zahtjeva 4. nedovoljno financijskog znanja 5. manjak unikatnosti poslovnog pothvata 6. nepoznavanje pravnih pitanja Da bi se identificiralo i izbjeglo konkretne zamke nekom poduzetničkom pothvatu nužno je ispitati određene kritične faktore kao što su:185 1. relativna unikatnost poslovnog pothvata 2. relativna visina ulaganje 3. očekivani rast prodaje i/ili profita 4. raspoloživost proizvoda 5. raspoloživost kupaca

184 185

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 319-321.

Prema Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 323.

259 (1) Unikatnost poslovnog pothvata Unikatnost predstavlja specijalne karakteristike poslovnog pothvata po kojima je on jedinstven u svojoj vrsti i koje ga diferenciraju od konkurencije. To može biti sam proizvod ili usluga koji su rezultat poslovnog pothvata, superioran tehnološki proces, novo tržište i slično.

Ovo se najbolje postiže kroz diferencijaciju proizvoda koja naglašava konkurenciju proizvoda na cijelom tržištu tih proizvoda, a što se postiže inovacijom proizvoda, visokom kvalitetom, razvijenom servisnom mrežom, dizajnom, itd. Cijena tada postaje manje važna kada kupac vidi proizvod koji je superiorniji od konkurencije. Proizvod koji je unikatan tada na značajan način može dobiti prednost u diferencijaciji.

Međutim, u razmatranju unikatnosti ne treba zaboraviti ni na vremensku dimenziju. S jedne strane, riječ je o tome koliko se dugo ta unikatnost može zadržati, a druge strane, koliko će trebati vremena da se inovacije stabiliziraju. Što je duže vrijeme zadržavanja unikatnosti to je i duže vrijeme ubiranja posebne koristi od poslovnog pothvata. Međutim, ukoliko je za održanje te unikatnosti tokom vremena potrebno permanentno ulagati, pitanje je koliko se takav pothvat isplati. Pažljiva analiza treba dati odgovor na ovakva pitanja.

(2) Visina ulaganje u poslovni pothvat Ulaganje u novi poslovni pothvat može biti veoma različite visine - od minornih pa do veoma velikih ulaganja. Pritom neka ulaganja mogu biti trajno malog iznosa, neka mogu biti inicijalno mala, a tokom vremena rasti, dok neka već inicijalno moraju biti velika. Tako na primjer, ulaganje u poslovni pothvat pripreme teksta za tiskanje, zahtijeva mali iznos ulaganja (nabavka računala), koji može rasti ako poduzetnik namjerava od pripreme teksta preći na samo tiskanje. Za razliku od toga, pokretanje proizvodnje čelika već inicijalno zahtijeva velika ulaganja.

Kod razmatranja visine ulaganja, važna je i struktura tih ulaganja – koliko treba uložiti u kratkotrajnu a koliko u dugotrajnu imovinu, koja je struktura kratkotrajne a koja je struktura dugotrajne imovine. Visoka ulaganja u dugotrajnu imovinu zahtijevaju duže vrijeme aktiviranja te imovine, izvore dugoročnog financiranja, veće troškove održavanja, itd., te u toku rada i više fiksne troškove. U sklopu toga logično je i pitanje hoće li iz poslovanja tokom vremena biti moguće da se pokriju svit ti troškovi i otplate eventualni dugovi nastali iz visokih ulaganja?

260

Adrenalin park za djecu s posebnim potrebama Helena Schlachter, majka dvoje djece s posebnim potrebama, osnovala je početkom srpnja 2013. godine adrenalin park Sveta Ana u naselju Poljica u Konavlima, investicija vrijedna milijun kuna. Park je namijenjen svoj djeci s posebnim potrebama koji ima jedinstven program rehabilitacije kroz igru. U suradnji s farmom Kojan Koralom koji nudi konje za terapeutsko jahanje i Lolom Brajevićem koji osigurava motore za cross vožnje, Sveta Ana postat će mjesto besplatne razonode za sve obitelji s djecom s posebnim potrebama iz Hrvatske.

Na površini od dva hektara park posjetiteljima je na raspolaganju poligon za penjanje, ziplini, veliko dječje igralište s balonima za napuhivanje, tobogani, zorbing kugle dvorci, multifunkcionalne i dvorane ta team building, učionice na otvorenom i još mnogo toga.

(Izvor: Bijelić, G., Mikačić, R., „Adrenalin park“ za djecu s posebnim potrebama, Slobodna Dalmacija, 02. 08, 2013., str. 2.)

(3) Očekivani rast prodaje Rast prodaje ključan je faktor u ocjenjivanju i evaluaciji poslovnog pothvata. U tom smislu veoma je važan koncept rasta prodaje definiran prije pokretanja tog pothvata. Naime, koncept rasta prodaje može biti veoma različit – u rasponu od sporog, na jednom karaju pa do eksplozivnog rasta, na drugom kraju kontinuuma. Međutim, u realnoj praksi najčešća su tri slučaja, i to:186 1. Životni stil pothvata ukazuje da vodeću primarnu snagu ima neovisnost, autonomija i kontrola. Niti velika prodaja niti profiti ne smatraju se važnijim od osiguranja dovoljnog i udobnog življenja poduzetnika.

2. U manjim profitabilnim pothvatima, financijska razmatranja igraju glavnu ulogu. Uz to su važni autonomija i kontrola u smislu da poduzetnik ne želi prodaju pothvata i time napuštanje imovine ili vlasničke pozicije te tako prepuštanje kontrole nad tokom gotovine i profitom.

3. U visoko rastućim pothvatima, očekuje se značajan rast prodaje i profita kao faktor privlačenja novca za poslovni pothvat iz javnog ili privatnog sektora.

(4) Raspoloživost proizvoda Za uspjeh svakog poslovnog pothvata od esencijalne je važnosti raspoloživost proizvoda, i to ne bilo kakvog već onog za prodaju. To drugim riječima znači, da proizvod mora biti proizveden i testiran tako da može u potpunosti zadovoljiti potrebe kupaca, odnosno da je u skladu s onim što se deklarira kao karakteristike tog proizvoda. To doduše nije uvijek tako s obzirom da se u slučajevima nekih poslovnih pothvata proizvod nalazi u fazi razvoja pa mu treba vremena da postane raspoloživ za prodaju. U nekim se pak slučajevima proizvod iznosi na tržište suviše rano pa se mora opozvati kako bi se na njima dalje radilo. Tipičan su primjer 186

Prema Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 325-326.

261 ovakvih proizvoda različita softverska rješenja u kojima kupci nalaze različite nedostatke uslijed čega moraju se povući iz uporabe ili modificirati tokom eksploatacije.

Treba naglasiti da nedostatak raspoloživosti proizvoda u finalnom obliku može značajno utjecati na ugled poslovnog pothvata, a time i njegovu prihvatljivost.

(5) Raspoloživost kupaca Ako je proizvod raspoloživ prije nego što je startao poslovni pothvat, vjerojatnost uspjeha pothvata znatno je veća nego u drugim slučajevima. Sukladno tome i rizik poslovnog pothvata je različit u odnosu na raspoloživost kupaca. Naime, ukoliko je raspoloživ kupac koji je voljan platiti za proizvod i prije nego što je isporučen, tada rizika gotovo i nema. Međutim, ukoliko već na početku poslovnog pothvata kupac nije raspoloživ pa će se proizvodnja odvijati za skladište, rizik je znatno veći. Najveći je rizik u onim slučajevima kada se ne zna ni tko bi uopće mogao biti raspoloživi kupac.

U svim slučajevima kada kupac nije unaprijed raspoloživ posebna pozornost mora biti posvećena ispitivanju razdoblja u kom treba utvrditi koji su to kupci i koje su njihove kupovne preferencije.

12.2. Pristupi ocjenjivanju i evaluaciji novog poduzetničkog pothvata

Ocjenjivanje i evaluacija novog poslovnog pothvata kompleksan su zadatak koji traži odgovore na brojan potanja među kojima su najznačajnija sljedeća:187  Je li to nova ideja o proizvodu/usluzi? Je li ona vlastita? Može li se patentirati ili zaštititi? Je li dovoljno unikatna da može značajno povesti u odnosu na konkurenciju?

Ili se, pak, može jednostavno slijediti?  Može li se prototip testirati kod neovisne organizacije koja je specijalizirana za takvo testiranje? Koje su mu slabe točke? Hoće li se mijenjati? Koja se razina istraživanja i razvoja treba dobiti tokom sljedećih pet godina? Ako je to usluga, je li ona testirana probnim kupcima? Hoće li oni zarađenim novcem platiti tu uslugu?  Je li prototip bio demonstriran na trgovačkim izložbama? Ako je, kakve su bile reakcije? Je li bila izvršena neka prodaja? Je li bila izvršena neka distribucija? Je li plasirana neka narudžba?  Jesu li proizvod ili usluga zaista razumljivi kupcima, bankarima, poduzetničkim kapitalistima, računovođama, odvjetnicima i agentima osiguranja?

187

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 332-333.

262 

Što je cjelokupno tržište? Koji su tržišni segmenti? Može li proizvod penetrirati u te segmente? Postoje li specijalne niše koje se mogu iskoristiti?  Je li provedeno istraživanje tržišta? Tko je također još na tom tržištu? Koliko je veliko tržište? Kako brzo raste to tržište? Kakvi su trendovi? Kakav je projicirani životni ciklus proizvoda ili usluge? Koji stupanj penetracije se može ostvariti? Postoje li potvrde (atesti) agenata kupaca i dobavljača? Koji će se plan oglašavanja i promocije koristiti?  Koje će se koristiti metode distribucije i prodaje – mešetari, neovisni prodajni predstavnici, prodajna služba poduzeća, direktna pošta, prodaja od vrata do vrata, supermarketi, uslužne stanice, trgovine u vlasništvu poduzeća? Kako će se proizvod transportirati: kamionima u vlasništvu poduzeća, zajedničkim prijevozom, poštanskim uslugama ili avionski?  Kako će se proizvesti proizvod? Koliko će koštati? Na primjer, hoće li se proizvesti samostalno ili u suradnji s drugima? Hoće li proizvodnja biti radionička ili kontinuirana?

Kakvi su postojeći kapaciteti postrojenja poduzeća? Koja je točka pokrića?  Hoće li se poslovni koncept razviti i licencirati drugima, ili razviti i prodati drugima?  Može li poduzeće dobiti – ili već ima ograničenje – potrebne vještine za izvođenje poslovnog pothvata? Tko će biti radnici? Jesu li oni pouzdani i kompetentni? Koliki će sada trebati kapital? Koliko će ga trebati u budućnosti? Koje će se u financiranju razviti glavne faze?

Da bi se dao odgovor na ova i slična pitanja razvijene su tri temeljna pristupa i to: 1. pristup ocjenjivanju i evaluaciji održivosti 2. pristup ocjenjivanju i evaluaciji atraktivnosti 3. pristup ocjenjivanju i evaluaciji izvodivosti Svi ovi pristupi utemeljeni su na određenim kontrolnim listama koje sadrže veći ili manji broj pitanja u odgovoru na koja treba rezultirati i određena ocjena poslovnog pothvata.

12.2.1. Pristup ocjenjivanju i evaluaciji održivosti

Održivost poslovnog pothvata je njegova sposobnost opstanka mjerena profitom dostatnim da se održi tokom vremena. Ako je poslovni pothvat održiv, tada je u stanju preživjeti dugi niz godina, jer je sposoban iz godine u godinu ostvarivati zadovoljavajući profit. Što poslovni pothvat može duže ostati profitabilan to je veća njegova održivost.

Da bi poslovni pothvat bio profitabilan on mora biti konkurentan – konkurencija je smrtni neprijatelj profitu. Stoga je u ocjenjivanju i evaluaciji poslovnog pothvata veoma važno ispitati njegovu konkurentsku snagu koja se manifestira u niskim troškovima, superiornoj tehnologiji, dominantnom udjelu na tržištu, brendu te bazi osvojenih kupaca. To se može postići samo ako se kombinira predanost, kreativnost i kompetentnost (3C – Commitment, Creativity, Competence) uz eventualnu potporu eksternim promjenama (četvrti C – Change) i tako

263 suprotstavi konkurentskim silama koje razaraju profit. Ispitivanje ovako koncipirane konkurentske snage zahtijeva analizi četiri grupe pitanja, a to su:188 1. Koje se konkurentske prepreke moraju nadvladati prilikom pokretanja novog poslovnog pothvata?

2. Koje se kvalitativne i kvantitativne dimenzije konkurentskih snaga traže da se uspostavi novi poslovni pothvat?

3. Koje će distinktivne akcije osigurati da novi poslovni pothvat ima konkurentsku snagu?

To jest, kako i zašto je posebno važna poduzetnikova predanost, kreativnost i kompetentnost?

4. Je li konkurentska snaga adekvatna – može li kombinacija tri C nadvladati konkurentske prepreke s kojima se poduzetnik susreće?

(1) Kompletna analiza treba pokriti sve elemente industrijske strukture koji utječu na profitabilnost, a to je pet konkurentskih sila prema Porteru. Uz to industrijska analiza treba usmjeriti pažnju poduzetnika prema unutra da bi identificirali svoje slabosti (u odnosu na raspoloživost kapitala, odnose, tehnologiju i tsl.) vis-a-vis njegovih konkurenata. Ova analiza treba biti dinamička kako bi se utvrdile sadašnje i potencijalne konkurentske prepreke za koje bi bilo dobro postaviti kvalitativne i kvantitativne indikatore.

(2) Svrha je ove analize da uspostavi što konkretnije strateške i financijske ciljeve novog poslovnog pothvata. Pritom cjelovita analiza treba identificirati minimum cijene i troškove ciljeva potrebnih da se na vrijeme ostvari primjeren povrat uloženog novca, kao i odgovarajuća konkurentska aktiva – npr. ime brenda ili novi proizvodni proces – koja se mora polučiti za novi poslovni pothvat kako bi postigao svoju cijenu i ciljane troškove. Cjelovita će analiza uključiti također i dimenziju vremena kako u pogledu razvoja nove tehnologije tako i u pogledu razvoja tržišta.

(3) Ova analiza osigurava važnu istinsku kontrolu za poduzetnikove nade od uspostave održiva imena brenda, tehnologije ili drugih konkurentskih snaga. Bez konkretnog djelovanja distinktivnih predanosti, kreativnosti i kompetentnosti (ili izvanredne sreće) poduzetnik ne može realno očekivati ostvarenje cjenovne ili troškovne prednosti. Treba napomenuti da eksterne promjene mogu stvoriti ili razorit distinktivne prednosti.

(4) Ključno pitanje adekvatnosti konkurentske snage ima dvije dimenzije – važnost i prikladnost. Prva predstavlja veličinu barijera ulaska i značaj konkurentskih zapreka koje zahtijevaju materijalni distinktivni paket 3C. Druga dimenzija zahtijeva da se poduzetnikov paket distinktivnosti mora na neki način suočiti sa mnogo specifičnih konkurentskih izazova.

Analiza adekvatnosti može pomoći pri ispitivanju stavke po stavke iskaza prihoda novog poslovnog pothvata. Svaki se stavka može pridružiti konkurentskoj snazi – ili poteškoćama – a

188

Prema Stevenson, H. H., Roberts, J. M., Grousbeck, H. I., op. cit., str. 37-39.

264 koji se nalazi u osnovi distinktivne predanosti, kreativnosti ili kompetencija za koje se očekuje da osiguraju oštricu.

12.2.2. Pristup ocjenjivanju i evaluaciji atraktivnosti

Nakon što je izvršena ocjena održivosti, te utvrđeno da je novi poslovni pothvat održiv, pristupa se ocjeni njegove atraktivnosti. U tom se smislu traži odgovor na pitanje: Je li vjerojatno da će poslovni pothvat osigurati privlačan povrat poduzetnikova ulaganja vremena i novca? Tradicionalna odgovor na ovo pitanje tražio se kroz diskontiranje očekivanog toka gotovine koji nažalost s poduzetnikova aspekta ima ograničene koristi. Stoga evaluacija atraktivnosti poslovnog pothvata pored izračuna diskontiranog toka gotovine, zahtijeva također i analizu nekoliko pitanja koja pokazuju veličinu isplata, izlazne opcije korisnosti i slično. Pitanja koja mogu biti korisna za ovu analizu uključuju:189  Koja je veličina i rast potencijalnog tržišta?  Kako je koncentrirana industrija?  Koliki je potreban kapital?  Može li ulaganje biti fazno?  Koliko su kompleksne operacije i tehnologija?  Je li održiva konkurentska oštrica?  Koliko je dugo razdoblje povrata?  Kolika je marža za grješku u pokriću fiksnih troškova?  Koliku stopu rasta mogu izdržati interni fondovi?

Kada se ova pitanja usporede s onima koja se odnose na održivost poslovnog pothvata tada se može utvrditi i njihova međusobna povezanost. Odatle i tijesna povezanost analize atraktivnosti i analize održivosti koje zahtijevaju od poduzetnika da razlikuje između kritičnih i marginalnih pitanja te da važe konfliktne dokaze. Pritom se on ne može mehanički osloniti ni na kakve sheme ili predloške, već na vlastitu prosudbu o tome koja pitanja analizirati, koje su mu kritične zapreke, koji su mu izvori kompetitivnosti i drugo. Oslanjajući se pritom na iskustvu moguće je doći ne samo do krivih pitanja već i do krivih odgovora. Da bi se u tome što manje griješilo dobro je poći od komparacije arhetipova (uzora, modela) koji se protežu kroz mnoge industrije, a koji se susreću sa sličnim pitanjima. Znanje o nekim zajedničkim arhetipovima može pomoći poduzetniku da postavi analitičke prioritete, identificira ključne zahtjeve održivosti, te da osigura brzu indikaciju očekivanog rizika povrata. O kojim je to arhetipovima riječ najbolje se može vidjeti na slici 26. .

189

Stevenson, H. H., Roberts, J. M., Grousbeck, H. I., op. cit., str. 41-42.

265

Revolucionarni pothvat

Visoka

Veličina rizika i povrata

Spekulacija

Brzina

Umrežavanje

Srednja Institucionalizirane aktivnosti

Niska

Niše

Pojedinac poduzetnik

Niska

Srednja

Visoka

Održivost konkurentske prednosti Ključ Kompetencije Predanost Kreativnost Promjena

Napomene: 1.

2.

Veličina kruga označava veličinu osebujnih kompetencija, predanost, kreativnost ili promjene koje se zahtijevaju da bi se preskočile konkurentske barijere Rizik i povrat su pokazatelji pothvata kao cjeline: poduzetnikov rizik i povrat ovise o prirodi odnosa sa drugim stakeholderima u poduzeću Veličina rizika ovisi o apsolutnoj razini zahtijevane predanosti

3. .

Slika 26: Karakteristike arhetipova pothvata (Stevenson, H. H., Roberts, J. M., Grousbeck, H. I., op. cit., str. 45.)

Na slici 26 može se vidjeti sedam arhetipova od kojih su dva prva ekstremni, a ostalih pet intermedijarni. Bit ovih arhetipova je u sljedećem:190  Revolucionarni (prevratnički) pothvat - rijetko se poduzima, zahtijeva značajnu kreativnost, predanost i kompetentnost. Kreativnost se zahtijeva u osmišljavanju novog proizvoda i primjerenih mu tehnologija, kompetitivnost u osvajanju tržišta, a predanost u pogledu razvoja, testiranja i instaliranja novih tehnologija. Donosi sa sobom visoku isplatu i rizike, pa stoga zaslužuje pažljivu pripremu i analizu.

190

Stevenson, H. H., Roberts, J. M., Grousbeck, H. I., op. cit., str. 44-53.

266 

Solo kontrakting (solo poduzetnik) – primjeren je konzaltingu, računovodstvu i drugim uslugama, te je suprotan od revolucionarnog pothvata. To je svakidašnji (običan) i predstavlja većinski oblik novog pothvata. Zahtijeva malo kreativnosti ili predanosti, donosi sa sobom umjerene nagrade i rizike, te ne zahtijeva mnogo pažljivog planiranja.  Trading or speculation – kao sa neovisnim kontraktingom ne zahtijeva se tvrtka ili organizacija. Poduzetnik kupuje dobra ili aktivu po niskoj cijeni i prodaje je po visokoj cijeni bez mnogo dodane vrijednosti ili procesiranja: efektivna transformacija je uglavnom povremena (npr. nekretnine, sigurnosnice ili prodaja nafte i plina). Glavni izvor profita leži u spekulaciji.  Institucionalizirane aktivnosti - primjer su upravljanje ulaganjima, investicijsko bankarstvo, head-hunting ili konzalting tvrtke. Ovi su pothvati općenito utemeljeni u fragmentiranoj uslužnoj industriji sa relativno niskim barijerama ulaska i može se smatrati skaliranom verzijom individualnog kontraktinga iz kojega često evolvira.

Zahtijeva više predanost, kreativnost i kompetentnost, izlaže poduzetnika većem riziku, te nudi veći povrat.  Networking ili syndication – Poduzetnik teži profitu kroz koordinaciju aktivnosti i interese agenata koji ne mogu drugačije jer su oni međusobni konkurenti ili pak nemaju alternativnog kanala komuniciranja. Mreže su obično rezultat poduzetnikove kreativnosti u identificiranju vrijednosti koje se mogu stvoriti pomoću koordinacije nesrodnih agenata, razvojem ili korištenjem novih tehnologija za ostvarenje koordinacije.  Speed – primjer su nekoliko visokotehnoloških pothvata u diskovima, softveru za windowse, nonstop computingu, i radnim stanicama. Pokretanje ovih pothvata uključuje takmičenje za dominacijom na novim tržištem stvorenim vanjskim promjenama. Ovo je posebno važno u visoko tehnološkom biznisu. Uspjeh u ovim pothvatima ovisi uglavnom o superiornim kompetencijama u inženjeringu, proizvodnji i marketingu.  Niche marketing – koji uključuje proizvođače prirodne hrane, ture egzotične avanture, pokretne umjetničke izložbe i sl. Poduzetnik teži profitu kroz katering za specijalizirane preferencije segmenata kupaca koji nisu dobro servisirani od postojećih konkurenata.

Navedeni arhetipovi su opisani bez namjere na ekskluzivnost već kao pomoć u analitičkom ispitivanju efektivnog poslovnog pothvata. Ako se poslovni pothvat nalazi između dva arhetipa, tada poduzetnik treba oblikovat analitički pristup koji kombinira relevantna obilježja oba ili osmisliti drugu analogiju koja je primjerenija.

267

12.2.3. Pristup ocjenjivanju i evaluaciji izvodivosti

U ocjenjivanju i evaluaciji nekog poslovnog pothvata nije dovoljno samo utvrditi njegovu održivost i atraktivnost već je potrebno također utvrditi je li taj poslovni pothvat izvodljiv. U tu se svrhu provodi ispitivanje izvodivosti poslovnog pothvata (feasibility study) koje treba dati odgovor na pitanje: „Treba li prihvaćenu ideju, odnosno koncipirani poslovni pothvat izvesti ili ne?“ U traženju odgovora na to pitanje razvijene su različite tehnike, od kojih su ovdje navode tri i to: 1. analiza profila 2. lista kriterija selekcije 3. opsežna analiza izvodivosti Koja će se od ovih tehnika primijeniti ovisi o konkretnim uvjetima, ali je dobro primijeniti sve tri s obzirom da se time može dobiti cjelovita ocjena poslovnog pothvata.

12.2.3.1. Analiza profila poslovnog pothvata

Analiza profila kombinira različite interne faktore koji determiniraju uspjeh poslovnog pothvata. U tom smislu analiza treba omogućiti identifikaciju i razumijevanje strateških faktora utjecaja koji se odnose na financije, marketing, organizaciju i tehnologiju te ljude.

Primjer takve analize dan je u tablici 10.

268

Jaka prednost

Blaga prednost

Neutralan

Blaga slabost

Interni resursi

Jaka slabost

Tablica 10: Analiza internog profila poslovnog pothvata

Financijski: Cjelokupne performanse Mogućnost povećanja kapitala Radni kapital Pozicija Marketing: Tržišne performanse Znanje o tržištu Proizvod Reklama i promocija Cijene Distribucija Organizacijsko-tehnički: Lokacija Proizvodnja Postrojenja Pristup dobavljačima Kontrola zaliha Kontrola kvalitete Politike, pravila i procedure Imidž poduzeća Ljudski: Broj zaposlenih Relevantne vještine Moral Kompenzacijski paket Izvor: Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 342-343.

Ovaj pristup pomoću kontrolne liste omogućava poduzetniku da identificira glavne snage i slabosti u financijskim, marketinškim, organizacijsko-tehničkim i ljudskim faktorima koji su neophodni za poslovni pothvat kako bi uspješno napredovao. Ovo poduzetniku omogućuje da se pripremi za reakciju na eventualne slabosti koje mogu negativno utjecati na poslovni pothvata, te da izbjegne eventualni neuspjeh.

269

Tekstilni biznis Za Josipu i Mateu posao traje 24 sata dnevno. Majka i kćer vode veliki tekstilni biznis. Proizvode i dizajniraju odjeću za skoro sve grane industrije u državi. Dok veliki tekstilci uglavnom propadaju Josipa i Matea malo po malo šire posao. Tajna uspješnosti? Raspoređivanje rizika na više povezanih djelatnosti.

'Ako ne ide šivanje u danom momentu ići će vam praonica, ako ne ide praonica ići će šivanje zavjesa po mjeri. Ako to ne ide, onda ćete naći nove segmente, uslugu šivanja ili bilo što, ali u svakom slučaju mora se stalno istraživati', kaže Josipa.

Kaže da recesiju treba shvaćati kao priliku za proboj, a ne kao problem. Glavni razlog propasti većine domaćih tekstilaca bilo je nerealno zaduživanje. U ovoj proizvodnji toga nema. Po školskom principu investiranje ide samo iz prihoda.

'Moguće je. To je dugogodišnje financiranje po segmentima i isključivo kako prihodujem tako i ulažem i uz pomoć potpora koje dobivamo', kaže Josipa.

Posljednju novčanu potporu dobila je od EBRD-a koji potiče žene vlasnice biznisa.

A kreiranje dobrog imidža obiteljskog posla još je jedan faktor uspješnosti u krizi.

'Bavim se marketingom u firmi. To sam i diplomirala na ekonomskom fakultetu.

Web sad radimo, pa i web shop pokušavamo osposobiti. Na društvenim smo mrežama prisutni', kaže Matea.

Ovakve male tvrtke ključ su uspjeha njemačkog gospodarstva. Formula je jednostavna: znanje, taktika i racionalnost. Još samo par tisuća ovakvih i gospodarstvo će sigurno rasti. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/moze-se-i-u-krizi-oni-su-uspjesni-poduzetnici-u2012.html

12.2.3.2. Lista kriterija selekcije poslovnog pothvata

Ova tehnika ocjene izvodivosti poslovnog pothvata polazi od liste kriterija selekcije iz koje poduzetnik može dobiti uvid u održivost njegova pothvata, a zasnovana je na sljedećim pitanjima:191  Je li vlasnički? Proizvod ne mora biti patentiran, ali treba biti dovoljno vlasnički da dopusti dugoročno vodstvo u konkurentnosti i rano razdoblje izvanrednog profita kako bi se nadoknadili troškovi zasnivanja poslovnog pothvata.  Jesu li inicijalni troškovi proizvodnje realni? Mnoge su procjene suviše niske. Pažljiva, detaljna analiza treba se izvesti tako da nema mnogo neočekivanih izdataka.  Jesu li inicijalni troškovi marketinga realni? Ovaj odgovor zahtijeva od pothvata da identificira ciljna tržišta, tržišne kanale i strategiju promocije.

191

Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 344.

270 

Ima li proizvod potencijala za vrlo visoku zaradu (profitnu maržu)? Ovo je gotovo potrebno za mlada poduzeća. Profitna marža je ono što razumije financijska zajednica.

Bez nje je teško ustanoviti pothvat.  Je li realno vrijeme koje se zahtijeva za izlazak na tržište i dostizanje točke pokrića? U mnogo slučajeva bolje je brže. U svim slučajevima, plan pothvata će biti povezan s ovim odgovorom, i grješka koja se napravi ovdje može kasnije uzrokovati teškoće.  Je li veliko potencijalno tržište? U određivanju potencijalnog tržišta treba gledati tri do pet godina unaprijed jer neka tržišta to pokazuju tek na dugi rok.  Je li proizvod prvi od njegove rastuće obitelji? Ako je, pothvat je atraktivniji za investitore. Ako ne donosi veći povrat na prvi proizvod, može na drugi, treći ili četvrti.  Postoji li inicijalni kupac? Impresivno je za financijske podupiratelje kada pothvat može izlistati svojih prvih 10 kupaca po imenu. Ovo također znači da će rezultati prvog kvartala biti dobri, pa se fokus pozornosti može usmjeriti na kasnije kvartale.  Jesu li troškovi razvoja i kalendar vremena realni? Najbolje bi bilo da su oni nula.

Proizvod koji je spreman za plasman daje pothvatu veliku prednost u odnosu na konkurenciju. Ako postoje troškovi, oni trebaju biti kompletni i detaljni te povezani s mjesečnim planom.  Je li ovo rastuća industrija? Ovo nije apsolutno esencijalno ako profiti i rast poduzeća postoje, ali ako postoji manje prostora za pogrješke. U rastućoj industriji, dobra poduzeća čine čak više od toga.  Može li proizvod i potreba za njim biti razumljiva financijskoj zajednici? Ako financijeri mogu shvatiti koncept i njegovu vrijednost, šanse za utemeljenje pothvata rastu.

Odgovor na navedena pitanja omogućava poduzetniku da sagleda interne snage i slabosti koje postoje u novom pothvatu fokusiranjem na marketinški i industrijski potencijal koji su kritični za ocjenu. Ako novi pothvat ispunjava manje od šest ovih kriterija, tada ne postoje valjani razlozi za njegovo utemeljenje. Ako, pak, ispunjava sedam ili više kriterija, tada se može zaključiti da poslovni pothvat ima dobre šanse da bude utemeljen.

12.2.3.3. Analiza izvodivosti poslovnog pothvata

Za razliku od prethodne dvije tehnike ocjene izvodivosti poslovnog pothvata koje su orijentirane na interne faktore izvodivosti ova tehnika uvodi i dimenziju konkurencije, te obuhvaća pet područja relevantnih za izvodivosti novog poslovnog pothvata – tehničke, tržišne, financijske, organizacijske, konkurentne. Slika 27 pokazuje faktore uključene u kritičnu studiju izvodivosti novog pothvata

271 Tehnički – Analiza izvodivosti proizvoda ili usluge

Ideja o novom pothvatu

Tržište – Utvrđivanje tržišnih mogućnosti i rizika Financijski – financijske izvodivosti i resursa Organizacijski – Analiza organizacijskih sposobnosti i personalnih zahtjeva

Utvrđivanje izvodivosti planiranog novog pothvata

Konkurentnost – Analiza konkurentnosti

Slika 27: Ključna područja u ocjenjivanju izvodivosti novog pothvata (Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 338.)

Sadržaj svakog od pet grupa kritičnih faktora izvodivosti poslovnog pothvata dan je kako slijedi:192 1. Analiza tehničke izvodivosti  Krucijalne tehničke specifikacije: dizajn, izdržljivost, pouzdanost, sigurnost proizvoda, standardizacija  Zahtjevi inženjeringa: strojevi, alati, instrumenti, tok rada  Razvoj proizvoda: nacrti, modeli, prototipovi  Testiranje proizvoda: laboratorijsko testiranje, terensko testiranje  Lokacija postrojenja: željene karakteristike smještaja (blizina dobavljača, kupaca), regulacija okoline 2. Analiza tržišne izvodivosti  Tržišni potencijal: identifikacija potencijalnih kupaca i njihovih dominantnih karakteristika (npr, dob, razina prihoda, kupovne navike), potencijalna podjela tržišta, potencijalni obujam prodaje, projekcija prodajnih cijena  Testiranje tržišta: izbor testa, aktualni test tržišta, analiza tržišta  Pitanja planiranja marketinga: potencijalni kanali distribucije, utjecaj promocijskih napora, zahtijevana politika distribucije (skladišta), uvjeti pakiranja, diferencijacija cijena 3. Analiza financijske izvodivosti  Zahtijevani financijski resursi za: fiksnu aktivu, tekuću aktivu, potreban radni kapital  Raspoloživi financijski resursi: potrebne posudbe, potencijalni fondovski izvori, troškovi posudbe, uvjeti otplate, analiza operativnih troškova, fiksni troškovi, varijabilni troškovi, projekcija toka gotovine, projekcija profitabilnosti

192

Schollhammer, H., Kuriloff, H. A., Enterpreneurship and Small Business Management, Wiley, New York, 19779., str. 56.

272 4. Analiza organizacijskih sposobnosti  Personalni zahtjevi: zahtijevana razina vještina i druge personalne karakteristike potencijalnih zaposlenika, zahtjevi na menadžment, utvrđivanje individualnih odgovornosti, utvrđivanje zahtijevanih organizacijskih odnosa, potencijalni organizacijski razvoj, analiza konkurentnosti 5. Analiza konkurentnosti  Postojeći konkurenti: veličina, financijski resursi, tržišno ušančenje; potencijalna reakcija konkurenata rezanjem cijena, agresivnom propagandom, uvođenjem novih proizvoda, i dr.; potencijalno novi konkurenti

12.3. Tehnike procjene novog poslovnog pothvata

U prethodnom su izlaganju predstavljene neke kvalitativne tehnike ocjenjivanja i evaluacije novog poslovnog pothvata za koje se može kazati da imaju svoje prednosti i nedostatke. Kao najvažnija prednost ovih tehnika je u tome što one uključuju u razmatranje i one faktore utjecaja koji se ne mogu kvantificirati, ali im je zato slabost što u tom ocjenjivanju značajno mjesto ima subjektivnost onoga koji ocjenjuje. Za razliku od takvih tehnika, kvantitativne tehnike imaju upravo prednost u tome što su objektivne, ali im je zato slabost što u ocjenjivanje i evaluaciju ne mogu uključiti one faktore koji se ne mogu kvantificirati. Stoga je očito da u ocjenjivanju i evaluaciji novog poslovnog pothvata treba koristiti kvalitativne i kvantitativne tehnike kako bi se došlo do najkvalitetnije ocjene novog poslovnog pothvata.

Kako je naprijed već bilo govora o kvalitativnim, u nastavku će se razmatrati samo kvantitativne tehnike ocjenjivanja i evaluacije novog poslovnog pothvata i to: 1. tehnike procjene imovine (aktive) 2. tehnike procjene zarade 3. tehnike procjene toka gotovine Treba naglasiti da su ove tehnike više razvijene za potrebe procjene postojećih poduzeća, posebno onih velikih, nego za potrebe procjene novih poslovnih pothvata. Međutim, uz izvjesne modifikacije one se uspješno mogu primijeniti i u procjeni novih poslovnih pothvata.193

O metodama procjene poduzeća više u Buble, M., Kulović, Dž., Kuzman, S., Due Diligence i procjena vrijednosti poduzeća, Kemigrafika d.o.o., Sarajevo, 2010.

193

273

12.3.1. Tehnike procjene imovine (aktive)

Imovina koju treba angažirati u novom poslovnom pothvatu predstavlja sva pokretna i nepokretna dobra i vlasnička prava koja se mogu izraziti u novcu. Suma svih tih novčanih vrijednosti u najjednostavnijem slučaju bi se mogla smatrati vrijednošću novog poslovnog pothvata. Međutim, u stvarnosti je to rijetko kada tako s obzirom da vrijednost dobara i prava izražena u novčanim vrijednostima po nabavnim cijenama, ne znači da se može po tim cijenama i prodati. Osim toga vrijednost poslovnog pothvata i njegove imovine nisu iste stvari – poslovni pothvat kao takav može imati manju, istu ili višu cijenu od vrijednosti njegove imovine. Ta razlika ovisi ne samo o stupnju potražnje za tim pothvatom, već i o sposobnosti poduzetnika da ga proda. Osim toga, vrijednost poslovnog pothvata, pa i njegove imovine, ovisi i o tome kakav se ocjenjuje njegov očekivani prinos u budućnosti. Razumljivo, ne treba zaboraviti ni na eventualne kredite koji su uzeti da bi se nabavila imovina i prava novog poslovnog pothvata. Sve je to utjecalo da su se u praksi razvile četiri tehnike procjene imovine poslovnog pothvata, a to su: 1. knjigovodstvena vrijednost 2. korigirana knjigovodstvena vrijednost 3. zamjenska vrijednost 4. likvidacijske vrijednost

12.3.1.1. Knjigovodstvena vrijednost

Najočitija vrijednost imovine nekog novog poslovnog pothvata je upravo ona koja se iskazuje u knjigovodstvu. Međutim, kako novi poslovni pothvat još nije pokrenut on praktički i nema knjigovodstva, već je riječ o predviđanjima imovine koja bi se trebala angažirati u dotičnom poslovnom pothvatu. Vrijednost te imovine izražava se u novcu kojega bi trebalo isplatiti dobavljačima te imovine uvećanom za eventualne dodatne troškove. Međutim, neka ulaganja kao što su ona u istraživanje i razvoj, patente, licence i druga osnivačka ulaganja, mogu varirati u odnosu na slična, što utječe na realnost vrijednosti imovine. Osim toga, ako je predviđanje vrijednosti imovine izvršeno znatno ranije od momenta procjene vrijednosti poslovnog pothvata, tada će i stopa inflacije utjecati na njegovu vrijednost. Sve to ukazuje na činjenicu da je tehnika procjene na temelju knjigovodstvene vrijednosti jednostavna, ali tek polazna osnova za definitivnu procjenu.

274 12.3.1.2. Korigirana knjigovodstvena vrijednost

Da bi se dobila realna vrijednost imovine novog poslovnog pothvata potrebno je izvršiti korekciju početne knjigovodstvene vrijednosti imovine. Ta se korekcija vrši tako da se utvrdi knjigovodstvena vrijednost dotične imovine i svede na njezinu aktualnu tržišnu vrijednost. To svođenje se vrši za svaki oblik, odnosno vrstu te imovine pojedinačno. Tako korigirana vrijednost imovine treba što realnije predstavljati vrijednost imovine poslovnog projekta.

Matko Crnec i Luka Teuber - Vešeraj - Sa željom da pokrenu svoj posao koji od njih neće zahtijevati puno novaca, a koji će biti tražen, ovi mladi poslovni ljudi uspjeli su u doba krize pokrenuti svoju tvrtku Vešeraj koja obuhvaća usluge pranja, peglanja i dostave rublja.

Vlastitim trudom i snalažljivošću, pokazali su kako sasvim jednostavna ideja može biti uspješna u svojoj realizaciji. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

12.3.1.3. Zamjenska vrijednost

Ova tehnika procjene vrijednosti imovine novog poslovnog pothvata temelji se na pretpostavci razlike u sadašnjim troškovima proizvodnje te imovine u odnosu na troškove reprodukcije druge adekvatne imovine za isti poslovni pothvat. Nekada se događa da je ova razlika značajna s obzirom da je tržišna vrijednost postojeće imovine (naročito opreme) znatno manja nego izgradnja i nabava ekvivalentne imovine iz drugih izvora.

U praksi se za procjenu imovine (posebno one dugotrajne) temeljene na troškovima zamjene koriste različite tehnike za pojedine vidove ove imovine (građevine, zemljišta, postrojenja i oprema). Međutim, bez obzira na to, ova se tehnika rjeđe koristi kao stvarna mogućnost, a više kao polazište u definitivnoj procjeni.

12.3.1.4. Likvidacijska vrijednost

Ova se tehnika procjene imovine novog poslovnog pothvata temelji na pretpostavci da će poslovni pothvat propasti i da će njegova imovina biti izložena prodaji. U osnovi, suština je ove tehnike u simulaciji stečaja i likvidacije gdje se poslovni pothvat prodaje kao skup stvari koje

275 mogu, ali ne moraju, nakon prodaje poslužiti istoj svrsi kao i dotični poslovni pothvat.

Vrijednost imovine koja se pritom postiže je likvidacijska vrijednost, te predstavlja najnižu vrijednost imovine novog poslovnog pothvata, te kao takva služi i kao indikator njegove minimalne vrijednosti. Stoga se ona i koristi kao kontrolna veličina.

12.3.2. Tehnike procjene zarade

Drugi pristup ocjene i evaluacije poslovnog pothvata je kapitalizacija očekivane zarade koju je moguće provesti na dva načina i to (1) multipliciranjem rasta zarade pomoću faktora kapitalizacije ili (2) odnosom (omjerom) cijene dionica i zarade po dionici. U tom se smislu razlikuju dvije tehnike procjene i to:  procjena poslovnog pothvata pomoću faktora kapitalizacije  procjena poslovnog pothvata pomoću omjera cijene i zarade

12.3.2.1. Procjena poslovnog pothvata pomoću faktora kapitalizacije

Procjena poslovnog pothvata pomoću faktora kapitalizacije najčešća je metoda procjene poslovnog pothvata. U literaturi se može naći pod nazivom metode buduće održivosti zarade (FME - Future Maintainable Earnings Method) i najčešće se koristi za izračunavanje vrijednosti nekog biznisa. Formula za izračunavanje vrijednosti biznisa je: Vrijednost biznisa = Buduća održiva zarada x Faktor kapitalizacija Dva su pitanja koja se nameću iz ove formule: 1. Koja je to buduća zarada?

2. Što je to faktor kapitalizacije?

(1) Pod zaradom se mogu podrazumijevati različite veličine kao što su:  dobit prije poreza  dobit nakon poreza  operativna dobit194  zarada prije kamata i poreza (EBIT)

Operativna dobit predstavlja razliku između bruto dobiti (prihodi od prodaje minus troškovi za prodano) i troškova uprave i prodaje.

194

276 Najveći broj procjena uzima u razmatranje zaradu nakon poreza. Međutim, bez obzira o kojoj se veličini radi, zaradu treba promatrati dinamički, odnosno tokom (budućeg) vremena. U tom se smislu govori o povijesnoj zaradi – zaradi koju se predviđa ostvariti u budućnosti nakon što se poslovni pothvat aktivira. Ova se zarada može promatrati kako s aspekta postojećeg, tako i s aspekta novog vlasnika.195 U svakom slučaju riječ je o projekciji budućih zarada koje će, bez sumnje, biti pod utjecajem brojnih faktora, koje u toj projekciji treba imati u vidu. Takva će projekcija imati veliki stupanj neizvjesnosti pa je stoga treba razmatrati u različitim varijantama.

(2) Pod faktorom kapitalizacije podrazumijeva se diskontna stopa očekivanog povrata od ulaganja u posao uz dani rizik tog posla. Drugim riječima, radi se o faktoru pretvaranja očekivane ekonomske koristi nekog razdoblja u vrijednost.

U poslovnim procjenama kapitalizacija se koristi kao mjera rizika, a izračunava se kao inverzija od očekivane stope povrata.

Jedna od najvećih pogrešaka koju ljudi čine u poslovnim procjena je da stvore zabunu pravim značenjem faktora kapitalizacije. Tako na primjer, faktor kapitalizacije 3 ne znači da će se povrat uloženog novca ostvariti u tri godine, već da se može očekivati stopa povrata od 33% (1/3) godišnje.

Metodologija utvrđivanja buduće održive zarade predstavlja pojednostavljenje metode diskontiranog novčanog toka, uz pretpostavku da je rast jednak nuli ili barem jednak stopi inflacije.

12.3.2.2. Procjena poslovnog pothvata pomoću omjera cijene i zarade

Jedna od tehnika procjene novog poslovnog pothvata je odnos cijene dionice tog pothvata i zarade po toj dionici (P/E Ratio – Price-Earnings Ratio). Kako se ovdje radi o novom poslovnom pothvatu to je riječ o prognoziranoj cijeni dionica i prognoziranoj zaradi po dionici, odnosno potencijalnom P/E omjeru. Prema tome P/E se izračunava iz formule: PPS EPS gdje su: PPS (Price per Share) – cijena po dionici EPS (Earns per Share) – zarada po dionici P/E

195

Stevenson, H. H., Roberts, J. M., Grousbeck, H. I., op. cit., str. 57-58.

277 Visina P/E može biti različita s različitim indikativnim značenjem kako je to prikazano u tablici 11.

Tablica 11: Značenje visine P/E

N/A

Tvrtka bez zarade ima nedefiniranu P-E omjer. Prema konvenciji, tvrtke s gubicima (negativne zarade) obično se tretiraju kao da imaju nedefinirani P-E omjer, iako se negativan P-E omjer može matematički odrediti.

0-10

Ili je dionica podcijenjena ili se za zarade kompanije smatra da su u padu. Alternativno, sadašnja zarada može biti znatno viši od povijesnih trendova ili tvrtka može profitirati od prodaje imovine.

10-17

Za mnoge tvrtke P-E omjer u tom području može se smatrati fer vrijednost.

17-25

Ili je dionica precijenjena ili su zarade kompanije porasle od prošle objave kretanja zarada. Dionica također može biti rast dionica sa zaradom za koju se očekuje da će se značajno povećati u budućnosti.

25 +

Tvrtka čije dionice imaju vrlo visok P/E može imati visoki očekivani budući rast zarada, odnosno ovogodišnje zarade mogu se smatrati izrazito niskim, ili dionica može biti predmet o spekulativnog balona.

Napomena: N/A - not applicable Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Price%E2%80%93earnings_ratio (10. 08. 2013.)

Općenito, visoki P/E sugerira da će investitori očekivati veći rast zarade u budućnosti u odnosu na poslovni pothvat s nižim P/E. Drugim riječima, viši P/E trebao bi odražavati veća očekivanja od buduće dobiti kao rezultat većih mogućnosti rasta, neke konkurentske prednosti, odnosno manji rizik, ali u isto vrijeme to znači i višu cijenu dionica. A cijena dionica trebala bi odražavati budući potencijal stvaranja vrijednosti, a koji onda može ukazivati na veće buduće dividende poslovnog pothvata. Međutim, P/E omjer sam za sebe ne daje potpunu sliku vrijednosti poslovnog pothvata pa ga je stoga dobro komparirati s P/E omjerom nekog drugog poslovnog pothvata ili postojećeg biznisa u istoj industriji. .

P/E se ponekad naziva "multiplicator", jer pokazuje koliko su ulagači spremni platiti za jedan dolar zarade. Tako na primjer, ako za tvrtku koja se prodaje P/E iznosi 20, onda to znači da je investitor spreman platiti 20 kuna za 1 kunu tekuće zarade.

Važno je napomenuti da investitori notiraju važan problem koji se javlja s P/E omjerom, a kako bi se izbjeglo utemeljenje odluke samo na ovom mjerilu. Naime, nazivnik ovog omjera utemeljen je na računovodstvenom iskazu koji je podložan različitim oblicima manipulacije, što onda uvjetuje kvalitetu P/E omjera u ovisnosti o tome kako je dobro utemeljen taj nazivnika.

278

12.3.3. Tehnike procjene toka gotovine

Treći pristup ocjene i evaluacije poslovnog pothvata je procjene toka gotovine koji se inače tretira kao tradicionalni pristup vrednovanju poduzeća. Riječ je metodi koja služi za određivanje tekuće vrijednosti poslovnog pothvata koristeći budući tok gotovine (tok gotovine za određeno predviđeno razdoblje). Drugim riječima, ovdje se radi o tome da se vrijednost poslovnog pothvata mjeri pomoću procijenjenog očekivanog budućeg toka gotovine i potom diskontira ovaj budući tok pomoću željene stope povrata kako bi se odredila sadašnja vrijednost budućeg toka gotovine.

Dva su važna aspekta koja uključuju ova tehnika, a to su:196 1. određivanje prikladne diskontne stope, i 2. određivanje vrijednosti izvan prognoziranog kratkoročnog razdoblju ("rezidualna vrijednost").

(1) Diskontna stopa predstavlja kamatnu stopu (koju središnja banka obračunava pri otkupu mjenica) kojom se budući tokovi gotovine svode na sadašnju vrijednost. Ona mora biti takva da odražava relativnu razinu poslovnog i financijskog rizika. Dva su faktora iz kojih se ona može izvesti, a to su:  stope povrata "bez rizika" (kao i kod državnih vrijednosnih papira), i  neka premija za ulaganje u rizik poslovnog pothvata.

Pritom premija za rizik obično iznosi 2 do 3 postotna poena na stopu povrata nerizičnih ulaganja.

(2) Nakon isteka prognoziranog razdoblja toka gotovine ne prestaje život poslovnog pothvata.

Vrijednost tog pothvata koja je preostala po odbitku sume neto novčanih vrijednosti predstavlja rezidualnu vrijednost. Ta se vrijednost može procijeniti na razne načine kao na primjer, pomoću potencijalne prodajne cijene poslovnog pothvata na kraju promatranog razdoblja. Ili pak korištenjem metode vječnosti kojom se procjenjuje ostatak vrijednosti (rezidualna vrijednost), a koja polazi od toga da će poslovni pothvat u vječnost nastaviti generirati stabilan novčani tok

196

http://www.thebusinessplanstore.com/business_valuations.htm (10. 08. 2013.)

279

12.4. Razlozi neuspjeha novog poslovnog pothvata

Svake se godine osnivaju nova poduzeća, ali isto tako svake godine mnoga od njih propadnu mali je broj onih koja nakon godinu-dvije uspiju. Brojni su faktori koji na to utječu, a mnogi od faktora su izvan kontrole poduzetnika. Ipak se glavni faktori neuspjeha prema nekim istraživanjima mogu svrstati u tri skupine, a to su:197 1. faktori koji se odnose na proizvod, odnosno tržište 2. financijske poteškoće 3. problemi menadžmenta (1) Faktore koji se odnose na proizvod, odnosno tržište čine sljedeći: 1. Loš tajming – u 40% slučajeva prerani ulazak na tržište doprinio je neuspjehu.

2. Problemi dizajna proizvoda. Ako dizajn proizvoda nema ključnu ulogu u početnim fazama poslovnog pothvata, tada može doći do neuspjeha.

3. Strategija neprikladne distribucije. Strategija distribucije koja nije usklađena prema proizvodu i kupcu, već tradicionalnog karaktera može dovesti do neuspjeha.

4. Nejasna definicija biznisa. Neizvjesnost u pogledu „egzaktnog“ biznisa uzrokuje konstantne promjene i nedostatak stabilnosti u poslovanju.

5. Pretjerano oslanjanje na jednog kupca. Ovo rezultira neuspjehom u diversifikaciji i dovodi do eventualne demisije nekih tvrtki.

(2) Pod financijskim poteškoćama podrazumijevaju se sljedeći faktori:  Inicijalna podkapitalizacija. U 30% slučajeva potkapitalizacija je doprinijela neuspjehu.  Suviše rano preuzimanje dugova. Neke od tvrtki pokušavale su steći što ranije dužničko financiranje i u suviše velikim iznosima, što je dovelo do problema servisiranja duga.  Problemi koji se odnose na poduzetnički kapital. Razlikovanje ciljeva, vizija i motiva poduzetnika i poduzetničkog kapitaliste rezultirali su u problemima za poduzeće (3) Pod problemima menadžmenta podrazumijevaju se dvije grupe važnih faktora, a to su:  Koncept timskog pristupa. Ovi problemi pridruženi menadžerskom timu su: (1) zapošljavanje i promocija na temelju nepotizma, a ne kvalifikacija, (2) siromašni odnosi sa roditeljskim kompanijama i poduzetničkim kapitalistima, (3) utemeljitelji koji su fokusirani na svoje slabosti umjesto na svoje snage, i (4) nekompetentna potpora profesionalaca.  Problemi ljudskih resursa. Napuhani ego vlasnika, odnosa sa zaposlenima, faktori kontrole – sve su to problemi koji vode neuspjehu biznisa.

197

Bruno, V. A., Leidecker, K. J., Harder, W. J., Why Firms Fail, Business Horizons (March-April 1987), str.

70-58.

280 U okviru navedenih faktora neuspjeha tri su najčešća – prodaja/marketing, financiranje i upravljanje financijama, menadžment. Ovi faktori dolaze naročito do izražaja u početnoj fazi poslovnog pothvata.

Veliki broj neuspjelih poslovnih pothvata uvjetovao je potrebu za iznalaženjem modela predviđanja neuspjeha čijim je korištenjem moguće smanjiti ovaj neuspjeh. U tom se smislu prvenstveno misli na korištenjem manje duga kao inicijalnog financiranja i generiranje dovoljno prihoda u inicijalnoj fazi poslovnog pothvata. 198

Četiri najčešće grješke koje prave mladi poduzetnici Greška 1: Trošenje previše vremena na razvoju , a ne prodaji proizvoda Većina mladih poduzetnika previše vremena provodi u 'labosu', prije nego li uopće izađu na tržište. Preveliko dorađivanje prototipa i briga za patentiranje svakog detalja, česte su greške koje bi trebalo izbjegavati i koje su tipične za mlade ljude, koji su većinu svojeg radnog vremena proveli u učionici.

Nikad se ne treba bojati iznijeti svoj najbolji trenutni proizvod pred kupce i pokušati im ga prodati. Ako ne postoji prodaja, nema niti poslovanja.

Ne postoji savršen proizvod, samo onaj koji je dovršen. Pravi primjer toga jest proizvod koji ima minimum održivosti na tržištu i koji funkcionira te kojeg možete predstaviti potrošaču, koji bi ga mogao kupiti. Ako se troši previše vremena na usavršavanje proizvoda bez povrata informacija od samih kupaca, to je izgubljeno vrijeme i gubitak dragocjenog izvora informacija o načinu na koji bi se proizvod mogao doraditi.

Greška 2: Strah da će vam netko ukrasti ideju Previše mladih poduzetnika dozvoljavaju da strah vodi njihove odluke pri ulasku s proizvodom na tržište. Oni koji kažu 'ne' vašem proizvodu, jednostavno će reći kako nema svrhu ili funkciju, dok će oni kojima se sviđa, biti preokupirani činjenicom da im se sviđa da bi ukrali vašu ideju i pokrenuli sami posao na račun tuđe ideje.

Ideja ima posvuda i ne postoji ideja od milijun dolara, već posao od milijun dolara. No, kako bi se došlo do novca, proizvod se mora naći na tržištu i mora se prodavati.

Greška 3: Sam svoja mušterija Niste mušterija sebi samima. Način na koji biste vi koristili vaš proizvod nužno ne predstavlja način na koji bi ga koristili i drugi potrošači. Oni su ti koji trebaju odlučiti za što će proizvod koristiti i što žele platiti, a posao mladog poduzetnika je da im pruži upravo to.

Ako se jedan proizvod ne prodaje, treba napraviti onaj koji će se prodavati. S proizvodima ne treba komplicirati, već se treba pozabaviti prodajom.

Greška 4: Pokušaj unovčenja ideje, a ne prodaje Ako ikad želite vidjeti gdje vam se posao trenutno nalazi, napišite email bliskim prijateljima i u njemu opišite kako planirate voditi posao u naredna dva mjeseca. Ako se u emailu nađe previše 'možda', 'ako' i 'treba pronaći pravog developera' u rečenicama, onda su velike šanse da vi zapravo pišete o projektu a ne planu prodaje proizvoda.

Kad imate tvrtku koja uspješno prodaje, više ćete govoriti o unaprjeđenju prodaje i tražiti načine kako da još više novca dobijete prodajom. Čar je u tome da treba otkriti radnje potrebne da se proda još više proizvoda, kojeg potrošači već kupuju. Prvo treba osigurati da novac proizvodi novac, a nakon toga treba monetizirati vlastite ideje. http://dnevnik.hr/vijesti/gospodarstvo/cetiri-kljucne-greske-koje-mladi-poduzetnici-cestorade.html 198

Vidi o tome Kuratko, F. D., Hodgetts, M. R., op. cit., str. 329-332.

281

13. ORGANIZACIJSKO – PRAVNI ASPEKTI PODUZETNIČKOG POTHVATA 13.1. Izbor organizacijskog oblika novog poduzetničkog pothvata

Poduzetnički pothvat može se ostvarivati kao dio ukupne aktivnosti nekog već postojećeg poduzeća ili pak kao potpuno novi, samostalan pothvat. U ovom potonjem slučaju poduzetnički pothvat može pokrenuti jedna ili više fizičkih osoba, odnosno jedna ili više pravnih osoba. Tako pokrenut poduzetnički pothvat poprima odgovarajući organizacijskopravi oblik u kojemu će se taj pothvat obavljati. Općenito govoreći razlikuju se tri temeljna organizacijsko-pravna oblika koja se u tu svrhu mogu odabrati, a to su: 1. inokosni poduzetnik 2. partnerstvo (ortakluk) 3. dioničko društvo Koji od tri navedena organizacijsko-pravna oblika odabrati ovisi o nizu čimbenika kao što su:  opseg poslovanja koji se namjerava ostvarivati  veličina potrebnog kapitala za osnivanje  odgovornost za obaveze koje nastanu u obavljanju poduzetničke djelatnosti  način vođenja poslovnih knjiga  pravila ponašanja na tržištu  porezna davanja, itd.

Pored navedenih čimbenika presudno je za izbor organizacijsko-pravnog oblika da li dotični poslovni pothvat namjerava izvesti sam potencijalni poduzetnik ili, pak, zajedno s drugima.

Ukoliko se odluči da ga izvede sam tada će izabrati prvi oblik, a u slučaju da se odluči da ga izvede sa drugima tada mu na raspolaganju stoji drugi i treći oblik.

Pri odluci o izboru organizacijsko-pravnog oblika treba voditi računa o dvije veoma važne činjenice, a to su: 1. od izabranog oblika ovisi granica odgovornosti za obveze koje potencijalni poduzetnik preuzme u obavljanju poduzetničke djelatnosti, 2. od izabranog oblika ovisi i to koliki će biti troškovi njegova ustanovljenja, ali i kasnije djelovanja a koji se ogledaju u unutarnjoj organizaciji, načinu vođenja poslova, itd.

S obzirom da svaki od navedenih oblika ima svoje specifičnosti koje ga razlikuju od drugih oblika, to će se u nastavku ukazati na osnovne karakteristike svakog od njih pojedinačno.

282

13.1.1. Inokosni poduzetnik

Inokosni poduzetnik (engl. sole proprietorship - solo vlasništvo, poduzetnik pojedinac) je najstariji oblik vršenja privatne poduzetničke djelatnosti. On je nastao na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, dakle u razdoblju koje inače obilježava liberalizam u gospodarstvu.

Inokosno je ono poduzetništvo koje je u vlasništvu pojedinca i oličeno u vlasniku kapitala.

Inokosni poduzetnik obično sam obavlja menadžerske funkcije, on je često i stručnjak koji sudjeluje u obavljanju poslova. Prema tome, u inokosnom poduzetništvu u jednoj su osobi udruženi vlasnik, poduzetnik, menadžer i izvršitelj. Takav je slučaj na primjer, radionica za popravak automobila, pekara, slastičarnica, mini-market, farma pilića i drugo.

Prema našem zakonodavstvu inokosni poduzetnik svoj biznis može obavljati na jedan od dva načina, a to su: 1. kao fizička osoba - obrtnik, 2. kao pravna osoba - trgovac pojedinac.

(1) Obrt se definira kao samostalno i trajno obavljanje svih dopuštenih djelatnosti fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

Obrtnik je fizička osoba koja obavlja jednu ili više dopuštenih gospodarskih djelatnosti u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

Razlikuju se tri osnovne kategorije obrta, a to su: a) slobodni obrt, b) vezani obrt, c) povlašteni obrt. (a) Slobodni obrt je takva kategorija obrta za obavljanje koje nije obvezna stručna osposobljenost ili majstorski ispit. (b) Vezani obrt je takva kategorija obrta za obavljanje koje je potrebna stručna osposobljenost ili majstorski ispit. Tu se prvenstveno radi o stručnim djelatnostima u zanatstvu (npr. automehaničari, optičari, kozmetičari, mesari, zidari itd.), zatim u ugostiteljstvu i turizmu, trgovini i prijevozništvu. (c) Povlašteni obrt je takva kategorija obrta za obavljanje kojega je uz obrtnicu potrebno i posebno odobrenje ovlaštenog organa - povlastica. Tu se radi o djelatnostima gdje je nužna stroga kontrola i evidencija nad proizvodnjom, odnosno obavljanje određenih djelatnosti kao što su proizvodnja oružja, droge, otrova i sl.

283

Zaronite u podmornicu ispred Grada Tko želi vidjeti podmorje dubrovačkog akvatorija iz riblje perspektive, ovog ljeta može u šetnju akvatorijem u izletničkoj polupodmornici. Nova gradska turistička atrakcija svakodnevno od 8 do 23 sata pod budnim okom skipera Mara Šimunovića i vodiča Željka Perića obilazi podmorje od starog dubrovačkog porta do unutarnje strane Lokruma. Izletnici iz ostakljene putničke kabine na dubini od metar i pol svjedoče bogatstvu morske flore i faune. Jata riba, ježinci i morske zvijezde vide se izbliza kao na pjatu, baš kao i stijene obrasle „livadama“ morske trave voge.

Crvena polupodmornica pod barjakom Svetoga Vlahe duga je 10 metara, ima gaz od 1.60 metara, a brzina joj je 7 čvorova. Težina od deset tona jamči plovilu stabilitet. U jednoj turi podmorski izlet stoji 90 kuna ili 12 eura, a kapacitet plovila je 12 osoba.

(Izvor: Bijelić, G., Mikačić, R., Zaronite u podmornicu ispred Grada, Slobodna Dalmacija, 02. 08, 2013., str. 3.)

Svaka punoljetna i sposobna osoba, koja je državljanin Hrvatske (a i strani državljanin ako ima radnu dozvolu) i kojoj to nije sudski zabranjeno, može obavljati obrt. Ukoliko se radi o vezanom obrtu, a obrtnik (vlasnik) nema stručnu osposobljenost ili majstorski ispit, tada može obavljati taj obrt ako zaposli osobu koja udovoljava tom uvjetu.

Obrtnik koji ispunjava sve uvjete za obavljanje slobodnog ili vezanog obrta zatražit će obrtnicu od nadležnog organa, a obrtnik koji ispunjava sve uvjete za obavljanje povlaštenog obrta zatražit će povlasticu od nadležnog ministarstva.

Svaka obrtnička radnja mora imati tvrtku, tj. ime pod kojim posluje. Tvrtka sadrži naziv obrta, oznaku obrta i sjedište, a može sadržavati i posebne oznake. Tvrtka se mora istaknuti na ulazu u sjedište obrta i izdvojene pogone u kojima se obavlja obrt, ali i na mjestu gdje se obavlja obrt ako se radi o obrtnicima za koje nije potreban poslovni prostor.

(2) Trgovac pojedinac je fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u trgovačkom registru kao trgovac pojedinac. Na njega se primjenjuju drugačiji propisi nego u slučaju obrtnika - neki su od tih propisa stroži a neki povoljniji. Stoga je zakon i ostavio slobodu obrtniku da se po određenim uvjetima može sam odlučiti da li da se registrira kao trgovac pojedinac ili kao obrtnik, ali je isto tako utvrdio i granicu (prihod od preko 4 milijuna DEM) kada se obrtnik dužan preregistrirati kao trgovac pojedinac.

Kako se vidi u nas, a i u svijetu, osnivanju inokosnog poduzetništva nema nikakvih zakonskih smetnji ili ograničenja osim registracije koja se mora obaviti u skladu sa zakonom. Stoga se ono u sustavu slobodnog poduzetništva veoma brzo razvija – takorekuć preko noći se osnivaju mala poduzeća (small busness).

Za obaveze koje inokosni poduzetnik preuzme tokom poslovanja (npr. kredit od banke) vlasnik odgovara čitavom svojom imovinom - imovinom poduzeća (poslovna imovina) i osobnom

284 imovinom (neposlovna imovina). To znači da poduzeće svojim dužnicima odgovara npr. zgradom i opremom koju ima za svoju djelatnost, ali i sa stambenom zgradom, automobilom, pokućstvom i drugim što posjeduje vlasnik poduzeća.

Inokosno poduzeće je najbrojniji organizacijski oblik poduzeća u slobodnom svijetu. Ono se javlja prvenstveno u onim gospodarskim djelatnostima koje imaju zadatak podmirivanja svakodnevnih potreba građana. Riječ je o onim djelatnostima (zanatstvo, trgovina, ugostiteljstvo, usluge i slično) koje ne zahtijevaju veliki angažman kapitala niti angažman velikog broja zaposlenih, a ograničeno im je i tržište i broj potrošača (stambeni blok ili četvrt, naselje ili grad). Po pravilu, u inokosnom poduzeću rade članovi porodice i katkada manji broj unajmljenih radnika.

Veličina inokosnog poduzeća ograničena je veličinom kapitala kojega pojedinac može angažirati. Naime, kako pojedinci ne raspolažu velikim kapitalom, a postoje i ograničenja koja utječu na visinu kredita (visina vrijednosti njihove imovine), to se ovaj kapital ne može značajno povećati ni putem kredita, pa je veličina inokosnog poduzeća ograničena. Stoga je inokosno poduzeće po svojoj veličini malo poduzeće (small business), čija je ekonomska snaga i konkurentska mogućnost određena veličinom pojedinačnog kapitala.

U pojedinim zemljama osnivanje ovih poduzeća posebno je stimulirano mjerama kreditno-monetarne i porezne politike.

13.1.2. Partnerstvo (ortakluk)

Partnerstvo (partnership) ili kako ga u Evropi zovu ortakluk zastupljenije je u gospodarstvu zapadno-evropskih zemalja nego u SAD. To je takav oblik poduzeća u koje se udružuju dvije ili više osoba kao suvlasnici (partneri, ortaci) u svrhu vršenja poduzetničke djelatnosti. Nastaje zaključivanjem ugovora na temelju kojega ortaci udružuju svoj kapital radi dogovorene djelatnosti. Ugovorom se uređuju unutarnji odnosi između ortaka kao vlasnika u pogledu podjele rada (što će tko od njih raditi), uloga kapitala (koliko će koji uložiti), udjela u dobiti (koliko će koji sudjelovati u dobiti), itd. Odnosi vlasnika prema trećim osobama uređuju se zakonodavstvom i sudskim rješenjima.

Razlikuju se tri oblika partnerskih poduzeća, a to su: 1. javno trgovačko društvo, 2. komanditno društvo, 3. društvo s ograničenom odgovornošću.

285 Partnerstvo predstavlja ekonomski snažniji poslovni subjekt od inokosnog poduzetnika s obzirom da se u njemu udružuje kapital više članova. Međutim, ono po svojim organizacijskotehničkim karakteristikama ima velike sličnosti s inokosnim poduzetništvom.

Partnersko se poduzeće javlja u istim onim djelatnostima u kojima se javlja i inokosno poduzeće, ali i u području pružanja različitih intelektualnih usluga. Radi se o onim vrstama intelektualnih usluga (projektiranje, marketing, financije, pravni poslovi i slično) u kojima inače dolazi do izražaja potreba za odgovarajućom stručnošću. Stoga ova poduzeća i osnivaju takvi stručnjaci koji udruživanjem svojega znanja (prvenstveno) i kapitala mogu postići visoki ugled.

13.1.3. Javno trgovačko društvo

Javno trgovačko društvo je najstariji oblik partnerskih poduzeća, a nastaje udruživanjem dvije ili više osoba (fizičkih ili pravnih) radi zajedničkog (ortačkog) biznisa. Broj ovih osoba, po pravilu nije velik, a u nekim je zemljama i ograničen zakonom. Svaki ortak mora imati svojstvo trgovca pri čemu se pod trgovcem podrazumijeva svaka fizička osoba koja samostalno trajno obavlja bilo koju dopuštenu gospodarsku djelatnost u svrhu ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe i pružanjem usluga na tržištu.

Javno trgovačko društvo osniva se ugovorom između ortaka (osnivački ugovor) kojim oni utvrđuju međusobne odnose kao što su:  udio, odnosno ulog koji unosi svaki ortak u društvo, a koji je po pravilu jednake vrijednosti, te se sastoji iz pokretnih ili nepokretnih stvari, prava, osobnog rada, novca i slično,  tvrtka društva, koja sadrži porodična imena svih ortaka, ili porodično ime jednog ortaka odnosno više njih, uz naznaku iz koje se može vidjeti oblik društva (na primjer, "Barić i dr." j.t.d.),  pravni odnosi između ortaka, a naročito odnosi koji nastaju u poslovanju, odnosno podjeli dobiti i eventualnog gubitka,  način vođenja poslova - da li će to raditi svi ortaci, samo neki ili će to raditi jedan od njih određen kao voditelj (direktor, menadžer, ravnatelj, poslovođa).

Odgovornost ortaka je po pravilu solidarna što se za ovaj oblik društva uređuje zakonom. Svaki ortak odgovara povjeriocima solidarno, cjelokupnom svojom imovinom, kao što je slučaj i kod inokosnog poduzeća.

Društvom upravljaju njegovi članovi, pri čemu svaki njihov glas vrijedi jednako bez obzira na funkciju i visinu uloga.

Ako je određen voditelj (direktor ili sl.) tada članovi društva kontroliraju njegov rad kojima on podnosi izvještaj o svom radu. Njegov mandat je trajan, ako se osnivačkim ugovorom drugačije ne odredi. Može se razriješiti suglasnošću svih ortaka, pa i njega samog, putem

286 izmjene ugovora, odnosno većinom glasova ako nije određen osnivačkim ugovorom već naknadnom odlukom.

Voditelj obavlja sve one poslove za koje je ovlašten i koji su neophodni za redovan rad poduzeća, kao što su: komercijalni poslovi, financijski poslovi, kadrovski poslovi i drugi.

13.1.3.1. Komanditno društvo

Za razliku od javnog trgovačkog društva kojega čine isključivo javni ortaci, komanditno društvo čine javni ortaci (komplementari) i tajni ortaci (komanditori). Društvo se osniva također ugovorom između ortaka i to kako komplementara tako i komanditora. Nastaje u onim slučajevima kada neki ortaci iz određenih razloga ne žele da se javno zna za njihovu aktivnost ali su spremni da u društvo unesu jedino svoj kapital. Stoga se i u tvrtku ne unose njihova imena, već samo imena jednog ili više komplementara. Osim toga, u nazivu tvrtke mora biti vidljivo o kakvom se društvu radi ("k.d." - komanditno društvo). Za obaveze komanditnog društva odgovaraju komplementari neograničeno, svojom imovinom i solidarno, a komanditori samo u granicama utvrđenog iznosa.

Poslovima komanditnog društva upravljaju komplementari. U slučaju da je društvo sastavljeno samo od jednog komplementara i određenog broja komanditora, onda samo taj komplementar upravlja društvom. Komanditori ne mogu upravljati društvom, niti mogu, u ime društva zaključivati poslove.

13.1.3.2. Društvo s ograničenom odgovornošću

Ovaj oblik društva nastaje kada dvije ili više osoba (po pravilu vezanih srodstvom ili prijateljstvom) osnuju društvo ne unoseći u njega cjelokupnu svoju imovinu. Dakle, ovdje se radi o takvom obliku poduzeća u koje se ne udružuju osobe već kapital, pa zbog toga osobe nemaju svojstvo trgovca, već to svojstvo ima poduzeće.

Ovaj oblik društva obično se osniva za obavljanje različitih poslova kao što su bankarstvo, gradnja i eksploatacija željeznica, PTT saobraćaj i drugo.

Tvrtka društva može biti sastavljena iz porodičnih imena svih ili barem jednog člana, ili mora označavati predmet poslovanja, te se iz nje mora vidjeti o kakvom se obliku društva radi (d.o.o.).

Za obveze društva članovi odgovaraju do visine svog uloga čime je rizik poslovanja znatno manji nego u slučaju javnog trgovačkog društva. To je utjecalo na njihovu rasprostranjenost, ali i na upuštanje u biznis s visokim rizikom. Upravo je ovo posljednje utjecalo da suvremeno

287 zakonodavstvo propiše minimalnu visinu glavnice (osnovni kapital društva) koji se mora upisati prije konstituiranja društva. Uneseni ulog, po pravilu, ne vraća se njegovim ulagačima.

Svaki član društva može imati jedan ili više poslovnih udjela i, ako u tome nije ograničen odredbama ugovora o osnivanju, njime može slobodno raspolagati.

Društvo s ograničenom odgovornošću mora imati skupštinu i upravu, a nadzorni odbor u onim slučajevima koji su određeni zakonom.

Skupština je organ društva koju čine svi članovi društva, a nadležna je da odlučuje o:  financijskim izvještajima društva  upotrebi dobiti i o pokrivanju gubitaka društva  imenovanju i opozivu članova nadzornog odbora ako ga društvo ima  drugim pitanjima utvrđenim zakonom i statutom društva Skupštinu saziva uprava društva najmanje jedanput godišnje, a može donositi valjane odluke ako su nazočni članovi koji predstavljaju najmanje jednu desetinu temeljnog kapitala društva.

Nadzorni odbor mora imati najmanje tri člana a čine ga u pravilu predstavnici članova društva koje imenuje skupština. Njegova je zadaća da nadzire vođenje poslova društva, u koju svrhu može pregledati i ispitivati poslovne knjige društva, blagajnu i drugu dokumentaciju radi provjere stanja društva.

Upravu društva čini jedan ili više direktora koju imenuju članovi društva, a nadležna je da:  vodi poslove društva  zastupa društvo  odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga i izradu financijskih izvješća društva Ne može se istodobno biti članom uprave i nadzornog odbora.

13.1.4. Dioničko društvo

Dioničko društvo, kao najznačajniji oblik organizacije poduzetništva, suprotno inokosnom i partnerskom poduzeću, nije vezano za vlasnika, već je samostalna pravna osoba, odvojena od imovine vlasnika. Svoju imovinu ono formira od vrijednosti prodanih dionica čiji vlasnici (dioničari) imaju pravo upravljanja i pravo na dobit.

Dioničko društvo posjeduje određeni temeljni kapital koji je podijeljen na jednake dijelove dionice koje čine ulog dioničara. Kupnjom dionica stječu se sva prava dioničara.

Jedan dioničar ima pravo na kupovinu jedne ili više dionica. Dionice su prenosive, što daje veliku elastičnost seobi kapitala, a njihova vrijednost na tržištu varira u ovisnosti o ponudi i potražnji. Ponuda je veća ukoliko dioničko društvo slabije posluje, pa se dioničari žele što prije osloboditi dionica kako stečajem društva ne bi izgubili novac uložen u kupnju dionica.

Nasuprot tome, potražnja je veća ukoliko dioničko društvo posluje uspješno pa se posjedovanjem dionica ostvaruje veća dividenda. Stoga dioničari ne žele prodati dionice koje

288 posjeduju ili pak ako ih prodaju za njih traže znatno više nego što je njihova nominalna vrijednost.

Dok za obveze inokosnog i partnerskog poduzeća vlasnici odgovaraju osobno svojom imovinom, dotle za obveze dioničkog društva odgovara to društvo.

Tvrtka dioničkog društva nije osobna, već označava predmet poslovanja odnosno djelatnost kojom se poduzeće bavi uz oznaku vrste društva (d.d.).

Po našem zakonodavstvu dioničko društvo mora imati glavnu skupštinu, nadzorni odbor i upravu društva.

Glavnu skupštinu društva čine dioničari koji putem nje odlučuju o bitnim pitanjima kao što su:  utvrđivanje i izmjena statuta  izbor i razrješenje članova uprave i nadzornog odbora  odlučivanje o godišnjim financijskim izvješćima i upotrebi dobiti  povećanje i smanjenje temeljnog kapitala društva  prestanak društva  druga pitanja koja su utvrđena zakonom i statutom društva Glavnu skupštinu saziva uprava društva, a sastaje se najmanje jednom godišnje. Odlučivanje u glavnoj skupštini vrši se u pravilu tako da svaka dionica donosi jedan glas, što znači da broj dionica daje dioničaru i odgovarajući broj glasova. Odatle proizlazi da veličina kapitala neposredno utječe na odlučivanje u glavnoj skupštini, tako da oni vlasnici dionica koji raspolažu tzv. kontrolnim paketom dionica presudno utječu na odluke. Stoga se događa da sitniji vlasnici kapitala ("mali dioničari"), ili tzv. minorne grupe vlasnika iako imaju ista prava kao i drugi vlasnici praktički ne mogu utjecati na odluke.

Nadzorni odbor mora imati najmanje tri člana a biraju se na rok od najviše četiri godine.

Njegove su nadležnosti naročito:  imenovanje članova uprave društva  nadzor nad vođenjem poslova društva  pregled i ispitivanje poslovnih knjiga društva, blagajne i druge dokumentacije radi provjere stanja društva  podnošenje glavnoj skupštini pisanog izvješća o obavljenom nadzoru  drugi poslovi utvrđeni zakonom i statutom društva Uprava se sastoji od jedne ili više osoba (direktora) čiji se broj određuje statutom društva.

Zadatak je uprave naročito da:  vodi poslove društva  zastupa društvo  priprema i provodi odluke glavne skupštine  redovito izvješćuje nadzorni odbor o svim pitanjima koja su značajna za stanje i poslovanje društva  obavlja i druge poslove utvrđene zakonom i statutom društva.

Ne može se istodobno biti članom uprave i nadzornog odbora društva.

Treba napomenuti da su troškovi osnivanja i organiziranja dioničkog društva dosta veliki, djelovanje mu je složeno i na njega se primjenjuj brojni propisi. Stoga se ovaj organizacijsko-

289 pravni oblik preporuča samo onda kada je, radi obavljanja određene djelatnosti ili ostvarivanja velikog poslovnog pothvata, neophodno iz više izvora prikupiti veliki kapital.

13.2. Neka pravna pitanja poduzetničkog pothvata

Iako će poduzetnici koristiti pomoć pravnika u definiranju određenih pravnih pitanja, ipak oni sami moraju imati neke temeljne spoznaje o određenim ključnim pitanjima koja su važna prije pokretanja poslovnog pothvata. Riječ je o pitanjima intelektualnog vlasništva relevantnim pri pokretanju poduzetničkog pothvata, a pod kojim se podrazumijeva skupni naziv za subjektivna prava na intelektualnim tvorevinama kao nematerijalnim dobrima i u svezi s njima.199 Intelektualno vlasništvo obuhvaća: 1. patente 2. zaštitne znakove 3. autorska prava 4. industrijski dizajn 5. oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvrsnosti 6. topografiju poluvodičkih proizvoda Patenti, žigovi (zaštitni znakovi), industrijski dizajn, oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti, topografija poluvodičkih proizvoda tretiraju se pod nazivom industrijskog vlasništva.

Zaštitom intelektualnog vlasništva potiče se kreativnost, ali i gospodarske djelatnosti.

Zaštita intelektualnog vlasništva je jedna od najharmoniziranijih pravnih područja. Zakoni o zaštiti intelektualnog vlasništva u većini država svijeta slijede ista načela i razlikuju se samo u nijansama. Nekoliko međunarodnih ugovora uređuje međudržavne aspekte pri zaštiti intelektualnog vlasništva. Važnost intelektualnog vlasništva u modernom društvu je potvrđena postojanjem Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) sa sjedištem u Ženevi koja djeluje kao specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda.

Treba naglasiti da prečesto poduzetnici, zbog nedostatka razumijevanja intelektualnog vlasništva, zanemare važne korake koje bi trebali poduzeti kako bi zaštitili ovu važnu imovinu.

199

http://hr.wikipedia.org/wiki/Intelektualno_vlasni%C5%A1tvo

290

13.2.1. Patenti

13.2.1.1. Pojmovno određenje patenta

Patent je isprava kojom se zaštićuje isključivo pravo iskorištavanja nekog izuma.200 Izum koji ima sve karakteristike patentibilnosti prolazi kroz proces prijave i priznanja patenta, te dobiva patentnu zaštitu.

Posebno je važna karakteristika patentiranog izuma, što je to jedini institut koji svom vlasniku daje pravo na monopol kroz vrijeme trajanja patentne zaštite (najviše 10, odnosno 20 godina od dana podnošenja prijave).

Da bi izum bio patentibilan, mora: 201  rješavati tehnički problem  biti nov (tj. ne smije biti sadržan u postojećem stanju tehnike, niti na bilo koji način obznanjen prije datuma podnošenja prijave)  imati inventivnu razinu (tj. ne smije za stručnu osobu očigledno proizlaziti iz postojećeg stanja tehnike)  biti industrijski primjenjiv (ako se njegov predmet može proizvesti ili upotrijebiti u bilo kojoj grani industrije, uključujući i poljoprivredu) Patentom, odnosno u njemu sadržanim patentnim zahtjevima štite se samo načela funkcioniranja izuma bez navođenja dimenzija ili bilo kakvih drugih izvedbenih podataka, pri čemu način rješenja i funkcioniranja moraju biti potpuno otkriveni u opisu rješenja.

Patent osigurava vlasniku isključivo pravo na izradu, korištenje, stavljanje u promet ili prodaju izuma zaštićenog patentom.

Patent predstavlja vlasništvo čiju uporabu vlasnik može dopustiti drugim osobama na određeno vrijeme davanjem licencije202, ili ga u potpunosti prenijeti na druge osobe. Drugim riječima, patentni sustav predstavlja neku vrstu razmjene u kojoj izumitelj pristaje otkriti društvu pojedinosti svog izuma na korist čitavog društva i u svrhu tehnološkog i gospodarskog razvitka i napretka, a u zamjenu za pravo isključivog raspolaganja tijekom određenog razdoblja.

Vidi Zakon o patentu (pročišćeni tekst) Narodne novine br. 173/03, 87/05, 76/07, 30/09, 128/10, 49/11, čl. 2. https://hr.wikipedia.org/wiki/Patent, te Zakon o patentu, čl. 8-11.

202 Licencija predstavlja ugovorno ustupanje djelomičnog ili potpunog korištenja izuma, know-howa, žigova, uzoraka, distributivne mreže i drugog industrijskog vlasništva, na određeno vrijema uz određenu naknadu.

200 201

291 13.2.1.2. Prijava patenta

Postupak ishođenja patenta je dugotrajan, pri čemu prvenstvo vlasnika patenta kao i rok njegove važnosti počinje s danom upisa prijave u registar prijava, a to je u pravilu dan zaprimanja prijave u patentnom uredu.

Postupak za priznanje patenta sastoji se od nekoliko faza u kojima se ispituju pojedini elementi prijave patenta. Postupak započinje podnošenjem prijave, a nakon postupka njezinog formalnog ispitivanja slijedi objava prijave u službenom glasilu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Objavljena prijava patenta postaje dostupna javnosti, čime ulazi u stanje tehnike, a svaka zainteresirana osoba ima pravo uvida u tekst prijave.

Patent važi samo na području države u kojoj je ishođen, međutim objavom prijave u službenom glasniku izum ulazi u poznato stanje tehnike, pa ga eventualni plagijator ne može više štititi na svoje ime ni u državama u kojima stvarni vlasnik nije tražio zaštitu, tj. ne može ostvariti monopol. Propisanom procedurom može se tražiti i zaštita u grupi država koje su potpisnice odgovarajućih međunarodnih konvencija. Takav je primjerice EUROPATENT. Inozemna zaštita je vrlo skupa, pri čemu značajan dio cijene otpada na usluge inozemnog patentnog zastupnika, kojeg se u postupku ne može zaobići.

Međunarodna prijava patenta može se izvršiti na dva načina: 1. prijavom patenta Međunarodnom uredu u Ženevi (a prijava se isto tako može izvršiti i na Odsjeku za međunarodne prijave pri DZIV-u), ili 2. prijavom patenta kod Europskog zavoda za patente.

Od 1998. godine zaštita izuma u inozemstvu znatno je jednostavnija jer je od tada Republika Hrvatska postala članica Ugovora o suradnji na području patenata - Patent Cooperation Treaty (PCT). Naime, taj Ugovor omogućuje da se u roku od 12 mjeseci od datuma podnošenja prve prijave u Republici Hrvatskoj može podnijeti međunarodna prijava patenta, kojom se istovremeno započinje postupak zaštite izuma patentom u odabranom broju država, uz razumne početne troškove.

Europski zavod za patente nije ustanova Europske unije, već je institucionalno i financijski neovisna organizacija te se namiruje od pristojbi koje plaća svatko tko ispuni zahtjev za novi patent. Osigurava patentno pravo u 37 europskih zemalja. Cilj Europskog zavoda za patente jest podupirati inovaciju, konkurentnost i ekonomski napredak za dobro svih stanovnika Europe.

292

13.2.2. Zaštitni znakovi

Zaštitni znak (engl. trademark ili trade-mark) zaštićeni je znak ili simbol, koji koristi pojedinac, poslovna organizacija ili neki drugi entitet s ciljem jedinstvene identifikacije svojih proizvoda i usluga, da ih kupci mogu lako prepoznati.203 Registrirani zaštitni znak je intelektualno vlasništvo i može se sastojati od imena, riječi, fraze, simbola, slike ili kombinacije tih elemenata. Vlasnik ima pravo na odštetu u slučaju zloporabe.

Simbol ™ koristi se, kada postaje prava u odnosu na proizvod, ali nije službeno registrirano, a simbol ® koristi se, kada je registrirano.

Za razliku od patenta, čiji je rok trajanja ograničen, zaštitni znak može trajati neodređeno dugo, odnosno dok god nastavlja izvoditi naznačenu funkciju.

Postoje četiri kategorije zaštitnih znakova, a to su:204 1. skovani znakovi koji označavaju da ne postoji odnos između znaka i dobra ili usluge (npr. Mercedes, Kodak) i dopuštaju mogućnost proširivanja na širi raspon proizvoda 2. proizvodni znak (npr. Apple) koji se primjenjuje na proizvod ili uslugu 3. sugestivni znak koji se upotrebljava da bi se sugerirale određene osobine, kvalitete, sastojke ili karakteristike proizvoda ili usluge (Halo šampon) 4. opisni znak koji bi trebao postati prepoznatljiv prije nego što će biti registriran.

Registracija zaštitnog znaka može poduzetniku donijeti značajne prednosti ili koristi, pa je stoga veoma važno da ga poduzetnik registrira.

13.2.3. Industrijski dizajn

Osim dopadljivog izgleda, tj. estetske komponente koja ima vrlo značajnu ulogu u uvjetima žestoke svjetske konkurencije, nužno uključuje i ergonomiju koja osigurava lakoću i udobnost rukovanja. Primjerice mobitel sa suviše zbijenim tipkama i sitnim, slabo vidljivim slovima ili prekompliciranim menuima je ergonomski loše riješen, iako inače besprijekorno funkcionira.

Dizajn uključuje i privlačno i informativno pakiranje, izbor i primjenu karakterističnih prepoznatljivih boja i oznaka tvrtke, slogana, logotipova i dr.

Dizajner mora biti uključen u razvoj proizvoda od faze koncipiranja i tražiti optimalna rješenja kako s gledišta ergonomije i estetike, tako i s gledišta tehnologičnosti.

203 204

http://hr.wikipedia.org/wiki/Intelektualno_vlasni%C5%A1tvo Hisrich, D. R., Shepherd, A. D., op. cit., str. 178.

293

13.2.4. Oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti

Oznaka zemljopisnog podrijetla205 je naziv zemljopisnog područja ili neki drugi znak koji ukazuje da neki proizvod ili usluga potječe iz određenog zemljopisnog područja, te da posjeduje određenu kvalitetu i svojstva koja se pripisuju tom podrijetlu. Koristi se obično kada je lokacija gdje je proizveden ili uzgojen proizvod u tijesnoj vezi sa renomiranom kvalitetom proizvoda.

Oznaka izvornosti je specifičniji oblik zaštite, te obavezno podrazumijeva bitni ili isključivi utjecaj posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i iz toga proizašlu osobitu kvalitetu i svojstva proizvoda ili usluga.

Kod oznaka izvornosti u pravilu se zahtijeva da se proizvodnja, priprema i obrada proizvoda i usluga u cijelosti odvija u naznačenom području.

Oznakom izvornosti mogu se, osim naziva zemljopisnih područja ili znakova koji ukazuju da neki proizvod ili usluga potječe iz određenog zemljopisnog područja, štititi i tradicionalni zemljopisni i nezemljopisni nazivi koji se koriste za označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz neke regije ili mjesta, ako udovoljavaju propisanim uvjetima.

Oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti štite se kao intelektualno vlasništvo kako bi se spriječila njihova zloupotreba ili neovlaštena upotreba, budući da one doprinose većoj tržišnoj vrijednosti proizvoda i usluga koja odgovara njihovim posebnim svojstvima i time stečenom ugledu.

Učinkovit sustav zaštite ovih oznaka koristi i potrošačima te širokoj javnosti, promicanjem poštenog tržišnog natjecanja i dobrih poslovnih običaja. Zaštita ovih oznaka pomaže i gospodarski razvoj, posebice ruralnih područja, zadržavanjem radno sposobnog stanovništva i poticanjem obiteljskih gospodarstava u tim područjima, te očuvanjem i razvojem specifične ili tradicionalne proizvodnje i usluga.

Zaštita oznake zemljopisnog podrijetla kao intelektualnog vlasništva ostvaruje se provođenjem odgovarajućeg postupka registracije oznake koju provodi za to nadležno tijelo.

Jednom registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili oznaku izvornosti mogu zajednički koristiti svi proizvođači iz naznačenog područja, koji zadovoljavaju propisane uvjete. U pravilu se zahtijeva i registracija korisnika oznake kod odgovarajućeg nadležnog tijela.

Za razliku od ostalih oblika intelektualnog vlasništva kao što su patent, žig i industrijski dizajn, nacionalni sustavi prava koji reguliraju ovo područja mogu se znatno razlikovati od države do države.

Na proizvodima se oznaka zemljopisnog podrijetla ili oznaka izvornosti često koristiti uz znak ili logotip proizvođača (koji može biti zaštićen žigom), kako bi se istovremeno naglasio individualni karakter i zajednička osobina pripadnosti proizvoda.

205

http://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/oznake/

294

13.2.5. Topografija poluvodičkih proizvoda

Topografija poluvodičkih proizvoda206 je prikaz trodimenzionalnog rasporeda slojeva vodljivog, izolacijskog i poluvodičkog materijala u poluvodičkim proizvodima namijenjenima izvođenju određene elektroničke funkcije. Zaštita se ne odnosi na koncept, postupak, sustav, tehniku proizvodnje niti informaciju kao takvu, nego samo na topografiju kao prikaz trodimenzionalnog rasporeda nabrojanih slojeva, odnosno elemenata.

Osnovni uvjet zaštite je izvornost (tj. rješenje treba biti rezultat vlastitog razvoja) i novost (tj. rješenje ne smije biti uobičajeno u industriji poluvodiča).

Kao i kod ostalih oblika industrijskog vlasništva, zaštita u vremenu trajanja zaštite na području nadležnosti patentnog ureda koji je odobrio zaštitu osigurava monopol, tj. isključivo pravo vlasnika da zabrani ili odobri umnožavanje, te uvoz, prodaju i drugo stavljanje u promet topografije ili poluvodičkog proizvoda proizvedenog njezinim korištenjem, kao i proizvoda u koji je ugrađen proizvod koji sadrži zaštićenu topografiju.

13.2.6. Autorsko pravo

Autorsko pravo je pravo koje uživaju stvaratelji (autori) književnih, znanstvenih i umjetničkih djela (autorska djela), a koje im daje isključivo pravo korištenja ili odobravanja drugima korištenja svog djela, a uključuje i sustav zaštite tih prava.207 U objektivnom smislu, ono je sustav pravnih pravila i načela koje reguliraju prava koje zakon dodjeljuje autoru djela. Pritom se pod autorskim djelom podrazumijeva originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu. Prema tome, bitna je karakteristika autorskog djela da je ono originalno intelektualno (kreativno) ostvarenje, odnosno ostvarenje ljudskog duhovnog stvaralaštva. Pritom, originalnost (izvornost) u smislu autorskog prava ne zahtijeva apsolutnu novost, već se traži tzv. subjektivna originalnost (izvornost), odnosno novost u subjektivnom smislu. Djelo se smatra subjektivno originalnim ako autor ne oponaša drugo njemu poznato djelo.

Autoru pripada autorsko pravo na njegovu autorskom djelu činom samog ostvarenja djela i, za razliku od većine drugih oblika intelektualnog vlasništva, ne podliježe nikakvom administrativnom ili registracijskom postupku. Njime se ne štiti ideja nego djelo koje je izražaj ideje ljudskog uma, bez obzira na vrstu ili kvalitetu izražaja.

206 207

http://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/oznake/ https://hr.wikipedia.org/wiki/Autorsko_pravo

295 Autorsko pravo štiti originalna autorska djela, a ne ideju što omogućava i nekome drugome da koristi istu ideju ili koncept na drugi način. Simbol copyright-a "©" koristi se kako bi se ukazalo da je neko djelo zaštićeno autorskim pravom

Važnost zaštite autorskog prava postalo je iznimno važno rastom uporabe interneta, osobito što se tiče skidanja glazbe, literarnih radova, slika i videozapisa i drugih autorskih tvorevina.

Autorskom pravu srodna prava odnose se na prava i sustav pravne zaštite umjetničkog izražaja, te zaštite organizacijskih, poslovnih i financijskih ulaganja u izvođenje, proizvodnju, distribuciju i radiodifuziju autorskih djela, a obuhvaćaju:208  prava umjetnika izvođača na njihovim izvedbama  prava proizvođača fonograma na njihovim fonogramima  prava filmskih producenata (proizvođača videograma) na njihovim videogramima  prava organizacija za radiodifuziju na njihovim emitiranjima  prava nakladnika na njihovim izdanjima  prava proizvođača baza podataka na njihovim bazama podataka Područje srodnih prava ubrzano se razvilo u proteklih 50 godina. Srodna prava razvila su se uz autorsko pravo i najčešće su vezana uz omogućavanje priopćavanje autorskog djela javnosti.

Nositelj autorskog prava je fizička osoba - autor - koja je stvorila originalnu intelektualnu tvorevinu (autorsko djelo), koja ima individualni karakter i koja je na neki način izražena.

Autoru pripada autorsko pravo na njegovom djelu činom ostvarenja djela bez ispunjavanja bilo kakvih formalnosti, kao što su primjerice registracija ili depozit djela.

Nositeljem drugih srodnih prava može biti svaka fizička i pravna osoba, osim prava umjetnika izvođača koje, po svojoj naravi, pripada fizičkoj osobi koja izvede djelo iz književnog ili umjetničkog područja ili izražaje folklora.

Autorsko pravo sadrži:  moralna prava autora - štite osobne i duhovne veze autora s njegovim djelom,  imovinska prava autora - štite imovinske interese autora u pogledu korištenja njegovih djela,  druga prava autora - štite ostale interese autora u pogledu njegovog djela.

Autorsko pravo i srodna prava ključni su za ljudsko stvaralaštvo, jer pružaju autorima poticaj u obliku priznanja i novčanih naknada, a s druge strane pružaju im određenu sigurnost da se

https://hr.wikipedia.org/wiki/Autorsko_pravo ; Za detaljnije objašnjenje autorskih prava vidi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (pročišćeni tekst), Narodne novine br. 167/03, 79/07, 80/11, 144/12 208

296 njihova djela mogu distribuirati bez bojazni od neovlaštenog umnožavanja ili piratstva, a ukoliko do toga dođe, osigurana im je određena autorsko-pravna zaštita.

Autorsko pravo karakteristično je za europski pravni krug (prvenstveno se razvilo u francuskom pravu). U anglosaksonskom pravu (common law) koristi se pojam copyright.

Temeljna razlika između autorskog prava i copyrighta je ta, što je prvo utemeljeno na ideji osobnog prava autora kod kojeg postoji veza između autora i njegove tvorevine, dok se copyright ograničava striktno na djelo kao takvo.

Kao dio međunarodnog privatnog prava, autorsko pravo i srodna prava, sastavnice pravnog područja intelektualnog vlasništva, imaju naglašeno međunarodnopravno obilježje. Međutim, kao dio unutarnjeg prava, svaka država donosi i vlastite unutarnje propise koje uređuju ovo područje.

Računalni programi su također zaštićeni zakonom kao jezična djela. Zaštićeni su izvorni programi, no ne i ideje i načela na kojima se oni zasnivaju. Poslodavci su isključivi vlasnici imovinskih prava programa koje su napravili zaposlenici, no samo onih stvorenih u izvršenju obveza ili po uputi poslodavca (ne i onih stvorenih npr. u slobodno vrijeme).

Autor ima isključivo pravo reproduciranja, prilagođavanja i distribucije računalnih programa, što može odobriti i drugima. Ovlašteni korisnici računalnih programa također mogu ograničeno reproducirati, prilagođavati i analizirati programe kako bi ih mogli koristili.

Ograničeno dekompiliranje je dozvoljeno u svrhu postizanja interoperabilnosti.

Povredom prava na računalnom programu se posebice smatraju distribucija primjeraka kojima je povrijeđeno tuđe pravo, komercijalno korištenje te korištenje sredstava za neovlašteni pristup programima.

Osim računalnih programa, autorska prava poželjna su i za knjige, rukopise, članke, pjesme, skulpture, modele, karte, nacrte, kolaže, tiskani materijal za strateške igre na kartonskoj ploči, podatke i glazbu. U nekim slučajevima može biti dostupno i nekoliko zaštita – primjerice, neke strateške igre mogu biti zaštićene zaštitnim znakom, sama igra patentom na pravo korištenja, tiskana građa ili ploča autorskim pravom, a figurice dizajnerskim patentom.209

13.2.7. Poslovna tajna

Poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge 209

Hisrich, D. R., Peters, P. M., Shepherd, A. D., op. cit., str. 179.

297 podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.210 Podaci koji se štite kao poslovna tajna - financijski, ekonomski, poslovni, znanstveni, tehnički, tehnološki, proizvodni podaci, studije, testovi, rezultati istraživanja, uključujući i formulu, crtež, plan, projekt, prototip, kod, model, kompilaciju, program, metodu, tehniku, postupak, obavijest ili uputa internog karaktera i slično, bez obzira na koji način su sačuvani ili kompilirani.211 Treba napomenutu da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe ne smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe. Osim toga poslovnom tajnom ne mogu se odrediti podaci koji su od značenja za poslovno povezivanje pravnih osoba niti podaci koji se odnose na zaštićeno tehničko unapređenje, otkriće ili pronalazak.

Igor Jambrešić - Kupilek - Ovo je još jedna poduzetnička priča uporne obitelji koja je svoj hobi pretvorila u uspješan posao. Od dugogodišnjeg uzgoja kupina u svom malom vrtu, obitelj Jambrešić došla je na ideju o proizvodnji ljekovitog kupinovog vina. http://www.24sata.hr/pametnakuna/uspjesne-poduzetnicke-price-koje-su-obiljezile-2012godinu-295275

Pravna osoba dužna je čuvati kao tajnu i podatke:212  koje je kao poslovnu tajnu saznala od drugih pravnih osoba  koji se odnose na poslove što ih pravna osoba obavlja za potrebe oružanih snaga, redarstvenih vlasti Republike Hrvatske ili drugih javnih tijela, ako su zaštićeni odgovarajućim stupnjem tajnosti  podatke koji sadrže ponude na natječaj ili dražbu - do objavljivanja rezultata natječaja odnosno dražbe  podatke koji su zakonom, drugim propisom ili općim aktom doneseni na temelju zakona utvrđeni tajnim podacima od posebnog gospodarskog značenja Podatke koji se smatraju poslovnom tajnom mogu drugim osobama priopćavati samo ovlaštene osobe određene općim aktom, i to:213  uz prethodnu pisanu suglasnost pravne osobe koja je sukladno svom općem aktu odredila da se ti podaci smatraju poslovnom tajnom  uz prethodnu pisanu suglasnost zainteresirane pravne ili fizičke osobe ako su u pitanju podaci iz ponuda za natječaj ili dražbu

Zakon o zaštiti tajnosti podataka (pročišćeni tekst), Narodne novine, broj 108/96 i 79/07., članak 19. https://sr.wikipedia.org/wiki/Poslovna_tajna 212 Zakon o zaštiti tajnosti podataka, članak 20.

213 Ibidem, članak 23.

210 211

298 Svi su zaposleni dužni čuvati poslovnu tajnu, bez obzira na način saznanja tajnih podataka ili pribavljanja odnosno stjecanja mogućnosti uvida u tajne podatke, a nedvojbeno je da se radi o tajni. Ta obveza može prestati protekom roka od prestanka obavljanja dužnosti, službe ili zaposlenja osobe kojoj su tajni podaci bili poznati, ako zakonom ili drugim na zakonu utemeljenim propisom nije što drugo određeno - jednu godinu od dana prestanka dužnosti, službe ili zaposlenja u tijelu čiji je podatak zaštićen određenim stupnjem tajnosti.214

Izumitelj Ivan Kabalin Gilletteove "Sensor Excel" britvice već 14 godina s gorčinom gleda u brojnim hrvatskim trgovinama i to zato jer smatra da mu je poznatu američki proizvođač brijaćih aparata iz Bostona ukrao patent kojim je osmislio revolucionarno rješenje nazvano "Sensor Excel". On već 14 godina nastoji postići zadovoljštinu za svoj problem koji je nastao nakon što je bostonski gigant u proizvodnji brijaćih aparata na tržište izbacio proizvod koji je tada imao novo tehničko rješenje neobično slično onome koje mu je nekoliko mjeseci ranije Kabalin ponudio na otkup. Naime, Kabalin je 2.11.1992. godine tadašnjem Državnom zavodu za patente (kasnije je postao Državni zavod za intelektualno vlasništvo - DZIV), poslao patentni zahtjev u kojem za svoj izum "Poboljšanje držača britvice" traži prihvaćanje patentnog statusa za izum kojim je unaprijedio do tad široko rasprostranjeni brijaći pribor, a koji je Gillette prodavao pod nazivom "Sensor".

Patentni zahtjev zaprimljen je pod nazivom P921162A, no tu je planirani probitak hrvatskog inženjera na svjetsko tržište zaustavljen. Iz Državnog zavoda doznajemo kako su upoznati sa slučajem Kabalin koji se već godina razvlači po raznim upravnim postupcima. Pomoćnica ravnatelja DZIV-a Ljiljana Kuterovac za Index je objasnila kako se slučaj Ivana Kabalina ni po čemu ne razlikuje od drugih sličnih slučajeva u Hrvatskoj i svijetu gdje inovatori "ne razumiju" ili "ne žele razumjeti" da zbog raznoraznih okolnosti ponekad nije moguće pozitivno odgovoriti na njihov patenti zahtjev. Naime, Državni zavod za patente Kabalinu je odbio zahtjev za izdavanjem patenta za njegov izum, a odluka je donesena temeljem pretraživanja međunarodne patentne baze što je izvršio dipl.ing. Želimir Kren. Zahtjev je odbijen temeljem triju patentnih odobrenja u kojima je DZIV pronašao tehnička rješenja koja su slična rješenjima koja je Kabalin želio zaštiti patentnim zahtjevom za svoje poboljšanje.

214

Ibidem, članak 28.

299 Jedan je patent (DE 1 110 047) odobren 25. siječnja 1962 u Njemačkoj, a druga dva su odobrena u Sjedinjenim Državama. Prvi (US 5 070 612) je odobren 10. prosinca 1991., dok je drugi (US 5 249 361) odobren 5. listopada 1993., ali je zahtjev za njega podnesen u svibnju 1992. Datumi podnošenja patentnih zahtjeva su u cijeloj priči vrlo bitni jer se na temelju njih zaključuje čiji je izum za koji se podnosi zahtjev stariji, a čime se izbjegava mogućnost da je podnositelj zahtjeva s "mlađim" datumom kopirao rješenje koje je neki drugi izumitelj bilo gdje u svijetu već zaštitio patentnim zahtjevom.

1. U čemu se sastoji postupak zaštite patentnog prava?

2. Je li se Ivan Kabalin strogo držao tog postupka ili je pritom načinio propust?

3. Zbog čega je Ivan Kabalin ostao bez patentne zaštite?

300

14. PODUZETNIŠTVO U SPORTU 14.1. Sport i sportska industrija

14.1.1. Pojmovno određenje sporta

U definiranju sporta moguće je poći s različitih stajališta s obzirom da je sport takva ljudska djelatnost za koju su zainteresirane različite znanstvene discipline kao što su medicina, biologija, psihologija, sociologija, pedagogija, pravo, ekonomija, menadžment, informatika i druge. S aspekta ovih disciplina sport bi se mogao definirati na različite načine, pa je stoga neophodno poći od njegova izvornog značenja u kojemu se pod sportom podrazumijevaju fizičke aktivnosti koje čovjek izvodi iz natjecateljskih razloga. Te su aktivnosti nekada označavale igru i zabavu, dok se danas pod tim podrazumijevaju različite motoričke aktivnosti varijabilnog i dinamičkog karaktera u kojima na specifičan način dolaze do punog izražaja sportaševe sposobnosti, osobine i znanja u treningu i natjecanju.215 Može se kazati da sport predstavlja fizičku i mentalnu aktivnost koju čovjek izvodi po utvrđenom skupu pravila, u cilju takmičenja sa protivnikom (ili protivničkim timom), uz primjenu propisanog sustava bodovanja na osnovu kojeg se utvrđuje pobjednik, a gdje se tom aktivnošću i zbog te aktivnosti stvaraju materijalna i duhovna dobra.216 S aspekta tematike koja se ovdje tretira sport ima široku upotrebu od toga da se pod sportom podrazumijevaju ljudi, aktivnosti, poslovi i organizacije uključene u proizvodnju, podupiranje, promociju ili organizirane nekih aktivnosti, pa do toga da su to organizacije usmjerene na fitness, rekreaciju, sport, sportski turizam ili dokolicu.

Sport karakterizira: igra, natjecanje i težnja pobjedi, rasuđivanje, planiranje i napor, polet, doličnost i pravila. U svemu je tome bitna karakteristika timski rad i sportsko ponašanje, kao i nastojanje da se postane fizički sposoban te da se pomogne drugima u povećanju njihove sposobnost postizanja neke vrste sportske aktivnosti.

Kao i svaka druga ljudska djelatnost sport također ima svojih specifičnosti koje ga čine različitim od drugih ljudskih djelatnosti, a koje se ogledaju u sljedećem:217  sport je dominantno usmjeren na natjecanje s neizvjesnim rezultatom 215

http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0port Ćosić, M., Specifičnosti menadžmenta u industriji sporta, Međunarodna naučna konferencija MENADŽMENT 2012, Mladenovac, Srbija, 20-21. April 2012., str. 132.

217 Beech, J., Chadwick, S. (ur.), Sportski menadžment, Mate, Zagreb, 2010., str. xv-xvi.

216

301  sportski natjecatelji, da bi uspjeli, moraju surađivati  navijači i potrošači pomažu pri stvaranju sportskog proizvoda  sportske se performanse mjere na različite načine  sport ima poseban i jedinstven odnos s medijima  navijači su u sportu odani i neskloni promjeni marke Imperativ u sportu je uglavnom pobjeda, odnosno neposredna afirmacija pojedinaca ili grupa, iako se ponekad radi i o takmičenju sa samim sobom ili pak o fizičkoj aktivnosti usmjerenoj na unapređenje zdravlja ili na psihičku relaksaciju. Međutim, sport je odavno prestao biti samo to – sport je postao jedna ozbiljna gospodarska grana za koju su zainteresirani mnogi pojedinci i kompanije. Marketinški gledano sport je postao jedan od promotivnih kanala za brojne poduzetnike – od onih malih lokalnih, pa sve do onih velikih multinacionalnih. U interakciji poduzetništva i sporta stvaraju se uzajamne mogućnosti razvoja – ulažući u sport poduzetnici stvaraju uvjete za brži razvoj i inovacije sporta čime se otvaraju nove mogućnosti razvoja poduzetništva.

14.1.2. Sportska industrija

14.1.2.1. Pojam i karakteristike

Industrija se općenito definira kao skup ljudskih djelatnosti koje su orijentirane na proizvodnju robe i usluga. Ista se definicija može prihvatiti i za sportsku industriju s tim da treba naglasiti kako se njezini proizvodi nude onim kupcima koji su vezani uz sport i da ti proizvodi mogu biti dobra, usluge, ljudi, prostori ili ideje. Sportska industrija sastavni je dio nacionalnih ekonomija i usko je povezana sa proizvodnjom, promocijom i marketingom sportske opreme i usluga, kao i sa organiziranjem i održavanjem sportskih događaja, sponzorstva u sportu, itd.

Sportsku industriju čine različite grane i djelatnosti koje se mogu klasificirati na različite načine od kojih je najopćenitija nona klasifikacija po kojoj se razlikuju tri segmenta sportske industrije, a to su:218  segment sporta – sportske performanse, odnosno amaterski i profesionalni sportaši i ekipe, sportski biznis, profitne (sports firms) i neprofitne (membership-supported) sportske organizacije, te fitnes organizacije  segment sportskih proizvoda – proizvodi za opremanje i za performanse  segment sportske promocije - - promotivna prodaja i događaji, mediji, sponzoriranje, potpore.

218

Pitts, B. G., Fielding, L. W.,. Miler, L. K. (1994), Industry segmentation theory and the sport industry: developing a sport industry segment model, Sport Marketing Quarterly [SMQ], 3(1), 15 - 24.

302 Ovakva klasifikacija segmenata sportske industrije ukazuje na temeljne aktivnosti, djelatnosti i organizacije koje čine osnovu sportske industrije, po kojima je ona drugačija od ostalih industrija. Naime, kao što se sport razlikuje od drugih ljudskih djelatnosti tako se i sportska industrija razlikuje od drugih industrija. Dvije su ključne karakteristike koje razlikuju sportsku od drugih industrija, a to su:219  Sport je tako industrija poput nijedne druge, industrija koja stvara proizvod koji je neusporediv proizvodima ijedne industrije s obzirom na svoju povijest, prirodu, strukturu i rezultate koje postiže. U samoj je srži sporta ono što ekonomisti nazivaju “neizvjesnošću rezultata“.  Bit sporta jest u tome da nikada zaista ne znamo tko će pobijediti u natjecanju koje uključuje pojedinačne sportaše ili pak momčadi. Štoviše, za razliku od drugih djelatnosti u kojima nerijetko postoji izvjesnost i konzistencija, sport je neponovljiv. To znači da ono što navijači nekog kluba vide na jednoj utakmici često je u potpunosti različito od onoga što će vidjeti tijekom druge utakmice.

Sportske industrije jedna je od najbrže razvijajućih industrija u svijetu, pa je stoga sasvim razumljivo što ona utječe na stratešku orijentaciju mnogih kompanija koje bave proizvodnjom sportske opreme i rekvizita. Tu svoju orijentaciju one temelje:  na potrebama suvremenog sporta u dostizanju optimalnih sportskih rezultata, razvijajući suvremene tehnologije i usavršavajući svoje proizvode  na potrebama širokog tržišta, koje je povezano sa sportom U tom smislu sportska industrija zadovoljenje potreba svih onih koji na bilo koji način sudjeluju u sportskim aktivnostima (sportaša profesionalaca i amatera, rekreativaca i onih koji se identificiraju sa sportskim zvijezdama).

14.1.2.2. Proizvod sportske industrije

Proizvod predstavlja srž sportske industrije, a pojavljuje se u različitim oblicima od kojih su četiri karakteristična, a to su:220  Sportski događaji. Primarni proizvod sportske industrije je sportski događaj. Sportski događaji se odnose na natjecanje koje je potrebno da bi se proizveli svi srodni proizvodi sportske industrije, a sastoje se od četiri komponente: igre, igrača, opreme i mjesta događanja (stadioni i drugo).  Sportska dobra. Sportska dobra se odnose na opipljive proizvode koji se proizvode, distribuiraju i prodaju u sportskoj industriji. Ona uključuju sportsku opremu, trgovačku robu i razne suvenire, kao što su, recimo, knjige o nogometnom prvenstvu.

219 220

Beech, J., Chadwick, S. (ur.), op. cit., str. xv.

Gerber – Nel, C.: Determination of the brand equity, University of South Africa, 2004., str. 80.

303  Osobni sportski trening. On uključuje proizvode koji se proizvode kako bi koristili sudionicima u sportu na svim razinama. Primjer su fitnes centri i zdravstvene usluge.  Sportske informacije. Ovi proizvodi opskrbljuju potrošače sa vijestima, statistikama raznih utakmica, rasporedom natjecanja i pričama vezanim za sport, a mogu uključivati i materijal za poduku.

Ovi sportski proizvodi se mogu rangirati od opipljivih predmeta, kao što je teniski reket, pa do neopipljivih artikala, kao što su sportske poduke. Treba ukazati i na one proizvode koji nisu ni opipljivi, ni neopipljivi, ali daju potrošaču oblik fizičke (body building) i psihološke (posjeta sportskom događaju) koristi. Ovakvo razlikovanje sportskih proizvoda najbolje se može vidjeti na slici 28.

Slika 28: Mapa sportskih proizvoda (Izvor: Gerber-Nel, C., op. cit., str. 82.)

Kada je riječ o sportskom proizvodu potrebno je pored njegovih vrsta ukazati i na njegovu kvalitetu. U sportu je, zbog njegove specifičnosti, važno prepoznati širu definiciju sportskog proizvoda, a ne pod tim tretirati samo igru. Naime, kada je riječ o sportskom proizvodu neki autori razlikuju čisti proizvod od dodataka tom proizvodu. Pod čistim proizvodom podrazumijevaju samu igru, a pod dodacima proizvodu aktivnosti povezane s igrom (hrana i piće, trgovačka roba, zabava na poluvremenu, video zidovi i dugo). S obzirom da većina dodataka proizvodu posjeduje element pružanja usluge pa je stoga veoma važna njegova kvaliteta. I kao posljedica, ti dodaci proizvodu imaju kapacitete osiguravanja gledateljima vrhunskog užitka, unatoč rezultatima na terenu.221

Herceg, K., Sportski proizvod – srž sportske industrije, http://www.ekonomskiportal.com/sportski-proizvodsrz-sportske-industrije/ 221

304 14.1.2.3. Subjekti sportske industrije

Pod subjektima sportske industrije podrazumijevaju se pojedinci i organizacije koji su neposredno i posredno povezani sa sportom. Iz onoga što je naprijed navedeno dade lako zaključiti da je riječ o brojnim subjektima, kao što su:222  navijači, pratitelji i potrošači, primjerice ljudi koji na dan utakmice kupuju karte  pojedini sportaši, primjerice Christiano Ronaldo  momčadi i klubovi, primjerice Manchester United  vlasnici klubova, primjerice obitelj Glazer  vlasnici borilišta, primjerice obitelj Glazer  lige, primjerice FA Premier liga  natjecanja, primjerice FA Cup  događaji, primjerice turneja Mancheter Uniteda po Južnoj Africi  komercijalni partneri, primjerice AIG  TV i medijski pokrovitelji, primjerice BSkyB, Setanta  upravljačka tijela, primjerice Engleski nogometni savez  radna mjesta i destinacije, primjerice muzej Old Trafford  ekonomski i društveni razvoj, primjerice zarada pubova, barova i kafića u okolici Old Trafforda  časopisi i novine, primjerice nogometni magazin „Four-Four-Two“  usluge klađenja, primjerice Betfred  proizvođači sportske opreme, dobavljači i trgovci, primjerice Nike Ovako veliki broj subjekata sportske industrije osigurava njezin značajan udio u globalnim ekonomskim aktivnostima. Kroz ulaznice, prijenose, sponzorstva i trgovinu generiraju se milijarde eura prihoda, tako da su pojedinci u sportu uspjeli zaraditi dosta novca. Primjerice, Bernie Ecclestone zaradio je milijardu dolara prodajom blokova za trke F1, British Sky Broacasting iskoristio je Premier ligu kako bi ostvario vrijednost posla od 14 milijardi funti.

222

Beech, J., Chadwick, S. (ur.), op. cit., str. xvi.

305

Camp Goran Ivanišević Postavljen je novi teniski PRO Camp Goran Ivanišević koji će u sklopu Umag Tennis Academyje, a kako mu samo ime kaže, voditi najuspješniji hrvatski tenisač Goran Ivanišević. Nastavak je to Goranovog povratka u hrvatski tenis, započetog angažmanom u Hrvatskom teniskom savezu, ali i obogaćivanja sadržaja umaške akademije, najmodrnijeg teniskog centra u ovom dijeli Europe po broju i kvaliteti terena, ostaloj teniskoj infrastrukturu, kao i raznolikoj ponudi kvalitetnog smještaja u svojoj neposrednoj blizini. (http://www.slobodnadalmacija.hr/Tenis/tabid/86/articleType/ArticleView/articleId/229972/ Default.aspx)

14.2. Poduzetništvo i sport

14.2.1. Pojam i karakteristike poduzetništva u sportu

Sport je jedan od deset najboljih industrija diljem svijeta, a njegov je proizvod globalnog karaktera. Njegova je uloga veoma važna u globalnoj ekonomiji te ima značajan doprinos u razvoju drugih industrija kao što su, primjerice, obrazovanje, zdravlje, moda, odjeća i druge. A s obzirom na svoje inovativne karakteristike, preuzimanje rizika, proaktivnost i natjecateljsku agresivnost, sport i sportska industrije imaju jake predispozicije za razvoj poduzetništva.

Moglo bi se kazati da su sport i sportska industrija izrazito poduzetnička djelatnost. To se može vidjeti naročito za vrijeme svjetskih natjecanja, kada na primjer, reklamna industrija prezentira ne samo događanja sa tih natjecanja već i nove proizvode koje tako mogu vidjeti gledatelji širom svijeta. To je svakako jedan od načina manifestacije sporta kao globalne industrije.

Sport je dinamična i jedinstvena industrija koja je inherentno poduzetnička i koja omogućava profitabilna ulaganja i stalni rast tržišnog udjela osiguravajući ne samo ekonomski utjecaj već i zabavu za milijune ljudi širom svijeta. Poduzetništvo se širi presijecanjem industrija i organizacija, a uloga mu je da stvara konkurentsku prednost i značajnu isporuku vrijednosti kupcima.

S obzirom na svoju društvenu i gospodarsku ulogu i svoj veliki publicitet, sport je izuzetno pogodan za poduzetničku aktivnost. Poduzetništvo u sportu ima široke mogućnosti s obzirom

306 da je stvoreno veliko tržište na kojemu se javljaju milijuni onih koji aktivno ili pasivno sudjeluju u različitim sportskim aktivnostima. Potrebe svih njih su veoma različite pa je stoga i logično što su sportski programi povezani sa brojnim komplementarnim djelatnostima kao što su proizvodnja i prodaja sportske opreme, odjeće, obuće i prehrambenih artikala, turizam i razne druge uslužne djelatnosti, posredstvom kojih se zadovoljavaju potrebe brojnih zainteresiranih.

U tom bi se kontekstu moglo kazati da su neiscrpne mogućnosti poduzetništva u sportu, kao i ljudske ideje, te u velikoj mjeri ovise o samom proizvodu, usluzi ili programu koji se nudi na tržištu, te njegovoj cijeni, promociji i distribuciji. Sve to pruža veliku mogućnost pokretanja velikih poslovnih pothvata, a time i odgovarajuće zarade.

Značenje poduzetništva u sportu kao discipline značajno je poraslo u posljednjih deset godina. Istovremeno je ekspandirala i literatura o poduzetništvu uključivši različite kategorije poduzetništva kao što su socijalno, zasnovano na zajednici i korporativno, tako da između sporta i poduzetništva postoji veza u tekućoj literaturi.223 Cilj joj je ispitivanje odnosa poduzetništva i sporta.

Ubrzano raste i razvija se sportski marketing, disciplina koja pruža temelj na za razumijevanje koliko se poduzetništvo javlja kroz inovacije, proaktivnost i rizik poduzimanja sportskih aktivnosti.

Teorija poduzetništva utemeljena na sportu razvila je i različite vrste poduzetništva koji se javljaju u sportskom menadžmentu.

Potencijal za stvaranje bogatstva na području sportskog poduzetništva znatno je podcijenjen.

Stoga je poduzetništvo u sportu kao disciplina veoma važna s obzirom da ona pruža poduzetnicima znanja koja im mogu pomoći da efikasnije i efektivnije vode svoje poslovne pothvate.

Interes za ovu disciplinu temelji se na priznavanju njezine važnosti kao kritičnog gospodarskog pokretača i marketinškog mehanizma; vrijednosti koje predstavlja (timski rad, disciplina, poriv, vodstvo, igranje uloga, pravednost) i raspoložive mogućnosti svim sudionicima bez obzira na iskustvo i socio-ekonomsku pozadinu.

14.2.2. Tipovi poduzetništva u sportu

Iz prethodnog izlaganja se moglo vidjeti da postoje brojni tipovi poduzetništva, ali se oni s aspekta sporta mogu svrstati u četiri temeljne skupine, a to su: 1. tradicionalno poduzetništvo 2. socijalno poduzetništvo 223

1.

Ciletti, D., Chadwick, S. (ed.), Sports Entrepreneurship – Theory and Practice, FIT, Morgan town, 2012., str.

307 3. tehnološko poduzetništvo 4. korporativno poduzetništvo Svaki od ovih tipove poduzetništva ima svojih specifičnosti kako u odnosu na poduzetništvo općenito, tako i u odnosu jedan na drugoga.

(1) Tradicionalno poduzetništvo zasnovano je prvenstveno na profitnim osnovama. To znači da poduzetnik angažira svoj novac i druge resurse u one sportske aktivnosti u kojima može ostvariti zadovoljavajuću dobit. U tom smislu najviše mogućnosti pruža profesionalni sport te različite sportske manifestacije i priredbe kao što su prvenstva (nacionalna, europska, svjetska) te olimpijske i druge igre. Međutim, ne treba zaboraviti ni male programe natjecateljskog sporta kao što su razne sportske škole tenisa i borilačkih vještina, programi specijalnih priprema vrhunskih sportaša, zatim razni promocijski programi vezani uz sportske manifestacije koji su pogodni za manje poduzetničke projekte.224 Ovakvi programi ne zahtijevaju velika ulaganja, a mogu biti profitabilni.

(2) Socijalno poduzetništvo predstavlja primjenu poduzetničkih načela, kao što su: inovativnost, razumno preuzimanje rizika, samouvjerenost, uporan rad, jasno postavljanje ciljeva i odgovornost u društvenom sektoru s ciljem unaprjeđenja kvalitete življenja, te ono istodobno teži ostvarivanju i financijske i društvene vrijednosti i kao takvo predstavlja umjetnost simultanog ostvarivanja financijskih i društvenih povrata na investicije.225 Riječ je o različitim oblicima sporta organiziranog na neprofitni način kao što su razne sportske udruge kojima je cilj rekreacija, jačanje zdravlja svojih članova, druženje i slično.

(3) Tehnološko poduzetništvo za koje je karakteristično da uključuje različite vrste inovacija, kao što su fantasy sport. Dakle fantasy sport, korištenje interneta, mobilne tehnologije, da bi se gradila fantasy momčad, a što je dovelo do druge vrste inovacija, kao što je na primjer, sportsko klađenje na web stranicama. Procjenjuje se od strane Fantasy Sports Trade Association da je 2010. godine 32 milijuna ljudi u dobi od 12 i više godina u SAD-u i Kanadi igralo fantasy sport.226 (4) Korporativno poduzetništvo, kako je naprijed navedeno, uspostavlja se unutar većih organizacija. Tako su, na primjer, neka korporativna poduzetništva dovela do bolje i raznovrsnije odjeće i buće koja se koriste za povećanje performansi igrača.

Razvijeni su i drugi tipovi poduzetništva među kojima treba navesti institucionalno poduzetništvo koje se razvija unutar velikih institucija. Tako je na primjer, Međunarodni

Bartolucu, M., Škorić, S. (2009), Menadžment u sportu, Zagreb, Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleučilišta u Zagrebu i Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 157.

225 Škrtić, M., Mikić, M., op. cit., str. 24.

226 Razvijene su brojne fantasy sportske igre – vidi o tome https://www.google.hr/?gfe_rd=cr&ei=CyooU8WjB6He8geFmIBQ#q=fantasy+sports 224

308 olimpijski odbor ugradio u natjecanje nove sportove poput jedrenja na dasci i druge u namjeri da poveća broj onih koji će pratiti olimpijske igre, uživo ili na malim ekranima.

14.2.3. Poduzetnik u sportu

14.2.3.1. Karakteristike poduzetnika u sportu

Polazeći od onoga što je naprijed navedeno u pogledu definicije poduzetnika, ovdje se može sažeto kazati da je sportski poduzetnik osoba koja prepoznaje šansu, koja ima znanja, iskustva i vještine da kreira efikasnu organizaciju koja će tu šansu iskoristiti i materijalizirati. U tom se kontekstu smatra da su osobe koje su se ikada aktivno bavile sportom po svojoj prirodi poduzetnici. Naime, vještine koje se razvijaju na nekom području sporta i dalje će profesionalno poslužiti izvan sportskog natjecanja. Poduzetnici mogu imati koristi od sakupljanja iskustva iz sporta iz kojega mogu naučiti: 227 1. graditi tim 2. pronaći trenera 3. postaviti ciljeve (1) Smatra se da je samoća prokletstvo za poduzetnika, što znači da poduzetnik mora graditi tim oko sebe koji će podupirati njegove ciljeve, ohrabrivati ga tokom vremena nerada i s njim zajedno slaviti njegovu pobjedu. Kao što se uspjeh sportskog tima ne može temeljit samo na jednom članu, tako ni poduzetnik ne može računati na uspjeh ako ne okupi adekvatan tim – tim i timski rad ključ su uspjeha.

(2) Poduzetnici često ne vide svoje snage i slabosti, pa im je stoga kao i igračima na terenu koji ne mogu vidjeti cjelinu utakmicu, potreban netko tko to može jer je za to obrazovan. Riječ je o treneru sa kojim uostalom rade svi vrhunski sportaši, pa čak i pojedinci koji sami izvode različite sportske aktivnosti. U tom se smislu poduzetnicima preporuča da angažiraju druge poduzetnike koji misle isto kao i oni, a koji im mogu stvoriti adekvatnu potporu. Naime, poduzetnicima treba perspektiva, a koju imaju drugi koji će im se pridružiti kao prijatelji, mentori i treneri. U tom je smislu potrebno da poduzetnik stvara okolinu u kojoj neće biti sam već će koristiti grupni um u izvođenju svog poslovnog pothvata. To je kao razlika između povremene solo igre i klupske momčadi koja okuplja ciljanu skupinu ljudi za specifičnu svrhu na određeno vrijeme. Stoga, ako poduzetnik treba potporu istomišljenika on mora poći u

227

http://theyec.org/what-playing-sports-can-teach-you-about-entrepreneurship/

309 potragu za njima i to na onim mjestima gdje su oni već okupljeni (udruženja, komore i drugo) kako bi ih angažirao u svom pothvatu.

(3) Poznato je da sportaši mogu biti posebno fokusirani na više ciljeva odjednom - ne samo na trenutnu pobjedu u igri, već i na to da budu prvi na rang ljestvici, konferencijama i šampionatima. Proces rada prema ishodima je neophodno kako bi se održao njihov fokus na svom području. Poduzetnici trebaju preispitati svoje performanse kako bi razumjeli ono što rade, te se na osnovu toga pripremili za svaku novu aktivnost. U tu svrhu poduzetnici trebaju imati adekvatan mjerni sustav kojim će utvrđivati jesu li svojim aktivnostima ostvarili kratkoročne i dugoročne ciljeve. Ljubitelji sporta dobro znaju moć metrike u svakom sportskom području, ne samo za sebe, već u odnosu na konkurenciju. Mjerenjem doprinosa svakog člana tima, napredovanja prema ciljevima i ukupne pozicije u odnosu na konkurenciju, znati će se dostignuto stanje i biti će se u mogućnosti identificirati šanse za daljnji rast.

Nogometna akademija Marić Početkom 2008. godine u Albrechtovoj bb na Ravnicama otvorena je „Nogometna akademija Marić“ pod vodstvom proslavljenog nogometaša Silvia Marića – „Mara“.

U sklopu akademije otvoren je moderno uređen Caffe bar „Mara“ gdje je svatko dobro došao i gdje će svatko za sebe moći naći miran kutak za opuštanje i osvježenje. Caffe bar je opremljen sa četiri velike plazme koje prenose sve sportske događaje, najaktualnija zbivanja i utakmice.

Akademija zadovoljava sve uvjete koji su potrebni po standardima za jednu vrhunsku nogometnu akademiju.

Popratne sadržaje čine:  moderne opremljene svlačionice sa tuševima i WC-ima  sportska ambulanta sa fizioterapeutom koji pruža sve od sportske, 14.2.3.2. Sličnosti između sportaša i poduzetnika rehabilitacijske, opuštajuće i relaksirajuće masaže  obavljanje sportskog pregleda za sve polaznike akademije i pojedince  razgovor sa nutricionistima o prehrani i vitaminizaciji sportaša (http://www.akademija-maric.hr/o-nama)

310 14.2.3.2. Sličnosti između sportaša i poduzetnika

Ne treba dokazivati da se poduzetnici međusobno razlikuju po svojim kvalitetama vodstva i kompetitivnost. Isto je tako i sportu gdje se pojedinci razlikuju po svojim igračkim sposobnostima - neki su toliko sposobni da se uzdižu na razinu šampiona. Pitanje je što u stvari razlikuje kako sportaše tako i poduzetnike međusobno. Istraživanja su pokazala da ljudi koji igraju sport u svojim mlađim godinama imaju tendenciju da budu bolji vođe i poduzetnici u svojim područjima. Tako se usporedbom sportaša i poduzetnika došlo do zaključka o njihovoj sličnosti u pogledu sljedećih karakteristika:228 1. natjecateljska priroda 2. vodstvo 3. pritisak 4. praksa 5. ustrajnost (1) Natjecateljska priroda zajednička je sportu i poduzetništvu s obzirom da se oni uvijek suočavaju s izazovima pred kojima ne odustaju sve dok ne ostvare uspjeh. Što više, natjecateljska priroda je usađena u umu sportaša i poduzetnika - oni vjeruju da je pobjeda iznad svega i da je drugo mjesto za gubitnike. Poduzetnici i sportaši streme usponu prema vrhu i čine sve kako bi dominirali u svom području, odnosno kako bi zadržali svoju poziciju na vrhu ljestvice.

(2) Sposobnost vodstva od bitnog je utjecaja na performanse tima – vođa mora biti sposoban da motivira te da istovremeno i sam ostvaruje svoje zadatke na najvišoj razini. U tom kontekstu treba imati u vidu da neka sportska momčad nikada nije otišla na osvajanje prvenstva bez velikog vođe u svojoj momčadi. Isto tako, elitni poduzetnik slijedi iste dužnosti kao sportaš i mora voditi svoju tvrtku na vrh industrije. On mora preuzeti brigu o timu i voditi je kako bi stigao siguran do cilja bez obzira na poteškoće koje mu se nalaze na putu. Iako poslovno i sportsko vodstvo čine dvije sasvim različite kategorije, potencijalne sposobnosti su im definitivno sinonim.

(3) U sportu je svaki pojedinac pod ekstremnim pritiskom, gdje on diktira ukupan ishod igre. Svaki se od njih sučeljava s novim prilikama i donosi odluke koje mogu imati određene posljedice. Vrijednost igrača se prosuđuje prema tome koliko on može podnijeti pritisak i ostati stabilan u cijeloj igri. Poduzetnik se bavi mnogim zadacima koji bi mogli imati velikog utjecaja na ljudske živote. Njegovi zaposlenici ovise o njemu i njegovoj sposobnosti da donošenja odgovarajućih odluka pri čemu rokovi donošenja i realizacije tih odluka postaju

228

Preston Waters, How Sports Impacts An Entrepreneur, http://elitedaily.com/money/entrepreneurship/sportsleadership/

311 veliki faktor pojačanja osjećaja pritiska. Pravi vođa mora znati kako povezati sve akcije i resurse, othrvati se pritiscima i na kraju uspjeti.

(4) Praksa je temelj na kojemu svaki sportaš iskazuje svoj pravi potencijal. Stoga je i razumljivo što svaki od njih mora kontinuirano prakticirati svoje sposobnosti i raditi na usavršavanju svoje igre. Osim toga, sportaši podižu svoj potencijal jačanjem slabijeg aspekta svoje igre. Isto tako, svaki poduzetnik ima određene snage i slabosti, pa stoga mora stalno raditi na tome da preobrazi svoje slabosti u veće prednosti. Perfecionizam je bitan ključ uspjeha.

(5) Svatko ima brojne prepreke na svom putu do pobjede. Neke će od tih prepreka biti jako zahtjevne, ali upornost, nagon i srce koje ima vođa neće dopustiti da odustane od svog cilja. U tom smislu treba imati u vodu da biznis nije najlakša igra na planeti i da poduzetnik mora preskočiti teške prepreke da bi došao do cilja. Slično kao i sportu, tako i u biznisu, nikad se ništa ne dobiva bez borbe za svaku stvar koja se želi ostvariti. Potrebna je upornost i mentalna izdržljivost da se prođe kroz sve zapreke koje se nalaze na putu do cilja.

Kao što se može vidjeti, postoje mnoge slične osobine poduzetnika i sportaša. Istraživanja pokazuju da su se sportaši poduzetnici u svojoj prošlosti pokazali kao bolji vođe i to zbog težnje da se sami razvija na svom području.

14.3. Inovacije u sportu

14.3.1. Pojam i vrste inovacija u sportu

Inovacija nije ništa novo za sport, ali predstavlja sve ono što je novo i može olakšati konkurentsku prednost. U širem smislu inovacija podrazumijeva uvođenje novih ideja koja se odnose na tehnologiju, proizvod, uslugu, strukturu, sustav ili proces na tržištu. U svijetu vrhunskog sporta, istaknute sportske zvijezde i elitni treneri sve su prisutniji u svijetu tehnologije i inovacija kako bi unaprijedili svoju učinkovitost.

Inovacije su veoma povezane sa sportom, pa time i sportskim poduzetništvom, te se smatraju obilježjem i sporta i poduzetništva. Može se reći da su inovacije kritične za razvoj sporta kako bi se poboljšalo sportsko iskustvo i nastupi pojedinaca i organizacija. One su dovele i do novih sportova poput triatlona i novih pustolovnih sportova (kajakaštvo, paragliding, penjanje na visoke planine, surfanje na velikim valovima, divlje hajke i drugo) kao i do primjene novih

312 medija u sportskom marketingu. Posebno treba istaknuti tehnološke inovacije i inovacije sportske opreme.

Sjedalica-vježbalica još je jedan u nizu izuma splitskog fizioterapeuta Vinka Tranfića koja omogućava vježbanje tijekom sjedenja i uobičajenih dnevnih aktivnosti kao što su telefoniranje, gledanje televizije, surfanje internetom i slično. Vježbanjem od 2-3 minute 23 puta tijekom radnog dana eliminiraju se negativni učinci sjedenja.

(Izvor: Luetić, J., Na „sjedalici-vježbalici“ možete se baviti sportom dok telefonirate, gledate TV, surfate internetom…, Slobodna Dalmacija, subota, 29. 3. 2014., str. 28-28)

Što se tiče tehnoloških inovacija one pomažu sportašima i njihovim trenerima da bolje razumiju što se dešava s njihovim tijelom tokom vježbanja i takmičenja. Suvremena tehnološka rješenja omogućavaju da se dobivaju značajni podaci o zdravlju i performansama sportaša. Uz pomoć senzora pokreta i snimaka brojnim kamerama velike brzine dobivaju se podaci koji omogućavaju da se točno vidi što tijelo u svakom trenutku treba raditi i kako se treba pokretati da bi se usavršila tehnika vježbanja i ostvario optimalan rezultat.

Brojne su tehnološke inovacije u sportu od koji se ove navode smo neke:229 (1) Pametna odjeća i obuća MotivePro, vibrirajuće odijelo i sustav modularnih senzora prikačenih na ključne dijelove tijela, bilježi pokrete putem senzora i osigurava trenutnu povratnu informaciju u vidu vibracija, ako dođe do grješke.

Adidasov miCoach je platforma za praćenje učinka treninga s ciljem postizanja maksimuma.

Core Performance je dinamički sustav koji obrađuje prikupljene podatke i na osnovu njih izrađuje plan aktivnosti. Dobiva se trenutna povratna reakcija o treningu, pa je lako utvrditi što ide dobro, a u čemu se griješi.

Nike+ Basketball tehnologija bilježi svaki pokret tokom igre putem senzora u đonu teniski.

AeroSwift, odijelo za trčanje od high-tech materijala sa specifičnom površinom, kao kostimi za plivanje koji umanjuje otpor zraka, odnosno vode.

Speedo Fastskin3, odijelo koje umanjuje otpor vode do 3,3%, a ako se koriste Fastskin3 kapa i naočale za plivanje koje prate prirodne obrise lica i glave, otpor vode može da se umanji i više od 6%.

229

Više o tome vidi Stojanović, S., Fitnes inovacije, http://www.sk.rs/2013/09/skpr03.html

313 Armour39 je pojas koji, osim što u realnom vremenu mjeri biometrijske podatke, procjenjuje i opću kvalitetu vježbanja.

(2) Mudri reketi Babolatov Play and Connect je prvi interaktivni reket na svijetu s namjenom da unaprijedi tehniku i igru profesionalnih igrača i amatera. Reket je naizgled kao i svaki drugi, ali u dršci ima senzore koji detaljno prate zamah, brzinu kretanja igrača i detalje udaraca.

(3) High-tech utezi BodyVib utezi osciliraju frekvencijom od 36 Hz i s amplitudom od 1,2 mm čime se intenzitet treninga povećava.

Control Dumbbell omogućava digitalno podešavanje težine utega. Alternativa su Magnetic Dumbbell s usmjerenim magnetnim poljima.

(4) Vježbanje uz igru JOBA Horse Riding Fitness Equipment predstavlja mehaničko sedlo koje simulira jahanje.

SkiGym je sprava za vježbanje koja se okreće, trese i naginje baš kao da se radi o pravom spustu niz planinu. Što se, pak, tiče sportske opreme treba kazati da je ona sastavni dio sporta te da pruža mogućnosti sportašima za poboljšanje njihovih performansi i rezultata te da im istovremeno služi kao zaštita od potencijalnih povreda. Stoga proizvođači ove opreme inovacijama nastoje tako oblikovati sportsku opremu da ona zadovolji individualne potrebe korisnika. Brojni su primjeri takve opreme od koje se ovdje navode samo neki:230 Adizero f50 crazylight - Nakon nedavnog lansiranja Samba Primeknit, Adidas sa ponosom otkriva još jednu inovaciju koja će promijeniti nogomet: adizeroT f50 crazylight. Sa nevjerojatnom masom od samo 135g, adizeroT f50 crazylight je najlakša kopačka ikada napravljena. Težina je umanjena za nevjerojatnih 20% u odnosu na aktualne Adidas adizeroT f50.

Adidas Primeknit FS - Nakon nedavnog lansiranja prve pletene kopačke na svijetu, Adidas Samba Primeknit, poznati sportski brend je svojim fanovima omogućio uvid u nogometnu obuću budućnosti, otkrivajući najnovije Adidas Primeknit FS koje nisu samo kopačke.

Ograničena serija Primeknit FS proizvodit će se u crnoj, bijeloj i crvenoj boji, te predstavlja prvu kopačku na svijetu koja spaja dva elementa u jednu cjelinu - kopačku i čarapu.

Brazuka - simetrija šest panela - Adidas je predstavio Brazuku, zvaničnu loptu FIFA Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Brazuka je temeljno testirana kako bi ispunila i premašila sve FIFA standarde za zvanične lopte i omogućila vrhunske performanse u svim uvjetima.

230

Više o tome vidi http://www.savremenisport.com/Inovacije_index.html

314 Adidas lansirao Samba kolekciju obuće inspiriranu SP u Brazilu 2014 - Adidas je lansirao Samba kolekciju, kopačke inspirirane Brazilom koje slave živost i bogatstvo nacije domaćina Svjetskog prvenstva. Po prvi put ikada, kao dio kolekcije Samba, Adidas je lansirao novu kopačku iz svake od četiri klase, adizeroT f50, predatorR, nitrochargeT i 11pro, sa nizom novih svijetlih, uzbudljivih kolorita.

THE Football App na Smart TV - Kompanija Samsung Electronics Ltd, globalni lider u oblasti digitalnih medija i tehnologija digitalne konvergencije, sa ponosom najavljuje svoje partnerstvo sa kompanijom Motain, kreatorima najkompletnije nogometne aplikacije za Smart TV pod nazivom THE Football App. Nudeći detaljne informacije o preko 40 nogometnih liga i događaja širom svijeta na 5 jezika, ova aplikacija se stalno ažurira kako bi ljubiteljima nogometa ponudila najnovije vijesti, komentare uživo, statistiku i drugo.

Adidas lansirao miCoach aplikaciju za trčanje - Nakon što je nedavno izbacio miCoach Football, Adidas svom asortimanu mobilnih uređaja dodaje i treću miCoach aplikaciju u obliku miCoach Running, IOS (Intermrežni operativni sustav) aplikacije koja omogućava korisnicima prikupljanje i dobivanje vizualizacije realnih podataka o svom sportskom učinku.

Proizvodnja i upotreba ovih i niza drugih sportskih proizvoda prilagođenih specifičnim potrebama pojedinaca trebala bi omogućiti da njezini korisnici ostvare prednosti na svim razinama.

Sportske se inovacije primjenjuju u svim područjima sportske znanosti, sportske medicine, sportske kirurgije, sportske rehabilitacije i sportskog treninga kako bi se poboljšale elitne sportske performanse. Na mnogo načina, nastajuća era „tehnologijski vođenog sportskog prostora“ mijenja kako način na koji se prakticira tako i način na koji su ljudi povezani sa sportom.231 Sve je sportske inovacije moguće razvrstati na dvije razine, a to su: 1. individualna razina 2. organizacijska razina (1) Na individualnoj razini, tehnološke inovacije mijenjaju način treniranja i povezivanja sa sportom. Tako na primjer, inovativna uporaba tehnologije može pomoći u širenju stručnog znanja o najboljoj praksi treniranja putem aplikacija iPada i Smartphonea. Slično tome, bežično praćenje i nosivi senzori osiguravaju kvalitetnu povratnu informaciju za analizu učinka i praćenje, te poboljšanje obuke i ishoda natjecanja.

(2) Na organizacijskoj razini tehnološke inovacije su obično priznate kao izvor konkurentske prednosti. Tehnologija se koristi za rast interesa potrošača i povećanje fundiranja sporta (npr., Na temu sportske tehnologije interesantan je članak Ringuet-Riot, C.J. & James, D. (2013). How innovative are you? High performance sport training centres. Aspetar Sports Medicine Journal. Volume 2 Issue 2, p. 290295.

231

315 kroz poboljšanje pokrivenosti sporta i emitiranje), poboljšanje kvalitete sporta (npr. kroz suđenje), reguliranje sporta (npr., kroz otkrivanje dopinga), te poboljšanje pristupa sportskom iskustvu (npr., kroz napredak u sportskoj sigurnosti).

Upravljanje inovacijama u sportu je također u značajnom zamahu, a odnosi se na uvođenje novih postupaka, procesa, tehnika ili organizacijskih struktura koje su "više sustavne i teške za imitiranje nego tehnološke inovacije" te stoga mogu donijeti izrazitu prednost pred konkurencijom. Upravljanje inovacijama je važan izvor stvaranja vrijednosti, jer, na primjer, organizacije koje usvoje nove postupke i procese mogu poboljšati učinkovitost i uspješnost svog poslovanja.

Važan faktor uspjeha u sportu predstavlja i sportska oprema pa su stoga njezine inovacije veoma važna komponenta ukupnih inovacija u sportu. Kvalitetna oprema pruža mogućnost sportašima da poboljšaju svoje rezultate i performanse, ali i da ih zaštiti od mogućih ozljeda.

Tako je na primjer, u tenisu nova vrsta opreme omogućila brži tempo igre, u golfu brže udaranje loptice, u plivanju povećanje brzine korištenjem novih tipova kupaćih kostima, itd.

Neke se inovacije događaju tako brzo da je sa njima vrlo teško upravljati; za mnoge je sportske momčadi i igrače teško predvidjeti sve te promjene i njihov utjecaj na performanse igrača.

Stoga poduzetnici koji se bave proizvodnjom ove opreme trebaju biti spremni na te promjene i nastojati što bolje udovoljiti novim uvjetima. To drugim riječima znači da sportska oprema (odjeća, obuća, rekviziti, itd.) treba biti prilagođena ne samo svim uzrastima i spolovima već i svim vrstama sporta (golf, tenis, košarka, nogomet, biciklizam, atletika, itd.). U tu im svrhu veoma veliku pomoć pruža suvremena informatička tehnologija - uz pomoć računala kreiraju se najnoviji modeli patika, lopti, skija, klizaljki i druge opreme.

Osnivač HGspota Hrvoje Prpić prodao „Slaven Belupo“ softver za analizu nogometnih utakmica Kako javlja Rep.hr, prvi primjerak sportskog računalnog programa Once Sport prodan je prvoligašu “Slaven Belupo”. Riječ je o usluzi praćenja nogometnih utakmica i unosa do 7.000 statističkih parametara nakon čega softver nudi iznimno detaljnu analizu igre s milijunima podataka.

Na čelu projekta stoji nogometaš Ivan Ilečić, a u razvoj softvera svoj su novac uložili i poznati domaći tehnološki ulagači poput suosnivača HGspota Hrvoja Prpića. U razgovoru za Rep.hr, Prpić je rekao kako su započeli s prodajom u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, nakon kojih idu na tržišta Italije i Njemačke, a potom i Engleske, Škotske i Rusije. Prpić tvrdi kako su reakcije na Once sport odlične, jer se radi o prvom alatu za klubove koji mogu priuštiti i oni koji ne spadaju u skupinu velikih europskih klubova.

Mjesečna pretplata za Once Sport iznosi 5.000 eura za najveće klubove, dok oni manji do ovog zanimljivog analitičkog softvera mogu doći uz nešto nižu cijenu.

Tko zna, možda će uz malo sreće ovaj izvorno hrvatski računalni servis uskoro postati standardni dio strateških odjela najvećih europskih nogometnih klubova…

316

14.3.2. Najinovativnije kompanije u sportu

S obzirom na inovativne karakteristike sporta i poduzetništva teško je zamisliti da bi neka kompanija iz tog područja mogla dugoročno opstati ukoliko nije inovativna. Međutim, stupanj te inovativnosti u svim kompanijama nije isti – postoje neke koje se u tom pogledu ističu.

Među takve kompanije deset je na svjetskom vrhu, a to su:232 1. Nike Za mijenjanje sustava igre sa obućom Magista i Flyknit, te narukvicom FuelBand.

2. NBA Za svoju slam-dunk strategiju kojom privlači navijače na svoje digitalne proizvode. NBA je napredovala u novi svijet sportskih liga proizvodeći uvjerljive digitalne alate, šireći programiranje i gledanost na svojoj stanici NBA TV, ostvarujući time 3,6 milijardi video pregleda na NBA.com prošle sezone.

3. Qcue Za korištenje podataka kako bi se premostio jaz između navijača i momčadi, sa sustavom koji usklađuje cijene ulaznica prema mnogim čimbenicima.

4. UFC Jer zapošljava socijalni medij jujitsu kako bi rasla baza fanatičnih navijača od pola milijarde domova u 175 zemalja. UFC je zasjenio WWE i boks tako da dominira na međunarodnom tržištu - prodaje se na stadionima u Brazilu, postavlja se na sajmovima u Maku i Australiji, te u partnerstvu sa Sony Indija za zračne borbe.

5. AlterG Za davanje leta sportašima s NASA-kalibrom protu gravitacije treadmills, što smanjuje količinu tereta koju trkač mora nositi. Manji utjecaj znači manje ozljede i manje vremena za oporavak, objašnjavajući zašto deseci profesionalnih sportskih programa i sportskih programa koledža kupuju strojeve.

232

http://www.fastcompany.com/most-innovative-companies/2013/industry/sports

317 6. Babolat Za posluživanje aseva svojim podacima prikupljanim o teniskim reketima. Tenis tvrtka Play & Connect prikuplja podatke iz senzora ugrađenih u ručku, koja obavještava igrače o njihovim performansama.

7. GE Healtcare Za svoj prijenosni ultrazvučni tech koji otkucava MRI pri hvatanju ozljede na licu mjesta. GE tehnologija je jeftina, bez zračenja te veličine laptopa. Radi na patentiranom softveru i značajkama poput GPS prateći kako pacijenti mogu pokretati svoje udove ispod monitora, čime liječnici mogu napraviti bolju dijagnozu.

8. CrossFit Za mnoštvom od 4.000 dvorane, posao s Reebok da lansira 150 pridruženih CrossFit dvorana diljem zemlje i 10 godišnjeg ugovora s ESPN za emitiranje CrossFit Games, tvrtkina verzija Olimpijskih igara.

9. Synergy Sport Za skretanje NBA i njenih izviđači na moć videa u realnom vremenu za analitiku stila Moneyball. Gigantska baza podataka uključuje i real-time video editiranje, indeksiranje i pristup usluga. Obožavatelji uključuju sportske novinare koji trebaju višu analizu kvalitete.

10. Cantor Gaming Za udvostručenje sportskog klađenja pomoću razvoja tehnologije koja preračunava izglede igre nakon svake predstave. Plus toga, ekskluzivni ugovor s Kalifornijskom industrijom trkaćih konja koji treba hladnokrvnost Cantora i njegove mobilne aplikacije kapitalizirati ako (ili kada) Kalifornija legalizira online poker kockanje.

14.4. Sportsko poduzetništvo i ekonomski razvoj

Bit sporta već dugo nije samo takmičarski uspjeh na igralištima ili stadionima, nego i ozbiljan posao, tako da sport postaje sve važnija globalna industrija, koja napaja rastući broj pobornika i rekreativaca. U toj industriji središnje mjesto zauzimaju sportaši, treneri, menadžeri, sportske organizacije, organizatori sportskih događaja kao jedinstveni promotori korporativnog biznisa, odnosno sponzora i to prije svega preko sportskog auditorija, kojim oni

318 vladaju. Sudionici u ovom poslu svake godine oko infrastrukturnih projekata, sponzorstava, prodaje karata, televizijskih prava ali i sportskih proizvoda obrću vrtoglave iznose. Po ocjeni analitičke kuće AT Kearny sportska industrija je 2011. godine bila vrijedna između 350 i 450 milijardi eura, što predstavlja nešto manje od jedan posto globalnog BDP-a.233 Koliko je sportska industrija značajna za ekonomiju neke zemlje odnosno svijeta uopće najbolje se vidi iz podatka da sport u Europskoj uniji stvara bruto dodanu vrijednost od 294 milijarde eura na godinu. Ova se vrijednost ostvaruje podjednako u proizvodnji i uslugama, a na njezinom stvaranju zaposleno je četiri i pol milijuna ljudi. Ne treba posebno naglašavati koliko sport i sportska industrija potiču razvoj i inovacije.

Koristi od sporta ima i turizam budući da se 12 do 15 milijuna međunarodnih putovanja u svijetu svake godine obavi samo radi praćenja sportskih natjecanja.

Najveća su tržišta za sportske artikle Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija, Njemačka i Španjolska. Stadioni i drugi sportski objekti generiraju više od tri milijarde eura bruto dodane vrijednosti u građevinskom sektoru. Neke investicije odnose se na gradnju novih objekata, a druge na obnovu i održavanje. Objekti za Olimpijadu 2012. stajali su 2,9 milijardi eura, a za Euro 2016. u Francuskoj koštat će oko dvije milijarde. Kad se natjecanja završe, sportski tereni služe rekreaciji svih građana i donose dobrobiti koje je teško izraziti u novcu, poput boljeg zdravlja i duljeg životnog vijeka.234 Velik je utjecaj sporta na gotovo sve ostale industrije: u njemu se odvijaju neprekidni i brzi valovi inovacija koji se potom hitro rasprostiru na različita tržišta i koriste u različite svrhe, drukčije od sportskih. Te djelatnosti obuhvaćaju tzv. uzlazne industrije, tj. one koje stvaraju proizvode i usluge potrebne sportu, te tzv. nizlazne industrije, tj. one kojima je sport važan izvor prihoda, poput medija, turizma, oglašavanja i sličnih. Sve te djelatnosti stvaraju u EU-u spomenutih 294 milijarde eura bruto dodane vrijednosti, što predstavlja oko tri posto ukupne bruto dodane vrijednosti Europske unije, od čega uzlazno nastaje 137 milijardi, a nizlazno oko 108 milijardi eura.

Doprinos sporta i sportske industrije razvoju izražen je u većini razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, a posebnog je značaja za zemlje domaćine velikih sportskih događaja. Stoga je i razumljivo što se mnoge zemlje bore kako bi dobile pravo domaćina takvih sportskih događanja.

Stope rasta sportske industrije u posljednjih desetak godina bile su veoma impresivne. Tako je u Njemačkoj stopa rasta sportske industrije iznosila oko 5% godišnje, što je za 3,5 puta brže od rasta njemačkog BDP-a. U Velikoj Britaniji je rast bio brži i iznosio je oko 6%, a dok je omjer ekonomskog rasta sličan onom u Njemačkoj. Treba posebno izdvojiti slučaj Rusije koja za 233 234

http://www.indikator.ba/index.php/ekonomija/25374-sportska-industrija-teska-oko-400-milijardi-dolara http://www.revicon.info/novost/14124/Sport-na-godinu-donosi-Uniji-294-milijardi-eura-nove-vrijednosti

319 sport svake godine izdvaja prosječno 53% više sredstava, a trend se nastavlja i danas. Na tom je tragu i Brazil koji je 2014. domaćin svjetskog nogometnog prvenstva i ljetnih olimpijskih igara dvije godine kasnije. U toj je zemlji rast sportske industrije u minulim godinama iznosi čak oko 7%.

Sport u užem smislu stvara na godinu 49 milijardi eura bruto dodane vrijednosti, a stadioni, sportske dvorane, bazeni, skijaške staze, sportski klubovi i slični izravno zapošljavaju oko 700 tisuća ljudi. Sve sportske aktivnosti generiraju u EU-u oko 7,3 milijuna radnih mjesta, što je oko 3,5 posto ukupnog broja zaposlenih. Veliki udio zaposlenih u sportu i sportskoj industriji pokazuje koliko je to radno intenzivna djelatnost i koliko je važna za povećanje zaposlenosti.

Pored toga, treba ukazati i na multiplikacijski efekt po kojemu svako novo radno mjesto u sportskom opskrbnom lancu otvara i 0,65 novih poslova u povezanim djelatnostima izvan sporta. Stoga mnogi industrijski sektori imaju koristi od sportskih djelatnosti, što se sve manifestira u prihodima po glavi stanovnika koji se kreće od 20 eura u Bugarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj pa do više od 300 eura u Luksemburgu.

Glavni prihodi sporta su u sponzorskim sredstvima i prodaji ulaznica. Sponzorska sredstva su u dvije godine iznosila skoro 46 milijardi dolara, dok je od prodaje ulaznica otprilike isto toliki.

Treba naglasiti da je prihod od prodaje ulaznica još i danas za mnoge glavni izvor prihoda te predstavlja skoro trećinu svih prihoda u sportskoj industriji. Međutim, tržište ulaznica je barem u najomiljenijim sportovima kao što su nogomet, formula 1 i američki sportovi, prezasićeno i može rasti samo povećanjem i izgradnjom novih objekata te iznalaženjem novih tržišta.

Na kraju treba naglasiti da je cikličnost karakteristika razvoja sportske industrije, koju svake dvije godine snažno obilježavaju najveći sportski događaji. Ti događaji uključuju zimske i ljetne olimpijske igre, koje redovno prate sve popularnija nogometna prvenstva - svjetsko u paru sa zimskim i evropsko u paru s ljetnim igrama. Samo vrijednost dovršenih infrastrukturnih projekata za Olimpijske igre u Londonu i evropsko nogometno prvenstvo u Ukrajini i Poljskoj je premašila 10 milijardi eura, dok je za Ljetne olimpijske igre u Pekingu utrošeno 42 milijarde dolara, a za Zimske olimpijske igre u Sočiju procjenjuje se da je utrošeno oko 50 milijardi dolara.

320

Cro Cop započinje sportski biznis u Vinkovcima Gotovo četiri godine trebalo je dr. Željku Kapulici, liječniku sportske medicine i stručnjaku za ishranu i metode treninga sportaša, da s partnerom Mirkom Filipovićem završi projekt sportske poliklinike, koji će u Vinkovcima uskoro biti otvoren. Poliklinika Nova proteže se na gotovo 1300 četvornih metara i pruža sve usluge sistematskih pregleda, ne samo za sportaše, već i za sve osobe koje se brinu o svom zdravlju. U njoj će raditi devet liječnika, osam medicinskih sestara i fizioterapeuta.

Planira se otvoriti i kamp za sportaše gdje će pokazati sportske mogućnosti uz pomoć znanosti.

(Flego, M., Cro Cop započinje sportski biznis u Vinkovcima, http://www.vecernji.hr/borilacki-sport/cro-cop-zapocinje-sportski-biznis-u-vinkovcima854517)

14.5. Žene u poduzetništvu u sportu

Žene u poduzetništvu općenito, pa tako i u sportskom poduzetništvu imaju značajnu ulogu, ali se istovremeno susreću s većim izazovima za pokretanje i održavanje svog biznisa nego muškarci. Rodna diskriminacija se doživljava s klijentima, dobavljačima, financijskim institucijama i zaposlenicima. Ipak, zanimljivo je napomenuti da, unatoč zaprekama žene su doživjeli veći uspjeh od muškaraca. Tako je utvrđeno da 60% tvrtki koje su pokrenule žene prežive prvih pet godina u usporedbi sa samo 40% onih koje su pokrenuli muškarci.235 Ono što pokreće žene s iskustvom u sportu da se upuste u poduzetništvo i uspiju moglo bi se sažeti u sljedeće:  Igranje u momčadskim sportovima ne samo da pomaže ženama da uspiju u poslu, već im omogućava da se vinu ravno na vrh. U tim sportovima nauče podjelu uloga i zajednički rad na ostvarenju ciljeva, a to povećava mogućnost njihove veće discipliniranosti i usredotočenosti s obzirom na spoznaju o međusobnoj ovisnosti i povezanosti. Sve je to veoma važna pouka za rad u poduzetničkom okruženju.  Sport nauči svakoga, pa tako i žene, da brzo razmišljaju i kreativno rješavaju probleme; on razvija pozitivan stav te osjećaj povjerenja u sebe i svoj rad, što onda rezultira i beskrajnom energijom koja je bitna za pokretanje uspješnog poslovnog pothvata.  Sport olakšava natjecanje dajući mladim ženama okus pobjede i poraza kojeg se inače mogu sramiti u drugim društvenim skupinama.

235

Curtis, J. (1994), Step to success, The Financial Post Magazine, Decembar, 8.

321 

Sport razbija rodnu dinamiku pa time pomaže ženama da mogu napredovati do najviše razine u biznisu.

Međutim, da bi sposobnosti žena došle do punog izražaja neophodno je uklanjati barijere koje im se nalaze na tom putu. Istraživanja su ukazala na tri područja ključna za uspjeh žena u poduzetništvu, a to su:236 1. smanjenje prepreka u životu žena 2. smanjenje prepreka u društvu 3. smanjenje barijera za uspjeh (1) Rad zasnovan na kućnom biznisu omogućio je ženama da organiziraju svoj radni raspored kako bi im omogućio više vremena za obitelj (npr. djecu, životne partnere, rodbinu) i za sebe (npr., volontiranje, čitanje, fizičke aktivnosti). Takav način rada pružio je veće mogućnosti izbora i osjećaj osnaživanja nad svojim životnim sferama, ali je istovremeno smanjio granice između rada, slobodnog vremena i obitelji. To znači da je dobivanje slobodnog vremena za sebe ili obitelj zahtijevalo provođenje manje vremena na poslu. To je kod žena dovelo do emocionalnih problema, a posebno onih koje su imale djecu koju je trebalo odvoditi do dječjih vrtića ili drugih ustanova. Da bi se sanirali ili smanjili ti problemi stvoreni su različiti oblici pomoći ženama bez kojih bi one teško bile uspješne u upravljanju vlastitim tvrtkama.

(2) Ženama se nisu smanjile barijere samo između njihovih životnih područja, nego i mnoge od onih koje prevladavaju u društvu. To im je omogućilo ne samo da razviju svoje vlastite tvrtke već i da zauzmu i visoke pozicije u sportskoj industriji, suglasno njihovom znanju, stručnosti i vještinama. Ovaj elitni status rezultiralo je osjećajem postignuća i moći za mnoge od njih. Međutim, treba kazati da su mnoge od žena na tim pozicijama izložene kritikama čak i svojih najbližih bez obzira na dobre namjere takvih kritika. No sve u svemu, s vremenom se rapidno smanjuju zapreke ženama u društvu i poduzetništvu općenito, pa tako i u poduzetništvu u sportu.

(3) Uobičajeno je da se uspjeh neke tvrtke mjeri ekonomskim mjerilima kao što su ROI, ROA, ROCE, ROVA i druga. Kada bi se tim mjerilima mjerio uspjeh tvrtki u sportu kojima su na čelu žene teško da bi se uvijek moglo kazati da su one uspješne. Stoga je u razmatranju uspjeha žena u poduzetništvu u sportu nužno primijeniti holistički pristup koji uključuje i druga mjerila kao što su: sposobnost korištenja kreativnost, iskušavanje nečega novog, biti u mogućnosti postići ravnotežu u životu, te sposobnost da se uzme vremena za sebe.

Redukcija navedenih barijera omogućila je ženama da pokažu svoje potencijale i zauzmu adekvatno mjesto u poslovnom svijetu. Godine 2002. studija koju je izradio zajednički fond Rehman, A. L., Sport, Fitness, and Recreation Entrepreneurship: "The Double-Edged Sword“, http://lin.ca/sites/default/files/attachments/CCLR9_07.pdf 236

322 tvrtke Oppenheimer otkrila je da je čak 82% žena na razini izvršnih direktora igralo organizirani sport u nižoj, srednjoj ili nakon srednje škole. Štoviše, gotovo polovica žena koje zarađuju više od 75.000 $ izjasnilo se kao "sportski".237

Sport i poduzetništvo u Emiratima Kad je Ravi Bhusari stigao u Dubaj veoma brzo je shvatio potrebu za rekreativnim sportskim ligama. Strastveni amaterski košarkaš iz Kanade, gospodin Bhusari uzeo je stvari u svoje ruke. Partnerstvo s Derv Rao, kolegom kanadskim emigrantom pokrenuo je 2007. godine Duplays , web portal za organiziranje zajednice rekreacijske sportske aktivnosti. Njihova je bila prva igra graničara između prijatelja. Danas Duplays ima zajednicu od preko 35.000 aktivnih igrača koji se natječu u više od 15 sportova.

Duplays radi sa školama i društvenim organizacijama na rezerviranju igrališta, polja i ureda za sportske događaje. U posljednjih nekoliko godina njihov je rad proširen partnerstvom s međunarodnim organizacijama i lokalnom samoupravom.

Na isti način na koji je Duplays odgovorio na potrebe sportaša koji žive u UAE, Sport360 je odgovorio na potrebe sportskih fanova.

Sportski dnevnik - jedine sportske dnevne novine na svijetu - pokrenut je kao odgovor na "nedostatak kvalitetnih sportskog pisanja" u lokalnim novinama, rekao je gospodin Brun. "[Druge] novine nisu bile uspostavljene za sport", rekao je gospodin Brun. "Njihovi uredi su zatvoreni u 20:00. Oni će izvijestiti o jučerašnjim, a ne današnjim zbivanjima. Za razliku od njih mi ostajemo otvoreni i davat ćemo najnovije rezultate."

"Mi smo vrlo brzo shvatili da je nedostatak pokrivenosti, a puno je interesa u lokalnim sportovima", rekao je gospodin Brun. "Ljudi su željeli pročitati o tome što se događa na razini zajednice, na razini škole, a nitko drugi nije to pokrivao."

Duplays i Sport360 su samo dva primjera poduzetničkog stvaranje valova u sportu. Trgovine sportskim dobrima i fitnes centri te sportske lige iskakanje su prema gore, kao dobro.

"Tu je zamah u sportu", rekao je gospodin Brun. "Mi smo vidjeli više ljudi koji se bave sportom nego prije 4 ili 5 godina.“ Svake godine sportska događanja privlače sve više i više ljudi. Postoji stvarna mogućnost za sportske poduzetnike. http://shelter.ae/profiles/blogs/snapshot-sport-and-entrepreneurship-in-the-emirates

237

Goudreau, J., The Secret To Being A Power Woman: Play Team Sports, http://www.forbes.com/sites/jennagoudreau/2011/10/12/secret-power-woman-play-team-sports-sarah-palin-megwhitman-indra-nooyi/

323

14.6. Poslovne prilike u sportu Milijuni ljudi diljem svijeta bavi se nekom vrstom sporta bilo profesionalno bilo amaterski u slobodno vrijeme. Svi oni imaju potrebu za određenom opremom, odjećom, obućom i prikladnim alatima što stvara široke mogućnosti poduzetničkim aktivnostima. Stoga je to doista obećavajuće područje za pokretanje poslovnog pothvata koji omogućava da se ne samo radi u svom omiljenom poslu već i da se zarađuje novac.

Industrija sporta dovele je u zadnje vrijeme do brojnih novih start-up – počevši od ideje poput pokretanja web stranica pomoću kojih se mogu prodavati sportski proizvodi, preko izgradnje sportskih prodavaonica, pa do prodaje materija koji su povezani sa sportom kao što su trofeji, medalje ili drugi dodaci. Uz to ne treba zaboraviti da licenciranje marki i sportski marketing danas predstavljaju rastuće niše u svijetu potrošača. Četiri su velika područja u kojima se mogu naći ideje za razvoj vlastitog poslovnog pothvata, a to su:238 (1) Sportska odjeća Odjevna industrija može često biti konkurentna, ali nagrade su često velike. Ako imate ukus za modu onda započinjanje svoje sportske linije odjeće može biti super. Vrhunska sportska odjeća u sportovima kao što su golf i tenis može dobro raditi i biti jaka niša za start-up. Za početak se preporuča online sa malom web stranicom za svoje proizvode i pristup društvenim mrežama kako bi se ti proizvodi promovirali i podigla svijest o brendu.

(2) Sportski kampovi Svake se godine mnoštvo ljudi, od djece do odraslih, žele pridružiti sportskim kampovima i poboljšati svoju kondiciju, pa bi stoga to mogao biti vrlo unosan posao, ako se može naći dovoljno broj zainteresiranih. Ti se kampovi mogu odnositi na različite vrste sportova počevši od od općeg fitnesa pa do natjecateljskih sportova, kao što je nogomet. Pri tom treba imati u vidu sezonski karakter ovoga posla.

(3) Iznajmljivanje sportske opreme Poslovi iznajmljivanja iako često imaju visoke početne troškove, mogu dovesti do velikog povrata, pa čak se voditi i od kuće. Riječ je o različitim sportovima sa kojima se ljudi namjeravaju baviti ali nemaju dovoljno novca za kupiti vlastitu opremu ili se namjeravaju baviti povremeno dotičnim sportom. Na primjer, sportovi kao što je klizanje može predstavljati veliku priliku za poduzetnika koji namjerava iznajmljivati opremu za taj sport.

238

http://ibusinessblog.co.uk/4-sport-based-business-ideas-to-start-in-2013/

324 I ovdje je važno imati u vidu sezonski karakter sportova, pa time i sezonski karakter iznajmljivanja opreme. Tako na primjer, iznajmljivanje čamaca može imati potražnju ljeti, ali je u zimi teško naći zainteresirane korisnike.

(4) Poduka iz sporta Sigurno je da onima koji se namjeravaju baviti sportom treba odgovarajući oblik poduke, pa stoga oni koji su osposobljeni za to mogu ponuditi taj oblik usluge. Taj oblik usluge ima male start-up troškove pa stoga predstavlja primamljivi poduzetnički pothvat. Glavni će trošak u ovom poslu biti u oglašavanju. Onaj tko se voli baviti sportom, ovo može biti ugodan posao, pa ako je to ono što nekoga zanima, onda on lako može svoj hobi pretvoriti u profitabilan posao.

U okviru ovih kao i drugih područja postoje beskrajne mogućnosti od kojih se u nastavku navode samo neke koje mogu pomoći u pokretanju poslovnog pothvata:239                                

239

How to Start Your Own Sports Massage Business (2/18/2014 2:42:36 AM) How to Start Your Own Sports Management Company (2/14/2014 10:50:56 AM) Starting Your Own Sports League Business (4/22/2013 10:23:52 AM) Starting a Sports Injury Clinic (4/17/2013 12:27:23 PM) Starting a Sports Card Shop (12/28/2012 12:20:06 PM) Starting a Sports Camp Business (12/26/2012 3:16:55 AM) Starting a Sports Coaching Line (12/12/2012 7:13:32 AM) Starting a Sports Academy (12/9/2012 7:20:40 AM) Online Sports Apparel Business (7/13/2012 11:27:43 AM) Owning a Sports Team (7/9/2012 11:36:35 AM) Business Side of Sports (7/3/2012 10:20:40 AM) Youth Sports Photography Business (7/3/2012 10:16:50 AM) Golf Club Cleaning Business (11/5/2011 9:11:37 AM) Opening a Paintball Field (6/6/2011 11:44:06 PM) How to Make Money from Soccer (5/7/2011 12:09:52 AM) Professional Athlete Endorsements (4/23/2011 5:03:08 PM) Sports Bar Design Ideas (4/13/2011 6:20:46 PM) How to Run a Fitness Boot Camp (1/30/2011 4:32:56 PM) Starting a Sports Photography Business (12/2/2010 8:52:29 PM) How to Start a Sports Handicapping Business (12/2/2010 6:38:06 PM) How to Start a Putt Putt Business (11/10/2010 8:16:15 AM) How to Start a Bookie Business (9/22/2010 5:18:54 PM) How to Start a Baseball Card Business (9/15/2010 11:07:31 AM) Starting a Miniature Golf Business (9/9/2010 7:57:09 PM) How to Start a Pilates Business (9/6/2010 8:39:51 PM) How to Start Volleyball Coaching Clinic (7/30/2010 4:23:56 PM) How to Start a Boxing Gym (7/19/2010 9:27:22 PM) How to Become a Boxing Trainer (7/19/2010 4:57:32 PM) Buying Used Bowling Pro Shop Equipment (7/19/2010 4:36:20 PM) How to Open a Bowling Pro Shop (7/19/2010 1:15:08 PM) Start a Walking Tour Company (5/31/2010 1:23:58 PM) Start a Sports Pub (5/29/2010 8:11:32 PM)

http://www.startupbizhub.com/sports-business-opportunities.htm

325                            

How to Open an Irish Dance Store (5/7/2010 12:05:10 PM) How to Open a Ballroom Dance Shoe Store (5/6/2010 1:46:36 PM) Open a Polo Clothing Store (4/22/2010 2:40:13 PM) Start a Sports Equipment Business (4/14/2010 11:31:39 AM) Starting a Kickboxing Store (3/30/2010 1:23:01 PM) How to Open a Sports Fan Store (3/25/2010 11:56:16 PM) Open an Online Boxing Store (3/3/2010 6:45:38 PM) Starting a Sports Complex Business (2/22/2010 6:40:07 AM) Starting a Hockey Store (2/13/2010 4:42:56 PM) How to Open a Latin Dance Store (2/13/2010 1:32:32 PM) Starting a Thai Boxing Store (2/9/2010 7:49:55 PM) How to Start Indoor Playground Business (1/25/2010 12:09:26 PM) How to Start Gymnastics Business (1/14/2010 2:10:24 PM) How to Become Sports Agent (1/11/2010 2:31:30 PM) How to Start a Basketball Online Store (1/8/2010 9:04:54 PM) Starting a Sports Apparel Store (12/25/2009 1:00:59 PM) Starting a Dance Studio Business (12/21/2009 4:18:40 PM) How to Start a Bowling Alley Business (12/19/2009 11:40:16 AM) How to Start Sports Bar Business (12/10/2009 1:10:50 PM) How to Become a Football Referee (11/17/2009 1:04:27 PM) Starting a Dance Store (9/8/2009 11:13:28 PM) Starting a Dance Coaching Center (9/2/2009 9:39:02 PM) Starting your own Gymnastics Equipment Supplying Biz (6/3/2009 2:39:28 AM) Start a Walking Club Business (5/13/2009 2:49:21 PM) Opening a Sporting Goods Store (5/6/2009 2:39:45 PM) Way to Crafting Business (4/1/2009 10:28:47 AM) How to Start up a Kite Store (8/30/2008 10:20:51 AM) Starting a Canoeing Instructor Business (7/26/2008 1:50:55 PM)

14.7. Studiji menadžmenta i poduzetništva u sportu Danas u svijetu postoje brojni programi studija sportskog menadžmenta koji su u stalnom porastu sukladno rastu sportske industrije. To naročito vrijedi za programe studija poduzetništva koji su zastupljeni gotovo na svim sveučilištima diljem svijeta.

Prvi program sportskom menadžment razvijen je 1966. na Sveučilištu Ohio čiju su se programi proširili diljem SAD-a i svijeta.240 Prema North American Society for Sport Management, postoji više od 200 programa sportskog menadžmenta u SAD-u.241 Ovaj rast je potaknuo potrebu za inovacijama u kurikulumu nastavnih planova sportskog menadžmenta i razvoj tečajeva (kolegija) koji su visoke kvalitete, bogati sadržajem i fleksibilni.

240

Vidi o tome Masteralexis, L. P. et al. (2008), Principles and Practice of Sport Management, 3rd edition, Mississauga, Ontario, Jones & Bartlett Learning, str. 19.

241 The North American Society for Sports Management website. All data retrieved on November 20, 2009 from: www.nassm.com.

326 Sportska industrija je treća najveća industrija u Sjedinjenim Američkim Državama, što čini više od 213 milijardi dolara godišnje u prihodima.242 U okviru te industrije naglašava se važnost sportskog turizma kao poticaja razvoju poduzetništva, ekonomskom utjecaju i rastu profitabilnosti. Kurtzman243 je kategorizirao poslove sportskog turizma u kategorije događaja, odmarališta, krstarenja, putovanja i znamenitosti - uz određene podskupine u tim kategorijama. Te podskupine, poput planiranja sportskih događaja i sportskih turoperatora, područja su koja su zrela za poduzetničke poduhvate.

Tako velika industrija kao što je sportska industrija zahtijeva obrazovane ljude koji će voditi razne tvrtke povezane sa sportom. Riječ je o brojnim velikim i malim tvrtkama kao što su na primjer, objekata klubova zdravlja, sportske arena i drugi objekti, prodavaonice sportske opreme, agencije sportskih ulaznica, sportski fizioterapeuti i niz drugih. Studenti sportskog menadžmenta izučavaju kolegije sportskog poduzetništva kako bi ovladali određenim vještinama koje su potrebne za rad u tvrtkama povezanim sa sportom.

Da bi se dobila predstava o kojim je to sveučilištima riječ na kojima se studira sportski menadžment na diplomskoj razini, u nastavku se daje prikaz 20 najbolje rangiranih studija sportskog menadžmenta: 1. University of Cape Town - Faculty of Commerce  Postgraduate Diploma in Sports Management 2. AISTS - EPFL (Swiss Federal Institute of Technology Lausanne), UNIL (University of Lausanne), UNIGE (University Geneva), and IDHEAP  AISTS Master in Sport Administration (MSA) 3. Fudan University School of Management - BI Norwegian School of Management  Fudan University - BI Norwegian School of Management Dual-degree (SPORTS) MBA 4. IE Business School  Master in Sports Management 5. University of Virginia - Darden School of Business  MBA Media, Entertainment & Sports Management Elective 6. KEDGE Business School  MS International Sport & Event Management 7. University of Alberta  MBA Specialization in Leisure and Sport Management 8. Pompeu Fabra University - idEC & Barcelona School of Management  Master in Sports Management and Direction 9. University of Technology Sydney - UTS Business  Graduate Certificate in Sport Management 10. San Diego State University  MBA Sports Business Management 11. Griffith Business School - Griffith University  Master of Business - Sport Management 12. Coventry Business School - Coventry University  MSc Sport Management 13. Audencia Nantes, School of Management - Audencia Group  MS Management des Organisations de Sport (MOS) 14. Groupe ISCAE 242 243

Howard, D., & Crompton, J. (2004). Financing Sport, Morgantown, WV, Fitness Information Technology Kurtzman, J. (2005). Sports tourism categories, Journal of Sport Tourism, Vol. 10, No.1, p. 15-20.

327  MBA Sports Business Management 15. Universität Bayreuth  MBA Sport management 16. University of Massachusetts  MBA/MS in Sport Management 17. MBA ESG  MBA spécialisé en Management du Sport 18. La Trobe Business School  Master of Management (Sport Management) 19. Faculty of Economisc University of Ljubljana  Master in Sport Management 20. University of Western Australia - Business School  Graduate Diploma in Sport and Recreation Management

Pored diplomskih studija iz područja sportskog menadžmenta, širom svijeta organizirani su i diplomski studiji iz poduzetništva što pokazuje kolika se važnost pridaje tom segment visokog obrazovanja.

Da bi se dobila predstava o kojim je to sveučilištima riječ na kojima se studira poduzetništvo na diplomskoj razini, u nastavku se daje prikaz 20 najbolje rangiranih studija poduzetništva: 1. Erasmus University Rotterdam  MSc Entrepreneurship & New Business Venturing 2. Babson College  MS Global Entrepreneurship Program 3. MIT Sloan School of Management  MBA Entrepreneurship & Innovation Track (E&I) 4. Copenhagen Business School - CBS  MSc in Organisational Innovation and Entrepreneurship 5. University of Pennsylvania - Wharton School  MBA Entrepreneurial Management 6. University of Cambridge - Judge Business School  Postgraduate Diploma in Entrepreneurship 7. Manchester Business School - Faculty of Humanities  MSc in Innovation Management and Entrepreneurship 8. Université catholique de Louvain - UCLouvain  Formation Interdisciplinaire en Creation d‘Entreprise 9. Grenoble Ecole de Management  MS Entrepreneurs - Pédagogie HEC Entrepreneurs 10. ESADE Business School  Master in Innovation and Entrepreneurship* 11. ESCP Europe Business School  MS Innover et Entreprendre / MS Innovation and Entrepreneurship 12. Cornell University  MBA Entrepreneurship and Innovation EI Concentration with the Entrepreneurship and Innovation Institute (EII) 13. University of Virginia - Darden School of Business  MBA Entrepreneurship, Innovation and Strategy 14. BI Norwegian Business School  MSc in Innovation and Entrepreneurship 15. SDA Bocconi School of Management  Master in Imprenditorialità e Strategia Aziendale 16. Nova School of Business and Economics - Universidade Nova de Lisboa  Innovation and Entrepreneurship

328 17. Northwestern University - Kellogg School of Management  Innovation & Entrepreneurship Major - Levy Entrepreneurial Institute 18. Maastricht University  MSc International Business - Entrepreneurship and SME Management 19. Purdue University - Krannert School of Management  MBA in Technology Innovation & Entrepreneurship 20. Aalto University  Master's Entrepreneurship

 Sportovi imaju jasne dobitnike i gubitnike. Poduzetnici jednako žele znati rezultat i osjećaj pobjede. Drugi dio ovoga je to da su pobjeda i gubitka veći dio života start-up. Svaki poduzetnik ne uspije, ali ne često. Većina sportaša također ne uspije često pa su se prilagodili tome kako se nositi s tim neuspjehom, baš kao što su se prilagodili tome kako se nosi i sa svojim uspjehom.  U sportu, pobjednici proizvode veće pritiske i postavljanje ljeestvice na progresivno višu razinu.

Pobjeda u start-up svijetu donosi nove izazove, kao što su zapošljavanje i upravljanje novim zaposlenicima i rukovanje rastuće potrebnim potporama korisnicima.  Sportovi su oblik kreativnosti. Ljudi poduzetničkog razmišljanja vole stvarati stvari i riješavati probleme sa svojim kreacijama. Gledaju situaciju i vide priliku koju drugi ne prepoznaju, a zatim nalaze vješt kreativni odgovor - to je tajna uspjeha u sportu i izgradnji tvrtke.  Veliki sportaši kao da se sami guraju. Po definiciji, poduzetnik je netko tko vjeruje da može napraviti stvari bolje od onih stvari koje se trenutno rade. Neki ljudi to zovu arogancija, ali najčešće je to samo vrhunsko povjerenja u svoje sposobnosti. Veliki sportaši i poduzetnici trebaju to samouvjerenje.  Sportaši imaju apetit za preuzimanje rizika. Iako ne vjerujemo da su većina uspješnih poduzetnika samo ludi preuzimači rizika, vjerujemo da oni imaju određeni apetit za preuzimanje rizika. Sportaši moraju donositi trenutne odluke koje će promijeniti tijek natjecanja. Poduzetnici donose svakodnevno odluke koje će utjecati na svaki aspekt postojanja tvrtke.

(Kuegler, T., Ask the Expert: Translating Sports to Entrepreneurship, E:\ASK THE EXPERT Translating Sports to Entrepreneurship New Hampshire Ask The Expert.mht)

329 Tajna da se bude moćna žena: Igrajte u timskim sportovima Kada je Beth Brooke bila mlada djevojka dijagnosticirana joj je nasljedna bolest zbog koje su liječnici ustvrdili da nikada više neće ponovno hodati. Međutim, ona je prije odlaska na operaciju sebi obećala da će opet ne samo hodati već i trčati, te se nadala da će postati jedna od najboljih mladih sportaša koje je svijet vidio. Zapravo, ona je odigrala nekoliko timskih sportove na svojoj srednjoj školi u Indiani, zaradila više MVP nagrada i uspjela diplomirati kao najbolja u klasi.

Brooke je otišla igrati košarku na Sveučilištu Purdu u svojoj rodnoj državi, te izjavila za Forbes da je igranjem loptom učila svoju disciplinu, fokus (koncentraciju) i kako da radi kao dio tima. Danas je globalni potpredsjednik za javnu politiku mega-računovodstvene tvrtke Ernst & Young, a ove godine je imenovan jednim od 100 najmoćnijih žena svijeta. Igranje u timskim sportovima u školi ne samo da pomaže ženama da uspiju u poslu, već im omogućava da se vinu ravno na vrh.

PepsiCo predsjednica uprave Indra Nooyi igrala je kriket u svojoj rodnoj Indiji; Kraft Foods CEO Irene Rosenfeld igrala je u četiri srednjoškolske momčadi i košarku na Sveučilištu Cornell u New Yorku; a SEC predsjednica Mary Schapiro igrala je lacrosse i hokej na travi na Franklin & Marshall College u Pennsylvaniji. Sportski im je background usadio vrijedne lekcije za upravu, mentalnu i emocionalnu žilavost i sposobnost da govore ključni poslovni jezik nejasan onima koje ne "pokreće" sport.

"Sada vidimo rezultate i koristi od glave IX", kaže Sue Rodin, osnivačica profesionalne skupine Žena u sportu i natjecanjima (WISE). 1972 US obrazovni amandman dopušta curama pravo na ravnopravno sudjelovanje u svim školskim aktivnostima, uključujući i sportske programe. Jedna od njegovih ranih korisnica, Lynn Laverty Elsenhans igrala je na Sveučilištu Rice u prvom ženskom Međufakultetskom košarkaškom timu sredinom '70-ih. Ona je kasnije postala prva žena koja je pokrenuti veliku naftnu tvrtku, a sada radi kao predsjednica uprave kompanije Sunoco čija je vrijednost prodaje 40 milijardi dolara. "U momčadskim sportovima učite podijeliti uloge i raditi zajedno prema zajedničkom cilju, a to je ogromna pouka na radnom mjestu", kaže Rodin. „ To povećava mogućnost da će te biti vrlo disciplinirani i usredotočeni, znajući da drugi ljudi ovise o vama“.

Sa svojim suprugom, tech superstar Weili Dai suosnovčica je 1995. Marvell Technology Group, tvrtke koja je narasla na godišnji prihod od 3,6 milijardi dolara. Osim što je čini milijarderkom, tvrtka je sada jedan od vodećih svjetskih proizvođača "fabless" poluvodiča i radi s klijentima kao što su Apple, Samsung, Toshiba i Western Digital. Dai ima iskustva od pet godina igranja polu-profesionalne košarke u Kini, u dobi od devet do 14 godina, a to je iskustvo osnova za njezin poslovni uspjeh. "Košarkaški teren je temelj za sve", rekla je Dai. Ona je ustvrdila da ju je košarka naučila razmišljati kako brzo da stane na svoje noge, da bude kreativni rješavač problema, da ima pozitivan stav i da osjeća povjerenje u sebe i svoj rad. To joj je dalo beskrajan energiju - bitnu za pokretanje uspješnog start-up. "To je ono što mi je u poslovnom svijetu dozvoljeno raditi 24/7", rekla je ona.

"Sport vas uči izdržljivosti", slaže se Susan Spencer, bivša generalna direktorica Philadelphia Eaglesa . "U korporativnoj Americi sve je psihičko zlostavljanje, ali [te žene] imaju povjerenje da to mogu poduzeti." Spencer, prva i jedina žena koja radi kao GM za profesionalni nogometni tim. Sport olakšava natjecanje dajući mladim ženama okus pobjede i poraza kojeg se mogu sramiti u svojim drugim društvenim skupinama, kaže Spencer.

330 Za one žene koje se nikada nisu bavile sportom, Spencer savjetuje da nauče barem jedan - nogomet, bejzbol ili košarku. "Naučite pravila i uvjete igre, gledajte vođu, a zatim se pridružite", kaže Spencer. "Znajte da sport razbija rodnu dinamiku i može pomoći ženama da dospiju na sljedeću razinu."

Pitanja: 1. Što je pomoglo ženama u njihovom usponu do visokih poslovnih pozicija?

2. U čemu se ogleda doprinos sportskog iskustva njihovom uspjehu?

3. Kako objašnjavaš povezanost sporta i poduzetništva?

4. Navedi primjere uspješnih sportaša koji su ujedno i uspješni poduzetnici?