Obitelji se razlikuju

se razlikuju

izdavač Obiteljski centar Grada Zagreba Preobraženska 4/IV Ulica grada Chicaga 13 10 000 ZAGREB t: 01 4577 194 ocgz@ocgz.hr za izdavača Ljerka Lacković urednica prof. dr.sc. Dubravka Maleš autorice teksta Vlasta Grgec-Petroci Ljerka Lacković Dubravka Maleš lektura Alinea d.o.o., Zagreb oblikovanje Modulor tisak Printera d.o.o., Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 767426.

ISBN 978-953-55715-0-6 www.ocgz.hr

Uvod Obitelji se razlikuju Nuklearne obitelji Jednoroditeljske obitelji Restrukturirane obitelji Posvojiteljske obitelji Udomiteljske obitelji Baka/djed obitelji Kampanje u službi unapređivanja kvalitete obiteljskog života Literatura koja se preporučuje

Uvod

Užurbani tempo života, stresovi, zaposlenost oba partnera izvan kuće, veća sloboda u partnerskim odnosima i čitav niz drugih čimbenika doveli su do toga da su odnosi u obitelji sve češće narušeni, a razvodi brakova sve učestaliji. Nažalost, sukobi i nedostatak razumijevanja među odraslim članovima obitelji mogu djelovati pogubno na razvoj najmlađih. S druge strane, danas u društvu možemo naći velik broj obitelji u kojima je jedan od roditelja umro, raste broj parova koji žele posvojiti dijete, ali je i sve veći broj slučajeva da se djeca udaljuju iz svojih primarnih obitelji jer su njihova temeljna prava ugrožena roditeljskom nebrigom ili nemogućnošću pružanja odgovarajuće skrbi. Sve su to situacije koje traže angažman stručnjaka u pomaganju roditeljima kako da se nose s postojećom situacijom, kako da se suoče s problemima i kako da nađu put za njihovo uspješno rješavanje.

Roditelji utječu na dijete svojim namjernim odgojnim postupcima, primjenjujući različite vidove discipliniranja. Međutim, to je samo manji dio odgojnog utjecaja. Obitelj odgaja cjelokupnim obiteljskim okruženjem, a to znači da postoji čitav niz nenamjernih roditeljskih postupaka koji djeluju na dijete. Odnosi među partnerima, odnos roditelja prema djetetu, roditeljsko ponašanje koje djetetu služi kao model i sl. djeluju na dijete jače od namjernih odgojnih postupaka, a roditelji ih često zanemaruju ili nisu svjesni njihova djelovanja. Tako otac i majka koji, prema njihovim riječima, žive u skladnom braku, ne znaju što učiniti sa desetogodišnjim sinom

koji se do te mjere ponaša agresivno da roditelji druge djece traže njegovo udaljavanje iz sportskog društva. Udovica se pita nije li smrt oca uzrok što njezina kći Iva odbacuje momke? Gospođa Anita je rastavljena, uopće ne kontaktira s bivšim suprugom i žao joj je što djeca vole ići kod tate i njegove sadašnje supruge.

Bračni par iz Samobora želi posvojiti dvoje djece, ali ne nailaze na razumijevanje članova obitelji pa se plaše hoće li se takva situacija odraziti i na djecu. Moglo bi se navesti još mnogo, mnogo primjera, ali ono što je uočljivo jest činjenica da danas u našem društvu postoji više vrsta obitelji i ni jedna nije imuna na probleme u odgoju djece. Svaka od njih ima potencijale da uspije u odgoju djeteta, ali se u svakoj krije i opasnost da dođe do problema.

Dakle, nema obitelji koja jamči uspjeh. Da bi neka zajednica bila uspješna, potreban je trajni angažman svih njezinih članova. Ako jedan član zakaže, cijela obitelj trpi. Kad je riječ o uspješnosti odgoja djece, nije ključno jesu li roditelji biološki ili posvojitelji, već je važno kakvi odnosi vladaju između odraslih i između odraslih i djeteta. Ako dijete živi samo s jednim roditeljem važno je da su odnosi između tog roditelja i djeteta dobri, puni ljubavi i podrške.

Hoće li se dijete osjećati sigurno, voljeno i poštovano ne ovisi o obiteljskoj strukturi već, ponajprije, o odnosu odraslih prema djetetu.

Ova je brošura nastala kao rezultat roditeljskih pitanja i dvojbi s kojima se svakodnevno suočavaju stručnjaci Obiteljskog

e centra Grada Zagreba. Njihova je želja da knjižica pomogne obiteljima u objektivnom sagledavanju vlastite obiteljske situacije i prepoznavanju svojih snaga i potencijala za uspješno odgojno djelovanje, kao i svima koji rade s obiteljima kako bi ih bolje razumjeli.

Obitelji se razlikuju

Sve do druge polovice 20. stoljeća idealnom odnosno normalnom i zdravom obitelji se smatrala ona u kojoj je otac bio hranitelj, a majka kućanica; imali su dvoje djece, po mogućnosti različitog spola, starijeg dječaka i mlađu djevojčicu. Unatoč činjenici što svakodnevni život svjedoči da je takvih obitelji sve manje i da to nije jedina obiteljska struktura, ona je do danas ostala gotovo sinonim za obitelj.

Obitelji se danas međusobno bitno razlikuju, kako u strukturi tako i u vrijednostima, načinu života i odnosima među članovima obitelji pa se o nuklearnoj obitelj, koju čine oba biološka roditelja i njihovo dijete ili djeca, više ne može govoriti kao o jedinoj prihvatljivoj obitelji. Ne samo da se zanemaruje postojanje drugih oblika obiteljskog života i obiteljskih struktura već se nameće idealizirana slika takve obitelji kao jedinog načina obiteljskog života koji može rezultirati dobrim odgojem, jedinoga koji može razvijati zdrave obiteljske odnose, kao mjesta ljubavi, solidarnosti i harmonije. Nažalost, stvarnost dokazuje da i unutar nuklearne obitelji, kao i u svakom drugom tipu obitelji, mogu postojati ozbiljni problemi koji proizlaze iz neprimjerenih (nerazriješenih) partnerskih odnosa koji onda, poput lančane reakcije, utječu na roditeljske odnose, na odnose među braćom i sestrama, kao i na odnose s članovima primarne obitelji. Sigurno je da je za dijete najzdravije da odrasta uz oca i majku, ali samo ako takva obitelj osigurava djetetu zadovoljenje svih njegovih potreba – od roditeljske ljubavi do sigurnosti i privrženosti.

Različitost obiteljskih struktura se može promatrati uzimajući u obzir različite kriterije: krvnu povezanost roditelja i djece (npr. biološka i posvojena djeca); bračni status roditelja (razvedeni, odvojeni, ponovno oženjeni); broj roditelja u obitelji (jednoroditeljske, dvoroditeljske obitelji) i roditeljsko seksualno usmjerenje.Tako u svakodnevnom životu postoje, osim obitelji u kojoj su biološki otac i majka i njihovo dijete/djeca, posvojiteljske obitelji, obitelji u kojima je samo jedan roditelj biološki, rekonstruirane obitelji, tj. novi brak nakon razvoda, jednoroditeljske obitelji (kao posljedica razvoda braka, smrti, izvanbračne zajednice, vlastite odluke da se ima dijete, ali ne i partner), udomiteljske obitelji, višegeneracijske obitelji, slobodne izvanbračne obitelji, samačka kućanstva, istospolne i zamjenske obitelji, obitelji u kojima jedan roditelj zbog prirode posla dulje boravi izvan mjesta stanovanja (pomorci i sl.), a sve su češće i tzv. kalendarske obitelji, gdje dijete živi jedan dio godine s jednim, a drugi dio godine s drugim roditeljem.

U našoj se zemlji još najveći broj djece rađa u braku, ali se smanjuje broj sklopljenih brakova, raste broj razvoda i broj djece rođene izvan bračne zajednice. U porastu su brakovi bez djece, broj majki s djecom, ali i broj samohranih očeva. U obiteljskoj slici stanovništva Hrvatske najvećim dijelom su bračni parovi s djecom (više od polovice je takvih obitelji), potom slijede jednoroditeljske obitelji koje čine majke s djecom i očevi s djecom, a čak je trećina bračnih parova bez djece.

b

Porast netradicionalnih obiteljskih struktura rezultira time da sve više djece tijekom djetinjstva može iskusiti život u obiteljima različitih struktura. Dijete koje trenutačno živi u obitelji s oba biološka roditelja, ima velike šanse da u budućnosti njegova obitelj postane jednoroditeljska. No, to ne znači da će tako ostati.

Moguće je da će se roditelj s kojim je dijete ostalo živjeti ponovno odlučiti na život s drugim partnerom pa će dijete nastaviti život u restrukturiranoj obitelji.

Za odgoj djeteta je ključno pitanje znači li različita obiteljska struktura i različitu kvalitetu odgoja? Jesu li neke obiteljske strukture nužno loše ili lošije od drugih u pogledu odgojnog djelovanja? Dugo je prevladavalo mišljenje da samo obitelj koju čine oba biološka roditelja i djeca mogu dati dobar odgoj, dok su svi ostali tipovi obitelji na svoj način “manjkavi” i negativno utječu na razvoj djeteta. Znanstvena istraživanja provedena u posljednjih nekoliko desetljeća potvrdila su da, osim obiteljske strukture, na odgoj djeteta djeluje čitav niz unutarobiteljskih i vanjskih čimbenika. Može se govoriti o čimbenicima u obitelji kao što su kvaliteta obiteljskih odnosa (kvaliteta braka odnosno odnos među partnerima; odnos roditelj-dijete...), strategije roditeljskog odgoja, uvjeti obiteljskog života (prostorni, materijalni, socijalni), stresovi kojima je dijete izloženo, ali i o čimbenicima koji djeluju izvan obitelji kao što su odnos okoline prema članovima obitelji, podrška članova proširene obitelji, okolnosti na radnom mjestu

i sl. Upravo se odnos šire društvene zajednice prema članovima određene obiteljske strukture pokazao značajnim čimbenikom u određivanju kvalitete obiteljskog života.

Može se reći da emocionalno zdrava i materijalno sigurna nuklearna obitelj može biti najmanje stresno okruženje za odgajanje. Međutim, to ne vrijedi za sve nuklearne obitelji. I takve se obitelji međusobno razlikuju u kvaliteti obiteljskog okruženja. Ono što je krucijalno za učinkovito odgajanje djece nije srodnička struktura već emocionalno ozračje u obitelji.

Roditelji koji postavljaju čvrste granice djetetovu ponašanju, ali s ljubavlju i razumijevanjem, znatno su učinkovitiji od strogih autoritarnih roditelja ili onih suviše popustljivih. Zdravi obiteljski procesi skrbnih, predanih odnosa roditelja i djece znače više od obiteljske strukture. Zdrav razvoj djeteta najviše ovisi o kvaliteti odnosa s roditeljima i između samih roditelja. Bez obzira na formu, obitelj može biti uspješna obiteljska sredina ako pruža sigurnost njezinim članovima i onu nužnu prisnost i toplinu koja nije važna samo djeci nego i odraslima. No, ostaje činjenica da nemaju sva djeca iste uvjete za razvoj te se očekuje od društva da poduzme mjere koje će omogućiti svoj djeci približno jednake mogućnosti da se razvijaju u pozitivnom smjeru.

Nuklearne obitelji

Tradicionalna, proširena obitelj, koja se sastoji od nekoliko generacija koje žive u istom kućanstvu, postupno nestaje i danas ih je u urbanim sredinama relativno malo, dok su se više zadržale na selu. Danas je tipična urbana obitelj postala ono što zovemo nuklearnom obitelji, a koju čine otac, majka i jedno ili više djece.

Ovaj tip obitelji, u pravilu, započinje bračnim zavjetom, a nastaje na temelju međusobne ljubavi i privrženosti među partnerima.

Iako obitelj može funkcionirati i bez braka, partneri ulaze u brak vjerujući u trajnost ove zajednice. No, činjenica što se ova zajednica temelji na emocijama čini ju krhkom i podložnom promjenama.Većina parova još ulazi u brak s namjerom da vezu okruni rođenjem djeteta pa nije čudno što u našoj zemlji najveći broj djece živi u obiteljima s oba biološka roditelja.

Posljednjih se godina i u našoj zemlji povećao broj izvanbračnih zajednica, tj. onih u kojima veza među partnerima nije regulirana brakom. Danas su i izvanbračne zajednice regulirane Obiteljskim zakonom (čl. 3. “Odredbe ovog Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.”) prema kojemu su, pod određenim uvjetima, izjednačene s bračnom zajednicom.

Od partnerstva do roditeljstva Od trenutka kad se odlučimo vezati uz partnera, jer se uz tu osobu osjećamo dobro, ugodno i sigurno, započinjemo život koji se temelji na osobnom i zajedničkom planiranju i dogovaranju.

Pritom važnu ulogu imaju očekivanja pojedinca od partnera.

Očekivanja mogu biti realna i nerealna. Što su međusobna očekivanja partnera realnija to je veća šansa da veza uspije i obratno. Zato je važno da se partneri međusobno dobro upoznaju (djetinjstvo i odrastanje), da budu svjesni međusobnih razlika koje bi mogle narušiti partnerske odnose te da procijene treba li te razlike dogovorno uklanjati ili ih prihvatiti kao specifičnost partnera.

Pripremanje za brak i preuzimanje odgovornosti za kvalitetu bračnog života je zadaća oba partnera – jedan i drugi partner su jednako odgovorni za kvalitetu odnosa. Neiskrena komunikacija – koja proizlazi iz želje da se zaštiti partnera ili se čeka bolji trenutak za istinu o tome što nas i zašto smeta, razdražuje ili udaljuje od partnera – može tijekom godina bitno narušiti partnerske odnose.

A narušeni partnerski odnosi djeluju na kvalitetu roditeljstva.

Ako bismo danas proanalizirali kako smo se kao dijete i kasnije kroz odrastanje osjećali uz naše roditelje (ili roditelja), odnosno u obiteljskom ozračju, sigurno je da bismo se sjetili i nekih trenutaka kad smo sami sebi obećali što nikako nećemo ponoviti u svom partnerstvu ili roditeljstvu. Ipak, nerijetko se dogodi da kroz

e

partnerski odnos proživljavamo nerazriješene odnose naših roditelja kao partnera, pa se, na primjer, svađamo s partnerom ili se pak ljutimo na isti način na koji su to radili naši roditelji.

Planirajući obitelj mislimo na dobitak u ozračju zaljubljenosti i ljubavi, želja i planiranja, doživotne ugode i opuštenosti. Kako to ostvariti na dobrobit djece i nas partnera? Nije jednostavno, ali je moguće. Ako razumijemo da je brak “dugi intimni odnos u dvoje”, da partnerstvo treba svakodnevno njegovati i održavati, te da upravo o tome koliko smo svjesni potrebe održavanja intimnosti, njegovanja partnerske komunikacije i ljubavi i pažnje ovisi ostvarenje planiranih očekivanja i želja, onda smo na dobrom putu da tako nešto i ostvarimo. Naime, uvijek kad razgovaramo o kvaliteti života ili održavanju obitelji najprije trebamo razmišljati o tome kako se u njoj osjećaju partneri, jer ako su oni zadovoljni i osjećaju se ugodno u partnerstvu cijela će obitelj biti dobro i ugodno. Djeca će uživati, jer su roditelji sretni.Tek kada možemo reći da smo zadovoljni partnerskim odnosom, vrijeme je za planiranje kvalitetnoga i odgovornog roditeljstva.

U naše se bračno i obiteljsko savjetovalište tijekom 2010. godine javilo 60% bračnih parova koji žive u nuklearnoj obitelji i koji su potražili pomoć u najvećem broju slučajeva radi “neprimjerene međusobne komunikacije”.

Neiskrena (skraćena ili cenzurirana), odnosno inkongruentna komunikacija dovodi kad-tad do problema u bračnim (i obiteljskim) odnosima koje smo skloni

opisivati pozivajući se na nesnalaženje u komunikaciji “Mi jednostavno ne znamo razgovarati”. Ili: “Svaki naš pokušaj razgovora završi svađom”.Tijekom savjetovanja prepoznaje se da neiskrena komunikacija zbunjuje partnera ali i djecu. Posljedica su prvi sukobi kad se nesvjesno reagira na osnovi iskustva primarne obitelji (partnerstvo i roditeljstvo naših roditelja) kako bi se potvrdila (obranila) svoja vjerovanja.

Značaj roditeljskog odgoja Obitelj je prva zajednica u kojoj dijete započinje život. Roditelji, braća i sestre, djedovi i bake prve su osobe koje dijete ugleda po dolasku na svijet. U obitelji dijete stječe osjećaj sigurnosti, ljubavi, zaštićenosti, razvija emocije, ostvaruje prva socijalna iskustva. Obitelj je mjesto gdje djeca stječu prva znanja, vještine, stavove i vrijednosti te usvajaju ono što nazivamo životnim vještinama i sposobnostima za ovladavanje raznim situacijama koje se pojavljuju u svakodnevnom životu. Nuklearna obitelj treba biti brižno okruženje u kojemu se djeca odgajaju u ljubavi kroz zajedničko provođenje vremena, emocionalnu podršku, dosljednu disciplinu i kvalitetnu komunikaciju. Djeca koja su odrasla u sretnoj obitelji gdje su roditelji bili jedno prema drugome pažljivi, obazrivi, složni i gdje se vodila briga o svakom djetetu imaju bolje izglede da i sami budu sretni kao odrasle osobe.

Život u obitelji i razvoj djece ovise o kvaliteti, uzajamnoj ljubavi, podršci i zajedništvu supružnika. U obitelji se djeca identificiraju s roditeljima, imitiraju njihova ponašanja: dijete u obitelji preuzima žensku ili mušku spolnu ulogu, dolazi do oblikovanja prvih vlastitih stavova i uvjerenja. Unutar obitelji s više djece bitnu ulogu imaju i odnosi među djecom, braćom, sestrama. Sastav obitelji samo do neke mjere utječe na pravilan razvoj djeteta. Mnogo veću ulogu imaju unutarnja događanja u obitelji, međusobni odnosi koji se izražavaju kroz individualne osobine svakog pojedinog člana. Sve što se događa s jednim članom obitelji odražava se i na ostale članove te na njihove međusobne odnose. Isto vrijedi i za događaje i promjene koje doživljava obitelj kao cjelina. Ulogu koju ima pojedini član u svojoj obitelji možemo prepoznati po njegovu odnosu prema drugima. Svaki član obitelji ima istodobno različite uloge (majka, otac, sestra, brat, muž, žena, dijete...) koje “igra” u obitelji i na taj način stječe različita životna iskustva kao i komunikacijske vještine i spretnost. Obiteljske uloge neposredno utječu i na odnos pojedinca prema vanjskom svijetu i na njegovu ulogu u njemu. Različite uloge koje pojedinac ima u svojoj obitelji mogu mu pomoći da se lakše snađe u životu.

Djetetov razvoj u obitelji ovisi o odgajateljskim osobinama roditelja i odgojnog stila koji prevladava u obitelji. Roditelji utječu na djecu svojim ponašanjem, odgojnim djelovanjem, svojom osobnošću, socijalnom i emocionalnom zrelošću, samostalnošću.

Sve to roditelji prenose na djecu u svakodnevnim obiteljskim situacijama i međuljudskim odnosima. Roditelji su uspješni odgajatelji ako se njihov odnos temelji na ljubavi, poštovanju i povjerenju, prihvaćanju svakog pojedinog člana obitelji te ako u obitelji nastupaju povezano, jedinstveno i harmonično.

Dio roditelja nema dovoljno znanja, sposobnosti, strpljenja ni volje valjano brinuti o svojoj djeci, što je nerijetko uvjetovano njihovim nesređenim odnosima, odnosno društveno neprihvatljivim ponašanjem. Dio roditelja se pak nađe u raznim kriznim situacijama koje nepovoljno utječu i na njihovu brigu o djeci. Da bi se takvim roditeljima pomoglo potrebna su savjetovališta: bračna, obiteljska, savjetovališta za roditelje i druga. Međutim, mreža društvene podrške roditeljima i obiteljima je još nedostatna, pa u mnogim obiteljima problemi i poteškoće postaju toliko veliki, a uvjeti za djetetov razvoj neprimjereni ili čak štetni za njega, da je djetetu potrebna zaštita društva. Katkad je izdvajanje djeteta iz obitelji i njegovo smještanje u drugu obitelj nužan korak kako bi se osigurali uvjeti za zdrav razvoj djeteta.

U nuklearnoj obitelji djeca mogu biti biološka ili posvojena. Sa stajališta roditeljskog ponašanja prema djetetu razlika ne bi smjela postojati, ali kako se posvojiteljske obitelji katkad susreću s nekim drugim problemima, koji su specifični za ovu vrstu obitelji, to će se posebno poglavlje posvetiti samo tim obiteljima.

Kvalitetna komunikacija među članovima obitelji Vrlo važan dio svakog dobrog odnosa je komunikacija.

Komunikacija se odnosi na način na koji razgovaraju članovi obitelji međusobno. Da bi komunikacija bila dobra, važno je znati slušati, čuti što nam drugi govori, prepoznati poruke koje nam druga osoba šalje i odgovoriti na način da nas druga osoba razumije.

Komunikacija u obitelji može biti uspješna samo ako se osobe koje razgovaraju međusobno poštuju, uvažavaju mišljenje drugog, imaju povjerenja jedni u druge, otvoreni su i iskreni, usmjereni na opće dobro svakog člana obitelji. Loša komunikacija pridonosi međusobnom nerazumijevanju, svađama i napetim situacijama u obitelji. Ne smije se zaboraviti da se važan dio komunikacije odnosi na neverbalni dio. Osim onoga što kažemo riječima, značajan dio poruke šaljemo gestama, pokretima ruku i čitava tijela, izrazom lica, očima i sl. Koliko god se roditelj trudio da dijete uvjeri kako je sve u redu u obitelji, dijete će po izrazu lica i ponašanju roditelja shvatiti da roditelj nije iskren, da nije sretan, da je u brizi i sl. Zato je važno da verbalna i neverbalna poruka budu u skladu, jer u suprotnom dolazi do slanja dvostrukih poruka koje mogu zbunjivati drugu stranu. Da bi se to izbjeglo, važno je da se članovi obitelji međusobno slušaju, pokazuju interes jedni za druge i vode računa o osjećajima svakog člana.

Često se događa da su obiteljski odnosi narušeni jer članovi obitelji ne znaju naći pravi put u rješavanju poteškoća i važnih odluka u svakodnevnom životu. Rješenja su katkad jednostavna, ali ih sami ne mogu pronaći. Počnu se emocionalno udaljavati, ne razgovaraju o poteškoćama, sukobljuju se, kritiziraju.

Ključ rješenja može biti u dobroj komunikaciji, a komunikacija je vještina koja se može naučiti. Zato je dobro da partneri na vrijeme, dok još nije kasno, zatraže pomoć stručnjaka u savjetovalištu.

Vještine obiteljskog komuniciranja Što nikako ne činiti • držati duge govore • okrivljavati drugu osobu • biti neodređen ("Sredi se!")

• p ostavljati negativna pitanja ("Zašto uvijek radiš...?")

• n e gledati u oči, ne slušati, šutjeti, prekrižiti ruke

Što umjesto toga • biti kratak i jasan • u smjeriti se na problem, a ne vrijeđati osobu • j asno izraziti što nam smeta, što bismo željeli mijenjati ("Kad vičeš ne osjećam se ugodno.")

• njegovati pozitivan pristup • g ledati sugovornika u oči, davati znakove da ga slušamo (kimanjem glave)

• prekidati drugoga • obeshrabrivati ("Ništa ne valjaš." "Bolesna sam od tebe.")

• vrištati • rugati se, biti sarkastičan • skakati s teme na temu • izvlačiti stare probleme • biti verbalno i neverbalno neusklađen • zatomljivati osjećaje • pretpostavljati da znamo što drugi misle

• pokazivati da nas sugovornik ne zanima

• n e prekidati govor druge osobe • b iti konstruktivan ("Zabrinut sam zbog tvojih ocjena.")

• g ovoriti prirodnim/ neutralnim glasom • r eći jasno i izravno što mislimo • ne mijenjati temu • u smjeriti se na "ovdje i sada" • u skladiti verbalnu i neverbalnu komunikaciju • i skazivati osjećaje na odgovarajući način • p ozorno slušati stajalište drugog i postavljati pitanja ako ne razumijemo • p ažljivo slušati i pitanjima provjeravati jesmo li dobro razumjeli što nam druga osoba govori

Prije ili kasnije gotovo svaka obitelj ima probleme koji proizlaze iz loše komunikacije među članovima. Takvi su nesporazumi osobito česti u odnosu između pripadnika različitih generacija, između roditelja i djece. Nerazumijevanje, pogrešne interpretacije i loše izražavanje su najčešći uzrok sukoba unutar obitelji, stoga je od neizrecive važnosti razvijati komunikacijske vještine kako bi se očuvao mir u obitelji i osigurao osobni razvoj ukućana.

Bez razvijenih komunikacijskih kanala unutar obitelji teško će bilo koje dijete uspjeti ostvariti zadovoljavajuću komunikaciju s ostatkom svijeta. Stoga je odgovornost na roditeljima da u svoje djece razvijaju komunikacijske vještine, a to se postiže izravnim primjerom.

Za odnos roditelj-dijete vrlo je važan osjećaj povjerenja, sigurnosti, poštovanja i zajedništva. Aktivno slušati dijete znači obratiti pozornost na ono o čemu dijete govori, pokazati mu da ga čujemo (gledajte ga u oči, dotaknite ga) i razumijemo što nam govori te kako se osjeća, potaknuti dijete da kaže što više (Ovo me baš zanima, daj mi to malo objasni.), uvažavati njegovo iskustvo, zamisliti njegovo gledište. Pritom je važno da roditelj bude svjestan sebe i svog ponašanja, da govori malo i ne prekida dijete, da dopusti djetetu da do kraja kaže što želi, te pohvali i nagradi njegove napore.

Da bi roditelji imali dobru komunikaciju sa svojom djecom, a ona izrasla u sretne i odgovorne osobe, svaki dan im ne bismo smjeli zaboraviti reći: Hvala ti.

Molim te.

Bravo!

Mogu li pomoći?

To je zaista lijepo.

Oprosti.

Pričaj mi o tome!

Može zagrljaj?

Idemo zajedno!

Volim te.

A kako roditelji katkad komuniciraju? Svađaju se sa svojom djecom, ne dopuštaju im da govore, da iznose svoje viđenje problema, ne prepoznaju njihove potrebe, ne uvažavaju njihovo mišljenje i osjećaje te nasilno rješavaju probleme i nameću svoje mišljenje. Jedan od razloga je taj što roditelji često sebe smatraju “rukovoditeljima” svoje djece. Oni organiziraju njihove živote, kontroliraju njihove obveze, donose odluke i obavljaju stvari umjesto njih i za njih. Sve je to dobro do kasnog djetinjstva, međutim, u početku i tijekom adolescencije počinje izazivati probleme te komunikacija postaje tako teška (sukobi, neprihvaćanje autoriteta, neizvršavanje školskih obveza, socijalno povlačenje, bježanje iz škole…) da neki roditelji potraže pomoć u našem savjetovalištu.

Uloga majke i oca S obzirom na zaposlenost oba roditelja izvan kuće, danas su sve češće obitelji u kojima u odgoju djece podjednako sudjeluju i otac i majka. Na to ukazuje i sve češća praksa da otac uzima porodiljni dopust. Uloge majke i oca su različite u odgoju djeteta.

Oni su modeli različitih rodnih uloga. Djeca uspostavljaju drukčije odnose s roditeljem istog spola, a drukčije odnose s roditeljem suprotnog spola. Zajedničko skladno djelovanje oca i majke te njihova dosljednost u primjeni odgojnih postupaka i zahtjevima preduvjet je uspješnog odgoja. Dobar i topao odnos s oba roditelja te sudjelovanje oba roditelja u odgoju djeteta olakšavaju uspješno formiranje identiteta djeteta, njegov zdrav i skladan razvoj. Dobri odnosi s drugima, prilagođenost i prihvaćanje odgovornosti bit će bolji u djece koja imaju bliske odnose s oba roditelja.

U današnjim uvjetima u Hrvatskoj je nesumnjivo teško raditi i odgajati djecu, usklađivati radne i obiteljske obveze. Biti biološki roditelj ne znači automatski biti i dobar odgajatelj svom djetetu. Sve više roditelja želi unaprijediti svoja znanja i vještine kako bi bili bolji roditelji svojoj djeci te se obraćaju za pomoć stručnjacima u obiteljskom centru i uključuju u individualne i grupne psihoedukativne programe za roditelje gdje se upoznaju s vještinama ophođenja i komuniciranja s djecom i educiraju čitanjem aplikativne pedagoške literature.

Odnos braće i sestara Imati brata ili sestru znači imati vezu koja će zacijelo biti jedna od najdugotrajnijih tijekom života. Kao što dobar odnos s bratom ili sestrom može uljepšati život, tako ga loš odnos može zagorčati.

No, bez obzira na to kakav taj odnos bio, braća i sestre dijele iste roditelje, slične uvjete života, slično vrijeme odrastanja, iste igračke, katkad i prijatelje. Svaki bratsko-sestrinski odnos počinje dolaskom prinove u obitelj koja već ima jedno dijete.

Rođenje mlađeg djeteta uvijek predstavlja promjenu, kako za roditelje tako i za starije dijete. U gotovo svim društvima starije dijete preuzima neki oblik skrbi za mlađe, npr. pazi na brata ili sestru kad roditelji nisu u blizini, pravi mu društvo u igri… Na taj se način djeca uče međusobnoj podršci.

Istraživanja koja su se bavila odnosom braće i sestara pokazala su da su starija djeca modeli ponašanja mlađima. Mlađa djeca su sklonija oponašanju. Iako je suparništvo često među braćom i sestrama, prisutna je i iskrena ljubav. Model ponašanja koje dijete usvoji u odnosu s bratom ili sestrom kasnije se prenosi na odnose s vršnjacima, prijateljima, partnerima. Osim toga, veza s braćom i sestrama ne završava izlaskom iz roditeljskog doma, nego traje cijeli život.

Uloga baka i djedova Danas je rijetkost da djed i baka žive pod istim krovom s djecom i unucima. No, to ne znači da ne pomažu “mladima” u skrbi za djecu ako žive u istom gradu i imaju mogućnosti (vremenske, zdravstvene, materijalne...). Bake i djedovi obično nisu odgovorni za odgoj djeteta, ali njihova uloga time nije ništa manje važna.

Oni će dijete naučiti onome što znaju, predložiti mu drukčije igre, pričati o prošlim vremenima, o obiteljskoj povijesti, o svom djetinjstvu i o svojim bakama i djedovima, dati odgovarajuće modele za buduće životne uloge unuka uključujući i to kako će se oni snaći u ulozi djeda i bake, pričati čudesne i bajkovite priče, čuvati njihove male i velike tajne, dati djetetu najveću moguću podršku i u svojih unuka razvijati samopouzdanje. I u emocionalnom i u intelektualnom smislu dijete od njih može dobiti vrlo mnogo. Pomoć bake i djeda je posebno važna jer oni pružaju drukčiju podršku od roditeljske. Oni u unucima više razvijaju osjećaj za obitelj, osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti, kao i osjećaj naslijeđa.

Katkad je u tim odnosima teško odrediti pravu mjeru, jer crta između miješanja u odgoj roditelja i podrške u odgoju nije uvijek baš sasvim jasna.Ako se ponašanje djeda i bake shvati kao miješanje, više nego kao podršku, može doći do sukoba između roditelja i baka i djedova.Tada je dobro potražiti savjet stručnjaka koji će pomoći u njegovu razrješavanju.

Jednoroditeljske obitelji

Jednoroditeljske obitelji su obitelji u kojima živi jedan roditelj s djecom ili djetetom i najvećim dijelom sam skrbi o njima. Zato se takve obitelji nazivaju i samohranim obiteljima odnosno često je u uporabi termin samohrano roditeljstvo. Razlozi takva roditeljstva mogu biti razvod, gubitak drugog roditelja (smrt ili nestanak), te izvanbračna trudnoća. Jednoroditeljske se obitelji mogu razlikovati i na osnovi ostvarenih kontakata s drugim biološkim roditeljem.

Tako razlikujemo: • jednoroditeljske obitelji u kojima je kontinuiran kontakt s drugim roditeljem; • jednoroditeljske obitelji u kojima nema kontakta s drugim biološkim roditeljem; • jednoroditeljske obitelji u kojima nije poznat drugi biološki roditelj.

Prema podacima iz posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj (2001.) evidentirano je 12,45% jednoroditeljskih obitelji u kojima živi samo majka s djecom i 2,55% jednoroditeljskih obitelji u kojima živi samo otac s djecom. Dakle, riječ je o 15% samohranih roditelja.To znači da je od ukupnog broja jednoroditeljskih obitelji 83% onih koje čini majka s djecom, a 17% onih u kojima živi otac s djecom (djetetom). Situacija u Europi varira od zemlje do zemlje: u Velikoj Britaniji je 22% jednoroditeljskih obitelji, u Finskoj 19%, u Portugalu 7%, Italiji i Grčkoj 7%, Španjolskoj 5%. U Portugalu je najviše majki koje skrbe o djeci u jednoroditeljskoj obitelji

(94%), dok su Danska, Finska i Luksemburg zemlje s najvećim postotkom očeva koji skrbe o djeci u jednoroditeljskim obiteljima (19 - 20%).

Postati ili ostati jedan roditelj djetetu (djeci) najčešće nije prvi i jedini mogući izbor. Međutim, dok je to samo izbor ili odluka najčešće nismo svjesni što nam to donosi. Znamo što ne bismo željeli sebi i djetetu (djeci) i kako bismo željeli da nam bude…

Samohrano roditeljstvo kao posljedica osobne odluke.

O čemu je sve potrebno razmišljati ako je to naš plan? Je li dovoljno misliti “Želim imati dijete i to je jedino važno”? Treba li i kada misliti na dijete i kako ćemo ga pripremati za život koji smo mi odabrali?

Kada svjesno ulazimo u samohrano roditeljstvo uvijek treba imati na umu činjenicu da kao roditelj imamo prava i obveze i da nas takvo roditeljstvo ne oslobađa od odgovornog roditeljstva.

Naravno da i tako planirana obitelj ima svoje posebnosti o kojima treba voditi računa. Imati dijete ili djecu ne umanjuje potrebu za pripremom i spremnost na sve izazove takva roditeljstva, jer je sama želja za djetetom možda i dovoljna za nas kao odraslu osobu, ali pitamo li se što će o tome misliti dijete ili djeca kad odrastu. Želimo li izbjeći ljutnju svog djeteta (djece) što nisu na vrijeme

i na primjeren način obaviješteni, pripremani za život bez jednog roditelja, na različitost među vršnjacima – treba se na vrijeme pripremiti ili potražiti stručnu pomoć.

U savjetovalište Obiteljskog centra često se javljaju buduće majke koje je partner ostavio tijekom trudnoće ili netom nakon poroda, jer se nije mogao nositi s roditeljstvom. Ostavljene buduće majke ne žele se odreći djeteta, ostaju same, katkad i bez podrške najbližih. U takvim se uvjetima nije lako nositi s trudnoćom i roditeljstvom pa je ispravna odluka žena koje su se našle u takvoj situaciji potražiti stručnu pomoć.

Razvodi stvaraju jednoroditeljske obitelji Razvod ili gubitak partnera odnosno drugog roditelja djeteta (djece) traži od nas odraslih da se pripremimo za jednoroditeljski život.A to najčešće nije nimalo lako.Ako je riječ o razvodu, tada je potrebno i prije nego što je došlo do definitivno odlaska jednog od roditelja učiniti određene pripreme za takvu situaciju. Roditelji moraju biti svjesni činjenice da se djeca na specifičan način nose s tom traumom, a to ovisi o dobi djeteta, odnosu koji je imao s roditeljem koji odlazi i sl.

Nije svejedno kada će i kako djeca doznati da više neće živjeti s oba roditelja. Nije svejedno tko će im to od roditelja saopćiti, kako i kada.

Nije svejedno jesu li roditelji u sporazumu oko razvoda ili u času kada upoznaju djecu s tom činjenicom još pregovaraju i međusobno se svađaju. Najbolje je da zajedno sjednu oba roditelja i dijete i da mu se novonastala situacija objasni kao problem među odraslima, a da će dijete i dalje biti voljeno i imati oba roditelja.

U našem savjetovalištu često pomažemo parovima u razvodu i to posebno u situacijama kad je riječ o pomoći i podršci u pripremanju djece (djeteta) na razvod roditelja. Nerijetko roditelji prolaze kroz program obiteljskog savjetovanja zajedno s djecom. Katkad roditelj i dijete sudjeluju u grupama podrške tijekom i nakon razvoda braka i na taj se način pripremaju za taj traumatični preokret u obitelji.

Kako se nositi sa situacijom kad jedan roditelj odjednom ostane sam s djetetom ili djecom? Svakako je dobro potražiti stručnu pomoć što prije. Zašto?

• Zato što prije svega moramo prepoznati treba li nam pomoć i kakva nam je pomoć potrebna, jer uz dijete koje treba naš oslonac teško možemo sami prebroditi takvu traumu.

• Zato što je dijete u svakom razdoblju svoga odrastanja emocionalno stabilno uz emocionalno stabilnog roditelja.

• Zato što ne trebamo očekivati od djeteta da nosi i naš teret, nego mu moramo znati pomoći da nosi svoj teret.

• Zato što treba znati kada i zašto je dobro sakriti tugu, a kada je dopušteno s djetetom podijeliti tugu ili neki drugi osjećaj.

“Najteže mi je bilo donijeti odluku trebam li svojoj kćeri od 5 godina reći za smrt njezina oca? Najprije sam izmišljala da je tata na putu, zatim da se posao produžio i potpuno sam zaboravila da se na mom licu i u mom ponašanju može vidjeti i osjetiti da nešto nije u redu. Ostavljala sam je kod svojih roditelja kako bih u miru žalovala. Danas znam da sam pogriješila i da sam joj trebala reći istinu prije ili nakon sahrane oca i zajedno s njom žalovati, zato što danas možda ne bih bila u dilemi u vezi s njezinim ponašanjem…” (Višnja, 38)

Dijete u jednoroditeljskoj obitelji Prilagodba djeteta na život u jednoroditeljskoj obitelji ne ovisi isključivo o odnosima između roditelja nakon razvoda ili gubitka jednog roditelja, već ovisi i o obilježjima djeteta, ponajprije o njegovoj dobi, spolu, osjetljivosti i sl. Dob i spol djeteta se mogu prepoznati kao posebno važni u prilagodbi. Predškolsko dijete (3-5 godina) će teško razumjeti prave razloge razdvajanja roditelja ili dulje nepojavljivanje jednog roditelja. Dijete će biti u strahu da će zauvijek izgubiti ljubav roditelja koji ne ostaje s njim. Zato se u djece koja proživljavaju separaciju od jednog roditelja u toj dobi može pojaviti regresijsko ponašanje (ponaša se kao dijete mlađe dobi).Takvo ponašanje može potrajati kraće ili dulje vrijeme, ovisno o razvoju obiteljske situacije. Događa se da zbog nerazumijevanja situacije dijete predškolske dobi krivi sebe za

odlazak jednog roditelja.Takvo dijete vidi razlog odlaska roditelja u činjenici da nije bio/bila dovoljno dobro ili smatra da je pomirenje roditelja moguće (ako...).

Djeca u dobi od 6 do 8 godina mogu čuti razloge zbog kojih tata i mama neće više živjeti zajedno ili zbog kojih se jedan od roditelja više neće pojaviti, ali nije u stanju u potpunosti razumjeti i prihvatiti novonastalu situaciju. Zato će biti potrebno opetovano strpljivo objašnjavanje i ponavljanje razloga i posljedica, ali istodobno i uvažavanje činjenice da je djeci u toj dobi važno kako će vršnjaci, te s njima povezani odrasli, tumačiti novonastalu situaciju u njihovoj obitelji.

Djeca u dobi od 9 do 12 godina mogu razumjeti razloge i obrazloženja separacije roditelja kao posljedice razvoda ili gubitka (nestanka) jednog roditelja. No, ima onih koji se ne mogu pomiriti s novonastalom situacijom. Narušavanje obiteljske stabilnosti u toj dobi, kad dijete gradi sliku o sebi koja ovisi i o obitelji, može se negativno odraziti na djetetov školski uspjeh, dovesti do pojave agresivnog ponašanja, duboke potištenosti ili usamljenosti.

Adolescenti (13 do 18 godina) imaju veću mogućnost razumijevanja ili podržavanja roditeljske odluke za razvodom ili prihvaćanje gubitka uz primjeren proces žalovanja. Ipak, ne treba gubiti iz vida da mogućnost izbora koja se otvara pred adolescentom u tim situacijama (odluka o tome s kim želi živjeti ili kako i kada želi viđati drugog/odsutnog roditelja) nije ujedno i jamstvo da će

separacija proći bez posljedica. Iako je to mogućnost odabira, ne treba zaboraviti da su to i prilike za manipulaciju. Emocionalna privrženost koja u takvim situacijama može biti ugrožena, može onemogućiti kasniju i pravodobnu separaciju i tijek školovanja.

Kako će djeca reagirati na vijest o odlasku jednog od roditelja ovisi o tome kako se roditelji osjećaju i koliko su uvjerljivi kad govore djetetu da će sve biti u redu. Ako dijete osjeća da je roditelj nesiguran, da se ne snalazi u novonastaloj situaciji onda će se i ono osjećati bespomoćno, napušteno i iznevjereno. Stoga je važno imati na umu da: • djeca žele biti uključena – informirana (traže odgovore na pitanja) “Moji roditelji su me pripremali za razvod. Rekli su mi da se ne slažu i da će tata otići živjeti u drugi stan. Mama je rekla da su se sve dogovorili i da ne brinem; da ću tatu viđati kad god tata bude imao vremena. Zajedno smo tati nosili neke stvari iz našega stana.” (Matko,8)

• djeca žele da ih se čuje (uvažava njihovo mišljenje) “Kad je moja mama našla prijatelja i rekla mi da ću ga češće viđati on mi se jako svidio kad me je pitao da li bih mu ja dozvolio da odvede moju mamu u kino dok sam ja kod bake?” (Ivan,11)

• djeca trebaju podršku obitelji i prijatelja “Najviše me je smetalo kad bi me baka i dida stalno gledali ili nešto pitali ili stalno mi nešto davali, stalno me gladili po glavi. Ja sam želio da me ništa ne pitaju i da bude kao da se ništa nije dogodilo.” (Josip,10)

• djeca trebaju priliku za izražavanjem (ali trenutno ne žele) “Mrzim pitanje – kako si; kako mama? Želim da me svi puste na miru. Što me stalno nešto ispituju?” (Daria, 12)

• djeca žele imati priliku (dozvolu) reći NE “Najsretnija sam bila kad sam dobila dozvolu od psihologinje u školi da imam pravo reći tati da ne želim ići kod njega. Ali tata se bunio pa smo morali mama ja i on doći obiteljskom savjetniku. Tamo sam morala reći i razloge. Bilo mi je teško ali sam uspjela, jer mi je teta u savjetovalištu rekla da je tata spreman čuti moje razloge. Poslije je tata često odlazio u savjetovalište sam i vidjela sam da se pokušava promijeniti.” (Nina, 13)

Roditelj u jednoroditeljskoj obitelji Kako se nositi sa situacijom i u situacijama za koje se teško pripremiti? Naše dijete želi vidjeti da smo dobro, pa će nas promatrati i kad mislimo da se igra, uči ili nešto drugo radi.

Razmišljajući o samohranom roditeljstvu odrasla osoba ne smije zaboraviti na sebe, na vlastite potrebe. Samohrano roditeljstvo zahtijeva mnogo energije od roditelja, pa se postavlja pitanje kada roditelj može imati vrijeme samo za sebe, kada može izaći s prijateljima. Ili to za njega postaje luksuz? Da bi se napravio dobar raspored dnevnog ritma važno je odgovoriti si na nekoliko važnih pitanja.

• Na koga sve mogu računati Osim što je uvijek važno znati na koga se možemo osloniti, za jednoroditeljske obitelji je to presudno u trenutku donošenja odluke ili u času kad bez pripreme nastavljamo život kao jednoroditeljska obitelj.

• Kako planirati vrijeme za sebe Svatko ima potrebu odvojiti određeno vrijeme za sebe. To ne znači da smo zbog toga loši roditelji. Dapače, takvi trenuci nam trebaju pomoći da prikupimo energiju za dalje. Druženje s prijateljima, šetnja gradom, sati aerobika, vježbanje u teretani i sl. pomažu da prebrodimo teške trenutke. U takvim trenucima radimo nešto za sebe ili zbog sebe. Čak i ako nemamo kamo s djecom, kad ona zaspu možemo na primjer: ležati u kadi i čitati, razgovarati telefonski s prijateljicom (prijateljem), surfati internetom, otići u kazalište, kino ili u društvo (ako imamo nekoga da bude s djecom). Ako nemamo pomoć za djecu, tada treba dobro planirati vikende kad su djeca s drugim roditeljem ili kod bake i djeda te se veseliti trenucima koje ćemo posvetiti sebi.

• Važno je izražavati osjećaje (žalovanje) i misliti na svoje psihičko zdravlje Ne treba misliti da smo slabi ako ne možemo sakriti tugu ili da smo loši ako želimo neko vrijeme biti sami i plakati sami. Za naše je psihičko zdravlje važno da proces žalovanja nakon što ostanemo sami s djecom prođemo onako kako mi mislimo da će nam biti najlakše.

“Nakon razvoda, trebalo mi je više od pola godine da poželim otići u društvo.

Kad sam bila sama nakon posla, jer su moje djevojčice otišle u školu, nerijetko sam sjedala u auto slušala svoju omiljenu glazbu i vozila se i vozila...” (Jelena, 38)

• Biti uvijek tu za dijete (djecu) znači naučiti katkad reći i odlučno NE Od roditelja se očekuje da pomogne djetetu da što lakše i bezbolnije prođe kroz proces prilagodbe na život u jednoroditeljskoj obitelji.

No, to ne znači da je roditelj dužan udovoljavati svim zahtjevima djeteta. Katkad dijete iskorištava roditeljski osjećaj krivnje zbog novonastale situacije pa manipulira s jednim ili s oba roditelja.

Nije uvijek lako reći NE i DOSTA te ostati čvrsto i dosljedno uz svoju odluku. Najvažnije je da zapamtimo da odlučno reći NE, kad je to nužno, otvara prostor u našem životu za situacije kad je nužno reći DA. “Najteže mi je bilo kad je moja kćer (12) nakon nekoliko godina od razvoda na moje NE reagirala ozbiljnom prijetnjom da se želi preseliti k ocu. Počela sam je pakirati uz objašnjenje da ima pravo donijeti i takvu odluku, koja onu moju neće pokolebati. Rasplakala se i ostala. Plakale smo zajedno, ali ostala sam pri svome NE.” (Ivanka, 45)

• Ne upasti u zamku “meni je dovoljno moje dijete” i svjesno zanemariti činjenicu da ono ne može zamijeniti partnerski odnos Od roditelja se očekuje da prepozna jedinstvenu ulogu koju ima u životu svoga djeteta. Roditelj treba pokazati djetetu da ga voli, dijete se treba osjećati sigurno uz roditelja, ali djetetu treba dati i mogućnost za izgrađivanje samostalnosti, samopouzdanja, odgovornosti i sigurnosti u sebe.

“Moja su djeca danas u braku, ali često smo u kontaktu. Ja znam da sam sretna jer su oni sretni i jer znaju da i dalje mogu računati na mene. Danas oni mene hvale, kao što sam ja njih nekada…zato što im ne namećem svoje potrebe…” (Željka, 58; razvedena 20 godina)

Nažalost, događaju se i negativne povezanosti koje onemogućuju separaciju između roditelja i djeteta kad je ona potrebna i roditelju i djetetu.

“Sada znam da moj sin i ja imamo samo jedno drugo. Meni zapravo ne treba ni kinderbet ni dječja soba. Uživam zaspati pored svoga sina, a vidim da i on tako lakše zaspi.” (majka dvomjesečnog djeteta koju je otac djeteta ostavio)

Djeca trebaju znati da su prioritet u našem životu, ali nikako da su uvijek i bez obzira na sve središte svijeta. Nepotrebna i pretjerana zaštita ili sažaljenje ne bi trebali dominirati u odnosima između roditelja i djeteta.

Dijete treba sudjelovati u podjeli odgovornosti za poslove u kući, ali u skladu sa svojom dobi i zrelošću. Na taj ga način pripremamo za samostalan život, a ono razvija osjećaj korisnosti i samostalnosti. Dijeleći obveze u kući djeca imaju prilike spoznati svoje sposobnosti i vrednovati svoj doprinos u obitelji.

Odrastanje nosi sa sobom razočaranja, sukobe sa sobom i drugima. Od roditelja se očekuje da djetetu bude podrška na tom trnovitom putu odrastanja. Roditelj ne može uvijek prevenirati dječju bol i razočaranje, ali može pomoći tako da sluša, da razumije i osnažuje svoje dijete.

U savjetovališnom programu se može naučiti kako pomoći sebi i djeci u situacijama sukoba i kad je nemoguće izbjeći posljedice razočarenja.

Takva struktura obitelji nalaže da je potrebno razlikovati: • restrukturiranu obitelj u kojoj djeca (dijete) žive s majkom i poočimom; • restrukturiranu obitelj u kojoj djeca (dijete) žive s ocem i pomajkom.

Restrukturirana obitelj je u svakom slučaju novo obiteljsko okruženje i za dijete i za roditelja i nije nevažno kako smo se za nj pripremili. Budući (izvan)bračni partneri i roditelji trebaju se na vrijeme dogovoriti kako će pripremati svoju biološku djecu i kako će i kada predstaviti djeci svoga novoga (izvan)bračnog partnera. Ako nije bilo odgovarajuće pripreme, koja bi trebala uključiti i bivše partnere barem na razini informacije kako bi i iz toga kuta mogla slijediti primjerena reakcija prema zajedničkom djetetu, tada se mogu očekivati problemi u ponašanju djeteta ili djece, jer temelji nove obitelji nisu postavljeni na zdravim i iskrenim osnovama. Samo iskrena i otvorena komunikacija kojom se detaljno informira i opisuje tko će, kada, gdje i s kime živjeti, pretpostavka je za kvalitetne odnose u restrukturiranim

Restrukturirane obitelji

Pod pojmom restrukturirana obitelj podrazumijeva se nuklearna obitelj s djelomičnim srodstvom, odnosno obitelj u kojemu je barem jedan od bračnih partnera NOVI roditelj, bez obzira na dob djeteta. Riječ je o obitelji u kojoj se nalazi poočim ili pomajka, odnosno djeca koja nemaju zajednička oba roditelja.

obiteljima. Riječ je o nizu karika u tom lancu međuljudskih odnosa uključenih u formiranje restrukturirane obitelji koje bi trebale biti povezane na odgovarajući način.

Da bi restrukturirana obitelj uspjela, potrebno je ispuniti određene pretpostavke, a to su: • “suglasnost” biološke djece i njihovo upoznavanje s partnerom; • pravodobno informiranje bivšega (izvan)bračnog partnera; • pravodobno pripremanje djece za međusobno upoznavanje; • prihvaćenost i važnost svakog člana “nove” obitelji.

Suglasnost biološke djece Dijete je dio obitelji i sve što se događa u vezi s tom obitelji tiče se i djeteta. Stoga je logično da roditelj dijeli informacije s djetetom, da se s njim dogovara i da traži njegovo mišljenje. To

posebno vrijedi za situacije kad se roditelj odluči vezati uz novog partnera. Bez obzira na to je li riječ o vezi neposredno nakon razvoda ili o vezi nakon što smo dulje vrijeme živjeli sami s djetetom (djecom), naša djeca imaju pravo znati kako planiramo živjeti ako se situacija mijenja. Upoznavanje djeteta s novim partnerom s kojim roditelj namjerava osnovati (izvan)bračnu zajednicu trebalo bi planirati onda kad je roditelj siguran da želi novu obitelj i kad s NOVIM partnerom planira zajednički život. Iskustva govore da je djetetu najbolje pristupiti s pozicije uvažavanja, odnosno “traženja” dozvole…

“Kada sam upoznao ženu s kojom sam se dobro osjećao moji sinovi su već imali 14 i 17 godina. Odlučio sam i svoju djecu upoznati s partnericom, ali sam jako pogriješio kad sam ju bez najave doveo u naš stan. Sinovi su bili nepripremljeni na tu situaciju i od tada sam osjetio da su se povukli u sebe i među nama se stvorila određena praznina. Danas znam da sam ih trebao pripremiti za taj trenutak. I meni bi bilo lakše i manje neugodno da sam s njima razgovarao, uvažavajući ih kao osobe…” (Davor, 45)

Pravodobno informiranje bivšeg partnera Bez obzira na razloge zbog kojih je došlo do razvoda braka međusobno uvažavanje bivših partnera u značajnoj mjeri olakšava život i njima i djeci. Potreba da se bivši partner i/ili roditelj našega zajedničkog djeteta pripremi na to da će dijete (djeca) upoznati i živjeti s novim partnerom od prevažnog je značaja. Zbog druženja

sa zajedničkim djetetom (djecom) drugi roditelj mora znati važne promjene u djetetovu životu kako bi se za njih pripremio, a ne saznavao od djeteta ili ga ispitivao i time dovodio dijete u neugodu. Isto tako dijete (djeca) treba znati da smo mi preuzeli obvezu obavijestiti drugog roditelja o novonastalim okolnostima, te da nismo sve prepustili slučajnosti ili djetetu, koje nikako ne bi trebalo doći u situaciju da preuzme skrb o tome.

U našem savjetovalištu se često susrećemo s potrebom pružanja savjetodavne pomoći u situacijama kad je razvod u tijeku, a roditelj koji je ostao s djetetom (djecom) u očekivanju razvoda saznaje od djeteta ili od prijatelja da bivši partner već živi s drugom osobom koja očekuje dijete.Takve situacije otežavaju roditeljske kontakte, a isto tako emocionalno ugrožavaju dijete koje se nalazi u nezavidnom položaju između dva roditelja koje jednako voli. Važno bi bilo pravodobno informirati bivšeg partnera o novonastaloj situaciji (ulazak u novi brak, dijete s novim partnerom i sl.), jer bi se tako olakšalo komuniciranje koje jedino može pomoći djetetu (djeci) i prevenirati neprimjerene reakcije roditelja/ partnera koji informaciju dobiva na neočekivanim mjestima.

Pravodobni i primjeren način upoznavanja i pripremanja djece Kad smo upoznali svoje biološko dijete (djecu) i drugog roditelja, slijedi još jedan važan zadatak – međusobno upoznavanje djece.

Biološka djeca NOVIH partnera trebaju doznati od svoga roditelja

o postojanju djece NOVOG partnera (kojeg su već upoznali i prihvatili) i trebaju znati sve detalje o tome kada se planira međusobno upoznavanje. I u ovoj situaciji treba razmisliti o dobivanju suglasnosti ili inzistirati na zajedničkom planiranju tog događaja. Nikako ne bi bilo dobro nametnuti vrijeme i mjesto bez uvažavanja mišljenja djeteta.Ako se radi o predškolskoj djeci tada je dobro voditi računa da upoznavanje bude na mjestu gdje se može organizirati igranje i druženje djece i roditelja.

“Ravnopravno dostojanstvo” svih u obitelji Kad se govori o ravnopravnom dostojanstvu onda se misli na jednaku važnost svih članova obitelji. To znači da treba čuti i vidjeti želje, potrebe, osjećaje, mišljenja, brige i nadanja svakog člana obitelji, shvatiti ih ozbiljno i učiniti ono najbolje što možemo u danoj situaciji. Da bismo osigurali život u “ravnopravnom dostojanstvu” znači da moramo pažnju usmjeriti na uvažavanje, a ne na omalovažavanje. “Ravnopravno dostojanstvo” očekuje svaki član obitelji jer to znači da ga se kao pojedinca i vidi i čuje i shvaća ozbiljno. Ništa se ne podrazumijeva.

Reorganizacija obitelji trebala bi započeti promjenom ponašanja u obitelji, a to podrazumijeva svako ponašanje suprotno omalovažavanju, propovijedanju, nadglasavanju, ismijavanju ili ruganju. U restrukturiranoj se obitelji možemo susresti s pokušajima nadmetanja u roditeljstvu u dobroj namjeri i želji da se

pridobiju biološka djeca partnera. Nadalje, možemo se susresti sa ljubomorom u situacijama kad se obilježavaju specifična događanja vezana uz biološku djecu (crkveni obredi, maturalni plesovi, promocije, vjenčanja). Zbog svega je nužna iskrena i pravodobna komunikacija koja uključuje potrebe djece na prvome mjestu, ali je i interese i potrebe partnera potrebno uskladiti upravo prema načelu “ravnopravnog dostojanstva”.

Posvojiteljske obitelji

Svako dijete ima pravo na odrastanje u obitelji koja ga voli, razumije, prihvaća i prepoznaje njegove potrebe. Najbolje je da dijete raste u okviru svoje biološke obitelji, a ako to nije moguće, sljedeće najbolje rešenje je posvojenje kao trajni oblik zaštite djeteta. Posvojenje omogućuje djetetu odrastanje i odgoj u sigurnom obiteljskom okruženju što pretpostavlja sigurnost, ljubav i privrženost, a posvojiteljima omogućuje roditeljstvo i osnivanje obitelji. Za posvojitelje ono predstavlja drukčiji, ali jednako dobar način da postanu roditelji.

Posvojitelji, za razliku od bioloških roditelja, moraju unaprijed dati jamstva da posjeduju osobne kvalitete kao i ostale kvalitete koje će ih učiniti dobrim roditeljima te će prije pokretanja postupka za posvojenje zatražiti od nadležnog centra za socijalnu skrb mišljenje o podobnosti za posvojenje. Stručni tim centra će procijeniti obilježja ličnosti osoba koje žele posvojiti dijete, ispitat će motivaciju i stvarne razloge za posvojenje, provjerit će odnose u braku potencijalnih posvojitelja, odnose s drugim članovima obitelji i širim životnim okruženjem te njihove stambene i materijalne prilike kao i način života.

Posvojitelji mogu postati bračni parovi stariji od 21 godine a, ako je to od iznimne koristi za dijete, posvojitelj može biti i osoba koja nije u braku.

Posvojenjem se stvara neraskidiv odnos srodstva između posvojitelja i djeteta na temelju čega onda proizlaze i sva zakonska

nasljedna prava. Posvojenje se može zasnovati do 18. godine djetetova života, a između posvojitelja i djeteta mora biti razlika najmanje 18 godina.

Posvojenjem dijete preuzima prezime i sva druga prava kao biološko dijete svojih novih roditelja i u potpunosti može izgraditi osjećaj pripadanja i zajedništva s njima. Zasnivanjem posvojenja posvojitelji postaju roditelji i stječu pravo na roditeljsku skrb te preuzimaju na sebe odgovornosti, dužnosti i prava roditelja.

Postupak posvajanja je vrlo složen proces koji uključuje tri strane – dijete, posvojitelja, ali i biološke roditelje djeteta. A svaka od uključenih strana istodobno i dobiva i gubi. Dijete gubi biološke roditelje, ali dobiva posvojitelje koji ga žele, spremni su mu pružiti ljubav i siguran dom. Posvojitelji, najčešće bez biološke djece, na neki se način mire s činjenicom da nikada neće imati biološku djecu, ali ostvaruju želju za roditeljstvom.

Biološki roditelj potpuno gubi pravo na dijete, ali u posvajanju može vidjeti dobar izlaz za vlastito dijete o kojemu nije u stanju skrbiti (zbog različitih razloga, npr.: mladost, nezaposlenost, bolest ili izvanbračno roditeljstvo).

“Posvojenoj djeci je, kao i svoj drugoj djeci, najvažnije da su voljena.

Ona se, doduše, od ostale djece razlikuju samo u jednome, a to je da su najdulje sanjana i najviše željena djeca svojih roditelja.”

Catherine Bonnet

Posvojenje – roditeljstvo s posebnim zadacima Posvojena djeca, kao i sva druga djeca, trebaju roditelje koji će ih voljeti, koji će ih znati slušati, trebaju osjećaj sigurnosti. No, za razliku od druge djece, posvojena djeca se moraju suočiti s činjenicom da nisu rođena u obitelji koja o njima skrbi, da, ustvari, imaju dva para roditelja (biološke i adoptivne roditelje). Stoga se posvojiteljska obitelj može susresti s nizom problema koji su nepoznati obiteljima s biološkim djetetom. Roditelji će se katkad naći u dilemi pred pitanjima djeteta, primjerice: “Tko su moji roditelji? Zašto me nisu željeli?” Za mnoge je posvojitelje najteža odluka kada djetetu reći da je posvojeno, treba li okolini priznati da je dijete posvojeno, govoriti djetetu o biološkim roditeljima i sl.

Postoje dva ekstremno suprotstavljena stajališta o odgoju posvojenog djeteta. Jedni tvrde da je odgoj posvojenog djeteta potpuno jednak odgoju biološkog djeteta, dok drugi tvrde da je odgoj posvojenog djeteta potpuno različit od odgoja biološkog djeteta, a problemi koje dijete ima najčešće se pripisuju činjenici da dijete nisu odgajali biološki roditelji. Hoće li posvojiteljske obitelji imati probleme, ovisi o nizu čimbenika. Dob djeteta u vrijeme posvajanja je jedan od najznačajnijih, koji može utjecati na odnose posvojitelja i djeteta i na konačni ishod odgoja i razvoja djeteta. Postoje situacije u posvojiteljskim obiteljima koje nose više rizika za pojavu problema, ali to ne znači da u konačnici djeca iz posvojiteljskih obitelji u životu imaju više problema od djece koja odrastaju uz biološke roditelje.

Jedan od najčešćih problema s kojim se suočavaju posvojitelji su dječja tuga, ljutnja i bijes pri dolasku u novu obitelj, ali i kasnije tijekom odrastanja. Iako je posvojenje dobar način stvaranja obitelji, djeca ne misle uvijek tako. Većina ih želi biti poput većine ostale djece koja odrastaju uz svoje biološke roditelje.

Dijete može biti ljutito što njegova biološka obitelj nije bila sposobna brinuti o njemu, može biti tužno zbog separacije i gubitka bliskih osoba (bioloških roditelja, udomitelja, osoba koje su o njemu skrbile u domu). Često su u razdoblju prilagodbe posvojitelji preplašeni, nesigurni, ne znaju prepoznaju li dobro reakcije djeteta… Terapeut, koji ima znanja i iskustva u radu s posvojiteljima i njihovom djecom, može im pomoći u suočavanju s osjećajima tuge i gubitka, u uspostavi vezivanja i privrženosti novoj obitelji te pružiti podršku svim članovima obitelji.

U potrazi za korijenima Još prije nekoliko desetljeća u društvu je bilo uvriježeno mišljenje da posvojenom djetetu treba zatajiti njegovo biološko podrijetlo.

Danas je prihvaćeno da dijete ima pravo znati tko su mu biološki roditelji, a informacije o tome da je posvojeno dijete treba dobiti u najranijem djetinjstvu. Većina djece želi znati zašto su baš ona posvojena i što posvojenje znači. Razgovor bi trebalo započeti što ranije, a sadržaj prilagoditi dobi djeteta. Posvojenje se ne može objasniti jednom i smatrati da je time završeno; to je proces koji zahtijeva kontinuirani dijalog djeteta i posvojitelja, u skladu s djetetovom sposobnošću da razumije i spremnošću da čuje.

Stručnjaci su jedinstveni u stavu da dijete treba doznati od posvojitelja da je posvojeno, a ne od neke strane osobe.

Istraživanja upućuju na činjenicu da su posvojena djeca koja su imala sretan život u domu svojih posvojitelja i kojoj su informacije o podrijetlu i istinu o posvojenju, kao i podatke i okolnostima posvojenja, priopćili njihovi posvojitelji, imala manju potrebu za susretom s biološkom roditeljima i uopće za bilo kakvim oblikom traganja za vlastitim podrijetlom od djece koja nisu bila u takvoj situaciji. Biološka obitelj je uvijek značajan dio života djeteta i ono ima pravo na sve dostupne informacije o obitelji kako bi moglo formirati identitet i odgovoriti na pitanje “Tko sam ja?”

Posvojitelji ih moraju upoznati i dijeliti s djetetom jer su one dio njegova naslijeđa i identiteta i dio njegove prošlosti.

Posvojena djeca se suočavaju s problemima separacije i gubitka bioloških roditelja i problemima uključivanja u novu obitelj što može nepovoljno utjecati na njihov razvoj. Dijete koje je iskusilo nepouzdanu, kaotičnu ili nedosljednu skrb nije odmah spremno pouzdati se u novog roditelja, bez obzira na to koliko novi roditelj bio dobronamjeran i sposoban.

Glavne su zadaće posvojitelja osigurati djetetu osjećaj sigurnosti – trajan odnos i osjećaj pripadanja, pomoći mu u izgradnji samopoštovanja, razvijati talente i interese, zalagati se za njegove potrebe u vrtiću, školi, ponuditi dobre modele i ohrabrivati ga u formiranju odnosa s drugom djecom i odraslima te pomoći djetetu da

gradi vlastiti identitet. Zbog složenosti situacije, i roditelji i djeca u posvojiteljskim obiteljima trebaju podršku i prihvaćanje šire društvene zajednice. Svim je članovima obitelji nužno omogućiti psihosocijalnu i pedagošku pomoć i savjetovanje radi lakšeg prevladavanja dilema i teškoća.

Jednoroditeljske posvojiteljske obitelji Iako bračni parovi imaju prednost u posvajanju djece, i samci u Hrvatskoj mogu posvojiti dijete, ako je to u interesu djeteta.

Postati samohrani roditelj posvojitelj znači suočiti se s izazovom, promjenama i određenim zadacima koji su slični onima s kojim se susreću biološki samohrani roditelji. No, u svakoj fazi životnog ciklusa posvojitelji se susreću i sa specifičnim problemima vezanima uz posvojenje.

Ovakve obitelji u društvu može pratiti dvostruka stigma – stigma posvajanja te stigma samohranog roditeljstva. Iako se društvo promijenilo i objema stigmama se umanjio značaj, a samohrano posvojiteljstvo je sve prihvaćenije, one svejedno mogu utjecati na život ovih obitelji.

Samohranim je posvojiteljma vrlo važna odgovarajuća podrška šire obitelji, prijatelja i/ili stručnjaka. Za neku posvojenu djecu razdoblje prilagodbe traje nekoliko mjeseci, za drugu može trajati godinama. Dolazak djeteta u obitelj nije kraj procesa. Unatoč snažnoj motivaciji i spremnosti za samohrano roditeljstvo, roditeljima može biti potrebna pomoć u prilagodbi na roditeljstvo. Pomoć može uključivati grupu podrške, radionice za posvojiteljske obitelji, individualno

“Zamislite krugove jarkih boja. Plave i žute. Udahnite im život.

Zamislite sad Malog žutog kako stoji sam, dok se Mama Plava i Tata Plavi kotrlja do njega u zagrljaj. Protrljajte oči. Pogledajte još jednom. Nitko više nije žut, i nitko nije plav. Ono što vidite samo je jedna sretna Zelena obitelj.” Leo Lionni

savjetovanje ili knjige i članke koji se bave pitanjima roditeljstva s naglaskom na posvojenje. Bez obzira na oblik podrške za koji se odluče, važno je znati da traženje pomoći nije znak slabosti ili znak neuspjeha nego rezultat želje da se unaprijede roditeljske vještine i stvore obiteljski odnosi koji će pozitivno utjecati na sve članove obitelji.

Udomiteljske obitelji

Razvojni put djece i njihova primarna socijalizacija započinju u obitelji. U njoj dijete stječe prve spoznaje o sebi i ljudima koji ga okružuju. Pozitivno obiteljsko okruženje je jedan od najvažnijih zaštitnih čimbenika koji smanjuje vjerojatnost različitih rizičnih utjecaja na djetetov dalji razvoj. Nažalost, sve obitelji nisu u stanju ispunjavati svoje zadatke i skrbiti primjereno o pravilnom rastu i razvoju svojih najmlađih članova. Ako je djetetov razvoj u primarnoj obitelji ugrožen ili ako iz nekog razloga roditelji ne mogu skrbiti o svojoj djeci, sustav socijalne skrbi, odnosno stručni djelatnici centara za socijalnu skrb imaju zadaću zbrinuti djecu na najbolji mogući način.

Jedan od mogućih oblika izvanobiteljskog zbrinjavanja djece je smještaj u udomiteljsku obitelj. Udomiteljstvo se definira kao oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se djetetu pruža skrb primjerena njegovoj dobi i potrebama u obiteljskom okruženju.

Udomiteljstvo je privremeni oblik skrbi o djetetu čija je svrha omogućiti odrastanje djeteta u zamjenskoj obitelji i pružiti siguran dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nažalost, iako je namjera da to bude samo privremeno rješenje, dok se situacija u djetetovoj primarnoj obitelji ne sredi, ono se često pretvara u dugotrajni oblik skrbi o djetetu, tijekom kojega biološki roditelji, zbog subjektivnih i objektivnih poteškoća, nisu u stanju preuzeti skrb o odgoju vlastitog djeteta.

Prema zakonu o udomiteljstvu, udomiteljska obitelj ima dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a čine je udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni partner i drugi srodnici (djeca, roditelji) s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu. Možemo razlikovati srodničke udomiteljske obitelji i obitelji koje nisu u srodnome odnosu s djetetom o kojemu skrbe. Srodnička obitelj jest udomiteljska obitelj čiji su članovi u krvnom i/ili tazbinskom strodstvu sa smještenim djetetom. Udomiteljska obitelj mora ispunjavati zakonom propisane uvjete (stambene, socijalne i druge) koji će smještenoj osobi (djetetu) osigurati primjerenu skrb.

Uvjete ocjenjuje nadležni centar za socijalnu skrb – prema mjestu prebivališta udomiteljske obitelji.

Prema službenim podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za 2009. godinu, u Hrvatskoj je u 1332 udomiteljske obitelji smješteno 1955 djece i mladeži. Od toga je 517 srodničkih, a 835 nesrodničkih obitelji.

U obitelji udomitelja doživljaj roditeljstva je ponešto različit od doživljaja roditeljstva biološkoj djeci. Naime, dijete koje se udomljuje često ima niz problema, od kroničnih bolesti do loše psihosocijalne prilagodbe već u biološkoj obitelji, pa udomitelj teže s njime uspostavljaju odnos. Mnoga djeca koja odlaze na smještaj živjela su u nesigurnom okruženju, nisu doživjela stabilan, njegujući i čvrst odnos s odraslom osobom u prve tri godine života. Nerijetko su smještena djeca zlostavljana i zanemarivana

u biološkoj obitelji. Zbog toga su mnoga djeca ispunjena strahom, ljutnjom, zbunjenošću ili osjećajem neizvjesnosti i nemoći, a sve to otežava njihovu prilagodbu novoj obitelji.

Najvažnija je uloga udomiteljske obitelji pružiti djetetu zdravo obiteljsko okruženje, koje je nužno za njegov razvoj. Udomiteljske obitelji trebaju biti osjetljive za djetetove potrebe, a udomitelji empatični, suosjećajni, strpljivi i emocionalno stabilni. Udomitelj treba biti osoba koja je znatiželjna i zainteresirana za djetetov unutarnji svijet, koja je spremna podijeliti vlastite doživljaje i očekivanja s djetetom, kontinuirano pružati emocionalnu podršku i stvarati poticajno (dinamično) okruženje.

Udomljenje djeteta je velika odgovornost i obveza, koja zahtijeva mnogo energije, strpljenja, truda i emocija odraslih članova udomiteljske obitelji. Zato odluka i provođenje udomljenja trebaju biti zajednička odluka i stav svih članova obitelji.To može postići obitelj u kojoj postoje skladni obiteljski odnosi, obilježeni emocionalnom bliskošću svih članova, obiteljskim zajedništvom, suradnjom i uzajamnim pružanjem podrške.

Biološka djeca udomitelja jedan su od ključnih čimbenika u udomiteljskoj obitelji te u velikoj mjeri utječu na cjelokupno ozračje u obitelji i odnose među pojedinim članovima kao i na prilagodbu udomljenog djetea. Uključenost i podrška biološke djece udomitelja vrlo su važni za uspješno udomiteljstvo. S druge strane, dolazak udomiteljskog djeteta u obitelj znači i niz promjena

u životu biološke djece udomitelja, na koje je tu djecu vrlo važno pravodobno i na odgovarajući način pripremiti.

Odnos udomitelja i udomljene djece s biološkim roditeljima Uloga biološke obitelji djeteta koje je smješteno u udomiteljsku obitelj i dalje je od velike važnosti za njegov razvoj, bez obzira na individualne i obiteljske probleme zbog kojih je dijete smješteno.

Sva su djeca privržena svojim roditeljima, čak i onda kad ih oni zanemaruju ili pak zlostavljaju. Prekid veze s roditeljima za dijete je psihički ugrožavajuće jer narušava kontinuitet njegova razvoja, njegovu povijest i identitet. Udomljenom djetetu je zbog toga nužno osigurati kontakte s roditeljima i biološkom obitelji, pri čemu kontakte s roditeljima ne treba poistovjećivati samo s fizičkom prisutnošću roditelja. Odnosi se mogu sačuvati i njegovati posredstvom telefona, pisama, čestitaka i sitnih darova.

Premještanje djeteta u drugu obitelj zahtijeva od njega prilagođavanje i stvaranje privrženosti s novim osobama. Kvaliteta privrženosti može varirati ovisno o razlogu i svrhi smještaja, potrebama djeteta i kapacitetima udomitelja. Mnoga djeca koja su mijenjala udomiteljske obitelji nisu doživjela stabilan odnos s jednom odraslom osobom što može negativno utjecati na njihovo samopouzdanje i stvaranje identiteta. Zadatak je

Nema osobe koja nije pogodna za smještaj u drugu obitelj, ali se može dogoditi da nije moguće pronaći obitelj koja bi bila pogodna za neke osobe. Nency Hazel

udomitelja pomoći djetetu razviti zdravu privrženost te pomoći u uspostavljanju i očuvanju novih odnosa s biološkim roditeljima ili posvojiteljima ili novim udomiteljima.

Udomitelji se susreću sa specifičnim problemima koji otežavaju udomiteljstvo.

Najčešće je riječ o problemima djeteta čiji uzrok može biti u razvojnoj fazi djeteta (npr. razdoblje puberteta), ali i problemima organske prirode (npr. kronična bolest djeteta) zbog kojih je djetetu potrebno pružiti specifičnu njegu i skrb. Udomitelji se mogu susretati i s poteškoćama pri održavanju kontakta između djeteta i bioloških roditelja. Stoga je udomiteljskim obiteljima potrebna trajna podrška stručnjaka u svim fazama brige za dijete: od smještaja djeteta u obitelj do praćenja tijeka udomiteljstva.

Baka/djed obitelji

Osim navedenih tipova obitelji, spomenimo još jedan tip tzv. “baka/djed obitelji” (grandfamily). Riječ je o obiteljima u kojima baka i/ili djed, a najčešće je to baka, preuzima ulogu primarnog skrbnika u obitelji. Iako ta pojava nije novost i na nju nailazimo u mnogim društvima i religijama, neki podaci pokazuju da se povećao broj djece koju ne odgajaju biološki roditelji već skrb o odgoju preuzimaju baka i djed. Baka i djed se najčešće uključuju u odgoj djeteta kad biološki roditelji ne mogu na odgovarajući način skrbiti o djeci, a razlozi mogu biti različiti: ovisnost, smrt roditelja, problemi mentalnog zdravlja, zlostavljanje i zanemarivanje, napuštanje djeteta, maloljetna trudnoća, nezaposlenost, nasilje u obitelji, razvod roditelja i sl. Rezultati nekih istraživanja upućuju i na negativne i na pozitivne utjecaje kad djecu odgajaju bake i djedovi kao primarni skrbnici. U odgoju unučadi bake i djedovi se mogu suočiti s različitim poteškoćama, kao što su financijske poteškoće, loši odnosi s biološkim roditeljima, starenje i pobolijevanje, nerazumijevanje novih izazova u suvremenom roditeljstvu i s tim u vezi nerazumijevanje potreba djeteta, neprimjereni odgojni postupci koji mogu varirati od prezaštitničkog do prestrogog odgoja. Ako se tome doda i razlika u godinama između odraslih i djece, onda je jasno da ovakve obitelji često predstavljaju rizične okolnosti sa stajališta odgojnog djelovanja.

Kampanje u službi unapređivanja kvalitete obiteljskog života

Programi Vlade RH i Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ističu obitelj kao najvišu društvenu vrijednost i svi su strateški ciljevi usmjereni na promicanje obiteljskih vrijednosti, skrbi o djeci, mladima i ostalim osjetljivim skupinama u društvu.

Nacionalna kampanja Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje; Nacionalna kampanja protiv tjelesnog kažnjavanja djece; Kampanja Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom – aktivnosti su koje ističemo u ovoj brošuri, jer su posredno i neposredno u službi prevencije razvoja rizičnih okolnosti u obitelji, što bi dugoročno trebalo rezultirati smanjenjem broja rizičnih obitelji.

Nacionalna kampanja Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje Kampanja je u Republici Hrvatskoj trajala od 25. studenoga 2006. do ožujka 2008. godine.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2005. godine u Republici Hrvatskoj je policija zaprimila 86.449 zahtjeva građana za pružanjem intervencije radi zaštite od nasilja u obitelji. Tražena je intervencija pružena u 86.300 slučajeva ili u 99,83% svih traženih intervencija.

“Nasilje koje se događa u obitelji ili kućanstvu, uključujući fizičku i mentalnu agresiju, emocionalno i psihičko zlostavljanje, silovanje i seksualno zlostavljanje, incest, silovanje među supružnicima, stalnim ili povremenim partnerima i ukućanima, zločine počinjene radi časti, žensku genitalnu i seksualnu mutilaciju i ostale tradicionalne običaje štetne za žene, kao što su prisilni brakovi.” Ova se definicija koristila u provedbi Kampanje za borbu protiv obiteljskog nasilja nad ženama, u razdoblju od 2006. do 2008. godine u Republici Hrvatskoj, a sukladno Planu kampanje Vijeća Europe za suzbijanje nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje (usvojenom od strane Odbora ministara Vijeća Europe, 21. lipnja 2006).

Nadalje, Vlada Republike Hrvatske je usvojila niz strateških dokumenata, kako bi se osigurala zaštita svih članova obitelji.

Riječ je o: Programu aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima (2004.)

Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima (2004.)

Nacionalnoj strategiji zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2005. do 2007. godine (2004.)

Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (2005.)

Izmjenama i dopunama Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (2006.).

Nacionalna kampanja protiv tjelesnog kažnjavanja djece Europska kampanja Vijeća Europe za ukidanje tjelesnog kažnjavanja djece započela je u lipnju 2008. godine u Zagrebu. Poruka Kampanje je bila “Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanja djece”.

Budući da je tjelesno kažnjavanje najrašireniji oblik nasilja nad djecom,Vijeće Europe je pokrenulo europsku inicijativu ukidanja tjelesnog kažnjavanja u svim okruženjima – školama, kaznenim sustavima, alternativnim ustanovama skrbi, a osobito kod kuće.

Cilj provedbe Nacionalne kampanje je bio da se kroz niz organiziranih aktivnosti, usmjerenih prema javnosti, djeci, roditeljima, odgojno-obrazovnim i javnim ustanovama, tijelima državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravosudnim tijelima, organizacijama civilnog društva i stručnjacima, skrene pozornost na prisutnost zlostavljanja djece i njihova tjelesnog kažnjavanja kao društveno neprihvatljiva oblika ponašanja prema djeci.

Nacionalna kampanja protiv tjelesnog kažnjavanja djece predstavljena je u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u siječnju 2009. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je pokrenula vlastitu kampanju.

Zaštitni znak Kampanje je bila dječja ruka, a slogan “Trebam ljubav”.

Kampanja Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom U okviru Programa Vijeća Europe “Izgradnja Europe za djecu i s djecom”, koji uključuje borbu protiv seksualnog nasilja nad djecom specifičnim pravnim instrumentima i sveobuhvatnim aktivnostima za podizanje razine svijesti, 29. i 30. studenoga 2010. godine u Rimu je pokrenuta Kampanja Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom.

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je koordinator u provedbi Kampanje za Republiku Hrvatsku. Seksualno nasilje nad djecom se pojavljuje u brojnim oblicima: incest i seksualno zlostavljanje, pornografija, prostitucija, trgovanje, namjerno dovođenje djeteta u situaciju da gleda seksualno zlostavljanje ili seksualne aktivnosti te seksualno nasilje od strane vršnjaka.

Znanstvena istraživanja govore kako je oko 20% djece u Europi žrtva nekog oblika seksualnog nasilja, a od toga je u 70 do 85% slučajeva počinitelj poznat žrtvi.

Podaci o jednom od petero zlostavljane djece kojima raspolaže Vijeće Europe govore o ukupnom ishodu većeg broja rezultata raznih studijskih istraživanja provedenih u cijeloj Europi, a podudaraju se s podacima na koje upozoravaju UNICEF, Međunarodna organizacija rada i Svjetska zdravstvena organizacija.

Utvrđeni su i jasni ciljevi Kampanje: 1. Promicanje potpisivanja, ratifikacije i provedbe Konvencije o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja.

Republika Hrvatska je potpisala Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog nasilja 25. listopada 2007. godine, a Konvencija je stupila na snagu 1. srpnja 2010. godine.

2. Pružanje znanja i praktičnih rješenja za sprječavanje i prijavljivanje seksualnog nasilja nad djecom i to djeci, njihovim obiteljima/ skrbnicima i društvu, a time i podizanje razine svijesti o stvarnim razmjerima seksualnog nasilja nad djecom.

Kampanja Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom traje četiri godine (2011.‑2015.) te je i ova brošura tiskana u povodu uključenja Obiteljskog centra Grada Zagreba u neposrednu realizaciju ciljeva Kampanje.

Literatura koja se preporučuje

Adesman, A.; Adamec, C. (2004.) Parenting your adopted child: a positive approach to building a strong family. New York:McGrawHill.

Bergmann, W. (2007.) Umijeće roditeljske ljubavi. Jastrebarsko: Slap.

Bergmann, W. (2009.) Disciplina bez straha: kako steći poštovanje naše djece, a ne izgubiti njihovo povjerenje. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Berkenkamp, L.; Atkins, S. C. (2004.) Obiteljske prepirke i kako ih riješiti. Split: Marjan tisak Biddulph, S. (2003.) Nove tajne sretne djece. Zagreb: Mozaik knjiga – za roditelje.

Bonnet, C. (2000.) Djeca tajne. Zagreb: BIOS. Bonnet, C. (2000.) Gesta ljubavi. Zagreb: BIOS. Brajša, P. (1995.) Očevi, gdje ste? Zagreb: Školske novine.

Brajša, P. (2009.) Brak i obitelj iz drugog kuta. Zagreb: Glas Koncila.

Brajša, P. (2009.) Brak naš svagdašnji. Zagreb: Glas Koncila.

Brajša Žganec,A. i sur. (2005.) Udomiteljstvo: skrb o djeci izvan vlastite obitelji, priručnik za edukaciju stručnjaka. Zagreb: UISP. Brooks, R.; Goldstein, S. (2005.) Otporna djeca. Njegovanje djetetove snage, nade i optimizma. Zagreb: Neretva.

Buljan Flander, G.; Kocijan Hercigonja, D. (2003.) Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M.

Covey, S. R. (1998.) Sedam navika uspješne obitelji. Zagreb: Mozaik knjiga. Čudina Obradović, M.; Obradović, J. (2006.) Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Tehnička knjiga.

Delač Hrupelj, J.; Miljković, D.; Lugomer Armano, G. (2000.) Lijepo je biti roditelj. Zagreb: Creativa.

Fahlberg,V. I. (1991.) A Child’s Journey Through Placement. Indianapolis: Perspectives press.

Ginott, H. (2005.) Između roditelja i djeteta. Lekenik: Ostvarenje.

Gordon, T. (1996.) Škola roditeljske djelotvornosti. Zagreb: Poduzetništvo Jakić.

Grgec-Petroci,V.; Marčetić Kapetanović, M. (2008.) Djetetu koje će doći – priručnik za posvojitelje i stručnjake. Neobjavljeni priručnik.

Javier, R. (2007.) Handbook of adoption: Implications for researches, practitioners and families. Thousand Oaks: Sage publications.

Juul, J. (2004.) Život u obitelji. Zagreb: Naklada Pelago.

Juul, J. (2006.) Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago.

Lancaster, K. (1996.) Keys to parenting an adopted child. New York: Barron’s.

Larousse ( 2006.) Enciklopedija za roditelje. Zagreb: Naklada Ljevak.

Longo, I. (2000.) Roditeljstvo se može učiti. Zagreb: Alinea.

Pantley, E. (2002.) Savršeno roditeljstvo. Zagreb: Mozaik knjiga.

Pećnik, N. (2003.) Međugeneracijski prijenos zlostavljanja. Zagreb: Naklada Slap.

Raboteg-Šarić, Z.; Pećnik, N.; Josipović, V. (2003.) Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

Riera, M. (2004.) Ostanite povezani sa svojim tinejdžerom: kako postići da vam govore i kako čuti što stvarno kažu. Lekenik: Ostvarenje.

Sears, W. (2008.) Povezujuće roditeljstvo: priručnik za razumijevanje i odgoj vašeg djeteta. Zagreb: Mozaik knjiga.

Shaw, R. (2009.) Epidemija popustljivog odgoja: zašto su djeca nevesela, nezadovoljna, sebična te kako im pomoći. Zagreb:VBZ. URL:http://library.adoption.com/articles/questions-withoutanswers.html URL:http://parenting.adoption.com Winkel, R. (1996.) Djeca koju je teško odgajati. Zagreb: Educa.

Mi postajemo ono čemu nas učite (nama odraslima za razmišljanje) Žive li djeca u neprijateljstvu, naučit će se boriti. Žive li djeca s kritikom, naučit će prezirati. Žive li djeca u mržnji, naučit će se tući. Žive li djeca u poniženju, naučit će se stidjeti. Žive li djeca sa sramom, spoznat će osjećaj krivice. Žive li djeca u toleranciji, naučit će biti strpljiva. Žive li djeca uz podršku, naučit će vjerovati drugima. Žive li djeca uz pohvalu, naučit će priznavati druge.

Žive li djeca u jednakosti, naučit će što je pravda. Žive li djeca u sigurnosti, naučit će vjerovati. Žive li djeca uz poštovanje, naučit će poštovati sama sebe. Žive li djeca u prihvaćanju i prijateljstvu, naučit će kako naći ljubav u svijetu.

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je 19. listopada 2006. godine donijelo Rješenje o osnivanju Obiteljskog centra Grada Zagreba.

Obiteljski centar Grada Zagreba u okviru svoje djelatnosti obavlja poslove savjetodavnog i preventivnog rada i druge stručne poslove koji se odnose na brak, međusobne odnose roditelja i djece, uzdržavanja i druge okolnosti u obitelji, te poticanje odgovornog roditeljstva i skrbi o svim članovima obitelji. Isto tako, obavlja i poslove koji se odnose na odgoj djece, organiziranje obiteljskog života, posvojenja i prevencije svih ovisnosti djece i mladeži. Pomaže u rješavanju problema s invaliditetom, pri uključivanju u svakodnevni život nakon duljeg boravka u instituciji/odgojnoj ustanovi. Stručnjaci i stručni timovi djeluju informativno, savjetodavno, preventivno-terapijski, edukacijski...

Ova je brošura tiskana sredstvima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a povodom Kampanje VE za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom i Međunarodnog dana obitelji 15.svibnja 2011.godine.”