Edhem Omerović-Tito ULOGA I ZNAČAJ MEHDINA SENADA HODŽIĆA U ODBRANI BOSNE I HERCEGOVINE Mehdin Hodžić, u narodu poznat pod imenom Kapetan Senad, sin Selme i Hurije, rođen je 15.10.1957. godine u Tuzli. Hrabro je poginuo 10.5.1992. godine u selu Zaseok kod Sapne. Nakon završene Pedagoške akademije, zaposlio se u Sekretarijatu unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, u Dubrovniku, a potom biva službeno premješten u Makarsku. Tu je radio do polovine 1991. godine, nakon čega napušta službu i vraća se u rodnu Tuzlu. Dok je čekao rješenje za prijem u policijsku službu u Tuzli, postalo mu je jasno da se nad rodnom Tuzlom nadvila tama ratnog vihora, koji prijeti uništavanjem bošnjačkog naroda. To ga je navelo da se od septembra 1991. godine angažuje u organizovanju naroda, protiv brojnih projekata nestanka Bosne i Bošnjaka. Osjećajući neizmjernu ljubav prema zemlji iz koje je ponikao i prema Bosancima među kojima je rođen i sa kojima je odrastao, shvatio je da se mora pronaći riješenje za opstanak zemlje i naroda, pa je početne pažljive korake pripremao i preduzimao u Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine. Senadova dužnost u Patriotskoj ligi nakon njenog formiranja se odnosila na obavještajno-sigurnosne poslove do 8. aprila 1992. godine, kada je postavljen na dužnost pomoćnika komandanta za obavještajnosigurnosne poslove u okružnom štabu Teritorijalne odbrane Tuzla. Na toj dužnosti je ostao do 25. aprila, od kada preuzima "dužnost komandanta Taktičke grupe Zvornik,"1 pod čijom komandom su trebale biti općine "Zvornik, Ugljevik i Kalesija". Komandno mjesto je bilo na prostoru slobodne teritorije Zvornik u rejonu Sapne. Neposredno su mu bile
1
Rasim Dupljak, "Oni su branili Bosnu i Hercegovinu", str. 120., vidi i u knjizi Vahid Karavelić, "Agresija na Bosnu i Hercegovinu", str. 282. 113
potčinjene jedinice Teritorijalne odbrane Zvornik, sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne.
Mehdin Hodžić u narodu poznat pod imenom Kapetan Senad
Manevarski odred je bio formiran uglavnom od boraca sa prostora Sapne i Teočaka u čiji sastav je uključeno nekoliko boraca Bijeljine i Kalesije. Kao komandant Taktičke grupe izvršio je organizaciju i ustrojavanje prostornih i manevarskih jedinica pri štabovima Teritorijalne odbrane i reorganizaciju samostalnih manevarskih jedinica u organizaciju manevarskog pješadijskog odreda. Komandovao je posredno odbranom zone odgovornosti svoje Taktičke grupe, a neposredno odbranom teritorije Sapne. Svoje znanje i ratnu vještinu u vođenju oružane borbe tokom agresorske ofanzive na rejon Sapne od 5 do 10. maja 1992. godine, iskazao je odlučnom odbranom i manevrom
124
raspoloživih snaga u direktnom sudaru sa nadmoćnijim agresorskim snagama. Na taj način uspio je osloboditi sela i zaseoke na prostoru Sapne, a osim toga, obuzdao je arogantnog i nasilnog agresora, preuzeo inicijativu i umjesto napada i prodora, prisilio ga na izvlačenje i povlačenje. Iz Senadove vještine i umijeća vođenja oružane borbe prenijete na saborce, izrasle su četiri brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, čiji su se saborci zavjetovali da će slijediti svog komandanta, noseći slobodu zemlji i narodu. Zbog izuzetnog doprinosa u odbrani BiH zaslužno su dobile i nosile priznanja "viteške" i "slavne". Mehdin Hodžić, omiljeno ime među saborcima, u narodu poznat kao kapetan Senad, odlikovan je najvišim vojnim priznanjem "Zlatni ljiljan", a ukazom Predsjedništva R BiH odlikovan je ordenom heroja oslobodilačkog rata. Posthumno je proizveden u čin brigadnog generala. Poginuo je u agresorskoj ofanzivi 10. maja 1992. godine u selu Zaseoku kod Sapne. Tom prilikom Kapetan Senad je uspješno izveo kontranapad borbom prsa u prsa, potisnuo agresora na početne položaje, zarobio i poklonio Armiji Republike Bosne i Hercegovine prvi tenk T-55 i samohodni protivavionski dvocijevni top 57 mm. Tokom noći je ukopan zajedno sa poginulim saborcima.
Sretna je zemlja i narod koji ne vode rat i u čijoj blizini nema prijetnje ratom. Međutim, Bosna to nije. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvedena od strane Jugoslavenske narodne armije kao produžene ruke političkih ciljeva Srbije i Crne Gore, izazvala je rat kao totalnu pojavu i Bosni potpunu nesreću, zahvatajući ljude, žene, djecu, starce, bogate i siromašne, zdrave i bolesne, obrazovane i neobrazovane. Blokiran fizički i psihički, bošnjački narod se našao u metežu, pred najezdom agresora sa dželatskim monstruoznim postupcima, pogromima i progonima. Iz takvog stanja i meteža rađali su se pojedinci i grupe koji su planirali i nametali ritam moguće odbrane, a ujedno su usporavali agresorov napadni tempo čiji je cilj uništenje Bošnjaka.
125
S druge strane, Bošnjaci su bili duboko uvjereni u mogućnost uspješnog suprostavljanja i sprečavanja brzog napredovanja agresorskih snaga, čiji je monstruozni cilj bio uništenje bošnjačkog identiteta. Međutim, među Bošnjacima u ovom kraju je bilo i onih koji su nastojali izbjeći uključivanje u organizovanje otpora agresoru s izgovorom "nek nas to zasad mimoiđe i nek se to rješava mimo nas." Zbog takvih okolnosti, Kapetan Senad je u početku uspio okupiti samo desetak saboraca i to većinu od onih koji su preživjeli pokolj i stradanja u Bijeljni. U takvom metežu "rađani" su pojedinci i stvarane grupe branilaca u Bosni i Hercegovini, pa i na prostoru Sapne, a dolazak kapetana Senada i Hajre sa svojim saborcima, podigao je nivo odbrambene snage koja je usporila i zaustavila agresora, čime su Bošnjaci u zaleđu Sapne dobili na vremenu za kvlitetniju pripremu odbrane. Doprinos kapetana Senada na prostoru Sapne ne ogleda se samo u organizaciji i ustrojstvu jedinica, već je njegova pojava psihološki uticala na običan svijet, posebno na bespomoćne, kao što su starci, žene i djeca. Svi su osjetili i shvatili da je sa Senadovim dolaskom, omogućen produžetak bitisanja na opkoljenom i skučenom prostoru, a time su konačno odbacili sve sumnje i prihvatili su vjeru u sopstvenu snagu. Dakle, Senad i Hajro vratili su narodu samopouzdanje i uvjerili su ih da se oružanom borbom kao posljednjim načinom protiv kolektivne smrti, koja je agresoru bila prvi prioritet, može, ako ne potpuno, a onda bar djelimično odbraniti bošnjački narod. Svojom pojavom Kapetan Senad ozario je lica ljudima i ženama, djeci i starcima, odnosno ulio im nadu u mogućnost opstanka na ovom prostoru. Njegova sposobnost organizacije života i aktiviranja ljudi u ratnim prilikama urezala je lik i karakter, ne samo vođe nego i odgajatelja i učitelja. Kao svog vođu svi ga poznavaoci pamte kao odgovornog i sposobnog rukovodioca i komandanta. Tokom borbe u najkritičnijim situacijama, iskazivao je neizmjerno znanje i vještinu u vođenju oružane borbe, sa mnogo ispoljene energije, odlučnosti i pravednosti, disciplinovanosti i istrajnosti, kreativnosti i samostalnosti. Njegova kreativnost rezultat je otvorenog prihvatanja ideja, osjetljivosti na probleme i fleksibilnosti u timskom radu. Senadova sposobnost ophođenja među kolebljivcima, odnosno emocionalno nestabilnim ljudima, isticala se kao i u najkritičnijim situacijama, smirenim i hrabrim držanjem. Poznavao je odgojne metode, kojima je ulijevao smirenost i
126
hrabrost ljudima, te je uspijevao da ih iz očajne i bezizlazne vizije, nauči i pripremi na put sigurnog uvjerenja u povoljan ishod. Kao komandant Kapetan Senad imao je pouzdanje u svoje saborce, a to je stekao ulaganjem znanja i umijeća. Svojim načinom komandovanja uvažavao je i prihvatao mišljenja svojih saboraca, ali je zauzvrat tražio potpunu odgovornost. Takvim odnosom postigao je odlične rezultate što je uticalo na stabilnost vojnih snaga i borbeni moral. Takvo stanje borbenog morala je bilo i ostalo kod Senadovih boraca i nakon njegove smrti. Borbeni duh i vještina vođenja oružane borbe Senadovih saboraca ostala je onakva, kako ih je on svojim pedagoškim metodama odgajao i za borbu pripremao. Znao je Kapetan Senad da samo predanim i marljivim radom može postići prag znanja i vještine, pa je uvijek mogao uklopiti kriznu situaciju u šemu uspješnog kolektivnog ishoda iz svake oružane borbe.
Nacionalističko raspoloženje prisutno još za života Josipa Broza Tita, doživljava naglu ekspanziju nakon njegove smrti. U akademskim krugovima velikodržavnih nacifašističkih projekata nacionalizam je našao plodnu podlogu i devedesetih godina XX vijeka doprinijeo je raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te sa dramatičnim događanjima izazvao neuspjelu agresiju Jugoslavenske Narodne Armije (u daljem tekstu JNA) na Sloveniju kao početak ostvarenja velike Srbije, potom agresiju na Hrvatsku kroz koju su planirane njene krajnje granice, a u tom velikosrpskom projektu izvršili brutalnu agresiju i zločin nad Bosnom i Bosancima. I dok je trajala oružana agresija na Hrvatsku, intenzivirana je agresorska politika iz Srbije i Crne Gore u Bosni i Hercegovini, zatim prebacivanje vojne tehnike JNA i vojske povučene iz Slovenije i dijelova Hrvatske, a takođe i masovno prodiranje velikodržavne srpske štampe, radija, televizije kao i ostalih propagandnih ratnih sredstava s ciljem demagoškog zavođenja srpskog naroda iz Bosne protiv Bošnjaka i Hrvata. JNA sa svojom organizovanom silom, savršenom u metodama ubijanja i destrukcije, naukom i tehnikom, ratne vještine je stavila u
127
službu organizovanog zločina protiv svih koji nisu za veliku Srbiju. Takve ogromne snage i sredstva skoncentrisane i raspoređene u Bosni i Hercegovini dale su motiv bosanskim Srbima predvođenim politikom Srpske Demokratske Stranke, da bezpogovorno podrže okupaciju Bosne sa ciljem stvaranja svesrpskih zemalja odnosno velike Srbije. Približavanjem brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu, osmišljene u Srbiji i Crnoj Gori, vođenoj produženom rukom JNA zajedno sa paravojnim formacijama raznih političkih stranaka iz Srbije i Srpske demokratske stranke iz Bosne i Hercegovine, sve više je raslo stanje neizvjesnosti kod Bošnjaka. Kako i šta činiti da ne dođe do brutalne agresije, a s njom i uništenja svega što je civilizacijsko u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su bili predani cilju mira, tražeći put riješenja. Međutim, oni ostaju odbačeni i pritjerani u ćorsokak kao nebitan faktor od strane beogradsko-paljanske političke i vojne sile, koja diktira ciljeve, raspolažući potencijalom bivše JNA. Na svakom koraku i svakom mjestu oni prijete nestankom svih Bosanaca pa i imena Bosna. Iako svjesni opasnosti i brutalnosti ratnog razaranja koje će uslijediti, bošnjački narod ostao je uljuljan na nosilima vlastitog zaborava i našao se ponovo u kolotečini historijskog kruženja i kao u opijumu prestravljeno i užasnuto čekao svoju sudbinu, koju mu je pripremao agresor sa svojim satelitima okupljenim uz Srpsku demokratsku stranku. Nerazumijevanje prošlosti dovelo je do pojave raznih propagandnih, samoutješnih i eskivirajućih govora i opravdanja "to nije moj rat" ili "neka ovo bude mimo nas" ili "držimo se sad za sad po strani", što je sve skupa doprinosilo odugovlačenju priprema otpora prema nadirućoj agresorskoj sili, a time ubrzalo prodor agresora i brzinu osvajanja Istočne Bosne kao prvog cilja, te uspostavljanje širokog mostobrana sa Srbijom i Crnom Gorom. Što su Bošnjaci više zagovarali mir, agresor je sve više i brže nametao rat. Taj mostobran je tokom 1991. i početkom 1992. godine bio već uspostavljen, po širini i dubini cijele istočne i sjeveroistočne Bosne snagama JNA. U mjesecu aprilu je i otpočela brutalna oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci su saznali da je JNA ozbiljna u namjeri sprovođenja okupacije u korist velike Srbije, jer je počela mobilisati ratnu rezervu samo iz redova srpskog naroda, zatim raspoređivati borbena sredstva u ruke Srba, lojalnih Srpskoj demokratskoj stranci kao i zabranjivajući kretanja nesrpskom stanovništvu na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Ipak Bosanci to 128
nisu shvatili kao krajnje ozbiljnu prijetnju, sve do dana "D" kada je došlo do pogroma i progona Bošnjaka. Naravno, snage JNA popunjene ljudstvom samo iz reda srpskog naroda, pripremile su teren za taj dan u prihvatu planski prozvanim dobrovoljačkim "paravojnim jedinicama", koje su bile u "sastavu JNA i vojne linije Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije,"2 sa namjerom da one otpočnu borbu, kako bi svjetskoj javnosti prikazale neumiješanost JNA kao nosioca agresije i da je to unutrašnji rat između vjerskih grupa, proturajući u medije kako je u Bosni i Hercegovini otpočeo građanskovjerski rat.Tokom uspostavljanja mostobrana u sjeveroističnoj Bosni, okupacijom Bijeljine i Zvornika u trokutu cilja, zatvaranja šireg mostobrana Zvornik-Tuzla-Brčko, prostor doline riječice Sapne se našao u uslovima krvavog ratnog kolorita, opkoljen sa brda i uzvišenja arsenalima raznovrsnih sredstava uništavanja od srpsko-crnogorske nacifašističke mašinerije, čije stezanje obruča je uspostavilo kazamatski položaj, a nemogućnost kretanja konclogorsku kontrolu. Ovakva blokada rejona Sapne je dovela narod u bezizlazan položaj i svela na puko preživljavanje pretvoreno u isčekivanje smrti. U ovakav opkoljen i okovan prostor kontrolisan sa zemlje i zraka tokom zadnje polovine aprila uspijevaju se probiti Kapetan Hajro sa svojim saborcima, a potom i kapetan Senad u pratnji odlučnih saboraca. Dolazak kapetana Hajre i Senada stvorio je uslove za efikasniju organizaciju odbrane. Dolaskom na slobodnu zvorničku teritoriju u rejon Sapne, Hajro i Senad uočili su da se ovdje vrše užurbane aktivnosti na organizaciji štaba i jedinica Teritorijalne odbrane. Polovinom aprila 1992. godine na čelo štaba TO odnosno za njenog komandanta je postavljen kapetan prve klase Džemail Spahić.3 2
3
U knjizi "Tajni Ratnici Exs Jugoslavije" na strani 9. Marko Lopušina pišuci o crvenim beretkama kaze:"Načelnik srpske tajne policije (misli na Jovicu Stanisića) je za organizatora srpskih crvenih beretki postavio Franka Simatovića – Frenki." Također, u istoj knjizi na strani 87. navodi Tomu Kovača nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova RS koji kaže:"Naši oficiri komandanti akcije VRS imali su bajpas u Beogradu… Oni su po potrebi bili oficiri Vojske Republike Srpske, drugi put oficiri Jugoslovenske Armije". Takođe u knjizi "Komandant Arkan" na str, 111. stoji navod Gorana Hadžića, koji za Arkana kaze: " Direktno je učestvovao u svim borbama sa svojom gardom, a koja je bila tada u sastavu TO Krajine i Jugoslovenske narodne Armije". Vahid Karavelić, "Agresija na Bosnu i Hercegovinu", Sarajevo, 2004., str.181. 129
Spahićev rad težišno je bio usmjeren na formiranje jedinica za aktivnu i mobilnu odbranu. Te aktivnosti na slobodnoj teritoriji Sapne zatekli su Hajro i Senad, a svojim prisustvom, znanjem i vještinom organizovanja, rukovođenja i komandovanja ubrzali su proces organizacije, ustrojstva i osposobljavanja jedinica, prvenstveno namijenjenih za mobilna i manevarska dejstva. Iz Senadove zabilješke vidi se da je 28. aprila 1992.godine formiran manevarski odred, sastavljen od ljudstva koje je stiglo na teritoriju Sapne sa kapetanima Senadom i Hajrom, te od manevarskih jedinica iz Vitinice, Goduša, Sapne, Nezuka i Zaseoka. U novoformiranom odredu bile su dvije manevarske čete, čiji dijelovi su raspoređeni kao pomoć u odbrani i za intervenciju u Godušu Sapni, Vitinici, Zaseoku, Nezuku, Križevićima i Dugom Dijelu. Osnovni problemi formiranja jedinica nivoa četa i odreda, bili su u nedostatku naoružanja i opreme neophodnih za vođenje borbe. Inače, na ovom prostoru u to vrijeme do 5. maja nije bilo više od 300 cijevi naoružanja, uglavnom su to bile lovačke puške i pištolji. Glavno oružje je bilo znanje, strpljenje, upornost i težnja za slobodom. Od protivoklopnih sredstava na ovoj teritoriji bila su dva ručna bacača raketa 90 mm sa 14 raketnih projektila. Ovakva struktura naoružanja u odnosu na agresora, koji je raspolagao sa cijevima raznih kalibara vojnog arsenala, nije ulijevala neku posebnu nadu za odbranu i očuvanje života zatečenih civila, većinom žena, djece i staraca. Nakon okupacije gradova donjeg i srednjeg Podrinja, agresor preuzima inicijativu za dalja ofanzivna dejstva na prostoru slobodne teritorije dolinom rijeka Sapne i Hoče, kao i gornjem toku rijeke Spreče. Na prostoru Sapne koja je bila opkoljena sa svih strana, agresor je skoncentrisao glavne snage putnom komunikacijom Zvornik-SapnaLopare u rejonu Karakaja i Priboja, s ciljem da koncentričnim nastupom oklopno-mehanizovanih jedinica probije odbranu i tim pravcem prodre u dolinu i središte slobodne teritorije Sapna. Pomoćne pješadijske snage podržane artiljerijsko-raketnim jedinicama agresor je skoncentrisao u mjestima; Baljkovica, Kitovnice, Petkovci, Boškovići, Malešići, Kiseljak, Lokanj, Rastošnica, Zavid i Rožanj. One su imale zadatak da koordiniranim napadnim dejstvima neutrališu odbranu u rejonu Sapne i da izvrše spajanje sa oklopno-mehanizovanom jedinicom u naselju Gornja Sapna. Ovako grupisane snage nastupile su pravcima: Baljkovica - Nezuk, Kitovnice - Dugi Dio - Zaseok, Petkovci - Sapna, Boškovići – Hanđelići - Džakići, Malešići - Selimovići, Kiseljak - Brđani – 130
Kovačevići, Lokanj - Zečija Kosa, Rastošnica - Goduš, Zavid - Goduš i Rožanj - Goduš. Osnovna ideja agresora bila je da glavnim i pomoćnim snagama probiju kroz odbranu i daljim nastupanjem razbiju odbrambene snage na svim pravcima, s ciljem neutralisanja glavnine odbrane u dolini rijeka Sapne i Munjače, a ostatak da prisili na bezglavo izvlačenje iz rejona Sapne. Pored pješadijskih, oklopno - mehanizovanih i artiljerijsko - raketnih jedinica, agresor je angažovao i avio izviđačku i bombardersku podršku. Tokom priprema napada na rejon Sapne, agresor je 4. maja 1991.godine izvršio napad na selo Križeviće zapalivši 3 kuće. Tom prilikom je okupirao, protjerao i opljačkao stanovništvo sela Hajvazi na prostoru općine Kalesija. O ovom događaju Kapetan Senad je u svom izvještaju 5. maja 1992. godine napisao: "Na današnji dan u jutarnjim satima bila je planirana borbena akcija. Kada je u jedinicu na polaznom položaju pristigla osoba iz sela Hajvazi sa molbom za pomoć, jer se vrši pokolj od strane četnika. Kako se upravo tog trenutka rasplamsala minobacačka paljba na selo Zaseok u kom boravimo, odlučio sam zajedno sa zamjenikom da odgodimo akciju, te da on sa polovinom ljudstva...krene u selo Hajvaze, a ja sa dijelom ljudstva u selo Zaseok. Iz Zaseoka sam primjetio u okolini sela srpski Boškovići i Šetića da cestom Zvornik-Sapna dolazi šest tenkova, četiri autobusa ljudi i dva vojna pinc gauera i više civilnih osobnih automobila. Ocijenio sam da se radi o većoj neprijateljskoj ofanzivi na Sapnu i okolna sela što se i obistinilo. Kako je D. Sapna bila bez jedinice TO, te kako su njeni stanovnici dva dana prije toga iselili skupa sa onima, koji su se mogli boriti, neprijatelj je bez problema ušao u Sapnu i popalio je. Neprijatelj je ušao i u selo Kobiliće, gdje je izvršio masakr nad 15 mještana koji su im se slobodno predali u ruke, uglavnom muškaraca sa jednom ženom. Nakon intervencije jedinice dio sela je spašen, te je ostalo nepopaljeno."4 Za događaje u Hajvazima u svojoj knjizi autori Omerbegović, Avdić i Jukanović pišu: "Tada je agresor izvršio stravičan zločin nad 7 civila, zapalivši ih žive u štali pored Hemlijaša, a 5 civila su mučki ubijeni."5 Prije početka ofanzive na Sapnu agresor je izvršio dodatna avio 4
5
Izvod iz dnevnog izvještaja Mehdina Hodžića - Senada na dan 05.05.1992. godine. Ovdje se ne misli da u Sapni i Kraljevićima nije bilo mjesnih odbrambenih jedinica, nego se misli da nije bilo manevarske jedinice za intervenciju na tom pravcu. Slabo naoružane mjesne jedinice nisu imale sredstva za protivoklopnu borbu, što je doprinijelo da oklopno-mehanizovana jedinica bez poteškoća prodre do Gornje Sapne. Omerbegović, Avdić, Jukanović; "Vrijeme odluka i otpora 1992-1995.", str. 74. 131
izviđanja, tako da je 5. maja 1992. godine oko 10 sati uz artiljerijsku pripremu snažnim i brzim prodorom oklopno – mehanizovanom jedinicom probio linije odbrane dolinom rijeke Sapna prodirući preko sela Vrela Strana, Kraljevića, Kobilića, Sapna, Gaja i potisnuo odbranu prema Međeđi. U tom prodoru, pored ubijenih u Kobilićima, u Donjoj Sapni je neprijatelj ubio jednog sedamdesetgodišnjeg starca pred njegovom kućom, jednog tridesetogodišnjeg neuračunljivog mladića, te jednu neuračunljivu ženu, a koji su inače živjeli od narodne milostinje. Agresor je pomoćnim snagama u zahvatu glavnog pravca iz Boškovića i Malešića nastupao prema Selimovićima, Hanđelićima ka Džakiću. Snage iz rejona Kiseljaka i Brđana napadale su preko Kovačevića ka Zečijoj Kosi i prisilile odbrambene snage da se grupišu za odsudnu odbranu na Zečijoj Kosi. Sadejstvujući na tom pravcu, snage iz Kiseljaka i Lokanja ne uspijevaju ostvarti cilj tokom cjelodnevnog napada i preuzeti kontrolu nad objektom Zečija Kosa, pa su ih snage odbrane u večernjim satima odbacile u polazne rejone. Na selo Goduš, agresor je angažovao snage jednog ojačanog bataljona iz pravaca Rožanj - Goduš, Zavid - Goduš i Rastošnica Goduš, gdje je tokom cjelodnevne borbe u večernjim satima uspio ovladati jednim dijelom goduškog Visa. Odbrambene snage su nakon konsolidacije i blokiranja daljeg napredovanja u kontra napadu, preuzele kontrolu i inicijativu, nanoseći neprijatelju gubitke u živoj sili, prisiljavajući ga na povlačenje i pri tome su zarobile jednog živog neprijateljskog vojnika. Takođe, napad agresorskih snaga iz pravca Baljkovice i Kitovnica u pravcu Zaseok - Nezuk bile su tog dana poražene. Snage agresora koje su ovladale rejonom sela Sapna i Vitinica, ostale su na dostignutim položajima, s ciljem daljnjeg napredovanja i izvršenja postavljenog zadatka. Sa ovim dostignutim položajima agresor je dijelom uspio u razbijanju i odvajanju odbrane, te ih prisilio na samostalno i nekoordinirano borbeno djelovanje. Pored svih nedostataka i problema kod branilaca, agresor je stekao prednost u svim segmentima vođenja borbe. Agresor je bio u velikoj prednosti zahvaljujući većem broju angažovane ljudske i tehničke nadmoćnosti. Nasuprot tome, odbrambene snage su bile potpuno inferiorne u pogledu naoružanja i opreme. Nedostatak naoružanja i opreme kod branilaca agresor je iskoristio i munjevitom brzinom oklopno-mehanizovanim jedinicama, uz podršku artiljerije, 5. maja prodro dolinom rijeke Sapne u sela Vrela Strana, 132
Kraljevići, Kobilići, Sapna, Gaj, Hanđelići i dio Vitinice. Razbijene i na dvije strane doline rijeke Sapne razdvojene odbrambene snage, sa otežanim mogućnostima međusobne komunikacije (jedina komunikacija mogla se ostvariti zaobilaznim šumskim putem preko Goduša i Međeđe), nisu bile u mogućnostiostvariti brz kontakt i koordinaciju za protivnapad za oslobađanje okupiranih sela. Tako su jedinice 6. maja na osnovu izviđanja i osluškivanja pokreta odjeka pucnjave iz pješadijskog naoružanja, sa pravaca Nezuka – Zaseoka – Međeđe, na pravac Vrela Strana, Kobilići, Kraljevići, a sa pravca Zečije Kose (dijela Vitinice), preduzele kontranapad na neprijateljske snage u selu Gaj, a potom u sadejstvu sa jedinicom iz Goduša otpočeli gonjenje neprijatelja iz Sapne. Naravno, brzom povlačenju agresora iz Gaja i Sapne, doprinijele su jedinice iz pravca napada Zaseok – Nezuk, koje su predvođene Senadom i Hajrom odlučno i brzo ugrozile položaj agresora u Kobilićima i Kraljevićima, i time su dale do znanja agresoru da će biti u okruženju u dolini Sapne. Zato je agresor bez dvoumljenja odmah pristupio povlačenju sa Gaja i Gornje Sapne, što je oslobodiocima omogućilo da tokom dana potisnu agresora iz svih okupiranih sela. Iako je Sapna i dio doline istoimene rijeke oslobođen, komunikacija i održavanje veza sa komandom Taktičke grupe koja se nalazila u Zaseoku, bila je jedino moguća uspostavljanjem kurirske veze preko neprohodnih i zaobilaznih šumskih i poljskih puteva. Takav način veze usporavao je brzinu pokreta, manevra i grupisanja snaga razbacanih po cijelom rejonu kao podrška mjesnim teritorijalnim jedinicama, a rukovođenje i komandovanje sa jednog mjesta i od jednog lica mijenjalo je svoj smisao. Dakle, nedostatak radio i žičane veze bio je glavni uzrok za nedobijanje pravovremene informacije ili pravovremene kontrole slijeda događaja i usmjerenja ka željenom organizacionom i planskom cilju rukovodioca i izvršioca. I dok su odbrambene snage skoncetrirane na težište oslobađanja okupiranih sela dolinom rijeke Sapne, agresor je svojim snagama iz Baljkovice preko Gornjeg Nezuka pokušao izvršiti udar s leđa na odbrambene snage, ne nadajući se da je Kapetan Senad predvidio i takvu mogućnost agresorskog plana, pa je tako ostavio snage za blokiranje tog cilja. Tom prilikom agresor se nije nadao takvoj ubojitoj snazi, pa se dao u paničan bijeg, ne samo sa snagama s kojima je napadao, već i snagama koje su držale dostignute položaje u Gornjem Nezuku. Prilikom pokušaja napada preko Gornjeg Nezuka na oslobodioce Sapne iz pravca sjevernih padina Resnika i
133
Baljkovice, agresor je koordinirano stezao obruč na južnim padinama Resnika, zauzimajuci Mahalu i Bulatovce. Tokom oslobađanja Sapne druga okolna sela su bila izložena dejstvu jake artiljerijske vatre, a posebno Goduš na kojeg je ispaljeno preko 300 projektila raznih kalibara. Stalnih napadi i pritisci na slobodnu teritoriju Sapne, od strane agresora naveo je Kapetana Senada da 7. maja 1992. godine donese odluku o neophodnom grupisanju snaga iz sastava manevarskog odreda. O tome je Kapetan Senad u svom izvještaju zapisao: "Navedenog dana uputio sam kurira u selo Goduš i selo Vitinicu sa naređenjem da se svo ljudstvo, pod komandom odmah vrati na okup u selo Zaseok radi jedinstvenog djelovanja."6 Stalni agresorski pokušaji napada iz raznih pravaca, zahtijevali su dinamično i mobilno stanje branilaca, što ih je fizički i psihički iscrpilo. Osmog maja manevarske jedinice iz Goduša i Vitinice krećući se prema odredištu, sprečavale su agresora u prodoru prema Međeđi. Agresor je već do tog vremena okupirao dio Baljkovice, u kome je nastanjeno bošnjačko stanovništvo i tom prilikom potpuno uništio ovo selo pljačkajući ga i paleći kuće, ubivši pritom jednog mještanina. Cilj ovog napada, osim progona i pljačke, bio je i dobijanje prednosti u zaposjedanju i stavljanju pod kontrolu objekta Debeljak, koji je važna strateška tačka sa koje se omogućuje okruženje odbrane Nezuka i Zaseoka kao prvog cilja, kao i stvaranje pozicija brzog napredovanja prema selu Međeđi i stavljanju pod osmatračku kontrolu većinu sela u dolini Sapne. To je bio glavni cilj za predstojeća koordinirana dejstva na glavnom pravcu napada prema Tuzli obodom Majevice i dolinom Sprečanskog polja. Tog istog dana agresor je okupirao selo Memiće kod Kalesije. O tome napadu Svetozar Andrić u listu "Drinski" piše: "S obzirom na takvu situaciju odlučili smo da izvršimo napad na Kalesiju i to 8. maja u ranim jutarnjim satima,... Već u popodnevnim satima stigli smo u Memiće, a istovremeno uspeli da izvučemo 90 posto stanovnika Jeginovog Luga, kao i bateriju samohodki 90 milimetara."7 Taktikom prikivanja, ali i sticanja prednosti nad zemljištem i položajem, agresor je stvarao uslove za napad i okupiranje sela Baljkovice nastanjeno bošnjačkim stanovništvom. Osvajanjem Baljkovice i opsjedanjem Međeđe agresor je doveo u pitanje odbranu 6 7
Dnevni izvjestaj Mehdina Hodžića-Senada na dan 07.05.1992. godine. "Drinski", broj 11. oktobar 1994. strana 10-11.
134
objekta Debeljak, čime zatvara snage u Zaseoku i Nezuku. Zbog te sumnje Kapetan Senad odlučno poduzima inicijativu oslobađanja sela Baljkovica. O grupisanju manevarskih jedinica Kapetan Senad je 8. maja napisao: "U jutarnjim satima pristigli su borci iz mjesta Goduš, Vitinica i Međeđa. Neki od njih su se vratili, a dio je raspoređen u vodove i odjeljenja, a sve u cilju centralizacije jedinice."8 Agresor je računao da će odbrambene snage koje budu usmjerene na borbu oko Baljkovice istrošiti snagu i umanjiti borbenu moć na glavnom pravcu napada, s čime bi branioci doživjeli potpun slom. Međutim, Kapetan Senad se nije dao zavarati, procijenio je plan i namjeru agresora da će udariti glavnim snagama na Zaseok i Nezuk, a pomoćne snage koje su okupirale Baljkovicu dovode odbranu u okruženje, te glavnim snagama omogućavaju brz prodor preko Debeljaka u selo Međeđu i dalje. Zato je 9. maja Kapetan Senad izvršio kontranapad i istisnuo snage agresora iz Baljkovice, odbacujući ih na desnu stranu Baljkovičke rijeke, a odbrambene snage odmah konsolidovao i rasporedio na očekivanom glavnom pravcu napada. Stoga je tokom noći sa 9. na 10. maj uputio po jedan vod u Križeviće, Dugi Dio i u Zaseok, dok je jedan vod i dva odjeljenja zadržao kao rezervu. Naravno, manevarski vodovi su raspoređeni kao pomoć za intervencije sa odbrambenim jedinicama, u mjestima. Njihov zadatak je bio da na određeni poziv ili komandu sa tih pravaca izvrše manevar i protivnapad na glavne pravce neprijateljskog napada. Tokom priprema, agresor je glavne snage pripremio i doveo u rejon razmještaja. Tako je do 9. maja izvršio raspored artiljerijskih jedinica u vatrene grupe: 1.baterija haubica 122 mm u rejonu Cera i Grbavaca, 2. baterija u rejonu Jasenice i Kiseljaka, baterija VBR-ova u rejon Buške Glave, 1.bateriju MB 120 mm u rejon Boškovića, 2. bateriju MB 120 mm u rejon Petkovaca. Protivoklopne jedinice, topove za neposredno dejstvo rasporedio je u rejon Petrčana, Boškovića i Kitovnica kao i minobacačke vodove MB 82 mm u rejon Boškovića, Šetića, Petkovaca i Baljkovice. Tenkovsku jedinicu i samohodne protivavionske dvocijevne topove 57mm držao je u rejon Karakaja. Pješadijske napadne snage jačine dva ojačana bataljona doveo je u rejone napada i to u Boškoviće, Šetiće, Petkovce, Kitovnice i Donju Baljkovicu. Statičnu protivavionsku odbranu naoružanu protivavionskim mitraljezima (PAM) i trocijevnim 8
Dnevni izvjestaj Mehdina Hodžića-Senada na dan 08.05.1992. godine. 135
protivavionskim topovima (PAT) 20 mm rasporedio je u rejonu Boškovića, Petrčana i Kitovnice. Ovaj raspored je izvršen radi podrške u napadu koje mogu ostvariti neposredno dejstvo po pješadijskim odbrambenim jedinicama i po civilima koji se nalaze unutar pravca napada agresorskih snaga. Ostale snage kao npr. drugi ešalon koje je namjeravao upotrijebiti u drugoj etapi, nakon prodora glavnih snaga prvog ešalona u selo Međeđa, držao je u pripravnosti u rejonima rasporeda u Karakaju, Miloševićima, Kiseljaku, Lokanju, Rastošnici, Zavidu i Rožnju. Njihov cilj je bio preduzimanje napada i okupacija rejona Sapne na lijevoj strani istoimene riječice i to: Goduša, Sapne, Vitinice i Kraljevića, dok bi glavne snage nastavile napade u cilju zauzimanja Kalesije i njene šire teritorije. Takvu predpostavku potvrđuje i izjava tadašnjeg komandanta Svetozara Andrića angažovanog za napad na Kalesiju, koji je za list "Drinski" rekao: "Devetog maja smo stigli do pred samu Kalesiju, a već sutradan smo se konačno spojili sa srpskim selom Dubnica."9 Govoreći o cilju prije i nakon okupacije Kalesije on je za "Drinski" izjavio: "Istovremeno smo tražili od predpostavljene komande tada Istočnobosanskog korpusa, da snage iz rejona Lisače krenu u spajanje sa našim snagama u rejonu Mahmutovića brda...Tražio sam takođe da se produži napad prema Tuzli i da vojska ne izlazi iz grada, nego da nas prihvati kad mi krenemo iz rejona Dubnice, a druge jedinice sa Majevice, tako da bi smo mogli uspostaviti liniju Dubnica - Čaklovići – Gradina sa ciljem da zadržimo i da Tuzlu imamo sa tih položaja."10 Da bi realizovao ovaj plan angažovao je snage JNA i srpske TO iz Zvornika da pravcem Zaseok – Nezuk - Međeđa, izbiju 10.05.1992. godine na selo Jajiće i dalje, a u istom listu o tome kaže:... "i pokušao da jedan deo zvorničkih jedinica angažujem u cilju oslobađanja Međeđe i izlaska na liniju Lisača -Mahmutovića brdo, kako bi zaštitio desno krilo."11 Napadom na Zaseok i širi rejon Nezuka i Dugog Dijela 10. maja oko 08,30 sati agresor je otpočeo snažnim artiljerijskim dejstvom po prednjem kraju odbrane i širinom i dubinom po selu Zaseok. Ovakva artiljerijska dejstva trajala su neprekidno i bila su usmjerena na liniju odbrane na i onako skučenu dubinu sela Zaseok. Takva koncentracija 9
"Drinski", broj 11. oktobar 1994. godine, str. 10-11. Isto. 11 Isto. 10
136
artiljerijske vatre omogućila je nečujno približavanje tenkova podržanih samohodnim topovima i pješadijom. Tokom dugotrajne artiljerijske kanonade agresor je uspio omekšati liniju odbrane i omogućio jurišnim tenkovskim i drugim jedinicama brz prodor u sam centar sela. U početnoj artiljerijskoj paljbi na linije odbrane i selo Zaseok, agresor je pješadijskim snagama prethodno omekšao teren artiljerijskim dejstvom po Dugom Dijelu, a izvršio je napade na položaje u selu Dugi Dio. Zbog toga je Kapetan Senad odlučio pola rezerve uputiti u pomoć Dugom Dijelu, a drugu polovicu oko 25 ljudi zadržao kao u rezerve. Dolazak u pomoć Dugom Dijelu prve polovice komandne rezerve i njeno izvlačenje i prebacivanje pod kišom granata kroz Zaseok do Dugog Dijela trajalo je preko jednog sata. Nakon pristizanja do odbrambene linije, agresor je od pravca Baljkovice i Potočana uspio ući u selo. Dio manevarskih snaga morao se odvojiti kako bi sprečio dalji prodor kroz selo, a ostali branioci su vodili ogorčenu borbu protiv agresora koji je nadirao iz Delića i Parloga. Tada je agresor iz pravca Petkovaca i Šetića uspio probiti liniju odbrane u Zaseoku i ugroziti odbranu iznad Vrele strane na Nezučkom putu. Zato je kapetan Senad radio vezom pod šifrom "Crni Labud", dao naređenje da manevarske snage odmah izvrše manevar prema Zaseoku i Nezuku. Tokom manevra, odnosno premještanja jedinice na zatvaranjem pravca prodora agresora u Nezuk, mještani Dugog Dijela su već uspjeli izvući se u selo Nezuk, osim jednog mještanina kojeg su u njegovoj kući, na gnusan način izmasakrirali agresorski vojnici. Kapetan Senad je uspio konsolidovati odstupajuće manevarske snage sa linije odbrane Zaseoka i spojiti sa preostalom rezervom, formirajući od njih jedinicu jačine 50-tak ljudi. Nakon evakuacije i zbrinjavanja ranjenika u šumarku prema Nezuku, Kapetan Senad izvršio je sa naprijed pomenutom jedinicom, uspostavljanje nove odbrane i polazne linije za kontranapad kroz centar sela i to u pravcu neprijateljske komande uz koju se nalazio tenk, samohotka i komandno vozilo opremljeno centrom veze. Dok su odbrambene jedinice dejstvovale prema centru Zaseoka i prolazile prema Nezučkom putu kroz Nezuk, agresor je sa tenkovskim vodom podržan samohodnim topovima i pješadijom uspio ovladati i preuzeti kontrolu brda na raskrsnici puteva Zaseok-Nezuk izazvavši haos i paniku među civilima, mještanima Nezuka i izbjeglima iz Dugog Dijela.
137
Upravo u tom vremenu agresorska komanda u Zaseoku misli da prodor ide po planu i da su snage odbrane potpuno poražene. Međutim, odbrambene snage iako inferiorne, svjesne da su dovedene na rub uništenja iz neposrednog bliskog rastojanja i već na dohvat fizičkog suočavanja oči u oči, predvođene Kapetanom Senadom na njegov signal idu u juriš i čine vatreni udar iz pješadijskog naoružanja. U tom jurišu borba se odvijala prsa u prsa. Agresorska komanda i jedinice u centru Zaseoka zaprepaštene neočekivanim kontranapadom, ostaju bez daha i snage za prosuđivanje, ne uspijevajući ništa drugo nego da se dadnu u paničan bijeg, ostavljajući u Zaseoku braniocima Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine tenk T 55, samohodni protivavionski dvocijevni top 57 mm, komandno vozilo, pješadijsko naoružanje i opremu. Osim toga nisu uspjeli odnijeti ni opljačkanu pokretnu imovinu sticanu godinama, rukama marljivih Zaseočana.
Tenk T55 zarobljen 10.05.1992. u Zaseoku
Tokom gonjenja agresora iz sela Zaseoka, a primjenjujući pokret tenkova sa bočne strane u Zaseok, Kapetan Senad podjelio je jurišnike u dvije grupe, jednu da napadom na pješadiju koja je išla ispred tenkova, koji su se kretali između Zaseoka i Dugog Dijela, izvrše odvajanje pješadije od tenkova, i time ih prisile na predaju ili povlačenje. Druga grupa koju je predvodio Kapetan Senad s lijeve strane imala je zadatak 138
da očisti selo. Savladavajući pješadijske prethodnice i kretanje prema tenkovima na desnoj bočnoj strani kao i otvaranje vatre na mitraljesce postavljene na tenkovima, blokirano je dejstvo pješadijske i mitraljeske vatre. To je prisililo agresora da odmah okrene tenkove i prisili na povlačenje s tog pravca. Ovaj brz i efikasan juriš odbrambenih snaga Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, predvođen Kapetanom Senadom, preuzeo je inicijativu od apsolutno dominantnijeg neprijatelja kako po njihovom ukupnom broju tako i po tehnici. Dok se vodila ogorčena borba u Zaseoku agresor je uspio uspostaviti kontrolu zapadno od Zaseoka i prodrijeti do sela Nezuk. Odbrambene snage naoružane samo pješadijskim lahkim naoružanjem iz Nezuka vrše kontranapad na veoma nepogodnom brisanom i nezaklonjenom prostoru, te uspjevaju izvršiti bočno podilaženje neposredno prema tenkovima i snažnim jurišom u bok na pješadiju razbiti napadače i prisiliti ih na povlačenje niz obronke Vrele Strane. U međuvremenu, manevarska jedinica iz Križevića uspjela je izvršiti prodor prema Nezuku iz pravca Dugog Dijela i Baljkovice, odbacujući neprijatelja preko riječice Strmne na obronke Resnika. Dok se vodila sveobuhvatna odbrana i vršili kontranapadi na svim pravcima i kad je Kapetan Senad uspio protjerati neprijatelja iznad Zaseoka, neprijateljski protivavionski mitraljezi su sa položaja Petrčani - Tomići otvorili vatru, usmjerivši je na rub sjeveroistočne strane sela na kojem se u tim trenutcima našao Kapetan Senad. Jedan metak iz te mitraljeske vatre smrtno je pogodio komandanta Taktičke grupe, Kapetana Senada. U tom momentu uz Kapetana Senada nalazila su se dva borca, koji su odmah pristupili iznošenju svog dobrog i plemenitog komandanta, odgajatelja i učitelja. Borci su sa bolom u srcima, dali zavjet da će svoje živote žrtvovati za odbranu Bosne. O tom odlučnom boju 10. maja 1992. godine Kapetan Hajro je u izvještaju napisao slijedeće: "U jutarnjim satima na selo Zaseok počelo je jako bombardovanje iz minobacača, tenkova i ostalih teških naoružanja, to je trajalo skoro dva puna sata. Poslije žestokog bombardiranja neprijateljske snage su krenule sa oklopnim sredstvima na selo Zaseok, te na Nezučki put da bi našoj jedinici odsjekao odstupnicu. Prvo bombardiranje bilo je uglavnom po položajima naših dijelova jedinica i na selo Nezuk. A Dugi Dio su zasipali granatama iz srpskog sela Kitovnice, a tu je bio i jedan vod naše
139
jedinice. Prvi vod koji je stacioniran u Nezuku otišao je u Križeviće. Pošto su najvjerovatnije otkrili položaje Vitiničkog voda koji je bio na dnu sela prema glavnom putu Zvornik - Sapna. Najviše su zasipali granatama taj položaj u toj kiši granata poginuli su naši borci, komandir voda Garibović Ismet, Garibovbić Šefik i Memić Ramiz. U prvom jakom naletu naši borci su se povukli sa prve borbene linije, što je omogućilo četničkim snagama da prodru u jedan dio sela. To im je omogućila najviše panika mještana Zaseoka koji su takođe bili na položajima..."12 U navedenom izvještaju kapetan Hajro također navodi da su dva borca lakše i jedan teže ranjeni. A u vezi s kontranapadom i zarobljavanjem neprijateljske tehnike napisao je: "Pošto su naši borci... napravili drugu borbenu liniju u dijelu sela i iznad sela. S tog položaja naš komandant jedinice Hodžić Mehdin - Senad krenuo je sa dvije desetine jedinice u ovaj dio sela, gdje su prodrli četnici, gdje su palili kuće. U prvom borbenom kontranapadu onesposobio je dva tenka koji su se u toku borbe stacionirali u selu i odatle dejstvovali na selo Nezuk. Malo niže tih tenkova uništio je oklopni transporter i pincgauer i ljudstvo iz tih vozila. U tom naletu uspio je potisnuti četničke snage iz sela koji su se dali u bijeg iz sela Zaseok. I na samom kraju sela odakle su čistili i zadnje četnike iz tog dijela sela, smrtno je pogođen naš komandant Hodzić (Selme) Mehdin - Senad, rođen 1957. u Tuzli. Neprijateljske snage su oko 19.00sati prekinule napad i sa dejstvima, pošto im nije pošlo za rukom i što su naišli na jači otpor. Povukli su svoje snage prema 13 svojim položajima; Boškovićima, Šetićima i Petkovcima." Na kraju, nakon okončane bitke u Zaseoku pobjeda je izvojevana uprkos neuporedivoj nadmoćnosti neprijatelja u tehnici u odnosu na naše snage. Hiljade ispaljenih projektila velikih kalibara od strane napadača na snage odbrane potvrđuju da je agresor dobro planirao i organizovao ovaj napad. Međutim ishod bitke potvrđuje da vještina vođenja borbe odbrambenih snaga prevazilazi sve one metode koje je predvidio napadač. Procjena snaga i sredstava, vremena i prostora vjerovatno je bila objektivna kod agresora. Kapetan Senad je također procjenio da će agresor sa većim snagama nego do tada ponovno započeti dejstva s ciljem zauzimanja branjenog dijela Sapanjske doline. Na poraz agresora
12 13
Dnevni izvještaj Hajrudina Mešića-Hajre na dan 10.05.1992. godine. Isto.
140
utjecao je pravovremen i fleksibilan raspored manevarskih jedinica, koje su svoje zadatke izvršavale besprijekorno. Pouzdanost među saborcima izdržljivost i strpljenje doprinijeli su preokretu tokom borbenog djelovanja. Značaj pobjede na prostoru Zaseoka nije važan samo za ovaj kraj nego i šire, uzimajući u obzir glavni cilj neprijateljske operacije, kako to kaže Svetozar Andrić: "...da preko Međeđe izbiju na Mahmutovića brdo i obezbjede desno krilo u produžetku napada prema Čaklovićima i Tuzli." Pored zadržavanja i vezanja neprijateljskih snaga uz zonu odgovornosti odbrane Sapne, poraz neprijatelja u Zaseoku unio je nesigurnost među njegove jurišne jedinice, čiji strah je bio povod za odustajanje od planirane namjere za nastavljanje napada prema Tuzli. Pogibija Kapetana Senada u selu Zaseok podsjeća na srednjovijekovne i dobre Bošnjane, koji su za svoju državu i narod na ovom istom mjestu u srednjovjekovnoj župi Sapna polagali živote, grčevito se boreći za narodni opstanak. Očuvani stećak iz XIII ili XIV vijeka i na njemu natpis, star preko 600 godina opominje nas i upozorava, kao i današnji natpisi na šehidskim nišanima. Dakle, iz vremena srednjovijekovne Bosne imena dobrih i hrabrih Bošnjana, a posebno Braje Tvrdojevića i Kapetana Mehdina Hodžića-Senada, dobrog i hrabrog Bošnjaka upravo potvrđuju da se Bosna kroz historiju uvijek morala braniti i da je opstala zahvaljujući nesebičnoj borbi njnih sinova koji su u nju utkali svoje živote. Nadgrobni natpisi Brajini i Senadovi u Zaseoku, ostaće zajedno sa Bosnom kao životna opomena svim Bosancima. Mudro je, još davne 1890. godine Vatroslav Jagić upozorio "da će ovi epitafi rješavati budućnost Bosanaca." U selu Zaseok u općini Sapna i Sapanjskoj dolini, kao i u cijeloj BiH uvijek se treba prisjetiti i vratiti našim precima, posjećujući njihove nekropole ali i mezarja. P.S. U nadi da će ovaj moj rad o rahmetli Senadu Hodžiću i njegovoj hrabroj borbi za opstojnost Bosne i Bosanaca biti podsticaj drugima za sveobuhvatnija istraživanja o našoj pravednoj borbi, nameće se kao imperativ da ustrajemo na ovomu zadatku. To je dužnost i obaveza nas Bošnjaka koji smo sve to preživjeli.
141
Literatura:
1. Vahid Karavelić, Agresija na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 2004.; 2. Devni izvještaji kapetana Mehdina Hodžića-Senada; 3. Sead Omerbegović, Muhamed Avdić, Enver Jukanović, Vrijeme odluke i otpora 1992-1994.; 4. List Zvorničke pješadijske brigade "Drinski"; 5. Dnevni izvještaj, kapetana Hajrudina Mešića-Hajre, od 10.05.1992. godine; 6. Marko Lopušina,Tajni ratnici exs Jugoslavije; 7. Marko Lopušina, Komandant Arkan.
142