mons. Bandera

š

č š

ć š

mons. Josip Bandera / 70. godiťnjica svećeniťtva

,,

ĹĄ

ĹĄ

Ä?

ĹĄ

Ĺž

,

obri duh Trmauntane, Ĺživ a legenda, Ä?uvar T ramuntane, to su samo neka od odreÄ‘enja koja se vezuju uz mons . Josipa Banderu, Ĺžupnika u B elom, na glavi otoka Cresa, kako to kaĹže latinski naziv B elog – Caput Insule.

Sve oko o vog Ä?ovjeka je posebno i tako doĹživljav aju mnogi. PotvrÄ‘uje se to u poĹĄto vanju Ĺžupnika Bandere, koji će 8. srpnja ove godine pr oslaviti 96. r oÄ‘endan, a 21. lipnja punih 70 godina nepr ekinutog sv ećeniĹĄtva. P redano sluĹži B ogu i nar odu, nagradile su ga i svjeto vne i cr kvene vlasti.

Dan uoÄ?i 90. rodendana S veti Otac I van P avao II. imeno vao je mons. Josipa B anderu apostolskim protonotarom, ĹĄto je najviĹĄe crkveno pr iznanje sv ećeniku – Ĺžupniku.

U povodu 60 godina svećeniťtva, predsjednik S tjepan M esić odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a 2007. godine dobio je najviťe priznanje Grada Cresa, Priznanje Frane Petrića.

Od 1914. godine , kada se r odio, mons. Bandera je Şivio samo na otoku Cresu i u Zadru, gdje se ťkolovao od sv oje 12. godine do kraja studija teologije 1940. godine. O d kolega s kojima se ťkolovao u Z adru nitko viťe nije Şiv . Ispratio je mnoge biskupe . Rođen je za vr ijeme pape Pija X., a sa-

daĹĄnji papa B enedikt XVI. je ĹĄesti papa kojem sluĹži. Prvi put vidio je papu 1940. godine i to Pija XII., a potom i papu P avla VI. s kojim se slikao za njego va posjeta Hr vatskoj i Rijeci.

Âť Ĺž ÂŤ !

O njemu je snimljen dokumentarni film, ÂťM oja T ramuntanaÂŤ, njegov Ĺživ ot, a nadasv e njegova osobnost, po vod su da se don Banderu posjećuje, po ziva, intervjuira, a na sv e to on pr imjećuje kako nema tu niĹĄ' posebno, kaĹže da nije bio ni za to da se radi feĹĄta u povodu 70 godina s ve ćeniĹĄtva i uz osmijeh dodaje: – ZnaĹĄ, ja sam ti u B elom protiv svoje volje, mene ti je biskup dekretom 1949. godine poslao najprije na U nije, a potom u Orlec i Vranu, pa u B eli i to privremeno, dok se naÄ‘e zamjena za pr otjeranog Ĺžupnika! Davno sam trebao u penziju, joĹĄ 1985. godine i trebao sam biskupu tada dati ostavku, ali nisam, a nema biskup ni koga poslati u B eli, na T ramuntanu – pojaĹĄnjava nam dugovjeÄ?ni Ĺžupnik koji ne samo da u desetom desetljeću ne pomiĹĄlja na mir ovinu, nego sluĹži u Ä?ak tr i Ĺžupe – Belom, D ragozetićima i P redoťćici.

Svake nedjelje u sv a tr i mjesta drĹži mise . G uĹžve u cr kvama nema, ali upr avo njegova sluĹžba

svjedoÄ?i da mjesta na Tramuntani, iako opustjela, joĹĄ uvijek post o j e.

U njegovoj Tramuntani nema niti jedne sluĹžbe koja r edovito dolazi i ima uredovni dan u sv akom od njih, jedini ÂťsluĹžbenikÂŤ je sluga BoĹžji, don Bandera. Kada je poÄ?eo, u B elom je bilo 1.200, u Dragozetićima 500, P redoťćici 100 ljudi.

Danas u sva tri mjesta brojka jedva prelazi stotinu. Don Bandera je bio svjedokom nestajanja, gaĹĄenja, desetaka naselja na T ramuntani.

Mnogi su otiĹĄli, svi u suzama, jer nije lako ostaviti r odni kraj i r odnu kuću, kaĹže don B andera i be z zadrĹĄke zakljuÄ?uje da mu nije Ĺžao ĹĄto je ostao, makar biti pr orok u svom mjestu nikada i nigdje nije lako. Poziva i povoda da ode bilo je mnogo.

"

Otac i dva brata bila su u Amer ici, po zivali su ga Bejani koji su se iselili u Italiju, A ustraliju. Kada je konaÄ?no 1966. godine dobio pasoĹĄ putovao je , ali se uvijek vraćao i dalje sluĹžbo vao u svom rodnom mjestu u uvjetima komunistiÄ?ke vlasti, kojoj nije bio naklonjen, a ona njemu joĹĄ manje. Iako je pr omijenio nekoliko drĹžav a, jer r oÄ‘en je pod Austrijom, ĹĄkolovao se pod Italijom, za njegova Ĺživota postojale su tri Jugoslavije – K ra ljevina SHS, Kr aljevina J ugoslavija i SFRJ, doÄ?ekao je i samostalnu Hr vatsku, ali najveći dio Ĺživota i sluĹžbe bio je pod komunistima, a Âťnisu me voljeliÂŤ, kaĹže don B andera. No, o komunizmu danas i svemu ĹĄto je pod njim trpio ne govori ni s gorÄ?inom, a kamo li s mrĹžnjom. Drago mu je ĹĄto su mnogi koji su, kao komunisti pri vlasti, stalno osluĹĄkiv ali ĹĄto radi i kako pr opovijeda, pri kr aju Ĺživota ponovno doĹĄli u okrilje vjere i napustili komunistiÄ?ku ideologiju. A za komuniste je don Bandera bio od onih, kako se to voljelo nazivati, unutarnjih neprijatelja.

O njegovoj kriminalnoj proťlosti pisao je i Novi list 1953. godine kada je na sudu u M alom Loťinju Şupnik osuđen na sedam mjeseci zatvora, jer da nije platio porez!

Međutim, u Şalbenom postupku odluka je poniťtena, a mons. Bandera oslobođen optuŞb e.

Ĺž

Ş ć

Ali nije to bio kraj sudskim procesima. S vako malo stizale su neke novÄ?ane kazne i s njima pr ijetnje zatvorom od pet, sedam, petnaest, mjesec dana. K aĹže don Bandera, komunisti su mislili da mi u cr kvi stalno go vorimo pr otiv njih. Nije da se nije go vorilo, ali bilo je toga mnogo manje nego ĹĄto su komunistiÄ?ke vlasti optuĹži va le.

KaĹžu Bejani da prije nego ĹĄto bi don Bandera zavrĹĄio misu, o tome ĹĄto je propovijedao v eć su znali u Malom LoĹĄinju. Kad mu je dosadilo plaćati, don Bandera je jedne godine odluÄ?io , umjesto no vÄ?ane

Č

ĹĄ

Ä?

ć Ä?

kazne, u prĹžun u M ali LoĹĄinj: – A znaĹĄ kako je u prĹžunu, loĹĄa hrana, loĹĄi kr eveti, sr ećom bilo je ljeto pa nije bilo hladno. Ne moren reć, nisu me poslali delati, pustili su mi molitv enik, ali kad sam tr aĹžio knjigu o S tepincu, oni mi donijeli onu koju su komunisti napisali - uz osmijeh komentira sv oje zatvorske dane don B andera, koji je no vÄ?ane kazne plaćao i kaznu u prĹžunu sluĹžio zbog r aznih ÂťopasnihÂŤ razloga, pa je tako suÄ‘en jer nije prijavio procesiju, koje nije ni bilo, nego je jednu djevojÄ?icu poslao da po kućama nosi kip Majke BoĹžje. U objaĹĄnjenju jedne presude stajalo je da je ÂťpsihiÄ?kim sredstvima prisilio jedan br aÄ?ni par da se oĹženi u crkviÂŤ. K aĹžnjen je bio jer je organizirao pokop pr ije nego je obavijest o smrti dobio nar odni odbor. Umjesto Ä?etir i dana zatvora izabr ao je plaćanje no vÄ?ane kazne kada je osuÄ‘en jer Âťu odreÄ‘enom roku nije p ro duĹžioliÄ?nu kartuÂŤ. Priveden je i

nakon jedne mise na kojoj je u povodu blagdana propovijedao o Kristu Kralju, a netko ga prijavio da je za kralja Petra i kraljevinu! Pa iako je na raÄ?un komunista skupio i zatvorsko iskustvo, s padom komunizma don Bandera njihove simbole nije ni palio ni razbijao, nego je lijepo veliku crvenu zvije zdu, koja je godinama stajala na mjesnom trgu, pospremio u svoju arhivu i pridruĹžio je venecijanskom lavu, koji je takoÄ‘er uklonjen s trga, kao joĹĄ jedan podsjetnik na prolaznost sustava i ideologija.

# Ĺž

!

Iako kaĹže da komunistima ne duguje niĹĄta, a oni njemu mnogo , mons. B andera im najmanje zamjera ĹĄto su r adili njemu, ali teĹĄko prihvaća ono ĹĄto su uÄ?inili Tramuntani, budući da je upr avo pod komunistima sjeverni dio otoka Cresa doĹživio egz odus i od tog vr emena se praktiÄ?no ovaj kraj nije oporavio.

- Ljudi su Tramuntanu napuťtali, a s njom i dio sebe . Odlazili su u nepoznato i no vo, nitko nije odlazio sretan. Nisu znali je zik, nisu znali kamo idu, sr ećom naťi su se ljudi dobro snaťli i u no vim svjetovima sebi i svojoj djeci osigurali dobar Şivot. Mnogo im je u tome pomogla vjera, jer su u vjer i uvijek nalazili motiv i utjehu, a crkva je naťim ljudima u svijetu uvijek pomagala govori don Bandera i Şalosno konstatira kako mu najteŞe pada to ťto Tramuntana ima sv e manje ljudi, ťto vidi da njegovo mjesto umire, a nema nadu da će se to popr aviti.

Koliko god iskustv a imao, ne moŞe predvidjeti niti zamisliti kako će u budućnosti izgledati o vaj kr aj. B rine ga i to ťto je vjer e i duhovnosti sve manje i ťto je sve materijalizirano. Mladi se otuđuju od roditelja, roditelji od djece, napr edak i tehnologije ne pomaŞu u duhovnosti.

$ ć

- L judi su nekada o teoriji vjer e znali mnogo manje, ali su bili viĹĄe duhovni. D anas ljudi postaju sv e viĹĄe tjelesni i okr enuti materijalnom, ali to im ne donosi ispunjenje i zadovoljstvo. Zaboravili su biti gospodari svoga tijela, Ä?ovjek postaje slab i popuĹĄta, mor al gubi pred materijalnim, a kad pada mor al, pada sv e - kaĹže don Bandera. - I stovremeno u svijetu materijalnog sve je viĹĄe sir omaĹĄnih, ljudi su dovedeni u situaciju da nemaju za kruh, nakon ĹĄto su odr adili cijeli radni vijek, od mir ovine ne mogu Ĺživjeti, to je Ĺžalosno - kaĹže .

No i o ve teĹĄke prilike i slabljenje vjere i duhovnosti nisu oslabili vjeru i volju Ĺžupniku Tramuntane, koji je kao svoje srediĹĄte uzeo prihvaćanje svakog Ä?ovjeka, svih ljudi, stoga za sebe v oli r eći da je Âťcittadino dell tutto mondoÂŤ – graÄ‘anin svijeta: – Svećenik mora prihvatiti svakoga i biti za svakog Ä?ovjeka. KatoliÄ?ka

crkva je univerzalna, nema granica.

Nacionalizmi su nesreća, jer nacionalist vidi samo sebe, svoja prava i stavlja ih ispr ed prava svih dr ugih. ÄŒovjek ljude ne smije dijeliti po tome odakle su doĹĄli i koje su vjere, treba biti otvoren, svoje cijeniti, voljeti, Ä?uv ati, ali r azumjeti i pr ihvaćati razliÄ?itosti. Evo, vidiĹĄ m ene, roÄ‘en sam kao Austrijanac za vladavine cara Franca Jozefa, ime mi je Josip i G iuseppe, otac i brat su mi pokopani u Americi, majka i sestre u B elom. K ako se osjećati dr ukÄ?ije nego graÄ‘aninom svijeta. To je danas, kada je svijet globalno selo, joĹĄ vaĹžnije - kaĹže don Bandera, Ä?iji Ĺživotni interesi prelaze okvire otoka na kojem Ĺživi, koji v oli i kojem je posvećen u cijelosti. Ali to ga ne prijeÄ?i da sumirajući utiske sa svojih putovanja zakljuÄ?uje kako je svijet i na drugim mjestima lijep.

Ä‘

Tijekom dva posjeta Americi devet mjeseci je proveo u toj zemlji za koju kaĹže da je treba vidjeti. ViĹĄe od Amerike don B anderi se svidjela Australija, a tijekom tri mjeseca koliko je proveo gledajući nebo drukÄ?ijih zvije zda obiĹĄao je pola australskog kontinenta. M irna, velika i posebna, A ustralija je zemlja u koju bi najviĹĄe volio ponovo otići i ostavila je na njega jak utisak, a priroda joĹĄ jednom potvrdila Boga.

U Europi don Bandera je rado odlazio u Italiju, Ĺ vicarsku, Francusku.

Iako je pr aktiÄ?no cijeli Ĺži vot proveo na otoku i to njegovom gotovo najizoliranijem dijelu, don Bandera se ne Ĺžali na samoću i kaĹže kako moĹžeĹĄ biti u samoći i kada si okr uĹžen s mnogo ljudi i dogaÄ‘aja. P omanjkanje ljudi i do gaÄ‘aja ostavilo mu je pr ostora za Ä?itanje, uÄ?enje , molitvu, pr omatranje, doĹživljavanje prirode. Pa ako je don Bandera bio uskraćen za sve ono ĹĄto donose velike sredine i veliki gradovi, nije bio uskraćen za ljepotu prirode. S toga priÄ?a o don Banderi neizostavno ide s pr iÄ?om o Tramuntani, sjev ernom dijelu oto ka Cresa, koja svojim specifiÄ?nostima pridonosi da je o vaj otok meÄ‘u najvrjednijima na M editeranu i E uropi. G raÄ‘aninu svijeta, u nastojanju da r azumije sve ljude , sigur no je pomogla i bioraznolikost Tramuntane, razliÄ?itost njenih biljnih i Ĺživotinjskih vrsta, koje Ĺživ e u skla du nadopunjav ajući se u ljepoti, dajući jedni dr ugima smisao. Sve ih nadlijeću kr aljevi nebeskih visina, bjeloglavi supo vi. P rirodu i ljude , obiÄ?aje, proĹĄlost i sadaĹĄnjost, po vezuje mons . B andera, svećenik koji bez unaprijed napisane propovijedi ĹĄalje por uke nade i vjer e iz sr ca arhetipa o voga jedinstvenog pr ostora, i kaĹže Âťnisam ja kr iv ĹĄto dugo ĹživimÂŤ, a na pitanje ĹĄto nam novoga iz golemog iskustva moĹže r eći, mons. B andera poduÄ?av a: - N ema novog, postoje samo tajne .

Ira CupaÄ? Marković

,,

ĹĄ

ć ť ť

mons. Josip Bandera / 70. godiťnjica svećeniťtva

ĹĄ

+

arstvo boga P ana, i S ilvana, i S atira i malih, obijesnih Macmalića...

Tramuntana nisu sela, nego rasijani i udaljeni brojni stanovi na nekadaĹĄnjim veleposjedima bogatih creskih patricija.

Gospodar je na stanu imao svoju kuću u koju je svr aćao i boravio, na stanu je bila kuća za obitelj gospodareva b ra va ra, Ä?uvara njegovih stada i nadglednika dobara, nastambe za pastir e i radnike, gospodarske zgr ade,

,,

ć

ĹĄ

Ä?

! ć Ş Ş Ş

staje, sjenici, tor ovi i gumna, gdje se vijalo Ĺžito i tukle gr ahorice.

Od Ä?ega su Ĺživjeli latifundi na Tramuntani? Od paĹĄe i o vaca, od sjeÄ?e ĹĄume i izv oza dr va, od pÄ?ela i meda, od tr adicionalnog lova, a u moder no doba i od eksploatacije boksita, r ude za pr eradbu aluminija.

Sve proizvode trebalo je do vući strminama do mor a gdje su Ä?ekali usidreni brodovi.

Povijesna Tramuntana bez mehanizacije bila je muka i znoj .

Danas, kada su uknuti latifundi,

tko će se muÄ?iti i kulaÄ?iti i tko će samotovati po stano vima Tramuntane?! Tramuntana je danas krajolik bez ljudi.

Ujesen 1994. joĹĄ je na stanu Niski, okr uĹžena beskr ajnom tiĹĄinom, tr ajno stanovala samo jedna star ica. Nju sam naĹĄa o, ne - nju sam nanjuĹĄio po v onju dima s njenog star inskog ognjiĹĄta, na kome mi je kao dobra ostarjela vila htjela skuhati crnu kavu. O na po cijeli dan moli i sama sa sobom na glas ra z g voa ra .

Najudaljeniji stan je K onac. Tamo po sluĹžbi Ĺživi jedna obitelj i radnici koji sluĹže u r ezervatu veprova, zemljiĹĄtu ograÄ‘enom ĹžiÄ?anom mreĹžom. Oni su tu da doÄ?ekaju vas s autima i psima, s dalekozorima i lo vaÄ?kim puĹĄkama ne bi li ĹĄuma odjeknula laveĹžom i pr askom.

Dok jurite k sv ojim veprovima ili dok sabr ano, korak po kor ak, ubirete gljive, ĹĄumsko v oće i sv oje dojmove, najednom uz put otvara se usr ed ĹĄume krÄ?evina, z elena ravnica s o vcama i pÄ?elinja-

cima. Tu su i pr azne, napuťtene kuće s ur uťenim krovovima. Gle, u toj osami ima i star a crkva sv.

Ivana Krstitelja, onog br adatog sveca s dugom, ner ezanom kosom nazireja, odjevena u kostr ijet od devine dlake koji se u palestinskoj pustinji hr anio divljim medom i skakav cima. Ni ovdje u Tramuntani jelovnik mu ne bi bio raskoĹĄan, no bio bi bogatiji svim onim ĹĄto nam daju o vce i ĹĄuma.

Branko FuÄ?ić, Apsyr tides, TZO Mali LoĹĄinj, TZO Cres, Mali LoĹĄinj, 1995., str . 18. - 19.

Ä?

/

abrijela i J osip-Ä?ino Ve l Ä? i ćroÄ‘eni su u P redoťćici, Ĺživjeli su i r adili u Rijeci, a umir ovljeniÄ?ke dane pr ovode u mjestu sv oga djetinjstva i desna su r uka don B anderi. Naime, ureÄ‘uju mjesnu crkvu, g. Ä?ino zv oni i pjev a na misama nedjeljom. M ons. Bandera je ovaj otoÄ?ni br aÄ?ni par vjenÄ?ao i kaĹžu kako pr ema njemu imaju duboko poĹĄtovanje zbog sv ega ĹĄto je uÄ?inio za T ramuntanu: – Don Bandera Ĺživi za Tramuntanu i njene ljude. On o nama zna sve, ali ne samo o nama koji smo ostali, nego i o iseljenim ljudima s Tramuntane. On je Ĺživa enciklopedija, dobri duh koji Ä?uva i povezuje i zadivljujuće je da sva ova desetljeća i unatoÄ? svojoj visokoj Ĺživotnoj dobi, redovito dolazi i odrĹžava mise nedjeljom u Belom, Dragozetićima i Predoťćici. Svejedno je li kiĹĄa, snijeg, vrućina, don Bandera dolazi i svojom propovijedi daje Ĺživot i nadu. U naĹĄoj crkvi u Predoťćici, kojoj pripadaju i Vodice, svega je devet Ĺžupljana, za blagdana svetog BlaĹža, zaĹĄtitnika, dolazi i pedesatak ljudi, mnogo se toga promijenilo, ali monsinjor je konstanta.

U njegovim propovijedima nema filozofiranja, sve je jednostavno, iskreno, rijeÄ?i se upijaju i r azumiju, lako dopir u do vjer nika. On ima posebnu ener giju, uz njega se

naprosto drukÄ?ije osjećate, zraÄ?i pozitivnom energijom. Njegove rijeÄ?i imaju snagu utjehe , a don Bandera je Ä?ovjek velike ĹĄirine, on prihvaća, prilagodljiv je i r azumije. Njegove sprovodne mise su posebne jer on pokojnika po znaje, misa bude posv e personalizirana pa opraĹĄtanje dobiva posebnu dimenziju upravo zbog pr opovijedi don Bandere, kaĹžu nam G abrijala i Ä?ino i zakljuÄ?uju kako je zbog posebnosti njegove osobnosti jako teĹĄko naći pr ave rijeÄ?i koje će doÄ?arati njegovu snagu i v eliÄ?inu, a istovremeno i jednostavnost svećenika koji je Ĺživ ot posvetio svojim ljudima i sv om kraju.

– ť

ć

Aldo VelÄ?ić iz Vodica poznaje don Banderu od r oÄ‘enja i kaĹže kako mons. Bandera svoje ljude pozna u duĹĄu: – Uvijek je bio pr istupaÄ?an, volim dolaziti na mise u P redoťćicu. Don B andera za sv akog ima razumijevanja i vr emena, prihvaća ljude kakvi su i zato uz njega ne osjećate nikakv e tenzije, kaĹže Aldo VelÄ?ić.

Anton Bandera iz Vodica sjeća se don B andere joĹĄ iz vremena kada je na misu u P redoťćicu dolazio na magar cu, a kad je KrÄ?ka biskupija nabavila motocikl, nekada ga je i v ozio motorom do Dragozetića i B elog:

– Don Bandera je Ä?o vjek koji zna reći i pr imiti, voli se ĹĄaliti i on je napr osto naĹĄ svećenik. Malo je ljudi koji su o vako hrabro proĹĄli kroz Ĺživot kao on, koji nas nije napustio ni u komunizmu pod kojim mu nije bilo lako . Njemu niĹĄta za T ramuntanu i njene ljude nije teĹĄko , on je za Ĺži vota postao heroj i legenda, kaĹže Anton Bandera.

Ä?anino SuÄ?ić – Mornarić roÄ‘en je u mjestu K onec na naj-

sjevernijem dijelu Tramuntane, koju je napustio s Ä?etir i godine kada je s r oditeljima otiĹĄao Ĺživjeti u Rijeku, a s 20 godina vr atio se na otok i Ĺživi u C resu. Za don Banderu kaĹže da je otac T ramuntane, Ä?ovjek koji personalizir a ono najbolje u ljudima – upornost, ljubav, vjeru, nadu, r azumijevanje, opraĹĄtanje, prihvaćanje, spremnost na ĹĄalu i humor , pomoć kada je najteĹže: – Kao dijete sam za ljetne i zimske praznike redovito dolazio na otok mojim nonićima. Slike djetinjstva su meÄ‘u najljepĹĄima koje nosimo u sebi, a meni su neizbr isivi upravo ti doĹživljaji s Tramuntane, a Tramuntana ne postoji bez mons. Bandere. O njemu sam kao dijete sluĹĄao mnogo priÄ?a, anegdota, ali najviĹĄe su mi se usjekle one o njegovoj predanosti ljudima i pozivu. Osim ĹĄto je u svim vr emenskim uvjetima, pjeĹĄice i na magarcu obilazio svaki kutak Tramuntane, a mise neizostavno drĹžao u tri Ĺžupe, don Bandera je prva desetljeća svoje sluĹžbe odraÄ‘ivao i u teĹĄkim uvjetima komunizma i pamtim neke zaista straĹĄne priÄ?e iz tog vremena. Jednom su ga, dok je pjeĹĄice iĹĄao po Tramuntani, negdje oko Niske gaÄ‘ali kamenjem, bio je ozlijeÄ‘en i morao potraĹžiti lijeÄ?niÄ?ku pomoć, al se nije dao , iĹĄao je dalje, uvijek iznova s vjerom i nadom u ljude i dobr o. Bilo je mnogo takvih situacija, ali oÄ?ito je , one su ga samo ojaÄ?ale.

Preko ljeta su u B eli kod monsignora dolazili sjemeniĹĄtar ci, i naĹĄ kardinal je kao djeÄ?ak ljeto proveo u B elom kod don B andere, koji meÄ‘u sv ojim brojnim odlikama, ima i or ganizacijske sposobnosti. Sve bi or ganizirao i svaka obitelj je sudjelo vala pa su tako za mlade iz sjemeniĹĄta jedni nosili ribu, drugi janjca, tr eći vodu... Moj nonić je bio zaduĹžen za drva, pa sam s njima na to varu u Beli nosio dr va da teta D uma moĹže kuhati, pr isjeća se Ä?anino SuÄ?ić-Mornarić za kojeg je mons .

Bandera najjaÄ?a kar ika Tramuntane i B elog, koji po vezuje one kojih viĹĄe nema s onima koji su joĹĄ ovdje, ali i onima koji su iselili i koji dolaz e samo po vremeno. – On Ĺživi iskreno, zraÄ?i prihvaćanjem, moĹže okupiti djecu, mlade, starce, kada se doÄ‘e u B eli najprije se ide k njemu, monsinjor daje Ĺživ ot Tramuntani.

Ira CupaÄ? Marković

,, ťć

ť ć ć ť –

" Ĺž Ĺž $ " $

ĹĄ % ĹĄ Ĺž Ĺž

ad se na z emljopisnoj karti bolje pogleda kome to na C resu sa sjevera puťe tr amuntana (tramontana), sa zapada-jugozapada garbin (gerbÎn), a s juga juŞni vjetr ovi, onda vidimo da se svi ti vjetr eni pravci sijeku upr avo u – gradu Cre s u .

Dakle, drevni su C resani joť u davna vremana, dok nisu znali za zemljopisne strane svijeta, te strane svijeta naziv ali po vjetr ovima koji su s te str ane puhali. S vremenom, ovdje su to postali i toponimi. Tako je za C resane iz grada Cresa Tramuntanom postalo sve ťto je izv an grada Cresa, već od V odica, prema sjeveru.

Danas se to uobiÄ?ajeno naziv a Creskom Tramuntanom.

Ali, nisu stano vnici kraja odakle Cresanima puĹĄe tr amuntana to samo tako pr ihvatili. ÄŒini se da oni taj vjetar i ne doĹži vljava ju baĹĄ onako kako ga doĹži vljava ju Cresani, naroÄ?ito ne D raguzeťćani, kako B ejani i V anjťćaci, stanovnici Beloga i okolnih sela, nazivaju stanovnike sela D ragozetići i F ilozići. Oni tramuntanu naroÄ?ito i ne osjećaju, jer ih ĹĄtite visoka brda po hrptu sjev ernog dijela Cresa, koja su ujedno i najviĹĄi vrhovi otoka – Sis, 638 m i Gorice, 648 m visine . Zato oni Tramuntanom nazivaju sjeveroistoÄ?ni dio otoka, tj . Beli i okolna sela – Va njťćinu.

Tako smo dobili dvije T ramuntane. Tramuntanu u ĹĄir em smislu, ili C resku Tramuntanu, te Tramutanu u uĹžem smislu, koja i

nema neki poseban naziv . Da bismo je ipak r azlikovali od C reske Tramuntane, nazvali smo je Bejskom Tramuntanom. Konkretno, kopnena gr anica Bejske Tramuntane ide od lokaliteta Kr iĹžić hrptom sjevernog dijela otoka sjeverno do uv ale DiraĹĄnić, a obalna granica odatle sjev erno, pa istoÄ?no, zatim juĹžno od uv ale Pod KriĹžić, na kar tama naznaÄ?ene kao Vela Draga.

Glavno mjesto je B eli, a V anjťćina se sastoji od sela: F rantin (FrĂŁntin), Ivanje ( Jivanji), Niska (u Popisu duĹĄa iz god. 1760. navedena je kao stan, odnosno stancija), Petrićevi, PolaÄ?i (PolĂŁci), Stepići, Sveti Petar, Vazmines i Ĺ˝anjevići (ZĂŁnjevići). T ih je sela u davnini bilo joĹĄ, pa u P opisu duĹĄa iz 1760. joĹĄ imamo zabi-

ljeĹženo: Usena (ili O sena) i C erovi. U podr uÄ?je Bejske Tramuntane pripadaju i stano vi (stancije): Crekveni, Dol, J edro, Konac, Podupcići, Pojana (PojĂŁna), PĂ´je, Rosuja i S rednji. U P opisu duĹĄa iz 1760. zabiljeĹžen je i stan B rĂŞh. U joĹĄ starijim vremenima postojala su sela ili stano vi Cerić, Sitni, Stare Ivanje (Stâre JivĂŁnji ili J ivĂŁnjini), Parvić i Tarbijanťćica, ali pisanih tragova o tome nema.

Pri pr vom popisu stano vniĹĄtva poslije II. svjetskog r ata na o vom je podruÄ?ju zabiljeĹžea 921 osoba.

Sad ih je , prema optimistiÄ?noj procjeni, 50-ak.

Nikola VelÄ?ić, Besedar B ejske Tra m u n t a n,eKatedra ÄŒakavskog sabora Cres-LoĹĄinj, Mali LoĹĄi nj, Beli, Rijeka, 2003., str . 7.

mons. Josip Bandera / 70. godiťnjica svećeniťtva

ĹĄ

,

avnoga 7. kolovoza 1993. godine don B andera otvorio je i dao smjer joĹĄ jednom od mnoĹĄtva svojih Putova tijekom Ĺživota. Tog je dana u staroj ĹĄkolskoj zgradi u Belom na otoku C resu ustanovljen Eko-centar Caput Insulae-Beli, ist ra ĹživaÄ?ko-edukacijski centar za zaĹĄtitu prirode, a u cilju zaĹĄtite bjeloglavih supova ali i cijele pr irodne i kulturno-povijesne baĹĄtine otoka Cresa. Blagoslovio je tada sv e osobe i sve radnike koji su se posv etili orlovima, ili će se posv etiti njihovim potrebama, u E ko-centru.

Don Bandera cijeloga je Ĺži vota znao Ä?itati zapise pr irode ostavljajući svoje tragove u njima, one koje i E ko-centar nastoji slijediti svih o vih godina. P un razumijevanja za sv e ĹĄto je Ĺživ o i ĹĄto postoji, blagoslovio je i cr eske supove i pr vo OporaviliĹĄte za bjeloglave supove, 24. lipnja 1996. go-

dine, a 4. lipnja 2002. godine i prvo hraniliĹĄte za njih.

Uvijek je imao sluha za ono ĹĄto se mnogima Ä?inilo sv ojeglavim, Ä?ak krivim potezima. Na Ivanje, 24. lipnja 1997. godine, otvorio je i blagoslovio prvu od sedam ekostaza, koju Ä?ini dv adeset umjetniÄ?kih skulptura s uklesanim stihovima i glagoljskim slovima, pod imenom Iz loĹžba-Povijest i umjetnost u prirodi (Crvena staza, duljine 10 km), i tom pr igodom je naglasio: Staze Tramuntane pune su znoja, muke i r ada naĹĄih starih, pa je svaka od njih uspomena na sve one koji su o vuda prolazili. Bl a goslovom su obiljeĹžene i sv e druge staze koje je E ko-centar sagradio na Tramuntani, a kao uspomene na sve one koji su o vuda prolazili.

Uz molitvu i blagoslo v don Bandere, Eko-centar je, u Ĺželji da se oÄ?uva prekrasna ĹĄuma Tramuntane, bioraznolikost, bjeloglavi supovi, a posebice da se ot-

vorenim odrĹži duho vni dijalog, komunikacija izmeÄ‘u duha P rirode i suvr emenog Ä?ovjeka, otvarao i gradio i svih sedam labir inata na Tramuntani. Oni su, pr ema rijeÄ?ima don B andere na otv aranju pr vog, Vesninog labirinta, 21. lipnja 2003. godine - simboli moći, svetosti i besmr tnosti. Jedan je put do sr ediĹĄta, ulazak i izlazak su simboli smr ti i uskrsnuća . Istom je pr igodom rekao: Dok otvaram ovaj labirint i blagoslivljam, Ĺželim da naĹĄ narod izaÄ‘e iz svog labirinta na svjetlo , u bolji Ĺživot i napr edak, a to će se dogoditi ako budemo otkrili pr avi put koji vodi srediĹĄtu sreće.

U neprekidnom traganju za takvim srediĹĄtem nastao je i L adin labirint, blagoslovljen 24. lipnja 2006. godine . Dana 7. kolo voza 2008. godine blagoslo vljen je Izidin labirint, posvećen Crnoj Madoni, Ä?iji se Ä?udotv orni kip nalazi i u Ĺžupnoj cr kvi u B elom.

Poput dobrog duha, don B andera uvijek bdije nad T ramuntanom, nad Ĺživ otima svih onih koji onuda koraÄ?aju. Uvijek je bio i dio Eko-centra. Sudjelovao je na svim otvaranjima izloĹžaba, na svim predstavljanjima knjiga i pr ojekata, u svim v aĹžnim i manje v aĹžnim posjetima Eko-centru, uvijek kao n ajdra Ĺži gost, onaj bez kojeg nijedno dogaÄ‘anje ne bi imalo puni smisao. Bio je onaj kojem je E kocentar odavao priznanja, ali i onaj koji je pr iznanja traĹžio za njih, pa su tako predsjednik Eko-centra dr. sc. Goran SuĹĄić i dopredsjednica Vesna Radek, dipl. inĹž. biologije , upravo na njegov prijedlog i poticaj dobitnici dr agocjenih priznanja koje ur uÄ?uje Grad Cres pod nazivom „Pro Insula“.

Ako upotrijebiĹĄ mozak, nikada nećeĹĄ pogrijeĹĄiti, a ako uspijeĹĄ spojiti duĹĄu i mo zak, onda ćeĹĄ naći sve. A ako pronaÄ‘eĹĄ p riro du i osjetiĹĄ je na pr avi naÄ?in, onda si

naĹĄao Boga, rijeÄ?i su don B andere, a misao v odilja Eko-centru.

Upravo kao znak neizr ecive zahvalnosti za sv e ĹĄto Ä?ini za njih, a cijeneći uvijek golem tr ud i napor E ko-centra da se i o va posljednja populacija bjeloglavih supova u naĹĄoj z emlji saÄ?uva, Eko-centar je no vosagraÄ‘eno Op ora viliĹĄte za bjeloglave supove, koje je otv oreno i don B andera ga je blagoslo vio na sv oj 95. roÄ‘endan, 8. srpnja 2009. godine , posvetio upravo njemu.

Blagoslovi don B andere na svim su str anicama Ĺživota Ekocentra, nad svim njiho vim djelima, on je ÄŒo vjek koji ih, kako sami kaĹžu, nesebiÄ?no uÄ?i pr epoznavati stvarnost i Put u rijeÄ?ima Andra Vida MihiÄ?ića da je ‌ molitva u upo znavanju vlastitih slabosti i u obar anju glave pred veliÄ?inom Stvoritelja koji se oÄ?ituje u Prirodi‌ Vesna Radek i dr . sc. Goran S uĹĄić

ĹĄ

7

godini kad obiljeĹžavamo dv adesetu godiĹĄnjicu osnutka Dr uĹĄtva Tramuntana, poklopila se i sedamdeseta godiĹĄnjica misniĹĄtva mons . Josipa B andere, koji u naĹĄem D ruĹĄtvu ima vrlo bitnu i znaÄ?ajnu ulogu. N aime, mons. Josip B andera jedan je od inicijatora osniv anja DruĹĄtva Tramuntana i od samog zaÄ?etka njegov doĹživ otni poÄ?asni Ä?lan. O n je idejni tvorac i voÄ‘a DruĹĄtva koji je neumorno sakupljao nar od kako bi u r ad i aktivnosti bilo ukljuÄ?eno ĹĄto viĹĄe Ä?lano va.

Uvijek spr eman na sur adnju, s idejama, neumor an je u poticanju DruĹĄtva na no ve aktivnosti i pr ojekte u nastojanju da se otme zabo-

,,

!" # $ # ć

Ä?

! "

ć $ $

$ ć ! "

Ĺž Ä?

Ivan Nino NaÄ?inović, predsjednik DruĹĄtva Tramuntana

!)* )" +, ! )$ -

Ä?

ĹĄ

"

%&

%'('

)

ĹĄ

Ä?

*

) ć + đ

"

-. / " / ) Ä? ć * / Ä? )

0

)

Ä? ć ĹĄ ! ć

1 ĹĄ

- 0 "

"

Ä? ć 2 " / ) # ć

Ä? ć

$ Č & ' (

3 )

(

ć

+

) ( ' '

- $ " " !

4

Ĺž 6

ravu sve naĹĄe, od negda. Neprekidno dobiv amo golemu potporu za rad DruĹĄtva u cjelini be z obzira na njegovu Ĺživ otnu dob i bezbroj obveza koje i dan danas unatoÄ? svim nedaćama besprijekorno obavlja.

Svojim Şiv otnim izbor om da ostane u Belom, uz svoj puk – kada je kao svećenik nakon rata bio proganjan i zatv aran, a odlazak se nudio kao bolje i daleko lakťe rjeťenje – govori o njegovoj ljubavi i vezanosti za rodni kr aj. Živeći sv oju Tramuntanu punih 96 godina, on je danas Şiv a knjiga, neiscrpan izvor informacija iz pr oťlosti B eloga.

Njegova su kaziv anja utoliko interesantnija sugovorniku jer on ne iznosi gole Ä?injenice, već svaku priÄ?u zaÄ?ini do zom britkoga humor a.

Moramo naglasiti da je mons . Bandera vrlo vaĹžna karika koja povezuje dijaspor u i naĹĄ zaviÄ?aj. Neprekidno je u kontaktu s naĹĄim iseljenicima po svijetu, koji nas takoÄ‘er podupiru i sudjeluju u r adu i aktivnostima D ruĹĄtva. O n je u pravom smislu duho vni voÄ‘a, koji svoje stado (puk) vrlo uspjeĹĄno drĹži na okupu. Za mjesto B eli kao srediĹĄte Ä?itave Tramuntane mons . B andera je jedna v elika i osebujna liÄ?nost koja o vim prostorima daje posebnu draĹž i znaÄ?aj. Kad sve saberemo, moĹžemo r eći da je on ÂťinstitucijaÂŤ Beloga, Tramuntane i ĹĄire okolice.

I na kraju ťto reći nego da ga dragi Bog blagoslovi i da nam joť poŞivi.

Ä‘

,

Ĺž

/

ledam u po zivnicu kojom me mons . Josip Bandera poziva na proslavu sedamdesete obljetnice mlade mise .

Zadovoljan sam zbog poziva i nadam se da ću se moći odazvati, a pomalo i sjetan ťto se mome dragom prijatelju nakupilo podosta ljeta, tim viťe r aznih obljetnica. Sretan ću biti u jednom kutu bejske Şupne cr kve sudjelujući u jedinstv enom i neponovljivom slavlju kojeg ću se doŞivotno sjećati.

Daleko je moj zaviÄ?aj od don Banderinog, iako je to isti otok, no u star a vremena, a ta su tr ajala stoljećima, naĹĄi su pr edci Ĺživjeli svoj Ĺživot svaki za sebe , već prema zateÄ?enim otoÄ?nim datostima – Bandere u B elom izmeÄ‘u mora i G orice, Sokolići u N erezinama izmeÄ‘u mor a i O sorťćice.

U razlitiÄ?im klimama, u dr ukÄ?ijoj prirodnoj vegetaciji, bliĹže kopnu na sjeveru, dalje od njega na jugu. Ali svim tim naĹĄim udaljenostima i dobnim r azlikama neĹĄto je zajedniÄ?ko – muka i tr ud svagdaĹĄnji u borbi za odrĹžanje na tom otoku, radost i v eselje za sv akim novim korakom u tom opstoju.

Kad sam poÄ?eo plo viti na tr govaÄ?kim brodovima i kad je tr ebalo popravljati razne strojeve i ureÄ‘aje, sluĹžio sam se r aspoloĹživim alatom, kojim sam otklonio kvar ili bar em omogućio br odu da stigne do pr ve luke gdje su problem preuzeli struÄ?niji i opr emljeniji. Don J osip Bandera je u svom poslanju imao dobr u, pravu rijeÄ?, iskren i umir ujući pogled i BoĹžju pomoć da bi opor avio mnoga srca i tjeĹĄio duĹĄe Ĺžupljana po Ä?itavoj Tramuntani – od Beloga do K oneca, od P redoťćice do Porozine. ÄŒinio je to sam, sv ojom

m udro ťću i smjeloťću. Ljudi njegova kraja jedino su se njemu mogli s po vjerenjem utjecati, iskazati svoje muke i str epnje. Tâ on ih je krstio , prvu im sv etu ispovijest i pr iÄ?est dijelio, pripremao za kr izme, vjenÄ?avao i konaÄ?no pomazivao pred odlazak u vjeÄ?nost. Zato je on Ä?o vjek veći od Sisa i Tramuntane kad je mogao toliko toga nositi u sebi i sa sobom, cijeloga sv oga bogatog, ispunjenog i nepono vljivog Ĺži vota duhovnoga pastira.

No nije sv oj Ĺživot posvetio samo svom zvanju, on se oduvijek borio i ukaziv ao na ljude T ramuntane kao Ĺžitelje specifiÄ?nog identiteta, pa je tako bio meÄ‘u utemeljiteljima DruĹĄtva za istraĹživanje i njego vanje povijesti i kulture svoga kraja, podrĹžao je osnivanje Eko-centra Caput Insulae, sa zado voljstvom doÄ?ekao kulturnu manifestaciju D ani Tramuntane i mnoge dr uge akcije koje su pr uĹžale ovom kraju mogućnost produljenja Ĺživota i opstoja u er i opće globalizacije i nepovratnoga gubitka posebnosti.

S nestrpljenjem oÄ?ekujem odlazak na Tramuntanu, u B eli, na misno slavlje . Bit će tamo mnogo ljudi i be zbroj Ä?estitara.

Don Bandera je to zasluŞio . S njime se r aduju i svi T ramuntanezi, ponosni i zahv alni ťto imaju popa kakvog nema nadaleko . I ja ću se sresti s mnogim znancima, prijateljima, dobrim ljudima.

Tiho ću moliti u nepono vljivo lipanjsko popodne da B og da joť ljeta mons. Josipu Banderi i da dobije dostojnog nasljednika.

Ovaj je nar od to zasluĹžio . Don Ä?uzepe, ne dajte se ! B oh dal zdravlja i joĹĄ ku feĹĄtu ! Z dalga, a vavek blizu, V aĹĄ Julijano Sokolić

on Bandera, taj dr agi Ä?ovjek, svećenik koji za sebe kaĹže da je roÄ‘en kao krsnik, znaÄ?i s ciljem, poslanjem, jedna je od mojih najneobiÄ?nijih priÄ?a o dobr oti, ljubavi i vjer i. ZaĹĄto? Zato jer tajnu ljepote i dobr ote don Bandera ne Ä?uv a u sebi, nego u ljudima koje susr eće, potiÄ?e i voli otkrivajući im da jesu, da su potr ebni njivi, o vci, selu u kojem Ĺživ e, otoku, njego vim orlima. Skrivajući godine u v edrom duhu, vjeÄ?nom pokr etu koji potiÄ?e sv e Ä?ega se i koga se dodirne, rijeÄ?ju i vjer om, uvijek je bio i ostao dr agocjen u mojim r adijskim i televizijskim emisijama. N ije Ä?udno da mu je posebno mjesto pr ipalo i u mojem r omanu za djecu Miris tajne.

U nadi da ću uskor o sa slavljenikom snimiti joĹĄ jedno Zagonetno putovanje, zahvalan sam na pr ilici da po zdravim i Ä?estitam obljetnicu monsinjoru Josipu Banderi, naĹĄemu don B anderi.

,,

Mladen KuĹĄec

ĹĄ

ĹĄ

Č

!

! " #

ĹĄ

Č –

–

PreÄ?asnom gospodinu J osipu Banderi u pr igodi sedamdesete godiĹĄnjice mlade mise pr idruĹžujemo se u slavlju i mi, Ä?lanovi DruĹĄtva sv. Marije, Bejani iz Chicaga, sa Ĺželjom da o va proslava bude uistinu blagoslo vljena, sretna i v esela. Kad nam v eć nije bilo moguće doći u B eli, na o vaj naÄ?in Ĺželimo da budemo svi skupa, duĹĄevno i u mislima s V ama, te se Ä?estitkama pr idruĹžuju obitelji Jurassi, Bandera, Bon, Velcich, Lazzari, Jurasich, Abraham, Paocic, Mikicich., Vala Zec te mnogi drugi stanovnici ovoga grada koji potjeÄ?u iz B eloga. JoĹĄ jednom sretno, uime svih Dominic Jurassi

Dragi naĹĄ vlÄ?. Bandera,i skre ne Ä?estitke i sv ako dobro, uime vjernika i pr ijatelja Hr vatske katoliÄ?ke misije bl. I vana Merza u Astoriji (New York) i moje osobno , u prigodi VaĹĄega svećeniÄ?kog jubileja.

Zahvaljujući uistinu v aĹžnoj odluci, prije punih 70 godina, koja je pr omijenila VaĹĄ Ĺživot i odv ela Vas duhovnim putem pr ema Bogu, KatoliÄ?ka crkva u Hr vatskoj zadobila je joĹĄ jednoga istinskoga, skromnog, predanog sljedbenika i zago varatelja Krista.

Vjera kao najv aŞniji temelj krťćanstva duboko je ukor ijenjena u naťim sr cima i nepr esuťni je izvor nade i snage u vr emenima kad je najteŞe . Vať zlatni

svećeniÄ?ki jubilej r adosna je vijest za sv e hr vatske vjernike u Biskupiji Brooklyn jer ste sv ojim gorljivim angaĹžmanom u ĹĄi re nju BoĹžje rijeÄ?i i blagoslo va obogatili svoj, ali i duho vni Ĺživot mnogih naĹĄih iseljenika. Ĺ˝elim Vam mnogo z dravlja i sreće u godinama koje se tek nalaze pred Vama, uz Ĺželju da u VaĹĄoj svakodnevici, kao i do sada, uspjeĹĄno pr onosite temeljne poruke vjere, mira, zajedniĹĄtva i ljubavi!

Ad multos annos!

Don Ellis T ommaseo, Voditelj HKM bl. I vana Merza – Astoria (New York)

mons. Josip Bandera / 70. godiťnjica svećeniťtva

Ä?

Č

Ĺž

ad pogledam unatr ag i u sjećanje prizovem trenutke susreta s monsinjor om Josipom Banderom, trenutak prvog susreta s njim ostaje mi neodreÄ‘en. Zapravo se pitam jesu li ti susr eti zapoÄ?eli onda kad sam kao ministr ant dalekih ĹĄe zdesetih godina sluĹĄao star ije kolege ministrante, sjemeniĹĄtarce i bogoslo ve kako oduĹĄevljeno pr iÄ?aju o v edrini, radosti i zanosu Ĺžupnika koji ih je ugostio u vrijeme njihova ljetovanja u B elom na otoku Cresu, ili poÄ?etak tih susr eta seĹže u one dane kad sam ga viÄ‘ao na svećeniÄ?kim sastancima u B iskupiji i sam se uvjer io u njego vu neposrednost i komunikativnost, ili su zapoÄ?eli onda kad me sluĹžba do vela u njego vu blizinu?

Bez obzir a kada su zapoÄ?eli naĹĄi susreti, imao sam dojam da se oduvijek znamo, da oduvijek sur aÄ‘ujemo.

U tim smo susr etima upo znavali jedan dr ugoga i otkr ivali koje su nam stvari v aĹžne, koje naÄ?ine odabr ati da bismo ostv arili htijenja i ciljev e i u kojem smjer u krenuti. Usudio bih se reći da, iako nas je gener acijska pr ipadnost popr iliÄ?no udaljila, gener acijski jaz meÄ‘u nama ne postoji. B istrina, svjeĹžina i pr onicljivost otkr ivaju mladost njegova duha. S vojom neposre dnoťću monsinjor se jednostavno uklapa u sv ako dr uĹĄtvo, be z obzir a na sve ono ĹĄto bi moglo biti r azlogom udaljavanja ili otuÄ‘enja. Ov akvom svojom nar avi sigur no je pr idonio jednom dojmu koji me fascinir ao.

U najranijim fazama svog ulaĹženja u prezbiterij KrÄ?ke biskupije, joĹĄ u vrijeme svojih prvih koraka i poÄ?etnih druĹženja sa svećenicima, otkrivao sam u njima ljude koji su osjećali i pr akticirali svoje bratstvo. To se bratstvo manifestiralo u neformalnim druĹženjima, u solidarnosti i suosjećanju, u bliskosti koja nije bila opterećena nikakvim formalnostima, u osjećaju koji sam u sebi nosio da ću u bilo kojem trenutku kod bilo kojeg svećenika biti radosno primljen kao putnik

namjernik, ili kao posjetitelj, ili kao suradnik i pomoćnik. Vjerujem da ovakav dojam dijelim sa svim svojim kolegama s kojima sam rastao i stasao. Jedan od graditelja takvih odnosa svakako je bio monsinjor Bandera.

NaĹĄi su susr eti izlazili iz sluĹžbenih ili polusluĹžbenih okvira. Vrlo Ä?esto bili su nepredviÄ‘eni, nedogovoreni i nenajavljeni. Upravo zbog toga nosili su dr aĹž iznenaÄ‘enja i slobode . Razgovori u takvim susretima znali su biti zabavni i leprĹĄavi, ali vrlo Ä?esto o zbiljni i duboki. U njima se monsinjor otkr ivao kao Ä?ovjek iskustva i r azboritosti, ali i Ä?o vjek ovog vremena, informiran i upućen, upoznat sa zbiv anjima na lokalnom i općem planu, u civilnom druĹĄtvu i u C rkvi, zauzet za dobr obit i napredak osobito dijela nar oda BoĹžjeg koji mu je po vjeren, otvoren za traĹženje novih putova, spreman na suradnju sa svima koji Ĺžele Ä?initi dobr o i ulaĹžu u dobr obit kraja i ljudi na cr eskoj Tramuntani.

U svim tim r azgovorima zrcalila se njegova razboritost, njegovo iskustvo, osobito ono koje je u por atnim godinama ostavilo tr ag boli i patnje . Dok je govorio o sv ojim patnjama osjećao sam da ni sam ne zna da li da se smije ljudskoj gluposti onih koji su pr otiv njega iznosili nesuvisle i nebulo zne optuĹžbe, ili plaÄ?e zbog njiho ve zaslijepljenosti. Nisam znao ni ja, ali jedno sam znao, bilo je oÄ?ito: monsinjor o tome nije go vorio s gorÄ?inom, ni osv etoljubivo, ni zlur ado. Tu sam upo znao veliÄ?inu njegova duha. Velik je pr eda mnom zbog toga ali i zato ĹĄto u nesigurnim vremenima, kad je noć gutala ljude, nije tr aĹžio svoju sigurnost, nego je ostao s nar odom spreman podijeliti njegovu sudbinu.

Monsinjor Bandera Ä?ovjek je duha i to BoĹžjega, Ä?ovjek je nar oda i to onog za kojeg Ĺživi, Ä?o vjek je v edrine i r adosti koju ĹĄiri, Ä?ovjek je star aÄ?ke razboritosti i mladenaÄ?kog poleta, Ä?o vjek za sv e generacije i sv a vremena. mr. sc. I van MilovÄ?ić

ons. Josip Bandera je Ĺživuća legenda T ramuntane v eć cijeli niz desetljeća. Poznajemo se od moje mladosti i od tada do danas prijateljujemo, bilo u Rijeci, bilo u Belom. U vijek sam mu se divio kada je , sve do prije nekoliko godina, ljeti pjeĹĄaÄ?io skroz na drugi kraj otoka C resa, i to samo zbog – kupanja, ĹĄto osobno ne bih radio za sv a kupanja o voga svijeta.

Njegovi Ĺžupljani, ali i B eljani razasuti po cijelom svijetu, oduvijek ga poĹĄtuju i cijene .

Nas ostale svećenike ljudi u r odnom mjestu jedva i prepoznaju, kao ĹĄto dobar dio G robniÄ?ana mene ne zna. J ednostavno, on je legenda vjere i hrvatskog domoljublja. Stoga me jedino viĹĄa sila moĹže spr ijeÄ?iti da 23. lipnja budem gost o voga mog dr agog prijatelja i sv ećenika KrÄ?ke biskupije . mons. Ivoslav Linić

!

,,

ons. Josipa B anderu poznajem Ä?itav svoj Ĺživot jer je cijeli r adni vijek pr oveo u Belom, odnosno na otoku C resu, gdje sam i ja ro Ä‘ e n .

Uvijek mi je bio poseban po sv ojoj Ĺži vahnosti, otv orenosti prema ljudima i spr emnosti za dijalog. O n je primjer angaĹži ranog svećenika. Uvijek je pr atio razliÄ?itu literaturu, dogaÄ‘anja u C rkvi i dr uĹĄtvu. N iĹĄta mu

nije moglo pr omaći, pa Ä?ak ni politiÄ?ka zbivanja u dr uĹĄtvu.

Njegov dugo vjeÄ?ni Ĺživ ot i sv ećeniÄ?ki staĹž na neki su naÄ?in izr az njego voga Ĺži votnog stava. Uvjeren sam da je u mlaÄ‘im danima p ro pjeĹĄaÄ?io Ä?itavu Tramuntanu, tj. sjeverni dio otoka Cresa. Ta i sada u po znim godinama svoga Ĺživota sve tri Ĺžupe Tramuntane su njegov djelokrug pastoralnoga rada. dr. sc. F ranjo VelÄ?ić

ĹĄ

ć ť

ĹĄ

ĹĄ

ĹĄ

ć ť ć

Ä‘ ĹĄ

ĹĄ

Ä?

ĹĄ