Borba za budućnost (Pokret za slobodu, april 2013) by Pokret za slobodu

Pokret za slobodu

Borba za buduÄ&#x2021;nost Ka balkanskom pokretu otpora

Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje

Borba za buduÄ&#x2021;nost Ka balkanskom pokretu otpora

Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje

april 2013.

Borba za budućnost - Ka balkanskom pokretu otpora: Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje Izdavač: Pokret za slobodu www.pokret.net Priredili: Milenko Srećković i Vladimir Bogićević Prevod na engleski i lektura: Vladimir Bogićević Prevod sa nemačkog: Bratislav Srećković Priprema za štampu, dizajn i naslovna strana: Aco Popadić Projekat podržala Rosa Luxemburg Stiftung - Southeast Europe

Odgovornost za sadržinu ove publikacije snosi isključivo Pokret za slobodu. Godina: april 2013.

Sadr탑aj

Sadržaj

Uvod 11 19 25

Predgovor: Borba za budućnost - Milenko Srećković Radnički pokret u Srbiji – inicijativa za građenje balkanskog pokreta otpora - Vladimir Bogićević Strategija objedinjavanja i stvaranje Koordinacionog odbora radničkih protesta - Milenko Srećković

Protesti Pokreta za slobodu u periodu april 2012- februar 2013. 35 Protest Pokreta za slobodu 17. aprila 2012. ispred Vlade Srbije – najava protesta, izbor iz medijskih izveštaja (Republika, Novi magazin, E-novine). 42 Protest Pokreta za slobodu 14. septembra 2012. ispred Agencije za privatizaciju i Predsedništva Srbije – najava protesta, izbor iz medijskih izveštaja (Tanjug, E-novine). 55 Protest Pokreta za slobodu 7. decembra 2012. ispred Trgovinskog suda u Beogradu – najava protesta, izveštaj. 59 Protest Pokreta za slobodu 18. februara 2013. ispred Agencije za privatizaciju – najava protesta, izlaganje sa pres konferencije, izbor iz medijskih izveštaja (Republika, Balkan magazin). 74 Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije – Srećko Pulig, samostalni srpski tjednik / nedeljnik Novosti, 25. februar 2013. 77 Konkretan rezultat radničke borbe – trudnica neće moći da dobije otkaz – saopštenje Pokreta za slobodu, mart 2013.

Konferencije Pokreta za slobodu u periodu decembar 2011. - februar 2013. 81 85 93

Socijalne borbe u Srbiji: budućnost radničko-seljačkog pokreta – konferencija Pokreta za slobodu 22. decembra 2011. Ka radničko-seljačkom pokretu – konferencija Pokreta za slobodu 9-10. juna 2012. u selu Ljubiš na Zlatiboru Borba za budućnost – konferencija Pokreta za slobodu 2. decembra 2012. 5

Izbor tekstova o Pokretu za slobodu 101 104 111 115 119 123 124

Recenzija knjige Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011) - Igor Livada, list Zarez, maj 2011. Kontinuirani pritisak odozdo - intervju sa aktivistima Pokreta za slobodu, list Zarez, april 2011. Borba za žitna polja u Srbiji – Peter Haumer, list AK, 17. februar 2012. Proizvodnja gladi – o antikapitalističkim borbama u Andaluziji i Srbiji – Mara Knežević Kern, list Pečat, 14. septembar 2012. Arheologija agrara - Zlatko Paković, list Danas, 22. jun 2012. Pokret za slobodu predstavio posledice privatizacije u Srbiji institucijama EU – List Danas, 29. mart 2012. Pokret za slobodu – Borka Pavićević, list Danas, 17. april 2012.

Izbor iz saopštenja i dopisa Pokreta za slobodu u periodu jun 2011 - februar 2013. 129 131

134 136 139 142

Namerno uvođenje firme u stečaj smatraće se krivičnim delom – saopštenje Pokreta za slobodu, 7. novembar 2011. Radnička borba se ispostavila najprogresivnijim elementom domaće politike - saopštenje Pokreta za slobodu i Koordinacionog odbora, jul 2011. Borba za poljoprivrednu reformu – saopštenje Pokreta za slobodu, 10. septembar 2011. Državni sekretar Ministarstva pravde obmanjuje javnost - saopštenje Pokreta za slobodu, 6. jun 2012. Radnički pokret rešen da ne posustane u borbi protiv korupcije – saopštenje Pokreta za slobodu, 13 avgust 2012. Vlada Srbije u borbi protiv korupcije ignoriše odgovornost nadležnih državnih institucija – saopštenje Pokreta za slobodu, 27. decembar 2012.

Platforme Pokreta za slobodu i Koordinacionog odbora koje su dovele do ujedinjavanja različitih radničkih i seljačkih grupa i organizacija 148

Osnovan Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji; avgust 2009. 150 Prva platforma Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji; septembar 2009. 152 Platforma Koordinacionog odbora radničkih organizacija u Srbiji; decembar 2011. 156 Platforma Pokreta za slobodu za poljoprivrednu reformu; decembar 2011. 6

159

Platforma za poljoprivrednu reformu usvojena od strane radničkih i seljačkih organizacija na konferenciji Pokret za slobodu u selu Ljubiš na Zlatiboru 9-10. juna 2012. godine.

Otpor otimanju zemlje 165 167 173 185 189 195 201 215 231 235

Pokretanje Međunarodnog saveza protiv otimanja zemlje. Deklaracija evropskih seljačkih pokreta usvojena u Kremsu, u Austriji, avgusta 2011. Borba za suverenitet prehrambenog sistema. Zemljišni maksimumi: obuzdavanje otimača zemlje ili uprošćavanje debate? – Grain Kolonijalizam opstaje u glavama vladajuće elite – intervju sa Ibrahimom Kulibalijem. Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji – Milenko Srećković Ishitrena privatizacija raskrčmila agrar – Branislav Gulan Zadrugarstvo Srbije – između nestanka i opstanka – Branislav Gulan Biotehnološki blickrig – Aco Popadić Problemi hrvatske poljoprivrede – Milica Luković Ситуацијата во земјоделско-прехранбениот сектор во република Македонија – Ivana Lembovska

Otpori deindustrijalizaciji 251 257 311 319 323

Razgovor između srpskih i hrvatskih radničkih lidera na Subversive festivalu u Zagrebu, 18. maj 2012. Stražaru, koje je doba noći? Društveni odnosi na nišanu tranzicije u razdoblju od 1990. do 2000. u Hrvatskoj – Domagoj Mihaljević Okvir za analizu hrvatskog sindikalizma – Jovica Lončar Protesti u Crnoj gori – Ivan Pavićević Borba radnika fabrike Vio.Met iz Soluna u Grčkoj.

English summary 335 343 349 357 359

363 379 384

Platforms of Pokret za slobodu having led to unification of various worker and peasant groups and organizations Land grabbing and land concentration in Europe: The case of Serbia – Milenko Srećković Letter of support to the workers of Thessaloniki factory “Viomet” who are starting production by their own forces

Uvod

Milenko Srećković

Predgovor

Borba za budućnost Ideja slobode krajnje je zastrašujuća za one koji imaju određeni stepen privilegija i moći. – Noam Čomski

ezahvalno je svoditi račune usred procesa koji je još u toku a čiji je ishod i dalje neizvestan. Socijalne borbe koje je Pokret za slobodu organizovao proteklih godina, kao i dosad postignuti rezultati, pružaju neki uvid u to u kom pravcu bi se one mogle dalje razvijati u Srbiji i šire. No, još se ne zna hoće li one dovesti i do nekog značajnijeg poboljšanja u životu nas običnih ljudi. Ipak, mi smo učinili sve što smo mogli; ostaje nam samo da žalimo što uslovi nisu bili povoljniji i podrška veća da bi i naši napori bili efikasniji. Kao organizacija stvorena ni iz čega, bez ikakve 11

inicijalne podrške u društvu, sastavljena od pojedinaca iz krajnje neuticajnog i marginalnog sloja, suočili smo se sa problemima koji su daleko prevazilazili naše mogućnosti. Međutim, to nas nije sprečilo da se, uprkos nepovoljnim okolnostima, upustimo u borbu sa jačim protivnikom i dosledno sledimo ista politička opredeljenja i ciljeve koje smo zacrtali na samom početku. I danas, Pokret za slobodu sarađuje sa istim narodnim grupama sa kojima je sarađivao i pri svom osnivanju i održava vezu sa istim društvenim slojevima iz kojih je i sam potekao. Policijske istrage, privođenja i hapšenja koje nova vlast trenutno sprovodi bude nadu da će privreda u budućnosti biti bolje zaštićena od svakojakih tranzicionih kriminalaca kojima je jedina želja da se u privatizaciji što pre obogate kroz pranje novca, rasprodaju fabričke imovine, podizanje hipoteka i neosnovanih kredita, guranje preduzeća u stečaj, otpuštanje radnika, itd. Međutim, borba protiv korupcije još uvek nije ni dovoljno sistematična ni dovoljno sistemska – već, takva kakva je, zavisi pre svega od dobre volje, entuzijazma i poštenja onih koji su na vlasti; stoga nije neopravdano bojati se da će biti kratkog daha. Nova vlast nema skoro nikakvu predstavu šta dalje, nikakav ozbiljni plan kako oporaviti privredu; rešenja koja trenutno nudi kreću se u istim okvirima u kojima su se kretali i njeni prethodnici: okvirima diktiranim od strane međunarodnih ekonomskih institucija i vladajuće neoliberalne paradigme. Njeni početni potezi, koji bi za cilj trebalo da imaju revitalizaciju naše ekonomije, daleko su od svesti o potrebi stvaranja suverenog, samoodrživog društva: jedinog subjekta koji bi mogao ostati nezavistan od začaranog kruga zaduživanja i sveobuhvatne kontrole koju na taj način bogate države uspostavljaju nad siromašnijim. Tržišni uslovi i dalje su takvi da omogućavaju kriminalne finansijske špekulacije namenjene brzom bogaćenju – razvoj proizvodnje u realnom sektoru i dalje se sistematski koči i onemogućava. Povrh svega, Mlađan Dinkić, odgovoran za neosnovano guranje razvojnih banaka u stečaj, kao i predstavnici državnih institucija i drugih stranaka podjednako odgovornih za korupciju u privatizaciji, umesto da odgovaraju za svu pljačku čiji su akteri ili saučesnici u prošloj deceniji bili, i danas sede u novoj vladi. Protest radnika „Zastave elektro” Pokret za slobodu od početka je pomagao i pratio: na toj osnovi ostvareno je povezivanje samoorganizovanih radničkih grupa na nacionalnom i delimično regionalnom nivou, a značajan broj radničkih antikorupcijskih inicijativa okupljen je u zajednički Koordinacioni odbor. No, uloga Socijalističke Partije Srbije u privatizaciji tog preduzeća još nije dovoljno rasvetljena, niti je bilo ko odgovarao za sve zloupotrebe; koliko je, dakle, nova vlada ozbiljno shvatila zadatak obračuna sa kriminalom u privatizaciji, i kolika je neselektivnost 12

njenih istraga – s obzirom na to da je SPS njen sastavni deo – najbolje će se pokazati na ovom slučaju. Pozivanja na Vericu Barać, osobu najzaslužniju što podatke o korupciji nije progutao mrak, do tad će već utihnuti; a uloga radničkog pokreta će i tad biti da podseća na njene izveštaje – na sve činjenice koje je Savet za borbu protiv korupcije prikupio uz značajnu podršku i saradnju upravo onih radničkih grupa koje i danas stoje uz Pokret za slobodu. 17. aprila 2012. godine, po smrti Verice Barać, Pokret za slobodu je, u znak sećanja na njen rad, organizovao okupljanje ispred Vlade Srbije na kojem je tadašnjim vlastima predata knjiga sa svim izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije. Radnici brojnih preduzeća širom Srbije nosili su transparent pokreta na kom je pisalo „Dosta pljačke i korupcije – Za slobodnu Srbiju”. Nakon republičkih i predsedničkih izbora u maju iste godine, kada je došlo do smene vlasti, Pokret za slobodu je 14. septembra ponovio protest pod sloganom „Srbija – zemlja slobodnih, nikad zemlja robova”. Glavni zahtevi pokreta bili su isti kao i pre izbora: obnova preduzeća uništenih privatizacijom, obnova proizvodnje u realnom sektoru – kako bi se nacija spasla dužničkog ropstva – preispitivanje privatizacija i aktivno učešće radničkih grupa u tom preispitivanju – kako bi se osigurala stvarna kontrola pravednosti, neselektivnosti i opsežnosti tog procesa. Uprkos obećanjima koje je na protestu 14. septembra savetnik novog predsednika Tomislava Nikolića dao predstavnicima pokreta, još uvek ne možemo reći da je bilo koji od tih zahteva ispunjen: preispitivanje privatizacija svedeno je samo na policijske istrage i spektakularna hapšenja, dok o obeštećenju radnika, čiji bi najprikladniji oblik bio obnova uništenih preduzeća, do danas nema ni pomena. U ovom trenutku jedino je izvesno da će u parlamentu doći do zakonskih izmena koje će zaštititi radnice zaposlene na određeno vreme od otpuštanja u toku trudnoće, čime bi jedan od zahteva naših protesta bio ispunjen. 18. februara 2013. organizovali smo nastavak protestnih šetnji pod sloganom „Srbija nije na prodaju”, dok su neki mediji taj protest preimenovali u „Čija je naša zemlja?” zbog transparenta sa istom parolom koji su nosili članovi poljoprivrednih zadruga udruženi u borbi protiv privatizacionog uzurpiranja poljoprivrednog zemljišta. Protest je opet započet na Terazijama, ispred Agencije za privatizaciju, ističući pre svega zahtev za ispitivanje odgovornosti te institucije za sve neregularnosti u privatizaciji i, shodno tome, njeno ukidanje. Dok su beogradski levičari iz kolektiva „Učitelj neznalica i njegovi komiteti”, obeshrabrivali radnike ubeđujući ih da „protesti ništa ne mogu da promene”, značaj ovog protesta prepoznao je na najbolji način zagrebački novinar Srećko Pulig, odajući mu priznanje u svom tekstu 13

Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije, gde je detaljno predstavljena situacija u kojoj se nalaze sve zemlje bivše Jugoslavije. Prethodnih godina nismo samo organizovali otpor pljački, korupciji i dominantnoj političko-ekonomskoj paradigmi, već paralelno s tim radili i na predlaganju konkretnih rešenja, usvojenih konsenzusom među brojnim radničko-seljačkim organizacijama i zasnovanih na konkretnim problemima i interesima naroda. To je verovatno razlog zbog kog će naš angažman biti potreban i u budućnosti, uprkos nadi koju smo izvesno vreme gajili da će započetim preispitivanjem privatizacija od strane nove vlasti nestati i potreba za organizacijom kakva je naša. Grozničava aktivnost, posebno od 2009. pa do danas, u vrtlogu događaja i nevolja, povremeno nam je nanosila veliku štetu, koju smo jedino „akrobatskоm veštinom” i „držanjem za vazduh” uspevali da pretvorimo u prednost – najpre u taktičkom, a zatim i u strateškom smislu. Uprkos svim nedaćama, uspeli smo da sačuvamo organizaciju i stanemo na čelo pojedinih socijalnih borbi; što je kulminiralo već pomenutim prošlogodišnjim protestima i pregovorima u Predsedništvu. Odbacivanjem svih pritajenih ideoloških predrasuda, koje prete rasulom i unutrašnjim trvenjima, i ignorisanjem lažnih radničkih interesa, koji odvlače pažnju sa stvarnih problema, preuzeli smo punu odgovornost za svoje akcije i oslobodili pokret – a nadamo se i sebe, kao njegove članove – individualističkog mentaliteta i sebičnih interesa: onih koji nam se nužno, po prirodi stvari, nameću sa svakim novim saradnikom – ali i odlaze zajedno sa njim. Ako smo u predgovoru našoj prethodnoj knjizi Deindustrijalizacija i radnički otpor, iz preteranih obzira prema lažnim „simpatizerima”, i usled pogrešno procenjenih okolnosti, ostavili prostor jednom lažnom optimizmu – optimizmu u koji smo, svejedno, i sami čvrsto hteli da verujemo – danas to više nije slučaj. Sad možemo otvoreno reći – u Srbiji se radnici i seljaci, i Pokret za slobodu zajedno sa njima, ne mogu osloniti ni na koga sem na svoje sopstvene snage. Intelektualci, u svojim borbama za status i privilegije, još nisu kadri da bezinteresno podržavaju socijalne borbe; njihov intelektualni rad svodi se na ponavljanje opštih mesta o tome kako funkcionišu „normalne” zapadnoevropske države, i da bi se nabrojale štetne posledice njihove propagande i karijerizma, bila bi potrebna jedna posebna knjiga. Neki od tih intelektualaca koji se predstavljaju bliskim radničkom antikorupcijskom pokretu, interpretirali su smenu vlasti u maju 2012. kao veliku tragediju za srpsko društvo. Međutim, radnici koji nisu apstinirali od glasanja, a to pogotovo važi za one s kojima je Pokret za slobodu sarađivao, izjasnili su se, u ogromnoj većini, protiv bivše vlasti oličene u lideru 14

demokrata Borisu Tadiću. Takvu odluku verovatno ne treba obrazlagati nikome ko je svestan koliku je pustoš u privredi ta vlast ostavila za sobom. Zašto su neki intelektualci poraz Borisa Tadića („našeg deteta‘‘, kako se on često predstavlja u starijoj levičarskoj branši) doživeli kao katastrofu, za nas do danas ostaje skoro neshvatljiva misterija; to se ne može objasniti ničim drugim sem opštom saglasnošću izvesnih krugova da se neke granice u kritici sistema i bivših saradnika ne smeju preći. Ali, daleko od toga da su korupcija i karijerizam ograničeni samo na privilegovane slojeve; veliku prepreku organizovanju jačeg radničkog i seljačkog otpora predstavljala je upravo korupcija prisutna u redovima samih radnika. Za krupne, skroz-naskroz birokratske sindikate to je već opšte poznata činjenica: nju nije teško prepoznati ni u njihovom tvrdokornom insistiranju na – unapred bezuspešnom – dijalogu sa predstavnicima vlasti i krupnog kapitala, ni u njihovom izbegavanju svakog sukoba sa tim istim strukturama, odgovornim za raspad čitavog našeg socijalno-ekonomskog sistema. Međutim, i među samoorganizovanim radnicima vrlo često su kršeni postignuti dogovori, nametani pojedinačni interesi, podstican karijerizam i oportunizam (toliko često da bi i za to bila potrebna posebna knjiga), i jedino je stepen demokratičnosti svake radničke grupe ponaosob mogao stati na put takvim očigledno štetnim zloupotrebama. Nevladinim organizacijama koje su od nedavno počele da se bave „radničkim pravima‘‘ (među njima su i one nastale kopiranjem ili „prisvajanjem” naših aktivnosti), ta demokratičnost je još uvek daleko od prioriteta, pa im je tako i sasvim svejedno jesu li radnici koje okupljaju u svojim debatnim klubovima zaista nečiji predstavnici i imaju li podršku radničkih grupa, ili su tu na svoju ruku i radi svojih sebičnih interesa. U ovoj knjizi pokušaćemo da stanje stvari predstavimo iz perspektive zasnivanja jednog samoodrživog, suverenog društva, oslonjenog na sopstvene snage, i kadrog da prebrodi svaku moguću, spoljašnju ili unutrašnju krizu; skoro sve naše aktivnosti u prošloj deceniji počivale su na veri u vrednost i efikasnost tog projekta. Domaća ekonomija uspela je da preživi ratove, ekonomske sankcije i NATO bombardovanje devedesetih pre svega jer je imala u određenoj meri razvijene uslove da se odupre spoljnim faktorima; uspela je da ostane nezavisna od jednog mehanizma dizajniranog prvenstveno radi očuvanja i proširivanja privilegija svetske ekonomske elite – posebno na teritoriji onih zemalja koje su siromašne prema zapadnoevropskim standardima, ali bogate prirodnim resursima i radnom snagom, nalaze se na važnim geostrateškim položajima, itd. Međutim, ono što sankcije i bombe nisu mogle da unište, proces privatizacije započet 2001. i rukovođen direktivama međunarodnih ekonomskih 15

institucija potpuno je dotukao; realni sektor privrede izgubio je svaku sposobnost da na sebi nosi izdatke jedne države socijalnog blagostanja. Dovoljno je pogledati statistiku o stravičnom talasu smrti povezanom sa privatizacijom u Rusiji i zemljama Istočne Evrope. Prema istraživanju naučnika sa Oksforda, čiji su rezultati objavljeni u časopisu The Lancet 2009, u bivšim komunističkim zemljama milion radno sposobnih ljudi izgubilo je život usled ekonomskog šoka nastalog zbog masovne privatizacije devedesetih. Naravno, način na koji je globalni krupni kapital iskoristio slabosti sistema da bi ostvario dominaciju nad našim tržištem i privredom – dajući nam status kolonijalno potčinjene zemlje – ne amnestira mane koje je taj sistem ispoljavao od kraja Drugog svetskog rata. Kao što smo već više puta isticali, centralizovana uprava u republikama bivše Jugoslavije preuzeta je i iskorišćena samo da bi se nametnule ekonomske mere koje je propisivala novousvojena neoliberalna ideologija – sa istim onim jurišničkim i agit-prop žarom koji je odlikovao i prethodnu, „komunističku” ideologiju. Krvoločno ubistvo Živojina Pavlovića, autora Bilansa sovjetskog termidora, simbol je onog istog fanatičnog jednoumlja koje i dan-danas čini da se ljudi u bivšim jugoslovenskim republikama dele na podobne i nepodobne, da im čitava budućnost i karijera zavise od pripadnosti nekom taboru. Posledice života u takvom društvu koje je zdušno podsticalo doktrinarnost i konformizam prisutne su u svim sferama društva – uzmimo za primer samo nevladin sektor i njegovo jezuitsko insistiranje na jednoumlju i pravovernosti: ustanove koje se izdaju za „najtolerantnije” ne ustežu se da svako kritičko mišljenje dočekaju na nož, a svaku autonomnu praksu u korenu sabotiraju. Kako je naša konkretna podrška aktivnostima radničkih grupa u periodu 2007-2011 prikazana u knjizi Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011), u ovoj knjizi objavićemo samo dopise, sastavljene u saradnji sa većim brojem radničkih grupa, u kojima se opisuje način na koji su brojna preduzeća uništavana, i daju konkretni predlozi za njihov oporavak. Svi dopisi dostavljeni su nadležnim insitutucijama a još toliko, i više, ih je u pripremi. U njima smo posebno nastojali da istaknemo značaj ovih preduzeća za čitavo društvo: pre svega u pogledu zaposlenja i prihoda koje su ona decenijama osiguravala – i to za znatan broj ljudi – a zatim i iz perspektive uspostavljanja jednog suverenog, samoodrživog društva. Drugi bitan problem kom ćemo ovde posvetiti pažnju – podstaknuti našom aktivnošću na povezivanju domaćih seoskih organizacija sa međunarodnim seljačkim pokretom Via Campesina – jeste proces otimanja zemlje, koji se u Srbiji odvija putem privatizacije poljoprivrednih preduzeća, zadruga i kombinata, kao i kroz sporazume potpisane u procesu pridruživanja Evropskoj Uniji. 16

U ovoj knjizi predstavićemo i stanje radničkog otpora deindustrijalizaciji i otimanju zemlje u drugim zemljama u regionu: pre svega u bivšim republikama SFRJ, ali i na drugim prostorima gde je bilo značajnijih inicijativa – naročito kad je reč o radničkom pokretu u Grčkoj, sa kojim smo protekle godine započeli važnu saradnju. U jednoj od poruka koje je poslao aktivistima Pokreta za slobodu, kad je u dva navrata na naš poziv podržao radničke borbe u Srbiji, Noam Čomski je naglasio da je za uspeh jednog socijalnog pokreta najpresudnija podrška koju on ima u društvu. Što se naše organizacije tiče, ako izuzmemo poverenje koje nam ukazuju radnici i seljaci, nje skoro da nije ni bilo. Ipak, ovom prilikom treba istaći podršku internet portala Kontrapunkt, aktivista iz inostranstva – poput Petera Haumera i Ane Leder iz Austrije – međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina, Nyeleni pokreta za suverenost hrane, međunarodnog saveza protiv otimanja zemlje, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, kao i fondacija Roza Luksemburg i X-Y. 2012. godina bila je teška godina za Srbiju – kao i skoro sve do sada – ali bilo je i stvari dostojnih pamćenja – pre svega zbacivanje jednog korumpiranog režima na izborima, kao i glasanje u korist palestinskog zahteva za dobijanje statusa članice UN, nakon još jedne brutalne akcije koju je izraelska vojska sprovela nad civilima u pojasu Gaze. Srpski narod na severu Kosova nastavio je da pruža herojski nenasilni otpor američkim planovima za ovaj region, narod Slovenije masovno je ustao protiv korupcije svojih finansijskih i političkih moćnika, između srpskih i hrvatskih radničkih predstavnika došlo je do niza susreta i razmene informacija, a u Grčkoj do niza osmišljenih alternativa kapitalističkom poretku. Pokret za slobodu je, kao i svaki veći socijalni pokret, ovih godina prošao kroz brojne dileme i preživeo sijaset podrivanja, podmetanja, pretnji i izdaja. Ali naša vizija ostala je jasna, a povremene smetnje samo su nam pomogle da ojačamo svoje redove i još se predanije posvetimo zadacima koji nas očekuju. Ako je 2012. i bilo bitnijih uspeha, to nas nije uljuljkalo u lažnoj sigurnosti – tim pre što smo potpuno svesni koliko su ti uspesi delimični – a ako je bilo i neuspeha, to nije smanjilo naš entuzijazam. Kakav god bio konačni ishod naše borbe – a danas ga nije ništa lakše predvideti nego na početku – mi iz nje sigurno nećemo izaći kao pobednici: jer naš cilj je upravo društvo u kom neće biti ni pobednika ni gubitnika. Srbija 2013.

Vladimir Bogićević

Radnički pokret u Srbiji – inicijativa za građenje balkanskog pokreta otpora

zgleda da bi višegodišnje radničke borbe protiv korupcije u privatizaciji najzad mogle dati značajnije rezultate u Srbiji. Pritisnuta protestima radničkog pokreta, nova Vlada Srbije, formirana nakon izbora u maju 2012, obećala je da će sprovesti temeljnu istragu većeg broja privatizacija koje su rezultirale gašenjem proizvodnje, porastom nezaposlenosti i nepoštovanjem radničkih prava. Ako ovo preispitivanje urodi plodom, time bi se prekinuo začarani krug deindustrijalizacije i osiromašenja, započet 2001. dolaskom na vlast nove, neoliberalne vlade, koji je do danas poslužio brojnim tajkunima i korporacijama da izvuku profit iz privatizovane društvene imovine i obogate se na račun narodne bede. Dva ovogodišnja protesta u organizaciji Pokreta za slobodu – 17. aprila i 14. septembra 2012. – 19

trebalo je da vlast prisile na pokretanje istraga ali i da pokažu da će te istrage biti pod strogim nadzorom.1 Pokret za slobodu je organizacija posvećena stvaranju najšireg mogućeg socijalnog pokreta otpora. On podržava brojne radničke i seljačke grupe u njihovoj borbi za očuvanje radnih mesta i poboljšanje socijalnog statusa, a tokom proteklih godina njegove aktivnosti zaustavile su brojne štetne privatizacije i dovele do raskida privatizacionih ugovora, nakon niza organizovanih akcija, protesta, demonstracija i javnih diskusija (od kojih je najznačajniji slučaj „Zastave elektro” iz Rače kragujevačke)2. Ove godine, u čast nedavno preminule Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije – koja je najzaslužnija za donošenje rezolucije Evropskog parlamenta o 24 slučaja spornih privatizacija – Pokret za slobodu je ispred Vlade, Predsedništva i Agencije za privatizaciju organizovao protest protiv korupcije i nezakonitosti, skrećući pažnju na veći broj kompanija koje se uprkos svojim kriminalnim i pogubnim privatizacijama nisu našle u rezoluciji EU. Za sada, ciljevi Pokreta su dvojaki: 1) da podstiče, organizuje i pomaže pojedinačne radničke i seljačke borbe, a naročito njihov otpor štetnoj privatizaciji i otimanju poljoprivrednog zemljišta; i 2) da stvori i ojača regionalnu i nacionalnu mrežu radničko-seljačkih organizacija, kako bi se ustanovio širi balkanski pokret otpora U svim zemljama bivše Jugoslavije, kao i u drugim balkanskim državama, godine građanskog rata donele su naviku da se lokalna ekonomija percipira kao izolovani fenomen, što je radničke i seljačke grupe sprečavalo u razmeni iskustava i stvaranju širih funkcionalnih jedinica – dok su korumpirani sindikati pretvorili pitanje radničkih prava u smejuriju, ograničivši svoje aktivnosti samo na pregovore o povećanju plata. U tim okolnostima, Pokret za slobodu uspeo je da okupi brojne saradnike, pomažući im u njihovim pojedinačnim borbama, ali i udružujući ih u zajedničkim protestima i oko programskih platformi. Njegov isprva ustanovljeni Koordinacioni odbor radničkih protesta, zasnovan kao telo koje ujedinjava štrajkačke odbore širom Srbije, a 2012. transformisan u Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija, okupio je do sad neviđeni broj samo-organizovanih štrajkačkih odbora i radničkih i seljačkih organizacija iz desetina gradova i opština 1. Tekst je pisan u novembru 2012. za Znet časopis. Nakon toga, Pokret za slobodu organizovao je još dva protesta – 7. decembra 2012. i 18. februara 2013. Dalji razvoj ovde opisane situacije prikazan je u sledećim tekstovima knjige (prim. priređivača). 2. Borba radnika tog preduzeća detaljno je opisana u prethodnoj knjizi Pokreta za slobodu, Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011).

širom Srbije. U isto vreme Pokret za slobodu ostvario je i brojne veze sa radnicima drugih zemalja bivše Jugoslavije, a nedavno je, kao deo međunarodne delegacije solidarnosti, posetio i radnike okupirane grčke fabrike Viomichaniki Metalleutiki (Vio.Met), razmenjujući iskustva radničkih borbi i dodajući novu dragocenu kariku svom već uspostavljenom lancu balkanskih kontakta. Jovica Lončar, osnivač zagrebačke Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), jednom prilikom je izjavio da je Pokret za slobodu bio velika inspiracija mladim aktivistima u Hrvatskoj, podstičući, od samog početka, njihov rad na pomaganju i povezivanju radničkih borbi. Široka mreža koja zaobilazi nefunkcionalne zvanične kanale bila je na taj način stvorena i osposobljena za dalje širenje. Proteklih godina Pokret za slobodu već je isprobao njenu efikasnost uspešno raskinuvši nekoliko privatizacionih ugovora, u skladu sa svojim jasno proklamovanim ciljem otpora deindustrijalizaciji: što je bio prikladni odgovor besramnim mahinacijama, lažnim investicijama, rasprodajama i hipotekarnim prevarama kojima su domaći i strani investitori uspeli da ostave hiljade radnika i malih akcionara bez posla i imovine. Ove godine borba je dostigla svoj zenit kad su vlasti konačno priznale opravdanost zahteva pokreta, a savetnik srpskog predsednika javno obećao da će preduzeti sve što je u njegovoj moći da preispita više od 24 sporne privatizacije, kako bi radna mesta i proizvodnja u tim preduzećima bili spašeni. Šta više, savetnik je tražio od Pokreta za slobodu da mu asistira u tom procesu tako što će mu dostaviti navodno nepoznate informacije o propasti tih firmi i prestupima njihovih vlasnika, kao i tako što će posredovati između vlasti i radnika.3 Ovaj neočekivani preokret usledio je nakon dva protesta u organizaciji pokreta, na kojima su se predstavnici desetina srpskih fabrika pobunili protiv krupnog kapitala i njegovih poražavajućih efekata. Prvi protest, održan 17. aprila 2012. pred Vladom Srbije, i posvećen pokojnoj Verici Barać, istakao je da su 24 sporne privatizacije obrađene u izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije samo pokazatelj štetnosti celokupnog procesa privatizacije i da je potrebno preispitati mnogo veći broj preduzeća. Drugi protest, održan 14. septembra 2012. – kada je zahvaljujući obećanju da će se izboriti protiv korupcije nova vlast već pobedila na republičkim izborima – nastavio je tu inicijativu dostavljanjem sledećih zahteva Predsedništvu: 1.

da radničkim predstavnicima bude omogućeno aktivno učešće u državnim istragama spornih privatizacija;

3. Neki od dopisa Pokreta, poslatih Predsedništvu, koji pružaju te informacije, objavljeni su i u ovoj knjizi dok su svi dostupni na sajtu www.pokret.net (prim. priređivača).

2. 3. 4.

da se obnovi ili očuva proizvodnja u preduzećima oštećenim nepravilnostima u privatizaciji; da se lista spornih privatizacija proširi na veći broj preduzeća; i da se poboljšaju radnička prava (naročito da se radnice zaštite od dobijanja otkaza usred trudničkog bolovanja)4.

Rezultat je bio prijem u Predsedništvu i gore pomenuto obećanje – za koje će se tek videti hoće li biti ispunjeno. U svakom slučaju, Pokret za slobodu neće se zadovoljiti predstojećim istragama ukoliko se, u isto vreme, ne obnovi proizvodnja u oštećenim firmama i ne utvrdi odgovornost državnih institucija za sve nepravilnosti u privatizaciji.5 On već priprema nove proteste, rešen da nastavi borbu za bolju budućnost, i radi na novoj platformi za sveopšte korenite reforme, spreman da sa rešavanja pojedinačnih problema pređe na zahtevanje sistemskih promena. Iste godine, pridružujući se Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje pokrenutom od strane međunarodnog seljačkog pokreta La Via Campesina, Pokret za slobodu organizovao je konferenciju „Ka radničko-seljačkom pokretu”, na kojoj su različite grupe poljoprivrednika govorile o problemima nastalim usled privatizacije, o otimanju poljoprivrednog zemljišta, monopolizaciji tržišta, pretnjama agrobiznis korporacija, ali i o mogućnostima obnavljanja zadruga i borbi za suverenost prehrambenog sistema. Na skupu je govorila i Ženevjev Savinji (Genevieve Savigny), predstavnica Evropske koordinacije Via Campesine, što je za srpske seljake bila prilika da se povežu sa jednim od najprogresivnijih međunarodnih pokreta, razmene iskustva i strategije i postave temelje buduće saradnje. Pokret za slobodu protivi se onome što je širom sveta već poznato kao otimanje zemlje (eng. landgrabbing)– a što je u Srbiji posledica istog privrednog procesa koji je doveo do masovne deindustrijalizacije i gubitka radnih mesta. U području poljoprivrede, taj proces manifestuje se kroz privatizaciju velikih površina plodne zemlje, koju je nekad posedovala država ili poljoprivredne zadruge, a sad se 4. Od ova četiri zahteva ispunjen je delimično treći, dok je izvesno da će četvrti biti ispunjen najavom dopuna Zakona o radu koji će zaštiti radnice od otpuštanja u toku trudnoće; o tome detaljnije u nastavku ove knjige. Na protestima koji su usledili nakon objavljivanja ovog teksta zahtevi Pokreta za slobodu postali su širi i korenitiji; jer je i sama politička situacija u društvu promenjena (prim. priređivača). 5. Protest Pokreta za slobodu 18. februara 2013. akcenat je stavio upravo na utvrđivanje odgovornosti državnih institucija, kao i na ukidanje Agencije za privatizaciju. O tome detaljnije u nastavku ove knjige, posebno u tekstu Srećka Puliga Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije (prim. priređivača).

prepušta tajkunima i kriminalcima, od kojih su mnogi nastali još u periodu Miloševićeve vladavine. Ako Srbija postane članica EU, oni će najverovatnije tu zemlju prodati multinacionalnim agrobiznis kompanijama, budući da je to najbrži način da na njoj profitiraju – što je upravo ono što pokret nastoji da spreči, uzdajući se u podršku Via Campesine, partnera sa kojim je već učestvovao u brojnim zajedničkim aktivnostima. Pokret za slobodu organizovao je takođe i više protesta i akcija protiv pridruživanja NATO paktu, u čemu je sledio osećanja najvećeg dela srpskog naroda, toliko revoltiranog NATO bombardovanjem i celokupnom američkom spoljnom politikom, da je 2008. spalio američku ambasadu u Beogradu. Opšte je mišljenje da ljudima odgovornim za NATO bombardovanje Srbije, poput Medlin Olbrajt i bivšeg NATO generala Veslija Klarka, ne bi trebalo dopustiti da na Kosovu kupiju rudnike i telekomunikacije. To se pogotovo odnosi na Medlin Olbrajt koja je, na jednom javnom skupu u Pragu, na kom joj je pokazana slika srpske dece pobijene NATO bombama, imala obraza da odvrati: „Gubite se, vi odvratni Srbi”. Pri tom, čovek koji joj je pokazao tu fotografiju nije ni bio Srbin, već Čeh. Novembar 2012.

Milenko Srećković

Strategija objedinjavanja i stvaranje Koordinacionog odbora radničkih protesta Od samog osnivanja 2004. godine pa do danas osnovna strategija Pokreta za slobodu bila je objedinjavanje što većeg broja društveno potčinjenih grupa stanovništva kako bi se zajedničkim snagama izborili za ravnopravnije i pravednije društvo. Istovremeno, suštinska zamisao tog objedinjavanja jeste stvaranje istinski demokratskog pokreta u kojem bi svi zastupnici direktno ugroženih slojeva imali podjednako pravo da utiču na definisanje celokupne zajedničke politike, ciljeva i strategije za njihovo ostvarivanje1. Ta zamisao, 1. Danas je ta strategija usvojena i od onih koji su sami po sebi deo problema sa kojima se suočavamo, pa je prirodno doživela i svoja banalizovana i manipulativna preinačenja. Svesni smo mnogih manipulacija koje su dolazile od strane nevladinog sektora, ali i političkih partija koje javno zastupaju zajedničku borbu za društvene promene kao sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa

koju podjednako sprovodimo i unutar samog pokreta, poslužila je 2009. kao primarni podsticaj za stvaranje Koordinacionog odbora radničkih protesta2. Njegovim osnivanjem želeli smo da unapredimo organizacione sposobnosti postojećih samoorganizovanih radničkih grupa radi efikasnijeg ostvarenja njihovih ciljeva, kao i radi razvijanja podrške i solidarnosti, kako među njima tako i prema drugim novoformiranim grupama koje tek započinju svoje borbe. Aktivnosti u periodu pre osnivanja Koordinacionog odbora jasno su nam pokazale da je svaki radnički uspeh vrlo nestabilan (uključujući i raskide privatizacija, vraćanje preduzeća u državno vlasništvo, isplatu otpremnina i plata, itd): pre svega zato što ti skromni uspesi, kolika god bila njihova važnost, nisu menjali same okolnosti koje su uzrokovale radničke probleme, te bi se stoga ti problemi iznova javljali i reprodukovali. Koordinacioni odbor imao je za cilj da unapredi borbu za ostvarenje sistemskih društvenih promena koje bi zaustavile nastavak rušilačkog privatizacionog procesa i da artikuliše predloge za razvoj odgovornije i socijalno pouzdanije privrede – predloge koji bi bili zasnovani na interesima stanovništva a ne finansijskih moćnika. Sem toga, njegov cilj je bio i da podstakne promene koje bi poboljšale položaj svih radnika a ne samo radničkih grupa koje su najuspešnije u svojoj borbi. Koordinacioni odbor trebalo je da prevaziđe raštrkanost i izolovanost pojedinačnih protesta i da stvaranjem mreže radničkih grupa dovede do obrazovanja socijalnog pokreta na nacionalnom nivou: pokreta koji bi, daljim povezivanjem sa progresivnim regionalnim i međunarodnim snagama, mogao doprineti i promeni situacije na globalnom nivou. U ovom tekstu izložićemo etape u dosadašnjem ostvarivanju te strategije, kao i probleme koji su pri tom iskrsavali. Inicijalna ideja Pokreta za slobodu bila je da same radničke grupe budu glavni nosioci konkretne organizacione podrške kakvu smo inače pružali svakoj od njih ponaosob (pod čime podrazumevamo npr. objavljivanje besplatne publikacije Glas radnika, pomoć u pisanju i distribuciji saopštenja, u povezivanju sa drugim radničkim grupama, organizovanju protesta, itd). Organizaciona struktura Koordinacionog odbora – u koji bi svaka radnička grupa slala svog predstavnika, koji bi zajedno i ravnopravno odlučivali

– povećanja broja glasača ili publike na svojim ceremonijalnim debatnim klubovima koji su sami sebi svrha. 2. 2011. godine na konferenciji Pokreta za slobodu odlučeno je da se Koordinacioni odbor radničkih protesta preimenuje u Koordinacioni odbor radničkih organizacija a zatim 2012. u Koordinacioni odbor radničkih i seljačkih organizacija. Ove promene imena bile su uslovljene potrebom da se preciznije opiše novonastala etapa u razvijanju ovog socijalnog pokreta.

o daljim zajedničkim koracima, programskim platformama i zahtevima – trebalo je da osigura da njegovo funkcionisanje bude što demokratskije. Nažalost, pojedine radničke grupe bile su sklonije hijerarhijskom unutrašnjem organizovanju, što je često najveću štetu nanosilo upravo njima, ali i otežavalo rad čitavog Koordinacionog odbora. Pojedinci bi uspevali da nametnu svoj lični interes ostatku svoje grupe a zatim bi preko njenog članstva u Koordinacionom odboru i njega pokušavali da podrede tim istim interesima. To im nije uspevalo, ali jeste na različite načine kočilo rad odbora. Usvajanje predloga o osnivanju Koordinacionog odbora koji su aktivisti Pokreta za slobodu predstavili štrajkačkim odborima iz većeg broja preduzeća bilo je samo formalna potvrda nečega što je već godinama unazad bilo prisutno na lokalnom nivou... Naime, i zrenjaninski radnici su već duže vreme na različite načine organizovali međusobnu pomoć, kao što su i radnici iz Rače kragujevačke imali zajedničke aktivnosti sa radnicima iz obližnjeg grada Lapova. Pokret za slobodu je predano podsticao i pomagao te spontane korake povezivanja radnika na lokalnom nivou; 11. avgusta 2009. pozvao je radničke grupe iz Beograda i Zrenjanina sa kojima je tada sarađivao da učestvuju kao podrška na protestu radnika „Zastave elektro“ iz Rače kragujevačke, a nakon toga im ponudio i sklapanje sporazuma o saradnji u borbi za zajedničke ciljeve. Taj protest bio je prekretnica u radu Pokreta za slobodu; tada smo prestali da objavljujemo Z magazin, jer nam je rad na njemu od 2007. do 2009. oduzimao previše vremena, i odlučili da se u potpunosti posvetimo podršci radničkim borbama. U tom trenutku bilo je potrebnije raditi na menjanju situacije u društvu, nego na njenom objašnjavanju, jer su uzroci najvećeg broja problema mnogima već postali više nego očigledni. I u drugim sličnim situacijama, naše aktivnosti brzo smo prilagođavali promenama društveno-političke situacije, jer je to bio jedini način da se očuva njihova celishodnost. Protest radnika „Zastave elektro“ iz Rače kragujevačke, sve do pomenutog okupljanja ispred Agencije za privatizaciju 11. avgusta, tekao je spontano već godinu dana: bio je to najozbiljniji i najuspešniji radnički protest te godine. Kako su u toj fabrici radili i majka i brat autora ovog teksta, od samog početka smo u neposrednom dogovoru sa štrajkačima radili na širenju informacija o razlozima protesta, a radnicima prenosili iskustvo raskida privatizacije u zrenjaninskom „Šinvozu“, budući da su u pitanju bili vrlo slični slučajevi3. Vlasnik „Zastave elektro“ je, kao suprug tadašnje predsednice 3. U oba slučaja, u trenutku kada su protesti bili na vrhuncu, istekao je zakonski rok koji je Agencija za privatizaciju imala za kontrolu sprovođenja kupoprodajnog ugovora pa su se nadležni najpre pravdali time da više nemaju pravo

republičkog parlamenta, imao podršku Socijalističke Partije Srbije, članice tadašnje vladajuće koalicije. Naša glavna intervencija tom prilikom bio je predlog da se sa protesta koji su se odvijali u Rači pređe na organizovanje demonstracija u Beogradu, i to ispred nadležne institucije – Agencije za privatizaciju. U jednoj centralizovanoj zemlji nužno je konfrontirati se sa vlastima u samom centru a ne na periferiji, gde protesti uglavnom ostaju neprimećeni (predsednik štrajkačkog odbora iz Novog Pazara odsekao je sam sebi prst, frustriran nezainteresovanošću vlasti i javnosti za njihovu situaciju). Ubrzo zatim, prijavili smo protest i prikupili novac za autobuse uz pomoć anarhističkih kolektiva iz Beograda, a radnici su tokom protesta noćili par dana ispred Agencije za privatizaciju, pri čemu je došlo do par konfliktnih situacija, što je vlast nekako morala da reši: i rešila je, tako što je ubedila vlasnika da se odrekne vlasništva i vrati fabriku u državnu svojinu. Nakon toga, fabrička imovina prodata je južnokorejskoj korporaciji koja je zaposlila 1.200 novih radnika, dok je većina od oko 200 starih radnika dobila otpremninu. Za Raču, grad od nekih tri hiljade stanovnika, u kom nijedna fabrika nije preživela privatizaciju i gde su prilike za zaposlenje skoro nepostojeće, takav ishod bio je pozitivan: ali bio je to istovremeno i stvarni pokazatelj bedne situacije u kojoj žive građani Srbije, čije je preživljavanje uslovljeno dolaskom jedne strane kompanije koja za taj dolazak ima samo jedan motiv – jeftinu radnu snagu. Međutim, za promene ozbiljnije od onih koje su postignute spašavanjem radnih mesta u Rači kragujevačkoj bilo je potrebno definisati korenitije i opsežnije zahteve. Zato ubrzo pristupamo organizovanju većeg broja okupljanja na kojima radnici imaju priliku da iznesu svoje stavove i učestvuju u formiranju zajedničke strategije. U nastavku ove knjige objavićemo zajedničke platforme koje su na tim sastancima usvojene, kao i opise samih konferencija koje su radi njih sazvane. Dalje povezivanje radničkih grupa i širenje Koordinacionog odbora, čemu su ova okupljanja takođe imala da posluže, bili su – i još uvek jesu – neophodan preduslov za ostvarenje pomenutih sistemskih promena: za ispitivanje i zaustavljanje privatizacija, te za stvaranje uslova za nastanak drugačije vrste ekonomije, koja bi bila u interesu građana a ne finansijskih moćnika. U tom cilju, vođene solidarnošću i zajedničkom inicijativom, kao i potrebom za podrškom u sopstvenim konkretnim na donošenje odluke o raskidu privatizacije. Kako je u „Šinvozu“ ipak na kraju raskinuta privatizacija, taj primer smo istakli tokom pregovora u Agenciji kako bismo ih prinudili da raskinu privatizaciju „Zastave elektro“. Detaljnije o učešću Pokreta za slobodu u protestima radnika „Šinvoza“ i „Zastave elektro“ u knjizi Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011).

borbama, Koordinacionom odboru pridružuju se brojne radničke grupe: iz „Srboleka“, „Trudbenik Gradnje“, „IP Prosvete“, „Vršačkih Vinograda“, „Zastave elektro“, „Jugoremedije“, „Šinvoza“, BEK-a, „Severa“, „Minel Transformatora“, „Tri grozda“, itd. Mnoge od tih radničkih grupa dostavljaju informacije Savetu za borbu protiv korupcije, na čijem je čelu tada bila nedavno preminula Verica Barać: a Savet sastavlja izveštaje za veći broj privatizacionih slučajeva, koji nalaze svoj put do institucija Evropske Unije. Članom 17 Rezolucije o procesu evropske integracije Srbije br. B7 - 0000/2012, Evropski parlament je 29. marta 2012. pozvao vlasti u Srbiji da preispitaju dvadeset četiri kontroverzne privatizacije za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u njihovu nezakonitost. Dopisom institucijama Evropske Unije 17. aprila 2012, koji je poslat neposredno pre našeg protesta ispred Vlade Srbije, hteli smo da skrenemo pažnju na to da je broj spornih privatizacija mnogo veći, i da su ova 24 slučaja, obrađena u izveštajima Saveta, samo delimični primer koji ukazuje na spornost čitavog procesa4. Ali, pravi adresat tog dopisa bile su, na prvom mestu, vlasti u Srbiji; na njihov rad je, pre svega, trebalo uticati, i pozvati ih na odgovornost zbog propusta da kontrolišu poštovanje odredbi ugovora o privatizaciji: što je – nezavisno od svake evropske rezolucije – bila njihova zakonska obaveza. Protestima ispred Vlade Srbije, Predsedništva i Agencije za privatizaciju hteli smo da stavimo tačku na našu borbu protiv privatizacije. Pre majskih izbora, na kojima je došlo do smene režima, vlast je bilo neophodno na neki način prisiliti da započne ispitivanje privatizacija. Na protestu 17. aprila uručili smo Vladi Srbije knjigu sa svim izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije – koji su joj, naravno, već bili dostavljeni od samog Saveta, kao njenog organa, ali ih je ona godinama dosledno ignorisala. Tim činom smo 4. Nikad nismo smatrali da Evropska Unija može rešiti probleme domaće privrede, već smo uglavnom pisali dopise na sve moguće adrese po odluci i zahtevu samih radnika; o svemu tome nikad nije postojao uniforman stav, što je i nemoguće u jednom pokretu koji okuplja veći broj ljudi različitog mišljenja. „Kabinetski“ levičari nisu mogli da shvate tako jednostavnu činjenicu – da oni koji su ugroženi traže spas na sve strane – pa su optuživali Pokret za slobodu da ima iluzija o Evropskoj Uniji i da mi utičemo na to da radnici okupljeni u Koordinacionom odboru pišu pisma EU. Da su išta znali o radu Koordinacionog odbora, znali bi da se odluke donose konsenzusom i da je pisanje pisma EU bila samo jedna propratna aktivnost u moru radikalnijih aktivnosti... Kad smo postavili radikalne zahteve za ukidanje Agencije za privatizaciju i obustavljanje privatizacije, niko od tih kritičara nije se pojavio da pruži podršku, kao što se nisu pojavljivali ni na jednom radničkom protestu, dok bi za sve to vreme govorili o „klasnoj borbi“ sa svojih sigurnih buržujskih pozicija...

hteli još jednom da istaknemo da nećemo dopustiti da ono što se događalo u privatizaciji padne u zaborav: a njime smo, u isti mah, odali počast i pokojnoj predsednici Saveta Verici Barać – kojoj je, kao najzaslužnijoj što taj zaborav već nije nastupio, čitav protest i bio posvećen. Ispitivanje privatizacija započela je, međutim, tek nova Vlada Srbije, formirana krajem jula 2012, na čelu sa Aleksandrom Vučićem. Uhapšeni su Miroslav Mišković, Jovica Stefanović Nini, i mnogi drugi... Skoro neprimećeno u javnosti prošlo je hapšenje odgovornih za nezakonito prisvajanje 327 hektara zemljišta u državnoj svojini, koje je nekad koristilo društveno preduzeće „Sloga“ iz Kaća – što je, nadamo se, početak obračuna sa jednim od oblika otimanja poljoprivrednog zemljišta u Srbiji. Mehanizam takvog nelegalnog prisvajanja zemlje objašnjavali smo više puta u javnosti a opisan je i u nastavku ove knjige5. Pošto je ispitivanje privatizacija već pokrenuto, na protestu Pokreta za slobodu 14. septembra 2012. zahtevali smo još korenitije promene: obnovu proizvodnje u preduzećima oštećenim privatizacijom, proširenje spiska privatizacija koje treba ispitati, stvaranje mogućnosti da radnici nadziru taj proces preispitivanja kako bi se izbeglo da on bude nepotpun i selektivan, te opšte poboljšanje radničkih prava, a posebno zaštitu radnica od isteka Ugovora na određeno tokom trudnoće. Na pregovorima sa Oliverom Antićem, savetnikom predsednika Tomislava Nikolića, dobili smo uveravanja da će svaka naša indicija o nelegalnim radnjama u procesu privatizacije biti ispitana. Iako je nakon toga dosta lica umešanih u sporne privatizacione radnje zaista uhapšeno, na naše predloge kako da se određenim preduzećima pomogne Predsedništvo nije dalo nikakav odgovor sem toga da za to nije nadležno, i da je naše dopise prosledilo odgovarajućim institucijama. Ipak, jedan ishod je bio nedvosmislen: vodeća stranka u novoj Vladi najavila je zakonske izmene kojim bi se zaštitile radnice na određeno od otpuštanja u toku trudnoće, čime bi bilo ispunjeno jedno od obećanja datih tokom pregovora. Na narednom protestu, 18. februara 2013, naša borba protiv privatizacije napravila je još odlučniji zaokret od pojedinačnog ka sistemskom. Zahtevali smo da se utvrdi odgovornost nadležnih institucija, a pre svega Agencije za privatizaciju – te da se, shodno njenom nefunkcionalnom i polu-kriminalnom karakteru, ista agencija ukine; a zatim i da se donese Zakon o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privatizaciji, da se zaustavi dalja rasprodaja preduzeća i poljoprivrednog zemljišta, kao i da se obnovi domaća proizvodnja umesto što se subvencionišu multinacionalne korporacije. Opet su usledili pregovori u Predsedništvu Srbije; trenutno još uvek bez nekog značajnijeg ishoda. 5. Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, Milenko Srećković, str 189.

U javnosti su se mogli čuti izlivi nezadovoljstva što je baš na pokretanju ispitivanja privatizacija Aleksandar Vučić stekao toliku podršku u biračkom telu da se očekuje da će sa svojom strankom na novim izborima imati toliku većinu da mu neće biti potrebni nikakvi koalicioni partneri za formiranje Vlade. Međutim, samo zato što je Aleksandar Vučić bio taj koji je započeo sa ispitivanjem privatizacija kao zvaničnik Vlade, ne treba smetnuti s uma da su se za to ispitivanje najviše borili i za njega najviše zasluga imali upravo sami radnici. Za ozbiljnije promene nova Vlada Srbije ipak očigledno nije kadra, već ponavlja istu politiku kao i njene prethodnice: politiku dobrim delom definisanu okvirima diktiranim od strane međunarodnih finansijskih institucija i političko-ekonomskih struktura Evropske Unije. Ekonomija koja bi se zasnivala na sopstvenim snagama a ne na zaduživanju i dobroj volji spoljnih faktora daleko je od toga da zaživi u našem društvu; nedavna prodaja poljoprivrednog zemljišta Ujedinjenim Arapskim Emiratima o tome dovoljno govori, a nova Vlada još uvek ne čini ništa da spreči dalje uništavanje preduzeća koja su već oštećena u privatizaciji – kao što je slučaj sa „Srbolekom“, „Jugoremedijom“, itd. No, u ovom trenutku u Srbiji ne postoji politički subjekat koji bi bio sposoban za ozbiljnije promene: a naša je namera upravo da se u narednom periodu temeljnije posvetimo rešavanju tog problema, što će zahtevati mnogo dalekosežniji pristup i eventualno širi spektar angažmana – posebno dalje povezivanje sa radničkim pokretima iz okolnih zemalja. Kad smo bili najbliži rešenju u poslednjih deset godina, umešali su se interesi nevladinih organizacija, koje su počele da lobiraju protiv Pokreta za slobodu, da kupuju naše aktiviste i borbu svode na iscrpljujuće debatne klubove – što samo ublažava klasne tenzije i podržava opstanak sistema – a nas izoluju od bilo kakve podrške tokom naših protesta. Za sad je jedino moguće reći da je ishod svih trenutnih previranja i dilema u srpskoj borbi za bolju budućnost – krajnje neizvestan. No, poslednji događaji pokazuju da je svakako vredelo boriti se svih ovih godina. Mart 2013.

Protesti Pokreta za slobodu u periodu april 2012. â&#x20AC;&#x201C; februar 2013.

Protest ispred Vlade Srbije 17. aprila 2012. Najava protesta Pokret za slobodu je za 17. april u 14 časova sazvao protest ispred Vlade Srbije kako bi pokazao da neće dozvoliti da vlast preda zaboravu sve kriminalne postupke sprovedene u privatizaciji. Predstavnici Pokreta će ponovo dostaviti Vladi Srbije izveštaje Saveta za borbu protiv korupcije koji su ostali bez odgovora, a u kojima se detaljno opisuje korupcija u privatizaciji pojedinih preduzeća na koju radničke grupe već godinama ukazuju. Predavanjem izveštaja Saveta za borbu protiv korupcije želimo da poručimo da borba Verice Barać neće biti zaboravljena i da borbu sa privatizacijom nećemo okončati dok ne pobedimo. Ako je vlast godinama bila gluva na napore Verice Barać, građani nisu. Prisustvo na protestu najavili su zaposleni Srboleka iz Beograda, Jugoremedije iz Zrenjanina, Severa iz Subotice, RS Partners PES-a iz Surdulice, itd. Protest će podržati i predstavnici seljačkih udruženja koji će na taj način obeležiti 17. april – Svetski dan seljačke borbe. Pokret za slobodu poziva sindikate i studentska udruženja da se pridruže protestu. U članu 17. rezolucije Evropskog parlamenta, usvojene 29. marta, izražava se neophodnost revizije privatizacija 24 kompanije u Srbiji, za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u njihovu zakonitost. 35

Kako bi Srbija napredovala u procesu evropskih integracija, biće nužno da se predstavnici vlasti i državnih agencija, nakon dugogodišnje korupcije i kršenja zakona u privatizaciji, napokon suoče sa poražavajućim posledicama svog delovanja, isprave nanetu nepravdu, kazne odgovorne i obeštete opljačkane i osiromašene. Taj račun neophodno je svesti da bi se zaštitila budućnost privrede u Srbiji i da bi se kaznili svi oni koji su je radi lične koristi degradirali, nanevši time ogromnu štetu društvu u celini. Prioritetni interes svih oštećenih građana je očuvanje i obnavljanje proizvodnje u preduzećima i sprečavanje dubljeg kolapsa privrede. Očuvanje i obnavljanje privrede je suštinski cilj koji treba da stoji iza svih političkih procesa, pa i iza procesa priključivanja Evropskoj uniji. Kako bi se ovaj nužni proces ispravljanja nepravde i obnavljanja proizvodnje zaista obavio, dok je još moguće spasti preostala preduzeća, potreban je kontinuirani pritisak na vlast; a predstavnici Pokreta za slobodu i radničkih grupa o ciljevima protesta i daljim aktivnostima detaljnije će govoriti na konferenciji za štampu koja će se održati 17. aprila u 12 časova u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Pokret za slobodu će tokom ove nedelje dostaviti javnosti i Evropskoj komisiji detaljnije informacije o korupciji u privatizaciji preduzeća sa čijim radnicima sarađujemo. Pored već više puta navođenih slučajeva, Među njima su i preduzeće „RS Partners PES“ iz Surdulice i „Sever“ iz Subotice. Radnici tih preduzeća nedavno su se pridružili Koordinacionom odboru radničkih protesta koji je Pokret za slobodu osnovao kako bi se radnici zajedničkim snagama i koordinirano borili za očuvanje preduzeća i radnih mesta, a u čijem radu još učestvuju radnici Jugoremedije, Srboleka, IP Prosvete, itd. Pokret za slobodu je proteklih godina pratio veliki broj štrajkova i protesta radnika i malih akcionara privatizovanih preduzeća koji su, vođeni interesom da zaštite svoja radna mesta i imovinu, zahtevali poštovanje zakona i ugovora u privatizaciji. Većina ovih preduzeća je u međuvremenu propala, jer su vlasti ignorisale argumente radnika i malih akcionara, ili su ih uvažavale prekasno. Daljim izveštavanjem o pojedinačnim slučajevima, kao i protestom ispred državnih institucija, želimo da pokažemo da je korupcija u privatizaciji bila sistemska a ne pojedinačna i da odgovornost za nju ponajviše snosi država koja ju je omogućavala, tolerisala i podsticala. Vreme je da se isprave nepravde počinjene privatizacijom, građani obeštete a privreda sačuva od daljeg urušavanja! Pokret za slobodu

List Republika

Protest Pokreta za slobodu 17. aprila 2012. ispred Vlade Srbije Ishod protesta, izbor iz medijskih izveštaja Jelena Veljić U znak sećanja na Vericu Barać, 17. aprila Pokret za slobodu je održao konferenciju za štampu i protest tokom kojeg su predstavnicima izvršne vlasti ponovo dostavljeni izveštaji Saveta za borbu protiv korupcije na koje godinama nema odgovora. Protestu je prethodila konferencija za štampu, održana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, na kojoj su se okupljenima obratili Milenko Srećković (Pokret za slobodu), Zoran Gočević (Srbolek), Zdravko Deurić (Jugoremedija), Vanja Dragojlović (Sever, Subotica), Ljubica Stjepanović Muhić (IP Prosveta), Dejan Živković (Želvoz, Smederevo). Tokom konferencije, u kojoj su učestvovali i akcionari C-marketa, radnici Rekorda iz Rakovice, RS Partners PES iz Surdulice i ABS Minela, istaknuta je velika uloga koju je Verica Barać imala u razotkrivanju korupcije koja se dešavala tokom privatizacije navedenih preduzeća. Okupljenima se obratio i Danilo Šuković, 37

suprug Verice Barać, ujedno i član Saveta, poručivši im da će društvo biti slobodno jedino ukoliko se oslobodi sprege između tajkuna i političara, a na taj način će se ujedno i odužiti Verici. Podršku radničkim borbama pružili su i Miroslav Grubanov (udruženje „Paori“ iz Crepaje), Zoran Dimitrijević (udruženje „Srpski ratni veterani“), Dragana Čabarkapa (Sindikat novinara Srbije) i Jelena Veljić (studentski kolektiv Odbrani Filozofski). Ovom prilikom, elektronska verzija izveštaja o korupciji u privatizaciji poslata je i predstavnicima Evropske komisije u Srbiji, specijalnom predstavniku za Balkan Jelku Kacinu kao i Evropskoj komisiji. Podsećamo, Evropski parlament usvojio je 29. marta rezoluciju kojom se izražava neophodnost revizije privatizacija 24 kompanije u Srbiji, za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u njihovu zakonitost. U izveštaju koji je Pokret za slobodu poslao predstavnicima EU ističe se potreba da se spisak spornih privatizacija proširi i na sve druge sporne slučajeve privatizacije; taj proces treba otpočeti slučajem preduzeća „Sever“ iz Subotice i „RS Partners PES“ iz Surdulice, dok će se u narednim izveštajima predstaviti priroda i obim korupcije koja postoji i u drugim preduzećima. Isto tako, insistira se na hitnom rešavanju pitanja privatizacije Srboleka i Jugoremedije kako bi se spasila proizvodnja u tim fabrikama. Po završetku konferencije, nekoliko stotina radnika okupilo se ispred zgrade Vlade Srbije, gde su Vladi Srbije još jednom predati izveštaji Saveta za borbu protiv korupcije koji detaljno opisuju korupciju u postupku privatizacije. Podršku ovom protestu dali su i poljoprivrednici koji su na taj način obeležili 17. april – Svetski dan seljačke borbe.

Novi magazin, 17. april 2012.

Protest Pokreta za slobodu 17. aprila ispred Vlade A.M. Pokret za slobodu organizovao je danas protest ispred Vlade Srbije tokom kojeg su predstavnicima izvršne vlasti ponovo dostavljeni izveštaji Saveta za borbu protiv korupcije na koje godinama nema odgovora. „Pokret za slobodu“ je nezavisna, nestranačka i samoorganizovana radničko-seljačka organizacija koja podržava, organizuje i povezuje borbe radničkih i seljačkih grupa na lokalnom i internacionalnom nivou. Narodni, nestranački protest protiv uništavanja ekonomije, deindustrijalizacije, nezaposlenosti, siromaštva i beznađa okupio je desetine radnika iz propalih firmi širom Srbije. Predstavnici ovog Pokreta ranije danas poslali su izveštaj o korupciji u privatizaciji predstavnicima Evropske komisije u Srbiji, specijalnom predstavniku za Balkan Jelku Kacinu kao i Evropskoj komisiji. Predstavnik Pokreta za slobodu iz Beograda Milenko Srećković na konferenciji u Centru za kulturnu dekontaminaciju rekao je da je taj izveštaj, pored sporne privatizacije 24 preduzeća o kojima je upozoravao Savet za borbu protiv korupcije, dopunjen slučajevima korupcije u firmama „RS Partners PES“ iz Surdulice i „Sever“ iz Subotice. On je podsetio da se u članu 17. rezolucije Evropskog parlamenta, koja je usvojena 29. marta, izražava neophodnost revizije privatizacije 24 kompanije u Srbije za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u njihovu zakonitost. Komentarišući jučerašnju najavu portparola republičkog tužioca Toma Zorića da se ispituju slučajevi spornih privatizacija, Srećković je 39

istakao da je problem što je korupcija u privatizaciji bila sistemska a ne pojedinačna. Predstavnici Pokreta istakli su da ponovnim predavanjem izveštaja Saveta za borbu protiv korupcije žele da poruče da borba Verice Barać neće biti zaboravljena. Na konferenciji za novinare koja je održana pre protesta u Nemanjinoj, predstavnici firmi Jugoremedija, Srbolek, C Market, Prosveta i Želvoz govorili su o istrajnoj borbi nedavno preminule predsednice Saveta Verice Barać i tome koliko im je pomogla da se otkrije korupcija koja se dešavala tokom privatizacije njihovih firmi. Okupljenima se obratio i njen suprug, takođe član Saveta, Danilo Šuković koji im je poručio da društvo mora biti oslobođeno sprege između tajkuna i političara jer će se jedino tako odužiti Verici a oni postati slobodni ljudi. Milenko Srećković iz Pokreta naglasio je i da njihova borba neće prestati ni nakon izbora i da će nastaviti sa pritiscima na novu Vladu kao i sa okupljanjima i protestima.

E-novine, 17. april 2012.

Pokret za slobodu održao protest ispred Vlade Srbije

Proširiti spisak sumnjivih privatizacija Za probleme privatizacije, na koje je ukazivala Verica Barać, odgovorne su sve vlasti, od devedesetih naovamo. Odgovorne su sadašnja i prethodna vlada, a tako će biti odgovorna i naredna. Oko stotinu radnika i seljaka okupljenih oko organizacije Pokret za slobodu okupilo se u utorak popodne ispred zgrade Vlade Srbije, u nameri da podsete vlast na sumnjive privatizacije firmi, na šta je krajem prošlog meseca ukazao i Evropski parlament u svojoj rezoluciji. Oko 14 časova, kada je zvanično počeo protest, predstavnici Pokreta uručili su delegatima Vlade izveštaje Saveta za borbu protiv korupcije, koji je detaljno ukazao na korupciju u privatizaciji pojedinih preduzeća. Okupljeni radnici preduzeća iz različitih delova Srbije – beogradskog Srboleka, zrenjaninske Jugoremedije, Sever-a iz Subotice – nosili su fotografije nedavno preminule predsednice Saveta za borbu protiv korupcije, Verice Barać, i transparente sa porukama: „Mišković – veliki donator parama naroda Srbije“, „Udavi nas korupcija“ i „Tadiću, počni da hapsiš tajkune“. Predstavnik Pokreta za slobodu Milenko Srećković kazao je, nakon razgovora sa predstavnicima 40

Vlade, da radnici ne žele da bude zaboravljeno „ono što je vlast radila prethodnih godina“, te da će pokret vršiti pritisak na svaku vlast da istraži ove slučajeve. „Svi smo mi imali ogromnu pomoć predsednice Saveta za borbu protiv korupcije, Verice Barać. Bitno je da ne zaboravimo njen rad i podršku koju je dala našim borbama. Moramo da nastavimo da insistiramo da se reše problemi na koje je ona ukazivala. Za te probleme odgovorne su sve vlasti, od devedesetih naovamo. Odgovorne su sadašnja i prethodna vlada, a isto tako će biti odgovorna i naredna“, rekao je Srećković. On je podsetio da su u rezoluciji Evropskog parlamenta pomenute 24 privatizacije, dodavši da to nije dovoljno. „Skoro svaka privatizacija je bila korumpirana. Veliki broj preduzeća je upropašćen zbog neodgovorne vlasti. Mi želimo da taj spisak od 24 privatizacije proširimo. Danas smo poslali medijima dopis, u kojem smo listu proširili sa još dva preduzeća – 'Sever' iz Subotice i 'Partner Pes' iz Surdulice“, rekao je on. Portparol Republičkog javnog tužilaštva Tomo Zorić izjavio je u ponedeljak da je tužilaštvo proverilo sve navode o privatizacijama 24 preduzeća koje je zahtevala Evropska komisija, te da je o tome obavestilo Evropsku komisiju. On je dodao da su povodom spornih privatizacija pokrenuti pretkrivični i krivični postupci. Obraćajući se okupljenima ispred Vlade, Milenko Srećković je kazao da je korupcija bila sistemska. „Nije stvar u pojedinačnim slučajevima, ovo je bila sistemska korupcija. Vlast je ta koja treba da odgovara, a ne pojedinačni 'žrtveni jarčevi'“, rekao je Srećković. Srećković je pozvao radničke grupe da nastave da dostavljaju informacije Pokretu za slobodu, „kako bismo proširili spisak spornih privatizacija i naterali vlast da napokon počne da rešava te probleme“. Okupljeni su najavili da će uskoro održati novi protest u Beogradu. Pokret za slobodu održao je u utorak u podne konferenciju za novinare u Centru za kulturnu dekontaminaciju.

Protest ispred Agencije za privatizaciju i Predsedništva Srbije – 14. septembra 2012. Najava protesta RADNIČKA PROTESTNA ŠETNJA Srbija – zemlja slobodnih, nikad zemlja robova u petak, 14. septembra, u 16 sati, ispred Agencije za privatizaciju, ul. Terazije br 23. u organizaciji Pokreta za slobodu, nestranačkog, radničkog socijalnog pokreta. Protest Pokreta za slobodu počeće 14. septembra u 16 časova okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju, ul. Terazije br. 23. Protestna kolona će u 16.45 krenuti ka zgradi Predsedništva Srbije, na Andrićevom vencu.

Zahtevi radničkog protesta 14. septembra: 1.

Zahtevamo da se omogući aktivno učešće radničkih predstavnika u najavljenom državnom preispitivanju spornih privatizacija. Radnička i javna kontrola nad procesom preispitivanja privatizacija potrebna je kako taj proces ne bi bio lažiran. Formiranjem radnih grupa u kojima bi bili i predstavnici radnika, javnost bi mogla da bude informisana i o stavu radnika prema istražnim radnjama koje se sprovode, ali i o merama preduzetim na saniranju problema u funkcionisanju pojedinačnih preduzeća.

Zahtevamo da se odšteta sastoji u obnavljanju ili očuvanju proizvodnje u preduzećima uništenim nepravilnostima u privatizaciji na koje nadležne državne agencije nisu pravovremeno reagovale, iako je to bila njihova obaveza prema Zakonu o privatizaciji. Kao što postoji Uredba Vlade Srbije o privlačenju direktnih investicija, koja omogućava stranim kompanijama da dobiju 5-10.000 evra po radnom mestu, takođe se uredbom novac može kanalisati u obnovu proizvodnje koja je uništena tokom procesa privatizacije dok su fabričkom imovinom upravljali neodgovorni vlasnici. Pokretanjem proizvodnje, taj novac bi se preko poreza i doprinosa vratio u državni budžet.

Zahtevamo proširenje spiska spornih privatizacija na veći broj preduzeća. Privatizacija u Srbiji je bila sistemska i nije dovoljno izdvojiti samo nekoliko slučajeva privatizacije, već treba preispitati sve one u kojima radnici godinama ukazuju na postojanje nelegalnih radnji, namerno guranje preduzeća u stečaj, kao i na poslovanje koje je štetilo preduzeću.

Zahtevamo poboljšanje opštih prava radnika, kao na primer sprečavanje otpuštanja radnica na trudničkom bolovanju koje se vrši neprodužavanjem Ugovora na određeno.

U protestu 14. septembra učestvovaće radničke grupe sa kojima Pokret za slobodu već godinama sarađuje u borbi protiv korupcije u privatizaciji. Među njima su radnici Srboleka, Trudbenik Gradnje, IP Prosvete, Rafinerije nafte Beograd, ABS Minel Transformatora, Rekorda iz Beograda, Sever-a iz Subotice, RS Partners PES iz Surdulice, Jugoremedije i Šinvoza iz Zrenjanina, Vršačkih vinograda iz Vršca, i mnogi drugi. Pokret za slobodu je organizacija čiji su ciljevi sistemska reforma društva i nametanje zakona i uredbi od opšteg interesa, usvojenih širim konsenzusom među radničkim i seljačkim grupama. On oko zajednički postavljenih ciljeva i zahteva okuplja sve veći broj grupa, i produžava sa unapređivanjem postojeće infrastrukture radničko-seljačkog pokreta. 14. septembra u 12 sati predstavnici Pokreta za slobodu i radničkih grupa koje učestvuju u protestu govoriće na pres-konferenciji u Press centru UNS-a, ul. Knez Mihailova br.6/III. Pokret za slobodu

Pismo predsedniku Nikoliću povodom radničkog protesta

14. septembra u 16 časova

Predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću PREDMET: Radnički protest ispred Predsedništva Srbije 14. septembra

Poštovani predsedniče, Obaveštavamo Vas da će Pokret za slobodu, nestranačka radničko-seljačka organizacija, u petak 14. septembra održati protestnu šetnju od Agencije za privatizaciju do Predsedništva Srbije. Okupićemo se u 16 časova ispred Agencije za privatizaciju a priključiće nam se radnici brojnih preduzeća sa kojima već godinama sarađujemo u borbi protiv korupcije u privatizaciji. Naša protestna povorka stići će ispred Predsedništva na Andrićev Venac u 17 časova. U ovom pismu želimo da Vam unapred objasnimo zašto je za budućnost Srbije važno da radnici postanu aktivni učesnici u najavljenom državnom preispitivanju spornih privatizacija i zašto bi to preispitivanje bilo neadekvatno ukoliko bi ignorisalo glas radnika. Takođe, očekujemo da 14. septembra u 17 časova primite našu delegaciju koju će činiti par predstavnika naše organizacije i radnika iz preduzeća koja su uništena ili u opasnosti da budu uništena nepravilnostima počinjenim u procesu privatizacije. Pokret za slobodu već godinama sarađuje sa radničkim grupama iz brojnih preduzeća širom Srbije; mnoge od tih grupa u poslednjih mesec dana lično su vam pisale. Među njima su radnici Srboleka, Trudbenik Gradnje, IP Prosvete, Rafinerije nafte Beograd, ABS Minel Transformatora, Rekorda iz Beograda, Sever-a iz Subotice, RS Partners PES iz Surdulice, Jugoremedije i Šinvoza iz Zrenjanina, Vršačkih vinograda iz Vršca, i mnoge druge. Naš pokret sarađuje sa radnicima koji se bore za očuvanje svojih preduzeća a veći deo tih preduzeća nalazi se na spisku 24 spornih privatizacija na koje ukazuje Evropski parlament. Naš prvi protest ove godine održan je 17. aprila, pre parlamentarnih i predsedničkih izbora, i bio je posvećen uspomeni na preminulu Vericu Barać, koja je najzaslužnija što su naši problemi dospeli do evropskih institucija. Na tom protestu izneli smo zahtev tadašnjoj Vladi Srbije da se šteta naneta radnicima uništavanjem njihovih preduzeća i radnih mesta nadoknadi očuvanjem ili obnavljanjem proizvodnje u preduzećima koja su se našla pod 45

udarom neodgovornih vlasnika kao što su Jovica Stefanović Nini u Srboleku i Jugoremediji, Nebojša Ivković u Šinvozu, Dragan Kopčalić u Trudbenik Gradnji, Ranko Dejanović u Zastavi elektro, itd. Evropskoj komisiji smo na dan protesta poslali dopis u kojem objašnjavamo kako se odlaganjem rešavanja problema u ovim preduzećima ona guraju u još teži položaj. U istom dopisu skrenuli smo pažnju na još dva preduzeća – „Sever“ iz Subotice i „RS Partners PES“ iz Surdulice, i zahtevali od Evropske komisije da proširi spisak spornih preduzeća čiju privatizaciju treba ispitati. Naravno, u Srbiji je svakom jasno da je čitava privatizacija bila sistemska korupcija, kako je to govorila i pokojna Verica Barać. Ukoliko postoji jasna politička volja nove vlasti da se isprave nepravde i pokrene privreda biće vam potrebna pomoć radnika koji najbolje znaju kako su njihova preduzeća uništavana i na koji način bi im se najbolje pomoglo da ih oporave. Ne zaboravite da su upravo radnici bili jedini koji su godinama u kontinuitetu ukazivali na uništavanje svojih preduzeća od strane novih, neodgovornih vlasnika. Oni se organizuju nezavisno od sindikata s obzirom na to da sindikate smatraju korumpiranim ili nedovoljno aktivnim kada je u pitanju borba protiv korupcije. Naš pokret ne naplaćuje članarinu radnicima, niti uzima novac za pomoć koju im pruža. Smatramo da je njihova borba protiv korupcije opšte korisna i čast nam je kad god možemo da im u toj borbi pomognemo.

Da bi Vam bolje ilustrovali zašto je važno da se direktno konsultujete sa radnicima koji se okupljaju oko našeg pokreta, da bi se došlo do što boljeg i pravednijeg rešenja od kojeg bi čitavo društvo imalo korist, predstavićemo vam jedan primer. „Zastava elektro“ iz Rače kragujevačke je na spisku spornih privatizacija ali u njoj nije potrebno obnavljati proizvodnju, jer su radnici jednogodišnjim štrajkom i protestima uspeli da raskinu privatizaciju i izbace vlasnike – Ranka Dejanovića, Dragana Mostića i Nebojšu Bankovića. Kako su po raskidu privatizacije fabrički pogoni kupljeni od strane južnokorejske kompanije „Jura“ koja je zaposlila oko 1.500 radnika u Rači (a nakon toga zaposlila i sličan broj radnika i u Nišu i Leskovcu), u ovom slučaju nije potrebno govoriti o obnavljanju proizvodnje, već samo o ispitivanju odgovornosti vlasnika „Zastave elektro“ zbog raznih zloupotreba na koje su radnici ukazivali u vreme jednogodišnjeg protesta. Isto tako, treba ispitati odgovornost Agencije za privatizaciju koja nije na vreme reagovala na nepoštovanje kupoprodajnog ugovora, što je njena obaveza prema Zakonu o privatizaciji. Protiv ovih vlasnika vode se sudski procesi ali po našoj proceni oni nisu dovoljno obuhvatni i bila bi potrebna opsežnija policijska istraga da bi se ispravile sve nepravde počinjene u ovom slučaju. Za razliku od „Zastave elektro“, u „Srboleku“ iz Beograda, najstarijoj farmaceutskoj kompaniji u Srbiji, pored ispitivanja odgovornosti vlasnika, Jovice Stefanovića Ninija, potrebno je što hitnije zaštititi i pokrenuti proizvodnju u ovom preduzeću. Srbolek je u stečaju iako su njegova potraživanja prema povezanim firmama Jovice Stefanovića Ninija veća nego njegova dugovanja prema drugima. Pokretanje proizvodnje u „Srboleku“, pored mogućnosti zaposlenja većeg broja ljudi, korisno je za čitavo društvo, pre svega jer „Srbolek“ proizvodi lekove koji su nasušno potrebni srčanim bolesnicima. Osim toga, Srbiji je potrebna domaća farmaceutska industrija i na to ukazuju čak i izaslanici Evropske Unije. Podsećamo vas da je Jovica Stefanović Nini odgovoran i za privatizaciju „Jugoremedije“ i privatizaciju „Srboleka“; oba preduzeća su na EU spisku 24 spornih privatizacija. Kako smo mi nestranačka organizacija koja je pomagala anti-korupcionu borbu radnika brojnih preduzeća, naš cilj je pre svega obnavljanje proizvodnje u preduzećima sa čijim radnicima sarađujemo već godinama. Molimo vas da nam omogućite aktivno učešće u rešavanju ovih slučajeva, jer ćemo u suprotnom biti, kao i do sada, prinuđeni da nastavimo da se protestima borimo za opstanak naših preduzeća. Uveravamo vas da od toga nećemo odustati dokle god nepravda ne bude ispravljena. U prilogu vam dostavljamo dopis koji smo 17. aprila poslali institucijama Evropske Unije sa informacijama o privatizaciji u Srbiji i o situaciji u pojedinačnim preduzećima. Pored 47

preduzeća „Sever“ iz Subotice i „RS Partners PES“ iz Surdulice, zahtevaćemo od Evropske komisije da u spisak spornih privatizacija uvrsti još i privatizaciju Rafinerije nafte Beograd, Rekorda iz Rakovice, ABS Minel Transformatora iz Ripnja, Želvoza iz Smedereva, itd. Kako će naša protestna šetnja 14. septembra u 17 časova doći do vašeg kabineta, predlažemo da primite našu delegaciju koja bi sa vama dogovorila dalje zajedničke aktivnosti na rešavanju ovih problema. Naš predlog je stvaranje radnih grupa za svako pojedinačno preduzeće u čijem radu bi učestvovali i predstavnici radnika iz tih preduzeća. Predstavnici tih radnih grupa obaveštavali bi javnost dokle se stiglo u radu na obnavljanju proizvodnje, kao i po pitanju istražnih postupaka. Na taj način, čitava javnost mogla bi biti uključena u ispravljanje nepravde koje je bilo glavna tema predizbornih poruka. Pokret za slobodu je organizacija čiji su ciljevi sistemska reforma društva i nametanje zakona i uredbi od opšteg interesa, usvojenih širim konsenzusom među radničkim i seljačkim grupama. Stoga oko zajednički postavljenih ciljeva i zahteva okupljamo sve veći broj grupa, i nastavljamo sa unapređivanjem postojeće infrastrukture radničko-seljačkog pokreta. Socijalno-ekonomska prava u Srbiji na izuzetno su niskom nivou, i sve što je radničkom borbom do sad postignuto samo je blago izdizanje sa dna na kom Srbija tavori već više od dve decenije. Detalje o našim borbama možete saznati u knjizi „Deindustrijalizacija i radnički otpor; borbe i inicijative za očuvanje radnih mesta u periodu tranzicije“, koju ćemo vam dostaviti 14. septembra. Vaši saradnici mogu nas kontaktirati na broj telefona: 062-234.251 i 06383.83.882 kako bi nas obavestili da li ste voljni da se 14. septembra sastanete sa nama. Takođe, možete delegirati predstavnika koji bi nam se istog dana u vaše ime obratio na konferenciji za štampu koju organizujemo 14. septembra u 12 sati u UNS-ovom Press centru, ulica Knez Mihailova br. 6/III. Srdačan pozdrav i želimo Vam puno uspeha u radu, Milenko Srećković, Pokret za slobodu

Tanjug, 14. septembar 2012.

Protest ispred Agencije za privatizaciju i Predsedništva Srbije

14. septembra 2012. Ishod protesta, izbor iz medijskih izveštaja

Savetnik predsednika primio delegaciju Pokreta za slobodu Savetnik predsednika Srbije Oliver Antić primio je danas delegaciju Pokreta za slobodu posle njihove protestne šetnje centrom Beograda, tokom koje su ponovili zahtev da nova vlast proširi spisak spornih privatizacija. Antić je u obraćanju članovima pokreta, koji okuplja nekadašnje radnike neuspešno privatizovanih preduzeća, rekao da su „bili na istoj strani stola i da nisu suprotstavljeni.“ On je podsetio da je i predsednik Srbije Tomislav Nikolić ranije najavio da će se ići u preispitivanje privatizacija, što je jedan od zahteva članova pokreta. 49

Savetnik predsednika Srbije je rekao da od članova pokreta očekuje da mu dostave dokumentaciju i eventualne dokaze, ističući da ti spisi neće biti stavljeni ad akta. Predstavnik Pokreta za slobodu Milenko Srećković rekao je novinarima da je delegacija od Antića dobila uveravanje da će se raditi na preispitivanju privatizacija. On je dodao da nije bilo reči o rokovima za dostavljanje dokumentacije predsedništvu, kao i da je za većinu preduzeća to moguće učiniti u roku od jedne do dve sedmice. Prema rečima Srećkovića, Antić je obećao da će te dokaze lično dostaviti tužilaštvu i Visokom savetu sudstva. Članovi Pokreta za slobodu su se nakon protestne šetenje po Beogradu uputili ka predsedništvu kako bi predsedniku Srbije dostavili zahteve da se i radnici uključe u preispitivanje spornih privatizacija, a takođe proširi spisak spornih privatizacija i pokrene proizvodnja. U protestu je učestvovalo, prema proceni policije, oko 150 članova Pokreta, među kojima su bili nekadašnji radnici „Severa“, „Komgrapa“, „Rekorda“, „Srboleka“... Srećković je na konferenciji za novinare, koja je održana pre protestne šetnje, istakao da je aktivno učešće radnika u preispitivanju spornih privatizacija neophodno kako taj proces ne bi bio lažiran. On je poručio da se mora proširiti spisak od 27 spornih privatizacija i da nije dovoljno samo utvrditi krivičnu odgovornost za loše privatizacije, već da će Pokret tražiti odštetu u vidu obnavljanja ili očuvanja proizvodnje koja je uništena tokom neodgovorne privatizacije. Srećković je za Tanjug rekao da Pokret, osnovan 2004. godine, okuplja između 300 i 400 članova i aktivista, radnika različitih preduzeća, među kojima ima i članova sindikata, ali i onih koji nisu sindikalno organizovani.

E-novine

Proširiti spisak spornih privatizacija Pokret za slobodu zatražio je da nova vlast proširi spisak spornih privatizacija, da što pre preispita one sporne i da u tome učestvuju predstavnici radnika. Radnici više preduzeća koji su se udružili van sindikalnih organizacija u Pokret za slobodu organizovali su u petak šetnju u Beogradu. Njihov glavni cilj je zajednička borba protiv korupcije u procesu privatizacije, javlja Beta. Predstavnici te organizacije rekli su na konferenciji za novinare da minimum 900 ljudi u Srbiji, od kojih 56 sudija i tužilaca u Beogradu, treba da bude uhapšeno zbog raznih privredno kriminalnih radnji. Predstavnik Pokreta za slobodu Milenko Srećković kazao je da je među zahtevima te organizacije i odšteta u vidu obnavljanja ili očuvanja proizvodnje u preduzećima uništenim nepravilnostima u privatizaciji. „Kao što postoji Uredba Vlade Srbije o privlačenju direktnih investicija koja omogućava stranim kompanijama da dobiju od 4.000 do 10.000 evra po radnom mestu, takođe se uredbom novac može kanalisati u obnovu proizvodnje koja je uništena tokom procesa privatizacije dok su fabričkom imovinom upravljali neodgovorni vlasnici“, kazao je on. 51

Srećković je dodao da je zahtev Pokreta za slobodu i poboljšanje prava radnika, pre svega radnica na trudničkom bolovanju i sprečavanje njihovog otpuštanja neprodužavanjem Ugovora na određeno. Advokat Branko Pavlović kazao je da je nova Vlada Srbije sada na ispitu i da nema iza čega da se krije i naglasio da će, ako se nešto ne uradi odmah, to samo još više ohrabriti one koji su radili pogrešno. Pavlović je zapitao zašto nova vlast još nije smenila sve one odgovorne koji su godinama unazad pljačkali zemlju i izvlačili novac, već nastavlja da radi s njima. Predstavnici radničkih grupa sa kojima pokret sarađuje sastali su se u petak oko 16:30 časova sa savetnikom predsednika Srbije Oliverom Antićem kome su ponovili zahtev da nova vlast proširi spisak spornih privatizacija. On je nakon sastanka rekao da od članova pokreta očekuje da mu dostave dokumentaciju i eventualne dokaze, ističući da ti spisi neće biti stavljeni ad akta. Među okupljenima na skupu bili su radnici Srboleka, Trudbenik Gradnje, IP Prosvete, Rafinerije nafte Beograd, ABS Minel Transformatora, Rekorda iz Beograda, Severa iz Subotice, RS Partners PES iz Surdulice, Jugoremedije i Šinvoza iz Zrenjanina, Vršačkih vinograda iz Vršca, Želvoza iz Smedereva i drugi. Prethodni protest Pokreta za slobodu održan je 17. aprila ispred Vlade Srbije sa zahtevom da se odšteta zbog korupcije u privatizaciji sastoji u obnavljanju i očuvanju proizvodnje u pojedinačnim preduzećima.

Pismo predsedniku: Najava protesta ispred Predsedništva

3. decembra 2012.

Predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću Poštovani predsedniče, Prilikom našeg protesta ispred Predsedništva 14. septembra 2012. godine, postigli smo dogovor sa vašim savetnikom za pravna pitanja, profesorom Oliverom Antićem, da Predsedništvu dostavljamo informacije o načinu na koji su uništena preduzeća radnika koji su učestvovali u protestu, a čiji je glavni zahtev bio obnova proizvodnje u preduzećima u kojima je bilo spornih privatizacija. Iako iz vaše perspektive, u moru drugih državničkih obaveza, taj zahtev može izgledati kao manje prioritetan, za radnike kojima egzistencija zavisi od obnove ili očuvanja proizvodnje u njihovim preduzećima on je od najveće važnosti. U periodu nakon protesta, radnici su se angažovali na pripremanju opsežnih dopisa o načinu na koji su njihova preduzeća uništavana; kao i na osmišljavanju predloga kako obnoviti proizvodnju u svakom pojedinačnom preduzeću. Dostavili smo vam do sada već nekoliko tih dopisa, a još ih je u pripremi. Međutim, do sada radnici nisu dobili nikakav odgovor šta se preduzima u svrhu rešavanja ovih problema, niti su pozvani na razgovor od strane nadležnih institucija. Nedavno ste bili na otvaranju pogona nemačke kompanije u Zrenjaninu, koja od države dobija 5.000 evra po svakom radnom mestu. U istom tom gradu, „Jugoremediji“, domaćoj fabrici lekova koja ima sve uslove za proizvodnju, isključena je struja s namerom uvođenja u stečaj. „Srbolek“ iz Beograda, najstarija srpska fabrika lekova, ne proizvodi ništa jer je u stečaju, iako joj druge firme duguju više nego što je sama zadužena. U dopisima smo vam takođe predstavili udes preduzeća „Sever“ iz Subotice, najvećeg domaćeg ugostiteljskog preduzeća „Tri grozda“ iz Beograda, neizvesnu sudbinu Rafinerije nafte Beograd, itd. Priprema novih dopisa i od nas, kao organizacije koja predvodi tu borbu, i od radnika koji u njoj učestvuju zahteva dosta truda, a da pri tom još ne znamo da li je nova vlast zaista zainteresovana da ispravi nanetu nepravdu i obnovi domaću privredu, uništenu od strane prethodne vlasti i vaših sadašnjih koalicionih partnera. 53

Bez hitne i razumne državne intervencije u ovim fabrikama o kojima vas izveštavamo putem dopisa, i to intervencije uz konsultovanje radnika, u Srbiji će na kraju poslovati samo strane kompanije koje po radnom mestu uzimaju 5 i više hiljada evra. Mi ćemo nastaviti da pripremamo nove proteste, uz kratku napomenu da smo ovakvo ignorisanje radničkih dopisa već videli – kod bivše vlasti. 3. decembra u 12 časova okupićemo se sa radničkim predstavnicima ispred Predsedništva Srbije. Tom prilikom nam možete dati uopšten odgovor na ovo pismo i saopštiti nam da li nova vlast radi nešto po pitanju obnove proizvodnje i da li je spremna za trajnu komunikaciju sa prevarenim radnicima. Do tada ćemo vam dostaviti dopise i za druga oštećena preduzeća. Odgovor nam možete poslati i ranije na i-mejl info@pokret.net, pa neće biti potrebe za našim okupljanjem. Ukoliko, međutim, ni 3. decembra odgovora ne bude, ne preostaje nam ništa drugo sem da sazovemo novi radnički protest – što će oštećenim radnicima predstavljati samo dodatni nepotrebni napor u njihovoj borbi za pravdu. Srdačan pozdrav, Milenko Srećković Pokret za slobodu

Protest Pokreta za slobodu protiv likvidacije „Tri grozda“

7. decembra 2012. Vladimir Bogićević

Pokret za slobodu je u petak 7. decembra, sa početkom u 9 časova, organizovao protest ispred Privrednog suda (bivši Trgovinski sud) u Beogradu, ul. Masarikova br. 2, na inicijativu članova naše organizacije – radnika ugostiteljskog preduzeća „Tri grozda“. Pokret za slobodu je samo u ovoj godini organizovao dva protesta usmerena na otklanjanje sistemskih uzroka korupcije, i ispravljanje njenih negativnih posledica u pojedinačnim preduzećima. Zahtevali smo obnovu opljačkanih preduzeća i uništenih radnih mesta kao najbolji način da se obeštete radnici i doprinese poboljšanju opšteg stanja u kom se nalazi domaća privreda; da se preispitivanje privatizacija ne redukuje na policijske istrage već 55

da dovede do sistemskih promena. Oba protesta bila su posvećena uspomeni na Vericu Barać kao osobi koja je najviše doprinela da se razotkriju i objasne problemi radnika koji učestvuju u protestima Pokreta za slobodu. Na poslednjem protestu, 14. septembra, predstavnik Predsedništva Srbije obećao nam je tokom pregovora, u ime novoizabranog predsednika Tomislava Nikolića, da će se raditi na istraživanju svih slučajeva zloupotrebe u privatizaciji na koje im budemo ukazali. Veliki broj naših dopisa o tome, sastavljenih u saradnji sa radnicima i uz predloge kako obnoviti pojedinačna preduzeća, već je dostavljen, a neki su još u pripremi. Na njih smo prošle nedelje iz Predsedništva dobili pismeni odgovor, a nakon toga i telefonski poziv, iz kabineta predsednika Nikolića, kojim se još jednom potvrđuje da su naši zahtevi uzeti u razmatranje, poslati nadležnim institucijama i da uskoro možemo očekivati odgovor za svako pojedinačno preduzeće. Predsedništvo nas takođe uverava da ima razumevanja za tešku situaciju u kojoj se radnici ovih preduzeća nalaze i još jednom nas moli za strpljenje. Međutim, kako je u većini preduzeća situacija više nego alarmantna usled pretnji stečajem i likvidacijom – prinuđeni smo da opet izađemo na ulicu kako bi ubrzali rešavanje najhitnijih slučajeva. Na protestu radnika „Tri grozda“, u organizaciji Pokreta za slobodu, ispred Trgovinskog suda u Beogradu, zahtevano je preispitivanje preuzimanja „Tri grozda“ od strane „Mosaic Cateringa“, firme u vlasništvu Milomira Joksimovića – Miše Omege, u javnosti isticanog kao finansijera Demokratske stranke. Okupljenim radnicima obratili su se organizatori protesta iz Pokreta za slobodu saopštivši im da podržavaju njihovu borbu protiv kriminala i za očuvanje radnih mesta. „Hipo banka“ je poznata po brojnim korupcionaškim aferama u regionu. U slučaju 'Tri grozda' Hipo banka je zajedno sa vlasnicima 'Mosaic Cateringa' napravila niz nezakonitih ugovora kako bi 'Tri grozda' opteretili dugovima a zatim preuzeli brojne lokale na atraktivnim gradskim lokacijama. Samo proglašenje stečaja je neosnovano. Radnici imaju spremna rešenja za zapošljavanje nekadašnjih radnika“, rekao je Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu. „Hipo banka“ je takođe predložila i stečaj zrenjaninske fabrike lekova „Jugoremedije“ koja je bila prinuđena da kredit za rekonstrukciju proizvodnih pogona podigne pod nepovoljnim komercijalnim uslovima usled toga što je država, iako vlasnik 42% akcija fabrike, odbila da finansijski podrži zakonski obavezno usklađivanje uslova proizvodnje. Brojni pritisci na Jugoremediju (obaranje cene lekova, policijske istrage namenjene širenju panike i medijska hajka), podsticani raznim profiterskim interesima uvozničkog lobija i krupnog kapitala, onemogućili su joj da izmiruje svoje dugove; trenutno u 56

fabrici stoje zalihe lekova ali pod zabranom prodaje, a takođe joj je isključena i struja, čime su ugroženi i proizvedeni lekovi i mogućnost proizvodnje u budućnosti. Isto tako, nastavlja se rasprodaja imovine u Srboleku, koji je pored Jugoremedije jedina domaća farmaceutska kompanija, iako su dugovi preduzeća mnogo manji od sume koja je iz preduzeća pokradena ili koja mu se duguje. „Preduzeću ''Tri grozda'' a.d. iz Beograda se od maja ove godine nalazi u stečaju jer ga je njegov novi vlasnik, firma „Mosaic Catering“ d.o.o, zloupotrebio radi sticanja dobiti kroz neosnovano podizanje kredita i nezakonito raspolaganje njegovom imovinom. Preduzeće „Tri grozda“ postoji od 1951. godine, a 2005. godine je, pre preuzimanja od strane „Mosaic Cateringa“, posedovalo čak 33 ugostiteljska objekta, u kojima je bilo zaposleno ukupno 500 radnika. Iako je „Mosaic Catering“ osnovan tek u oktobru 2005, sa ukupnim kapitalom od samo 500 evra, „Hypo Alpe Adria Banka“ a.d. Beograd je sa njim 5. januara 2006. sklopila Ugovor o izdavanju bankarskih garancija i dugoročnom investicionom kreditu u iznosu od 7.5 miliona evra, kako bi mu tim novcem omogućila da otkupi većinski paket akcija „Tri grozda“. „Hypo Alpe Adria banka“, u našem regionu najpoznatija po drastičnim korupcionaškim aferama, kredit za kupovinu akcija je, dakle, u ovom slučaju odobrila jednom tek otvorenom preduzeću koje na svom računu nije imalo nikakav promet niti imovinu, sem minimalnog osnivačkog kapitala. Prema bankarskim propisima „Mosaic Catering“ uopšte nije ispunjavao uslove za dobijanje takvog kredita. Nakon što su 2006. godine uspostavili svoju kontrolu u preuzetoj kompaniji, vlasnici „Mosaic Cateringa“ i „Hypo“ banka 2009. godine sklapaju Ugovor o solidarnom jemstvu, u kojem preduzeće „Tri grozda“ svojom celokupnom imovinom postaje jemac da će „Mosaic Catering“ vratiti banci neisplaćeni deo kredita u iznosu od 3.22 miliona evra. Na taj prevarni način, za kupovinu „Tri grozda“ iskorišćena su njegova sopstvena sredstva, odnosno dugovi „Mosaic Cateringa“ prebačeni su na teret kupljenog preduzeća, i postali dugovi samog „Tri grozda“: ono je, drugim rečima, samo platilo sopstvenu prodaju i sopstvenu propast. U odgovor na tu besprimernu transakciju, 39 deoničara, sadašnjih akcionara i radnika „Tri grozda“ pokrenulo je pred Višim sudom u Beogradu postupak protiv dotične banke i „Mosaic Cateringa“, radi utvrđivanja ništavosti navedenog Ugovora; dok je za njegovo sklapanje najverovatnije bio zaslužan, između ostalih, i bivši zamenik guvernera Nikola Živanović, direktor „Hypo Alpe Securities“, brokerske firme u vlasništvu istoimene banke, koji je u to vreme sedeo u upravnom odboru „Tri grozda“. 57

Ugovor o solidarnom jemstvu je „Tri grozda‘‘ doveo do skoro potpune propasti, koja se očitava u dugotrajnoj blokadi računa, pokrenutom stečajnom postupku, stotinama otpuštenih radnika, neplaćanju zarada i otuđenju mnoštva poslovnih objekata. Sam Ugovor, iako najsudbonosniji u istoriji „Tri grozda“, nigde u samoj firmi nije zaveden i za njega se saznalo tek kad je „Hypo“ banka na osnovu njega pokrenula stečajni postupak. Međutim, „Hypo“ banka, po važećim bankarskim propisima, nije ni mogla odobriti kredit tek osnovanoj firmi bez novca i zaposlenih. Dakle, već je i sama pravno-ekonomska pozadina, po čijoj logici su ovi sporni ugovori sačinjeni, špekulantska i orijentisana na prevaru. O tome naročito svedoči tekst skraćene „Catering-ove“ ponude za kupovinu većinskog paketa akcija „Tri grozda“, sačinjen od strane „Hypo“ banke, gde se garantuje povećanje zaposlenosti i zarada, školovanje dece zaposlenih, proširenje kapaciteta i modernizacija objekata – od čega, naravno, ništa nije ispunjeno, već je preduzeće dovedeno do stečaja. Skupština akcionara „Tri grozda“ nikada nije odlučivala o sklapanju Ugovora o solidarnom jemstvu, a po članu 443. Zakona o privrednim društvima (Sl. glasnik RS br. 125/04) propisano je da takvu odluku može doneti samo Skupština akcionarskog društva, kvalifikovanom većinom, i to samo na predlog upravnog odbora akcionarskog društva, sve po zakonski detaljno propisanom postupku. Međutim, Ugovor je sakrivan i od akcionara i od zaposlenih, a potpisao ga je direktor „Tri grozda“ Đorđe Avramović, postavljen od strane „Mosaic Cateringa“. Na taj način su „Hypo“ banka i „Mosaic Catering“, koristeći se time što potonji u svim organima „Tri grozda“ ima odlučujući glas, ugovorom obezbedili za sebe ili nekog trećeg očiglednu nesrazmernu korist, što je, po definiciji, zelenaški ugovor iz člana 141. st.1 ZOO – i kao takav nevažeći. Šta više, ne postoji nijedan razlog, niti bilo kakav poslovni aranžman u okviru kojeg bi imalo smisla da „Tri grozda“ jamči za „Mosaic Catering“ – i to solidarno – za iznos koji će ga odvesti u stečaj: i još da pri tom, saglasno spornom ugovoru o jemstvu (čl.2), izda „Hypo“ banci pet blanko potpisanih menica, sa klauzulom „bez protesta“, uz izjavu da će sve dugove „Mosaic Cateringa“ bezuslovno i odmah otplatiti celokupnom svojom imovinom. Sve je to učinjeno po diktatu „Hypo“ banke i „Mosaic Cateringa“, koji su i sačinili tekstove svih pomenutih ugovora – čitavog niza ugovora, u kome je sporni ugovor o jemstvu bio samo poslednja karika. 7. decembra 2012.

Protest Pokreta za slobodu

18. februara 2013. Najava protesta

Nova protestna šetnja Pokreta za slobodu održaće se u ponedeljak, 18. februara, okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju u 16 časova. Protestna kolona će se od Agencije za privatizaciju uputiti ka Skupštini Srbije i Ministarstvu ekonomije a zatim ka Predsedništvu, gde očekujemo nastavak pregovora započetih na prethodnom protestu. ZAHTEVAMO: • Utvrđivanje odgovornosti države i nadležnih institucija za privatizacionu pljačku. • Utvrđivanje odgovornosti i ukidanje Agencije za privatizaciju. • Donošenje Zakona o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privatizaciji. • Obnavljanje proizvodnje u oštećenim preduzećima. • Obnavljanje domaće proizvodnje umesto subvencionisanja multinacionalnih korporacija. • Zaustavljanje rasprodaje preduzeća i poljoprivrednog zemljišta. DOĐITE da ZAJEDNO stvaramo BUDUĆNOST Pokret za slobodu

Saopštenje Koordinacionog odbora radničko-seljačkih organizacija Radnički protesti u poslednjoj deceniji, direktno i indirektno, doveli su do određenih pozitivnih promena u našem društvu. Međutim, ostalo je još mnogo toga što treba menjati. U ponedeljak, 18. februara u 16 časova okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju nastavljamo našu višegodišnju borbu protiv korupcije u privatizaciji. Kao i svi nedavni protesti u organizaciji Pokreta za slobodu i ovaj je posvećen uspomeni na VERICU BARAĆ, osobu koja se najviše zalagala da se i u našoj zemlji poštuju prava običnih ljudi. Pozivamo sve radnike, udruženja i sindikate koji brinu o opštem interesu društva u kojem živimo da nam se priključe i podrže protest. Svi zajedno do pobede! Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija: • Pokret Ravnopravnost, Zrenjanin • Udruženje Solidarnost, Subotica • Pokret akcionara, radnika i sindikata, Kragujevac • Udruženje Paori, Crepaja • Udruženje Obruč, Ratkovo • Građansko-sindikalni front, Vršac • Udruženje bivših radnika Zastave elektro, Rača • Udruženje akcionara i bivših radnika Srboleka, Beograd • Udruženje za zaštitu prava radnika Uranak, Rakovica • Samostalni sindikat UP ‘‘Tri grozda‘‘ • Samostalni sindikat metalaca Srbije Minel Transformatori • Savez samostalnih sindikata Srbije u IP “Prosveta“ a.d, Beograd • Udruženje akcionara IP “Prosveta“ a.d, Beograd • Pokret za slobodu

Izlaganje sa konferencije za štampu održane u Press centru UNS-a 14. februara 2013. Danas najavljujemo protestnu šetnju koja će se održati u sledeći ponedeljak, 18. februara, okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju u 16 časova. Protestna kolona će otići ispred Skupštine Srbije i Ministarstva ekonomije a zatim se uputiti ka Predsedništvu, gde očekujemo da nastavimo pregovore koje smo na prethodnom protestu u septembru prošle godine započeli sa Oliverom Antićem, savetnikom predsednika Nikolića za pravna pitanja. Tada su nam data obećanja da će naši tadašnji zahtevi biti ispunjeni: sama činjenica da nastavljamo naše proteste, međutim, dovoljan je dokaz da nisu.

Zahtevi našeg narednog protesta su sledeći: 1.

Utvrđivanje odgovornosti Agencije za privatizaciju i njeno ukidanje, kao i utvrđivanje odgovornosti svih ostalih nadležnih institucija koje su omogućavale privatizacionu pljačku. Smatramo da je neadekvatno i selektivno svako ispitivanje privatizacije koje istražuje odgovornost onih koji su kupovali preduzeća – ako istovremeno ne istražuje i odgovornost predstavnika državnih institucija koji su omogućili da se krše obaveze kupoprodajnih ugovora i sprovode brojne druge nezakonitosti. Agencija za privatizaciju nije ispitivala poreklo novca, pa su preduzeća kupovali narko dileri, ljudi sa policijskih poternica i slični „biznismeni“, i nije kontrolisala da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju šta stignu i zadužuju preduzeća preko svake mere. Učinak rada Agencije je da je od od 2284 privatizovanih preduzeća u stečaju završilo 1070, dok je za 664 raskinut kupoprodajni ugovor, i to

uglavnom prekasno, kada su se ta preduzeća već našla na rubu propasti. Procenjuje se da je od početka privatizacije više od pola miliona ljudi u Srbiji ostalo bez posla. Privatizacija je ostavila drastične posledice i u poljoprivrednim preduzećima: u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000 poljoprivrednih radnika, a 60-ak ugovora, ili svaka četvrta privatizacija, je poništeno; opet prekasno, jer je u tim propalim preduzećima otuđena mehanizacija i druga oprema. Iz iskustva rada u Pokretu za slobodu znamo da je Agencija u mnogim slučajevima ignorisala brojne radničke ukaze i dozvoljavala gašenje proizvodnje, rasprodaju fabričke imovine, neosnovana hipotekarna zaduživanja, osnivanje fiktivnih firmi radi namernog guranja u stečaj, i tako dalje. Potrebno je da se najpre preispita krivična odgovornost svih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih a zatim da se ova institucija sa ovako pogubnim učinkom po privredu što pre ukine. Stoga je potrebno doneti i Zakon o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privatizaciji; što je upravo naš drugi zahtev. Time bi se obezbedili od toga da neko od odgovornih u budućnosti ne prođe nekažnjeno za uništavanje privrede i pljačku. 2.

Zahtevamo dalje da radnici budu obeštećeni zbog uništavanja njihovih fabrika i radnih mesta; i to u vidu obnavljanja proizvodnje u preduzećima uništenim nepravilnostima u privatizaciji. Kako država snosi odgovornost za osmišljavanje, sprovođenje i kontrolisanje procesa privatizacije koji je imao ovako drastične posledice po radnička socijalna prava, smatramo da je država ta koja treba i da ispravi počinjenu nepravdu. Na prethodnom protestu sa profesorom Oliverom Antićem, savetnikom predsednika Nikolića, postigli smo dogovor da radničke grupe koje su učestvovale u protestima Pokreta za slobodu dostave izveštaje o uništavanju njihovih preduzeća i načinima na koje se ta preduzeća mogu oporaviti, kako bi se nova vlast mogla upravljati prema njima. Predsedništvo je te dopise prosledilo nadležnim institucijama, ali nikakvog odgovora nije bilo, a preduzeća koja se još uvek mogu spasiti su u sve goroj situaciji. Predlažemo, kao i na prethodnom protestu, da se za svako preduzeće formiraju radne grupe u kojima bi bili i predstavnici radnika i da se zajednički radi na njihovom oporavku. Postoje brojni načini na koje bi država ulaganjem u obnovu tih preduzeća kasnije mogla da u državnom budžetu nadoknadi sve ono što je uložila, u trenutku kada te firme budu nastavile svoje poslovanje i ostvarile zarade koje su imale pre nego što su uništene privatizacijom.

Zahtevamo – obnavljanje domaće proizvodnje umesto subvencionisanja multinacionalnih korporacija. Može li se ikako objasniti činjenica da država subvencioniše strane multinacionalne korporacije sa 5 do 10 hiljada evra po radnom mestu, dok dozvoljava da važne domaće kompanije budu upropašćene u samo par godina po njihovoj privatizaciji, osim činjenicom da globalni kapital generiše korupciju u svim delovima sveta, i da je skoro nedokaziva korupcija političara koji takvom kapitalu omogućavaju uslove za uvećanje i širenje

poslovanja. Ponašanja zapadnoevropskih korporacija u zemljama trećeg sveta pokazatelj su nove vrste kolonijalizma i eksploatacije pod maskom demokratizacije i implementiranja ljudskih prava. Smatramo da sadašnja vlast nema viziju privrede bitno drugačiju od prethodnih vlada a sve te vizije zasnovane su na slepom reprodukovanju ideologije samozvanog slobodnog tržišta, stranih investicija, i slično. Sadašnja vlast takođe nema nikakvu predstavu o društvenom uređenju koje bi bilo bitno drugačije od onog koje propisuju međunarodne finansijske institucije, vladajuća politička nomenklatura i kapitalistička logika širenja globalnog kapitala po svaku cenu, osvajanja svakog mogućeg tržišta, eksploatacije i ponižavanja radne snage i uništavanja suverenog i samoodrživog razvoja, prirodne okoline i zdravlja ljudi. Ko ne shvata da su naši problemi deo globalnog sistema nepravdi, može samo pokušavati da sanira posledice tamo gde stigne, ali problemi će iskrsavati u sve dramatičnijoj meri i kriza će se iznova ponavljati. Pogledajte samo kakvu je potencijalnu socijalnu katastrofu za sobom ostavio „US Steel“ otišavši iz Smedereva nakon što je par godina eksploatisao i radnu snagu i životnu sredinu. Isto to uradio je i sedamdesetih godina u Jangstaunu, u Pitsburgu, ostavivši 10.000 radnika bez posla. U takozvanim industrijskim slobodnim zonama u Srbiji u koje strane korporacije dolaze i prave greenfield fabrike, zabranjuje se sindikalno organizovanje, eksploatiše se jeftina radna snaga, uzimaju se državne subvencije po radnom mestu, zemljište se dobija bez obaveze plaćanja poreza, opština obezbeđuje svu potrebnu infrastrukturu, i tako dalje. Potrebna nam je domaća suverena ekonomija – zasnovana na proizvodnji koja je od životne važnosti. Pogledajte studije o ekonomskim sankcijama nametnutim Jugoslaviji devedesetih godina; u njima ćete saznati zašto stopa mortaliteta nije značajno porasla u tom periodu – odgovor je zato što je Srbija imala sopstvenu poljoprivrednu proizvodnju, sopstvenu farmaceutsku industriju, itd. A šta se sada radi sa domaćom farmaceutskom proizvodnjom i poljoprivrednim zemljištem?! 4.

Time dolazimo i do sledećeg zahteva a to je sprečavanje rasprodaje preduzeća i poljoprivrednog zemljišta. U ovom trenutku na nezakonit način prisvojene su brojne parcele koje su u zadružnom ili državnom vlasništvu; dolazi do ukrupnjavanja plodnog zemljišta stečenog vrlo jeftino koje će biti prodato vrlo skupo. Sporazum o stabilizaciji predviđa omogućavanje prodaje zemljišta strancima četiri godine nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, za šta je potrebna još

ratifikacija litvanskog parlamenta. Očigledno je da je tako nepovoljan rok dogovoren da bi se zadovoljili interesi onih koji bi da što brže prodaju jeftino stečeno zemljište po krupnim evropskim cenama. Otimanje poljoprivrednog zemljišta je globalna pojava, bez presedana u obimu i brzini. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30 miliona hektara prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Zemljište o kojem je reč već je ustupljeno nacionalnim moćnicima, multinacionalnim i finansijskim fondovima, koji nastoje da profitiraju ili špekulišu služeći se industrijskim poljoprivrednim projektima, rudarstvom, proizvodnjom biogoriva, tržištem ugljenika, turizmom, velikim branama, itd. Među državama koje su najveći uzurpatori poljoprivrednog zemljišta 67

u svetu, Ujedinjeni Arapski Emirati nalaze se na četvrtom mestu. Ima onih koji ove otimačine zemlje opisuju kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese u nekim zemljama bivaju prebijani, zatvarani, čak i ubijani. Istinska agrarna reforma i zemljišna politika treba da budu implementirane na dobrobit farmerskih porodica, a agro-biznis smenjen seljačkom poljoprivredom, koja je jedini način da se garantuje suverenost prehrambenog sistema. Pokret za slobodu sazvao je veliki broj radničkih grupa na protest; osim iz Beograda, dolaze radnici iz Kragujevca, Subotice, Zrenjanina, Kovačice, Odžaka; Mi ne naplaćujemo članarinu radnicima, volonterska smo organizacija i kao takva ne raspolažemo sa puno novca za naše aktivnosti te nažalost mnogima koji bi hteli da dođu ne možemo pokriti putne troškove. Našu borbu ćemo međutim nastaviti sve dok to bude potrebno, zajedno sa svim ovim ljudima koji će vam se danas obratiti; nažalost, ovom prilikom raspolažemo sa suviše malo vremena i prostora da bismo pozvali predstavnike svih radničkih grupa sa kojima sarađujemo. Milenko Srećković, Pokret za slobodu

Ishod protesta, izbor iz medijskih izveštaja List Republika

Protest Pokreta za slobodu

18. februara 2013. Olivija Rusovac

Oko 150 radnika i zemljoradnika koji predstavljaju preduzeća okupljena u Pokretu za slobodu protestovalo je 18. februara ispred Agencije za privatizaciju i Predsedništva Srbije upozoravajući nadležne državne organe na teške posledice privatizacije kroz pljačku. U Predsedništvu su primljeni zahtevi radnika uz obećanje da će ih već sutra saslušati savetnik predsednika države zadužen za privatizaciju. Ovo je bio drugi protest Pokreta za slobodu posle septembra, kada je delegaciju radnika primio savetnik predsednika republike Oliver Antić uz obećanje da će njihovi zahtevi biti ispunjeni. Pošto se od tada ništa nije dogodilo, zahtevi ne samo što su ponovljeni, nego je njihova lista i proširena. Na prvom mestu traži se odgovornost Agencije za privatizaciju i njeno ukidanje, kao i odgovornost institucija koje su takođe omogućile da se privatizciona pljačka nastavi. Ističe se da je učinak Agencije katastrofalan: od 2284 privatizovanih preduzeća 1070 je završilo u stečaju, a raskinuta su 664 kupoprodajna ugovora, i to tek kada su preduzeća bila na rubu propasti. U 253 poljoprivrednih preduzeća otpušteno je 65 hiljada radnika, a svaka četvra privatizacija je poništena. Pokret za slobodu traži da

se ispita krivična odgovornost Agencije za privatizaciju jer se smatra da je ignorisanjem upozorenja radnika omogućila gašenje proizvodnje, rasprodaju imovine, opterećivanje hipotekarnim kreditima i osnivanje fiktivnih firmi radi namernog guranja preduzeća u stečaj. Među zahtevima je i onaj o donošenju Zakona o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privaizaciji i zahtev da se obeštete radnici upropaštenih preduzeća tako što će država omogućiti obnovu proizvodnje čime bi se ispravila nepravda prema radnicima. Zahteva se i obnova domaće proizvodnje umesto subvencionisanja multinacionalnih kompnija. Pokret za slobodu smatra da ni aktuelna, kao ni prehodna vlast nema viziju razvoja, nego se oslanja na reprodukovanje ideologije slobodnog tržišta i podsticanje stranih invesicija. Kada je reč o poljorivredi, Pokret traži da se spreči rasprodaja poljoprivrednog zemljišta i ističe da su Ujedinjeni arapski emirati na četvrtom mestu među državama koje su, kako stoji u zahtevima, najveći uzurpatori poljoprivrednog zemljiša. Pokret se zalaže za očuvanje farmerskih porodica koje će biti garantovano agrarnom reformom i zemljišnom politikom. Takođe traži da se ispravi nepravda prema zadrugama kojima je oduzeto zemljište u zadružnom i državnom vlasništvu. U protestu su učestvovali predstavnici subotičkog Severa, Zemljoradničke zadruge u Ratkovu, Jugoremedije, Srboleka, Tri grozda, Minel transformatora u Ripnju, ADS Minela u Mladenovcu, Rekorda i Rakovice, 22. decembra u Kragujevcu i Komgrapa u Beogradu.

Balkan magazin

Ukinite Agenciju za privatizaciju Hapsite odgovorne za loše privatizacije i u državnim institucijama, poručili radnici preduzeća propalih u privatizaciji Miloš Obradović Beograd, 18.02.2013 – protest ispred Agencije za privatizaciju. Bez posla, bez para, bez mnogo nade da će isterati pravdu i vratiti imovinu društvenih preduzeća u kojima su nekada radili, a koja su danas uglavnom u stečaju, likvidaciji ili čija je imovina rasprodata a kapital izvučen u firme sa dalekih ostrva, stotinak radnika i malih akcionara preduzeća iz Kragujevca, Vršca, Zrenjanina, Subotice, Beograda protestovalo je juče ispred Agencije za privatizaciju, a zatim i ispred Predsedništva. Lista zahteva nije dugačka, ali pogađa u srž privatizacione katastrofe u kojoj je oko pola miliona ljudi ostalo bez posla. Radnici, neki i više od deset godina na birou za zapošljavanje, traže da se ugasi Agencija za privatizaciju koja je učestvovala u svim privatizacijama, koja je sprovodila i kontrolisala privatizacije, koja je trebalo da prati da li privatizovana firma i dalje radi, da li novi vlasnik investira ili krčmi imovinu, a da se odgovorni iz Agencije svih ovih godina – pozovu na krivičnu odgovornost.

Krivica za pomor industrije i gašenje radnih mesta

Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu smatra da borba protiv korupcije u kojoj se hapse kupci preduzeća u spornim privatizacijama, a oni koji su im to omogućili u državnim institucijama se ni ne spominju, nije prava borba protiv sistemske korupcije. „Agencija za privatizaciju nije ispitivala poreklo novca, pa su preduzeća kupovali narko dileri, ljudi sa policijskih poternica i slični 'biznismeni', i nije kontrolisala da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju šta stignu i zadužuju preduzeća preko svake mere. Iz iskustva rada u Pokretu za slobodu znamo da je Agencija u mnogim slučajevima ignorisala brojne radničke ukaze i dozvoljavala gašenje proizvodnje, rasprodaju fabričke imovine, neosnovana hipotekarna zaduživanja i osnivanje fiktivnih firmi radi namernog guranja u stečaj. Potrebno je da se najpre preispita krivična odgovornost svih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih a zatim da se ova institucija sa ovako pogubnim učinkom po privredu 71

što pre ukine“, poručuje predstavnik pokreta koji je nastao 2004. godine kao odgovor na masovni pomor industrije i gašenje radnih mesta koji je izazvala privatizacija. Učinak rada Agencije za privatizaciju je da je od od 2.284 privatizovanih preduzeća u stečaju završilo 1.070, dok je za 664 raskinut kupoprodajni ugovor i to uglavnom prekasno, kada su se ta preduzeća već našla na rubu propasti, ističu protestanti. Privatizacija je ostavila drastične posledice i u poljoprivrednim preduzećima: u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000 poljoprivrednih radnika, a 60-ak ugovora, ili svaka četvrta privatizacija, je poništeno; opet prekasno, jer je u tim propalim preduzećima otuđena mehanizacija i druga oprema. Da akteri uništavanja i pljačke privrede ne bi prošli nekažnjeno potrebno je doneti i Zakon o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privatizaciji, zahtevaju radnici. Jedan od zahteva je i da radnici budu obeštećeni zbog uništavanja njihovih fabrika i radnih mesta i to u vidu obnavljanja proizvodnje u preduzećima uništenim nepravilnostima u privatizaciji. „Kako država snosi odgovornost za osmišljavanje, sprovođenje i kontrolisanje procesa privatizacije koji je imao ovako drastične posledice po radnička socijalna prava, smatramo da je država ta koja treba i da ispravi počinjenu nepravdu“, kaže Srećković. Na to se nastavlja i zahtev da se prekine sa subvencionisanjem stranih kompanija sa 5.000 do 10.000 evra po zaposlenom i da se obnovi domaća proizvodnja. Ipak, možda i najhrabriji i najrevolucionarniji zahtev je da se u Zakon o restituciji ubaci i povraćaj imovine koji je država nacionalizovala posle 2000. godine na osnovu Zakona o privatizaciji.

Prevareni i opljačkani Pokret akcionara, radnika i sindikata Srbije koji okuplja radnike iz 28 gradova iz Šumadije, Pomoravlja i Raške je u novembru prošle godine podneo zahtev Ustavnom sudu da se poništi Zakon o privatizaciji kao neustavan. Najveća nacionalizacija nije urađena posle Drugog svetskog rata, nego privatizacijom. Država je oduzela radničku imovinu iako nije njeno vlasništvo, uzela je novac, organizovala je privatizaciju i mora da snosi posledice toga, kaže Velimir Lazić iz kragujevačkog „22. decembra“ koji se sada nalazi pred poništenjem privatizacionog ugovora. Neki smatraju da nova vlast, uprkos obećanjima, ne vodi drugačiju politiku od prethodne i nastavlja da rasprodaje imovinu firmi u stečaju za koje se sumnja da su nelegalno privatizovane. 72

Zoran Gočević iz „Srboleka“ upozorava da su se stečajni upravnici bacili na ubrzanu rasprodaju imovine iz stečaja ove firme, a najnovija je odluka Odbora poverilaca, u kom inače sede dojučerašnji saradnici Jovice Stefanovića Ninija koji je i privatizovao i uništio ovu fabriku lekova, da se zgrada u Sarajevskoj ulici proda za oko 220 miliona dinara – tri puta manje od procenjene vrednosti, tvrdi Gočević. Predstavnici udruženja „Obruč“ iz Ratkova upozoravaju na to da su vojvođanski katastri nepokretnosti sklonili čak 500 hiljada hektara poljoprivredne zemlje i to 300 hiljada hektara državne i 200 hiljada hektara zadružne s namerom bivših vlasti iz redova DS-a, ali i sadašnjih članova SPS-a, da tu zemlju daju tajkunima, pa se i na velikom transparentu pitaju „čija je naša zemlja?“. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, obespravljeni bilo radnici bilo mali akcionari, a često su to jedni te isti ljudi, nemaju mnogo šansi protiv birokratske mašinerije podmazane novcem biznismena. Zato je šansa u ujedinjavanju, kako je primetio Branislav Markuš iz zrenjaninskog pokreta Ravnopravnost. Tako su i iz muke iznikli pokreti Ravnopravnost iz Zrenjanina, udruženje Solidarnost iz Subotice, pokret akcionara, radnika i sindikata iz, Kragujevca, udruženje Paori iz Crepaje, udruženje Obruč iz Ratkova, vršački građansko-sindikalni front, udruženje bivših radnika Zastave elektro – Rača, udruženje akcionara i bivših radnika Srboleka, Udruženje za zaštitu prava radnika Uranak iz Rakovice, Samostalni sindikat ugostiteljskog preduzeća Tri grozda koje je pred bankrotom, Samostalni sindikat metalaca Srbije Minel Transformatori, Savez samostalnih sindikata Srbije u IP Prosveta i udruženje akcionara ovog preduzeća i Pokret za slobodu. Iako su iz različitih krajeva Srbije, iz različitih delatnosti od mašinske industrije, preko farmacije do poljoprivrede, zajedničko im je jedno: svi su prevareni, često opljačkani, a sigurno poniženi i osiromašeni.

Samostalni srpski tjednik/nedeljnik Novosti, Broj 688, 25.02.2013.

Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije Srećko Pulig Iz Srbije stiže vijest da je stotinjak radnika i malih akcionara iz svih dijelova zemlje na demonstracijama u Beogradu zahtijevalo da se ukine Agencija za privatizaciju, tamošnji pandan Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP). Jedan izvještaj započinje ovako: “Bez posla, bez para, bez mnogo nade da će isterati pravdu i vratiti imovinu društvenih preduzeća u kojima su nekada radili, a koja su danas uglavnom u stečaju, likvidaciji ili čija je imovina rasprodata a kapital izvučen u firme sa dalekih ostrva, stotinak radnika i malih akcionara preduzeća iz Kragujevca, Vršca, Zrenjanina, Subotice, Beograda protestovalo je juče ispred Agencije za privatizaciju, a zatim i ispred Predsedništva. Lista zahteva nije dugačka, ali pogađa u srž privatizacione katastrofe u kojoj je oko pola miliona ljudi ostalo bez posla.” (iz članka Miloša Obradovića). Dakle radnici, od kojih su neki godinama na burzi rada, traže da se ugasi Agencija za privatizaciju, koja je sudjelovala u svim privatizacijama, provodila ih i kontrolirala. Baš ona trebala je pratiti posluje li i dalje privatizirana firma, investira li novi vlasnik ili krčmi imovinu, no rezultati takvih državnih kadija, koji istodobno uzimaju, daju i sude, na cijelom su prostoru Jugoslavije općepoznati. Pa da sada barem netko, osim nekolicine za zadovoljenje tranzicijske pravde prokazanih tajkuna, krivično odgovara. Na skupu je govorio i Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu, civilne organizacije osnovane kao potpora brojnim radničkim zahtjevima, koja se već predstavila i u Zagrebu. On je napao vladajući diskurs “borbe protiv korupcije” riječima da dok se i hapsi pokoji sumnjivi kupac uništenih poduzeća, oni koji su im to omogućili u državnim institucijama uopće se ne spominju. Dakle ne samo pojedini političari i njihovi poslovni kumovi, već cijeli sistem državnih institucija kroz koji su sva ta favoriziranja, nepotizmi i klijentelizmi morali biti provučeni. A morat će biti i ubuduće, kako god se službe koje im to omogućuju zvale, jer privatno upravljanje sve koncentriranijim tokovima novca, da ne kažemo samo privredom, danas je bez toga neizvedivo. Podsjetio je Srećković ovaj skup da Agencija za privatizaciju nije ispitivala porijeklo novca, pa su poduzeća nerijetko kupovali kriminalci, nije 74

kontrolirala održavaju li novi vlasnici kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju što stignu i zadužuju poduzeće preko granica normalnog. Aktivisti Pokreta za slobodu podsjećaju na ono najznačajnije, kako radnici u takvim situacijama ne šute, već ukazuju na nepravilnosti i nepravde, ali ih državna tijela, uključivo s Agencijom, a o politici ekonomskim i stranačkim vlastima prikačenih medija već sve znamo, tada potpuno ignoriraju. Odgovor na pitanje tko je ne samo dozvolio, već baš omogućio procese gašenja proizvodnje, rasprodaje tvorničkih imovina, neosnovana hipotekarna zaduživanja i osnivanje fiktivnih firmi radi namjernog guranja u stečaj, i u Beogradu i u Zagrebu je isti: omogućile su to “naše”, tako stare i tako različite, navodno na nož posvađane države. Beogradski demonstranti traže da se preispita krivična odgovornost svih dosadašnjih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih, a zatim da se ovakva institucija, s pogubnim učinkom na privredu, odmah ukine. Ako je pojednostavljeno, ali ne sasvim neosnovano, moguće reći da je Slovenija hrvatska, a Hrvatska srpska slika budućnosti, tada možemo zaključiti kako bi beogradskim prosvjednicima, ma koliko se njihov protest nekome činio donkihotovskim, moglo i uspjeti u naumu. Sjetimo se samo kako je ovdje 2011. godine pompozno ukinut Fond za privatizaciju, u biti cinično nazvan “hrvatskim”, ali samo zato da bi ga zamijenila Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO). Što sve upravo podsjeća na manevre gašenja starih i osnivanja novih – navodno čistih i neopterećenih – institucija kao poduzeća koje, onako usput, ni ne moraju znati kolika je vrijednost nekretnina koje su preuzele na upravljanje. Naš tadašnji potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, Petar Čobanković, bio je uostalom brutalno iskren kada je rekao otprilike kako je privatizacija došla na zao glas, pa joj treba facelifting: “HFP je imao negativnih konotacija, kao i cijela privatizacija. To je bilo doba tranzicije, u čemu nije bilo iskustava, već su sve zemlje imale svoje puteve. Danas imamo veliko iskustvo u tome, a rezultat toga su i Zakon o upravljanju državnom imovinom i AUDIO.” Dakle oni koji privatiziraju nakupili su iskustvo i sada više ne idu grlom u jagode već, otkako su im jagode u grlu, mudrije pokreću cikluse novih privatizacija, sa sve gorim posljedicama po napadnuto stanovništvo. Ono što bismo mi trebali jest ukazivati stalno, poput drugova u Beogradu, na granice tzv. antikorupcijskih politika, koje su ovdje doduše uspjele uhapsiti i premijera, a u Srbiji najvećeg tajkuna, ali pritom sistem koji takve pojave omogućuje ne samo da nije promijenjen, već se i dalje reklamira kao potpuna demokracija euroatlantskog tipa. Možda je vrijeme da umjesto tvrdoglavog poricanja napokon prihvatimo banalnu istinu da naše vlasti nisu 75

neuspješne, već je katastrofa koju živi većina istoznačna s uspjehom manjine kojoj, u zemlji i svijetu, oni služe. Korupcija se pojavljuje u raznim sektorima, notorno političkom i ekonomskom, no samo naivni, a takvih više nema, osim po službenoj dužnosti, mogu razdvajati te sektore. Domaći političari omogućili su i stvorili domaće premoćne privatne vlasnike industrije jučer, javnih dobara sutra. Sada instrukcije dolaze od evropskih političara, a i bitni vlasnici sve su manje domaći. No neke tendencije ostaju nepromijenjene. Korupcija je bitno povezana s procesima okrupnjavanja vlasničke i nevlasničke moći, u od naroda otuđenim centrima. Korupcija u svojim suvremenim, sada i za nas mjerodavnim, zapadnim oblicima, cvjeta naročito u trenutku kada se javna dobra žele oduzeti građanima i predati na privatno upravljanje, i to korporacijama. Ona je ustvari nužan sastavni dio političke ekonomije privatizacijske politike. Njezina sistemska funkcija u onome što bismo zaoštreno mogli nazvati usporenim državnim udarom vlasti protiv svoga stanovništva je u stvarnom potkopavanju demokratskih sadržaja, a ne samo formi. Vlasti koje isključuju sve šire slojeve stanovništva iz upravljanja, sutra će, kada će uvoditi nove i nove izvanredne mjere, prve viknuti da je demokracija ugrožena. Moramo im odgovoriti od koga: od onih koji su politički omogućili deregulaciju i privatizaciju svega, koji smišljaju nove i nove forme opresivnog organiziranja i menadžmenta, te u našoj briselskoj budućnosti, od onih koji nedemokratski zaobilaze lokalni nivo nadnacionalnim dogovorima i institucijama.

Konkretan rezultat radničke borbe – Trudnica neće moći da dobije otkaz Saopštenje Jedan od zahteva protestnih šetnji Pokreta za slobodu bilo je i sprečavanje otpuštanja radnica na trudničkom bolovanju koje se vrši neprodužavanjem Ugovora na određeno. Tokom i nakon pregovora održanih na protestu 14. septembra 2012. i 18. februara 2013, u Predsedništvu Srbije dato nam je obećanje da će taj naš zahtev biti ispunjen. Prema Tanjugu, Predsednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović dostavio je svoj predlog izmena i dopuna Zakona o radu kojima je predviđeno da ne može biti raskinut radni odnos trudnicama i porodiljama, kao ni roditeljima koji su na odsustvu zbog bolesti deteta. Stefanović je predložio da zaposlene žene u vreme trudničkog ili porodiljskog odsustva, ako im u to vreme ističe ugovor, budu zaštićene tako što će im, po zakonskoj obavezi, ugovor biti produžen dok traje to odsustvo. Ovaj uspeh samo je još jedan dokaz da borba nije uzaludna! Ali, mnogi drugi naši zahtevi ostali su neispunjeni. Zato, zajedno sa vama, nastavljamo borbu! Vaš, Pokret za slobodu Mart 2013.

Konferencije Pokreta za slobodu u periodu decembar 2011- februar 2013.

Konferencija Pokreta za slobodu

Socijalne borbe u Srbiji: budućnost radničko-seljačkog pokreta 22. decembar 2011. 22. decembra 2011. god. u Medija centru održana je konferencija Socijalne borbe u Srbiji: budućnost radničko-seljačkog pokreta na kojoj su učestvovali predstavnici radničkih i seljačkih organizacija koje sarađuju sa Pokretom za slobodu u borbi za očuvanje preduzeća i poljoprivrede. Pokret za slobodu je organizacija koja radi na unapređivanju radničkog i seljačkog organizovanja i koja pokušava da doprinese povezivanju aktera različitih socijalnih borbi kako bi stvorili osnovu za što veću uzajamnu solidarnost i podršku. Tokom konferencije najpre su predstavljene dve platforme koje su usvojene tokom većeg broja razgovora koji su članovi Pokreta za slobodu vodili sa radničkim i seljačkim grupama i organizacijama. Jedna platforma je radnička a druga seoska. Radničku platformu predstavila je Ljubica Stjepanović-Muhić iz Koordinacionog odbora radničkih organizacija, koja je zaposlena u izdavačkom preduzeću „Prosveta“. 81

Koordinacioni odbor je 2009. godine organizovan u Pokretu za slobodu sa ciljem povezivanja radničkih grupa i štrajkačkih odbora na ravnopravnim osnovama radi solidarne podrške i razmene informacija i iskustva. U trenutku nastanka Koordinacioni odbor se sastojao od većeg broja štrajkačkih odbora kao što su štrajkački odbori „Zastave elektro“ iz Rače, „Ravanice“ iz Ćuprije, „Šinvoza“ iz Zrenjanina, „Vršačkih vinograda“ iz Vršca, „Srboleka“, „Trudbenik gradnje“ iz Beograda, „Severa“ iz Subotice, itd. Međutim, danas se Koordinacioni odbor pretežno sastoji od lokalnih radničkih organizacija koje su nastale iz radničkih protesta, kao što su Udruženje „Solidarnost“ iz Subotice, Udruženje „Ravnopravnost“ iz Zrenjanina, „Građansko-sindikalni front“ iz Vršca, predstavnici radnika iz pojedinačnih preduzeća, itd. „U privatizaciji u Srbiji napravljene su velike greške, te su greške sistemskog karaktera, a ne izolovani incidenti, i način na koji se sprovodi privatizacija mora se radikalno preispitati. Vlast, međutim, ni u samim preduzećima u kojima je raskinut ugovor ne preduzima ništa kako bi se utvrdila odgovornost za kršenje zakona i nanošenje štete preduzeću. O preispitivanju pogrešne politike nema ni govora, već se nastavlja sa primenom modela koji se pokazao kao poguban po privredu i čitavo društvo“, rekla je Ljubica Stjepanović-Muhić. Ona je rekla da se Koordinacioni odbor zalaže za decentralizaciju odlučivanja o privredi i privatizaciji, a da je za sprovođenje decentralizacije neophodno uvažiti dosadašnja iskustva borbe radnika i malih akcionara u Srbiji protiv pljačke u privatizaciji, za opstanak njihovih preduzeća, imovine i radnih mesta. „Još uvek postoji veliki broj preduzeća u Srbiji koja nisu privatizovana, kao i onih u kojima su ugovori o privatizaciji raskinuti, a koja imaju perspektivu. Ukoliko se njihova privatizacija nastavi po dosadašnjem modelu, šanse za opstanak su im onoliko dobre koliko se poklope sa interesima prljavog novca, špekulanata, uvozničkog lobija, i sličnih struktura koje čine „ekonomsku elitu“ u Srbiji. Drugim rečima, šanse su im gotovo nikakve ako se proces privatizacije ubuduće ne bude oslonio na interese onih koji od njih žive – radnika i malih akcionara“, stoji u platformi radničko-seljačkog pokreta. Seosku platformu predstavio je Miroslav Grubanov iz udruženja „Paori“ iz Crepaje. On je rekao da se Pokret za slobodu zalaže za sistemsku reformu poljoprivrednog sektora, kako bi se unapredile mogućnosti proizvodnje i poboljšao socijalni položaj seoskih proizvođača. „Učešće seljaka i radnika u donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, nakon što su svi prethodni apeli institucijama bili odbačeni. Pokušaćemo da dalje 82

razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj, u kojoj svi pred izbore obećavaju med i mleko za poljoprivredu, ali posle izbora sve to zaborave“, rekao je Grubanov. Ivan Zlatić iz Pokreta za slobodu, sekretar Saveta za borbu protiv korupcije, novinar i autor dokumentarnih filmova o radničkim protestima u Srbiji, rekao je da predstavljene platforme proizilaze iz neposrednog iskustva radničkih i seljačkih organizacija i iz njihovih aktivnosti za prevazilaženje problema i poteškoća koje im stvaraju što finansijski, što politički moćnici. Jedan od zahteva iznetih u radničkoj platformi je da se odgovornost za imovinu Republike Srbije u preostalim neprivatizovanim preduzećima oduzme od Agencije za privatizaciju i poveri lokalnim samoupravama, da bi proces privatizacije ubuduće imao minimum demokratičnosti, ali i da se gradovima i opštinama obezbede kapaciteti za izvršenje ovih nadležnosti, odnosno da im centralna vlast ne stvara prepreke, kako se ne bi desilo da lokalne samouprave umesto stvarnih ovlašćenja u privatizaciji zapravo dobiju samo gomilu problema sa kojima ne mogu da izađu na kraj. U novembru se Pokret za slobodu pridružio tada pokrenutom međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje koji je pokrenut od strane međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina o kojem je govorio Aco Popadić, sociolog, urednik portala Kontrapunkt (www.kontra-punkt.info), koji se bavi aktivnostima narodnih socijalnih pokreta. „Otimanje zemlje je globalna pojava, bez presedana u obimu i brzini. U Maliju, u poslednjih par godina, vlada je investitorima iznajmila više od 800.000 hektara obradive zemlje, po tridesetogodišnjim, obnovljivim ugovorima. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30 miliona hektara bilo prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Ima onih koji opisuju ove otimačine zemlje kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese bivaju prebijani, zatvarani, čak i ubijani“, piše u predstavljenoj platformi Skup je podržao Branislav Gulan, saradnik Privredne komore Srbije i član Odbora za selo Srpske akademije nauka i umetnosti. On je skrenuo pažnju da su tajkuni tobože najednom prepoznali važnost poljoprivrede a glavni razlog što su pokupovali zemlju je da bi je prodali stranim korporacijama kad to bude moguće. 83

Radnici Jugoremedije i Srboleka govorili su o sprezi između države, tajkuna i uvozničkog lobija. Najstarija farmaceutska kompanija Srbolek otišla je u stečaj i rasprodaje se njena imovina. Do većeg broja lekova proizvođenih u toj kompaniji bolesnici ne mogu da dođu, ili su prinuđeni da kupuju skuplje, uvezene lekove. Jugoremedija je pod stalnim udarom montiranih afera čija je svrha da destabilizuju radničko-akcionarsko upravljanje firmom, rekao je Branislav Markuš iz zrenjaninskog udruženja ‘’Ravnopravnost’’. Jelena Veljić iz studentskog kolektiva Odbrani Filozofski govorila je o mogućnostima da studenti svoje znanje koje stiču na fakultetu upotrebe da bi podržali aktivnosti radničko-seljačkog pokreta. Platforme radničko-seljačkog Pokreta za slobodu će u toku sledeće nedelje lokalne radničke organizacije predstaviti u drugim gradovima u Srbiji. Tekstovi predstavljenih platformi mogu se pogledati na sajtu Pokreta za slobodu. Nakon konferencije Koordinacionom odboru radničkih organizacija pridružio se štrajkački odbor Zastave PES iz Surdulice.

Konferencija Pokreta za slobodu: „Ka radničko-seljačkom pokretu“ 9-10. juna 2012. u selu Ljubiš na planini Zlatibor Na konferenciji 9-10. juna u selu Ljubiš, na planini Zlatibor, uz učešće predstavnika međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina, Pokret za slobodu nastaviće da se zalaže za povezivanje radnika i seljaka u zajednički pokret za bolje društvo i bolju budućnost. U tom cilju predložićemo ujedinjenje seljačkih organizacija i Koordinacionog odbora radničkih organizacija, odnosno preimenovanje ovog potonjeg u Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija. Razgovaraćemo sa Ženevjev Savinji iz Francuske o delovanju Via Campesine, sa Branislavom Gulanom o zadrugama i zadružnom organizovanju, sa Sunčanom Pešak o podršci zajednice i alternativnim modelima distribucije u poljoprivredi, sa gostima iz Makedonije i Hrvatske o situaciji u njihovim zemljama, itd. Založićemo se i za udruživanje proizvođača, razvoj prerađivačkih kapaciteta i unapređenje samozapošljavanja, za proglašenje poljoprivrede i prehrambene industrije strateškom granom privrede, za otpor korporativnoj poljoprivredi, privatizaciji poljoprivrednih preduzeća i rastućoj latifundizaciji zemljišta. 85

Na samom početku ekonomske krize Pokret za slobodu okupio je radničke grupe iz Srbije u jedan širi pokret otpora korupcionaškoj privatizaciji, nezaposlenosti, i gašenju proizvodnje i radnih mesta. Pokret je koordinisano sprovodio najpresudnije protestne akcije u kojima se odlučivala sudbina brojnih preduzeća, sakupljao najvažnija iskustva uspešnih radničkih inicijativa, i u konsultaciji sa predstavnicima radnika dogovarao svaki naredni korak. Kako je u godinama pre ekonomske krize već stekao izuzetno poverenje radnika, i ostvario konkretne rezultate u borbi protiv privatizacije, oko Pokreta su se okupile najprogresivnije radničke grupe koje se zalažu za očuvanje proizvodnje u preduzećima i čiji ciljevi prevazilaze usko sindikalne okvire borbe za očuvanje privilegija. Unutar Pokreta ustanovljen je Koordinacioni odbor radničkih protesta, koji je horizontalno povezao štrajkačke odbore i radničke grupe širom Srbije, radi zajedničkog nastupanja u borbi za očuvanje preduzeća i radnih mesta. Neki od uspeha sastojali su se u proterivanju neodgovornih privatnika iz preduzeća, povećanju broja zaposlenih, uspostavljanju veće radničke kontrole, itd. Pokret za slobodu u periodu 2007-2009. izdaje jedini časopis u Srbiji koji sistematski kritikuje neoliberalnu politiku i koncipira moguće alternative društvu kome je na prvom mestu interes krupnog kapitala. Međutim, kako je konkretno organizovanje radničkih borbi zahtevalo sve veću posvećenost a mane društvenog sistema postajale sve očiglednije, pripadnici Pokreta za slobodu prekidaju rad na izdavanju časopisa kako bi svo vreme posvetili organizovanju radničkog otpora. Pokret je jedna od retkih organizacija koja nije nastala kao kopija ili ekspozitura neke od stranih ili međunarodnih ustanova, već je svoj rad zasnovala na suočavanju sa konkretnim okolnostima koje određuju svakodnevni život običnog čoveka. Nepostojanje levičarskih grupa spremnih da podrže radničke akcije najčešće je našu borbu činilo usamljenom i lišenom značajnije bezinteresne pomoći, ali uprkos tome Pokret je stekao priznanje u zemlji i u svetu, kao i podršku uglednih svetskih intelektualaca, aktivista i međunarodnih organizacija, a njegovi pripadnici mogli su svoje stavove iznositi pred međunarodnim institucijama, na brojnim konferencijama, itd. Paralelno sa aktivnostima na udruživanju radnika, Pokret za slobodu radi i na artikulaciji platforme za sistemsku poljoprivrednu reformu koja bi okupljala što veći broj seljačkih grupa radi pružanja otpora monopolizaciji poljoprivredne proizvodnje i privatizaciji zemljišta. Organizovanjem konferencija o poljoprivrednoj reformi, izdavanjem knjige „Zemlja i sloboda“ (2011), aktivnom podrškom seljačkim grupama i pridruživanjem međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje, Pokret za slobodu postavio je 86

osnove za nastanak organizovanog seljačkog otpora, kao i za udruživanje radničkih i seljačkih snaga. Na konferenciji 9-10. juna u selu Ljubiš, na planini Zlatibor, uz učešće predstavnika međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina, Pokret za slobodu nastaviće da se zalaže za povezivanje radnika i seljaka u zajednički pokret za bolje društvo i bolju budućnost. U tom cilju predložićemo ujedinjenje seljačkih organizacija i Koordinacionog odbora radničkih organizacija, odnosno preimenovanje ovog potonjeg u Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija. Razgovaraćemo sa Ženevjev Savinji iz Francuske o delovanju Via Campesine, sa Branislavom Gulanom o zadrugama i zadružnom organizovanju, sa Sunčanom Pešak o podršci zajednice i alternativnim modelima distribucije u poljoprivredi, sa gostima iz Makedonije i Hrvatske o situaciji u njihovim zemljama, itd. Založićemo se i za udruživanje proizvođača, razvoj prerađivačkih kapaciteta i unapređenje samozapošljavanja, za proglašenje poljoprivrede i prehrambene industrije strateškom granom privrede, za otpor korporativnoj poljoprivredi, privatizaciji poljoprivrednih preduzeća i rastućoj latifundizaciji zemljišta. Aktivnosti Pokreta za slobodu usmerene su ka stvaranju jednog jedinstvenog narodnog pokreta otpora i stoga pozivamo sve one koji su saglasni sa demokratskom strukturom našeg pokreta da nam se pridruže u zajedničkoj borbi za budućnost.

Ka radničko-seljačkom pokretu

konferencija Pokreta za slobodu u zlatiborskom selu Ljubiš 9-10. juna 2012.

Za 100.000 evra može da se kupi vojvođansko selo Ukoliko se ne promeni stavka iz Sporazuma o pridruživanju po kojoj se strancima već od 2014. godine omogućava da kupuju zemlju u Srbiji, poljoprivrednicima preti opasnost da na sopstvenoj zemlji postanu nadničari Šta je uopšte suverenitet hrane? Ima li nečeg zajedničkog u između „landgrabbinga“ (iliti otimanja zemlje) u Južnoj Americi i kod nas? Kako izgleda ekološko-organska poljoprivredna alternativa u Evropi i kako se prima u našim krajevima? Ovo su samo neke od tema, koje su istovremeno i lokalne i globalne, o kojima je bilo reči na međunarodnoj političko-aktivističko-stručnoj konferenciji „Ka radničko-seljačkom pokretu“, održanoj prošlog vikenda u zlatiborskom 89

selu Ljubiš, u organizaciji „nezavisne, nestranačke i samostalne radničko-seljačke organizacije“ Pokret za slobodu (www.pokret.net) i pod pokroviteljstvom fondacije Roza Luksemburg. U Ljubišu se okupilo tridesetak predstavnika radničkih i seljačkih organizacija prevashodno iz Srbije, ali i iz regiona, Evrope i Severne Amerike, kao i niz stručnjaka i profesionalaca verziranih za pitanja sela, poljoprivrede, zadruga, organske i ekološke poljoprivrede... I posle dva dana intenzivnog programa može se reći da je konferencija uspela u svom naumu da mapira autentičnu radničko-seljačku scenu u Srbiji, kao i da je pozicionira unutar šireg konteksta - regionalnog, evropskog i svetskog. Iako je organizator, Pokret za slobodu, levičarska organizacija par excellence, karakter samog skupa pre bi se mogao nazvati informativno-edukativnim, nego ideološkim. Većina prisutnih radnika i seljaka su „levo“ više intuitivno, ne toliko kao „klasno osvešćeni“ pojedinci i organizacije, već pre iz nužde sopstvenog položaja strukturalne diskriminisanosti i marginalizovanosti. Iako su glavni zaključci konferencije uglavnom veoma načelne prirode, iz njih kao da proizlazi da ruku pod ruku sa definisanjem „uslova opstanka“ sela i seljaka neminovno ide i „klasno buđenje“. Sabrani na jedno mesto, zvuče skoro kao manifest: „Ne treba čekati državu, vreme je za akciju „odozdo“. Zadnje je vreme došlo da Srbija definiše strategiju za poljoprivredu. Strategija mora da se piše u „bazi“; kada je usvoje Vlada i parlament postaje obavezujuća za sve buduće ministre u narednih nekoliko decenija. Njena dugoročnost isključuje delovanje uredbama, od danas do sutra, što je već dugo jedina dugoročna praksa. Selu se mora omogućiti perspektiva, ostanak, povratak i dolazak mladih ljudi. Zelenašenje (kroz zelenaške marže) se mora sistemski onemogućiti. Zakoni o zadrugama i subvencionisanju u poljoprivredi moraju da budu (bar) po ugledu na EU („daleko od toga da su ti EU zakoni idealni, ali su pomak od sedam milja u odnosu na sadašnji haos“). Odložiti rok za dozvolu kupovine zemlje strancima tek za vreme posle prijema u EU. Bespravno oduzetu zadružnu imovinu vratiti originalnim vlasnicima. Nastaviti borbu za zabranu genetski modifikovane hrane. Podsticati mlade da se bave organskom, ekološkom, alternativnom poljoprivredom. Povezivati se, razmenjivati informacije, boriti se za sopstvena prava i opšti interes...“ No, mimo svih zaključaka, ostvarenih kontakata i projektovanih planova za ubuduće, jedno od najvećih dostignuća zlatiborskog skupa jeste „prevođenje“ u srpski kulturni kod i društvenopolitički kontekst nekih globalnih (seljačko-poljoprivrednih) pojmova, koncepata i fenomene koji su kao „lingua franca“ današnje globalne seljačke borbe. 90

Predstavljajući strukturu, vrednosti, način organizacije i delovanja međunarodnog pokreta seljaka Via Kampesina (u slobodnom prevodu znači „seljački put“), Ženevjev Savinji iz francuskog sindikata malih poljoprivrednih proizvođača „Konfederacija seljaka“ (koji je deo evropskog ogranka pokreta Via Kampesine), stalno se vraćala na koncept „suvereniteta prehrambenog sistema“ (suvereniteta hrane) - to je već petnaestak godina ključni pojam seljačke akcije. Pod suverenitetom prehrambenog sistema (suverenitetom hrane) podrazumeva se proizvodnja hrane prvenstveno za lokalno i nacionalno tržište, a manje za izvoz, pošto se kao glavni cilj proizvodnje vidi smanjenje siromaštva i gladi, očuvanje seoskog života, ekonomije i prirodne sredine, ali i korišćenje resursa na „održiv“ način. Via Kampesina proklamuje kako svaka zemlja ima pravo da zaštiti svoje tržište, da poseduje budžet za subvencionisanje poljoprivrede (koje ne nanosi štetu drugim zemljama), da sama određuje svoju poljoprivrednu politiku. U isto vreme, stav da je neoliberalni model zasnovan na intenzivnom korišćenju hemikalija, proizvodnji monokultura na ogromnim površinama i genetski modifikovanoj hrani neodgovoran prema budućim generacijama skoro da je aksiom takvog diskursa. Jedan podatak koji je Ženevjev Savinji iznela i elaborirala posebno je „šokirao“ domaće poljoprivrednike, izazivajući nevericu - u Francuskoj/EU dozvoljena je samo 21 vrsta semena! Za one koji koriste „nedozvoljeno“ seme, slede veoma oštre sankcije, tako da je epilog da su francuski poljoprivrednici izgubili sposobnost da gaje i selektiraju sopstveno seme. Uz komentare iz publike kako kod nas, u Srbiji, bar semena još ima, razvila se interesantna diskusija o tome šta u praksi znači „demokratija u poljoprivredi“, kada moćne kompanije, poput Monsanta, čitavom svetu nameću „apsolutnu diktaturu“ svog semena. Branislav Gulan, saradnik Privredne komore Srbije i član odbora za selo SANU, brzopotezno je oslikao sumornu realnost srpskog sela danas: 1200 sela je u nestajanju, 50.000 seoskih kuća je potpuno prazno, za 100.000 evra može da se kupi maltene čitavo vojvođansko selo, stočni fond je uništen, broj goveda je za 41 odsto manji nego 1990. godine, ove godine je zasejano najmanje pšenice u poslednjih 50 godina, svaka četvrta privatizacija u poljoprivredi je poništena, a sve su urađene loše, ovaj i prošli saziv skupštine su prvi u srpskoj istoriji u kojima nema nijednog seljaka, poljoprivrednika... Gulanovo naravoučenije jeste da su u Srbiji u datim okolnostima moguća samo dva pravca razvoja - ili će sela „evoluirati“ u farme u tajkunskom vlasništvu ili će biti ograničen zemljišni posed i podstaknuto zadrugarstvo. 91

Nenad Ilić iz Ratkova u opštini Odžaci, osnivač udruženja „Obruč“, demonstrirao je, na osnovu iskustava i bogate dokumentacije o devetogodišnjoj borbi protiv „pljačkaške privatizacije poljoprivredne zadruge u svojoj opštini“, kako izgleda mehanizam, ili, bolje reći, lanac te operacije. Ilićeva donkihotovska borba imala je efekta, pa je on sa popriličnom dozom optimizma govorio kako uprkos svemu nije nemoguće oboriti pljačkašku privatizaciju: „Mi smo u Ratkovu pronašli dobitnu kombinaciju. Znači, pozitivan ishod je moguć. Treba samo brzo delovati...“ Ilićeva priča poslužila je kao lokalna ilustracija za jedan globalni proces koji je, takođe, bio tema posebnog konferencijskog panela - otimanje zemlje. Razvojni model zasnovan na ekspanziji i eksproprijaciji zemljišta doveo je, s jedne strane, do toga da krupni investitori ostvare ogromnu koncentraciju vlasništva nad zemljom i prirodnim resursima, dok se, s druge strane, lokalno stanovništvo iseljava i izmešta uz kršenje osnovnih ljudskih prava, raste siromaštvo, društveno raslojavanje, zagađenje životne sredine... „Reč je o savremenom obliku kolonizacije“, kaže Ženevjev Savinji, dok Branislav Gulan, osvrćući se na istu temu, upozorava da, ukoliko se ne promeni stavka iz Sporazuma o pridruživanju po kojoj se strancima već od 2014. godine omogućava da kupuju zemlju u Srbiji, poljoprivrednicima preti opasnost da na sopstvenoj zemlji postanu nadničari kod stranaca. „Mađarska, Rumunija, Bugarska... svi su odložili to pitanje, nema razloga da to ne učinimo i mi“, smatra Gulan. Kao jedan od lajtmotiva konferencije mogle bi se uzeti opservacije Ivana Zlatića iz Pokreta za slobodu. „Tajkuni veoma dobro koriste proces pridruživanja Srbije u EU - preko uticaja na vlast, okreću propise u svoju korist... Vreme je da i mi, koji smo na drugoj strani, počnemo da koristimo Evropu za odbranu svojih prava. Postoje razne alternativne Evrope, pa i radničko-seljačka“.

Pritisci iz SAD za genetski modifikovanu hranu

„Organska poljoprivreda je velika moguća prednost Srbije“, smatra Jelena Sajić, osnivačica medijskog projekta „Moja farma“ i Centra za održivu poljoprivredu i ruralni razvoj. „Nažalost, veliki su pritisci, pre svega SAD, da se uvede genetski modifikovana hrana. “ Predrag Dragosavac, list Danas

Borba za budućnost

konferencija Pokreta za slobodu 2. decembra 2012. Konferencija Pokreta za slobodu - Borba za budućnost - održana je 2. decembra u zgradi REX-a, u Beogradu. Brojni akteri iz Srbije i okolnih zemalja govorili su o situaciji u kojoj se trenutno nalazimo; posebno o dve glavne teme - radničkom otporu deindustrijalizaciji i seoskom otporu otimanju zemlje. U osnovi i deindustrijalizacije i otimanja zemlje nalazi se privatizacija, pa je konferencija trebalo da stvori osnovu za povezivanje narodnih otpora ovim procesima u zajednički front za reindustrijalizaciju i suvereno, samoodrživo društvo u kojem bi poljoprivreda bila oslobođena kontrole koju je krupni kapital uspostavio nad njom. Prisustvo radnika, aktivista i sindikalista iz Srbije i okolnih zemalja – Hrvatske i Slovenije – imalo je za cilj stvaranje zajedničkog balkanskog otpora procesu privatizacije.

Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje

Na početku konferencije Milenko Srećković je govorio o efektima poslednjeg radničkog protesta, održanog u Beogradu 14. septembra u organizaciji Pokreta za slobodu, koji je doveo do pregovora u Predsedništvu Srbije i konkretnih obećanja na rešavanju problema u privredi. Brojni radnički 93

predstavnici koji učestvuju u ovim protestima uključili su se u diskusiju o tome šta je dalje potrebno uraditi da bi se sprečila deindustrijalizacija, i kako povezati radničke borbe sa seoskim. „U korenu opšteg socijalnog beznađa i problema s kojima se suočavaju industrija i poljoprivreda leži proces privatizacije. Problemi oko vlasništva nad zemljom, nastali privatizacijom poljoprivrednih preduzeća i kombinata, stvaraju osnovu za ujedinjavanje radničkih i seljačkih borbi u zajednički front, usmeren na reindustrijalizaciju i očuvanje zemljišta od privatnih interesa vlasnika krupnog kapitala. Ta dva fronta su prioritetna za ponovno dostizanje suvereniteta i samoodrživog razvoja, bez potrebe za rizičnim zaduživanjem koje je brojne zemlje već potčinilo diktatu najmoćnijih država Evropske Unije. Težak položaj u kom se nalazi bratski grčki narod, povampirenje nacizma i drugih oruđa imperijalnih sila, beskrupolozno potčinjavanje interesima multinacionalnih korporacija uz pomoć marionetskih i korumpiranih nacionalnih vlasti, pretnja otuđenja poljoprivrednog zemljišta i urušavanje domaće industrije zahtevaju snažan i organizovan narodni odgovor. Mogu li se brojni difuzni otpori još više udružiti u što snažniji pokret otpora, nakon inicijalnog povezivanja koje smo započeli stvaranjem Koordinacionog odbora radničko-seljačkih organizacija (nekadašnji Koordinacioni odbor radničkih protesta)? Može li doći do stvaranja balkanskog pokreta otpora koji bi predvodili radnici i seljaci, i njihovog udruživanja sa progresivnim snagama u svetu koje pokušavaju da nametnu humaniju viziju društva? Ovu konferenciju Pokret za slobodu organizuje kako bi došli do odgovora u kom pravcu usmeriti naše predstojeće borbe“, kaže se u najavi konferencije. Branislav Gulan, saradnik Odbora za selo SANU, u svom tekstu napisanom za ovu konferenciju, kaže: „Tvrdnje Saveta za borbu protiv korupcije da privatizacija poljoprivrednih preduzeća u Srbiji nije obavljena na zakonit način su potpuno tačne. To telo je i ranije i ne samo u agraru, upozoravalo na sporne slučajeve, ali očito kod nadležnih nije bilo sluha za dokaze koje je predočilo. Kada je reč o poljoprivredi, nekolicina nas koja se bavi tom oblašću je od samog početka upozoravala da se privatizacija sprovodi na pogrešan način.[…] Problem je nastao kada je 2005.godine usvojena strategija privatizacije u poljoprivredi, kojom je državno vlasništvo nad zemljom označeno kao recidiv prošlosti. Insistiralo se na modelu ishitrene privatizacije, a svako ko se tome suprotstavljao predstavljan je kao retrogradni element. Rezultat takve politike je ogroman broj poništenih privatizacija zbog lošeg gazdovanja, pa su desetine hiljada hektara zemljišta vraćene u državno vlasništvo. Na žalost, u tim propalim privatizacijama otuđena je mehanizacija i druga oprema, spašeno je samo zemljište. Zadatak države je sada da u procesu 94

restrukturiranja oporavi ta poljoprivredna preduzeća, omogući im da opet „stanu na noge“. Reč je o firmama mogu dobro da rade i što je najvažnije, sposobna su da zapošljavaju radnu snagu, što je Srbiji sada najpotrebnije“. Nenad Ilić iz Ratkova, angažovan u borbi protiv otimanja poljoprivrednog zemljišta u zadružnom vlasništvu putem privatizacije poljoprivrednih zadruga i preduzeća, rekao je da prilikom prodaje preduzeća nisu bili regulisani vlasništvo i status zemljišta koje su ona koristila. Prema ranijoj i sadašnjoj regulativi, promet poljoprivrednim zemljištem u javnoj svojini nije dozvoljen, zbog čega se u ranijem sistemu parcele nisu ni vodile kao vlasništvo preduzeća, kombinata ili zadruga. Savet tvrdi da je Agencija za privatizaciju, prodajući kombinate, zapravo obavljala promet zemljišta nad kojim su oni imali pravo korišćenja, iako za to nije bila nadležna, čime je načinjen propust u procesu privatizacije. „Vrednost zemljišta se nije nalazila u knjigovodstvenim bilansima, ona nije ulazila ni u procenu vrednosti firme niti u početnu cenu na licitacijama. Interesantno je da su aukcije na kojima su se prodavala preduzeća iz agrara bile izuzetno dobro posećene, u mnogim slučajevima postizana je i zaista dobra cena (ukoliko se ne uzimaju u obzir obradive površine kojima su raspolagala). Sa dokazom o plaćenoj ceni za firmu, novi vlasnici su se uglavnom bez problema u katastru upisivali i kao vlasnici zemljišta. Tu situaciju je jako teško ispraviti pa bi brzo mogla da usledi preprodaja poljoprivrednog zemljišta i čitavih agrobiznisa strancima, 'a potom će se tragovi kapitala od tih prodaja zagubiti na nekom ostrvlju' “, kaže se dalje u izlaganju Branislava Gulana. Urednik portala Kontrapunkt, Aco Popadić, rekao je da je otimanje zemlje sastavni deo tržišnih špekulacija u okviru sistema finansijskog kapitalizma koje ostavljaju drastične posledice po socijalnu sigurnost stanovništva. „Danas trgovinom hrane na berzama dominiraju finansijski špekulanti koje ne interesuje šta kupuju i prodaju već razlika koja se na taj način ostvaruje. Čitava stvar je svedena na kliktanje kompjuterskim mišem; jedan od brokera sa čuvene berze žitarica u Mineapolisu (Minneapolis Grain Exchange) svoj posao kupovine i prodaje pšenice koju nikada neće videti opisuje kao 'cerebralno iskustvo'. Interes banaka koje upravljaju novcem investitora je akumuliranje kapitala koji im plasmanom u trezorske zapise i kratkoročne državne obveznice, dakle tamo gde je namanji rizik, omogućava da tuđim parama, gotovo bez ikakvog rizika ostvaruju astronomske profite. Kako to utiče na cenu hrane i da li zbog toga milioni ljudi gladuju, to ih uopšte ne zanima. Takođe ih ne zanima ni da obrađuju zemlju koju kupuju isključivo da bi našli 'sigurnu luku' za svoje pare. Oni kupuju zemlju u očekivanju da će joj vrednost porasti zbog pojačanog interesa vlada i krupnog agrobiznisa 95

za proizvodnju biogoriva i hrane, a taj njihov interes direktna je posledica pomenutog spekulisanja sa poljoprivrednm robama, koje je, sa druge strane, u sprezi sa rastućim problemima koji su posledica klimatskih promena, energetske krze, kao i raznih drugih istorijskih okolnosti regionalnog ili lokalnog karaktera. Dakle, investicione banke i hedž fondovi su kreirali glad, a sada, otimanjem zemlje, na njoj još i zarađuju. Samo u 2009. godini u Africi je oteta zemlja površine Francuske, a procenjuje se da je sveukupna površina do sada otete zemlje daleko veća i da je ekvivalentna ukupnoj površini Španije, Francuske, Italije, Nemačke, zemalja Benluksa i Velike Britanije!“ Situaciju u Hrvatskoj predstavili su Jovica Lončar, aktivista iz Zagreba, i Siniša Miličić i Dragutin Varga, članovi Regionalnog industrijskog sindikata iz Varaždina. Siniša Miličić je rekao da je privatizacija u Hrvatskoj predstavljala najveću pljačku i da oni koji su kupovali preduzeća nisu bili zainteresovani za proizvodnju već za brzo bogaćenje. „Većina radnika u industriji živi na rubu siromaštva i nalazi se u ropskom položaju“. Takva situacija je dovela do velike socijalne neizvesnosti u društvu, pa su oni koji imaju posao u strahu da ga ne izgube, jer ne bi imali nikakvu šansu da se ponovo zaposle. Dragutin Varga je govorio o tome kako su se radnici ITAS-Prvomajska izborili da sačuvaju svoju jedinu preživelu fabriku unutar nekadašnjeg giganta Prvomajska i postali njeni vlasnici-akcionari. „Firma je otišla u stečaj 2005. godine sa 32 miliona kuna gubitka, bivši vlasnici su se obogatili, počeli sa rušenjem tvornice, upravne zgrade, restorana, koji su bili u krugu firme, i preprodali druge objekte trgovačkim lancima. To je bila prekretnica gde su se radnici pobunili. Radnici ne mogu da sačuvaju svoju tvornicu, ako napuste svoje radno mesto. Nismo više dozvoljavali vlasniku da uđe u fabriku uprkos brojnim pritiscima od strane policije i drugih“. Jovica Lončar, aktivista iz Zagreba, govorio je da se povećava svest mladih o potrebi da se solidarno podrže radničke borbe, navevši Pokret za slobodu kao uzor u začetku tog procesa. Studenti okupljeni 2009. godine na velikim protestima za javno finansirano obrazovanje, prepoznali su i radničke probleme kao deo istog procesa uništavanja sistema socijalne sigurnosti. Postoji veći broj grupa mladih, posebno u Zagrebu, Splitu i Rijeci, koji su angažovani na pomaganju radničkih borbi. O uzrocima aktuelnih socijalnih protesta i nemira u Sloveniji govorio je Dejvid Braun, koji više godina živi u Ljubljani gde je angažovan u većem broju inicijativa usmerenih na organizovanje slojeva koji nisu reprezentovani u konvencionalnim oblicima političkog ili radničkog organizovanja (migrantski radnici, nezaposleni, studenti, prekaritetni radnici, itd). Korupcija 96

u poslovnim aktivnostima javno-privatnih preduzeća, posebno u Mariboru, uz policijsku represiju prema početnim protestima, dovela je do širenja socijalnih nemira širom Slovenije. Protesti su usmereni protiv eksproprijacije javnog dobra i profitiranja na uštrb građana od strane privatnih kompanija. Tražene su ostavke političara, ali je i kritikovana opšta ekonomska situacija i sistem u celosti, posebno uloga banaka i čitavog finansijskog sistema. Po završetku šestočasovne konferencije dogovorene su dalje aktivnosti Pokreta za slobodu i najavljeno objavljivanje knjige „Borba za budućnost“ o socijalnim borbama na Balkanu.

Izbor tekstova

o Pokretu za slobodu

100

Zarez br. 309, maj 2011.

Recenzija knjige

„Deindustrijalizacija i radnički otpor“, Zbirka novinskih tekstova, proglasa i intervjua koji govore o formiranju i djelovanju srpskog radničkog pokreta u uvjetima tranzicije Igor Livada

adnička klasa na području nekadašnje Jugoslavije restauraciju kapitalizma dočekala je potpuno dezintegrirana, pacificirana te naposljetku i napuštena, ili bolje rečeno izdana, od strane partije koja je sebe nazivala komunističkom. Proces pretvorbe društvene imovine u privatno vlasništvo, često popraćen devastacijom i pljačkom (u smislu koji toj riječi daje postojeća legislativa, a što su u nemalom broju slučajeva potvrdile i razne državne institucije), u vrlo kratkom periodu rezultirao je koncentracijom kapitala u rukama nekolicine lokalnih kapitalista, međunarodnih kompanija i financijskih institucija. S druge strane radnici, koji su taj isti kapital godinama stvarali, uglavnom su ostali bez ikakvog učešća u novonastaloj vlasničkoj i upravljačkoj strukturi – pojedine epizode radničkog dioničarstva uglavnom su bile kratkog daha, a prava malih dioničara nerijetko su podređena „pravima” navedene trojke.

Aktivno suprotstavljanje

Ovaj proces tekao je gotovo bez ikakvog otpora radničke klase. Aktivno suprotstavljanje bilo je, s obzirom na obujam promjena, eksces koji je najčešće završavao porazom – od rijetkih uspješnih borbi vrijedi spomenuti slučaj kutinske Petrokemije (Hrvatska) ili zrenjaninske Jugoremedije (Srbija). No i takva kakva je bila, borba hrvatskih i srpskih radnika je na području čitave istočne Europe, odnosno bivših socijalističkih zemalja, bila kuriozitet 101

(vidi: Marko Grdešić, Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj, 2007.) ili kako piše Greskovits: „odgovor cijele regije bilo je kontinuirano strpljenje a ne bunt” (ibd.). Knjiga Deindustrijalizacija i radnički otpor zbirka je novinskih tekstova, proglasa i intervjua koji govore o formiranju i djelovanju srpskog radničkog pokreta u uvjetima tranzicije. Čitajući navedene tekstove s lakoćom možemo uočiti isti model sustavnog uništavanja industrije i koncentracije kapitala kakvom smo svjedočili i još uvijek svjedočimo u Hrvatskoj. Povlašteni poduzetnici, isisavanje kapitala iz poduzeća i njihovo zaduživanje kao uvod u preuzimanje, uloga Agencije za privatizaciju, toleriranje eklatantnog kršenja zakona, zaštitarske tvrtke tj. plaćenici kao sveprisutna snaga u razbijanju štrajkova, neisplaćivanje plaća itd. Osim modela destrukcije u knjizi su zabilježena i, za svaki budući rad na organiziranju radništva, izuzetno vrijedna iskustva prakticiranja različitih metoda borbe te povezivanja, koordinacije i solidarnosti raznih kolektiva u štrajku. Riječ je o poslu koji je, prema riječima sudionika, uz sve poteškoće često nailazio i na aktivno sabotiranje od strane sindikata tj. sindikalnih centrala, dakle onih koji bi prvi trebali raditi upravo to: povezivati i koordinirati razne grupe u štrajku. Opstrukcije od strane tobožnjih saveznika, potpuna samovolja raznih poduzetnika, način prezentacije radničkih problema u medijima, ignoriranje ili pak aktivno učešće u kreiranju radničkih problema od strane države te povremena primjena mafijaških metoda u obračunu sa štrajkašima, s jedne strane ukazuje na potpunu devastiranost ljevice – ljevica, što je već duže vremena očito, a ovdje samo dodatno potvrđeno, svoju političku organizaciju kreće graditi od nule - a sa druge ponovno na dnevni red stavlja pitanje militantnosti: kako se nositi s tolikom količinom represije, a pritom ne pružiti opravdanje za dodatnu? Optužbi za terorizam nije manjkalo niti prilikom prakticiranja krajnje benignih metoda.

Klasni identitet

Usprkos svemu, ili možda i bez pravog izbora, mnogi od njih proveli su mjesece u okupiranim (termin „okupiranim” uvijek je diskutabilan u ovakvim i srodnim slučajevima, ali ovaj put dodatno ga problematizira činjenica da su neki od radnika istovremeno i dioničari, dakle formalni vlasnici tih istih poduzeća) poduzećima, na protestima, blokirajući prometnice, u solidarnoj borbi za svoja radnička prava i upravo to iskustvo pripadnosti jednoj eksploatiranoj klasi moglo bi se pokazati velikom dugoročnom dobiti. Nakon što je klasni identitet proglašen reliktom povijesnih zabluda te agresivnom propagandom gotovo u potpunosti potisnut u korist nacionalnog i 102

raznih lifestyleova, ponovno osvještavanje vlastite klasne pozicije, od strane pauperiziranih slojeva društva, nameće se kao nužan korak na putu ka artikulaciji i prakticiranju progresivne politike. Nadalje, bitan aspekt objavljenog materijala je uvid u teške socijalne posljedice tranzicijskih procesa na mikrorazini. Kroz priče o borbama za očuvanje poduzeća i radnih mjesta susrećemo se i sa opisima teških uvjeta u kojima ti ljudi žive – često je riječ o borbi za puku egzistenciju. Ostavljeni bez ikakvih prihoda, izbačeni ili pod prijetnjom izbacivanja na ulicu iz donedavno radničkih stanova, zime bez grijanja, dnevni obrok ponekad sveden na kakav komad kruha, samoubojstva i umiranje u bijedi i zbog bijede. No, kao što će prilikom jednog intervjua, primijetiti Milenko Srećković, aktivist Pokreta za slobodu: „u toj nekoj neoliberalnoj pomahnitaloj propagandi čak ni borba za puku egzistenciju nije bila dozvoljena” - u medijima su naime okarakterizirani neradnicima i alkoholičarima. Za kraj možemo samo čestitati ljudima iz Pokret za slobodu koji su odigrali ključnu ulogu u osnivanju Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji, probijanju medijske blokade te produkciji, prikupljanju i objavljivanju ove, za radnički pokret, izuzetno vrijedne građe.

103

Zarez, april 2011.

Kontinuirani pritisak odozdo Razgovor s Ivanom Zlatićem, Marijom Radišić i Milenkom Srećkovićem iz Pokreta za slobodu o modelima radničke samoorganizacije u Srbiji

Jelena Ostojić i Marko Pogačar

radničkom organiziranju cilj vam je horizontalno povezivanje radničkih grupa u cilju zajedničke borbe. Kako, prema vašem iskustvu, u praksi funkcioniraju direktnodemokratski ustrojene organizacije te kako je takav ustroj uklopljen u hijerarhizirane strukture društva u kojem djeluju? Pokret za slobodu povezuje Štrajkačke odbore iz različitih preduzeća i različitih gradova kako bi se oni međusobno upoznali, razmenili iskustva i koordinirali tokom zajedničkih protesta. Takođe se trudimo da iskustvo stečeno u radničkim borbama sačuvamo u što većoj meri. Sarađujemo sa predstavnicima Štrajkačkih odbora koji su na demokratskiji način izabrani za predstavnike radnika nego što je to slučaj sa predsednicima sindikata. Povezivanje radničkih grupa je dalo određeni uspeh u nekim radničkim borbama. Taj uspeh se ogledao pre svega u raskidu ugovora o privatizaciji, u pojedinim slučajevima čak i u hapšenju vlasnika i oduzimanju imovine, čime su se stvarale mogućnosti za spasavanje fabrike od neodgovornog upravljanja i propasti, odnosno za očuvanje proizvodnje i radnih mesta. Najveći doprinos povezivanja je ipak u međusobnoj podršci i ohrabrenju koju te radničke grupe daju jedna drugoj. Direktno demokratske radničke grupe nastaju tokom radničke borbe. Radnici se organizuju na taj način najčešće iz dva razloga: kako bi sprečili zloupotrebe koje bi nastale ukoliko bi samo pojedinci odlučivali na osnovu svog ličnog interesa, ali i da bi sprečili da sindikalne centrale preko svojih predstavnika u preduzećima nametnu radničkoj borbi svoje ciljeve i interese. Takvim organizovanjem se na vrlo efikasan način sprečavaju nepovoljni dogovori sa predstavnicima vlasti, poslodavcem ili vlasnikom. Direktnodemokratsko organizovanje počiva na međusobnom poverenju i solidarnosti, što unosi sasvim novu političku kulturu u radničke borbe, koje su prethodnih godina često bile oslonjene na očekivanje da će im sve probleme rešiti politički uticaj sindikalne centrale. Sindikati u Srbiji nažalost imaju centralizovano i hijerarhijsko vođstvo, od čije volje zavisi kojim pravcem će se odvijati aktivnosti osnovnih organizacija sindikata, to jest konkretnih fabričkih sindikata. Centrale sindikata su se 104

tokom proteklih deset godina pokazale kao korumpirane i to je verovatno najvažniji razlog zašto se sve više radničkih kolektiva odlučuje za horizontalno povezivanje sa kolegama iz drugih preduzeća i stvaranje nezavisnog radničkog pokreta. Važno je napomenuti da ove inicijative uglavnom ne idu u pravcu stvaranja novih sindikata, već su više usmerene na demokratizaciju postojećih. Ljudi postaju svesni da hijerarhijske sindikalne strukture vrlo lako kontrolišu sve potčinjene elemente unutar sebe, tako da se sve češće čuje da su najveći problem radničkog organizovanja u Srbiji sindikalne vrhuške koje već decenijama gospodare sindikalnim organizacijama i vode ih kao svoja privatna preduzeća. Ti ljudi imaju potpuni monopol na sindikalno organizovanje, koji im omogućuje sprega sa vlastima. Kao što jedna ista nomenklatura na vlasti i u opoziciji već decenijama ima monopol na bavljenje politikom u Srbiji, takvo je stanje i u sindikatima, pa je jasan interes koji sindikalne lidere upućuje na spregu sa vlastima, a ne na odgovornost prema svojim članovima. Sprega vlasti i sindikata posebno je uočljiva kad postoji postoji neki lični interes ljudi iz vlasti zbog kojeg sindikalne centrale prisiljavaju fabričke sindikate da borbu okončaju ili je vode u određenom smeru koji nije dovoljno konfliktan da bi se u pitanje dovela vlasnička struktura nad fabrikom.

Relikt socijalističkog uređenja

Sami ste stvarali medije kroz koje se otvarao prostor za agitaciju i promicanje radničke borbe. Je li to bio i svojevrstan odgovor na reprezentaciju radničke borbe u mainstream medijima ili upravo potpuno nepostojanje medija koji bi se bavili temama bez kojih, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, nije moguće niti govoriti o socijalnoj pravdi? Komercijalni mediji se retko kada bave radničkim problemima, a i kada se bave, rade to na neadekvatan način. Kada se bave političkim pitanjima, najčešće reprodukuju vladajuću ideologiju u kojoj su radnički protesti viđeni kao smetnja tranziciji i ekonomskim reformama. Radnička prava su viđena kao relikt starog socijalističkog uređenja koja treba odbaciti kako bi svetla budućnost bila ostvarena. Informativni rad naše organizacije vođen je stavom da je potrebno prikazati događaje iz ugla samih radnika, pre svega onih koji se bore protiv tranzicionih nepravdi. Tekstove koje štampamo u našim besplatnim radničkim biltenima dajemo samim radnicima na uvid i mišljenje pre nego što ih objavimo. Povremeno im pomažemo oko pisanja i plasiranja saopštenja za medije, koja se takođe usvajaju na radničkim zborovima, sastancima Štrajkačkih odbora, ili od strane za to izabranih radničkih predstavnika. Same tekstove i 105

saopštenja pišemo nakon razgovora sa radnicima i uvida u dokumentaciju. Nedavno smo objavili knjigu „Deindustrijalizacija i radnički otpor” u kojoj smo sabrali najveći deo tih tekstova. Pored toga, objavljivali smo časopis koji se distribuirao preko kioska u Srbiji i snimali filmove i video prikaze radničkih borbi. Svrha biltena koje štampamo je informisanje javnosti o radničkim problemima i nepravdama sa kojima se susreću. Ali istovremeno cilj biltena je interno radničko informisanje radi povezivanja sa drugim radničkim grupama. Sve veću ulogu u takvom informisanju sada igraju i naš veb sajt www.pokret.net i sve prisutnije internet društvene mreže. Možete li reći više o radničkoj partiji Ravnopravnost i koliko je ovaj tip političke borbe (dakle riječ je političkoj stranci koja je ušla u zrenjaninski parlament) u skladu s vašim uvjerenjima ili pak inicijalnim odrednicama Pokret za slobodu? Ravnopravnost je pre odluke da postane politička stranka bila lokalni radnički pokret, nastao solidarnim udruživanjem radničkih grupa iz Jugoremedije, Šinvoza i Banatske eksportne klanice (BEK). Pokret nastaje marta 2007. godine, dakle neposredno nakon što su radnici-akcionari Jugoremedije na skupštini preduzeća posle višegodišnje borbe preuzeli kontrolu nad fabrikom od zloglasnog tajkuna Jovice Stefanovića – Ninija. Uprkos nezainteresovanosti medija za radničke borbe, pobeda u Jugoremediji je odjeknula širom Srbije, međutim recepcija njihovog iskustva ipak je bila daleko najkvalitetnija u samom Zrenjaninu. Naime, zrenjaninski radnici su iz neposrednog iskustva vrlo dobro znali na koji način je izborena pobeda u Jugoremediji. Presudan elemenat svakako je bila nesvakidašnja upornost, solidarnost i doslednost kolektiva u borbi za radno mesto, međutim pored ovih kvaliteta Jugoremedija je u praksu radničke borbe u Srbiji unela neke elemente koji joj ranije nisu bili svojstveni. Tu pre svega mislimo na jedan sasvim racionalan i praktičan pristup političkoj realnosti. Tokom njihove četvorogodišnje borbe nebrojeno puta smo i sami pomagali u odlučivanju kako da se iskoristi neka trenutna politička okolnost, ali da se istovremeno zadrži autonomija u odnosu na različite činioce iz vlasti i opozicije na koje se od slučaja do slučaja računalo kao na trenutne saveznike. Nakon pobede u Jugoremediji, bilo je mnogo pokušaja da se ona diskredituje upravo zbog toga što radnici tokom borbe nisu bili gadljivi na političku arenu.

106

Napadi s ljevice Na žalost, napadi su najčešće dolazili sa levice, u ime nekakvog ideološkog čistunstva. Danas je svima jasno da glasine koje su tada širene nemaju veze sa istinom, ali 2007. godine ste vrlo često mogli čuti ljude sa levice, pa čak i neke koji se danas zakljinju u Jugoremediju, kako cinično odmahuju rukom i „objašnjavaju“ da izbacivanje Ninija Stefanovića iz Jugoremedije zapravo nije radnička pobeda, već odluka doneta u vlasti i farmaceutskom lobiju. Pomenućemo samo da je na jednoj našoj tribini u Novom Sadu početkom 2008. godine, na kojoj smo emitovali naš film o Jugoremediji i govorili o njihovoj borbi, Želimir Žilnik tvrdio kako pričamo gluposti i objašnjavao nekakvu teoriju o interesima Demokratske stranke i Hemofarma. Takve glasine su puno doprinele da se uticaj pobede u Jugoremediji ograniči samo na Zrenjanin, gde je istina bila svima poznata i gde se nije moglo manipulisati činjenicama. Iz optimizma iniciranog pobedom u Jugoremediji, aktivirale su se radničke grupe u Šinvozu i BEK-u, a radnici Jugoremedije su ih podržali, pre svega u smislu pravne pomoći, ali i na druge načine. Pretpostavljam da je i čitaocima u Hrvatskoj poznato koliko je dug dan u štrajku, ili blokadi preduzeća, naročito kada imate porodicu, a blokade u Šinvozu i BEK-u su se otegle na više meseci, pa i godina, tako da je jasno kakvu su podršku tražili i dobili od Jugoremedije. To je za radnike i akcionare Jugoremedije bio veliki rizik, jer su se i sami ponovo mogli naći pod udarom represije, međutim ipak su odlučili da podrže svoje kolege. Iz takve situacije je stvoren Pokret Ravnopravnost, koji je početkom 2008. godine postao lokalna politička stranka. Nama je takva njihova odluka bila dosta nelagodna. Tokom leta 2007. godine smo učestvovali u razgovorima u kom pravcu Ravnopravnost treba da ide i neki od nas su se otvoreno protivili formiranju stranke. Ipak, radnici su se odlučili za takav pravac, a mi smo ipak odlučili da ih u tome podržimo, iz više razloga. Pre svega, nismo hteli da zatvaramo oči pred celinom iskustva borbe za Jugoremediju. Ona jeste pre svega počivala na solidarnoj snazi kolektiva, ali je sve vreme imala i odlike stranačke borbe. Ljudi koji su vodili tu borbu su bili političari i 2004. godine, kad su bili gladni, izbačeni na ulicu. I to ne samo da su bili političari, već su to radili jako dobro – bili su vrlo vešti prema „drugoj strani“, i vrlo odgovorni prema ljudima koji su ih izabrali. Nakon što su 1. marta 2007. godine rešili svoj problem, odlučili su da podrže svoje kolege iz drugih firmi, ali sada sa mnogo ozbiljnijim kapacitetima nego što su ih sami imali dok su se borili. U takvoj situaciji, morali smo sebi priznati da odluka o formiranju radničke političke stranke u Zrenjaninu ima puno logike, i da može biti dobro rešenje za dalju borbu. Drugi važan razlog da ih podržimo bila je činjenica da je Ravnopranost lokalna partija. Smatrali smo, 107

naime, da je moguće održati direktnodemokratske principe kada se partijska borba vodi u lokalnoj zajednici. Zrenjanin je mali grad, ima stotinak hiljada stanovnika. Voditi partijsku borbu u lokalnom parlamentu, u sredini gde se ljudi poznaju i gde su izabrana lica praktično u svakodnevnom kontaktu sa svojim biračima, to ipak nije isto što i partijska borba na nacionalnom nivou. Treći važan razlog zašto smo podržali formiranje partije je činjenica da je to prva prava radnička partija u Srbiji, nastala odozdo, udruživanjem više radničkih kolektiva. Zaključili smo da će taj pokušaj, kako god se završio, uneti novu dinamiku na srpskoj političkoj sceni od koje za našu zajedničku borbu može biti mnogo više koristi nego štete. Ispostavilo se da je odluka bila dobra. Parlamentarna borba Pokreta Ravnopravnost dovela je do toga da Zrenjanin bude prvi grad u Srbiji koji je zauzeo jasan stav o pljačkama koje su se desile u privatizaciji njihovih preduzeća, i koji podržava zahteve radnika da se lopovi kazne i da preduzeća ponovo prorade. U Srbiji inače lokalni političari izbegavaju čak i da govore o privatizaciji, jer je ona u nadležnosti Vladine agencije, i na sva pitanja o nezaposlenosti i deindustrijalizaciji odgovaraju sleganjem ramena i najavama da će privući green field investicije. U Zrenjaninu to više nije slučaj, zahvaljujući ulasku Ravnopravnosti u lokalnu politiku. Zrenjaninski parlament je 2009. godine jednoglasno podržao izveštaj svog Anketnog odbora o Šinvozu, koji je osnovan na inicijativu Ravnopravnosti i kojim je odlično predsedavao radnik Jugoremedije Branislav Markuš. Radi se o prvom dokumentu bilo koje lokalne samouprave u Srbiji u kom je data analiza jedne privatizacije, sa zaključkom da su radnici i mali akcionari opljačkani i zahtevom od nadležnih organa da se nepravda ispravi.

Fabrički sindikati

Kakva je vaš ocjena sindikalne scene u Srbiji? Kako vidite ulogu sindikata danas? Jesu li aktivnosti Pokret za slobodu ujedno i odgovor na njihov rad? Pokret za slobodu do sada nije sarađivao ni sa jednom sindikalnom centralom, već isključivo sa fabričkim sindikatima, koji su osnovne organizacije velikih sindikata. Fabrički sindikati su podložniji kontroli samih radnika i manje su otuđeni od njih, što je preduslov njihove demokratičnosti. Štrajkački odbori su često sastavljeni od predstavnika svih fabričkih sindikata i radnika koji nisu članovi nijednog sindikata, čime se ostvaruje ravnoteža povremeno različitih interesa unutar radničke grupe. Borba radnika u Srbiji protiv korupcije u privatizaciji je egzistencijalnog karaktera, jer radnici brane izvor prihoda od kojih žive. Pokušavaju da spasu svoje fabrike od sudbine koja je zadesila veliki broj drugih fabrika koje 108

su prestale sa radom jer je novi vlasnik imao neke druge planove sa njom, najčešće vezane za zemljište i nekretnine. Štrajkački odbori u privatizovanim fabrikama najčešće se suprotstavljaju postupcima vlasnika koji fabriku uvode u stečaj i dovode do gubitka radnih mesta. Često se, naime, dešava da vlasnici u Srbiji jesu zainteresovani za proizvodnju, ali da uvode svoje fabrike u stečaj sa svesnom namerom da se na taj način reše radničkih akcija, kolektivnih ugovora i svih drugih obaveza prema radnicima koje su preuzeli kupujući preduzeće. Da bi to postigli oni kupljeno preduzeće zadužuju prema drugim svojim firmama kako bi se u stečaju pojavili kao najveći poverioci koji mogu da predlože program reorganizacije i izađu iz stečaja kao jedini vlasnici, sa mogućnošću da sada zaposle koga oni hoće, pod uslovima koji njima odgovaraju. Sindikati nisu reagovali na ovakve zloupotrebe već su se najčešće ograničavali na usko sindikalne zahteve za isplaćivanjem plata ili povezivanjem radnog staža. Radnicima je vremenom postajalo jasno da ovako koncipirana sindikalna borba nema odgovor na najvažnija pitanja opstanka fabrike. S druge strane, vlasnici su za svoje namere imali političku podršku i bilo im je omogućeno da krše zakon, što je najverovatniji razlog zašto sindikati nisu ulazili u konflikte vezane za pljačku u privatizaciji. Na primer, najveći sindikat u Srbiji je ucenjen time što država stalno preti da će mu oduzeti zgradu, koju taj sindikat iznajmljuje za novac od kojeg se finansira. Najveća šteta koju sindikati nanose radničkom organizovanju je činjenica da se oni više bore međusobno nego što se bore za poboljšanje položaja radnika. Istovremeno, oni na sve načine pokušavaju da spreče horizontalno povezivanje radnika na ravnopravnim osnovama, jer strahuju za svoj monopol. Postoje li slučajevi konkretne (horizontalno organizirane i strukturirane) radničke borbe u Srbiji koji bi mogli poslužiti kao instruktivan primjer drugim radnicima koji se nalaze u sličnim uvjetima? Postoje brojne radničke borbe koje mogu poslužiti kao inspiracija drugim radničkim grupama. Mi sada radimo na filmovima koji će te borbe predstaviti javnosti. Međutim, svaka radnička grupa nalazi se u specifičnim okolnostima i ne postoje recepti koji se mogu preslikati na potpuno jednak način. Ono što su postigli, na primer, radnici Jugoremedije postigli su u određenim okolnostima koje se ne javljaju na identičan način kada su u pitanju druge radničke grupe. Trebalo je prepoznati odgovarajući trenutak i šta preduzeti. Radnici Zastave elektro iz Rače su takođe postigli određeni uspeh ali krajnji ishod je drugačiji. Međutim, ako bi išta trebalo izvući kao preporuku za druge radničke grupe to je da, pre svega, moraju biti solidarni 109

među sobom, jasno artikulisati čemu se suprotstavljaju i šta traže, raditi na pridobijanju podrške javnosti i čitave zajednice u kojoj žive, solidarnom povezivanju sa drugim radničkim grupama, i razmenjivanju iskustva. Metode koje trebaju koristiti su raznovrsne – od direktne akcije do pravnih metoda kojima bi osigurali svoju pobedu.

Studentske grupe

Je li, na kojim osnovama i koliko uspješno, pokušana integracija s drugim trenutnim stanjem fundamentalno ugroženim društvenim grupama? Postoje li i surađujete li s drugim na dirdem osnovama organiziranim grupacijama u Srbiji i inozemstvu? Ugroženi i siromašni imaju teško savladive prepreke u svom organizovanju. Pre svega su te prepreke finansijske prirode. Pokret za slobodu radi na povezivanju radničkih i seljačkih grupa i udruženja. Tamo gde su upropašćena radna mesta deo radnika se vraća poljoprivredi na svojim imanjima. Međutim, uslovi za opstanak poljoprivrede su dosta otežani. Veliki broj preprodavaca i tržnih centara koji se ugrađuju u prodajnu cenu prehrambrenih proizvoda nanose štetu i primarnim proizvođačima i potrošačima. Organizovali smo konferenciju „Poljoprivredna reforma u Srbiji” i objavili knjigu „Zemlja i sloboda” sa ciljem da se odrede glavni problemi sa kojima se suočavaju seljaci u svom radu. Poljoprivreda je takođe delatnost i velikog broja lica izbeglih sa ratom zahvaćene teritorije bivše Jugoslavije. Otuda je dosta bitno da se poljoprivreda unapredi kako bi se očuvao izvor prihoda i obezbedila egzistencija što većeg broja ljudi. U Srbiji direktna demokratija je idejno prihvaćena među studentskim grupama koje pokušavaju da se organizuju nezavisno od zvaničnih studentskih institucija, kao što je studentski parlament koji je kontrolisan od strane partijskih kadrova. Nažalost, ima i grupa koje propagiraju direktnu demokratiju a sve čine kako bi je sabotirali. U zemljama u okruženju takođe pokušavamo da se povežemo sa što većim brojem direktno demokratskih organizacija i grupa. U Hrvatskoj nam je posebno zanimljiva međusobna podrška studenata, seljaka i radnika, kao i sami studentski protesti i blokade fakulteta, u kojima smo i mi sami učestvovali u Beogradu od 2006-07. godine. Sarađujemo i imamo podršku radničkih grupa iz Evrope i Amerike.

110

Tekst objavljen u nemačkom listu „AK”, 17. februara 2012.

Borba za žitna polja u Srbiji Peter Haumer

Slobodno tržište uništava poljoprivredu u Srbiji

U junu 2011. srpski poljoprivrednici su šest dana svojim traktorima blokirali drumove Vojvodine, srpske „žitnice”. Većina dunavskih mostova danima je bila neprohodna, dok je grad Novi Sad bio potpuno odsečen. Protest seljaka sezao je sve do Pančeva, severoistočno od Beograda. Konflikt koji jedva da je primećen u evropskoj javnosti bio je reakcija na smanjivanje ionako niskih subvencija za obradu zemlje u poljoprivredi. Taj incident ne govori samo o situaciji seljaka i seljanki, vec i o posledicama privatizacije i deindustrijalizacije u Srbiji.

Poljoprivreda i industrijske grane srodne poljoprivredi nalaze se sada u fazi potčinjavanja diktatu slobodnog tržišta. Već godinama mnogi srpski poljoprivrednici rade s gubitkom, dok se veći broj njih uz to u međuvremenu i prezadužio. Nekolicina velikih firmi kontroliše trgovinu na malo, a samim tim i cene poljoprivrednih proizvoda. U nekim selima voće se uopšte ne bere, jer poljoprivrednici od preduzetnika dobijaju samo 15 dinara (1 evro = 106 dinara) po kilogramu, dok se isto voće u supermarketu prodaje za 200 dinara po kilogramu. Sve više se uvozi jeftina roba, tako da mnogi poljoprivrednici nisu u mogućnosti da plasiraju svoje proizvode i moraju da ih uništavaju. Državne subvencije za poljoprivrednike bile su proteklih godina postepeno smanjivane; kad je vlada u leto 2011. najavila da će u poređenju sa Evropom ionako ekstremno nisku pomoć od 140 evra po hektaru još dodatno smanjiti, bila je to kap koja je prelila čašu.

Rasprodaja obradivih površina Iako otprilike polovina srpskog stanovništva živi na selu, i četvrtina zaposlenih radi u poljoprivredi, 39 procenata seoskog stanovništva i čak 53 procenta seljaka živi ispod egzistencijalnog minimuma. Prezaduženi seljaci su često prinuđeni da svoju zemlju prodaju veleposednicima. Oni će verovatno u toku procesa pristupa Evropskoj Uniji nastaviti da je prodaju inostranim koncernima, jer su pravne osnove za to već stvorene sporazumom o pridruživanju Evropskoj Uniji. Od 1999. do 2008. zaparložene poljoprivredne obradive površine porasle su sa 70.000 hektara na 200.000 hektara. Uz to je u Srbiji, pre svega privatizacijom, uništena prerađivačka industrija za poljoprivredne proizvode. U poslednjih osam godina, iz 253 privatizovana agrarna preduzeća otpušteno je 69.000 radnika. Na taj način, poljoprivrednici su prinuđeni da na svetskom tržištu prodaju čiste sirovine, koje donose mnogo manji prihod od polu i gotovih proizvoda. Veći deo stanovništva zbog toga napušta poljoprivredu kao glavnu delatnost privređivanja. A konačni ishod je masovno oslobođanje jeftine radne snage, kojoj ništa drugo ne preostaje nego da prihvati izrabljivačke radne uslove, uz nepostojanje prava radnika i sramotno niske nadnice.

Uzgajanje namirnica dopunjuje male nadnice Ovde se zatvara i krug privatizacije i deindustrijalizacije u poljoprivredi. Jer veći deo radnika u Srbiji posle gubitka radnih mesta vraća se u sela i posvećuje vlastitom zemljišnom posedu – ili poboljšava mizerne nadnice uzgajanjem namirnica. Proizvodnja kao preživljavanje igra važnu ulogu pre svega u malim gradovima. To je i razlog za zabrinutost zbog poljoprivrede. 112

Tekst u nemačkim novinama AK; na slici Miroslav Grubanov

Na još jednom primeru može se ilustrovati rastući uticaj velikih koncerna na srpsku poljoprivrednu proizvodnju; Poslednjih godina poljoprivreda je postala važno tržište za neagrarne proizvode poput mineralnih đubriva, herbicida, pesticida, hormona rasta i dodataka. Koncerni se uporno tiskaju na tržišta, a korumpirana srpska država im svim silama pomaže. Uprkos zabrani uvoza genetski modifikovanih proizvoda, u Srbiju su uvezene hiljade i hiljade tona genetski modifikovane soje za stočnu hranu. Semenje je uvoženo ilegalno iz susednih država, a površine njime zasađene nisu uništavane. Može se čak očekivati da vlada, uz obrazloženje da je to potrebno za članstvo u Svetskoj trgovinskoj organizaciji, promeni zakon i legalizuje uzgajanje genetski modifikovanih proizvoda. Firme će poljoprivrednicima dodatno nametnuti režim monokultura i učiniti ih zavisnim od monopolizovane semenske robe. Tako se uništava životna sredina i potire obilje vrsta. Pri tom, u Srbiji postoje najbolji preduslovi za ekološku poljoprivredu – 650.000 hektara bilo bi podesno za to. Ali, permakultura i biološki koncepti su u Srbiji nepoznati, misli Sunčana Pešak sa jednog ekološkog imanja, u selu Vukomerić kod Zagreba. Poljoprivredna reforma u interesu stanovništva morala bi težiti suverenitetu nad prirodnim resursima kako bi se sprečilo izrabljivanje životne sredine. To bi značilo suzbijanje uticaja interesnih grupa, firmi, veleposednika. Jedna od neophodnih mera bila bi organizovanje poljoprivrednika u ekonomska udruženja i pokrete kako bi se smanjio broj posrednika između proizvođača i potrošača, a samim tim i troškovi koji se odražavaju na cene u trgovini. 113

Pitanje poljoprivrede igraće još dugo bitnu ulogu u Srbiji, jer i politika privatizacije ne stoji u mestu. Srpska vlada htela bi da proda što više preduzeća kako bi zakrpila rupe u budžetu. Povećava se policijska represija nad radnicima Jugoremedije u Zrenjaninu (Vojvodina), farmaceutske fabrike u kojoj je zaživela radnička samouprava. Njih treba prinuditi da odobre prodaju firme, i time se odreknu kontrole nad fabrikom. Srpska vlast zato pokušava da od uspešne Jugoremedije, kojom od obnove proizvodnje upravljaju zaposleni, stvori aferu. Radnici su posle duge borbe uspeli da spreče prodaju firme privatnom vlasniku, zadržavši tako radna mesta i dohotke.

Pokret za slobodu umrežava radničke i seljačke pokrete

Da bi pomogao borbe kao što je ova, Pokret za slobodu povezao je štrajkačke odbore iz fabrika po celoj Srbiji i osnovao Koordinacioni odbor radničkih protesta. Najveći uspesi tog odbora jesu poništene privatizacije. Umrežavanje je između ostalog doprinelo i tome da se štrajk Zastave elektro, proizvođača delova za automobile u Rači, okonča raskidom ugovora sa novim vlasnikom. Skoro svih 280 radnika dobilo je otpremninu i neisplaćene nadnice, i odlučilo da napusti fabriku. U međuvremenu, fabrika je ponovo prodata južnokorejskoj firmi „Jura Korporejšn”, koja je zaposlila 1.600 mladih radnika. Da bi sproveo zajedničku radničko-seljačku diskusiju o aktuelnoj situaciji i definisao moguću strategiju za budućnost, Pokret za slobodu organizovao je, zajedno sa radničkim i seljačkim organizacijama, konferenciju „Socijalne borbe u Srbiji – budućnost radničko-seljačkog pokreta” u decembru 2011. u Beogradu. Miroslav Grubanov iz udruženja Paori iz Crepaje, koji je i član Pokret za slobodu i jedan od vođa seljačkih protesta, na toj konferenciji je izjavio: „Učešće seljaka i radnika u donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, nakon što su svi prethodni apeli institucijama bili odbačeni. Pokušaćemo da dalje razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj, u kojoj svi pred izbore obećavaju med i mleko za poljoprivredu, ali posle izbora sve to zaborave”. Pokret za slobodu radi i na internacionalnom umrežavanju. On je u novembru 2011. Pristupio Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje, koji je osnovao seljački pokret Via Campesina. Za jun 2012. planira se i konferencija za umrežavanje sa radničkim i seljačkim organizacijama iz ostalih balkanskih zemalja.

114

Preveo sa nemačkog: Bratislav Srećković

Tekst objavljen u listu Pečat, 14. septembra 2012.

Proizvodnja gladi -

o antikapitalističkim borbama u Andaluziji i Srbiji U Srbiji se tiho, bez podrške medija, tajkuna i političkih stranaka, stvara jezgro zdravog, svenarodnog Pokreta za slobodu. Mara Knežević Kern

rema godišnjem izveštaju UN preko 852 miliona ljudi pati od gladi, a svake godine od posledica neuhranjenosti umre oko 5 miliona dece. Ovi podaci najviše „brinu“ eugeničare, koji rešavanju problem tako što gladne proglašavaju prekobrojnima, investirajući u njihovu eliminaciju. Uprkos ekonomskom embargu, glavnom oružju protiv neposlušnih (prekobrojnih), međunarodna zajednica je zatečena izveštajem o stanju na Kubi, jedinoj zemlji u Latinskoj Americi koja je eliminisala problem neuhranjenosti dece. Zahvaljujući organizaciji društva na principima socijalizma, Kubanci su savladali mehanizme kontrole tokova proizvodnje i raspodele hrane, obezbedvši „garantovanu potrošačku korpu“ sa osnovnim životnim namirnicama. Uprkos ekonomskim teškoćama, Kuba nikad nije prijavila višak „gladnih usta“, koja bi depopulacionom politikom trebalo eliminisati, već decenijama obezbeđuje uslove za ostvarenje osnovnog ljudskog prava na reprodukciju. U tu svrhu je svakom detetu do 7 godina obezbeđena litra mleka dnevno, a deca do 13. godine dodatno dobijaju subvencionisan jogurt, kao i dodatne proteine kroz ishranu u obdaništima i školama. Socijalna potrošnja obuhvata i školske obroke (do 15 godina), kao i obroke za studente i radnike. Na listi prioriteta za obezbeđivanje hrane nalaze se trudnice, dojilje, starije osobe i osobe sa invaliditetom. Za razliku od Kube, feudalni sistem u Paragvaju omogućava sinhronizovane akcije domaće oligarhije, multinacionalnog agrobiznisa i SAD, koje su prisilile predsednika Fernanda Luga da ode, čim je odbio da služi njihovim interesima. U jednoj od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike, u kojoj 60% stanovništva živi u bedi prouzrokovanoj činjenicom da je 85% obradive zemlje u rukama 2% feudalaca, seljaci su sistematski uništavani i proterivani sa svojih poseda, da bi se proširili privatni feudi. Represivne mere protiv 115

seljačkog pokreta u Kuruguatu bile su samo izgovor za svrgavanje Luga, a problemi su započeli sa jačanjem agrobiznisa i dolaskom Monsanta - koji poseduje tantijeme na GM soju i pamuk posejane širom Paragvaja, dok je 40% proizvođača i prerađivača soje u rukama privatnih američkih korporacija, među kojima su Cargill, Syngenta i Agrosan. S obzirom da ovi giganti uživaju zaštitu kongresa, (oslobođeni plaćanja poreza), a svoje interese štite preko nacionalnih alijansi, Lugova opcija je bila unapred osuđena na propast. Prema tvrdnjama novinara Idilia Grimaldija (Idilio Mendez Grimaldi) jedan od razloga odlaska predsednika Luga je njegovo odbijanje da dozvoli ulaz Monsantovog genetski modifikovanog pamuka. Kad se tome doda odbijanje da produži dozvolu boravka američkih trupa na tlu Paragvaja, njegov „odlazak“ se može smatrati prirodnim i očekivanim. O umešanosti politike u proizvodnju gladi govori novinar Antoni Gućardi, navodeći primer brutalne krađe prehrambenih artikala u vrednosti od 14,5 biliona dolara, počinjene od strane korumpiranih indijskih političara. Oni su opljačkali preko 57.000 tona hrane iz državnih rezervi, uskladištenih u vladino skladište veličine četiri fudbalska igrališta, a da još uvek niko nije pozvan na odgovornost. Iako zakon predviđa distribuciju hrane siromašnim porodicama, još ništa nije preduzeto da se hrana konačno podeli narodu, što dokazuje da se ne radi o nedostatku hrane u Indiji, već je organizovan kriminal doveo do izgladnjivanja 900 miliona Indijaca, od kojih je polovina dece neuhranjena.

Andaluzijska alternativa kapitalizmu Nisu samo nerazvijena područja, daleko od očiju i srca „naprednog“ sveta, izložena posledicama politike: blokiraj, uguši, izgladnjuj... Pljačka se odigrava i u srcu Evrope, usred maslinjaka i vinograda Andaluzije, u kojoj gladuju bezemljaši, sezonski radnici berači maslina, prisiljeni da po završetku berbe krenu na put, trbuhom za kruhom. Zahvaljujući pojavi Huana Manuela Sančeza Gordile (Juan Manuel Sánchez Gordillo), harizmatičnog gradonačelnika andaluzijskog grada Marinaleda, poznatijeg po nadimku gradonačelnik Robin Hud, i njegovoj izjavi da „rešenje krize leži van kapitalizma!“, uskomešala se briselska bonaca, a medijska pažnja usmerila ka neposlušnim građanima - pobunjenicima protiv sistema, optužujući političare za „proizvodnju gladi“ i najdublje bede. Jedna od simboličnih akcija građanske neposlušnosti odvijala se u lokalnom supermarketu. Gradonačelnik je sa grupom građana upao među rafove s hranom, da bi preuzeto sočivo, pasulj i ulje predali neprofitnoj organizaciji koja opskrbljuje španske siromahe. „Naš cilj je bio da skrenemo pažnju me116

dija na nezajažljive vlasnike trgovinskih lanaca, koji uništavaju male proizvođače prodajući robu po 700% većoj ceni od nabavne. Pri tom se neprodata hrana uništava na licu mesta, na očigled gladnog stanovništva.“ Gordilo je u Marinaledi preduzeo korake ka uspostavljanju „alternative kapitalizmu“, uz masovni odziv stanovnika na ponudu da se priključive novoformiranoj zemljoradničkoj zadruzi. Pri tom je obezbedio obradivu zemlju, jeftine stanove (15eu mesečno) i stalan posao, a svi zaposleni u društvenom sektoru, uključujući i gradonačelnika, primaju istu platu. Građani u Marinaledi sve odluke od zajedničkog interesa donose na trgu, glasanjem, što je internacionalni primer građanske solidarnosti na delu. „Mi smo smetnja u ovoj krizi zato što pokazujemo moguću alternativu za izlazak iz bede, otvoreno preispitujući sam model privatnog vlasništva. Priključili su nam se i radnici iz drugih sektora, što političare i biznismene čini nervoznim. Prete nam i žele da nas eliminišu, ali imamo sreće što živimo u Evropi, pa ne mogu da nas fizički uklone kao što to rade u nerazvijenim delovima sveta. Unija je razradila sofisticiranije metode, kao što su diskreditovanje, ucene, hapšenja...Već postoji spisak sa imenima 11 ljudi viđenih za hapšenje, zato što smo javno izgovorili da ovo nije ekonomska kriza već prevara!“ Sem predaje zemlje onima koji je obrađuju, Gordilo predlaže i okupiranje praznih zgrada u vlasništvu banaka. „Moramo da uspostavimo drugačiji ekonomski model, zovite ga kako želite: socijalizam ili društvo bez klasa, važno je da su sredstva za proizvodnju i zemlja u službi naroda a ne u rukama sebičnih, privilegovanih, egoističnih bednika koje je stvorio kapitalizam.“

Via Kampesina – Srbija U Srbiji se tiho, bez podrške medija, tajkuna i političkih stranaka, stvara jezgro zdravog, svenarodnog Pokret za slobodu. Prvi među jednakima u Pokretu je Milenko Srećković, čija se upornost i misionarska predanost zadatku može meriti sa entuzijazmom Huana Manuela Sančeza. „Pokret za slobodu je osnovan u cilju udruživanja radnika i seljaka Srbije, ali smo svesni da se bez internacionalnog umrežavanja problemi ne mogu rešavati. U novembru 2011. smo pristupili Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje, osnovanom od strane seljačkog pokreta Via Kampesina i seljačkog pokreta iz Malija, a u junu 2012. u Srbiji je održana međunarodna konferencija, kojoj je prisustvovala i Ženevjev Savinji (Genevieve Savigny) predstavnica Evropske koordinacije Via Kampesina.“ - kaže Srećković, pokazujući članak sindikalnog aktiviste iz Beča Petera Haumera, objavljen u nemačkom listu AK, (februara 2012) u kojem daje ozbiljnu analizu stanja srpske poljoprivrede i upozorava na simptome latinoameričkog scenarija. 117

Član Pokreta je i prekaljeni aktivista Miroslav Grubanov, jedan od vođa protesta vojvođanskih seljaka i predstavnik udruženja Paori iz Crepaje, koji konstatuje da je izlazak na ulice jedini način da se vlast natera na dijalog ravnopravnih: „Poljoprivredi se ne mora pomagati samo novcem, poljoprivredi se može pomoći dobrim zakonima i njihovom primenom“ - kaže Grubanov - „Poljska je zabranila prodaju zemlje strancima 12 godina po prijemu u Uniju, a mi smo usvojili zakon o prodaji pre nego što smo i postali 'kandidat'... Čak ni Hajneken ne može da ima više od 300 hektara, a Srbija nije postavila nikakve granice veleposednicima... Sad kad i Amerika pokušava da se izvuče iz neoliberalnog kapitalizma, dopuštajući državi da se meša u rad velikih sistema, mi smo poslednji liberali.“ U Platformi za poljoprivrednu reformu, usvojenoj od strane radničkih i seljačkih organizacija, na konferenciji u selu Ljubiš na Zlatiboru, (9 - 10. juna 2012), date su osnovne smernice u cilju ograničavanja uvoza poljoprivrednih proizvoda i promene postojećeg zakona, koji omogućava otimanje obradivog zemljišta nekontrolisanom privatizacijom i jeftinom kupovinom od strane velikih agrobiznis kompanija, koje interesuje samo profit i tržišna špekulacija. Via Kampesina - Srbija ima istovetne zahteve koje su postavili saborci iz Andaluzije, ali i svi ostali pokreti povezani u organizaciju Seljački put, sa naglaskom na zabranu uvoza i gajenja genetski modifikovane hrane. „Poslednjih godina poljoprivreda je postala važno tržište za neagrarne proizvode kao što su mineralna đubriva, herbicidi, pesticidi, hormon rasta... Koncerni se uporno tiskaju na naše tržište, a korumpirana srpska država im svim silama pomaže.“ Pokret za slobodu je zakazao skup ispred Agencije za privatizaciju (14. septembra u 16h), kako bi nastavio borbu Verice Barać i pokrenuo proces preispitivanja privatizacije.

118

List Danas, 22. jun 2012.

Arheologija agrara politika i poljoprivreda u Srbiji Zlatko Paković

rbija, potencijalno agrarno izvozna zemlja, danas uvozi lavovski deo poljoprivrednih produkata koje bi sama mogla da proizvede. Tri četvrtine njene teritorije predstavlja ruralni deo s velikim agrarnim mogućnostima, a u njoj, ipak, živi nacija, koja u odnosu na one u razvijenim zemljama Zapada, upotrebljava, u proseku, višestruko manje kvalitetnih namirnica u ishrani, a ta razlika, svake se godine upadljivo uvećava. Polovinu državljana čini ruralno stanovništvo, a samo dvadeset odsto od te polovine, bavi se poljoprivredom, da bi, kako pokazuje istraživanje UNDP-a, iz marta 2010 - a uprkos tome što, i u ovakvim uslovima privređivanja, poljoprivreda čini 41 odsto BDP-a Srbije - 53,4 odsto tih poljoprivrednika tavorilo ispod linije gladi. Taj i takav, gladni ili nikad siti poljoprivrednik hrani u Srbiju 18 potrošača. U Nemačkoj, poglavito dobrostojeći, poljoprivrednik hrani 150 potrošača. Šta je posredi da ovi uzajamno zavisni iznosi proizvodnje i profita, ove uzročno-posledične pojave, stoje u Srbiji u sasvim nelogičnom, čak, nadrealnom, kauzalitetu? „Siromaštvo je pokazatelj nepoznavanja ekonomije poljoprivrede“, reči su Teodora Šulca, izgovorene prilikom primanja Nobelove nagrade za ekonomiju 1979. godine, koje dobrim delom predstavljaju odgovor na postavljeno pitanje. Arheologija neznanja o agraru kod nas je frapantna, a njoj je pridružena i smerano pljačkaška privatizacija agrarnog dobra. To je bit problema. U otkrivanju te i takve agrarne politike, u čemu će nam od izuzetne pomoći biti zbornik radova „Zemlja i sloboda - narodne borbe za agrarnu i 119

poljoprivrednu reformu“, koji je priredio Milenko Srećković (Pokret za slobodu, 2011), pođimo najpre od činjenice da se iz budžeta Srbije za poljoprivredu izdvaja 2,5 odsto, dok u zemljama Evropske unije taj iznos predstavlja 44 odsto budžeta!

Čvorovi u vrzinom kolu Fond za razvoj Republike Srbije ne kreditira primarnu poljoprivrednu proizvodnju. Nema subvencija, a cene repromaterijala su visoke. Istovremeno, uspostavljen je monopol na otkupne cene i trgovanje poljoprivrednim proizvodima. Cena poljoprivrednih proizvoda kupljenih od proizvođača po veoma niskim cenama, u maloprodaji je neprimereno visoka, jer je znatan broj onih koji, bez ikakvog utroška, u tu cenu ugrađuju svoj profit. Među zakonima, koji se uglavnom ne poštuju, mnogi su samo bukvalno prepisani iz zakonodavstva EU, a da nisu prilagođeni specifičnim uslovima. Rokovi za primenu donetih zakona, katastrofalno su kratki. Na primer, Zakon o standardizaciji predviđa novi standard kaveza za koke nosilje. Rok u EU za promenu kaveza bio je deset godina, kod nas - dve godine! Ono što proizvođač mora za to da plati, ne može da povrati u roku od dve godine. Nisu doneti mnogi za poljoprivredu bitni zakoni, među njima i Zakon o korišćenju termalnih voda za plastenike i staklenike, čime se povećava prinos a smanjuju troškovi proizvodnje. Takođe, nema zakona o maksimalnoj razmeri zemljišta u individualnom vlasništvu, te je ona neograničena. To znači da bi jedan jedini vlasnik legalno mogao da poseduje sve poljoprivredne površine u državi. U Danskoj je, na primer, veličina agrarnog poseda ograničena na 300 hektara, a u Srbiji postoje oni koji poseduju i po 30.000 hektara, dakle, sto puta više od najimućnijih posednika u Danskoj. Od tih naših velevlasnika, u Evropi ne postoje veći latifundisti. Ukoliko tome pridodamo i činjenicu da ovi bogati vlasnici zemlje imaju bitni udeo vlasništva i u kapitalu prehrambene industrije, onda je sasvim jasno na koji način je legalizovan monopol u određivanju visine otkupnih i prodajnih cena. Dakle, u Srbiji nema slobodnog tržišta poljoprivrednih proizvoda. Na Birou rada, prijavljeno je 3000 nezaposlenih, fakultetski obrazovanih poljoprivrednih stručnjaka, među kojima ima i doktora nauka. U istom trenutku, 20 odsto poljoprivrednih preduzeća ne zapošljava ni jednog jedinog stručnjaka. Sistemska greška naše agrarne politike udružena je sa sistemskom greškom privatizacije poljoprivrednog zemljišta i industrije.

120

Privatizacija kao legalizovana pljačka Od brojnih protivpravnih privatizacija, čiji ugovori, prema preporuci i zahtevu iz Evropske unije, sada čekaju na proveru, navedimo jedan primer zakonite privatizacije, kako bi se video sav apsurd naše tranzicije. Reč je o Poljoprivrednom kombinatu „Sombor“. Početna cena, dakle, procena njegove tržišne vrednosti, iznosila je 313 miliona dinara. Kombinat je, međutim, prodat za 4,4 miliona dinara. Firma koja ga je kupila postala je legalni vlasnik i 2000 kvadratnih metara poslovnog prostora u Petrovaradinu, Nišu, Kragujevcu i centru Sombora, koji su pripadali „Somboru“. Dakle, plativši samo 22 evra po kvadratu ogromne površine poslovnog prostora na strateškim poslovnim lokacijama, kupac je sve ostalo u poljoprivrednom kombinatu dobio besplatno. Svojinska prava nad poljoprivrednim zemljištem još nisu rešena, dobrim znatnim delom i zbog velikog broja sada stranih državljana, pripadnika nacionalnih manjina, pre svega Nemaca, proteranih posle Drugog svetskog rata iz Srbije, koji su posedovali velike površine obradivog zemljišta. No, najveći problem privatizacije u poljoprivredi predstavlja privatizacija zadružne imovine. U zadruge su se udruživali poljoprivrednici, udružujući lične imovine, a zadružni su posed uvećavali radom brojnih generacija, za koji nisu isplaćivane plate. To je drastično različito u odnosu na zaposlene u nekadašnjim društvenim firmama. U tranziciji, ne časeći časa, ova zadružna imovina uglavnom je pretvorena u društvenu i tako prodavana u procesu privatizacije kao i sva druga društvena svojina. To je eklatantan primer legalizovane krađe imovine. Tamo, pak, gde su oštećeni zadružni vlasnici uspeli da povrate imovinu, nije im vraćen nijedan objekat prerađivačke industrije koji im takođe pripadao. Šta se, međutim događa, sa većinom onih zadrugara koji su uspeli da dobiju sudski proces zbog nelegalnosti prodaje zadružne imovine? Miladin Ševarlić kaže: „Burazerskim aranžmanima dotadašnje poljoprivredno preduzeće se preko noći dovodi do likvidacije, a njegovu imovinu radi podmirivanja tzv. neplaćenih obaveza preuzimaju do tada nepoznati poverioci!?“ Iako Zakon o privatizaciji nalaže da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi, to se nije poštovalo. Najzad, nije poštovana ni ustavna odredba koja propisuje da strani državljani ne mogu u Srbiji biti vlasnici prirodnih dobara.

Kako lečiti? U Srbiji se danas ne obrađuje 600.000 hektara njiva. Ta zaparložena zemlja, na kojoj dugotrajno nisu korišćeni hemijski preparati, idealna je šansa za 121

organski uzgoj. Dakle, treba investirati i u ovaj oblik proizvodnje. Nije tajna da nekoliko proizvođača organski gajenih malina, po višestruko većim cenama u odnosu na cenu konvencionalno gajene maline, izvozi ovo voće u EU, SAD i Japan. Kad bi u našu poljoprivrednu proizvodnju, samo na posedima koji su već u upotrebi, bilo uloženo ne više od milijardu evra, prinos bi bio dvostruko veći! Današnja proizvodnja i prerada prehrambenih proizvoda tek u pojedinim granama ispunjava 50 odsto kapaciteta. Navedimo, nekoliko primera! Procenat iskorišćenosti postojećih kapaciteta u proizvodnji i prerada mleka jeste 35 odsto. U proizvodnja i preradi mesa - 34 odsto, u preradi voća i povrća 38 odsto, a u proizvodnja stočne hrane tek 15 odsto. Koncept agrarnog razvoja tek treba stvoriti, ali i koncept ruralnog razvoja, koji je mnogo širi. Osim razvoja poljoprivrede i stočarstva, dakle, treba osmisliti i u lagati u razvoj ekološki ispravnih industrijskih pogona prehrambene proizvodnje, zanatstva, turizma, na primer, eko-sela. Takođe, treba potpomoći i alternativne oblike poljoprivrede, na primer, permakulturu. Za sve to potrebna je i izgradnja infrastrukture. Kad se ima u vidu šta je sve moguće i šta je i koliko sve potrebno uraditi u poljoprivredi i oko nje, postaje jasno da bi tim profitabilnim ulaganjima država rešila i gorući problem nezaposlenosti.

122

List Danas, 29. mart 2012.

Pokret za slobodu predstavio posledice privatizacije u Srbiji institucijama EU V. L.

redstavnik Pokreta za slobodu iz Beograda, Milenko Srećković, govorio je u Odboru regija, savetodavnom telu Evropske Unije, o ekonomskim posledicama privatizacije u Srbiji. U svom izlaganju je Vladu Srbije označio za krivca za uništavanje velikog broja preduzeća i radnih mesta, pranje nelegalno stečenog novca kroz privatizaciju, uništavanje poljoprivrednih zadruga i kombinata, korupciju, tajkunizaciju svih segmenata društva i korišćenje državnog budžeta za finansiranje stranačkih aktivnosti. Pokret za slobodu od Vlade Srbije traži nadoknadu štete i ispravljanje nepravde koja je radnicima i seljacima napravljena u postupku privatizacije. „Nedopustivo je da tolika pljačka ostane nekažnjena a da sadašnja vlast i dalje bude smatrana demokratskom i proevropskom. Vlast u Srbiji govori da sve čini da bi Srbija postala deo Evropske unije a nijedna privatizacijska afera nije do kraja istražena niti su počinioci kažnjeni”, izjavio je Milenko Srećković. Učešće Pokret za slobodu na javnoj konferenciji održanoj prošle srede u Odboru regija podržao je međunarodni pokret „European Coordination Via Campesina”. Sredinom sledećeg meseca će se u Briselu održati javni skup na kojem će se institucijama Evropske Unije ponovo predati pismo sa detaljnim informacijama o korupciji u privatizaciji. Skup će organizovati nedavno formirani ogranak Pokret za slobodu u Briselu u kojem se nalaze društveni aktivisti iz inostranstva.

123

List Danas, 17. april 2012.

Pokret za slobodu Borka Pavićević Čini mi se da je Meri Kaldor u svojoj knjizi „Stari i novi ratovi“, ta koja je ustvrdila da su ratovi za razaranje Jugoslavije, i oblik tranzicije nekadašnjeg socijalističkog, ili društvenog vlasništva. Kako vreme prolazi u nečinjenju, sve više postaje jasan taj aspekt ratovanja. I to je ono što se golim okom vidi, posle intervencije NATO pakta devedeset i devete godine, našli smo se u izmenjenom okolišu, jedan svet je nestajao, a drugi je silovito stupio na scenu u svim svojim oblicima. Oni su se najčešće nazivali novokomponovanima i u smislu vlasništva i u smislu kulture. Donekle je bilo jasno da će se sa ratovanjem prestati i onoga časa kada „nova klasa“ bude zahtevala da ozakoni svoje vlasništvo i da ga učini trajnim. To je postalo vidno i iz oblika tranzicije ili privatizacije koja je u sebi nosila oblike razora prema postojećem, nasleđenom, ili nasleđenoj zemlji, što je na određeni način, u neproglašenom miru, jer rata na beše, sadržalo divljanje jačeg i moćnijeg, kao novog rasporeda pred donošenje zakona. Istovremeno, gotovo svi kapaciteti onoga što se naziva civilnim društvom, te i onoga što se podrazumeva pod elitama vodili su žestoku raspravu, sa pravom, o nacionalističkim uzrocima rata, te o suočavanju sa prošlošću i za zločinom, o odgovornosti za počinjeno, kao putu ozdravljenja naroda, ili preostale civilne matrice, sada prevedene u „izborno telo“. I sada su sve slike, združene, pred nama. I izbor. Veoma često čuju se poređenja sa devedesetim, pa čak i sa tridesetim, da ne pominjem Vajmar. Mnogo puta je Vajmar pomenut, pa teško da su iz takvog izgovaranja ili navođenja primera, izvedene bilo kakve delajuće konsekvence. Međutim, i Argentina je bila veoma razvijena zemlja i moćna. Baš moćna, proizvodila je žito za čitav svet, i ostalo, teško da je dan-danas izašla iz krize proistekle iz uništenja industrije i proizvodnje, te iz razaranja srednje klase. Znam navešćete izvoz goveda, mesa, i to će biti tačno. Dakle, u pitanju je ko će organizovati bedu, populizam, egalitarnost, „jednakost iskupljena po cenu jednoličnosti“, prosti putevi, prečice, demagogija, varvarizam, konzervativizam, ako šta tako u izvornom obliku ovde postoji, vikanje, spočitavanje, ucenjivanje, pretnje, isleđenja, „svođenje računa“, osveta, rečju feudalne ideje, ili će razvlašćeno društvo, podeljeno društvo, 124

naći snage za prosvećenost i samoorganizovanje, za solidarnost i principijelnost, za samoartikulaciju prava na poštovanje života i na rad koji ima smisla. Na najjednostavnijem i najsugestivnijem posteru svih ovih dana, bez fotošopa, crno na belom, belo na crnom, radnik sa zastavom na kojoj piše „Pokret za slobodu“, i ćirilicom i latinicom, prizor neodoljivo podseća na tekovine konstruktivizma, ljudi dođu do grafičkih rešenja, u odnosu na ideje koje zastupaju (inače nema ni poruke) i piše „Narodni i nestranački PROTEST protiv uništenja ekonomije, deindustrijalizacije, nezaposlenosti, siromaštva i beznađa. Demokratija, sloboda i socijalna pravda. Na iscrpnom i znalačkom zborniku o svim spornim privatizacijama, čiju reviziju zahtevaju radnici i Pokret za slobodu, i međunarodna zajednica (u kojoj takođe ima radnika), stoji citat Verice Barać (1955-2012) i njen lik: „Nekako ispada da je borba za slobodu nešto što nije u redu. Možda zato što su svi odustali. Znam da nisam ostala samo ja, znam da se svi borite za to i znam da Savet i ja nismo sami, jer bismo i mi odustali da imamo osećaj da smo sami.“

125

126

Izbor iz saopštenja i dopisa

Pokreta za slobodu u periodu jun 2011 - februar 2013.

Namerno uvođenje firme u stečaj smatraće se krivičnim delom Namerno uvođenje firme u stečaj biće novo krivično delo, za koje će se izricati kazna koja će najverovatnije iznositi od šest meseci do pet godina zatvora i uz to će se oduzimati i imovina, najavio je državni sekretar Ministarstva pravde Slobodan Homen. Odluka da se namerno uvođenje firme u stečaj smatra krivičnim delom dolazi dosta kasno, jer је veliki broj preduzeća upropašćen na način koji je Pokret za slobodu opisao još u januaru 2008. godine u tekstu „Solidarnost i borba zrenjaninskih radnika“, u trenutku kada smo podržavali protestno zauzimanje dve zrenjaninske fabrike od strane radnika: „[...] gazde u Srbiji pribegavaju jednostavnoj taktici – imenuju upravu u kojoj nema ni jednog predstavnika radnika-akcionara, i onda bez ikakve kontrole sklapaju štetne ugovore sa drugim firmama koje su takođe u njihovom vlasništvu. Tako uvedu privatizovano preduzeće u stečaj, a zatim ga kao većinski poverioci ponovo preuzmu iz stečaja, ali sada kao stopostotni vlasnici. Ulaskom preduzeća u stečaj prestaje radni odnos svim radnicima, prestaje rad sindikata, prestaje da važi kolektivni ugovor. Kada nekadašnji većinski vlasnik ponovo preuzme fabriku iz stečaja, on dolazi u poziciju da se prilikom ponovnog zapošljavanja obračuna sa radnicima koji su mu se suprotstavljali. Sindikat koji bude nastao u takvim uslovima, biće, naravno, pod punom kontrolom gazde i njegovog menadžmenta.“ (izvor: Z magazin, broj 4, mart 2008.) Osim toga, državni sekretar Homen zanemaruje odgovornost državnih agencija koje su godinama omogućavale neodgovornim vlasnicima da na ovaj način upropašćuju firme. Uprkos radničkim protestima koji su ukazivali na namerno uvođenje firmi u stečaj, Vladina Agencija za privatizaciju je kontrolu sprovođenja privatizacionih ugovora sprovodila na način koji je pomagao da se preduzeća upropaste. Pokret za slobodu je 22. oktobra i 5. novembra ove godine pozvao radničke grupe iz Koordinacionog odbora radničkih protesta na razgovor sa predstavnicima državnih agencija, ali se iz državnih institucija niko nije pojavio, što samo ukazuje na to da će oni nastaviti svoju ignorantsku i korumpiranu praksu kojom uništavaju sva zdrava preduzeća u Srbiji. Na razgovoru su bili predstavnici većeg broja radničkih grupa koji bi mogli da ih podsete na njihovu ulogu u pomaganju namernog uvođenja firmi u stečaj. 129

„Namerno teranje firme u stečaj je u Srbiji postalo masovna pojava. Na taj način se izbegavaju obaveze prema državi, drugim privrednim subjektima i zaposlenima, koji najčešće ostaju ne samo bez plata, već i bez uplaćenih doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje“, rekao je za „Blic“ Homen, koji je i predsednik radne grupe za izmenu i dopunu Krivičnog zakonika Srbije. Prema njegovim rečima, ukupan broj sudskih predmeta koji ne mogu da se izvrše zato što je neko preduzeće otišlo u stečaj veći je od broja svih drugih izvršnih presuda u Srbiji. „Takvih slučajeva je najmanje 500.000. Za ovo novo krivično delo kazna će najverovatnije iznositi od šest meseci do pet godina zatvora. Ali, ovde je važno da se budućim počiniocima ovog krivičnog dela pošalje poruka da će zatvorsku kaznu pratiti i imovinska sankcija, odnosno oduzimanje imovine“, rekao je Homen. On je precizirao da će se pod udarom tih sankcija naći „službeno lice koje firmu namerno tera u stečaj ili lice koje registrovanjem nove firme na prevaran način izbegava plaćanje obaveza prema drugim privrednim subjektima, državi ili zaposlenima“. Pokret za slobodu 7. novembar 2011.

130

Radnička borba se ispostavila najprogresivnijim elementom domaće politike - saopštenje Koordinacionog odbora radničkih protesta Nedavna preporuka evropske administracije u Briselu da se u Srbiji pokrene postupak preispitivanja 24 sporne privatizacije postala je jedna od glavnih tema u domaćim medijima. Na spisku spomenutih preduzeća nalaze se „Zastava elektro“, „Srbolek“, „Šinvoz“, „Jugoremedija“, „Veterinarski zavod“, „C market“, „Mobtel“, itd. Medijski izveštaji uglavnom su prećutali činjenicu da su radnici ovih preduzeća godinama ukazivali na sistematsko uništavanje privrede i ovih preduzeća a da ih je vlast uporno ignorisala. Radnicima nije preostalo ništa drugo osim da se za poštovanje zakona i za opstanak svojih radnih mesta bore protestujući na ulici. Uprkos različitim ishodima njihovih borbi, danas se sve više ispostavlja da su one najprogresivniji element domaće politike. Koordinacioni odbor radničkih protesta osnovan je 2009. godine s namerom povezivanja izolovanih radničkih grupa i širenja solidarne podrške u borbi za očuvanje privrednih subjekata koji su decenijama obezbeđivali prihode velikom broju porodica. Predstavnici radnika iz „Zastave elektro’’, „Šinvoza’’, „Ravanice’’, „Srboleka’’, „Vršačkih vinograda’’, „Trudbenika’’ itd, okupljeni u Koordinacionom odboru, dele uverenje da su očuvanje i razvoj privrede nužan preduslov za društveni i individualni napredak i nezavisnost. Međutim, nakon petooktobarskih promena, umesto da se obazrivim ekonomskim merama spreči dalje urušavanje privrede, ishitrenom privatizacijom uništen je veliki broj preduzeća. Izlazak iz krize u kojoj se trenutno nalazimo nezamisliv je bez oporavka realnog sektora privrede od kojeg zavisi privredni rast, bruto domaći proizvod, stopa zaposlenosti, ekonomski standard stanovništva, kao i politička suverenost i samostalnost društvene zajednice u kojoj živimo.

Sever iz Subotice 9. juna ove godine Koordinacionom odboru su se pridružili i radnici Severa iz Subotice, fabrike za proizvodnju električnih motora, koja je pre privatizacije 131

zapošljavala više od 4.000 radnika. Nekadašnji gigant elektromašinske industrije Jugoslavije i Srbije je nakon tenderske prodaje privatizovan 31.12.2004. godine od kupca ATB iz Austrije. Neodgovorno rukovodstvo Severa dovelo je fabriku na ivicu stečaja a broj zaposlenih redukovala na 469 radnika. Radnici od 2009. godine protestuju i relevantnim državnim institucijama ukazuju da vlasnik nije ispunio odredbe kupoprodajnog ugovora. Međutim, kao i u brojnim drugim slučajevima, Agencija za privatizaciju uporno ignoriše činjenicu da je upravo ona zadužena za kontrolu sprovođenja kupoprodajnih ugovora. Radnici već godinama ukazuju na grubo kršenje ugovornih obaveza – pre svega, vlasnik nije ispunio obavezu investiranja u iznosu od 16,1 milion evra a od postojećih jedanaest proizvodnih programa ukinuo je devet. Radnici još od decembra 2009. godine vode borbu da se poništi privatizacija u „Severu“, da se firma vrati u državno vlasništvo i da se pronađe drugi strateški partner. Do sada su održana 3 velika protesta na Trgu Slobode u centru Subotice, pisani su zahtevi koji su predati Agenciji za privatizaciju, vladi Republike Srbije i predsedniku Republike Srbije. Podnete su prijave MUP-u i tužilaštvu grada. Odbornici lokalnog parlamenta su na sednici 16. juna jednoglasno usvojili Zaključak o podršci radničkim zahtevima u vezi sa privatizacijom preduzeća Sever. U Zaključku Skupština grada podržava zahteve iznete na protestima nezadovoljnih građana, članova Udruženja Solidarnost i bivših radnika ATB Sever zbog otpuštanja velikog broja radnika, izražava nezadovoljstvo zbog ga132

šenja proizvodnih programa, izostanka otvaranja novih i ukidanja postojećih radnih mesta, kao i poražavajućih efekata privatizacije ovog preduzeća. Skupština grada zahteva od nadležnih organa da ispitaju sve okolnosti koje su dovele do nezadovoljstva bivših radnika i akcionara zbog neuspešne privatizacije i traži, ukoliko se utvrde nepravilnosti u izvršavanju obaveza iz kupoprodajnog ugovora, da se preispita mogućnost poništavanja privatizacije i preuzimanja vlasništva preduzeća od strane države. Posebna okolnost, koja dodatno otežava situaciju u Severu je prošlogodišnji bankrot njegovog Kupca, Austrijske industrijske grupacije A-Tec Industries AG, koji još nije saniran. S tim u vezi je menadžment ATB Severa, u novembru prošle godine oglasio rasprodaju 2/3 imovine u Subotici. Prodajom su obuhvaćeni proizvodni programi i proizvodna prava, dakle, materijalna i intelektualna imovina koju su radnici Severa stekli u u 85-godišnjem otvorenom akcionarskom organizovanju. Mirko Kovač, vlasnik ATB Austrija, predmet je istrage državnog tužioca. Optužen je za falsifikovanje bilansnog stanja, kršenje ugovora, i prebacivanje novca sa računa preduzeća na svoje privatne račune. Svakako se radi o vlasniku koji se ponaša neodgovorno kao mnogi vlasnici u Srbiji, i sa kojim treba raskinuti kupoprodajni ugovor. Pokret za slobodu

133

Koordinacioni odbor radničkih protesta Jul 2011.

Borba za poljoprivrednu reformu Dodeljivanjem subvencija, pomaganjem poljoprivredne delatnosti i većim ulaganjem u seosku infrastrukturu podstiče se opstanak seoskog stanovništva u selima i na socijalno prihvatljiv način sprečava uvećavanje gradske sirotinje, a time i nastanak haotičnih socijalnih nereda kakve sve češće viđamo u zapadnoevropskim državama. Seljačka udruženja i država treba da spreče eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava od strane multinacionalnih poljoprivrednih korporacija koje se bave poljoprivredom radi ličnog profita, zapošljavaju mali broj ljudi, a malim proizvođačima čine nelojalnu konkurenciju na domaćem i stranom tržištu. Poljoprivreda je strateška grana posebno važna u sitaciji kada se široki slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom beznađu. Tokom devedesetih poljoprivreda se pokazala kao najvažnije egzistencijalno uporište stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne nestabilnosti. Sve više sela nestaje sa mape Srbije i sve je manje stanovnika u njima. Rešenje tog problema – dok je još uvek moguće – donelo bi korist čitavom društvu. Seoskom stanovništvu treba omogućiti da sebi obezbedi pristojan život koji je ono, usled nepovoljnih životnih uslova, često prinuđeno da traži u gradu. U trenutku kada je samo 1,75 miliona stanovnika Srbije zaposleno treba poštovati činjenicu da seljaci sami sebi obezbeđuju zaposlenje; ne čekaju da to država uradi za njih. Dodeljivanjem subvencija, pomaganjem poljoprivredne delatnosti i većim ulaganjem u seosku infrastrukturu podstiče se opstanak seoskog stanovništva u selima i na socijalno prihvatljiv način sprečava uvećavanje gradske sirotinje, a time i nastanak haotičnih socijalnih nereda kakve sve češće viđamo u zapadnoevropskim državama. Seljačka udruženja i država treba da spreče eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava od strane multinacionalnih poljoprivrednih korporacija koje se bave poljoprivredom radi ličnog profita, zapošljavaju mali broj ljudi, a malim proizvođačima čine nelojalnu konkurenciju na domaćem i stranom tržištu. Poljoprivreda je strateška grana posebno važna u sitaciji kada se široki slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom beznađu. Tokom devedesetih poljoprivreda se pokazala kao najvažnije egzistencijalno uporište stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne nestabilnosti. Nezavisnost u proizvodnji i plasmanu hrane veoma je važan 134

element stabilnosti u zemljama u kojima su praktično svi ostali aspekti života dovedeni u pitanje. Srbija, na žalost, spada u takve zemlje. Međutim, dok je povoljan plasman prehrambenih proizvoda ozbiljno ugrožen monopolskom pozicijom maloprodajnih lanaca, monopolizacija poljoprivredne proizvodnje se još uvek može sprečiti. Poljoprivreda omogućava nastanak i razvoj industrije koja bi se zasnivala na preradi seoske primarne proizvodnje. Prerađivačka industrija povećava cenu proizvoda na svetskom tržištu i obezbeđuje dodatna radna mesta. Subvencije koje se dodeljuju stranim kompanijama koje u Srbiju dolaze u potrazi za jeftinom radnom snagom treba uložiti u seoske, zadružne prerađivačke kapacitete. Subvencijama bi se sprečilo smanjenje površine obrađene zemlje a povećanjem te površine drastično bi se povećala zarada od izvoza. Dakle, iz državnog budžeta bi za poljoprivredu morala da se izdvaja mnogo veća suma od dosadašnjih 2.5% a subvencije bi morale da se prošire i na voćarstvo i stočarstvo. Upravo iz tih razloga, Pokret za slobodu se zalaže za sistemsku reformu poljoprivrednog sektora, kako bi se unapredile mogućnosti proizvodnje i poboljšao socijalni položaj seoskih proizvođača. Učešće seljaka i radnika u donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, zauzimanjem fabrika i puteva, nakon što bi svi prethodni apeli institucijama bili odbačeni. Istovremeno, pokušali smo da stvorimo prostor za bolju političku artikulaciju problema sa kojima se suočavamo. Nedavnim povezivanjem sa evropskim i svetskim seoskim organizacijama na konferenciji o suverenosti hrane održanoj u Austriji, na kojoj je prisustvovalo više od 400 delegata iz 34 evropske zemlje, dobili smo priliku da domaće probleme uporedimo sa problemima iz drugih zemalja, razmenimo iskustva i udružimo snage. Tokom konferencije usvojena je zajednička deklaracija, a objavili smo i razgovor sa Ibrahimom Kulibaliem, jednim od bitnih aktera u ovom međunarodnom seoskom pokretu. Pokret za slobodu će početkom sledeće godine ugostiti predvodnike seoskih pokreta iz zemalja koje su, u pogledu poljoprivrede, bile u sličnoj situaciji u kojoj se mi sada nalazimo. Nastavićemo razgovor i povezivanje započeto u junu 2010. na konferenciji „Poljoprivredna reforma u Srbiji“, sa koje je objavljena knjiga „Zemlja i sloboda“. Pokušaćemo da dalje razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj. Pokret za slobodu 10. septembar 2011. 135

Državni sekretar Ministarstva pravde obmanjuje javnost saopštenje Pokret za slobodu je 9. maja uputio Ministarstvu pravde Zahtev za pristup informaciji od javnog značaja za dostavu fotokopije izveštaja koji je, prema navodima gospodina Homena, dostavljen Evropskoj komisiji „pre 7-8 meseci“, kao i fotokopije svih mesečnih izveštaja o aktuelnim događajima. Ministarstvo nam je, međutim, odgovorilo da, uprkos izričitoj tvrdnji svog državnog sekretara, ono ne poseduje tražena dokumenta, ni izveštaj od „pre nekih 7-8 meseci“, ni mesečne izveštaje, i uputilo nas da se obratimo Republičkom javnom tužilaštvu. Ministarstvo nas je na kraju svog dopisa još i poučilo da „navedena materija“ ne spada u njihovu nadležnost. Ovom prilikom obaveštavamo Ministarstvo pravde da bi o tome šta spada u njihovu nadležnost trebalo da održe lekciju svom državnom sekretaru, kao što bi i Demokratska stranka trebalo da pouči svoje visoke funkcionere da ne obmanjuju javnost. Ni godinu dana nakon što se u javnosti pojavila informacija da je Evropska unija zatražila od Srbije preispitivanje 24 sporne privatizacije, građani Srbije nemaju apsolutno nikakvo saznanje šta su vlasti u Srbiji uradile povodom ovog zahteva. Najpre je prošlog leta Milan Beko, berzanski špekulant čije se ime dovodi u vezu sa najmanje četiri slučaja sa spiska EU (Luka Beograd, C market, Novosti i Keramika iz Kanjiže), izjavio kako se lično sastao sa predstavnicima Delegacije Evropske komisije u Beogradu, koji su mu rekli da zahtev za preispitivanje privatizacija ne postoji, a zatim je Republičko javno tužilaštvo na zahtev Saveta za borbu protiv korupcije za dostavu pisma Evropske unije odgovorilo da je ovaj dokument državna tajna. Konfuzija oko postojanja naloga EU za preispitivanje spornih privatizacija razvejana je marta ove godine, kada je ovaj zahtev uvršten u rezoluciju Evropskog parlamenta o Srbiji. Odmah potom, međutim, usledila je predizborna kampanja, koja je donela novu konfuziju. Na obećanja SNS-a da će, ukoliko osvoje vlast, preispitati sporne slučajeve sa spiska Evropske unije, funkcioneri DS-a su požurili da se pohvale kako se ovaj nalog već naveliko izvršava. Na veliko iznenađenje dela javnosti koji pomno prati sudbinu naloga EU, a pre svega opljačkanih radnika i malih akcionara, koji godinu dana ne mogu da dođu ni do kakve informacije o postupcima za ispravljanje 136

nepravde koja im je naneta, državni sekretar u ministarstvu pravde Slobodan Homen je 16. aprila ove godine u emisiji „Jedan na jedan“, na Radio Televiziji Vojvodine, izjavio da je „pre nekih 7-8 meseci [...] poslat vrlo detaljan izveštaj Evropskoj komisiji“ u vezi sa 24 sporne privatizacije, i da „za sva aktuelna događanja i velike istrage kad je u pitanju korupcija mi jednom mesečno obaveštavamo Evropsku komisiju“. U želji da saznamo što više o ovoj iznenada obelodanjenoj živoj aktivnosti vlasti na razotkrivanju korupcije u privatizaciji, Pokret za slobodu je 9. maja uputio Ministarstvu pravde Zahtev za pristup informaciji od javnog značajaza dostavu fotokopije izveštaja koji je, prema navodima gospodina Homena, dostavljen Evropskoj komisiji „pre 7-8 meseci“, kao i fotokopije svih mesečnih izveštaja o aktuelnim događajima. Ministarstvo nam je, međutim, odgovoriloda, uprkos izričitoj tvrdnji svog državnog sekretara, ono ne poseduje tražena dokumenta, ni izveštaj od „pre nekih 7-8 meseci“, ni mesečne izveštaje, i uputilo nas da se obratimo Republičkom javnom tužilaštvu. Ministarstvo nas je na kraju svog dopisa još i poučilo da „navedena materija“ ne spada u njihovu nadležnost. Pokret za slobodu će se, naravno, sa istim zahtevom obratiti i Republičkom javnom tužilaštvu, a ovom prilikom obaveštavamo Ministarstvo pravde da bi o tome šta spada u njihovu nadležnost trebalo da održe lekciju svom državnom sekretaru, kao što bi i Demokratska stranka trebalo da pouči svoje visoke funkcionere da ne obmanjuju javnost. Očekujemo da će Republičko javno tužilaštvo i naš zahtev odbiti sa obrazloženjem da se radi o državnoj tajni. Borba protiv sistemske korupcije, oličene u 24 pojedinačna slučaja koja je istražio Savet za borbu protiv korupcije, pitanje je od najvišeg interesa za građane Srbije i ne sme biti tajna. Takođe, ispunjavanje uslova za pristupanje Evropskoj uniji, koju je i sama vlast istakla kao svoj prioritet, ne sme biti predmet tajni, mistifikacija i obmana. Pokret za slobodu će nastaviti sa inicijativom da se opljačkani radnici i mali akcionari uključe u praćenje izvršavanja zahteva EU za preispitivanje spornih privatizacija, kako bi ovi postupci imali minimum javnosti i transparentnosti, odnosno da bi se sprečile manipulacije vlasti prilikom izvršavanja zahteva EU. Sprega vlasti i kriminala u Srbiji neće nestati čak ni sa razrešenjem slučajeva koji su, zahvaljujući izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije, pobudili pažnju EU. Naprotiv, ako je u procesu privatizacije u Srbiji bilo samo 24 sporna slučaja, to je onda bila najuspešnija privatizacija na svetu. Pokojna predsednica Saveta za borbu protiv korupcije Verica Barać je nebrojeno puta istakla da izveštaji Saveta ukazuju na mehanizme sistemske korupcije koja je paralisala čitavo društvo, 137

i koja se može iskoreniti isključivo sistemskim merama, a ne nasumičnim policijskim akcijama. Slučajeva drastične korupcije, kao i slučajeva otpora radnika i malih akcionara kršenju zakona i ugovora u privatizaciji, ima mnogo više od 24, na šta je Pokret za slobodu ukazao i predstavnicima EU u pismu koje smo im dostavili 17. aprila ove godine. Na protestu koji smo tom prilikom organizovali, odlazećoj Vladi smo ponovo predali izveštaje Verice Barać. Ovaj protest je bio samo početak akcije, koju ćemo nastaviti i nakon formiranja nove Vlade. U Beogradu, 6. jun 2012. Milenko Srećković Pokret za slobodu

138

Radnički pokret rešen da ne posustane u borbi protiv korupcije saopštenje Pokret za slobodu je politička organizacija čiji su ciljevi sistemska reforma društva i nametanje zakona i uredbi od opšteg interesa, usvojenih širim konsenzusom među radničkim i seljačkim grupama. Stoga oko zajednički postavljenih ciljeva i zahteva okupljamo sve veći broj grupa, i nastavljamo sa unapređivanjem postojeće infrastrukture radničko-seljačkog pokreta. Socijalno-ekonomska prava u Srbiji na izuzetno su niskom nivou, i sve što je radničkom borbom do sad postignuto samo je blago izdizanje sa dna na kom Srbija tavori već više od dve decenije.

Borba protiv korupcije u privatizaciji Radnicima u Srbiji koji se bore protiv korupcije poručili bismo da se vredi boriti ma koliko napredak bio spor. Jedan od najodlučnije vođenih protesta u Srbiji, protest radnika Zastave elektro iz Rače, u kojoj je bilo zaposleno oko 200 ljudi, doveo je do raskida privatizacije i do uspostavljanja nove poslovne saradnje, kojom je u Srbiji otvoreno oko 4.000 novih radnih mesta. Talas radničkih protesta 2009. godine, kada je nepovezani radni staž iskrsnuo kao jedan od zajedničkih problema većeg broja radničkih grupa, najpre je doveo do toga da je država iz svojih sredstava nadoknadila nanetu štetu, a zatim i do nedavno donete uredbe kojom se uvodi strožija kontrola uplate socijalnih doprinosa, odnosno zabrana isplate zarade dok nisu namirene obaveze prema PIO fondu. Isto tako, namerno guranje u stečaj koje je upropastilo toliki broj preduzeća dopunom Krivičnog zakonika proglašeno je početkom ove godine krivičnim delom sa kaznom zatvora od šest meseci do pet godina. Podsećamo da je obrazac uništavanja fabrika kroz namerno dovođenje preduzeća u stečaj sledeći: Vlasnici bi najpre imenovali upravu u kojoj nema ni jednog predstavnika radnika-akcionara, i onda bi bez ikakve kontrole sklapali štetne ugovore sa drugim firmama koje su takođe u njihovom vlasništvu. Tako bi uveli privatizovano preduzeće u stečaj, a zatim ga kao većinski poverioci ponovo preuzeli, ali sada kao stopostotni vlasnici. Ulaskom preduzeća u stečaj prestao bi radni odnos svih radnika, prestao bi rad sindikata, prestao da važi kolektivni ugovor. I kada nekadašnji većinski vlasnik ponovo preuzme fabriku iz stečaja, on je u poziciju da se prilikom ponovnog zapošljavanja 139

obračuna sa svim radnicima koji su mu se suprotstavljali; dok bi sindikat koji nastane u takvim uslovima bio, naravno, pod punom kontrolom gazde i njegovog menadžmenta. U narednom periodu Pokret za slobodu će se u vezi sa borbom protiv korupcije u privatizaciji posvetiti nadzoru najavljenog obračuna sa 24 sporne privatizacije na koje se ukazuje u rezoluciji Evropskog parlamenta. Da podsetimo, 17. aprila organizovali smo protest ispred Vlade Srbije na kojem smo insistirali da se te privatizacije što hitnije preispitaju, ali i skrenuli pažnju na činjenicu da je korupcije bilo u mnogo većem broju preduzeća, a ne samo u onima na koje je Evropskoj komisiji svojim detaljnim izveštajima ukazao Savet za borbu protiv korupcije. Na primer, iako je industrija mesa BEK iz Zrenjanina uništena na isti način kao i zrenjaninski Šinvoz – namernim dovođenjem u stečaj - ona, za razliku od Šinvoza, nije na evropskom spisku spornih privatizacija. Neposredno pre protesta dostavili smo izveštaj domaćoj javnosti i institucijama EU o sve težoj situaciji u preduzećima sa spiska EU, usled toga što se toliko dugo odlaže rešavanje njihovog problema, gde smo posebno istakli preduzeća koja je oštetio Jovica Stefanović Nini, kao što su Jugoremedija i Srbolek, preduzeće Trudbenik Gradnja koje je oštetio njegov vlasnik i svojevremeni finansijer Demokratske stranke Dragan Kopčalić, itd. U istom izveštaju, skrenuli smo pažnju i na katastrofalne posledice privatizacije u preduzećima Sever iz Subotice i RS Partners PES iz Surdulice, koja nisu sa spiska EU. Smatramo da je najpravednije obeštećenje za radnike svih kriminalom oštećenih preduzeća da se u njima opet pokrene proizvodnja; pri čemu bi zaplena imovine odgovornih mogla obezbediti deo sredstava potrebnih za investiranje. Država treba što pre da pokrene sveobuhvatne istrage i krivične postupke protiv onih koji su očigledno odgovorni za pljačkanje i nepravilnosti u privatizaciji preduzeća poput Šinvoza iz Zrenjanina, Zastave elektro iz Rače, Trudbenik gradnje iz Beograda, IP „Prosvete“, itd. Protiv odgovornih za uništavanje tih preduzeća se u nekim slučajevima već vode krivični postupci ali oni, po našoj proceni, nisu dovoljno obuhvatni. Rešavanje ovih problema dodatno otežava činjenica da su politički zaštitnici nekih od ovih vlasnika još uvek na vlasti, pa je vrlo verovatno da će se u nekim slučajevima, u pojedinačnim preduzećima, pokušati sa prividnim istragama i zataškavanjem afera. Kako god, vlastima treba da bude jasno da je radnički pokret u Srbiji uspostavio komunikaciju sa institucijama EU i da neće dozvoliti falsifikovanje obračuna sa kriminalom u privatizaciji. Predstavnik Pokreta za slobodu je u aprilu, u Komitetu regiona, instituciji EU već podneo izveštaj o posledicama privatizacije, a to će novostvoreni ogranak naše organizacije u Briselu nastaviti da čini i u budućnosti. Takođe 140

ukazujemo i na to da rešavanje pitanja Srboleka, fabrike lekova iz Beograda, treba započeti odmah: jer ne samo što je njenim zatvaranjem obustavljena proizvodnja deficitarnih, a bolesnicima neophodnih lekova, već je ta fabrika dovedena u stečaj iako, paradoksalno, ima veća potraživanja nego dugovanja.

Konsenzusom do poljoprivredne reforme Pored industrije, druga bitna sfera očuvanja realnog sektora ekonomije jeste poljoprivreda. Ova strateška grana posebno je važna u situaciji kada se široki slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom kolapsu. Tokom devedesetih poljoprivreda se pokazala kao najpostojanije egzistencijalno uporište stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne nestabilnosti. Nezavisnost u proizvodnji i plasmanu hrane neizostavni je element stabilnosti u zemljama u kojima su praktično svi drugi aspekti života dovedeni u pitanje. Na jednom od poslednjih okupljanja Pokreta za slobodu u selu Ljubiš na Zlatiboru, na kojem su predstavnici brojnih seoskih grupa i udruženja diskutovali o situaciji u poljoprivredi, usvojena je platforma za poljoprivrednu reformu koja insistira na postojanju dugoročne strategije u poljoprivredi i na podređivanju poljoprivredne politike interesima seljaka, a ne interesima tržišnih špekulanata i krupnih biznismena. Platformu ćemo dostaviti novom Ministarstvu za poljoprivredu, a o rezultatima naših pregovora javnost će biti na vreme obaveštena. Pokret za slobodu 13 avgusta 2012.

141

Vlada Srbije u borbi protiv korupcije ignoriše odgovornost nadležnih državnih institucija Otvoreno pismo Pokreta za slobodu Vladi Srbije i nadležnim institucijama Kao organizacija koja je poslednjih godina predvodila proteste radnika oštećenih privatizacijom, u ovom pismu izražavamo svoj stav, zasnovan na razgovorima sa njima i njihovim predstavnicima, o borbi protiv korupcije koju vodi nova Vlada Srbije. Nadamo se da ćete u interesu budućnosti čitavog društva uvažiti taj glas radnika. Najpre ističemo da se propadanje mnogih preduzeća (među njima su i ona sa spiska od 24 spornih privatizacija) nastavlja i pod novom vlašću; nova vlast i nadležne institucije nisu uradile ništa da bi sprečile njihovo dalje propadanje. Naime, hapšenje njihovih vlasnika ne dovodi automatski do oporavka tih preduzeća, i potrebno je uraditi mnogo više da bi se došlo do stvarnog pravednog rešenja. Nadležne institucije – Ministarstvo ekonomije, Agencija za privatizaciju, Akcijski fond - godinama su bile saučesnice u korupciji i uništavanju preduzeća. Iste te nadležne institucije nastavljaju da se neodgovorno ponašaju prema imovini brojnih drugih preduzeća, time produžujući višegodišnju agoniju izazvanu korupcijom. Uzmimo za primer „Srbolek“ kao preduzeće sa spiska 24 spornih privatizacija. Iako je nekadašnji vlasnik uhapšen zbog nezakonitih radnji, Srboleku upravo preti rasprodaja imovine koju predlaže sadašnji stečajni upravnik. U ponudama za kupovinu pojedinih delova Srboleka postoji samo interesovanje za lokaciju objekata i zemljište a ne i za obnavljanje proizvodnje u firmi. Zamolili smo Odbor poverilaca da se uzdrži od bilo kakve prodaje dok se ne dobije konkretan odgovor od države povodom nove situacije nastale preispitivanjem nezakonitih privatizacija. Iz kabineta predsednika Tomislava Nikolića dobili smo uveravanja da će se uraditi sve što je neophodno da se oštećene firme što pre oporave. Trenutni stav dela Odbora poverilaca je da treba nastaviti sa daljom rasprodajom imovine Srboleka. Bivši radnici i akcionari imaju saznanja o umešanosti članova Odbora u trenutne sumnjive radnje oko Srboleka. Zato tražimo 142

od svih državnih organa da reaguju što pre i spreče dalje propadanje firmi u Srbiji. Od danas je u stečaju i „Jugoremedija“, još jedno preduzeće sa spiska 24 spornih privatizacija, u kojem država ima 42 odsto vlasništva. Takvim potezima sadašnja vlast se samo nadovezuje na niz koruptivnih radnji koje su dovele do stečaja Srboleka i Jugoremedije, nastavlja istim putem neodgovornog ponašanja prema privredi i preduzećima, i dovršava ono što su prethodne vlasti započele. Stati na put korupciji znači izmeniti okolnosti koje su dovele i još uvek dovode do ovakvih ishoda. Korupcija se pre svega ogleda u višegodišnjem neodgovornom ponašanju države prema imovini preduzeća i omogućavanju finansijskih špekulacija radi brzog bogaćenja privilegovanih pojedinaca. Ako nova Vlada Srbije ne izmeni odnos nadležnih institucija prema privredi u Srbiji, borba protiv korupcije svešće se na svaljivanje krivice samo na nekoliko pojedinaca, dok će sistemski uslovi za korupciju ostati netaknuti. U nadi da ćete u trenutku kada je vodeća politička partija u novoj vladi na vrhuncu svoje popularnosti, napraviti presedan u odnosu na prethodne vlade koje su završile na đubrištu istorije i saslušati glas radnika, želimo vam puno uspeha u narednoj godini. ispred Pokreta za slobodu Zoran Gočević (predsednik Udruženja akcionara i bivših radnika Srboleka) 27. decembar 2012.

143

144

Izbor platformi Pokreta za slobodu i Koordinacionog odbora koje su dovele do ujedinjavanja različitih radničkih i seljačkih grupa i organizacija

Platforme Koordinacionog odbora radničkih protesta, kao i Koordinacionog odbora radničkih i seljačkih organizacija, rezultat su dogovora među predstavnicima brojnih radničkih grupa koje su se pridruživale ovoj neformalnoj koaliciji. Sadržaj • • • • •

Osnovan Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji, avgust 2009. Prva platforma Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji, septembar 2009. Platforma Koordinacionog odbora radničkih organizacija u Srbiji, decembar 2011. Platforma Pokreta za slobodu za poljoprivrednu reformu, decembar 2011. Platforma za poljoprivrednu reformu usvojena od strane radničkih i seljačkih organizacija na konferenciji Pokreta za slobodu u selu Ljubiš na Zlatiboru 9-10. juna 2012. godine.

147

Osnovan Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji 31. avgusta 2009. godine Štrajkački odbori Zastave elektro, Srboleka, Šinvoza i BEK-a osnovali su Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji, sa ciljem da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih mesta. Pozivamo sve Štrajkačke odbore u Srbiji da zajednički tragamo za načinom kako da sačuvamo svoja radna mesta, kako da opstanemo. Posle dvadeset godina propadanja, rešenja sigurno neće biti jednostavna. Upravo zbog toga moramo što hitnije početi da ih tražimo. Širom Srbije radnici organizuju proteste jer su njihova radna mesta i opstanak njihovih porodica ugroženi katastrofalnim stanjem u privredi. Ipak, uprkos svojoj brojnosti i učestalosti, ove radničke inicijative još uvek nemaju snagu da izdejstvuju značajnije promene, a njihovi povremeni uspesi isključivo se svode na iznuđivanje isplate otpremnina i nadnica. Smatramo da su ovakvi rezultati neprimereni dubini problema sa kojim se radnici u Srbiji danas suočavaju, i da su za očuvanje naših radnih mesta potrebne šire promene u državi i društvu. Zrenjaninske fabrike Šinvoz i BEK danas ne rade jer je država omogućila njihovim kupcima da namerno odvedu preduzeća u stečaj, a da se potom u stečaju pojave kao najveći poverioci, zatvore proizvodnju i pretvore fabrike u građevinsko zemljište. Uprkos višegodišnjim upozorenjima radnika, država je dozvolila ovu prevaru, ostavljajući radnike bez posla i akcionare bez akcija. Većinski paket akcija Srboleka iz Beograda kupljen je na prevaru preko Beogradske berze. Iako je u postupku pred Komisijom za hartije od vrednosti pre dve godine dokazano da su kupci prekršili Zakon o preuzimanju akcionarskih društava, uzurpatorima je omogućeno da Srbolekovim novcem ponovo kupe spornih 25% akcija, povrate kontrolu nad najstarijom farmaceutskom kućom u Srbiji, i nastave da je vode u dugove i propast. Da li država čeka da se u Srboleku ponovi scenario iz Šinvoza i BEK-a? Račanska Zastava elektro već skoro godinu dana ne radi jer su neodgovorni vlasnici izgubili posao sa multinacionalnom kompanijom Delphi, a prethodno su zapostavili saradnju sa firmama sa kojima je Zastava elektro poslovala pre privatizacije. I pored dokaza da su kupci prekršili kupoprodajni ugovor, i pored uveravanja Delphija da će obnoviti saradnju sa Zastavom elektro, ali ne i sa sadašnjim vlasnicima, Agencija odbija da prizna svoje greške i raskine ugovor pre nego što i za Zastavu elektro bude prekasno. 148

Ovo su samo neke priče među hiljadama sličnih u Srbiji, koje svedoče o pravim uzrocima ekonomske krize – pljački i bezakonju u privatizaciji. Zbog toga su Štrajkački odbori Zastave elektro, Srboleka, Šinvoza i BEK-a osnovali Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji, sa ciljem da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih mesta. Naš zajednički problem potiče od sistemskog problema korupcije u Srbiji, i samo zajednički ga možemo rešavati, zahtevajući promene u državi i društvu koje će dovesti do iskorenjivanja korupcije. Pokušaj Vlade Srbije da naše probleme svede na pojedinačne slučajeve i da ih parcijalno rešavaju tako što će nam deliti jednokratnu pomoć, zapravo predstavljaju pokušaj da se zataškaju pravi razlozi za propadanje srpske privrede. Zato pozivamo sve Štrajkačke odbore u Srbiji da zajednički tragamo za načinom kako da sačuvamo svoja radna mesta, kako da opstanemo. Posle dvadeset godina propadanja, rešenja sigurno neće biti jednostavna. Upravo zbog toga moramo što hitnije početi da ih tražimo. Za Štrajkački odbor Zastave elektro, Slobodan Gajić Za Štrajkački odbor Srboleka, Zoran Gočević Za Štrajkački odbor Šinvoza, Mita Lisica Za Štrajkački odbor BEK-a, Milena Prstojević

149

Prva platforma Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji 25. septembra 2009. Bezakonje i korupcija u privatizaciji doveli su naša preduzeća, i čitavu privredu Srbije u bezizlazan položaj. Neodgovorno i nezakonito ponašanje novih vlasnika, i korupcija u državnim organima koji treba da kontrolišu poštovanje zakona i ugovora u privatizaciji, ugrožavaju naš opstanak i opstanak stotina hiljada radničkih porodica u Srbiji. Svetska ekonomska kriza je samo izgovor za položaj u kom se danas nalazimo. Pravi razlog za gašenje radnih mesta koja nam znače život, leži u dvadesetogodišnjoj pljački industrije koju su radnici u Srbiji decenijama gradili, a koja se danas uništava da bi novi vlasnici oprali novac, ili na jeftin način došli do građevinskog zemljišta i poslovnog prostora. Mi radnici „Zastave elektro“, „Trudbenik gradnje“, „Raške“, „Srboleka“, „Šinvoza“, „Ravanice“ i BEK-a, borimo se da sačuvamo svoja radna mesta, i da živimo u zemlji u kojoj će zakoni važiti za sve. Naši problemi ne mogu se rešiti merama koje je predložila Vladina Radna grupa za prevazilaženje problema u ostvarivanju prava zaposlenih u uslovima ekonomske krize. Povezivanje staža i jednokratna novčana pomoć nisu adekvatne mere za očuvanje radnih mesta koja se gase zbog pljačke i korupcije. Zato zahtevamo da Vlada što hitnije preduzme mere kojima bi se stalo na put bezakonju u privatizaciji naših preduzeća, jer je to jedini način da se trajno očuva proizvodnja od koje živimo. Lokalne vlasti Zrenjanina, Rače, Novog Pazara i Ćuprije nastojale su svaka na svoj način da podrže borbu za oporavak naših preduzeća, odnosno za očuvanje radnih mesta koja znače i opstanak lokalnih zajednica iz kojih dolazimo. Ipak, uprkos dobroj volji, ispostavilo se da lokalna samouprava može da nam ponudi samo reči podrške, a da nema nikakve mehanizme da spreči našu, ali i sopstvenu propast, koja će neminovno uslediti ukoliko zamre lokalna industrija. Zato zahtevamo da Vlada hitno predloži propise kojima će obezbediti veće nadležnosti lokalne samouprave u privredi i sredstva koja će lokalnim zajednicama dati šansu da stvarno podrže opstanak onih preduzeća koja još uvek nisu uništena pljačkom i bezakonjem. 150

Kao radnici u protestu, ali i kao građani Srbije, veoma smo zabrinuti zbog izjava premijera i drugih Vladinih funkcionera da nakon usvajanja mera koje je predložila Radna grupa više neće biti razloga za proteste, odnosno da će policija sprečiti održavanje mirnih protesta ispred državnih institucija u Beogradu. Upozoravamo premijera da ni u jednoj zemlji koja sebe smatra demokratskom vlast ne sme određivati da li građani imaju razloge za proteste, i da ograničavanje prava na mirno izražavanje nezadovoljstva predstavlja grubo kršenje elementarnih političkih sloboda. Ukoliko Vlada ne želi radničke proteste na ulicama prestonice i na naslovnim stranama štampe, onda neka pokaže da je spremna da reši opravdane zahteve radnika, i da je dostojna našeg poverenja. Zato zahtevamo da Vlada odustane od najavljene represije nad radničkim protestima ispred državnih institucija u Beogradu. Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji će ove zahteve uputiti Vladi Srbije i njenom Radnom telu, sa predlogom za sastanak. Ukoliko u razumnom roku ne budemo dobili odgovor, radikalizovaćemo svoje proteste dok vlast ne bude shvatila da o našim životima više ne može odlučivati bez nas. Za Koordinacioni odbor radničkih protesta, Ispred Štrajkačkog odbora „Zastave elektro’’, Slobodan Gajić Ispred Štrajkačkog odbora „Ravanice’’, Dragana Mitrović Ispred Štrajkačkog odbora „Srboleka’’, Zoran Gočević Ispred Štrajkačkog odbora „Šinvoza’’, Mita Lisica Ispred Štrajkačkog odbora „BEK-a’’, Milena Prstojević Ispred Štrajkačkog odbora „Trudbenik gradnje’’, Milan Živković Internet prezentacija Koordinacionog odbora na: www.pokret.net

151

Platforma Koordinacionog odbora radničkih organizacija u Srbiji Decembra 2011. Tokom serije razgovora „Biti radnik danas’’ u okviru Oktobarskog salona, koji su se odvijali u oktobru i novembru 2011, usvojena je sledeća:

Platforma Koordinacionog odbora radničkih organizacija u Srbiji Prema zvaničnim podacima Agencije za privatizaciju, do sada je raskinuto čak 25% od ukupnog broja ugovora o privatizaciji, bilo od suda, ili od Agencije za privatizaciju. Sama ova činjenica ukazuje da su u privatizaciji u Srbiji napravljene velike greške, da su te greške sistemskog karaktera, a ne izolovani incidenti, i da se način na koji se sprovodi privatizacija mora radikalno preispitati. Vlast, međutim, ni u samim preduzećima u kojima je raskinut ugovor ne preduzima ništa kako bi se utvrdila odgovornost za kršenje zakona i nanošenje štete preduzeću. O preispitivanju pogrešne politike nema ni govora, već se nastavlja sa primenom modela koji se pokazao kao poguban po privredu i čitavo društvo. Prema iskustvu radnika i malih akcionara, centralizovanost je najdominantnije obeležje i centralni problem privatizacije u Srbiji. Ne samo da su svi, osim vrhova političke vlasti i finansijske oligarhije, isključeni iz odlučivanja u procesu privatizacije, već se ovaj proces sprovodi praktično bez ikakve javne kontrole, u isključivom interesu moćnih pojedinaca. Upravo iz ovog razloga, privreda Srbije je danas u kolapsu, a država je paralisana sistemskom korupcijom. Smatramo da se o izlasku iz ekonomske i političke krize ne može govoriti a da se prethodno ne sprovede decentralizacija odlučivanja o privredi i privatizaciji, a da je za sprovođenje decentralizacije neophodno uvažiti dosadašnja iskustva borbe radnika i malih akcionara u Srbiji protiv pljačke u privatizaciji, za opstanak njihovih preduzeća, imovine i radnih mesta. •

Iskustvo naših borbi protiv kršenja zakona i ugovora u privatizaciji, pokazalo je da je lokalna javnost mnogo više zainteresovana, a lokalna vlast tim više osetljiva za probleme radnika i malih akcionara u privatizaciji. U lokalnoj sredini, predstavnici vlasti su bliži građanima i dostupniji demokratskoj kontroli, pa se u velikom broju 152

slučajeva pokazalo da ih je lakše naterati da odlučuju u javnom interesu, a ne u interesu moćnika. Međutim, lokalna samouprava nema nikakav uticaj na odluke u procesu privatizacije, ili se njena uloga, kao i uloga radnika i malih akcionara, svodi na „pravo“ da daju neobavezujuće mišljenje. Da bi proces privatizacije ubuduće imao minimum demokratičnosti, neophodno je da se odgovornost za imovinu Republike Srbije u preostalim neprivatizovanim preduzećima oduzme od Agencije za privatizaciju i poveri lokalnim samoupravama, kao i da se gradovima i opštinama obezbede kapaciteti za izvršenje ovih nadležnosti, odnosno da im centralna vlast ne stvara prepreke, kako se ne bi desilo da lokalne samouprave umesto stvarnih ovlašćenja u privatizaciji zapravo dobiju samo gomilu problema sa kojima ne mogu da izađu na kraj. •

Još uvek postoji veliki broj preduzeća u Srbiji koja nisu privatizovana, kao i onih u kojima su ugovori o privatizaciji raskinuti, a koja imaju perspektivu. Ukoliko se njihova privatizacija nastavi po dosadašnjem modelu, šanse za opstanak su im onoliko dobre koliko se poklope sa interesima prljavog novca, špekulanata, uvozničkog lobija, i sličnih struktura koje čine „ekonomsku elitu“ u Srbiji. Drugim rečima, šanse su im gotovo nikakve ako se proces privatizacije ubuduće ne bude oslonio na interese onih koji od njih žive – radnika i malih akcionara. Da bi se sprečio nestanak onoga što je ostalo od privrede u Srbiji, neophodno je da se, tamo gde za to postoji interesovanje, a naročito u preduzećima gde je zahvaljujući borbi radnika i malih akcionara raskinut ugovor o privatizaciji sa nesavesnim vlasnicima, primeni model besplatne podele kontrolnog paketa akcija zaposlenima. Podsećamo javnost na pozitivno iskustvo „Jugoremedije“, gde su radnici i mali akcionari tri godine vodili upornu borbu protiv korupcije u privatizaciji. Sud je 2007. godine utvrdio da su u pravu i raskinuo ugovor o privatizaciji. Zahvaljujući činjenici da je „Jugoremedija“ privatizovana po zakonu koji je zaposlenima i penzionerima omogućio većinsko vlasništvo, mali akcionari ove kompanije bili su u prilici da, nakon što su dokazali istinu, preuzmu kontrolu nad upravljanjem i sami otklone milionsku štetu koju su „Jugoremediji“ naneli država i krupni kapital. „Jugoremedija“ svedoči da je kontrola zaposlenih i penzionera nad preduzećem realna šansa da se ono izbori za opstanak.

153

•

„Kiparski novac“ je jedan od najvećih generatora propadanja privrede u Srbiji. Ogromne količine novca sa off-shore računa iz „poreskih rajeva“ širom sveta i danas su pretežni deo sredstava koja se „investiraju“ u privredu Srbije. Naravno, ne radi samo o novcu „bivšeg režima“, već se preko kiparskih računa sada pere i novac iz privatizacione pljačke (do javnosti je stigao slučaj „Beograd filma“, koji svakako nije izuzetak). Stroga kontrola porekla kapitala koji se investira u privredu u Srbiji je prvi neophodan korak da se preseče „zakon spojenih sudova“ koji već dvadeset godina vlada našom zemljom – da nas najpre pokradu, ostave bez posla i imovine, a da zatim našim opljačkanim novcem „otvaraju nova radna mesta“. Naravno, drugi neophodan korak je sankcionisanje pljačke i obeštećenje opljačkanih. Tužbe i krivične prijave koje radnici i mali akcionari podnose zbog zloupotreba u procesu privatizacije se ili odbacuju, ili se po njima godinama ne postupa, ili se procesuiraju kad je prekasno da se spreči propadanje preduzeća. Na kršenju zakona ne može se stvarati vladavina prava. Zbog toga je neophodno utvrditi odgovornost za dvadesetogodišnju pljačku privrede u Srbiji, koja se najvećim delom odvijala kroz proces privatizacije. Šta se desilo u preduzećima u kojima je raskinut ugovor o privatizaciji? Da li je greška bila u kršenju zakona i ugovora, ili je greška u raskidu ugovora zbog kršenja zakona?

•

Pre više od pet meseci Evropska unija je naložila vlastima u Srbiji da preispitaju više od dvadeset slučajeva privatizacije u Srbiji u kojima postoje sumnje na korupciju. Među slučajevima koji su pobudili pažnju Brisela nalaze se i ona čiji su radnici i mali akcionari potpisnici ove platforme: „Jugoremedija“, „Šinvoz“, „Srbolek“ i „Prosveta“. Pet meseci nakon naloga iz Brisela, situacija u našim preduzećima još je gora nego što je bila, a jedno od retkih preduzeća koje još uvek radi, zahvaljujući činjenici da upravu kontrolišu mali akcionari, je zrenjaninska „Jugoremedija“. Zbog toga se poslednjih meseci pojačavaju policijski pritisci i medijska hajka protiv uprave „Jugoremedije“. Pola godine nakon pisma Evropske unije, odnos vlasti prema „Jugoremediji“ samo je još gori nego što je bio, i očigledno ide u pravcu uništenja fabrike i uklanjanja dokaza o kršenju zakona i o katastrofalnim posledicama koje je ono imalo na privredu Srbije. Vlast koja je napravila katastrofalne greške srljajući u privatizaciju, sada želi da uništi one koji su uspeli da prekinu bezakonje i isprave 154

tuđe greške. Koordinacioni odbor radničkih organizacija u Srbiji će tražiti podršku Evropske unije da se zaštiti ono što je postignuto u „Jugoremediji“ i da se ovo pozitivno iskustvo primeni i u drugim preduzećima koja još uvek nisu nestala u dvadesetogodišnjoj pljački. •

Urušavanje privrede u Srbiji dovelo je do potpune degradacije radničkih prava. Stalni radni odnos danas je privilegija, a pretežni deo radnika spada u najranjiviju grupu privremeno angažovanih. Ipak, naši zakonodavci u ovoj oblasti ignorišu stvaran život. Radnici koji nisu u stalnom radnom odnosu, u Srbiji se ne računaju prilikom utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih organizacija, što dovodi do toga da organizacija u koju su učlanjeni ne može da ih zaštiti. Drugim rečima, i oni privremeno angažovani radnici koji se usude da se učlane u sindikat, time samo ulaze u rizik da se zbog sindikalnog angažovanja zamere poslodavcu i ostanu bez posla. Zbog toga Koordinacioni odbor radničkih organizacija u Srbiji podržava inicijativu Sindikata novinara Srbije i zaposlenih u medijima da se propisi izmene tako da radnici koji nisu u stalnom radnom odnosu imaju jednako pravo na sindikalno predstavljanje.

•

Centralizacija procesa privatizacije u Srbiji predstavlja odjek ukupne centralizacije političkog života u Srbiji. Političke partije koje se poslednjih dvadeset godina smenjuju na vlasti, pretvorile su se u klike koje imaju potpuni monopol na političko delovanje i potpunu kontrolu nad institucijama. Uviđajući značaj decentralizacije političkog sistema, Koordinacioni odbor radničkih organizacija u Srbiji podržava inicijativu Stalne konferencije gradova i opština u Srbiji za izmenu izbornog zakona tako što će se odbornici u lokalnim parlamentima birati po većinskom sistemu. Realizacija ove inicijative bila bi prvi korak u razbijanju političkog monopola i partokratije u Srbiji.

Za Koordinacioni odbor radničkih organizacija,

Pokret za slobodu Udruženje Ravnopravnost iz Zrenjanina Udruženje Solidarnost iz Subotice Građansko-sindikalni front iz Vršca Sindikat novinara Srbije i zaposlenih u medijima Predstavnici radnika iz pojedinačnih preduzeća 155

Platforma Pokreta za slobodu za poljoprivrednu reformu Decembra 2011. Sve više sela nestaje sa mape Srbije i sve je manje stanovnika u njima. Rešenje tog problema – dok je još uvek moguće – donelo bi korist čitavom društvu. Seoskom stanovništvu treba omogućiti da sebi obezbedi pristojan život koji je ono, usled nepovoljnih životnih uslova, često prinuđeno da traži u gradu. U trenutku kada je samo manje od 2 miliona stanovnika Srbije zaposleno, treba poštovati činjenicu da seljaci sami sebi obezbeđuju zaposlenje - ne čekaju da to država uradi za njih. Dodeljivanjem subvencija, pomaganjem poljoprivredne delatnosti i većim ulaganjem u seosku infrastrukturu podstiče se opstanak seoskog stanovništva u selima i na socijalno prihvatljiv način sprečava uvećavanje gradske sirotinje, a time i nastanak haotičnih socijalnih nereda kakve sve češće viđamo u zapadnoevropskim državama. Seljačka udruženja i država treba da spreče eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava od strane multinacionalnih poljoprivrednih korporacija koje se bave poljoprivredom radi ličnog profita, zapošljavaju mali broj ljudi, a malim proizvođačima čine nelojalnu konkurenciju na domaćem i stranom tržištu. Poljoprivreda je strateška grana posebno važna u situaciji kada se široki slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom beznađu. Tokom devedesetih poljoprivreda se pokazala kao najvažnije egzistencijalno uporište stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne nestabilnosti. Nezavisnost u proizvodnji i plasmanu hrane veoma je važan element stabilnosti u zemljama u kojima su praktično svi ostali aspekti života dovedeni u pitanje. Srbija, na žalost, spada u takve zemlje. Međutim, dok je povoljan plasman prehrambenih proizvoda ozbiljno ugrožen monopolskom pozicijom maloprodajnih lanaca, monopolizacija poljoprivredne proizvodnje se još uvek može sprečiti. Poljoprivreda omogućava nastanak i razvoj industrije koja bi se zasnivala na preradi seoske primarne proizvodnje. Prerađivačka industrija povećava cenu proizvoda na svetskom tržištu i obezbeđuje dodatna radna mesta. Subvencije koje se dodeljuju stranim kompanijama koje u Srbiju dolaze u potrazi za jeftinom radnom snagom, treba uložiti u seoske, zadružne prerađivačke kapacitete. Subvencijama bi se sprečilo smanjenje površine obrađene zemlje a povećanjem te površine drastično bi se povećala zarada od izvoza. Dakle, iz državnog 156

budžeta bi za poljoprivredu morala da se izdvaja mnogo veća suma od dosadašnjih 2.5% a subvencije bi morale da se prošire i na voćarstvo i stočarstvo. Upravo iz tih razloga, Pokret za slobodu se zalaže za sistemsku reformu poljoprivrednog sektora, kako bi se unapredile mogućnosti proizvodnje i poboljšao socijalni položaj seoskih proizvođača. Učešće seljaka i radnika u donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, nakon što bi svi prethodni apeli institucijama bili odbačeni. Istovremeno, pokušali smo da stvorimo prostor za bolju političku artikulaciju problema sa kojima se suočavamo. Nedavnim povezivanjem sa evropskim i svetskim seoskim organizacijama na Konferenciji o suverenosti hrane održanoj u Austriji, na kojoj je prisustvovalo više od 400 delegata iz 34 evropske zemlje, dobili smo priliku da domaće probleme uporedimo sa problemima iz drugih zemalja, razmenimo iskustva i udružimo snage. Pokret za slobodu se pridružio Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje koji je pokrenulo više od 250 poljoprivrednika, iz 30 zemalja, 19. novembra, u državi Mali. Ovaj savez predvodiće seljaci, u saradnji sa širokim spektrom društvenih pokreta i organizacija. Savez je najavljen na zatvaranju međunarodne konferencije „Prekinimo otimanje zemlje“, koju su organizovali Nacionalna konfederacija seljačkih organizacija iz Malija, i Via Campesina, međunarodni seljački pokret. Otimanje zemlje je globalna pojava, bez presedana u obimu i brzini. U Maliju, u poslednjih par godina, vlada je investitorima iznajmila više od 800.000 hektara obradive zemlje, po tridesetogodišnjim, obnovljivim ugovorima. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30 miliona hektara bilo prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Zemljište o kojem je reč već je ustupljeno nacionalnim moćnicima, multinacionalnim i finansijskim fondovima, koji nastoje da profitiraju ili špekulišu služeći se industrijskim poljoprivrednim projektima, rudarstvom, proizvodnjom biogoriva, tržištem ugljenika, turizmom, velikim branama, itd. Ima onih koji opisuju ove otimačine zemlje kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese bivaju prebijani, zatvarani, čak i ubijani. 157

S obzirom na ozbiljnost situacije, poljoprivredne organizacije koje su se susrele u Maliju oformile su savez, da bi dale svoju podršku seljačkim zajednicama i ojačale ih u njihovoj borbi protiv te opasnosti. Usvojen je akcioni plan, uključujući, naročito, osnivanje nadzornog odbora za prikupljanje i razmenu konkretnih podataka o otimanju zemlje. Učesnici ove konferencije posvetili su se, kao gorućem pitanju, zajedničkom radu na okončanju otimanja zemlje. Na taj način, steći će se mogućnosti da istinske agrarne reforme i zemljišna politika budu implementirane na dobrobit farmerskih porodica, a agro-biznis bude smenjen seljačkom poljoprivredom, koja je jedini način da se garantuje suverenost hrane. U Srbiji je takođe u toku ukrupnjavanje zemljišnih površina u vlasništvu malog broja ljudi. Tokom privatizacije poljoprivrednih kombinata i zadruga tajkuni su za male pare dolazili do vlasništva nad velikom površinom plodne zemlje. U procesu privatizacije za hektar zemlje plaćali su vrlo često samo 500 evra. Četiri godine od stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju biće u prilici da to isto zemljište stranim kompanijama prodaju po ceni koja je 10 ili 100 puta veća (hektar plodnog zemljišta u Evropi dostiže i cenu između 50 i 80 hiljada evra). Privatizovani poljoprivredni kombinati i preduzeća odlaze u stečaj jer vlasnici nisu zainteresovani za proizvodnju već za preprodaju zemljišta ili za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. Na taj način, zemlja služi za stvaranje profita malog broja ljudi umesto da je zaštićena kao osnova društveno najpotrebnije privredne grane. Na selu živi polovina stanovništva Srbije, a trećina zaposlenih je u poljoprivredi. U okolnostima deindustrijalizacije i niskog nivoa industrijske proizvodnje, poljoprivredu i zemlju trebalo bi čuvati kao malo vode na dlanu. Pokret za slobodu će početkom sledeće godine ugostiti predvodnike seoskih pokreta iz zemalja koje su, u pogledu poljoprivrede, bile u sličnoj situaciji u kojoj se mi sada nalazimo. Pridružiće nam se i predstavnici međunarodnog pokreta Via Campesina. Nastavićemo razgovor i povezivanje započeto u junu 2010. na konferenciji ''Poljoprivredna reforma u Srbiji'', sa koje je objavljena knjiga Zemlja i sloboda. Pokušaćemo da dalje razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj. Pokret za slobodu

158

Platforma za poljoprivrednu reformu

usvojena od strane radničkih i seljačkih organizacija na konferenciji Pokreta za slobodu u selu Ljubiš na Zlatiboru 9-10. juna 2012. godine Problemi sa kojima se suočavamo u poljoprivredi vrlo su slični onima koji su uništili domaću industriju, stoga smatramo da je potrebno: •

Ostvariti što veću povezanost između radničkih i seljačkih organizacija u zajedničkom zalaganju za privrednu i poljoprivrednu reformu koje bi stvorile uslove za dobar i dostojanstven život sadašnjih i budućih generacija na ovim prostorima. Ustanoviti Koordinacioni odbor radničkih i seljačkih organizacija kao koaliciju lokalnih organizacija koje bi se na ravnopravan i demokratski način preko svojih predstavnika u Koordinacionom odboru zalagale za ostvarenje ciljeva koji su u opštem interesu radnika i seljaka. Nastaviti povezivanje sa međunarodnim organizacijama, kao što je međunarodni seljački pokret La Via Campesina, u cilju širenja zajedničke regionalne i globalne borbe i radi osnaživanja lokalnih organizacija i čitavog regionalnog radničko-seljačkog pokreta. Organizovati što češća okupljanja i savetovanja predstavnika radničkih i seljačkih organizacija okupljenih u Koordinacionom odboru radničkih i seljačkih organizacija. Lokalne organizacije što više demokratizovati kako bi čitav pokret imao što veći legitimitet u predstavljanju realnih interesa seljaka i radnika. Uspostaviti komunikaciju sa svim lokalnim organizacijama i udruženjima i pozvati ih da se priključe pokretu; aktivno pomagati stvaranje novih lokalnih radničkih i seljačkih organizacija. Formirati tim za kontinuirano promovisanje svih tačaka ove platforme. Napraviti bazu podataka o udruženjima, organizacijama i zadrugama zainteresovanih da učestvuju u borbi za poljoprivrednu reformu.

•

Založiti se za sistemsku poljoprivrednu reformu koja bi dugoročno rešila probleme na koje seljaci svake sezone skreću pažnju protestima. Do sada je Vlada Republike Srbije na probleme u poljoprivredi 159

reagovala kratkoročnim uredbama koje su donošene usred proizvodne sezone, što je unosilo neizvesnost među proizvođače po pitanju subvencija, plasmana proizvoda i otkupne cene. Prema poljoprivredi se treba odnositi planski i strateški; potrebno je da Skupština Srbije usvoji dugoročnu strategiju koja bi poštovala glas i potrebe seljaka. •

Zahtevati ograničenje uvoza poljoprivrednih proizvoda koji se u dovoljnoj količini proizvode na teritoriji Republike Srbije. Uvoz jeftine hrane iz bogatih zemalja obara cenu hrane na domaćem tržištu pa su lokalni mali proizvođači prinuđeni da hranu prodaju ispod cene koštanja, ako uopšte uspeju da je prodaju. Takva situacija ih onemogućava da nastave sa proizvodnjom i žive od svog rada, što uništava lokalnu proizvodnju hrane. Potrebno je podsticati modele direktne veze između potrošača i proizvođača hrane na lokalnom nivou, kako bi se pomogla lokalna proizvodnja hrane a kupcima omogućio uvid u način proizvodnje hrane. Na taj način izbegava se i monopol na tržištu koji drže veliki prodajni i distributivni centri. Osim toga, pojave zaraznih bolesti pokazuju da prevelik broj posrednika između proizvođača i potrošača dovodi do plasmana nezdrave i zaražene hrane, pri čemu je teško ući u trag izvoru zaraze.

•

Zahtevati ograničenje prava svojine nad poljoprivrednim zemljištem na 100 hektara u slučaju fizičkih lica i udela fizičkih lica u pravnom licu. Pri izdavanju državnog zemljišta u zakup, prednost moraju imati lokalni poljoprivrednici i lokalne poljoprivredne zadruge. Onemogućiti prodaju poljoprivrednog zemljišta fizičkim licima koja nemaju prebivalište u opštini u kojoj se zemljište nalazi, kao i pravnim licima koja ta fizička lica osnivaju. U skladu sa tim, ukinuti članove Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji omogućavaju prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim fizičkim licima po isteku četvrte godine od stupanja na snagu Sporazuma, dakle od 2016. godine. Sprečiti preotimanje zemljišta privatizacijom i jeftinom kupovinom od strane velikih agrobiznis kompanija koje interesuje samo profit i tržišna špekulacija.

•

Zahtevati poboljšanje uslova za osnivanje zadruga, jer je preduslov opstanka sela i razvoja poljoprivrede udruživanje poljoprivrednika u udruženja i zadruge, na novim principima i sa jasno definisanim 160

pravima i obavezama članova i zadrugara. Usvojiti Zakon o zadrugama u skladu sa EU ali uz uvažavanje specifičnosti domaće privrede. •

Obnoviti Poljoprivredne kombinate i zadruge koji su uništeni privatizacijom. Poljoprivredni kombinati su zaokružene ekonomske celine koje objedinjuju i proces proizvodnje i prerade i plasmana na tržište, dakle preduzeća koja u potpunosti mogu da podrže obnovu poljoprivrede kao strateške privredne grane.

•

Stvoriti javna preduzeća koja bi upravljala hladnjačama, skladištima i preradom poljoprivrednih proizvoda, kako bi se sprečili eksploatacija i ucenjivanje poljoprivrednih proizvođača od strane otkupljivača i preprodavaca.

•

Zahtevati ograničenje marži na repromaterijal i sve inpute u poljoprivrednoj proizvodnji nalik na nedavno ograničenje marži na osnovne životne namirnice.

•

Nastaviti borbu protiv proizvodnje genetski modifikovane hrane i suprotstaviti se kontinuiranom lobiranju za izmenu zakona protiv proizvodnje GMO. Zahtevati bolju kontrolu uvezenih proizvoda po pitanju prisustva GMO.

•

Zahtevati stvaranje isturenih odeljenja Poljoprivrednog fakulteta u manjim lokalnim zajednicama. Podsticati razvoj ekološke, organske poljoprivrede i opstanak odnosno povratak mladih na selo. Edukaciju o ekološkoj poljoprivredi uvesti u osnovnoškolski obrazovni program.

•

Zahtevati usvajanje bolivijskog Zakona o majci zemlji koji prirodi dodeljuje podjednaka prava kao i ljudima, radi očuvanja zemlje od uništenja i zagađivanja. Tim zakonom prirodi se dodeljuje pravo na život i postojanje, pravo na vitalni ciklus bez ljudskog uticaja, pravo na čistoću vazduha i vode, pravo da se elementi i struktura prirode ne menja genetski, pravo da se na prirodu ne utiče velikim mega-razvojnim projektima koji uništavaju balans ekosistema i svog života u njemu.

Koordinacioni odbor radničkih i seljačkih organizacija 161

162

Otpor otimanju zemlje

164

Pokretanje međunarodnog saveza protiv otimanja zemlje Novembar 2011. Više od 250 poljoprivrednika, iz 30 zemalja, pokrenulo je međunarodni savez protiv otimanja zemlje, 19. novembra, u Selingveu, država Mali. Ovaj savez predvodiće seljaci, u saradnji sa širokim spektrom društvenih pokreta i organizacija. Pokret za slobodu se takođe pridružio ovoj inicijativi. Međunarodni savez protiv otimanja zemlje najavljen je na zatvaranju međunarodne konferencije „Prekinimo otimanje zemlje“, koju su organizovali Nacionalna konfederacija seljačkih organizacija iz Malija, i Via Campesina, međunarodni seljački pokret. Otimanje zemlje je globalna pojava, bez presedana u obimu i brzini. U Maliju, u poslednjih par godina, vlada je investitorima iznajmila više od 800.000 hektara obradive zemlje, po tridesetogodišnjim, obnovljivim ugovorima. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30 miliona hektara bilo prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Zemljište o kojem je reč 165

već je ustupljeno nacionalnim moćnicima, multinacionalnim i finansijskim fondovima, koji nastoje da profitiraju ili špekulišu služeći se industrijskim poljoprivrednim projektima, rudarstvom, proizvodnjom biogoriva, tržištem ugljenika, turizmom, velikim branama, itd. Ima onih koji opisuju ove otimačine zemlje kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese bivaju prebijani, zatvarani, čak i ubijani. S obzirom na ozbiljnost situacije, poljoprivredne organizacije koje su se susrele u Maliju oformile su savez, da bi dale svoju podršku seljačkim zajednicama i ojačale ih u njihovoj borbi protiv te opasnosti. Usvojen je akcioni plan, uključujući, naročito, osnivanje nadzornog odbora za prikupljanje i razmenu konkretnih podataka o otimanju zemlje. Učesnici ove konferencije posvetili su se, kao gorućem pitanju, zajedničkom radu na okončanju otimanja zemlje. Na taj način, steći će se mogućnosti da istinske agrarne reforme i zemljišna politika budu implementirane na dobrobit farmerskih porodica, a agro-biznis bude smenjen seljačkom poljoprivredom, koja je jedini način da se garantuje prehrambeni suverenitet. Međunarodnoj inicijativi za borbu protiv otimanja zemlje pridružio se i Pokret za slobodu. U Srbiji je takođe u toku ukrupnjavanje zemljišnih površina u vlasništvu malog broja ljudi. Tokom privatizacije poljoprivrednih kombinata i zadruga tajkuni su za male pare dolazili do vlasništva nad velikom površinom plodne zemlje. U vlasništvu samo četvorice tajkuna nalazi se više od 100.000 hektara zemljišta. U procesu privatizacije za hektar zemlje plaćali su vrlo često samo 500 evra. Četiri godine od stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju biće u prilici da to isto zemljište stranim kompanijama prodaju po ceni koja je 10 ili 100 puta veća (hektar plodnog zemljišta u Evropi dostiže i 50-80.000 evra). Privatizovani poljoprivredni kombinati i preduzeća odlaze u stečaj jer vlasnici nisu zainteresovani za proizvodnju već za preprodaju zemljišta ili za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. Na taj način, zemlja služi za stvaranje profita malog broja ljudi umesto da je zaštićena kao osnova društveno najpotrebnije privredne grane. Na selu živi polovina stanovništva Srbije, a trećina zaposlenih je u poljoprivredi. U okolnostima deindustrijalizacije i niskog nivoa industrijske proizvodnje, poljoprivredu i zemlju bi trebalo čuvati kao malo vode na dlanu.

166

Deklaracija evropskih seljačkih pokreta

usvojena u Kremsu, u Austriji, avgusta 2011.

Pripadnici različitih evropskih seljačkih pokreta i organizacija susreli su se 16-21. avgusta u Kremsu, u Austriji, kako bi usvojili zajedničku politiku borbe za pravedniji prehrambeni sistem. Na poziv organizatora, Pokret za slobodu je sastavio delegaciju koja je predstavljala Srbiju na ovom skupu na kojem je prisustvovalo više od 400 ljudi iz 34 evropske zemlje. Tom prilikom usvojena je sledeća zajednička deklaracija:

Prehrambeni suverenitet u Evropi ODMAH!

Stanovnici Evrope upravo doživljavaju strukturalno prilagođavanje koje je do sada bilo nametano stanovnicima drugih regiona, posebno na globalnom Jugu; sve isključivo u cilju očuvanja kapitalizma i onih koji od njega imaju korist (privatne banke, investicione grupe i transnacionalne korporacije). Po svemu sudeći, ove anti-socijalne mere postaće u bliskoj budućnosti ozbiljnije 167

i opsežnije. Prve opšte mobilizacije za odbacivanje ekonomskih i vladajućih sistema koji su nas dovde doveli, počele su, i mi pružamo – kreativno i energično – odgovor evropskih socijalnih pokreta radi suprotstavljanja modelu globalne poljoprivrede koji predstavlja jasan odraz kapitalističkog sistema koji ga je stvorio. Prehrambeni sistemi svedeni su na model industrijalizovane poljoprivrede koju kontroliše nekolicina transnacionalnih korporacija s malom grupom krupnih preprodavaca. Taj je model osmišljen radi stvaranja profita i stoga ne uspeva da ispuni svoje obaveze. Umesto da se posveti proizvodnji hrane koja je zdrava, pristupačna i korisna, on se sve više usmerava na proizvodnju sirovina kao što su agrogorivo, stočna hrana ili roba proizvedena na plantažama. S jedne strane, taj je model naneo ogroman gubitak poljoprivrednim gazdinstvima i ljudima koji od njih žive, dok, s druge strane, promoviše način ishrane koji je štetan i koji sadrži nedovoljno voća, povrća i žitarica. Ovaj industrijski model proizvodnje zavisan je od ograničenih fosilnih goriva i upotrebe hemikalija; ne prepoznaje ograničenost prirodnih bogatstava kao što su zemlja ili voda; odgovoran je za drastične gubitke u bioraznovrsnosti i plodnosti zemljišta; doprinosi klimatskim promenama; prisiljava hiljade ljudi da se bave poslovima na kojima im se osnovna prava ne uvažavaju i vodi pogoršanju radnih uslova za poljoprivrednike i radnike, posebno migrante. Odaljava nas još više od toga da se prema prirodi odnosimo s poštovanjem i prema načelu održivosti. Eksploatisanje i tretiranje zemlje na takav način temeljni je uzrok seoskog siromaštva i gladi za preko milijardu ljudi na planeti (kao što je sada slučaj na Rogu Afrike). Osim toga, izaziva prisilnu migraciju stvarajući viškove industrijski proizvedene hrane, koja završava na otpadu ili u prodaji po sniženim cenama, uništavajući tako lokalnu proizvodnju. Ovakva situacija rezultat je prehrambene, finansijske, trgovinske i energetske politike, koju naše vlade, Evropska Unija (posebno kroz njenu Zajedničku poljoprivrednu politiku), multilateralne i finansijske institucije, kao i transnacionalne korporacije, nameću. Primeri uključuju politiku deregulacije i liberalizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i špekulacije na tržištu hrane. Promena smera ovog disfunkcionalnog prehrambenog sistema biće moguće samo potpunim preusmeravanjem prehrambenih i poljoprivrednih politika i praksi. Od velike je važnosti da se prehrambeni sistem preoblikuje prema principima prehrambenog suvereniteta, posebno u Evropi, i da se to uradi odmah. Zbog toga se više od 400 ljudi iz više od 34 evropske zemlje, od Atlantika do Urala i Kavkaza, i od Arktika do Mediterana, uz internacionalne predstavnike 168

iz različitih socijalnih pokreta i organizacija, susrelo 16-21. avgusta u austrijskom gradu Kremsu kako bi napravili korak napred u razvoju evropskog pokreta za prehrambeni suverenitet. Nastavljamo graditi na temelju Deklaracije Nyeleni 2007: Foruma za prehrambeni suverenitet, koji je reafirmisao međunarodni okvir za prehrambeni suverenitet – pravo naroda da demokratski utvrde sopstvene prehrambene i poljoprivredne sisteme bez nanošenja štete drugim ljudima ili okruženju. Brojna iskustva i prakse koja već postoje ovde i sada, na lokalnom, regionalnom i evropskom nivou, zasnovana su na prehrambeni suverenitet i demonstriraju kako ona može da bude realizovana. Mi smo ljudi koji dele vrednosti zasnovane na ljudskim pravima. Zahtevamo slobodu kretanja ljudi, a ne slobodnu cirkulaciju kapitala i robe koji doprinose destrukciji životne sredine i time mnoge ljude prisiljavaju na migraciju. Naš cilj je saradnja i solidarnost nasuprot nadmetanju. Mi se posvećujemo ponovnom uspostavljanju demokratije: svi ljudi bi trebalo da budu uključeni u sva pitanja od javnog interesa i u stvaranje javne politike, zajedno odlučujući o načinu na koji ćemo da organizujemo naš prehrambeni sistem. To zahteva stvaranje demokratskog sistema i procesa, bez nasilja i korporativnih uticaja, a zasnovanog na jednakim pravima i rodnoj ravnopravnosti, što će voditi i ka ukidanju patrijarhata. Mnogi među nama su mladi ljudi koji predstavljaju budućnost našeg društva i naših borbi. Pobrinućemo se da naša energija i kreativnost osnaže naš pokret. Da bi to uradili moramo da budemo uključeni u proizvodnju hrane i integrisani u sve strukture i donošenje odluka. Uvereni smo da je prehrambeni suverenitet ne samo korak napred prema promeni našeg prehrambenog i poljoprivrednog sistema, već i prvi korak prema dalekosežnijim promenama u našem društvu. Zbog toga se posvećujemo borbi za:

Promenu načina proizvodnje i konzumacije hrane

Težimo fleksibilnom prehrambenom proizvodnom sistemu koji omogućava zdravu i sigurnu hranu za sve stanovnike Evrope, dok istovremeno čuvamo biodiverzitet, prirodne resurse i životinje. To zahteva ekološke modele proizvodnje i ribarstva kao i mnoštvo malih proizvođača, baštovana i ribara koji proizvode lokalnu hranu kao osnovu prehrambenog sistema. U ovim sistemima borimo se protiv upotrebe GMO i negujemo i obnavljamo široku raznovrsnost ne-GMO semena i stočnih vrsta. Promovišemo održive i raznovrsne prehrambene kulture, posebno konzumaciju visoko kvalitetne lokalne i sezonske hrane, uz što manju preradu hrane. Ovo podrazumeva 169

manju konzumaciju mesa i životinjskih proizvoda, koji bi trebalo samo lokalno da se proizvode koristeći lokalnu ne-GM stočnu hranu. Angažujemo se u obnavljanju i promovisanju prerade hrane kroz obrazovanje i deljenje veština.

Promenu načina distribucije hrane

Težimo decentralizaciji prehrambenih lanaca, promovišući raznovrsna tržišta zasnovana na solidarnosti i pravednim cenama, kao i na kratkim lancima snabdevanja i intenzivnijim odnosima između proizvođača i potrošača u lokalnim prehrambenim mrežama kako bi se suprotstavili širenju i moći supermarketa. Želimo da omogućimo ljudima da razviju svoje sopstvene sisteme distribucije hrane i omoguće poljoprivrednicima da proizvode i prerađuju hranu za svoje sopstvene zajednice. Ovo zahteva podržavajuća pravila za bezbednost hrane i lokalnu prehrambenu infrastrukturu za male poljoprivredne proizvođače. Takođe nastojimo da hrana koju proizvodimo bude dostupna svim ljudima u društvu, uključujući i one sa malim ili nikakvim prihodima. Vrednovanje i poboljšanje radnih i društvenih uslova u prehrambenim i poljoprivrednim sistemima Borimo se protiv eksploatacije i degradacije radnih i socijalnih uslova, za prava svih žena i muškaraca koji proizvode hranu, kao i za prava sezonskih i migrantskih radnika, radnika u prerađivačkim, distributivnim i maloprodajnim sektorima. Težimo javnoj politici koja poštuje socijalna prava, postavlja visoke standard i javno finansiranje uslovljava njihovom implementacijom. Društvo mora više vrednovati prehrambene proizvođače i radnike u našem društvu. To podrazumeva i pristojne životne prihode. Težimo stvaranju širokih saveza među svim ljudima koji rade u prehrambenom sistemu.

Povraćaj prava na zajednička bogatstva

Protivimo se i borimo protiv komodifikacije, finansijalizacije i patentiranja našeg zajedničkog prirodnog bogatstva kao što su: zemlja, seme tradicionalnih i kultiviranih sorti, stočne i riblje vrste, drveća i šume, voda, atmosfera i znanje. Pristup navedenim bogatstvima ne bi trebalo da bude uslovljen tržištima i novcem. U upotrebi zajedničkih resursa, mora da osiguramo realizaciju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, kako bi društvo u celini napredovalo. Takođe zahtevamo odgovornost i održivo korišćenje zajedničkog bogatstva i poštovanje prava majke zemlje. Našim bogatstvima bi trebalo da se rukovodi kolektivno uz demokratsku društvenu kontrolu.

170

Promenu javne politike koja upravlja našim prehrambenim i poljoprivrednim sistemima Naša borba podrazumeva promenu javne politike i vladajućih struktura koji upravljaju našim prehrambenim sistemima – od lokalnog do nacionalnog, evropskog i globalnog nivoa – i delegitimisanje korporativne moći. Javne mere moraju biti usklađenje, komplementarne i da promovišu i štite prehrambene sisteme i kulture. One moraju biti zasnovane na pravu na hranu, da iskorene glad i siromaštvo, osiguraju ispunjenje osnovnih ljudskih potreba, i doprinesu klimatskoj pravdi – u Evropi i globalno. Potreban nam je pravni okvir koji garantuje stabilne i pravedne cene za proizvođače hrane, promoviše poljoprivredu koja ne uništava prirodnu sredinu, spoljašnje troškove uračunava u cenu hrane i sprovodi zemljišnu reformu. Ove mere bi rezultirale u povećanju broja poljoprivrednika u Evropi. Javne mere moraju biti osmišljene uz pomoć društveno odgovornog istraživanja da bi se postigli gore navedeni ciljevi. One mora da osiguraju zabranu špekulacije hranom i zaštitu postojećih lokalnih ili regionalnih prehrambenih sistema i prehrambenih kultura – dampingom ili otimanjem zemlje u Evropi, posebno u Istočnoj Evropi, ili na globalnom Jugu. Težimo izgradnji nove politike za prehrambeni suverenitet u Evropi koja bi upravljala poljoprivredom, hranom, semenom, energijom i tržišnom politikom, a koja bi bila internacionalno zasnovana. Ona posebno mora da uključi: drugačiju Zajedničku poljoprivrednu i prehrambenu politiku, ukidanje Direktive EU o biogorivima i globalno upravljanje međunarodnom trgovinom poljoprivrednih proizvoda unutar FAO-a a ne unutar STO. Pozivamo narode i socijalne pokrete u Evropi da se zajedno sa nama uključe u borbu za preuzimanje kontrole nad našim prehrambenim sistemima i da izgradimo pokret za prehrambeni suverenitet u Evropi odmah!

171

172

Zemljišni maksimumi: obuzdavanje otimača zemlje ili uprošćavanje debate? U poslednjih nekoliko godina, vlade, zakonodavci i politička elita brojnih zemalja pokušavali su da stišaju gnev i debatu oko otimanja zemlje postavljajući zakonska ograničenja za strane direktne investicije. Ta ograničenja javljaju se u raznim formama: U nekim zemljama, vlade propisuju maksimume obrađene zemlje koju mogu prisvojiti stranci. Argentina i Brazil nedavno su krenuli tim smerom. Pre no što je napustio svoj položaj, predsednik Lula naložio je svojoj stranci i državnom tužiocu da pronađu način kako da ograniče pristup obrađenoj zemlji strancima u Brazilu. Kristina Kirhner inicirala je sličan proces u Argentini, što je rezultiralo potpisivanjem novog zakona u roku od godinu dana. U oba slučaja, namera je bila da se postavi ograničenje količine poljoprivrednog zemljišta koje mogu posedovati strani investitori, kao način da se ublaži rastuća ozlojeđenost zbog otuđenja zemlje i gubitka suvereniteta. U drugim zemljama politički lideri uvode zabrane prisvajanja zemlje strancima. Predsednik Mađarske nedavno je preko parlamenta doneo ukaz kojim se propisuje da strancima neće biti dozvoljena kupovina zemlje kad moratorijum na prodaju zemlje strancima bude ukinut 2014. Mađarskoj je, kao i mnogim drugim istočno evropskim zemljama koje su pristupile Evropskoj Uniji, bio dodeljen tranzicioni period pre nego što bi morala da otvori svoje trenutno zatvoreno zemljišno tržište evropskim investitorima. Kako se taj period bliži svom kraju, mađarska vladajuća konzervativna stranka očigledno nastoji da nađe način da zadrži bogatstvo koje se može ekstrahovati iz mađarskog plodnog poljoprivrednog zemljišta za sebe. U Latinskoj Americi, urugvajska vlada raspravlja o tome da li da zabrani „javne“ strane investitore, tj. zemljišne ugovore koji uključuju strane vlade, suverene fondove bogatstva ili državna preduzeća. Na drugim mestima uvode se druge vrste restrikcija. U Alžiru, gde država poseduje veći deo zemlje, nedavno je usvojen novi zakon kako bi se uvelo više privatnog vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem. Strancima, međutim, neće biti dopušteno da stiču obradivu zemlju, osim kao manjinski akcionari u partnerstvu sa domaćim firmama. Ista vrsta ograničenja bila je 173

uključena u zemljišni zakon Demokratske Republike Kongo 2012. Da ograniče špekulaciju, neke vlade ili zakonodavstva nameću uslove za korišćenje zemlje (npr. ako se u određenom vremenskom roku ne ostvari proizvodnja na zemlji, gubi se pravo na nju). Očigledno, situacija se razlikuje od zemlje do zemlje. Neki lideri i političke grupe reaguju posebno – i ponekad vrlo naprasito – na rastući broj krupnih zemljišnih poslova u kojima se, iz ovog ili onog razloga, stranci vide kao naročiti problem. Drugi pokušavaju da se suoče sa širim spektrom problema u vezi sa zemljom – ne samo sa otimanjem zemlje već i sa zemljišnom koncentracijom, pitanjima njene upotrebe, sistemima registracije i procenjivanja svojine – kroz više holističke zemljišne zakone, uključujući propise u stočarstvu i zemljoradnji. Restrikcije stranih investicija u zemlju izgleda da se direktno sukobljavaju sa neoliberalnom doktrinom, onakvom kakvu promovišu zapadne vlade i međunarodne finansijske institucije u poslednjih par decenija. Na kraju krajeva, većina bilateralnih investicionih ugovora i investicione odredbe takozvanih sporazuma o slobodnoj trgovini počivaju na konceptu „nacionalnog tretmana“ – na ideji da strane investitore treba tretirati isto kao i domaće, bez ikakve diskriminacije. Ovi potezi, iako ne široko rasprostranjeni, čini se kao da zanemaruju taj princip.

Zašto takve restrikcije mogu biti nedelotvorne

Ali, hoće li takve restrikcije išta promeniti, naročito za sitne proizvođače hrane koji se bore da prehrane svoje porodice i zajednice? To je malo verovatno, iz više razloga. Na primer, 2010. kineska prehrambena kompanija Čongking žito grupa pokušala je da ugovori kupovinu 100,000 hektara obrađene zemlje u Bahiji za proizvodnju soje za kinesko tržište. Oni su se očigledno našli u neprilici, kako su razgovori o ograničenju dostupnosti zemlje strancima uzeli maha u Brazilu, i promenili svoj pristup. Sporazumeli su se sa lokalnim vlastima da umesto planirane kupovine ulože svoj novac u lokalni agro industrijski kompleks, i osnovali objekte za skladištenje i drobljenje uz mogućnost otkupa soje sa 200,000 hektara namenskog poljoprivrednog zemljišta. Na taj način ČŽG nije nikoga fizički oterala sa zemlje, ali je ostvarila u suštini isti rezultat: brazilski farmeri prinuđeni su da proizvode soju za izvoz za ovu jednu kompaniju u značajnom vremenskom periodu. Vlasništvo naspram zakupa: U mnogim slučajevima, utvrđene restrikcije primenjuju se samo na kupovinu zemlje. Investitori se mogu lako preorjentisati na druge forme kontrole nad zemljom za svoje projekte, kao što 174

su zakupi ili koncesije. Za mnoge zajednice, međutim, u tome nema razlike. Kompanija koja dobija 99-ogodišnji zakup nad vašom teritorijom ili zemljištem, naročito bez vašeg eksplicitnog i direktnog pristanka, ima isti efekat kao i kompanija koja bi kupila tu zemlju – to je podjednako uzurpacija. Čak i kad i ako dođe do nekog pristanka, dugoročni zakup koji se može protezati i kroz nekoliko generacija života jedne zajednice, ima isti uticaj kao i trajni prenos vlasništva. Političari se samo igraju rečima, tvrdeći da se suočavaju s problemom (ograničavajući vlasništvo) kad to zapravo ne čine (dopuštajući dugoročne zakupe). Stranci se mogu skrivati iza sunarodnika: Ovo je dobro poznati trik, koji se javlja pod raznim imenima i u raznim varijantama širom sveta. Gde je strancima – bilo pojedincima ili pravnim licima – zabranjeno da poseduju zemlju, oni se mogu prosto sakriti iza domaćih aktera. Lokalna kompanija ili građanin mogu poslužiti kao legalna fasada ili potpisnik ugovora, dok se iza kulisa sastavljaju drugi dokumenti koji pokazuju da novac i vlasništvo zaista prebivaju kod nekog drugog. Za krupnije poslove, strane kompanije mogu otvoriti domaće podružnice ili školjka firme, ili ući u zajedničko ulaganje sa domaćim kompanijama i pojaviti se kao nacionalni entitet. Takve prakse su široko rasprostranjene, od Tajlanda (gde ih zovu kandidatski sistem) do Brazila (gde se fasadno preduzeće zove pomorandža). Te prakse nisu nužno nezakonite, ali na osnovu njih se već može zaključiti da zakoni koji se obračunavaju sa „stranim“ vlasništvom neće imati neki veliki uticaj. Direktno otimanje zemlje može ustupiti mesto indirektnom otimanju zemlje: Pametni investitori koji se osećaju ugroženi nastupajućim restrikcijama stranih direktnih investicija u zemlju mogu promeniti strategiju i preći na druge modele kontrole zemljišta ili resursa. U Argentini, druga kineska grupa, Hejlongđang Bejdahuang poslovno trgovinska grupa državnih farmi, primenila je sličan pristup 2010. Guverner Rio Negra potpisao je sporazum sa kineskom grupom obećavajući im 20,000 hektara „nekorišćene“ zemlje na 20-ogodišnji zakup plus pristup dodatnim 235,000 hektara koje drže privatni farmeri. Plan je bio da Bejdahuang ugovori dugoročna ekskluzivna prava na farmersku proizvodnju, ne otkupljujući niti iznajmljujući njihovu zemlju. Bilo da su formulisane kao ugovorna proizvodnja ili uzgajivačke šeme, ove prikrivenije forme otimanja zemlje još uvek odvraćaju zemlju od služenja lokalnim planovima i potrebama zajednica – ponekad i na vrlo dugo vreme. U drugim, pak, slučajevima, zakonske restrikcije za strance zaobilaze se ponovnim zoniranjem ili reklasifikacijom zemljišta, ili komadanjem 175

zemljišnih transakcija u manje poslove koji prolaze ispod radara regulatora. Opet, forme otimanja zemlje mogu se menjati da bi se uskladile sa zakonom, ali neto efekat je isti. Restrikcije investicija mogu izopačiti debatu: U mnogim slučajevima vidimo da tamo gde politička elita nastoji da uvede ograničenja stranim investitorima kao način da suzbije otimanje zemlje – obično uz mnogo nacionalističkog i pro-suverenitetskog žara – ona debatu zapravo svodi na nacionalnom nivou na parolu „strano = loše“, zaobilazeći fundamentalnije pitanje o tome koja vrsta poljoprivrede, bezbednosti hrane ili seoske strategije preživljavanja biva promovisana i podržavana. Sve što se time postiže jeste ocrnjivanje nekolicine aktera u predstavi „činjenja nečega“, dok u stvari sve druge strukturne predrasude u usmerenju poljoprivrede te zemlje mogu ostati netaknute! Rizično je, dakle, dopustiti da pitanje stranih investitora postane glavni fokus problema.

Zaključak

Otimanje zemlje postalo je strukturna kuga našeg vremena uz podjednako važne i sa njim povezane procese kakvi su rastuća koncentracija zemljišta i druge forme otimanja resursa. Ograničavanje stranih direktnih investicija u zemlju nije samo po sebi loša stvar. Ali, kao što smo mogli videti iz manjkavih pokušaja u par zemalja do sad, bolje bi bilo primeniti više holistički pristup i osmisliti novu zemljišnu politiku unutar jednog opsežnijeg preinačenja poljoprivrednih i seoskih razvojnih strategija koje bi obuhvatale stvarne programe agrarne reforme orjentisane ka prehrambenom suverenitetu. U suprotnom, možemo samo nastaviti da postižemo površne opravke bremenite rupama u zakonu, perverznim efektima i ekstremno uskim debatama koje podižu reputaciju političara ali ne rešavaju zaista nijedan problem lokalnih zajednica na terenu. U aneksu, daćemo kratki prikaz oblika koje poprimaju restrikcije protiv inostranog otimanja zemlje u raznim delovima sveta.

176

Aneks: Državne restrikcije prisvajanja obradive zemlje od strane stranaca Alžir – zabrana Alžir je reformisao svoje zemljišne zakone 2010. kako bi omogućio privatni zakup poljoprivredne zemlje, čiji najveći deo pripada državi. Stranci, međutim, ne mogu posedovati poljoprivredno zemljište. Oni se mogu udružiti s Alžircima kako bi zajednički zakupili zemlju, ili direktno investirali najviše do 49 procenata kapitala krupnih poljoprivrednih projekata, i uključili se po mogućstvu u ugovorni uzgoj. To je situacija slična novim pravilima usvojenim u Demokratskoj Republici Kongo.

Argentina – maksimum + bezbednosne granice U decembru 2011, sledeći inicijativu pokrenutu od predsednice Kristine Kirhner, velika većina kongresa usvojila je Nacionalni zakon br. 26737. Zakon utvrđuje nacionalni maksimum: stranci ne mogu posedovati više od 15 procenata obrađenog zemljišta države. On takođe propisuje da strani investitori i kompanije iz bilo koje date zemlje ne mogu posedovati više od 30 procenata tog iznosa, dok individualne kompanije ili investitori ne mogu posedovati više od 1000 hektara ponaosob. Stranci ne mogu posedovati zemlju unutar bezbednosne granice uz državnu granicu ili uz krupna stalna vodena tela, kaže zakon. Pored toga, on utvrđuje da se kod bilateralnih investicionih sporazuma, čija je Argentina jedna stranka, sticanje seoske zemlje ne može smatrati “investicijom” zato što je zemlja ne-obnovljivi prirodni resurs obezbeđen od strane zemlje domaćina.

Australija – krupni poslovi podvrgnuti proveri U Australiji, pitanje stranih investitora koji stiču kontrolu nad obradivom zemljom postalo je predmet žestoke rasprave u poslednjih par godina, pri čemu ankete pokazuju da su četiri od pet australijanaca protiv toga. Trenutno samo najveći zemljišni poslovi – oni sa vrednošću procenjenom na 244 miliona AU$ (252 miliona US$) i više – zahtevaju dozvolu Nadzornog odbora stranih investicija. Sve manje od toga prolazi neregistrovano i neregulisano. Neka farmerska udruženja zahtevaju da se prag nadzora spusti na 5 miliona AU$ (5.3 miliona US$). Zeleni i druge političke partije podržavaju predlog za uvođenje moratorijuma za strane investitore koji kupuju australijsku obradivu zemlju sem ako dati poslovi ne prolaze test „nacionalnog interesa“, dokazujući na taj način da njihova pozicija nije ksenofobna. Oktobra 2012. vlada je najavila da će – kako bi povećala transparentnost, a sledeći 177

primere Kvinslenda, SAD i Argentine – formirati registar stranih vlasnika australijske obradive zemlje zasnovan na nacionalnom savetu.

Benin – maksimum Beninski zakonodavci raspravili su i usvojili novi zemljišni zakon u januaru 2013. Predlog vlade bio je pripremljen uz podršku Korporacije milenijumskog izazova vlade SAD, i predstavljen parlamentu u oktobru 2012. On je u početku propisivao da stranci stacionirani u Beninu mogu iznajmiti ili uzeti pod dugoročni zakup (do 50 godina, neobnovljivo) obradivu zemlju podložnu kvantitativnom ograničenju. Predlog je postavio granicu na 1,000 hektara po osobi, bila ona fizičko ili pravno lice. Građanske društvene grupe, predstavljene kroz masovni „Savez za sporazumni i socijalno pravedni zemljišni zakon“, zahtevale su da se strancima zabrani dobijanje prava na zemlju i da se maksimum spusti na 50 hektara po individui i 100 hektara za udruženja. Konačni tekst odobren od parlamenta nije izmenjen po tom pitanju: zemljišni poslovi koji uključuju više od 2 hektara zahtevaće autorizaciju (u rasponu od lokalnih okruga do nacionalnog nivoa, zavisno od površine date oblasti), uz maksimalno ograničenje od 1,000 hektara ukupnog poseda u zemlji po investitoru. Novi propis takođe postavlja izvesne uslove za korišćenje zemlje, kako bi pomogao borbu protiv špekulacija i promovisao održivi razvoj. On nalaže da zakupi i koncesije moraju biti povezani sa razvojnim projektima koji poštuju ekološku ravnotežu i doprinose zaštiti životne sredine i bezbednosti hrane. Od tih projekata očekuje se da budu odobreni i nadzirani od lokalnih ili opštinskih vlasti.

Bolivija – javno zabranjeno, privatno dozvoljeno Stranci u Boliviji ne mogu prisvojiti državnu zemlju, ali mogu steći privatno zemljište. Zahteva se lokalno prebivalište, a zemljišna prava zaštićena su međunarodnim investicionim sporazumima (gde su ovi potpisani između Bolivije i date strane zemlje).

Brazil – maksimum + bezbednosne granice U avgustu 2010. brazilski državni tužilac izdao je re-interpretaciju zakona iz 1971, do tad neprimenjivanog, koji ograničava prodaju obrađene zemlje strancima na „50 modula“, tj. otprilike 5,000 hektara. Ta odluka zahtevala je striktnu primenu zakona, propisujući da stranci ne mogu posedovati više od 25 procenata ma koje opštine. Stranci iste nacionalnosti ne bi mogli posedovati više od 10 procenata neke opštine, a isto pravilo trebalo bi primeniti i na brazilske poljoprivredne kompanije sa više od 50 procenata stranog kapitala. 178

Ovi predlozi još uvek prolaze kroz kongresne odbore i o njima još nije rešeno. U međuvremenu, vlada je objavila okvirni niz direktiva koje od stranaca ili stranih kompanija ovlašćenih da rade u Brazilu zahtevaju da podnesu dokumentaciju koja opravdava količinu zemlje koju hoće da otkupe, kako bi se poboljšao nacionalni registar. Sem ovih zemljišnih maksimuma, granične oblasti – pojas od 50 km unutar državnih granica Brazila – jesu „zabranjene“ zone, van domašaja privatnih investitora koji otkupljuju zemlju, iz razloga nacionalne bezbednosti.

Kolumbija – maksimum pod raspravom Parlament je u procesu raspravljanja o raznim predlozima. Predlog Alternativnog demokratskog pola (Robledo) bio je da se Ustav izmeni kako bi ograničio količinu obradive zemlje koju stranci mogu posedovati na „jednu porodičnu jedinicu“. On je takođe razjasnio da bi nekorišćenu zemlju trebalo smatrati državnom svojinom koju bi mogli iznajmljivati ili koristiti (npr. kroz sporazume o pravu na uživanje tuđe svojine) samo rođeni kolumbijci. Konzervativna stranka (Andrade) takođe je predložila ustavnu izmenu kojom bi se ograničila kupovina od strane stranaca. Ministarstvo poljoprivrede, s druge strane, zalagalo se, umesto ustavnih izmena, za jedan običan zakon koji bi se bavio tim problemom. Krajem decembra 2012. predlog Stranke nacionalne unije (Lozano) da se količina zemlje koju stranci mogu kupiti ograniči na „15 procenta opštinske seoske oblasti“ odobren je od pete komisije kongresa, i biće verovatno stavljen na ispitivanje skupa sa predlogom administracije početkom 2013. Jun 2013. je krajnji rok da se sve to finalizuje.

Demokratska Republika Kongo – zabrana ili nazadovanje? Juna 2012. novi zemljišni zakon stupio je na snagu u DRK. Po njegovim odredbama, samo kongoanskim građanima ili kompanijama čiji su većinski vlasnici kongoanski državljani dopušteno je da poseduju zemlju. Još od početka 2013. pravila za primenu ovih mera još nisu razvijena i vlada već pominje njihovu modifikaciju, očigledno pod jakim pritiskom stranih investitora koji traže veća prava. Prema novinskoj agenciji UN IRIN, vlada možda čak razmatra i mogućnost da sama otkupi zemlju kako bi je prodala stranim kompanijama.

Ekvador – maksimum pod raspravom Vlada trenutno razmatra predlog zemljišnog zakona koji bi mogao zabraniti prenos vlasništva nad zemljom na (ili od) strane subjekte, lica ili kapital za sve iznad iznosa od 300 hektara. 179

Mađarska – zabrana Jula 2012. vlada predvođena konzervativnim premijerom Viktorom Orbanom podnela je parlamentu predlog zakona koji cilja na zabranu kupovine obradive zemlje strancima kad moratorijum bude ukinut 2014. Društveni pokreti, međutim, kažu da će to ubrzati otimanje zemlje u Mađarskoj. Od početka njenog procesa pristupa EU 1994, mađarski zemljišni zakon propisivao je da strani investitori mogu samo iznajmiti (ne i kupiti) poljoprivredno zemljište i da mogu dobiti samo 300 hektara za maksimalni zakupni period od deset godina. I opet, rupe u zakonu i kronizam doveli su do situacije gde više od milion hektara trenutno kontrolišu strani investitori, uglavnom austrijski farmeri (600,000 – 700,000 hektara), ali takođe i holandski, nemački, danski, britanski i drugi farmeri i kompanije. To sačinjava 15-20 procenata svog poljoprivrednog zemljišta u Mađarskoj. U decembru 2012. parlament je usvojio predlog zakona koji modifikuje ustav. „Ovo je početak nove ere za poljoprivredu. Ustav štiti mađarsku obradivu zemlju, naše nasleđe i osnov naših života, od stranih i domaćih špekulanata podjednako“, izjavilo je Ministarstvo seoskog razvoja kad je najavilo ovu odluku. Protivnici režima, međutim, tvrde da je taj potez smišljen da skrene pažnju sa stvarnog procesa koji je u toku u Mađarskoj, a kojim se obradiva zemlja koncentriše i privatizuje u rukama lokalne političke elite i patrona vladajuće stranke. Amandmani će stupiti na snagu u maju 2014. kad moratorijum EU bude ukinut (sem ako opšti izbori zakazani za mart 2014. ne dovedu do promene taktike).

Novi Zeland – krupni poslovi podvrgnuti nadzoru Svaka kupovina obradive zemlje veća od 5 hektara ili vrednija od 100,000 NZ$ (84,000 US$) od strane stranih investitora mora dobiti odobrenje od Biroa za inostrane investicije. Da bi dobili odobrenje, strani investitori moraju ispuniti različite kriterijume, kao na primer da demonstriraju relevantno iskustvo, dobar karakter i vrednost investicije za Novi Zeland. To nije tako teško učiniti, i oko 10 procenata obradive zemlje Novog Zelanda već je rasprodato. S nedavnim porastom interesa agrobiznis investitora naročito iz Kine i Zalivskih država došlo je do oštre debate o tome kako kontrolisati strane investicije u domaću obradivu zemlju.

Paragvaj – maksimumi u pripremi, do puča 1940. paragvajski Zemljišni ukaz proglasio je ilegalnim da stranci poseduju zemlju. Njega je šezdesetih stavio van upotrebe vojni diktator Alberto 180

Stresner, i otad paragvajsko selo privlači postojani dotok stranih agrobiznis kompanija, farmera i investitora, što je dostiglo vrhunac u periodu od 2006. do 2010. U principu, samo Paragvajci mogu steći kontrolu nad zemljom redistribuiranom kroz program agrarne reforme, ali to nije bilo primenjivano. Slično tome, paragvajski parlament doneo je zakon 2005. kojim se strancima zabranjuje da kupuju zemlju u oblasti do 50 km od granice, ali ni to takođe nije bilo poštovano niti primenjivano. Tek oktobra 2011. Lugoova administracija izdala je dekret kojim bi se ukaz parlamenta stavio u praksu, u nastojanju da povrati kontrolu nad nepovoljnom situacijom u kojoj stranci kontrolišu 9-10 miliona hektara obrađene zemlje ili 25-30 procenata ukupne paragvajske obradive zemlje. Decembra 2011. predsednik Fernando Lugo jasno je stavio do znanja da planira da predloži zakone po ugledu na one koji su upravo bili usvojeni u Argentini i bili u procesu razvoja u Brazilu. Lugoovo svrgavanje sredinom 2012. od strane snaga u savezu sa agrobiznisom stavilo je tačku na ta nastojanja.

Peru – bez ograničenja za strance Od 2012. peruanski parlament razmatrao je dva predloga zakona kojim bi se ograničila koncentracija vlasništva nad zemljom koja je od skoro uzela maha. Predlozi nisu sadržavali ograničenja u vezi sa nacionalnošću, iako su neki od novih većih otimača zemlje u Peruu upravo strani investitori, poput Parfena iz Urugvaja. Kao i brazilski, i peruanski ustav propisuje da nijedan stranac ne može steći ili posedovati zemlju u oblasti do 50 km od državne granice, mada su izuzeci mogući.

Poljska – mere pod raspravom Moratorijum na prodaju poljske obradive zemlje stranim evropskim interesnim grupama ističe 2017. U međuvremenu, građani EU-27, Islanda, Lihtenštajna i Norveške mogu kupiti do jednog hektara poljoprivrednog zemljišta bez dozvole. Svaka veća zemljišna površ zahteva odobrenje od vlade i ne može biti predmet vlasništva već zakupa. Trenutno, pravila zakupa su, kao i situacija koja će nastupiti nakon moratorijuma, pod nadzorom.

Rumunija – maksimum Oktobra 2012. centralno-levičarska vlada najavila je da planira, kad domaće tržište bude liberalizovano 2014. po pravilima EU, ili da nametne kvantitativni maksimum stranim investitorima koji nameravaju da steknu obradivu zemlju u Rumuniji, ili da od njih zahteva da imaju stvarno iskustvo u poljoprivredi. To, nakon što je 800,000 hektara – ili 6 procenata 181

čitave poljoprivredne oblasti Rumunije – već prepušteno stranim agrobiznis koncernima.

Ruanda – maksimumi Ruanda priprema novi zemljišni zakon čiji je cilj da ograniči zakup obradive zemlje strancima na maksimum od 49 godina. Kao i u drugim afričkim zemljama, Sudanu ili Beninu, on takođe propisuje uslove korišćenja zemlje, npr. strani investitori imaće pet godina da ostvare proizvodnju na zemlji ili će se suočiti sa oduzimanjem poseda.

Tanzanija – maksimumi U Tanzaniji nijednom stranom investitoru nije dopušteno da poseduje više od 50 jutara. Međutim, ovaj maksimum se ne poštuje. 2012. parlament je urgirao da vlada suspenduje sve krupne alokacije zemlje stranim investitorima. Počev od januara 2013, nameću se maksimumi za dugoročne zemljišne koncesije kako strancima tako i domaćim državljanima. Za šećer maksimum je 10,000 hektara a za pirinač 5,000 hektara. Uz to, Tanzanijski investicioni centar u procesu je objavljivanja direktiva za funkcionisanje nacionalne poljoprivredne banke i alokacije zemlje.

Ukrajina – maksimumi pod raspravom Vlada Ukrajine ukinuće svoj moratorijum na prodaju obradive zemlje stranim investitorima 2013. U pripremi za to, u opticaju je nekoliko kontroverznih zakonskih propisa. Na primer, jedan koji se odnosi na katastarski sistem raspravljen je i usvojen, dok drugi koji se odnosi na tržište zemlje tek očekuje svoju finalizaciju. Do sad, strancima nije bilo dozvoljeno da kupuju obradivu zemlju ali im je bilo dozvoljeno da je iznajmljuju od individualnih farmera na dugoročnoj bazi. Za to, od njih se zahtevalo da zasnuju poslovni identitet/operacije u Ukrajini i podrazumevalo se da će, jednom kad se moratorijum EU ukine, imati pravo da otkupe zemlju koju su zakupili. Na taj način, mnogo zemlje bilo je prepušteno stranim investitorima u Ukrajini (preko milion hektara ili 3 procenta ukrajinske poljoprivredne oblasti). U nacrtima novih pravila za regulaciju tržišta zemlje predloženi su razni maksimumi i poreski rasporedi. Još, međutim, nije jasno koja će biti konačna pravila kad moratorijum bude ukinut.

Urugvaj – zabrana naspram maksimuma pod raspravom Socijalistička stranka predložila je nacrt zakona koji zabranjuje stranim vladama ili kompanijama povezanim sa stranim vladama kupovinu obradive 182

zemlje u poljoprivredne ili šumarske svrhe. Vladajuća koalicija, Frente Amplio, predložila je drugi nacrt zakona koji nastoji da ograniči količinu obradive zemlje koju mogu steći strane privatne kompanije, s naročitim osvrtom na zaustavljanje špekulanata. Debata je još uvek u toku. Grain Februar 2013.

183

184

Kolonijalizam opstaje u glavama vladajuće elite Ibrahima Kulibalia iz zapadnoafričke republike Mali, predsednika malijske Nacionalne koordinacije seoskih organizacija (CNOP), sreli smo u Austriji tokom ’’Nyeleni’’ konferencije na kojoj je učestvovao Pokret za slobodu. Konferenciju su 16-21. avgusta organizovale evropske članice La Via Campesine a prisustvovalo je oko 400 delegata iz 34 evropske zemlje. La Via Campesina (u prevodu: Seljački put) je koalicija koja na globalnom nivou okuplja organizacije seljaka, proizvođača, domorodaca i bezemljaša, a kojoj pripada i malijska organizacija kojom predsedava Ibrahim. Upravo je u Maliju 2007. godine bila održana prva Nyeleni konferencija o suverenosti prehrambenog sistema a sama konferencija dobila je ime po mitskoj seljanki iz Malija koja je simbol seljačke borbe za nezavisnost. Ibrahim je rođen u seoskoj porodici. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu. Nakon studija počeo je da se bavi poljoprivredom na farmi koja je sto kilometra udaljena od Bamaka, glavnog grada republike Mali. Gaji žitarice 185

– kukuruz, sirak, i fonio, žitaricu koja uspeva u zapadnoj Africi, a ima i pčele, koze, voće i cveće. Mlađi brat mu pomaže u poslu i odmenjuje ga u trenucima kada je Ibrahim zauzet svojim angažmanom u seljačkom pokretu. Organizacija kojom predsedava okuplja veći broj seoskih federacija u kojima se nalazi oko dva miliona i petsto hiljada seljaka. Poljoprivredni sektor stvara 55 procenata nacionalnog bogatstva ali vlada republike Mali za poljoprivredu iz budžeta izdvaja manje od 7 procenata, iako se njome bavi 80% populacije. Mali broj sela ima dovoljno razvijenu infrastrukturu – električnu energiju, vodu, telefon. Seljacima nedostaje poljoprivredna mehanizacija, mogućnost podizanja kredita, zagarantovano pravo vlasništva nad zemljom; cena hrane ne pokriva osnovne troškove proizvodnje, a klimatski uslovi su nestabilni. Nemoguće je da se bilo koja zemlja razvija ako se zanemari 80% stanovnika, kaže Ibrahim. Lokalna tržišta su destabilizovana; zato zahtevamo poštovanje prehrambenog suvereniteta da bismo zaštitili naše lokalne proizvode i da bismo mogli da ih prodamo po profitabilnoj ceni. Pod pritiskom Svetske banke tržište je osamdesetih godina liberalizovano što je otežalo prodaju domaćih poljoprivrednih proizvoda usled uvoza jeftinijih namirnica. Proizvođači danas glavnu bitku vode oko kontrole lokalnih tržišta na kojima prodaju svoje proizvode. Suprotstavljaju se interesnim grupama, uvoznicima poljoprivrednih proizvoda, koji svoje privilegije brane u sprezi sa političkim partijama koje finansiraju. Tržišni špekulanti vrlo često kupe proizvode po tržišnoj ceni koja je 50% manja od stvarne cene a zatim ih dva meseca kasnije prodaju tri puta skuplje. Malijski seljaci stoga pokušavaju da organizuju skladištenje robe do trenutka kada prodaja po tržišnoj ceni postane profitabilnija. Udruživanje u zadruge pomaže seljacima da zaštite svoje interese. Kada je 1991. godine zbačen diktator general Moussa Traore, koji je vladao od 1968. godine, nestalo je zadruga i udruženja koja su bila pod kontrolom države. Nastala je prilika za razvoj nezavisnih seljačkih organizacija koje su ubrzo počele da zajedničkim snagama pojačavaju uticaj na državnu politiku.

Kolonizacijski sindrom

Kolonizacija je još uvek prisutna u Africi i ne znam da li će se ikada okončati – kaže Ibrahim. Dok god je na vlasti afrička elita koju je formirala kolonizacija, koja misli i ponaša se kao oni koji su nas u prošlosti kolonizovali, i dalje ćemo imati problema. Oni su potpuno izgubili dodir sa selom i običnim ljudima. Oni su izdajnici. Mala grupa ljudi koja represivno upravlja nad većinom stanovništva jeste pravi sindrom kolonizacije. U Africi, kolonizacija 186

više ne postoji pravno, ali još uvek funkcioniše, samo sa izmenjenim akterima. Moramo da otkrijemo ko je odgovoran za ovakvo stanje u našoj zemlji, nema svrhe više za to optuživati SAD ili Evropu. Afrička elita nas izdaje i uvozi potpuno neprimerene koncepte koji su destruktivni za naše zemlje. Na primer, Kofi Anan je deo stare generacije školovane u kolonijalnim školama. On je deo generacije koja Africi stvara probleme jer ne poznaje realnost na terenu. Oni su diplomate od karijere. Oni žive u međunarodnim institucijama. Postoje hiljade nalik njemu širom Afrike koji misle da moramo da se rešimo seljačke klase i na prvo mesto postavimo biznismene. Za njih je pokretanje kompanije koja zapošljava stotinu ljudi važnije od održavanja većeg broja sela koja se sastoje od hiljada ljudi koji rade nezavisno. Kompanije navodno plaćaju porez i time pomažu državu, ali u stvari vrlo često od te iste države dobijaju velike subvencije. A poljoprivrednici su važniji ekonomski akteri nego biznis kompanije. Progres ne bi trebalo da bude selektivni proces koji u obzir uzima potrebe malog broja ljudi a ogroman broj ljudi izostavlja. Svetska banka, MMF i razvijene zemlje još od osamdesetih pokušavaju da ubede afričku elitu da poljoprivreda nije profitabilna i da treba da bude zamenjena krupnim agrobiznis sistemima. Bilo je potrebno deset godina borbe da se izborimo sa ovakvim stavom. Poljoprivreda zapošljava 80% stanovništva a oni nam predlažu da je tek tako uništimo. Možete li da zamislite zemlju u kojoj 80% stanovništva ne zahteva od vlade da im obezbedi posao, kaže Ibrahim. Kad god uključim radio čujem da je najveća preokupacija u razvijenim zemljama da se stvore poslovi za ogroman broj nezaposlenih. U našoj zemlji, 80 procenata stanovništva sami sebi obezbeđuju posao. A vlada sluša ljude koji je savetuju da sve to uništi. To je ludost! Da je taj projekat uspeo, sve afričke zemlje bi danas bile u građanskim ratovima, jer niko ne bi umro u tišini da je oteran sa svoje zemlje, već bi otišao u grad da traži svoje pravo na život, a u gradu ne bi bilo dovoljno sredstava za sve. Ni vlada, ni MMF, ni Svetska Banka ne bi mogli da stvore dovoljno posla za sve one koji bi bili isključeni iz porodične poljoprivrede. Iako proizvode bez savremene poljoprivredne opreme, malijski seljaci uspevaju da proizvedu million tona žitarica viška. Nasuprot njima, u krupnim agrobiznis sistemima, koji primaju ogromne subvencije od vlade, u, na primer, Nigeriji, Maroku ili nekoj severnoafričkoj zemlji, mala grupa ljudi se bogati uništavajući način života miliona ljudi. Za sada se borimo protiv uvezenih ideja koje prete našem opstanku – protiv uvođenja agrobiznis sistema, genetski modifikovanih organizama, dodatne liberalizacije poljoprivrednog sektora. I zato nemamo dovoljno vremena ni energije da napredujemo u pozitivnom smeru – da stvaramo zadruge, da 187

kolektivno prodajemo naše proizvode, ili zajednički upravljamo mehanizacijom. Umesto da se bavimo time, moramo da se borimo protiv ovakvih ideja koje nemaju osnova u našoj realnosti. One su čista izmišljotina ove elite koja je odvojena od stvarnosti na terenu i njihovih saveznika u zemljama na Severu. Rudarska kompanija ne može da dođe i eksploatiše rudno bogatstvo zemlje ukoliko vlada ne sklopi ugovor sa njom – dakle, moramo da se borimo protiv onih ljudi koji svojim potezima izdaju interese svojih ljudi. Multinacionalne korporacije koje prodaju genetski modifikovano seme ne mogu da prodaju genetski modifikovane organizme ukoliko ne sklope sporazum sa vladom. Dakle, mete svoje borbe moramo precizno identifikovati. Malijski seljaci se ne mogu boriti protiv sedišta Monsanta u SAD, ali mogu protiv svog sopstvenog ministra poljoprivrede, predsednika republike, itd. Oni su ti koji puštaju Monsanto u zemlju. Oni ne smeju da nas prodaju prvoj osobi koja se pojavi s parama. Prehrambeni suverenitet, suverenost prehrambenog sistema, kaže Ibrahim, za mene je kada ne zavisiš ni od koga. Porodica je ponosna ukoliko može sama sebe da prehranjuje. Prehrambeni suverenitet treba da bude glavni potporni stub svih zemalja širom sveta. Mi odbijamo pomoć u hrani jer to uništava naša lokalna tržišta i često menja ljudske prehrambene navike. Odbijamo da prihvatimo uvezene proizvode. Ponosni smo na naše dostojanstvo i sposobnost da sami sebe prehranjujemo našom sopstvenom hranom. Milenko Srećković Pokret za slobodu 5. septembar 2011.

188

Milenko Srećković

Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji Otimanje zemlje u Srbiji započeto je u okvirima šireg procesa ubrzane privatizacije, odnosno društvenom i svojinskom transformacijom iz socijalističkog društvenog uređenja u kapitalističko. Taj proces započet je u svom najekstremnijem obliku padom režima Slobodana Miloševića i pobedom opozicionih neoliberalnih snaga na saveznim izborima u Saveznoj republici Jugoslaviji (tadašnjoj federaciji između Srbije i Crne Gore) održanim u septembru 2000. godine, a zatim i na republičkim u decembru iste godine. Privatizacija je bila najčešće predstavljana kao najbolje rešenje za ekonomiju koja je devedesetih godina bila oštećena građanskim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, pljačkom koju je sproveo tadašnji vladajući režim, sankcijama međunarodne zajednice i NATO bombardovanjem 1999. godine. Međutim, krajnji efekat privatizacije bio je poražavajući; od 2284 privatizovanih preduzeća u periodu 2001-2012. u stečaju je završilo 1070, dok je za 664 raskinut kupoprodajni ugovor. Novi vlasnici bi privatizacijom vrlo često prali novac stečen kriminalnim aktivnostima ili bi bili zainteresovani samo za sticanje atraktivnih nekretnina ali ne i za očuvanje proizvodnog programa, što je dovodilo do velikog broja otpuštenih radnika i uništenih preduzeća. Procenjuje se da je od početka privatizacije više od pola miliona ljudi u Srbiji ostalo bez posla. Vlada formirana nakon parlamentarnih izbora u maju 2012. godine započela je proces preispitivanja privatizacija i hapšenja odgovornih lica, čime je na određeni način zvanično priznat kriminalni aspekt tog procesa na koji su radnički pokret i javnost već godinama ukazivali. Međutim, odgovornost nadležnih institucija, koja se, pre svega, ogleda u tome što one nisu kontrolisale ni poreklo novca koji je privatizacijom ulazio u legalne tokove, niti da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje, još uvek nije postala predmet ispitivanja. Iako za to nije bilo osnova u tada važećem Ustavu, privatizacijom započetom 2001. je najpre de facto ukinuta društvena svojina, kao dotadašnje specifično obeležje jugoslovenskog komunizma. Društvena svojina nastala je radom ili investiranjem dela zarada zaposlenih ili zadrugara te je time de facto nastala kao zadružna, ’’ali se iz političkih i pravnih razloga vodila kao 189

društvena svojina’’1. Ustavom iz 2006. društvena svojina definisana je kao prolazna kategorija koja se mora pretvoriti u privatnu svojinu. Na taj način su i poljoprivredna preduzeća i zemljište u društvenom vlasništvu postali predmet privatizacije. Privatizacija je ostavila drastične posledice i u ovom slučaju: u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000 poljoprivrednih radnika, a 60-ak ugovora, ili svaka četvrta privatizacija je poništena.2 U procesu privatizacije poljoprivrednih preduzeća počinjene su brojne nezakonitosti i kada je u pitanju državna i zadružna svojina, pre svega, usled nejasno definisanih propisa u pogledu vlasništva nad zemljom. ’’Mnoga poljoprivredna preduzeća privatizovana su a da prethodno nije rešeno njihovo pitanje svojine nad poljoprivrednim zemljištem’’, kaže se u Izveštaju o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije koji je krajem 2012. godine sačinio Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije. Prilikom privatizacije poljoprivrednih preduzeća Agencija za privatizaciju nije izuzela državnu i zadružnu svojinu, koje nisu mogle biti predmet privatizacije, jer za razliku od društvene svojine, imale su svoje jasno definisane vlasnike. Na zemljište u zadružnoj ili državnoj svojini poljoprivredna preduzeća mogla su imati samo pravo korišćenja i ono nije moglo biti u prometu prilikom njihove prodaje. Ali, kako Agencija za privatizaciju nije u ugovoru 1 Gulan, Branislav, Ishitrena privatizacija raskrčmila agrar, izvor: Pokret za slobodu, www.pokret.net, 2. decembar 2012. 2 Zemlja i sloboda, Pokret za slobodu, 2011. godina.

o prodaji preduzeća jasno navela da predmet privatizacije nisu državna i zadružna svojina, došlo je do brojnih prisvajanja zemljišta na koje kupci nisu imali pravo. Naime, na osnovu privatizacionih kupoprodajnih ugovora novi vlasnici poljoprivrednih preduzeća su u Katastru nepokretnosti vršili promenu oblika svojine, odnosno uknjižbu privatnog vlasništva na zadružnoj i državnoj svojini. Međutim, takva promena oblika svojine nije imala pravnu osnovu jer je Ugovorom o prodaji društvenog kapitala prenet samo društveni kapital subjekta privatizacije, dok je na državnu i zadružnu svojinu moglo biti dobijeno samo pravo korišćenja, ali ne i vlasništva, jer ga nije imao ni pravni prethodnik.3 Kako razmere ovog prisvajanja zemljišta u zadružnom i državnom vlasništvu nisu poznate, Savet za borbu protiv korupcije je preporučio Upravi za poljoprivredno zemljište Ministarstva poljoprivrede da pribavi od Republičkog geodetskog zavoda i službi za katastar određenih opština na kojima se nalaze nepokretnosti, podatke o promenama katastarskog stanja na tom zemljištu nakon privatizacije, kao i o promenama vlasnika na državnoj i zadružnoj svojini, kako bi se utvrdilo da li su obavljene uknjižbe prava svojine na državnoj i zadružnoj svojini na kupce društvenog kapitala, na osnovu ugovora o privatizaciji i da li je uknjižbama promenjen oblik svojine. Međutim, Agencija za privatizaciju odbija da Savetu za borbu protiv korupcije 3 Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012. godine.

dostavi sve podatke o tome kako je tretirala pravo korišćenja na poljoprivrednom zemljištu u državnoj i zadružnoj svojini; kolika je ukupna površina poljoprivrednog zemljišta koja je bila u posedu subjekata privatizacije iz poljoprivredne delatnosti, kakva je vlasnička struktura kapitala kao i kolika kupoprodajna cena je ostvarena u privatizaciji.4

Privatizacija i ukrupnjavanje zemljišta sprovode se radi prodaje zemlje stranim korporacijama Srbija se obavezala da će strancima omogućiti kupovinu poljoprivrednog zemljišta četiri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU. Do avgusta 2012. godine sve države članice EU sem Litvanije ratifikovale su SSP sa Srbijom. Da bi Sporazum stupio na snagu mora biti ratifikovan od strane svih država članica. Pokret za slobodu, radničko-seljačka organizacija koja se bori protiv otimanja zemlje u Srbiji, smatra da je ovako nepovoljan rok za prodaju zemljišta dogovoren u interesu tajkuna koji žele da zemljište koje su jeftino kupili u privatizaciji, prodaju što pre bogatim stranim korporacijama zasnivajući svoju računicu na velikoj razlici u ceni kvalitetnog zemljišta na srpskom i evropskom tržištu. Mnoge države u okruženju dogovorile su mnogo duži rok posle kojeg će biti omogućena prodaja zemljišta, dok su neke zabranile prodaju. Ukrupnjavanje zemljišta u vlasništvu malog broja ljudi koji do zemlje dolaze jako jeftino ima za cilj tržišnu špekulaciju sa zemljištem. Uslovi za to već su stvoreni; kako piše Branislav Gulan, član Odbora za selo Srpske akademije nauka i umetnosti i dugogodišnji saradnik Pokreta za slobodu: Najveći srpski veleposednici zajedno imaju više zemlje nego što su površine pojedinih država ili gradova. Samo četvorica najvećih srpskih gazda poseduju više od 100.000 hektara zemljišta, a pojedinačno su jači i od najvećih evropskih zemljoposednika. U samom vrhu nalaze se vlasnik ,,Irva grupe’’ Dorđije Nicović sa blizu 30.000 hektara, vlasnik ,,Delte’’ Miroslav Mišković sa 25.000, vlasnik ,,MK Komerca’’ Miodrag Kostić koji poseduje u Srbiji 24.000 hektara, a vlasnik Industrije mesa ,,Matijević’’ Petar Matijević 16.000 hektara. Daleko iza njih je recimo, ,,Viktorija grupa’’ čiji su vlasnici Milija Babović, Zoran Mitrović i Stanko Popović, sa oko šest hiljada hektara. Međutim, treba napomenuti da sva ta zemlja nije u njihovom vlasništvu, već je dobar deo uzet u zakup od države. Jer, kada su kupovali kombinate u njima je bio i deo državne zemlje koja je ostala kod njih da je obrađuju (izrabljuju). Bilo kako bilo njihovi rančevi su veći od države Lihtenštajn, koja ima površinu od oko 160 kvadratnih kilometara ili 16.000 hektara. Pojedinačno su veći od Novog Sada, koji je površine 235 kvadratnih kilometara ili 23.500 4 Isto.

192

hektara. Ovo se međutim, odnosni samo na zemljište koje su oni i njihove firme kupovali. Ali, ima još tu i zemljišta koje su kupovali njihovi bliski saradnici i članovi porodica.5

Iako Zakon o poljoprivrednom zemljištu zabranjuje prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim licima, privatizacijom poljoprivrednih preduzeća stranci su, registrujući svoju firmu kao domaću, već postali vlasnici i poljoprivrednog zemljišta u Srbiji. Tako je Ivica Todorić, hrvatski tajkun i vlasnik ,,Agrokora’’ kupivši ,,Frikom’’ došao do 1.000 hektara, a sa uljarom ,,Dijamant’’ do još 4.200 hektara. Ukupno obrađuje oko 6.000 hektara. Mađarska firma ,,Hajdu Avis’’ iz Debrecina kupila je poljoprivredno dobro ,,Sloboda’’ u Perlezu sa 1.500 hektara zemlje u vlasništvu, i posle četiri godine ga preprodala naravno uz profit. Irski fond ,,Baltik prosperite’’ izazvao je dosta buke u javnosti kad je kupio poljoprivredna dobra ,,Panonija’’, PIK ,,Feketić’’ i ,,Vojvodina’’ iz Bačkog Brestovca. Kupovinom akcija u ova tri kombinata kompanija iz Irske dobila je pravo da gazduje sa 10.500 hektara. Prvi stranac koji je otkrio da ako osnuješ firmu u Srbiji možeš da kupuješ i poljoprivredno zemljište (ne zvanično) je Endru Hanter, koji je 2005. godine kupio ,,Jakšićevo’’ u Srpskoj Crnji, sa 1.000 hektara za 245 miliona dinara, preko firme ,,Kornvel’’. Primera radi, u Danskoj ne možete postati vlasnik zemlje ako nemate određeni stepen obrazovanja i dokaz da u selima živite 25 godina bez prekida. Naši političari su gladni para, gledaju kako da se ugrade, zato i donose nakaradne zakone, zatim uredbe koje ih dopunjuju i traju dok oni ne obave posao.6

Vlada Srbije je u januaru 2013. sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima potpisala predugovor o davanju u dugoročni zakup više od 16.000 hektara u zamenu za investiranje u sistem navodnjavanja; sporazum najavljen kao velika investicija u poljoprivredu naišao je na veliko protivljenje seoskih udruženja.

Zaključak

Nakon agrarne reforme sprovedene u Jugoslaviji po završetku Drugog svetskog rata, kojom je postavljen zemljišni maksimum od 10 hektara, a ostatak nacionalizovane zemlje dat na korišćenje poljoprivrednim zadrugama i kombinatima, procesom tranzicije i privatizacije, koji je u Srbiji sproveden pod kontrolom Svetske banke i drugih međunarodnih institucija, zemljište postaje samo jedno od potencijala za stvaranje profita putem izvozno orijentisane intenzivne industrijske proizvodnje na krupnim zemljišnim površinama. Iako je ubrzana industrijalizacija nakon Drugog svetskog rata značajno smanjila seosko stanovništvo dovevši do njegove velike migracije (kada je iz sela u gradove na prostorima SFRJ za pola veka prešlo osam milioan ljudi), u

5 Gulan, Branislav, Ko obrađuje srpsku zemlju, 2010. 6 Isto.

193

sadašnjem periodu velike nezaposlenosti i deindustrijalizacije izazvane privatizacijom, država bi trebalo da zaštiti poljoprivredu i njene potencijale u stvaranju suverenog, samoodrživog društva od interesa krupnog i multinacionalnog kapitala. U periodu ekonomskih sankcija devedesetih godina, posebno je došao do izražaja značaj poljoprivrede za obezbeđivanje osnovnih životnih potreba stanovništva. Prema istraživanju UNICEF-a i OCHA7, stopa mortaliteta u vreme sankcija nije imala značajniji porast, pre svega, zbog domaće poljoprivredne i farmaceutske proizvodnje zahvaljujući kojima Srbija nije bila zavisna od uvoza. Kako je srpska farmaceutska industrija skoro potpuno uništena u procesu privatizacije, a poljoprivreda postala teren špekulacija krupnog kapitala, jasno je da je proces privatizacije i neoliberalnog strukturalnog prilagođavanja u svojoj osnovi duboko usmeren protiv interesa stanovništva da obezbedi svoju egzistenciju kroz stvaranje jednog suverenog, samoodrživog društva. Bivša predsednica Saveta za borbu protiv korupcije pok. Verica Barać okarakterisala je proces privatizacije i ulogu međunarodnih institucija sledećim rečima: „Zakon o privatizaciji je rađen po konceptu Svetske banke i počiva na idejama liberalne ekonomije. Nisu važne ni institucije, ni imovina, ni proces, ni poreklo novca, važna je samo privatizacija’’. Kako što je već rečeno, otimanje zemlje u Srbiji sprovedeno je u okviru procesa privatizacije, dok najveću opasnost predstavljaju dalje nezakonito prisvajanje zemljišta i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU. Pritisak javnosti i radničkog i seljačkog pokreta u Srbiji po pitanju privatizacije i otimanja zemlje biće i dalje presudan u zaustavljanju ovog procesa. Za kraj možemo samo citirati Noama Čomskog koji je istakao da nijedan negativni društveni proces nije otišao tako daleko da ne može biti zaustavljen, a njegov smer preokrenut, jer su svi oni zasnovani na odlukama ljudi. Kako ljudi koji danas odlučuju u Srbiji nemaju predstavu o mogućnostima drugačije vrste ekonomije i uporno nastavljaju putem zacrtanim od strane međunarodnih neoliberalnih institucija, uloga međunarodnih organizacija koje promišljaju mogućnosti održivih i suverenih društava i u ovom će slučaju imati veliki značaj. Januar 2013. Krajem februara 2013. uhapšeni su odgovorni za nezakonito prisvajanje 327 hektara zemljišta u državnoj svojini, a koje je nekada koristilo društveno preduzeće „Sloga’’ iz Kaća. To bi mogao biti početak obračuna sa ovde opisanim mehanizmom otimanja poljoprivrednog zemljišta. 7 Economic Sanctions, Health, and Welfare in the Federal Republic of Yugoslavia 1990-2000, koju je finansirao UNICEF i Kancelarija UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).

194

Branislav Gulan

Ishitrena privatizacija raskrčmila agrar1 Tvrdnje Saveta za borbu protiv korupcije da privatizacija poljoprivrednih preduzeća u Srbiji nije obavljena na zakonit način su potpuno tačne. To telo je i ranije i ne samo u agraru, upozoravalo na sporne slučajeve, ali očito kod nadležnih nije bilo sluha za dokaze koje je predočilo. Kada je reč o poljoprivredi, nekolicina nas koja se bavi tom oblašću je od samog početka upozoravala da se privatizacija sprovodi na pogrešan način. To je, međutim, bilo ocenjeno kao „jeres“ i bili smo verbalno proganjani i napadani zbog takvog mišljenja. Poništene privatizacije, pak, jasno pokazuju ko je bio u pravu. Problem je nastao kada je 2005.godine usvojena strategija privatizacije u poljoprivredi, kojom je državno vlasništvo nad zemljom označeno kao recidiv prošlosti. Insistiralo se na modelu ishitrene privatizacije, a svako ko se tome suprotstavljao predstavljan je kao retrogradni element. Rezultat takve politike je ogroman broj poništenih privatizacija zbog lošeg gazdovanja, pa su desetine hiljada hektara zemljišta vraćene u državno vlasništvo. Na žalost, u tim propalim privatizacijama otuđena je mehanizacija i druga oprema, spašeno je samo zemljište. Zadatak države je sada da u procesu restrukturiranja oporavi ta poljoprivredna preduzeća, omogući im da opet „stanu na noge“. Reč je o firmama koje mogu dobro da rade i što je najvažnije, sposobna su da zapošljavaju radnu snagu, što je Srbiji sada najpotrebnije. Dakle, država sada mora što većem broju tih preduzeća da omogući da uspešno izađu iz stečaja, da im očisti bilanse i spasi ih od likvidacije. Međutim, smatram da ne treba žuriti sa novom privatizacijom tih kombinata, već sačekati da oni prvo stanu na „zelenu granu“. Po ovome što se sad radi ispada da je otkrivanje „rupe na saksiji“ najzastupljenija politička aktivnost u Srbiji, ali posle političkih promena nosioci „prevrata“ ili su bili nesposobni ili nisu želeli iz ličnih i posebno uskopartijskih interesa, da izgrade drugi konzistentan državni sistem. Period u kome se menjaju „pravila igre“

1 Rad je napisan za konferenciju Poktreta za slobodu „Borba za budućnost otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje’’ 2. decembra 2012.

195

posebno pogoduje malverzacijama, a to se upravo i desilo u slučaju poljoprivrednog zemljišta, a na brojne malverzacije ukazao je u svom izveštaju i Savet za borbu protiv korupcije podsećajući da prilikom prodaje preduzeća nije bilo regulisano vlasništvo i status zemljišta koje su ona koristila. Prema ranijoj i sadašnjoj regulativi, promet poljoprivrednim zemljištem u javnoj svojini nije dozvoljen, zbog čega se u ranijem sistemu parcele nisu ni vodile kao vlasništvo preduzeća, kombinata ili zadruga. Savet tvrdi da je Agencija za privatizaciju, prodajući kombinate, zapravo obavljala promet zemljišta nad kojim su oni imali pravo korišćenja, iako za to nije bila nadležna, čime je načinjen propust u procesu privatizacije. Agencija za privatizaciju negirala je te tvrdnje. U dopisu koji je uputila Savetu, Agencija potvrđuje da „nikada nije bila ovlašćena, pa samim tim nije ni prodavala zemljište, već isključivo kapital preduzeća, tj. preduzeća u celini kao pravno lice sa svim svojim pravima, obavezama i imovinom“. Upravo se u tim pravima, međutim, i krije „kvačka“ jer se vrednost zemljišta nije nalazila u knjigovodstvenim bilansima, ona nije ulazila ni u procenu vrednosti firme niti u početnu cenu na licitacijama. Interesantno je da su aukcije na kojima su se prodavala preduzeća iz agrara bile izuzetno dobro posećene, u mnogim slučajevima postizana je i zaista dobra cena (ukoliko se ne uzimaju u obzir obradive površine kojima su raspolagala). Sa dokazom o plaćenoj ceni za firmu, novi vlasnici su se uglavnom bez problema u katastru upisivali i kao vlasnici zemljišta. Tu situaciju je jako teško ispraviti pa bi brzo mogla da usledi preprodaja poljoprivrednog zemljišta i čitavih agrobiznisa strancima, „a potom će se tragovi kapitala od tih prodaja zagubiti na nekom ostrvlju“.

Neodgovornost odgovornih Posebno je pitanje ko i kako treba da snosi odgovornost za jednu četvrtinu od ukupno privatizovanih poljoprivrednih preduzeća u Srbiji za koje su ugovori o privatizaciji poništeni, a njihova imovina opljačkana, bez ikakvih posledica po nesavesne kupce i sve u lancu državnih institucija, koji su bili dužni da kontrolišu da li novi vlasnici ispunjavaju ugovorne obaveze. U deceniji protekle privatizacije agroprivrede Srbije, bez posla je ostalo više od 50.000 radnika, a to je više od 150.000 gladnih usta. U privatizaciji poljoprivrednih kombinata oštećeni su njihovi radnici i penzioneri koji su decenijama odvajali deo ostvarene dobiti i umesto raspodele na plate izdvajali za kupovinu zemljišta, mehanizacije, izgradnju objekata. Najveća greška je učinjena u poljoprivredi gde su pokidani repro lanci od njive do trpeze. To znači da je pogrešno urađena privatizacija i da seljaci, oni koji su gradili prehrambenu industriju, šećerane i kombinate nisu postali njeni vlasnici sa 196

akcijama. Da se to dogodilo, što bi bilo normalno, oni bi uticali i na cene sirovina koje proizvode, a ovako su potčinjeni i ucenjeni od vlasnika prehrambene industrije… Sad se formiraju klasteri kao nešto novo. To nije tačno - mi smo to sve imali, samo se zvalo reprodukcioni lanac. Dakle, sve što je bilo uništeno je, pa danas ne možemo ni približno to da stvorimo. Zato i imamo samo 30 odsto proizvodnje iz 1989. godine sa kojom se poredimo! Sve ovo govori da mi u zemlji danas imamo neodgovornost odgovornih za pogrešno urađeno.

Potrebna restitucija zadružne imovine Neophodno je pokrenuti pitanje restitucije zadružne imovine, koje predstavlja tabu temu u društveno-ekonomskom i političkom sistemu Srbije. Ne vidim razlog zašto pravo na povraćaj imovine ne bi imale i zadruge, “kad ga po Zakonu o restituciji imaju sve verske ustanove i naslednici svih fizičkih lica”. “Prema gruboj proceni, zadružni sektor je oštećen za više od dve milijarde evra po osnovu oduzetih zemljišnih površina i imovine širom Srbije”. Pred zadružnim sektorom Srbije stoji više neregulisanih pitanja koja zahtevaju urgentno rešavanje i neophodno je što pre preduzeti značajne reformske procese. Najveći problem odnosi se na “protivustavno egzistiranje drusštvene svojine u zadrugama, imajući u vidu da od Ustava 2006. godine ne postoji društvena svojina”. Ta svojina je de fakto nastala kao zadružna, radom i poslovanjem zadrugara i zadruga, ali se iz političkih i pravnih razloga vodila kao društvena svojina. “Mi smo jedinstveni u svetu po tome što u sektoru zadrugarstva, izuzimajući članske udele zadrugara, u zadrugama praktično nema imovine koja je imovina zadruga ili zadrugara”. Dakle, neophodno je što pre doneti ili novi Zakon o zadrugama ili odredbe postojećeg zakona o povraćaju zadružne imovine zadrugama i zadružnim savezima sprovesti u delo, “jer nije tačno da ne mogu da se sprovedu”, već se radi o koliziji ovog i drugih, kasnije donetih zakona, kao što je Zakon o stečaju. Kada danas govorimo o zadrugarstvu krajem 2011. bilo je 2.088 zadruga različitih vrsta, od toga treba odbiti oko 200 zadruga koje su po Zakonu o ubrzanom stečaju likvidirane, pri čemu poljoprivredne zadruge čine dve trećine zadruga, slede omladinske i studentske, stambene i drugi oblici. Inače, ovo je bila i godina zadrugarstva. Svake godine prve subote u julu obeležava se Međunarodni dan zadrugarstva, od 1923. u okviru Međunarodnog zadružnog saveza, a od 1995. i kao Svetski dan zadrugarstva po odluci Ujedinjenih nacija. “Ove godine je to bilo posebno značajno, jer se taj dan obeležava u 2012. godini koja je proglašena Međunarodnom godinom 197

zadruga”. Srbija je inače jedina zemlja u svetu koja je donela poseban zakon samo za jednu zadrugu, i to Zakon o srpskoj književnoj zadruzi 1997. godine u znak zahvalnosti za to što je značajno doprinela očuvanju i razvoju srpske nacionalne kulture, ali i drugih naroda i nacionalnih manjina koji žive na teritoriji Srbije.

Propusti u procesu privatizacije Dakle, mnoga preduzeća privatizovana su bez prethodno rešenog pitanja svojine nad zemljištem”, navedeno je u saopštenju povodom izveštaja o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije koji je Savet 6. novembra 2012. godine dostavio Vladi Srbije. U izveštaju je istaknuto da je propusta bilo u samom procesu privatizacije, zato što je promet zemljišta sprovodila Agencija za privatizaciju iako za to nije bila nadležna jer je, u skladu s važećim zakonima, poljoprivredno zemljište u javnoj svojini van prometa. „S tim u vezi, Uprava Ministarstva poljoprivrede za poljoprivredno zemljište dužna je da pribavi podatke o promenama katastarskog stanja na zemljištu nakon privatizacije, o promenama vlasnika na državnoj i zadružnoj svojini, kao i da utvrdi da li su rađene uknjižbe prava svojine na kupce društvenog kapitala na osnovu ugovora o privatizaciji”, naglasili su u Savetu. Savet smatra i da je Agencija za privatizaciju dužna da pruži dokaz o tome na osnovu kojih ovlašćenja je otuđila državno i zadružno zemljište. „Takođe, neophodno je da se isprave greške koje su na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala učinjene promenom vlasništva na državnoj i zadružnoj svojini, odnosno da se te nepokretnosti vrate titularima javne i zadružne svojine”, zaključeno je u izveštaju. Mnogi će reći da je bolje da se neko oglasi nekada nego nikada, ali je problem u tome što je sada u suštini prekasno. Poljoprivredna preduzeća po Vojvodini su rasprodata, mnoga upropašćena i opljačkana, a na to kakav će rezultat biti i kakve su mućke moguće upozoravano je čim je privatizacija počela i za to nije trebalo biti vidovit i veliki ekspert. Naime, u Zakonu o privatizaciji potpuno neshvatljivo i apsurdno piše da preduzeće pre privatizacije uopšte ne mora da ima razgraničeno koliko tačno ima društvenih, državnih i zadružnih oranica i da to razgraničenje može i treba da se uradi posle sklapanja ugovora o prodaji. Kako je pisalo tako se i radi pa je ogromna većina poljoprivrednih kombinata prodata na neviđeno. Zašto je to razganičenje važno? Pa zato što onaj ko kupi kombinat kupuje i društvene oranice, dok državne i zadružne nisu na prodaju i njima bi trebalo da upravljaju i gazduju država i zadruge. Za državne treba da se 198

plaća arenda i da idu na licitaciju, a zadružne bi trebalo vratiti zadrugama. Kao posledicu svega, imali smo dve vrste mućki. Prva je bila da se državne ili zadružne njive posle prodaje kombinata uračunaju u društvene i da se, naravno, kupi ono što se kupiti ne sme te da gazde imaju ekstrazaradu. Druga je bila da se „promeni lokacija parcele” i da se njive na boljem mestu, to jest u blizini grada ili autoputa, proglase za društvene, a one lošije i jeftinije za državne... Zadružne njive su problem koji tek čeka rešenje. Ministar finansija i privrede Mlađan Dinkić izjavio je pre desetak dana da će biti formiran međuresorni tim, koji će se sastojati od predstavnika Tužilaštva, policije, ministarstava poljoprivrede i finansija, da ispita „bezakonje koje vlada“ u slučajevima propalih privatizacija poljoprivrednih kombinata i poljoprivrednog zemljišta. Mislim da se kriminalu u raspolaganju poljoprivrednim zemljištem mora stati na put – naglasio je ministar. Kako je naveo, treba ispitati da li stečajni upravnici u raznim slučajevima u Vojvodini i Srbiji rade u interesu države, poljoprivrednika ili u interesu nekog krupnog kapitala koji je zapravo izazvao te loše privatizacije, zbog čega su te firme otišle u stečaj.

Primeri iz Vojvodine Privatizacijom šest poljoprivrednih preduzeća u Vojvodini kupci su se domogli zemljišta koje su ili preveli na svoje ime ili ga koriste i državi ne plaćaju zakup iako je reč o državnom vlasništvu. Reč je preduzećima ,,Miletić’’, ,,Zmajevo’’, ,,Maglić’’, ,,Feketić’’, ’’Vojvodina’’ i ’’Gakovo’’, a s obzirom na to da godišnji zakup po hektaru košta od 100 do 500 evra, te da su ova preduzeća sa 9.000 hektara državnog zemljišta privatizovana pre sedam godina, država je zakinuta za oko 16 miliona dinara. Međutim, po istom modelu po kojem je Borislav Lilić iz Odžaka kupio ,,Ratkovo’’, otišla su i ostala preduzeća – novi vlasnik je po isplati poslednje rate, državno ili zadružno zemljište tog poljoprivrednog dobra preveo na svoje ime, da bi ga potom preprodao. Druga varijanta je da novi vlasnik koristi zemlju, a državi ne plaća zakup. Tako je samo u slučaju ,,Gakova’’, novi vlasnik od 6.000 hektara u državnom vlasništvu prisvojio više od pola. Većina kupaca u Vojvodini ne plaća zakup državi za preduzeća uz koja su dobili zemlju na korišćenje – tvrdi Nenad Ilić iz Udruženja za borbu protiv korupcije ,,Obruč’’ iz Odžaka. On kaže da je Lilić pored ,,Ratkova’’ koje je prodao ,,Žito Osijeku’’, prodao irskom fondu i poljoprivredna dobra ,,Miletić’’ iz Srpskog Miletića i ,,Maglić’’ iz Bačkog Maglića, koja imaju oko 3.300 hektara državne zemlje.

199

Državna zemlja u privatnom vlasništvu Da kupci državnu zemlju prevode na svoje ime ustanovio je i Savet za borbu protiv korupcije. Oni se pozivaju na dopis Ministarstva poljoprivede u kojem se navodi da je oko 2.000 hektara zemljišta u okviru preduzeća ,,Ratkovo’’ moglo samo da se koristi, ali ne i da se u katastru prevede u privatnu svojinu. Ministarstvo poljoprivrede nije odgovorilo na ptianje kakvo je imovinsko – pravni status ovih preduzeća, da li su novi vlasnici preveli zemljište na sebe i da li plaćaju zakup. Agencija za privatizaciju saopštila je da je pri prodaji poljoprivrednih dobara i dalje u državnom vlasništvu ostalo zemljište koje su ta dobra koristila. Reagujući na izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, Agencija navodi da nije nadležna da učestvuje u utvrđivanju poljoprivrednog zemljišta u privatizaciji, niti da izuzima delove imovine iz kapitala preduzeća prilikom prodaje. Šta će biti – videćemo.

Poništena svaka četvrta privatizacija Od preko 200 privatizovanih poljoprivrednih preduzeća u Vojvodini svaka četvrta privatizacija je poništena, a u 15 agrokombinata Privredni sud je uveo stečaj. Šteta nastala zbog loših privatizacija verovatno nikada neće biti izračunata, a malo je verovatno da će iko odgovarati jer je u ogromnom broju slučajeva pljačka urađena po ,,zakonu’’.

200

Branislav Gulan

Zadrugarstvo Srbije juče, danas i sutra Između nestanka i opstanka

Dok u svetu ima oko 800 miliona zadrugara i više od 100 miliona zaposlenih preko zadruga, ova delatnost u Srbiji je u fazi nestajanja. Pomenimo samo da zadrugarstvo u svetu i Srbiji ima tradiciju dugu više od 100 godina. Proces tranzicije u Srbiji je zadrugarstvo proglasio kao lošim recidivom prošlog sistema, pa teži da ga ugasi. Tako se događa da se zadruge pretvaraju u preduzeća i privatizuju iako one imaju titulare. Zadrugarima se duguje više od 200.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i na hiljade objekata. Od svog nastanka pa do današnjih dana zadrugarstvo u Srbiji prolazilo je kroz različite faze - periode uspona, stagnacije, padova, pa i raspada i nestajanja. To se naročito odnosi na zadruge u selima na prostorima gde se, inače, više vekova pre početka udruživanja u zadruge organizovao zadružni rad i život u okvirima velikih seoskih porodica. Uostalom, zajedno sa drugim faktorima, to je umnogome i pomoglo narodima na Balkanu, kao i srpskom narodu, da opstane i sačuva se od propasti i nestanka - biološki i ekonomski, pa čak i u nacionalnom i kulturnom pogledu. I dok u svetu ima oko 800 miliona zadrugara i više od 100 miliona zaposlenih preko zadruga, ova delatnost u Srbiji je u fazi nestajanja. Pomenimo da je zadrugarstvo u svetu staro više od 100 godina. Ali, tada ni Srbija nije kasnila za svetom, kao danas, jer, prva zadruga u Srbiji je osnovana 1894. godine u selu Vranovu, u blizini Beograda. Ona je nastala neposredno po osnivanju prvih zadruga sličnog tipa u evropskim zemljama, pre svega, kao izraz siromašnog seljaštva u odbrani od zelenaša... Prihvatajući zadrugarstvo kao evropski ekonomski i socijalni pokret, zadruge se u Srbiji javljaju 70 - tih godina XIX veka, najpre u ondašnjim gradskim sredinama kao zanatsko - uslužne, proizvođačke i potrošačke, dok se na seoskom području one javljaju krajem tog veka kao otkupne i kreditne zadruge. Tako, na inicijativu profesora, političara i zadružnog teoretičara Mihaila Avramovića, 29 zemljoradnika iz sela Vranovo, kod Smedereva, 201

osnovalo je 29. marta 1894. godine prvu zemljoradničku zadrugu u Srbiji. Ubrzo potom, iste godine osnovane su i zemljoradničke zadruge u još četiri šumadijska sela – u Azanji, Malom Orašju, Mihailovcu i Ratarima, a zatim do 1900. još 214, odnosno do 1914. godine ukupno je registrovano i počelo sa radom 782 zadruge u Srbiji. Bile su to, pre svega, kreditne zemljoradničke zadruge, formirane u srpskim selima po ugledu na zadruge Fridriha Rajfajzena u Nemačkoj, čija se prvobitna delatnost sastojala u pribavljanju novčanih sredstava za zemljoradničke potrebe po povoljnim uslovima, u prikupljanju štednih uloga i odobravanju zajmova članovima – zadrugarima, sa propagiranjem štednje i malih kamata. Tako, je u Srbiji 1895. godine osnovan Savez srpskih zemljoradničkih zadruga koji je te iste godine u Londonu sa još desetak nacionalnih zadružnih saveza bio jedan od osnivača ICA (International cooperative Alliance – Međunarodnog zadružnog saveza). Od pre nekoliko godina Zadružni savez Srbije se ponovo nalazi u njegovom okrilju. Dakle, sigurno je da su zemljoradničke zadruge uvek imale pozitivan uticaj na razvoj poljoprivrede i poboljšanje uslova života na selu. Danas nema pravih izvornih zadruga, pa nam nazaduje i poljoprivreda, a umire i svako četvrto selo u Srbiji. Zato smo postali u svetu poznati i po tome dok se u svetu razvijalo zadrugarstvo mi smo postali zapaženi što Srbija u svom procesu tranzicije gasi ove organizacije koje su predstavljale privatnu svojinu... Došlo je do privatizacije imovine koja je već imala titulare... Dakle, u teškim uslovima, kada agrar nazaduje, javlja se i strah kod vlasti od organizovanog seljaka u Srbiji, pa se ni ne podstiče njihovo organizovanje u zadruge, kooperative kako ih zovu u svetu. Rezultat toga je i pogoršavanje ekonomskog položaja sela i seljaka, njihovo nedovoljno obrazovanje, zapostavljanje kulture u selima...

Zadrugarstvo nekad... Neku godinu kasnije, posle osnivanja prvih zadruga, počelo se i sa osnivanjem novih – posebnih odeljenja, odnosno sa proširenjem delatnosti na nabavku zanatske i industrijske robe, poljoprivrednih alata i drugih oruđa, uz sve veću njihovu potrošnju i korišćenje. Prva takva nabavna zemljoradnička zadruga kod nas osnovana je u selu Markovcu, kod Velike Plane (1902). Godine 1895. formiran je i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga – kao poljoprivredna zadružna asocijacija u Srbiji. Njegovi osnovni zadaci bili su: širenje zadružne propagande, pomoć u osnivanju i radu novih zadruga na selu, poljoprivredna edukacija, pa zemljoradnici - zadrugari svake godine su održavali i svoj kongres, koji je uvek bio u drugom mestu i na kome se redovno govorilo o prethodnom jednogodišnjem radu, kao i o budućim aktivnostima zadruga i njenih članova u Srbiji. 202

Istovremeno, sa osnivanjem zadruga (zemljoradničkih i drugih) i širenjem zadružnog pokreta u Srbiji nametnula se potreba i za propisima iz ove važne oblasti rada, naročito u selima. Tako je 1898. godine usvojen i naš prvi zakonski akt koji reguliše ovu problematiku pod nazivom Zakon o zemljoradničkim i zanatskim zadrugama. ,,Posle Drugog svetskog rata, a naročito u periodu od 1945. do 1953. godine, poznatom po ondašnjem prinudnom otkupu, prisilnoj kolektivizaciji i drugim merama “socijalističkog preobražaja poljoprivrede i sela” stvorena je “tamna mrlja” u razvoju zadrugarstva sa teškim posledicama i traumama za mnoge učesnike u ovom procesu, koje se i danas itekako osećaju. U kasnijem periodu, a naročito od 1957. do 1974. godine, zadruge su opet imale važnu i značajnu ulogu u prevazilaženju, kako ranijeg zaostalog tako i prethodno neuspelog načina proizvodnje i njenog pogrešnog zadružnog organizovanja, kao i u svestranom, “posleratnom razvoju sela”. Pre svega, zahvaljujući zadrugama tada su u sela uvedene (i ostale) nove sorte poljoprivrednih kultura, nove rase stoke i živine, mineralna đubriva, savremena agromehanizacija’’, isticao je u razgovoru sa autorom ovih redova nekadašnji višegodišnji predsednik Zadružnog saveza Srbije pokojni profesor dr Viden Ranđelović. Iz ovog perioda poznato je više oblika zadružnog organizovanja u Srbiji i celoj FNRJ, kako se naša zemlja zvala u tom periodu. Bile su to: opšte, nabavno - prodajne, specijalizovane proizvođačko - prerađivačke, seljačke radne zadruge, zatim osnovne i radne organizacije kooperanata, organizacije udruženog rada u poljoprivredi, poljoprivredna dobra, poljoprivredni kombinati i drugi oblici udruživanja na selu i poljoprivredi. Bez obzira na razna lutanja u organizovanju i radu u poljoprivredi i na selu u tom periodu postignuti su, ipak, zavidni rezultati u Srbiji, kao i u celoj Jugoslaviji. Tad se razvijala poljprivreda i rasla je proizvodnja hrane. Ilustracije radi, navodimo sledeće: Obim potrošnje mineralnih đubriva na zadružnim ekonomijama u Srbiji povećan je od 5.500 tona u 1956. na 252.000 tona, ili za 45,8 puta više u 1963. godini. U ovom periodu upotreba mineralnih đubriva u proseku po hektaru povećana je u Srbiji od 89 kilograma na 762 kilograma, odnosno za 856 odsto. U istom periodu povećana je potrošnja koncentrovane stočne hrane od oko 8.000 tona na 95.000 tona ili za 11,9 puta. Bilo je i drugih pozitivnih primera iz rada i organizovanja zadruga i zadrugarstva u Srbiji tog vremena. Sve to pratila je i određena zakonodavna pravna normativa koja je, razume se, odgovarala tadašnjoj društvenoj i državnoj organizaciji u zemlji. Umesto da se dalje razvija i napreduje, posle usvajanja Ustava SFRJ iz 1974. godine i Zakona o udruženom radu iz 1976. godine nastaju novi problemi u zadrugarstvu u našoj zemlji, koji traju 203

do današnjih vremena, sa manjim izuzecima i kakvim-takvim opstankom pojedinih zadruga i čitavog zadrugarstva – zahvaljujući, pre svega, ogromnom trudu i angažovanju manjeg broja zadrugara i zadružnih poslenika, sa malo ili nimalo pomoći od društva i države. U ovom periodu bilo je takođe više različitih pokušaja daljeg razvoja poljoprivrede i sela, pa i zadruga i zadrugarstva. Između ostalog promovisan je „Zeleni plan“, koji je tada bio vrlo primamljiv i popularan. U ovoj velikoj akciji na planu poljoprivrede bilo je značajnih pozitivnih rezultata, bez obzira na veliki broj zloupotreba i manipulacija koje su donekle obezvredile ovu celokupnu aktivnost. To potvrđuju i ovi navodi: Investicionim sredstvima iz „Zelenog plana“ i drugih kredita u Srbiji izgrađeno je je blizu 10.000 građevinskih objekata i nabavljen je veći broj mehanizacije za uzgoj stoke; zasađeno je oko 5.000 hektara novih vinograda; oko 3.000 hektara voćnjaka; bilo je oko 20.000 hektara zasejanih livada... U cilju promene rasnog sastava stoke nabavljeno je oko 40.000 rasnih junica, 50.000 nazimica i oko 60.000 ovaca i koza. Izgradnju ovih objekata i nabavku stoke pratila je, takođe, i nabavka odgovarajuće mehanizacije, odnosno tehnologije. Korisnici ovih potencijalnih sredstava, za kratko vreme, uvećali su svoju proizvodnju skoro dva puta. Međutim, čitava aktivnost vezana za „Zeleni plan“ nije mnogo doprinela razvoju zadružnog organizovanja i rada u Srbiji. Naprotiv, najveću korist su imali pojedinci, a ponajviše oni koji nisu imali mnogo veze sa poljoprivredom, selom i zadrugarstvom.

Čekajući novi zakon Današnje zadrugarstvo zasnovano je i postoji na osnovama Zakona o zadrugama iz 1996. godine, kada je naša država bila Savezna Republika Jugoslavija, što zahteva njegovu hitniju promenu, sa adekvatnim savremenim pristupom u njegovom koncipiranju i novijim rešenjima. Međutim, još od 1996. godine priprema se novi Zakon o zadrugama, koji navodno sadrži niz novih rešenja, sa više novih mogućnosti u obnovi i razvoju postojećih, kao i u osnivanju novih zadruga i zadružnih oblika organizovanja i rada, koji treba da bude usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srbije, a koji svakako treba da bude u skladu sa savremenim zadrugarstvom u Evropi i svetu. To znači i nove mogućnosti za “novi početak” našeg zadrugarstva, a pre svega, agro i drugog zadrugarstva u selima Srbije. Međutim, o donošenju novog zakona samo se priča, ali on nikako da ugleda svetlost dana. Međutim zašto se ne donosi ovaj zakon ima niz razloga. Pre svega, to ne odgovara ekonomskoj - političkoj eliti. Novi zakon priprema ministarstvo 204

ekonomije, i o njemu paorima - a u zemlji ima 778.000 gazdinstava - govori se samo u toku predizbornih kampanja. To ministarstvo očito je, ne daje podršku zadružnom organizovanju u Srbiji. To ukazuje na činjenicu da vlastima ne odgovaraju zadruge jer će seljaci tada biti organizovani i moći tako i da nastupaju, a to je onda i velika glasačka, ali i mašina koja može da bojkotuje, da protestuje, da izlazi na ulice, blokira puteve... Jednostavno rečeno da stvara prboleme trenutnoj vladajućoj eliti. To je bilo i ovih godina. U vreme kriza kada nam opada proizvodnja hrane, za vlast je bolje da oni budu neorganizovani pa kada sporadično nastupaju nisu ni mnogo opasni! O kakvom se stanju rade najbolje govori činjenica da u prošlom Parlamentu Srbije (od 2008. d0 2012. godine) po prvi put od postojanja Srbije nije bilo nijednog seljaka! Ovo se ponovilo i sad posle izbora u 2012. godini, pa opet u Skupštini Srbije po drugi put od njenog postojanja oept nema nijednog seljaka!

Očekivanja, očekivanja... Ako razmišljamo o mogućnostima obnove i razvoja zadrugarstva u Srbiji u današnjem vremenu, možemo s razlogom da budemo optimisti i da verujemo, ukoliko do njega dođe, očekuju nas bolji dani, uprkos dosadašnjoj stagnaciji i raznim nesporazumima, kako u poljoprivredi i na selu tako i u društvu i državi. To će se ostvariti ako o zadrugarstvu budu odlučivali neki drugi, novi, kreatori ekonomske politike u Srbiji. Samo nekoliko podataka o agrarnom potencijalu Srbije ukazuje da, uz novu zakonodavnu regulativu, dobru volju i organizovanost, kao i više znanja, rada i angažovanja svih relevantnih faktora – od seljaka do Vlade i države, u Srbiji može u mnogome da se ova oblast unapredi i višestruko razvije. Na primer, prema popisu iz 2002. godine, na području Srbije (bez Kosova i Metohije) bilo je oko 4.706 naseljenih mesta, od čega su 173 gradska i blizu 4.600 seoskih naselja. Istovremeno, prema istom popisu u Srbiji (bez KiM) popisano je 7.497.950 stanovnika, od čega 3.272.105 njih (ili 43,64 odsto) živi na seoskom području od čega je 15,64 odsto aktivno stanovništvo, od kojih 7,05 odsto su aktivni poljoprivrednici, a ostali stanovnici aktivno se bave drugim delatnostima, kao što su prerađivačka industrija, trgovina, obrazovanje, turizam i slično. Srbija ima više od 400.000 traktora, 25.000 kombajna i dosta ostale agromehanizacije, značajne potencijale u ratarstvu, stočarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu, povrtarstvu, pčelarstvu, ribarstvu i drugim. Srbija je i zemlja sa najmanje navodnjavanim poljoprivrednim površinama u Evropi (zvanično samo 1,2 odsto), sa mnogo staračkih domaćinstava, pa i potpuno napuštenih gazdinstava i čitavih sela, sa mnogo zapuštenih i neobrađenih poljoprivrednih površina, sa mnogo napuštenih i neiskorišćenih kapaciteta, objekata, oruđa... 205

Zanimljivi su i sledeći podaci vezani za navedene potencijale, odnosno resurse u poljoprivredi i selima Srbije, kao što su: Srbija raspolaže sa oko 5.111.152 hektara poljoprivredne površine (0,64 hektara po stanovniku), 4.255.203 hektara su obradive površine (0,54 ha po stanovniku), što je iznad standarda zemalja Evrope... U Srbiji se sada gaji oko milion grla goveda, što je za 41 odsto manje nego 1990 godine. Broj ovaca 1990. godine bio je oko 2,51 miliona grla, a danas u Srbiji ima 1,5 miliona ovaca. Valja podsetiti i na sledeće: poljoprivreda u bruto nacionalnom dohotku Srbije učestvuje sa oko 21 odsto, zapošljava više od 10 odsto zaposlenih, a u izvozu učestvuje sa oko 21 odsto... Imamo i dosta iskustva i rezultata iz naše istorije i tradicije poljoprivrede i sela, pa i u zadrugarstvu. Ne zaboravimo da smo dugo bili “seljačka zemlja” – od Karađorđa i Miloša pa do završetka Drugog svetskog rata, a i kasnije – sve do poslednjih ratova na prostoru poslednje (bivše) Jugoslavije. Verovatno smo i danas, ali to ne želimo da priznamo. (Ili, imamo visoko mišljenje o sebi i dalje se, uljuljkujemo i zavaravamo, šta li je?)! Dakle, u prilog tvrdnji i velikom poljoprivrednom neiskorišćenom potencijalu u našoj zemlji ide tvrdnja bivših ministara koji kažu, kada bismo stvorili razvijeno tržište agrarnih kredita, smanjili zavisnost od klime i povećali primenu agrotehničkih mera u poljoprivredi, mogli bismo da dupliramo proizvodnju i da ponudimo veće količine agrarnih proizvoda za izvoz. Ukoliko Srbija u roku od tri godine uloži 1,5 milijardi dolara za podsticanje poljoprivredne proizvodnje i ukoliko putem regresiranih kamata angažuje jevtinije bankarske kredite, ukupna proizvodnja u poljoprivredi bi se duplirala u odnosu na aktuelni nivo i dostigla deset milijardi evra. Ako nastavi takvo ulaganje, srpski agrarni izvoz bi za deceniju dostigao čak i 10 milijardi dolara. Ako je to tako (a nema razloga da se ne veruje struci, nauci i zvaničnim institucijama i njihovim predstavnicima, dobrim poznavaocima agara), onda nema preče investicije u Srbiji nego što je ova – u poljoprivredu, pa i u zadrugarstvo! Međutim, to su u sadašnjem vremenu, ipak samo nadanja i očekivanja... Jer, kreatori ekonomske i agrarne politike ne shvataju da to mora biti strateška privredna grana... Zato i u svetu se čude da poljoprivredna u Srbiji nije strateška grana... Kreatori ekonomske politike proizvođačima hrane se obraćaju samo u predizbornim kampanjama... Srbija kao jedna od država sa prostora bivše Jugoslavije, koja slovi (i želi sebe da vidi) kao stožera na Balkanu u tranziciji, već gotovo dve decenije posebno ima mnogo problema – od političkih do ekonomskih, infrastrukturnih, socijalnih i drugih. Ti problemi posebno su izraženi u poljoprivredi i u selima, odnosno ruralnom delu Srbije. Jer, i pored naglog urbanog razvoja 206

naše zemlje i dalje više od polovine stanovništva Srbije (54 odsto) živi u ruralnim područjima i u njima se stvara 40 odsto bruto domaćeg proizvoda. Pa ipak, mnogi ruralni krajevi i njihova sela odavno slabe, siromaše i propadaju. To se dešava još od završetka Drugog svetskog rata, uspostavljanja novog socijalističkog društvenog uređenja u novoj Jugoslaviji, pa i Srbiji, sa ubrzanom industrijalizacijom zemlje i ondašnjom strategijom o “socijalističkom preobražaju sela”, masovnim odlascima postojećeg seoskog stanovništva u gradove i njihovo ostajanje u njima, do sistematskog zaostajanja i starenja sela, neizgrađene i nedovoljne infrastrukture i loših uslova za ostajanje i život na selu. Rezultat svega toga je i nepostojanje i nepoštovanje podjednakog regionalnog razvoja zemlje i nepoštovanje novih potreba stanovništva, pa ni tradicije i lepih običaja na ovim prostorima, kao i još mnogo toga – voluntarističkog, pomodarskog, mediokritetskog.

Ponižavajući položaj... Poslednjih godina i decenija, posle pada Berlinskog zida i velikih promena u odnosima Istoka i Zapada, posle raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, velikih tehničko - tehnoloških, informatičkih, komunikacijskih i drugih promena u svetu, a posebno posle svih dešavanja na prostorima naše prethodne državne zajednice jugoslovenskih naroda, Srbija je lošom politikom, neznanjem i nesnalaženjem dovedena u veoma nezavisnu situaciju i gotovo ponižavajući položaj u skoro svim segmentima društva. Pored razaranja, žrtava i štete u bombardovanju Srbije 1999. godine, prethodnih sukoba i ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji i ogromnih ljudskih i materijalnih žrtava, perioda enormne inflacije (svetski rekorderi u tome poslednje decenije XX veka), devalvacije mnogih tadašnjih i trajnih vrednosti na našim prostorima i drugih nerazumnih mera, odluka i činjenja “uspeli smo” dobrim delom da zaustavimo naš privredni razvoj. Proizvodnja se nalazi na 30 do 40 odsto na nivou koju je Srbija imala 1989. godine. Imamo i samo 1,8 miliona zaposlenih, isto toliko penzionera, 800.000 nezaposlenih, oko 800.000 ljudi živi od ’’rada na crno’’, a u Srbiji je i više od 700.000 gladnih. Kada bi gladni imali prosečnu srpsku platu od 40.000 dinara, kolika je ona navodno sad, Srbija ne bi imala hrane za izvoz, kojim se hvali. Jer u 2011. godini izvoz hrane, boljeti rećči sirovina za njenu proizvodnju bio je vredan 2,7 milijardi dolara, uvoz 1,4 milijarede dolara i sufucit je iznosio 1,3 milijarde dolara. Vlasti su se time hvalile, ali nisu isticale da se izvoze sirovine (oko 1,7 miliona tona kukuruza) sa kojim strance hrane svinje, pa onda prodaju Srbiji (lane je uvezeno dva miliona tovljenika). Istovremeno u Srbiji su prazni obori za tov i staje za stoku. Taj izvoz iznosi tek oko 400 dolara po 207

hektaru što je najmanje u Evropi! Da imamo organizovano zadrugarstvo to se ne bi dešavalo već bi kukuruz trošili za ishranu stoke i izvozili proizvode iz viših faza prerade, pa bi i devizni prihod bio veći! Međutim, dok je u Srbiji pothranjena nacija, kreatori aktuelne ekonomske politike hvale se izvozom (čitaj sirovina za hranu). Po svemu što se radi, kao da živimo u vremenu pod vidovima i sa teorijama “nebeske Srbije”, “svi nas mrze”, “formalističkog legalizma” i drugim, sa časnim izuzecima, da celu Srbiju dovedemo gotovo do prosjačkog štapa.

Bez odgovornosti odgovornih Za takvo stanje kod nas niko nije odgovarao – politički, moralno, sudski, materijalno – pred sudom i narodom! Dakle, nema odgovornosti odgovornih za neodgovorno ponašanje. Za ovakvo stanje u agraru, izuzev malog broja pojedinaca iz raznih do sada isfabrikovanih afera i “malih mafija” niko nije ni optužen, a kamoli da je odgovarao, proglašen krivim i odgovornim, ili da je dobio zasluženu kaznu za ovakvo stanje Srbije. Odgovorni su samo oni pre... A, mi čekamo bolje sutra. Nekada dominirajuću radničku klasu i srednji sloj, sa sve stručnjacima i ostalom intelektualnom elitom, lako smo “razbili i izgubili”, a umesto njih stvorene su nove društvene grupe u zemlji, koje bi možda mogle da se klasifikuju na sledeći način: 1. političko - ekonomski upravljački krug (sa tajkunima i profiterima) – tri do pet odsto 2. zaposleni u državnoj upravi i javnim službama, sitni preduzetnici i ostali bolje zaposleni sa redovnim i adekvatnim primanjima 22-25 odsto (sa podnošljivim uslovima za život i rad) 3. svi ostali (od kojih je veliki deo ispod osnovnog egzistencijalnog minimuma života i ljudskog dostojanstva, u velikom siromaštvu i bedi, što ne zaslužuje nijedan čovek u ovoj zemlji, niti bilo gde na zemljinoj kugli, odnosno na planeti Zemlji) - 70-75 odsto Dalja analiza u ovom slučaju nije potrebna niti poželjna, jer izlazi iz okvira naše teme, ali može da nas usmeri i u pravcu rešavanja pitanja bar u poljoprivredi i selima Srbije, što može da donekle ublaži probleme i popravi stanje i sliku u ovim delovima i strukturama društva i države. Za veće izmene postojećih društvenih i vrednosnih odnosa u Srbiji potrebno je mnogo više – drugačije angažovanje većine stanovništva, drugačiji rad većine institucija države i politike, izmena svesti i sistema vrednosti, realna i tačna kvalifikacija prethodnog perioda raspada ranije države i svih nesreća i pogrešaka, sa njihovim učesnicima, nosiocima i predvodnicima, uz sankcionisanje svih onih i svega onoga što nas je dovelo dovde – gde se Srbija sada nalazi. 208

Naše moći nisu takve da mi kao pojedinci možemo da to sada činimo, ali smo u mogućnosti da kroz predlaganje i ostvarenje obnavljanja i revitalizacije postojećeg agrarnog i uvođenje nekih novih oblika zadrugarstva za kojim itekako postoji potreba, ipak učinimo nešto značajno i vredno za svoj narod i zemlju, što sada pokušavamo da naznačimo i navedemo na razmišljanje zainteresovane i odgovorne za ovu problematiku. Analitičari u ovoj oblasti veruju da ovakve kritike i predlozi mogu da budu prihvaćeni i operacionalizovani, jer jednostavno za to postoji mnogo razloga i potreba. Jer, u Srbiji koja ima mnogo nezaposlenih ima i 600.000 hektara neobrađenih njiva sa kojih bi se mogla hraniti gladna usta. Ovde treba imati u vidu i činjenicu da su i narod i državu Srbiju tokom istorije tradicionalno i bez rezerve hranili, branili i čuvali (i sačuvali) selo i seljaci! Prema tome, država Srbija, sa svojim vlastima, institucijama i stanovništvom ima i jednu obavezu više – da se opet vrati selu i seljacima i tako im bar malo uzvrati za sve ono što su oni do sada učinili za njih.

Seljačka budućnost u prošlosti Između ostalog, to se može učiniti i obnovom agrozadrugarstva, kao i osnivanjem, organizovanjem, radom i razvojem i drugih oblika zadrugarstva, pre svega, komunalnog (ili infrastrukturnog) i socijalnog (ili humanitarnog) zadrugarstva na celokupnom području Republike Srbije. Pri tom, valja se podsetiti i na definiciju zadruge prema Međunarodnoj organizaciji rada, koja glasi:’’Zadruga je asocijacija u koju se ljudi dobrovoljno udružuju u cilju ostvarenja zajedničkog interesa kroz formiranje demokratski kontrolisane organizacije, u kojoj podjednako doprinose formiranju potrebnog kapitala prihvatajući fer podelu rizika i beneficija od poslovanja u kome članstvo aktivno participira.“ Dakle, može se zaključiti da su dobrovoljnost udruživanja i ostvarivanje sopstvenog interesa osnova pojedinaca – zadrugara za osnivanje, rad i napredak zadruge i zadrugarstva, pri čemu se uvek mora imati u vidu da je to od važnosti i značaja i na širem planu – za poljoprivredu, selo i državu u celini. Samo to treba da shvati i Republika Srbija. Bez obzira na niz negativnih iskustava u radu mnogih zemljoradničkih zadruga u Srbiji, naročito u periodu neposredno posle Drugog svetskog rata i neuspeha u ondašnjem “državnom projektu o socijalističkom preobražaju sela” u kome je zemljoradničko zadrugarstvo trebalo da ima važnu, ako ne i presudnu ulogu, pa i zbog sopstvenog tada stečenog negativnog “imidža”, ovaj oblik udruživanja poljoprivrednih proizvođača ipak je ostavio svoj značajan pečat i trag na selu i kod seljaka, a u mnogim sredinama je ostao i preživeo i do današnjeg dana. 209

Oni traže samo da im se vrati takvo organizovanje, pa se i njihova budućnost nalazi u povratku u prošlost!

Predlog zakona o zadrugama Predlog zakona o zadrugama, koji će na moderan način urediti tu oblast i omogućiti otvaranje novih radnih mesta, trebao je da se nađe na dnevnom redu prolećnog zasedanja Skupštine Srbije 2011. godine, rekla je pre nepune dve godine na prezentaciji Nacrta zakona o zadrugarstvu (početkom 2011. godine) državna sekretarka u ministarstvu ekonomije Dragijana Radonjić – Petrović. To je bilo još jedno od neostvarenih obećanja aktuelnih vlasti srpskim seljacima poslednjih decenija. Zakon je bio pripremljen na inicijativu zadruga i zadružnih saveza kako bi uredio poslovanje zadruga, povećao njihovu konkurentnost i pristup kreditnim sredstvima, povećao broj zadrugara i omogućio uključivanje u zadrugarstvo i socijalno ugroženih. Dragijana Radonjić – Petrović izražavala je takođe nezadovoljstvo stanjem u zadrugarstvu i podsećala da se oblast zadrugarstva trenutno reguliše sa dva zakona–saveznim Zakonom o zadrugama iz 1996. godine i republičkim Zakonom o zadrugama iz 1989. godine, što dovodi do ,,prekrajanja pravnih normi i neusaglašenosti sa savremenim društveno-ekonomskim okolnostima’’. ,,Novi zakon daje rešenja za regulisanja društvene svojine zadruga koja će biti pretvorena u zadružnu svojinu. Time će biti rešen problem slabe konkurentnosti i kreditne nesposobnosti zadruga. Nacrtom zakona bilo je predviđeno da je za formiranje zadruge potrebno najmanje 10 zadrugara’’, ali Dragijana Radonjić – Petrović navodila je da se razmatra i mogućnost manjeg broja zadrugara koji su potrebni za osnivanje. U Srbiji je tada bilo registrovano oko 2.800 zadruga, od čega su 70 odsto zemljoradničke zadruge, omladinske zadruge 15 odsto i stambene zadruge sa šest odsto. U zadrugama danas ima oko 10.000 zaposlenih, dok je u njima oko 100.000 zadrugara...

Srpsko selo danas! Srpsko selo je napušteno u svakom pogledu: napustili su ga stanovnici, te su ostala sela bivših stanovnika, napustila ga je i nacionalna i državna politika ... Stoga, obnoviti demografske i agro - ekonomske pretpostavke razvoja srpskih sela najpreči je zadatak države i njene nacionalne, ekonomske i agrarne politike. O stanju u srpskom selu danas najbolje govore brojke: u Srbiji ima blizu 4.600 sela, a 86 odsto njih beleži pad broja stanovnika. U njima ima 260.000 momaka samaca i 100.000 devojaka koji su zakoračili u petu deceniju života, 210

a da nisu zasnovali porodice. U Srbiji u 700 sela ima manje od po 100 stanovnika. Njima je potrebna decenija i po da ostanu bez stanovnika! Za dve decenije u Srbiji će nestati ukupno četvrtina sela. Oko 38 odsto seoskih domaćinstava danas je siromašno. U srpskim selima danas ima 50.000 napuštenih kuća, a u 145.000 njih piše ’’privremeno nenastanjeno’’. U Srbiji svake godine više umre nego što se rodi oko 35.000 stanovnika. Seljačka penzija u Srbiji je danas 9.000 dinara. U tome se nalazi i jedan od uzroka zašto je pre nekoliko godina od 778.000 gazdinstava bilo čak 330.000 registrovanih poljoprivrednika, a u 2011. godini ih je manje od 80.000 sa tendencijom daljeg pada.

U korak sa Evropom! Prva zadruga u Evropi osnovana je 1844. godine. Osnovali su je tkački radnici u mesto Rodždelu, pa je po njemu i nazvana – Rodždelska zadruga. Dve godine kasnije, 1846. godine kao treća po redu zadružna organizacija na evropskom kontinentu osnovana je zemljoradnička zadruga u Bačkom Petrovcu, u Vojvodini (koja tada nije bila u Srbiji). Naime, na inicijativu Štefana Homole i 50 drugih osnivača – zemljoradnika iz redova slovačke narodnosti u ovom mestu, na prostoru ondašnje Austro - Ugarske, kao i godinu dana pre toga (1845) u Sobotištu – današnja Slovačka, osnovane su zadruge koje su svoje postojanje i rad zasnivale na novim zadružnim principima – uzajamnosti, dobrovoljnosti, članskim udelima, demokratskom odlučivanju većine, volonterskoj upravi, zadružnom vaspitanju, političkoj i religioznoj neutralnosti, solidarnoj odgovornosti, težnji ka novom i progresu. Sa određenim modifikacijama ovi principi i danas važe u zadrugarstvu u svetu, pa i kod nas u Republici Srbiji. Kada govorimo o međunarodnom povezivanju zadružnih organizacija i njihovih nacionalnih saveza treba reći da je Međunarodni zadružni savez osnovan 1895. godine u Londonu, koji je postao i njegovo sedište. Ovu međunarodnu asocijaciju zadrugara osnovalo je 11 država, među kojima je bila i Kraljevina Srbija, a u njenu prvu upravu izabran je i njen predstavnik Mihailo Avramović. Ova međunarodna zadružna asocijacija neprekidno postoji sve do danas, s tim što sada u svom sastavu ima više od 200 nacionalnih zadružnih organizacija iz oko 100 zemalja sa svih svetskih kontinenata, sa više od 800 miliona zadrugara – članova. Prvi kongres Srpskih zemljoradničkih zadruga održan je u Smederevu (1896), Drugi – u Kragujevcu (1897), Treći – u Jagodini (1898), Četvrti – u Nišu (1899), Peti – u Šapcu (1900), Šesti – u Čačku (1901), Osmi - u Negotinu (1903), Jedanaesti – u Pirotu (1906), Petnaesti - u Leskovcu (1910), Šesnaesti – u Kraljevu (1911)... Po završetku Prvog svetskog rata (1918) i velikog stradanja srpskog stanovništva i celokupne njegove materijalne i duhovne baze i kulture, sa velikim 211

brojem poginulih, ranjenih i unesrećenih ljudi, porodica, pa i čitavih sela i zaseoka sa ovih prostora, krenulo se sa novim početkom, sa životom i radom u novoformiranoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Pored ostalog, počelo se sa obnovom i zadrugarstva u novoj državi. Opet je formiran i njen novi Zadružni savez (1919), koji je iste godine ponovo primljen u obnovljenu Međunarodnu zadružnu organizaciju čiji je i danas član. I u novoj državi Kraljevini SHS pravilno su bile shvaćene potrebe i značaj seljaka i zadrugarstva, koji su, pre svega, vezani za poljoprivredu i selo. Opet su bile osnivane i započinjale rad zemljoradničke i druge zadruge u gotovo svakom mestu u zemlji. Primera radi, samo u Srbiji na kraju 1920. godine bilo je 1.459, a na kraju 1939. godine već je postojalo i radilo 3.647 zadruga. Danas u Srbiji ima oko 2.108 zadruga u oblasti poljoprivrede i zadrugarstva, a od toga se veruje da aktivnih ima tek oko 1.400. U zadrugama danas ima oko 10.000 zaposlenih, dok je u njima oko 100.000 zadrugara... Greška države je i što je u vreme tranzicije seljacima, zadrugarima oduzeta i prodata (privatizovana bez njihovog učešća) prehrambena industrija koju su oni gradili. Pre toga ta industrija bila je skoro 100 odsto oslonjena na zadruge u obezbeđivanju sirovina. Danas se to radi ili direktno sa seljacima, ili preko privatnih preduzeća koja ugovaraju proizvodnju sa seljacima, jer imaju mogućnosti kreditiranja, avansiranja, a neretko i kupovine ’’na zeleno’’. Država ima nepovoljan odnos prema zadrugama, one su na marginama agrarne politike i umesto da podstiče zadrugarstvo, ona ga sputava. Sputava ih zbog toga što iz neznanja misli da su one ostaci prethodnog sistema, koje ne treba podržavati. Skoro da nijedna mera agrarne politike nije sprovođena preko zadruga.

Nepoštovanje Ustava! Kada je zadrugarstvo u pitanju u Srbiji se nepoštuje ni Ustav! Ustav jasno kaže da postoje tri oblika svojine, državna privatna i zadružna! Međutim, to se ne poštuje jer su se u vremenu tranzicije zadruge pretvarale u preduzeća koja su kasnije privatizovana. Zato se i postavlja pitanje kako je mogla da se privatizuje zadružna imovina koja je već ima titulara, odnosno bila je privatna! Ustav se ne poštuje i po tome jer je zadružna imovina otuđena, pa se zadrugarima duguje više od 200.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i na hiljade objekata, a sve se nalazi kod bivših kombinata i privatizovanih preduzeća. Dakle, privatizovano je ono što je već imalo vlasnike. Odnosno tom imovinom ne raspolažu niti upravljaju zadrugari – pravi vlasnici, već zaposleni činovnici u zadrugama, koji nisu zadrugari! Za rešavanje problema 212

sela u Srbiji potrebno je hitno doneti zakon o zadrugama (nalazi se u ministarstvu ekonomije), koji će biti usklađen sa promenama u privrednom sistemu i sa savremenim kretanjima u zadružnom organizovanju u svetu, kome težimo...

213

214

Aco Popadić

Biotehnološki blickrig1 Bio-technology Ain’t what’s so bad Like all technology It’s in the wrong hands - Jello Biafra Prelomni trenutak za budući eksplozivni rast i razvoj biotehnološke industrije desio se 1980. u SAD kada je u slučaju Dajmond protiv Čakrabartija (Diamond v. Chakrabarty), tesnom većinom (5:4), Vrhovni sud presudio u korist patentiranja živih organizama (u ovom slučaju to se konkretno odnosilo na genetski modifikovanu bakteriju), pod obrazloženjem da je vlasnik patenta uveo novi genetski materijal u ćeliju bakterije i na taj način stvorio nešto što nije proizvod prirode, te je shodno tome podložno patentiranju. Na temelju te odluke, pet godina kasnije (1985.), Služba za patente i robne marke SAD (U.S. Patent and Trademark Office, USPTO) odlukom u slučaju Ex Parte Hibberd otvorila je vrata patentiranju biljaka koje se razmnožavaju polnim putem. To je, dalje, omogućilo da se biljke tretiraju kao „pronalasci“, farmeri onemoguće da čuvaju i presađuju seme, i spreči slobodno naučno izučavanje bilo koje patentirane vrste.2 Drugim rečima, nakon dvovekovnog odbijanja američkog kongresa da poklekne pred pritiscima i dozvoli patentiranje osnovnih životnih namirnica, pod izmenjenim istorijskim okolnostima i zahvaljujući uticaju lobiranja agrohemijskih kompamnija, par sudskih odluka je iz korena promenilo dotašnju praksu i odredilo kurs budućeg razvoja. To se pre svega odnosi na značajno 1. Ovaj članak je odlomak iz žive građe obimnijeg rada na kome trenutno radim. A.P. 2. Pred pometuih sudskih presedana koji su odredili budućnost američke biotehnološke industrije, od posebnog značaja je i Baj-Dolov zakon (Bayh-Dole, 12. decembar 1980.) koji je omogućio univerzitetima, malim preduzećima i neprofitnim institucijama da ostvare vlasničko pravo nad intelektualnom svojimom koja je rezultat istraživanja koja su finansirana iz federalnog, državnog budžeta. Prethodno su istaživači na univerzitetima koji koriste sredstva iz federalnih fondova morali da predaju sve svoje pronalaske vladi SAD.

215

proširenje obima prava na intelektualnu svojinu, koje je označilo početak „tihe pljačke“ (Bollier) putem komodifikacije prirode, privatizacije i monopolizacije obnovljivih resursa koji su se nekada slobodno razmenjivali. Genetski modifikovani organizmi (GMO) prvi put su se našli u maloprodaji 1994. nakon što je Uprava za hranu i lekove SAD proglasila paradajiz „Flavr Savr“3 bezbednim za ljudsku upotrebu. Narednih godina, na osnovu sumnjivih istraživanja i gotovo bez ikakve javne rasprave, upotreba GM useva je proširena po Severnoj Americi do te mere da je danas 86% kukuruza, 88% pamuka, 93% soje koji se uzgajaju u SAD genetski modifikovano, dok tri agrohemijska giganta – Monsanto, DuPont Pioneer i Syngenta – kontrolišu 53% globalnog tržišta semena, a deset najvećih semenarskih firmi, većinom iz SAD, zauzimaju 73% tržišta.4 U izveštaju Nacionalnom farmerskom sindikatu SAD iz 1999. godine, Hafernan (Haffernan) tvdi da su značajni delovi globalnog prehrambenog lanca pod kontrolom tri korporativna klastera: Cargill/Monsanto, ConAgra, i Novartis/ADM. Udruživanjem snaga, ove kompanije nadopunjuju jedne druge i na taj način znato dublje zadiru u globalni poljoprivredni sistem nego što bi to mogle da učine samostalno. Tako konsolidovani prehrambeni sistem proteže se od laboratorije do supermarketa: prehrambeni proizvod prolazi kroz različite faze ali nikada ne menja vlasnika, kao što se ne menja ni mesto na kom se odlučuje. Sa druge strane, farmer prestaje da bude autonomni subjekt i postaje uzgajivač, neko ko obezbeđuje radnu snagu i često deo kapitala, ali nikada ne odlučuje o važnim stvarima, ne upravlja, niti je vlasnik proizvoda koji prolaze kroz sistem. Drugim rečima, stepen kontrole, moći i uticaja na globalni prehrambeni sistem kojim raspolažu korporativni klasteri dostigao je nivo bez presedana.5

GMOnsanto

Ovako dramatično preuređivanje ili, možda je bolje reći, biotehnološka kolonizacija procesa proizvodnje hrane, rezultat je sticaja različitih istorijskih okolnosti, ali nesumnjivo najistaknutiju ulogu u tom procesu imala je najveća biotehnološko-semenarska kompanija na svetu, Monsanto. 3. Usporeno zrenje ove vrste genetski modifikovanog paradajiza (CGN-89564-2), imalo je za cilj da odloži omekšavanje ploda i time mu produži vek trajanja, uz istovremeno zadržavanje prirodne boje i arome 4. Seed giants vs. U.S. Farmers, a report by the Center for food safety & Save our Seeds, 2013. 5. Rajeev Patel et. al., Genetic Engineering in Agriculture and Corporate Engineering in Public Debate: Risk, Public Relations, and Public Debate over Genetically Modified Crops, 2005. st. 430.

216

Njenu burnu istoriju, pored izuzetno širokog asortimana ekološki hazardnih proizvoda6, od kojih su neki ekstremno toksični i kao takvi zabranjeni7, obeležilo je ratno profiterstvo8, izrazito agresivna poslovna politika, predatorski kapitalizam i kartelizacija, genetski inženjering i „biopiratstvo“9. Iako se polemike o ovoj „kontroverznoj“ kompaniji najčešće tiču genetskog inženjeringa, jedna od ključnih, ako ne i najvažnija, poluga njene tržišne dominacije je zapravo glifozat, totalni herbicid opšte namene poznatiji po imenu robne marke Roundup, čiji je on aktivni činilac. Patent nad ovim slučajno otkrivenim molekulom (1973.), omogućio je Monsantu da u trenutku velike krize koja je čak pretila bankrotom – zbog rastućeg broja tužbi i troškova čišćenja životne sredine zagađene raznim izrazito toksičnim 6. Tokom svoje burne istorije, ova kompanija se bavila proizvodnjom svega od veštačkih zaslađivača (saharin, aspartam), kofeina, vanilina, sedativa, laksativa, aspirina, zatim fenola, gume, osnovih industrijskih i neorganskih hemikalija, sapuna, deterdženta, fosfora, plastike, sintetičke gume, uretanske pene, ultra čistog silikona, građevinskih materijala, LED dioda, elektronskih kalkulatora, digitalnih satova, veštačke trave i stiropora, pa do ekstremno toksičnih i danas zabranjenih polihlorovanih bifenila (PCBs), insekticida DDT i herbicida poput „narandžastiog agensa”, a za vreme Drugog svetskog rata učestovala je u radu na izradi atomske bombe. 7. Jedno od Monsantovih čudesa - ulje koje ne gori, postojano je i ima gotovo beskrajne mogućnosti industrijske primene - koje se pokazalo kao apsolutna katastrofa, su plihlorovani bifenili (PCBs). Nekada obilato korišćen za podmazivanje, hidrauliku, kao ulje za sečenje, za nepreopusne obloge, zaptivne smeše itd, danas se svrstava među najtoksičnije hemikalije na planeti. Kao potentni kancerogeni, PCBs su povezani sa poremećajima reproduktivnog, razvojnog i imunog sistema. Monsanto je proizvodio PCBs više od 50 godina i njih sada bukvalno ima u krvi i tkivu ljudi i divljih životinja širom planete – od polarnih medveda na severnom polu do pingvina na Antrktiku. Danas je zabranjena proizvodnja PCBs i neki eksperti kažu da ne bi trebao da postoji prihvatljivi nivo PCBs u životnoj sredini. Više različitih izvora, uključujući Agenciju za zaštitu životne sredine SAD, potvrđuje postojanje veze između PCBs i raka, kao i mnogih drugih štetnih uticaja na imuni, reproduktivni, nervni i endokrni sistem. 8. Neki od ključnih trenutaka u razvoju kompanije Monsanto vezani su za Prvi i Drugi svetski rat, te rat u Vijetnamu. 9. Ovaj pojam koji je uvela indijska fizičarka, ekofeministkinja i velika borkinja za prehrambeni i semeni suverenitet, Dr Vandana Šiva, svojom knjigom: „Biopiracy: The Plunder of Nature and Knowledge“, odnosi se na privatizaciju i ekploataciju biljnih i životinjskih vrsta kao i kulturnog nasleđa industrijski slabije razvijenih zemalja od strane multinacionalnih kompanija iz industrijski moćnijih zemalja. Te kompanije „otkrićem“, neretko zahvaljujući konsultovanju tradicionalnih narodnih znanja, i patentiranjem određenih genetskih karakteristika biljaka ili životinja sa teritorije zemalja koje se najčešće nalaze na globalnom jugu, prisvajaju određene biljne i životinjske vrste i onemogućavanja njihovu dalju slobodnu upotrebu.

217

hemikalijama koje su u nju dospele kao gotovi proizvodi ali i kao emisije iz proizvodnih pogona ove kompanije10 – koliko je to moguće, utiče na kolektivno pamćenje i pomeri fokus javnosti sa svoje katastrofalne reputacije kao glavnog proizvođača nekih od najtoksičnijih hemikalija na planeti koje su, u ratnim i mirnodopskim uslovima, imale i imaju užasne posledice po ljude i životnu sredinu. Zato je za Mosnanto pronalazak glifozata bio pravi „spas sa neba“. Šta više, za svega par godina Roundup će postati Monsantova „protifna muzara“ (cash cow). Takođe, licenciranje GM semena otpornog na Roundup postaje važan izvor profita ove kompanije. Licencni ugovori o korišćenju Monsantove intelektualne svojine, koji su neretko tajni i izrazito resriktivni, zahtevaju od proizvođača i prodavaca semena da favorizuju Monsanto u odnosu na konkurentske kompanije. Kada poljoprivrednik u SAD ili Kanadi kupuje modificiranu RoundUp Ready soju od Monsanta, od iste korporacije dobije ugovor na potpis. U ugovoru se obavezuje da će sijati sjeme samo jednu sezonu te da će koristiti herbicide isključivo Monsantove proizvodnje i vlasništva. Također nema garancije rezultata. Monsanto ima pravo tri godine nadgledati polja farmera i za to koristi nenajavljene posjete privatnih detektiva koje unajmljuje, a otvorio je i telefonsku liniju na koju susjedi mogu tužiti jedni druge ukoliko sumnjaju da se ilegalno sije GM sjeme od Monsanta.11

Dakle, pored policijskog nadzora nad svojim klijentima, podsticanjem suseda na međusobnu špijunažu i cinkarenje Monsanto remeti međuljudske odnose lokalnih zajednica i doprinosi razvoju podozrivosti i nepoverenja među farmerima što utiče na rast otuđenja i socijalnoj atomizaciji. Izloženi ovakvim pritiscima, zastrašeni i nepoverljivi, neki farmeri radije biraju da svoje mišljenje zadrže za sebe pa tamo gde je do juče postojao zdrav komšijski odnos sada je u većoj meri prisutna poslovna suzdržanost. Sa razvojem biljaka koje su otporne na razorno dejstvo glifozata (tzv. „Roundup ready“ tehnologija), otvorene su nove mogućnosti i shodno tome 10. Pre nego što je javnost uopšte imala priliku da se u potpunosti upozna sa razmerama katastrofalnih posledica nekontrolisane upotrebe pesticida, jedna žena, morska biologičarka Rejčl Karson (Rachel Carson), još 1950-ih godina je povela bitku protiv Monsanta i drugih hemijskih kompanija. Monsanto i društvo su svim silama nastojali da spreče objavljivanje njene knjige „Tiho proleće“ (Silent Spring), strahujući od negativne reakcije javnosti. Međutim, knjiga kojoj se pripisuju zasluge za nastanak savremenog pokreta za zaštitu životne sredine, izašla je iz štampe 27. septembra 1962. Deset godina kasnije, delimično zahvaljujući uticaju „Tihog proleća“, u SAD je zabranjena upotreba insekticida DDT. 11. Dražen Šimleša, Četvrti svjetski rat, Što Čitaš?, 2006.

218

Monsanto menja svoju strategiju i ulaže ogroman novac u preuzimanje nezavisnih semenara koji su ujedno i glavni kupci Monsantovih sorti. Sa druge strane, mnogi nezavisni proizvođači su dovedeni do bankrota i na taj način „izbačeni iz igre“. U strahu da ne ostanu kratkih rukava, konkurentske kompanije (DuPont, Dow, Syngenta i dr.) svim silama su nastojale da sačuvaju svoju poziciju i, po ugledu na Monsanto, krenule su u opšti grabež semenarskih preduzeća. Sve to dešava od sredine 1990-ih, u kontekstu okončanja Urugvajske runde multilateralnih pregovora o trgovini u okviru Generalnog sporazuma o carinama i trgovini (GATT), usvajanja Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS) i osnivanja Svetske trgovinske organizacije (WTO). Drugim rečima, u jeku pojačanih aktivnosti u pravcu globalne integracije kapitalističkih privreda, shodno interesima transnacionalnih korporacija, dolazi do stvaranja institucionalnog okvira koji je „inherentno protivan radničkim pravima, zaštiti prirode i zdravlja ljudi“12. Od sredine 1990-ih broj nezavisnih semenara u SAD je od nekadašnjih cca 300 spao na manje od 100, dok tržištem dominira „velika četvorka“: Monsanto, DuPont, Syngenta i Dow. Smatra se da tržište nije kompetitivno onda kada određene firme kontrolišu 40% tržišta (Howard 2009)13, a ove kompanije kontrolišu 80% američkog tržišta kukuruza i 70% tržišta soje.14 Zato ni ne čudi stalni rast cena koji je karakterističan za ova tržišta, iako bi zbog masovne upotrebe nove tehnologje trend trebalo da bude suprotan. Naime, na kompetitivnim tržištima na kojima se brzo uvode, usvajaju i široko primenjuju nove tehnologije, obično dolazi do drastičnog pada cena. Međutim, u periodu od 2000. do 2010. tokom kojeg je tržištem zagospodarila GM soja, cena semena je porasla za 230%.15 „Sudeći po Službi za ekonomsko istraživanje ministarstva za poljoprivredu SAD, prosečna cena soje i kukuruza po jutru porasla je za 325%, odnosno 259%, između 1995. i 2011. Ovo je od prilike vremenski period kada je površina u jutrima pod GM sojom porasla sa manje od 20% na više od 80-90%.“16

To, drugim rečima, znači da je Monsantov agresivni poslovni model postao opšteprihvaćen i da je potpuno preustrojena dotadašnja industrija 12. Šimleša, ibid. 13. Howard, Philip (2009), Visualizing Consolidation in the Global Seed Industry: 1996–2008., Sustainability 2009, 1(4), st. 1266-1287. 14. Sara Shafer, Behind the Seed Scene. AgWeb. 28 jul, 2012. 15. Benbrook, Charles (2009) The Magnitude and Impacts of the Biotech and Organic Seed Price Premium. Decembar 2009. 16. Ken Roseboro, The GMO Seed Cartel, The Organic & Non-GMO Report, 1. Februar 2013.

219

proizvodnje i prometa semena. Za manje od deset godina Monsanto je postao najveća semenarska kompanija na svetu koja kontroliše tržišta kukuruza, soje, pamuka i povrtarskog semena. Pored toga, Monsanto licencira svoje genetski modifikovane sorte drugim kompanijama. Kada se pogleda ukupni efekat njihovog poslovanja, ispada da se u SAD godišnje zasadi više od 80% kukuruza i više od 90% soje čiji patent je u vlasništvu kompanije Monsanto.17 One kompanije koje su opstale, ili se još uvek bore da opstanu, prinuđene su na takmičenje sa dobavljačem od kog zavise, što im sužava, ako ne i poništava, mogućnost izbora. Povrh toga, cene GM semena rastu brže od cena gotovog proizvoda, pa farmeri uprkos poskupljenju žitarica beleže gubitke.

Seme neokolonijalizma Čuvanje semena za novu setvu praksa je na kojoj počiva poljoprivreda koja je pre 11.000 godina opredelila dalji razvoj čovečanstva, no ne nužno i nabolje. Danas, zahvaljujući genetskom inženjeringu industrija svim silama nastoji da prekine tu praksu i da, pozivajući se na tzv. pravo intelektualne svojine, uzapti rezervoar kulturnog nasleđa čovečanstva i ostvari potpunu dominaciju. To, sa druge strane, ili, možda zapravo na prvom mestu, ima i značajne političke implikacije jer je kontrola nad proizvodnjom i prometom prehrambenih proizvoda moćan politčki instrument. Dakle, farmeri i seljaci gube pravo da samostalno uzgajaju svoje useve, da se neposredno staraju o elementarnoj prehrambenoj sigurnosti svojih porodica i zajednica, dok istovremeno bivaju primorani na rastuću i sve skuplju kupovinu agrohemijskih inputa koje proizvode kompanije poput Monsanta. To znači da je u svim fazama proizvodnje uzgoj GMO useva skuplji i da favorizuje industrijski agrobiznis koji operiše sa velikim ekonomijama obima. Za male poljoprivrednike, posebno one sa globalnog juga, dodatni troškovi često mogu da znače gubitak zemlje i smrt, bukvalno. A upravo su mali zemljoradnici – seljaci koji u Meksiku i Gvatemali gaje kukuruz, u Peruu i na Andima krompir, u Bangladešu i jugoistočnoj Aziji pirinač itd. – čuvari hiljada različitih sorti, čuvari biodiverziteta. Njihov rad, često od strane zapadnjačkog agrobiznisa omalovažavan kao „zaostao” i „prevaziđen”, zapravo je od suštinskog značaja za, nije preterano reći, opstanak ogromnog broja ljudi, ako ne i samog čovečanstva. To, svakako, podrazumeva i opstanak samog agrobiznisa, koji bi davno poklekao pod pritiskom raznih bioloških i klimatskih izazova da nema tog rezervoara različitih 17. Hubbard, Kristina (2009), Farmer to Farmer Campaign on Genetic Engineering. Out of Hand: Farmers Face the Consequences of a Consolidated Seed Industry. Decembar 2009.

220

kultura koje omogućavaju razvoj novih vrsta hibrida. Pa ipak, zahvaljujući politici MMF-a i Svetske banke, mnogi od njih se danas bore za goli život. Uopšte, problemi sa kojima se suočavaju poljoprivrednici na tržištu kojim dominiraju agrobiotehnološke multinacionalne kompanije daleko se drastičnije ispoljavaju u tzv. zemljama u razvoju. Primera radi, procenjuje se da je 270.000 malih poljoprivrednika sa Filipina u nemilosti dobavljača koji je najčešće istovremeno i zajmodavac koji zajmove uslovljava obavezivanjem farmera da će uzgajati GM kukuruz, tj. da će od njega kupovati seme. Cena kukuruznog semena je od uvođenja GM tehnologije u poljoprivrednu proizvodnju Filipina porasla za 282%, što čini 18-21% ukupnog troška proizvodnje filipinskog poljoprivrednika.18 Poznat je slučaj Indije gde je neverovatan broj poljoprivrednika izvršio samoubistvo. Prema podacima indijskog Nacionalnog zavoda za evidenciju krivičnih dela iz 2009, od 1995. taj broj je veći od 250.000!19 Mereno od 1998, to je oko jednog samoubistva na svakih pola sata! U 2011-12. bujica samoubistava je bila posebno izražena među uzgajivačima Bt pamuka.20 Taj skokoviti rast broja onih koji su digli ruku na sebe pripisuje se prelasku sa autohtonih poljoprivrednih kultura na patentirano, skupo GMO seme kojem je onemogućen normalni reproduktivni ciklus, i zbog kog su poljoprivrednici gurnuti u dužničku klopku koja svaku setvu pretvara u ruski rulet. U zemlji u kojoj oko 95% semena pamuka kontroliše Monsanto, ukoliko vremenske prilike ispolje neki od ekstrema, što sa rastućim klimatskim promenama postaje pravilo, i ako zbog tog ili nekog drugog razloga žetva podbaci ili potpuno propadne, vraćanje dugova za preskoupo GM seme i pesticide21 postaje „nemoguća misija“. U tom slučaju seljacima ne preostaje puno izbora. Mnogi od njih sebi presuđuju, gorke li ironije, ispijanjem pesticida. Vezu između katastrofalnog stanja u kom se nalaze indijski uzgajivači pamuka koji su sa konvencionalnog prešli na Monsantov Bt pamuk, potvrđuje

18. Ken Roseboro, The GMO Seed Cartel http://www.non-gmoreport.com/articles/february2013/the-gmo-seed-cartel.php 1. februar 2013. 19. Every 12 hours, one farmer commits suicide in India, http://www.indiatribune. com/index.php?option=com_content&view=article&id=5389:every-12-hours-one-farmer-commits-suicide-in-india&catid=106:magazine 20. Ministry blames Bt cotton for farmer suicides http://www.hindustantimes. com/News-Feed/Business/Ministry-blames-Bt-cotton-for-farmer-suicides/ Article1-830798.aspx 26. mart 2012. 21. Sudeći po Njujork Tajmsu, u Indiji seme može da košta između 700 do 2,000 rupija ($38) po vreći ili tri do osam puta više od koncencionalnog semena, Vivekananda Nemana, In India, GM Crops Come at a High Price, New York Times. 16 oktobar 2012.

221

i prošlogodišnje „curenje“ u javnost dokumenta indijskog ministarstva poljoprivrede u kome se skreće pažnja državama koje uzgajaju pamuk da su „uzgajivači pamuka u dubokoj krizi od kako su prešli na Bt pamuk“. Sa tom sumornom situacijom upoznala se i grupa od 31 poslanika indijskog parlamenta koji su se u avgustu 2012. sreli sa stotinama udovica uzgajivača genetski modifikovanog pamuka. Između ostalog, oni su posetili i selo koje je Monsanto promovisao kao „selo za ugled“, i otkrili da su tamošnji poljoprivrednici zapravo želeli da se ratosiljaju Bt pamuka i zabrane njegovu dalju upotrebu. Ubrzo nakon njihovog podnošenja izveštaja i traženja hitne zabrane svih daljih testova GMO useva, ekspertski panel naučnika na zahtev vrhovnog suda Indije preporučio je uvođenje desetogodišnjeg moratorijuma na GMO useve.22

Evolucija protiv Monsanta

Roundup tehnologija trebalo da omogući povećanje prinosa, obradu daleko veće površine zemlje i to uz znatno manje angažovanje radne snage i manju potrošnju goriva i agrohemijskih preparata. Sudeći po podacima USDA23, čini se da su Roundup Ready usevi ispunili tu misiju s obzirom na njihovu današnju sveprisutnost na američkim oranicama. Međutim, iako se obično kaže da dominacija Roundup tehnologije svedoči o njenoj popularnosti kod severnoameričkih farmera, to ipak nije cela priča. Naime, pored krajnje problematičnog načina na koji su se farmeri obavezali na upotrebu useva otpornih na Roundup i odgovarajućeg herbicida, intenzivna poljoprivredna proizvodnja, drastično širenje monokulturnih površina i kontinuirano rastuće24 zalivanje 22. Reaping gold through cotton, and newsprint, P Sainath, http://aamjanata.com/ reaping-gold-through-cotton-and-newsprint/ Genetically Modified truths and an Outstanding Quest, Vidyut, AamJanata, 20. avgust 2012. http://aamjanata.com/genetically-modified-truths-and-an-outstanding-quest/, Genetically modified foods capped for 10 years by Supreme Court panel, Dinesh C Sharma, Daily Mail, 18. oktobar 2012. http://www.dailymail.co.uk/indiahome/ indianews/article-2219831/Genetically-modified-foods-capped-10-years-Supreme-Court-panel.html?ito=feeds-newsxml, Interim Report of the Technical Expert Committee http://indiagminfo.org/wp-content/uploads/2012/10/SCTEC-interim-report-oct17th-2012-GMO-PIL.pdf 23. Adoption of Genetically Engineered Crops in the U.S. http://www.ers.usda.gov/ data-products/adoption-of-genetically-engineered-crops-in-the-us.aspx 24. Čarls Benbruk (Charles M Benbrook) iz SAD, koji je izučavao vezu između upotrebe GM useva i pesticida i njihov uticaj na upotrebu pesticida po hektaru, tj. na ukupnu upotrebu pesticida, odnosno na rapidno širenje korova otpornog na glifozat, u periodu od 1996. do 2011. u SAD, ustanovio je da je upotreba tehnologije useva otpornih na herbicide dovela do upotrebe dodatnih 239 miliona kilograma herbicida, dok su Bt usevi smanjili njihovu primenu pesticida za 56 miliona kilograma. Svekupno, upotreba pesticida je porasla za oko 183 miliona

222

biljaka jednim te istim koktelom hemikalija – tj. stvaranjem relativno stabilnih, predvidivih uslova – dovela je do adaptacije i mutacije trava i nastanka tzv. „super korova“ koji su otporni na Roundup. Zbog njihove nesavladivosti, farmeri su u nekim delovima SAD bili primorani da zasuču rukave i rukama čupaju ove biljke što s obzirom na površinu prosečnog poljoprivrednog gazdinstva u SAD, drugim rečima, znači i da je osporen i argument manje upotrebe radne snage. Zbog svega toga nedavno je trgovinski žurnal industrijske poljoprivrede „Delta Farm Press“ objavio: „Dani jednostavne kontrole korova su gotovi“.25 Ustvari, samo dve godine nakon komercijalizacije GM biljaka, 1996. u Australiji je detektovan prvi slučaj „super korova“ koji je otporan na „bukvalno idealni“ glifozat, kakvim su ga predstavljali neki eksperti.26 Do danas je zabeleženo 397 jedinstvenih slučajeva trava koje su otporne na herbicide, od čega 217 različitih vrsta.27 Pored „super korova“, pojavili su se i „super insekti“. Prošle godine Agencija za zaštitu životne sredine SAD (EPA) je izrazila „rast zabrinutosti zbog sve veće količine dokaza da se razvija otpornost insekata u kukuruznom pojasu“28, gde se uglavnom uzgaja Monsantov kukuruz. Suočena sa ovim problemom i efektima rastućih klimatskih promena, industrija poje staru pesmu29: obećava useve koji su, pored ostalog, otporni kilograma, ili za oko 7%. Istraživanje je zasnovano na kvantifikaciji uticaja, po usevu i godini, šest glavnih transgenih vrsta za kontrolu štetočina na upotrebu pesticida u SAD tokom 16-godišnjeg perioda: kukuruz, soja, i pamuk otporni na herbicid; Bacillus thuringiensis (Bt) kukuruz koji za metu ima evropsku glistoliku vrtušicu; Bt kukuruz za kukuruznu zlaticu; i Bt kukuruz za moljce i leptire. Benbrook, M Charles (2012), Impacts of genetically engineered crops on pesticide use in the U.S. - the first sixteen years, Environmental Sciences Europe 2012, 24:24 doi:10.1186/2190-4715-24-24, elektronska verzija je dostupna na sledećoj adresi: http://www.enveurope.com/content/24/1/24 25. Tom Philpott, Mother Jones, Dow and Monsanto Team Up on the Mother of All Herbicide Marketing Plans, http://www.motherjones.com/tom-philpott/2012/01/dows-new-gmo-seed-puts-us-agriculture-crossroads i „Delta Farm Press“, http://deltafarmpress.com/soybeans/days-easy-weed-control-are-over 26. Stephen O Duke and Stephen B. Powles (2008) Glyphosate: a once-in-a-century herbicide: Mini-review. Pest Management Science Pest Manag Sci 64:319–325 27. International Survey of Herbicide Resistant Weeds http://www.weedscience. org/summary/home.aspx 28. ‘Mounting Evidence’ of Bug-Resistant Corn Seen by EPA, http://www.bloomberg.com/news/2012-09-04/-mounting-evidence-of-bug-resistant-corn-seenby-epa.html, stranica posećena 25. novembra 2012. 29. „U čuvenom saopštenju za štampu iz 2008, kompanija [Monsanto] je objavila da će „udvostručiti rod u svoja tri osnovna useva: pšenice, soje i pamuka do 2030, u poređenju sa početnom 2000. godinom“, koristeći patentirano seme koje će simultano „smanjiti za jednu trećinu količinu ključnih resursa koji su neop-

223

na sušu, efikasnije koriste azotna đubrina i koji su, zahvaljujući kompleksnim karakteristikama, otporni na dva herbicida – Roundup i 2,4-D. Naime, kompanija Dow je razvila sortu kukuruza koja je otporna na njen herbicid 2,4-D, sa namerom da odgovori na problem rastuće otpornosti korova na Roundup. Razmenom licenci sa Monsantom, oni planiraju da zajedničkim snagama razviju nove sorte GM useva koji će biti otporni na oba herbicida. Karakteristike 2,4-D će biti „složene“ sa karakteristikama Monsantovog Roundupa da bi se „stvorili komercijalni hibridi sa višestrukom tolerancijom na herbidice“. To, drugim rečima, znači da će u slučaju dobijanja dozvole, šačica velikih agrobiznis kompanija biti u prilici da nastavi i čak poveća prodaju svojih otrova i produži uzaludni i pogubni rat protiv evolucije, sa svim pratećim posledicama po životnu sredinu i ljude30. A dosadašnja praksa i naučna istraživanja – barem ona koja nisu naručena i sponzorisana od strane multinacionalnih kompanija – ne daju za pravo ovakvim nastojanjima biotehnoloških „krstaša“. Tako je, na primer, grupa istraživača na čelu sa Davidom A. Mortensenom sa Državnog univerziteta Pensilvanije, utvrdila da otpornost na dva ili više herbicida nije nikakva retkost: globalno, ne manje od 38 vrsta u 12 porodica pokazuju otpornost na dve ili više vrsta herbicida, „od kojih se 44% pojavilo od 2005.“. Oni dodaju da je na milionima jutara obradivih površina na srednjem zapadu i jugu SAD, mnogim korovima potrebno da razviju otpornost samo na jedan herbicid, zato što su već otporni na Roundup. Tako da će, u suštini, primenom 2,4-D na biljke koje su već otporne na Roundup farmeri vršiti „prirodnu“ selekciju onih trava koje su otporne na oba herbicida.31 Drugim rečima, sa evolucijom nema šale. Eventualno izdavanje dozvole za upotrebu novih GM vrsta kukuruza i soje koji su otporni na 2,4-D, iliti 2,4-dihlorofenoksiacetičnu kiselinu, poznatu po hodni za uzgajanje useva“. U centar ovih nastojanja postavila je kompleksne karakteristike poput tolerancije na sušu, obećavajući manju upotrebu energije, đubriva i vode po jedinici proizvoda.“ Tom Philpott, Mother Jones, USDA Greenlights Monsanto’s Utterly Useless New GMO Corn, http://www.motherjones.com/ tom-philpott/2012/01/monsanto-gmo-drought-tolerant-corn 30. Na primer, Monsantov Roundup i Syngentin atrazin su dospeli u podzemne vode, vidi Ken Cook, Government tests find Roundup widespread in water and air http:// www.ewg.org/news/news-releases/2011/09/01/government-tests-find-roundup-widespread-water-air i Thom Philpott, Is the Corn Lobby Poisoning Its Own Well? http://www.motherjones.com/tom-philpott/2011/11/corn-lobby-atrazine-cancer 31. Navigating a Critical Juncture for Sustainable Weed Management, David A. Mortensen, J. Franklin Egan, Bruce D. Maxwell, Matthew R. Ryan, Richard G. Smith, BioScience, Vol. 62, No. 1 (January 2012), pp. 75-84, Published by: University of California Press, http://www.jstor.org/stable/10.1525/bio.2012.62.1.12

224

tome što je bila jedan od glavnih sastojaka po zlu poznatog narandžastog agensa32, defolijanta i herbicida koji je koristila vojska SAD tokom rata u Vijetnamu, moglo bi da poveća upotrebu herbicida za cca dodatnih 50%.33 A to znači prosipanje još više otrova u životnu sredinu i dodatna finansijska opterećenja za farmere. Povrh svega, novi naučni rad istaživača sa univerziteta u Viskonsinu koji je finansiralo ministarstvo poljoprivrede SAD, opovrglo je i argument da GM usevi bolje rađaju. Istraživači su bili „iznenađeni jer nisu ustanovili snažne pozitivne efekte transgenih useva“.34 Proces genetskog inženjeringa nikada nije definitivno i nedvosmisleno potvrđen kao potpuno bezbedan po zdravlje ljudi i drugih živih bića. Šta više, u porastu je broj studija koje dokazuju upravo suprotno, dok pun raspon dugoročnih posledica biokontaminacije GM usevima još uvek je nepoznat, premda su pojava tzv. „super korova“ i „super insekata“, gubitak biodiverziteta, opadanje kvaliteta zemljišta i dezertifikacija, iscrpljivanje vodnih resursa (dvojako: 32. Eng. Agent Orange. Između 1962. i 1971, za vreme rata u Vijetnamu, na teritoriji površine cca 16.000 km2, vojska SAD je sprovela sistematsko zaprašivanje iz vazduha narandžastim agensom. Više od 70 miliona litara ovog toksičnog defolijanta je bačeno na Vijetnam sa namerom da se uništi vegetacija oko vojnih baza i istera na čistinu Vijet Kong. Prema izveštaju američkog senata, SAD su bacile na Južni Vijetnam 2,72 kg toksičnih materija po glavi stanovnika, uklju0čujući žene i decu. Procenjuje se da je 4,8 miliona ljudi izloženo uticaju narandžasog agensa, a kongenitalne marformacije i rastući dokazi o genotoksičnosti narandžastog agensa, odnosno dioksina, problemi su sa kojima se i danas suočava vijetnamsko društvo. Narandžasti agens se pravi od smeše dva herbicida, 2,4-D i 2,4,5-T, Prilikom proizvodnje, kao nusprodukt oslobađa se dioksin (ima ga pretežno u 2,4,5-T). Dioksin je izrazito toksični kancerogen, jedna je od najopasnijih hemikalija. Monsanto je bio jedan od glavnih dobavljača koji su snabdevali američku vladu sa narandžastim agensom tokom vijetnamskog rata. Monsantova verzija narandžastog agnensa je imala veći procenat dioksina od onog kojeg su pravile konkurentske kompanije. Monsanto, a coroprate profile, Food & Water Watch 2013 www.foodandwaterwatch.org; Dark History of the Evil Monsanto Corporation http://bestmeal.info/monsanto/company-history.shtml 33. U par godina ranije objavljenoj studiji (2006, Sears, Walker, van der Jagt i Claman) navodi se da medicinska literatura nije jednoglasna po pitanju štetnog uticaja herbicida. Međutim, „bilans epidemiološkog istraživanja sugeriše da 2,4-D može biti uverljivo povezan sa kancerima, neurološkim oštećenjima i reproduktivnim problemima. Do njih može doći od samog 2,4-D, od produkata razgradnje ili od dioksinske kontaminacije, ili od kombinacije hemikalija.“ Pesticide assessment: Protecting public health on the home turf, Meg Sears, C Robin Walker, Richard HC van der Jagt, Paul Claman, Paediatr Child Health. 2006 April; 11(4): 229–234; Benbrook, ibid. 34. Commercialized transgenic traits, maize productivity and yield risk, Nature America, Inc. https://www.motherjones.com/files/maize_prod_nat-biotech_2013.pdf

225

kontaminacijom i preteranom eksploatacijom), kao i novi dokazi štetnih i opasnih uticaja herbicida i pesticida, poprilično su instruktivni i zabrinjavajući.

Pritisci na farmere, preduzetnička nauka i politika u službi biznisa Sa širenjem zasada pod GM usevima, raste i broj slučajeva kontaminacije konvencionalno i organski uzgojenih vrsta. Biotehnološki giganti, poput Monsanta, koriste takve situacije i vrše strahovit pritisak na farmere čiji usevi su kontaminirani. Već 2003, kompanija Monsanto je imala posebno odeljenje za gonjenje farmera koji su navodno povredili njene patente, u kom je radilo 75 ljudi i koje je raspolagalo budžetom od 10 miliona dolara. Do decembra 2012, Monsanto je podneo 142 tužbe zbog navodne povrede patenta, koje se odnose na 410 farmera i 56 malih poljoprivrednih preduzeća u 27 država SAD. Prema raspoloživim podacima, na osnovu 72 zabeležene presude – jer postoji na hiljade slučajeva koji su rešeni izvan suda, Monsantu je dodeljeno ukupno 23.675.820,99 dolara na ime odštete. Namirisavši novac, za njihovim stopama su krenule i druge agrohemijske kompanije, što je trend koji sve više dolazi do izražaja sa zastarevanjem Monsantovih patenata. Tako, na primer, DuPont je 2012. angažovao najmanje 45 istražitelja koji su kontrolisali evidenciju kanadskih farmera i uzimali uzorke sa njihovih njiva, a 2013. proširili su ove aktivnosti i na SAD gde su do sada unajmili oko 35 istražitelja, od kojih su mnogi bivši policajci.35 Jedna od posledica ovakvog „poslovnog ambijenta“ je odustajanje farmera da uzgajaju one vrste koje su potencijalno rizične, odnosno koje bi sticajem nepredviđenih okolnosti mogle da ih dovedu u nezgodnu situaciju – da budu tuženi za nešto što nisu uradili a da pri tom važeći zakoni i sudska praksa idu na ruku strani koja ih tuži, te da u slučaju da budu proglašeni krivim mogu da ostanu ne samo bez čitave letine36, već mogu da izgube čitavo 35. Seed Giants vs. US farmers, strana 6 36. Kao na primer u slučaju Persija Šmajsera (Percy Schmeiser) kojem je sud naredio da preda Monsantu svo preostalo seme požnjeveno one godine (1997.) kada je na njegovo polje slučajno dospela Monsantova Roundup Ready uljana repica, kao i seme iz naredne 1998. godine kada je Monsanto podneo tužbu za povredu patenta. Na temelju istrage svojih detektiva, Monsanto je 1998. ustanovio da se na Šmajserovim oranicama nalazi GM Roundup Ready uljana repica. Predstavnici ove kompanije su zatražili od Šmajsera da potpiše licencni ugovor i plati odgovarajuću nadoknadu, što je Šmajser odbio da uradi tvrdeći da je GM seme slučajno, protiv njegove volje, dospelo na njegovu njivu i kontaminiralo mu useve, te da je seme požnjeveno na njegovoj njivi njegovo vlasništvo i da shodno tome ima pravo da sa njim radi šta god hoće. Posle šestogodišnjeg procesa koji je privukao pažnju svetske javnosti, Šmajser je odneo delimičnu pobedu. Premda odluka suda bila 5:4 u korist Monsanta, Šmajser je oslobođen plaćanja bilo kakvih na-

226

imanje (zbog nemogućnosti plaćanja sudskih troškova i otplaćivanja dugova). To, drugim rečima, znači da se farmeri povlače pred naletom ekspanzivne agroindustrije koja favorizuje GM useve, verovatno u nadi da će moći da pronađu sigurnu nišu u kojoj će moći manje-više bezbedno da nastave sa proizvodnjom. To je, najčešće, samo pusti san. Skupe propagandne kampanje37 multinacionalnih kompanija takođe su jedan od vidova pritiska na tzv. javno mnenje. One često imaju za cilj povezivanje GM useva sa nesrazmernim rastom broja ljudi i količine proizvedene hrane (tzv. maltuzijanska sablast), a preteća glad se koristi kao vid zastrašivanja koji ima dvojaki efekat: s jedne strane strah blokira svaku javnu debatu i nalaže hitna rešenja koja će omogućiti miran san i održavanje status quoa, dok, sa druge strane, nudi sebe kao rešenje. A to rešenje je tzv. druga zelena revolucija. Umesto radikalnog preispitivanja uzroka koji su doveli do stvaranja i reprodukcije problema koji se vezuju uz prvu zelenu revoluciju, agrobiznis nam nudi na prodaju novi „tehno fiks“ koji bi trebalo da sanira simptome problema koje je sam sam stvorio, bez tretiranja uzroka. Šta više, razni zabrinjavajući trendovi poput prenaseljenosti, klimatskih promena, raznih vidova zagađenja, ograničenosti obradivih površina i drugih resursa poput vode, nafte itd. doživljavaju se kao podsticajne krizne situacije koje pružaju priliku za ostvarivanje ekstra profita. Da bi se rastuće stanovništvo prehranilo, kažu pobornci druge zelene revolucije, neophodno je obezbediti jeftinu hranu (sumnjivog kvaliteta) i, samim tim, omogućiti nesmetani „napredak“, odnosno beskrajno trajanje ciklus proširene reprodukcije kapitalističke privrede. Svako ko se uprkos „očiglednoj“ koristi od ponuđenih tehnoloških rešenja usprotivi i zahteva kritičko razmatranje problema, ta/j se brže bolje etiketira kao tehnofob koji koči napredak. Pored toga što tvrde da ne postoje „naučni dokazi“ za negativne posledice biotehnoloških eksperimenata, industrija i njeni punditi rutinski proglašavaju kritičare i protivnike zluopotrebe nauke i biotehnologije za „teoretičare doknada Monsantu pošto zahvaljujući prisustvu Monsantovih gena u njegovoj uljanoj repici nije ostvario nikakvu korist – u pitanju je bilo eksperimentalno polje na kojem je Šmajser razvijao sopstvenu sortu uljane repice. 37. Kompanija Monsanto je nedavno potrošila 4,2 miliona dolara u nastojanju da spreči usvajanje zakona (Predlog 37) kojim bi se kalifornijski proizvođači obavezali da na svojim prehrambenim proizvodima navedu odrovarajuće informacije o eventualnom sadružaju genetski modifikovanih sastojaka. Zahvaljujući ovoj piar ofanzivi, u kojoj su učestvovale i druge multinacionalne kompanije, predlog zakona nije usvojen. U veoma kratkom roku, zahvaljujući uticaju masovnih medija, raspoloženje javnosti koje je pre početka kampanje iskazivalo preovlađujuću podršku predloženom zakonu, okrenulo se u korist industrije.

227

zavere“ čije mišljenje počiva na „neznanju“ i proističe iz „emocija zasnovanih na zabludama“38, koje se kao takvo izjednačava sa „ekološkom tehnofobijom“ i „voodoo teorijama“39. Međutim, dokaza ima. Šta više, sve je više dokaznog materijala koji razvejava zablude i laži agrohemijskog, biotehnološkog i farmaceutskog biznisa. Tako je, na primer, u nameri da te dokaze učini vidljivim, „široka nacionalna mreža organizacija, naučnika, poljoprivrednih sindikata, potrošačkih grupa i pojedinaca“ okupljenih u Koaliciji za Indiju bez GMO, objavila „ilustrativnu“ kompilaciju naučnih radova40 u nadi da će nakon toga „prestati zaglupljivanje javnosti od strane zagovarača“ transgenih useva/hrane. Ironično je, primećuju u Koaliciji, da naučnike koji promovišu GMO u Indiji ni ne zanima da pogledaju takva istraživanja već, šta više, namerno izbegavaju da vode raspravu na naučnoj osnovi. Za te indijske „naučnike“, kao da je sama naučno-istraživačka praksa podređena kastinskom sistemu, a istraživanja koja ne idu u prilog industriji automatski dobijaju status parija. U SAD, gde korpoacije kontrolišu rad visokoškolskih institucija, problem neretko predstavlja sama „naučna osnova“ istraživanja. Prema podacima jednog od istraživanja koje je sprovela NVO Food and Water Watch, skoro četvrtina sredstava namenjenih za istraživanja na državnim (land-grant) univerzitetima dolazi od korporacija, a svega 15% od ministarstva za poljoprivredu. Zato ni ne čudi što su često rezultati istraživanja koja se obavaljaju u takvim okolnostima, u najmanju ruku, sumnjivi. Istraživači su izloženi pristisku u svim fazama rada, bilo da se radi o preliminarnom razmatranju mogućih istraživačkih projekata – na koje mogu da utiču predrasude i interesi (novac, karijera, prestiž) samih istraživača i njihovih mentora, bilo tokom osmišljavanja istraživačkog plana – kada naučnici njegovu relevantnost utvrđuju na osnovu toga da li će iznete ideje „privući pažnju trgovinskih udruženja, privatne industrije, donatora, itd.“, ili, pak, prilikom same konceptualizacije – kada se primarna pažnja poklanja određenim pitanjima koja naručilac ili sponzor istraživanja smatra važnim, što najverovatnije znači da će sva ostala pitanja biti zanemarena. A kada je američka farmaceutska industrija u pitanju, koja takođe potpada pod delokrug biotehnoloških korporacija, prefinjene metode „friziranja“ 38. Mounting scientific evidence on adverse impacts GM crops/foods: Govt and Proponents should stop fooling public about transgenics, http://indiagminfo.org/?p=551 39. Šimleša, ibid. 40. Pun naziv ove kompilacije je: Štetni uticaji transgenih useva/hrane: Kompilacija naučnih referenci i apstrakta. Knjiga je dostupna online na adresi http://indiagminfo.org/?attachment_id=550

228

naučnih istraživanja i eksploatacije njihovih lažnih rezultata postali su relativno uobičajena pojava.41 Kada je u pitanju uticaj multinacionalnih kompanija na obrazovne institucije u SAD, kao i stepen unutrašnje transformacije visokoškolskih institucija u skladu sa interesima krupnog kapitala, na temelju sveopšte ideološke hegemonije neoliberanog kapitalizma, ilustrativan je sveži primer Univerziteta Kalifornije. Naime, u tekućem sporu između Hju Vernon Baumana (Hugh Vernon Bowman), 75-godišnjeg farmera iz južne Indijane, i kompanije Monsanto, koja ga je optužila za krađu intelektualne svojine1, Univerzitet Kalifornije (UK), zajedno sa univerzitetima iz Ajove, Ilinoisa, Floride i Nebraske, stao je na stranu poznate multinacionalne kompanije. Kada se zna da ulog u ovom sporu nije ništa manji od mogućnosti posedovanja potpune vlasničke kontrole nad reproduktivnom moći genetski modifikovanih organizama, da spor razmatra Vrhovni sud SAD čija će presuda označiti presedan za sve buduće slučajeve istog karaktera, da će zbog prirode problema presuda uticati na budući razvoj softvera, medicinskih istraživanja i uopšte svega što ima veze sa tzv. intelektualnom svojinom, postupak ovih akademskih institucija ima dodatnu težinu. A kako su to mahom državni univerziteti i da se kao takvi generalno doživljavaju kao 41. Takvi istraživački modeli samo pojačavaju postojeće predrasude, te je stoga veća verovatnoća da će im rezultati biti netačni. Prilikom takvih istraživanja izolovano se posmatraju pojedine karakteristike na osnovu kojih se izvode opšti zaključci tendenciozne prirode. Zatim, pritisak koji trpe istraživači utiče na rezultate njihovog rada: oni moraju da pokažu da novac akcionara ili poreskih obveznika koji finansiraju njihov rad nije „uludo bačen“. A to pored direktnog uticaja na motivaciju istraživača, utiče i na favorizovanje pozitivnih rezultata za koje, generalno gledano, postoji veća verovatnoća da će biti prezentovani na naučnim skupovima ili objavljeni u nekom naučnom časopisu. Dalje, glavne nagrade se bukvalno nikada ne dodeljuju za negativne rezultate istraživanja, čak i onda kada oni opovrgavaju prethodno objavljene pozitivne rezultate (Gunderman navodi primer Egaza Moniza koji je Nobelovu nagradu za madicinu dobio zahvaljujući razvoju određene metode frontalne lobotomije. Međutim, istraživači koji su kasnije pokazali da odnos rizika i koristi od primene te metode nije povoljan, nisu dobili slično priznanje). Dogovoreni rad timova istraživača koji zajedno tragaju za statistički značajnim rezultatima takođe je jedan od načina za manipulisanje istraživanjima. Na taj način se povećava verovatnoća da će barem jedan tim ostvariti pozitivne rezultate. Ako svoje rezultate prijave samo oni istraživači koji su dobili pozitivne rezultate, ispašće da je verovatnoća za dobijanje pozitivnih rezultata daleko veća nego što zapravo jeste. Richard Gunderman, How Health Research Misdirects Us http://www.theatlantic.com/health/archive/2013/03/how-health-research-misdirects-us/274203/ 22. mart 2013.; Ioannidis JPA (2005) Why Most Published Research Findings Are False. PLoS Med 2(8): e124. doi:10.1371/journal.pmed.0020124

229

neko čiji rad nije određen profitnim, već bi trebalo da rade u interesu nauke i opšteg društvenog interesa, ovakva odluka Univerziteta Kalifornije je iznenađujuća, makar na prvi pogled. Zaista, zašto bi državni univerziteti branili Monsanto, njegovu tehnologiju i, eufemistički rečeno, problematični koncept intelektualne svojine i na taj način legitimisali Monsantove zahteve, stvarajući utisak da se interesi nauke i opšte društveni interesi podudaraju sa interesima predatorskog kapitalizma? Pa, možda zato što značajne razlike između ovih univerziteta i Monsanta ni nema. Šta više, za ove univerzitete i krupni biotehnološki biznis može se reći da su „partneri u zločinu“. Ili, Monsantovim rečima: „Ako univerziteti i privatne biotehnološke firme više ne mogu da se oslone na patentni sistem da bi zaštitili svoju mogućnost da sprečavanjem takvog umnožavanja nadoknade svoje troškove istraživanja i razvoja, neće biti finansijskog podsticaja da se nastavi sa investiranjem u tehnologije sa karakteristikama jednostavnog umnožavanja.“42 Univerzitet Kalifornije, zajedno sa ostalim potpisnicama pomenute izjave, optužio je Baumana da je čuvanjem semena potkopao naučni i tehnološki „napredak“, istakavi da takvo ponašanje može u da nanese štetu opštoj dobrobiti. A mera te „opšte dobrobiti“ kakvom je doživljava Univerzitet Kalifornije verovatno se najbolje iskazuje brojem biotehnoloških patenata kojima raspolaže ta akademska institucija. Međutim, sa 3.900 registrovanih patenata u SAD i 3729 u inostranstvu, UK ne samo da poseduje više patenata od bilo kog univerziteta na svetu, već je prava patentna grdosija koja po broju patenata u rangu sa multinacionalnim korporacijama kao što su „Exxon Mobil“ i „Proctor and Gamble“. Takav univerzitet posluje više kao profitno orijentisana firma i nema sumnje da su u pravu kritičari koji kažu da je u SAD privatizacijski trend transformisao mnoge naučnike u naučne preduzetnike. A šta je uradio sa američkom demokratijom, to je posebna priča. Uticaj biotehnoloških kompanija na politiku vlade SAD i njenih institucija, kao i na industrijske i trgovinske grupacije, je ogroman. Primer kompanije Monsanto je, opet, najupečatljiviji . Odnos između tih institucija i Monsantovog borda direktora i drugih predstavnika viših ešalona ove kompanije kritičari upoređuju sa „rotacionim vratima“: kad ustanu sa jedne fotelje, prođu kroz rotaciona vrata i sednu formalno u drugu fotelju iz koje zapravo rade isti posao - za Monsanto.43 42. Monsantova internet stranica posvećena slučaju Bowman vs. Monsanto patetičnog naziva: Innovation at stake, http://www.innovationatstake.com/about-bowman-v-monsanto/ 43. Klasičan je slučaj Majkl Tejlor (Michael Taylor), Margaret Miler (Margaret

230

Sve to, svakako, u izvesnoj meri objašnjava strahovit uticaj ove kompanije. Takođe, treba imati na umu i to da je u periodu od 2000. do 2012. Monsanto potrošio 829.662 dolara na političke donacije, i 62.356.720 dolara na lobiranje.44 Najsvežiji primer predstavlja slučaj tzv. „Ukaza o zaštiti Monsanta“ (Monsanto protection Act), kako su kritičari nazvali klauzulu koja je dodata novom zakonu o budžetu, takođe poznata i kao „Monsantova dopuna“ (Monsanto’s rider), kojom se faktički nalaže vladi da dopusti sađenje genetski modifikovanih useva čak i onda kada sudovi presude da oni predstavljaju opasnost po zdravlje. U toj odredbi se traži od ministarstva poljoprivrede SAD da „odobri privremenu(e) dozvolu(e) ili privremenu deregulaciju“ uzgajivačima useva sve dok ispitivanje uticaja na životnu sredinu ne bude kompletirano, što drugim rečima znači: prvo sadi GMO pa posle vidi šta ćeš da radiš sa

Miller) i Suzen Sehen (Suzanne Sechen) koji su učestvovali u početnim istraživanjima rBGH-a, Monsantovog rekombinovanog goveđeg hormona rasta (koji se ubrizgava kravama radi veće proizvodnje mleka), a onda su otišli da rade za Upravu za hranu i lekove (FDA) i to baš na funkcijama koje su bile nadležne za kasniju procenu nekih od tih studija. Ignorišući zdravstvene rizike i postojeći sukob interesa, FDA je 1993. dala dozvolu za upotrebu rBGH-a. Bio je to prvi GM proizvod sa dozvolom ove agencije. Kada se ispostavilo da rBGH dovodi do pojave niza ozbiljnih zdravstvenih problema krava, uključujući probleme sa kopitima i nogama i infekciju vimena (zbog čega se kravama daju antibiotici što, sa druge strane, dovodi do pojave „super bakterija” koje su otporne na antibiotike i kao takve predstavljaju ozbiljnu opasnost po zdravlje ljudi), FDA je naložila Monsantu da prilikom prodaje na pratećoj dokumentaciji svog hormona navede i negativne posledice po zdravlje životinja - njih 16. Kada su farmeri koji ne koriste Monsantov hormon rasta počeli da reklamiraju svoje mleko kao mleko „bez rBGH-a”, onda se Majkl Tejlor angažovao u izradi nacrta preporuka FDA za etiketiranje mlečnih proizvoda, zahvaljujući kojima je olakšano sprečavanje etiketiranja. Tejlor je takođe odgovoran za smernice FDA iz 1992. u kojima se navodi da nema potrebe etiketirati GM hranu kao takvu. Monsantovi direktori su radili za vladinu Agenciju za zaštitu životne sredine (EPA), savetovali ministarstvo poljoprivrede (USDA) i pružali usluge Savetodavnom komitetu za trgovinsku politiku i pregovore u vladi Baraka Obame, predsedavali i bili na drugim istaknutim pozicijama na više univerziteta (npr. na Državnom univerzitetu Južne Dakote, Državnom institutu za biodizajn Arizone i Univerzitetu Vašington u Sent Luisu). Povrh toga, Monsantovi ljudi su u bordovima drugih korporacija (poput Procter & Gamble, Lockheed Martin i Synthetic Genomics), kao i u raznim drugim telima poput Međunarodnog saveta za prehrambenu i poljoprivrednu trgovinsku politiku, Veća za biotehnološke informacije, Medicinske akademije Ujedinjenog Kraljevstva, radne grupe za biološko oružje Nacionalne akademije nauka, CropLife International i Saveta za odnose sa inostranstvom. Monsanto, a coroprate profile, Food & Water Watch 2013 www.foodandwaterwatch.org 44. Ibid.

231

eventualnim posledicama.45 Čovek koji je odgovoran za ovu skandaloznu klauzulu je Monsantov lobista46 i zemljak, republikanski senator Roj Blant (Roy Blunt) iz Misurija, koji se hvalio da je „radio sa“ Monsantom na pisanju zakonske dopune. On je, inače, poznat kao „zakonodavni lider koji ne samo da je podredio svoju kancelariju imperativu interesa bogatih, već je to uradio sa uznemirujućom predanošću i efikasnošću“, i koji je „pretvorio ono što je bilo neformalan i ad hoc odnos između kongresnih lidera i vašingtonske korporativne i trgovinske zajednice u formalni, institucionalizovani savez.“47 Uticaj biotek industrije na američku politiku se ne završava sa nacionalnim granicama SAD. Kao što potvrđuju WikiLeaks depeše, širom EU diplomate SAD rade posao za biotek industriju: vrše pritisak na poslanike, prete tržišnom odmazdom i kritikuju naučne nalaze koji dovode u pitanje bezbednost GMO, što je zabeleženo u Bugarskoj, Češkoj Republici, Kipru, Grčkoj, Poljskoj, Rumuniji, Sloveniji, Hrvatkoj, Vatikanu i Japanu. Po starom izlizanom receptu, u ime tržišta, nauke i progresa, američke diplomate promovišu GMO i nipodaštavaju protivnike ove tehnologije. Kada se tzv. opšta dobrobit poistoveti sa interesom kapitala, nauka, tehnologija podrede profitu a moćna država stopi sa korporacijama, onda je sve teže imati poverenje u dostignuća takve nauke i tehnologije, a sve lakše govoriti o korporativnom feudalizmu, biotehnološkom neokolonijalizmu, prehrambenom imperijalizmu, inverznom totalitarizmu, tehnofašizmu i drugim sličnim načinima da se imenuje aktuelni trenutak sve brutalnijeg globalnog kapitalističkog pokreta, ili još bolje, ono u šta će se on uskoro pretvoriti ukoliko napred navedeni trendovi, kao deo šireg mozaika destrukcije, porobljavanja i eksploatacije, nastave da jurišaju po već utabanim stazama. Nemojte predugo da razmišljate o tome. 45. The Monsanto Protection Act? A Debate on Controversial New Measure Over Genetically Modified Crops http://www.democracynow.org/2013/4/2/the_monsanto_protection_act_a_debate 46. Sudeći po sajtu OpenSecrets.org koji uređuje „prva istraživačka grupa koja prati novac u politici SAD“, senator Roj Blant se nalazi na Monsantovom platnom spisku od 2008. kada je kao kongresmen dobio 10.000 dolara. 2010. je ušao u Senat, pa ga Monsanto „časti“ sa 44.250 dolara, a dve godine kasnije „napojnica“ raste na 64.250 dolara. Iste godine Politički akcioni komiteti (PACs) agrobiznisa su mu dali 51.000 dolara, što je ipak znatno manje od 243.000 dolara koliko je dobio od „pekova“ 2010. Krajem marta 2013. kada je usvojen „Ukaz o zaštiti Monsanta“ ova ulaganja su se višestruko isplatila. 47. Tom Philpott, Sen. Roy Blunt: Monsanto's Man in Washington http://www. motherjones.com/tom-philpott/2013/04/sen-roy-blunt-monsantos-man-washington

232

Milica Luković

Problemi hrvatske poljoprivrede Hrvatska poljoprivredna politika sve više se orjentiše ka domaćem i stranom krupnom kapitalu, ostavljajući sitne proizvođače i mala agrarna preduzeća na cedilu. Po rečima Darka Znaora, stručnjaka za održivu i ekološku poljoprivredu, samo 5% proizvođača koristi polovinu hrvatskog poljoprivrednog zemljišta, a 1% ubira 40% subvencija; pri tom su ove subvencije, koje iznose u proseku 300 evra po hektaru, skoro dvostruko više nego u zemljama koje su nove, a za 20% više nego u zemljama koje su stare članice EU. Ulaskom u EU Hrvatska će dobiti od 7 do maksimalno 12 godina odlaganja pre potpune liberalizacije tržišta: a pošto je cena zemljišta u njoj višestruko niža nego u EU to će privući mnoge strane „investiture”, kojima će domaći proizvođači teško moći da konkurišu. O privilegovanju krupnog kapitala dovoljno govori i strategija navodnjavanja iz 2007, kojom je vlasnicima do 5 hektara zemlje omogućen povraćaj 30% novca za navodnjavanje, dok su vlasnici više od 200 hektara finansirani sa čak 80% (ograničenje novca koji se na taj način može podići postavljeno je tek 2009. na 10 miliona kuna). Zakon o poljoprivrednom zemljištu usvojen 2008. pokušao je da koliko-toliko očuva hrvatsko tlo, koje je u poslednjih par decenija izgubilo skoro polovinu svog humusa, i sačuva ga bar od korišćenja u nepoljoprivredne svrhe, propisivanjem visokih naknada za prenamenu zemljišta; ali, taj mehanizam nije zaživeo, jer je nakon intervencije Ustavnog suda Sabor iskoristio menjanje zakona da bi te iste naknade smanjio. Ustavni sud je takođe onemogućio i uvođenje „švedske“ prakse, promovisane istim zakonom: prakse da se nasleđivanje zemljišta dopušta samo ako se i naslednik bavi poljoprivredom – dok ga u suprotnom preuzima odgovarajuća državna agencija, koja ga daje u najam najbližem poljoprivredniku, koji plaća rentu nasledniku. Što se tiče državnog zemljišta, koje je u Hrvatskoj već uveliko rasprodato ili dato u zakup, ono bi se, prema najnovijem predlogu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, davalo isključivo u pedesetogodišnji zakup, pri čemu bi se odlučivanje o tome sa lokalnih vlasti prebacilo na tročlano telo pri Agenciji za poljoprivredno zemljište. Pomenuti predlog Zakona, međutim, ne pravi nikakvu razliku između fizičkih i pravnih lica, niti između zakupa jednog ili sto hektara: i, za razliku od dosadašnjih propisa, ne postavlja nikakvo ograničenje na količinu zemlje koju bi pojedinačni subjekt mogao dobiti u zakup. Problematičan je, takođe, i status pomenutog tročlanog tela, budući da nije jasno ni ko imenuje njegove 233

članove, ni koje telo nadzire rad same Agencije; a problematičan je i sistem bodovanja po kom bi se odlučivalo o potencijalnim zakupcima – naime, po 60 bodova za ekonomski program, 20 za ponuđenu cenu, i još 20 na osnovu dosadašnjeg uživanja zemljišta. Bodovanje po ceni će, po mišljenju predsednika Hrvatske poljoprivredne komore Mate Brlošića, podstaći maksimalno podizanje cene i dovesti u pitanje preživljavanje porodične poljoprivrede, dok je bodovanje na osnovu pređašnjeg poseda, po mišljenju predstavnika grupe Živo selo Miroslava Kovača, smišljeno samo radi privilegovanja krupnih sistema i opet će ugroziti upravo poljoprivredna domaćinstva. S druge strane, ni bodovanje ekonomskog programa ne uliva veliko poverenje, jer su kriterijumi njegovog vrednovanja naglašeno kvantitativni, i ne uzimaju u obzir poljoprivredno-ekološke mere koje ulaze u Program ruralnog razvoja 2014-2020. (iako su među ove kriterijume, nakon javne rasprave, uvršćeni i ekološka proizvodnja i uticaj na životnu sredinu). Mijo Latin iz Hrvatskog seljačkog saveza skreće pažnju na to da, za razliku od fizičkih lica, koja zakup mogu ostaviti u nasledstvo samo prvoj naslednoj liniji, pravna lica ništa ne sprečava da svoju kompaniju prodaju strancima: a naglašava i da je dodeljivanje apsolutne nadležnosti jednoj agenciji bez mehanizma nadzora samo prenos moći iz ruku lokalnih u ruke saveznog šerifa: čime se niukoliko ne unapređuje dosadašnje, po opštem mišljenju polukriminalno raspolaganje državnom zemljom. Takođe, uprkos tvrdnjama da njegova prodaja neće biti dozvoljena, zakonski predlog dopušta da se državno poljoprivredno zemljište može prodati ili prenameniti u svrhu drugih privrednih aktivnosti: pri čemu bi, u skladu sa Zakonom o strateškim investicijama, Vlada bila ta koja određuje u ime kog bi investicionog projekta bilo vredno žrtvovati poljoprivredno zemljište – što će reći da bi i iz tog procesa lokalne zajednice bile potpuno isključene. I najzad, vlasnici parcela koje se graniče s državnim zemljištem površine manje od privatnog imaće pravo da to isto državno zemljište otkupe neposrednom pogodbom. U ovom trenutku, u Hrvatskoj se poljoprivredom bavi 232,990 poljoprivrednih gazdinstava, koja koriste 1.3 miliona hektara s prosekom od 5.6 hektara po gazdinstvu: pri čemu 230,750 njih čine porodična poljoprivredna gazdinstva, dok je preostalih 2,240 okarakterisano kao poslovni subjekat. Porodična gazdinstva trenutno obrađuju 1.1 milion hektara, dok poslovni subjekti obrađuju 213 hiljada: što će reći da okosnicu hrvatske poljoprivrede čine porodična gazdinstva – s udelom od 99% i ukupno korišćenim površinama od 83.8% – koja u proseku koriste 4.8 hektara poljoprivrednih površina, dok poslovni subjekti koriste prosečno 95 hektara. Međutim, po podacima hrvatskog novinara Gorana Đulića, u Hrvatskoj dnevno propada 234

desetak poljoprivrednih gazdinstava. Najpre su, nakon usvajanja neoliberalne doktrine i pretvaranja društvene u državnu i privatnu svojinu, poljoprivredni kombinati – kičma hrvatske poljoprivredne proizvodnje sedamdesetih – označeni kao „nerentabilni“, da bi ubrzo zatim i potpuno nestali: a sa ulaskom Hrvatske u Svetsku trgovinsku organizaciju i sve većim uključivanjem stranog kapitala i interesnih lobija brzo se počeo manifestovati i sve veći deficit u robnoj razmeni sa inostranstvom, praćen podjednakim porastom korupcije. Najzad su, potpisivanjem predpristupnog ugovora sa EU, hrvatski seljaci raznim regulativama i zakonskim propisima bili prinuđeni na podizanje potpuno nepotrebnih ekonomskih objekata, zaduživanje uz lihvarske kamate, i bezrezervno priklanjanje pravilima igre koje diktira strani kapital. Jedan od tih faktora prinude jeste i sam sistem subvencija: po sebi otvoren za svakakve malverzacije, uz neprestanu promenu iznosa koje država isplaćuje za svaku kulturu, kašnjenje isplata i od po nekoliko godina i stalni inflatorni rast repromaterijala i inputa neophodnih za poljoprivredu, on je trenutno utemeljen na zajedničkoj evropskoj agrarnoj politici, kojoj domaća poljoprivreda, s obzirom na evropsku mehanizaciju, troškove i količine, nikako ne može da parira. Primer za to je mlekarstvo, tj. uvoz jeftinijeg mleka iz susednih zemalja sa mnogo višim subvencijama, čime se uništava domaća proizvodnja, koja je u odnosu na septembar prošle godine već pala za 12.1%; u samo prvih šest meseci prošle godine, zbog podilaženja hrvatske Vlade francuskom Lactalisu (koji je vlasnik Dukata) i uvođenja nove otkupne cene mleka, propalo je čak 2,800 proizvođača sa 30,000 grla krava. Primetna je takođe i diskriminacija u korist monopolista koji su još devedesetih na sumnjiv način dobili ogromnu zemlju i koji nemaju iste uslove plaćanja kao ostali: pri prošlogodišnjoj suši, takvi korisnici državne zemlje imali su pravo na odštetu – za razliku od korisnika privatne zemlje, koji čine 99% hrvatskih seljaka. Poljoprivredna preduzeća u Hrvatskoj u najvećem broju su uništena privatizacijom: a to se pogotovo odnosi na mala i srednja preduzeća, koja su u doba tranzicije jeftino otkupljivana, da bi ih novi vlasnici na brzinu raskomadali i rasprodali. Po mišljenju zagrebačke novinarke Ane Benačić, velikom smanjenju učešća poljoprivredne proizvodnje u bruto domaćem proizvodu (tj. njenom padu sa 20 na samo 3 posto u poslednjih 20 godina) doprineli su liberalizacija trgovine i aktuelna ekonomska kriza, kao i sukobi tokom raspada Jugoslavije: ali većina eksperata u regionu slaže se da najveću odgovornost za to snose upravo korupcija i loše upravljanje. Državna revizija privatizacija iz 2004. otkrila je na stotine nepovoljnih poslovnih aranžmana sklopljenih u prošloj deceniji: tužioci, međutim, kažu da se trenutno pod istragom nalazi 235

samo 31 lice, i da nijedan predmet još nije stigao do podizanja optužnice. Hrvatski sindikalni lider Mario Iveković takođe naglašava da do sad nijedna privatizacija nije poništena, niti su oštećenima isplaćene naknade: tj. da je država pri toj reviziji samo „sastavila spisak krivičnih dela“, i ništa više. Najzad, od oko 1,500 sumnjivih privatizacija iz devedesetih, čija istraga je okončana 2004, država samo u 75 slučajeva nije pronašla dokaze o nepravilnostima.

236

Ивана Лембовска

Ситуацијата во земјоделскопрехранбениот сектор во република Македонија Вовед Во овој текст ќе се разработува актуелната ситуација во земјоделско-прехранбениот сектор во Република Македонија. За нејзино подобро разбирање, ваквата на почетокот ќе биде разгледана политичката ситуација на Република Македонија, во рамките на нејзиниот воен и повоен период, како и во периодот на почетокот на транзицијата. Денешната состојба ќе биде претставена во рамките на природните и човековите ресурси, производството и увозот на храна и потрошувачките навики на населението, во кои ќе бидат вклучени разгледувања на некои правни-регулативи и статистички податоци за овој сектор. На крајот ќе се изврши увид во актуелната земјоделска политика и идните перспективи при нејзиното имплементирање сега. Овој текст не е пишуван од политичар, нити од економист, нити од земјоделски експерт, туку е пишуван од аспект на граѓанин на Република Македонија, кој не само што има интерес кон оваа проблематика, тој секојдневно ја живее и сака да ја сподели со сите оние кои имаат интерес кон истата, како од земјата така и од светот.

Локација и географска положба Република Македонија се наоѓа на југозападниот дел на Балканскиот полуостров и претставува крстопат на двата главни паневропски транспортни коридора ( Коридор VIII и Коридор X) кои ја поврзуваат Централна Европа со Јадранското, Егејското и Црното Море. Земјата се граничи со Србија и Косово на север, со Бугарија на исток, со Грција на југ и со Албанија на запад. Македонија е главен транзитен пат за пренос на стока од Централна Европа и Источна Европа и од Грција кон Западна Европа. Како резултат на географската поставеност и топографијата, Македонија е крстопат на континенталната и медитеранската 237

клима. Температурата, врнежите, атмосферскиот притисок, ветровите и влагата варираат значително и му даваат особено влијание на севкупниот временски режим. Обработливото земјиште спаѓа во субмедитеранска, континентално-субмедитеранска и топла континентална зона и со надморска височина од 50 до 900 метри, а пасиштата се доминантни во планинските региони.

Население Бројот на севкупното население што живее на територијата на Македонија според официјалните податоци изнесува околу 2,3 милиони жители. Доминантната етничка во државата се етнички Македонци, со околу 65%. Другите етнички групи се: Албанци, Турци, Роми, Власи итн. кои исто така имаат значително и загарантирано учество во културниот, општествено-политичкиот и економскиот живот на државата.

Поранешни земјоделски политики и практики и денешните последици од нивното имплементирање - неодржливо земјоделство Земјоделството во Република Македонија во воениот период Гледано од аспект на Југословенски рамки, Македонија заедно со Црна Гора и Косово, беа најнеразвиени подрачја во економски и културен поглед. Кон крајот на Втората светска војна, маќедонската индустрија беше од занаетчиско-манифактурен карактер. Тогаш, таа располагаше со 84 индустриски претпријатија, кои при нормално користење на производните капацитети беа во состојба да вработат 13002300 работници. Бројот на индустриски работници изнесуваше 12 920. Според француски извори, во 1939 година, непосредно пред Втората светска војна, 21,3% од вкупното население живееше во градовите, а другото и побројно население беше во селата и беше земјоделско население. Земјоделството беше водечко стопанство и за него карактеристична беше ситната сопственст.

Земјоделството во Република Македонија во повоениот период По завршувањето на Втората светска војна, светот се подели на два табори: комунистичко-социјалистички во источна и средна Европа и капиталистички во западна Европа. Во 1945 година, се прогласи Федеративна Народна Република Југославија како мултинационална држава, составена од шест држави (Македонија, Србија, Хрватска, Босна 238

и Херцеговина, Словенија, Црна Гора) како и две автономни области: Косово и Метохија и Војводина. Македонија влезе во рамките на ФНРЈ како федерална единица со ограничен суверенитет. Во тој период започна инндустрискиот развој на Република Македонија, под мошне неповолни услови, како што се: ниската материјална основа и недостигот на добро квалификуван кадар. Процесот на обнова на стопанството траеше од 1945 до 1947 година, во кој се создадоа поволни услови за пристапување на поинтензивна индустријализација на земјата. Овој процес на индустријализација се одликува со три развојни периоди: во првиот период кој се одвиваше од 1944-1949 година, започна забрзана обнова на разурнатите и со обнова на нови индустриски капацитети. Вториот период од 1949-1953 година, се карактеризира со извесна стагнација на индустријализацијата, а третиот период траеше од 1954 година па натаму и се карактеризира со повторно оживување и уште позасилено динамизирање на индустрискиот развој на земјата. Ваквото насочување кон индустријализација имаше повеќе аспекти: создавање на можности за зголемување на националниот доход, развивање на производни сили, подобрување на економската структура, подобрување на надворешната трговија, намалување на невработеноста и зголемување на животниот стандард. Како резултат на тоа, дојде до ублажување на аграрната пренаселеност на земјата, а голем дел од земјоделското населението премина да живее во градовите и да работат како индустриски работници. Во интерес на спроведување на оваа индустријализација, беа донесени промени на политички и економски план, а дел од нив беа донесувањето и спроведувањето на конфискацијата, експропријацијата, аграрната реформа, национализацијата и сл. Во овој петгодишен план за индустријализација, се имаше намера Република Македонија, Република Црна Гора и некои други неразвиени подрчја да забележат најголем индекс на пораст, за да се приближат до стопанскиот развој на другите земји, но овој петгодишен план не се оствари во целост. Нивото на Република Македонија беше за 1, 8 пати пониско од југословенските земји, 2,3 пати од нивото на Република Хрватска и 4,4 пати пониско од нивото на Република Словенија. Земјоделството во Република Македонија имаше услови и перспективи за развој, но му недостигаше селективност на земјоделски култури, изградба на системи за наводнување, современа механизација, примена на агротехнички средства итн. Во 1945 година, 80% од населението беше земјоделско, а владејачките структури не ја согледаа полезноста 239

да го ориентираат земјоделското производство кон оние култури кои можат да му донесат доход, како на пр. индустриските култури кои не можеа да се произведат на други подрачја во Југославија. како на пр. тутунот и памукот. Од производството на памук во Југославија, 98% отпаѓаше на Република Македонија, а 45 % од земјоделското население на Република Македонија живееше од тутунот. Тутунот учествуваше со 25% од националниот доход во земјоделството, и со 50-70% од националниот доход во индустријата. Според француски извори, во 1955 година земјоделското население се намалува на 61,3%. Земјоделците во секое село беа организирани во земјоделски задруги и коперации кои имаа основна цел и задача, да го зголемат кооперативниот задружен сектор и да го унапредат производството во областа на земјоделството. Системот на колективизација кој започна во 1949/1950 година во Југославија најмногу напредуваше и дојде до израз во Република Македонија. Тој опфати 62% од обработливата површина, додека колективизацијата за целата територија на Југославија не помина ни 25% од обработливата површина. В однос на тоа француските експерти го наметнуваат прашањето: Како да се објасни оваа исклучителна ситуација во Република Македонија? Дали е резултат на слепото извршување на директивите на југословенското раководство и притисоците од надлежните органи во Република Македонија или на недоволно организираниот отпор, против ваквиот погрешен систем?Отпорот се засили во 1952 година, но владата примени разни принудни мерки и методи за да опстои колективизацијата. Ваквата погрешна политика, мошне негативно се одрази врз земјоделството. За да се отстрани оскудицата на животните намирници и да се изнајдат основи за индустријализација, владата се нафрли исклучиво врз селаните, принудувајќи ги да даваат задолжителни делови од приносите, со еден данок кој достигнуваше 80% од нивниот доход. По 1955 година, по добивањето на финансиска и воена помош од страна на САД, во Југославија заврши процесот на колективизација. Тогаш во државата дојде до формирање на големите земјоделско индустриски комбинати, со работничко самоуправување на истите. За таа цел е извршена експропријација на земјишниот фонд, со цел да се постигне окрупнување на овие комбинати. Од тогаш, до денес се формирани следните земјоделско индустриски комбинати: Црвена звезда – Штип, АИК Лозар – Велес, ЗИК Скопско поле – Скопје, ЗИК Куманово – Куманово, ЗИК Овче Поле – Св. Николе, ЗИК Делчево – Делчево, ЗИК Малеш – Берово, ЗИК Струмица-Струмица, Анска река – Валандово, 240

Повардарие – Неготино, Тиквеш – Кавадарци, Виногорје – Гевгелија, ЗИК Прилеп, ЗИК Пелагонија – Битола, АИК Лозар – Битола, Агроплод – Ресен, Преспанско јаболко – Ресен, Охридско поле – Охрид, Струшко поле – Струга, Дримкол – Вевчани, ЗИК Кичево, Напредок – Гостивар и ЗИК Тетово. Кон крајот на XX век, во светот се случија голем општествени и економски промени кои доведоа до распаѓање на социјалистичките федеративни држави и создавање на нови национални и самостојни држави.

Почеток на транзицијата На 08.09.1991 година, Република Македонија беше прогласена за независна и суверена држава. Тогаш настана преминот (транзицијата) од социјалистичко-комунистички систем кон капитализам. Еден од најтемелните предуслови, што мораше да го исполни оваа држава, за да го стекне својот статус за приклучување кон богатите и развиени земји, беше приватизацијата или преминот на државната сопственост во приватна. Целта на приватизацијата е создавање на ефикасна економија, односно која ќе доведе до пораст на животниот стандард на вкупната популација. Но, за тоа да се оствари потребно е да се вклучи и истотолку ефикасна социјална политика која ќе придонесе за општата цел. Доколку се оствари оваа цел, приватизацијата е основен предуслов што треба да се исполни.Сепак, потребно е да се направи разлика помеѓу добра и лоша приватизација. Во Репулика Македонија, се спроведе постапката на моделот на платена приватизација, во која за некои структури, личниот интерес стана позначаен од општествениот, без да се води сметка врз последиците врз човекот. „Македонија е оценета како заробена држава, или земја во која моќта е во раце на мала група луѓе кои поседуваат големи ресурси и со тоа можат да влијаат врз водење на државата. Во време на трансформацијата на претпријатијата, државата немаше изградена правна рамка што создаде услови за слевање на капиталот во рацете на мал број луѓе. Слаѓана Тасева, Урински весник, 21.09.2007. Во овој период луѓето од економска власт имаа можност д ги поткупат оние од политичка власт со цел да се донесат закони и правила кои сенеопходни да станат уште побогати ,додека луѓето со политичка власт имаа стимул да ги убедат оние со економска власт, да ги направат богати, така што и тие можат да се радуваат на материјалната добросостојба на која се радуваат нивните моќници во економската сфера. 241

Негативниот одек на приватизацијата во Република Македонија започна со донесувањето на следните закони: Закон за трансформација на претпријатијата со општествен капитал (1993), Закон за преструктурирање на дел од претпријатијата кои во своето работење покажале загуби(1995), Закон за трансформација на претпријатијата и задругите кои стопанисуваат со земјоделското земјиште(1996) и Законот за приватизација на државниот капитал во претпријатијата (1996). Приватизацијата е доста посложен процес отколку што се претпоставуваше на почетокот, а особено доколку треба да се доведе до ефикасно работење на претпријатијата. Целта на приватизацијата е создавањето на една ефикасна економија која ќе го зголеми животниот стандард, но во редица значајни насоки, таа не ги даде очекуваните резултати. Земјоделско-индустриските комбинати и фабриките, требаше да им бидат дадени на профитно ориентирани сопственици кои ќе го унапредат производството, но тие првични замисли од самиот почеток беа неуспешни.Освен тоа, во тој процес не се применија други неопходни постапки кои требаше да помогнат за успешна и добра приватизација (постоење на широки пазари, политика на конкуренција, регулаторни агенции итн.). Во приватизацијата на земјоделското индустриските комбинати, на почетокот беше предложена примената на ваучерскиот метод, но таа се реализираше преку примената на акциски метод. Моделот на платената приватизација предизвика исклучување на граѓаните преку: фаворизирање на странските инвестиции, фаворизирање на менаџментскиот откуп, намалување на цената на капиталот и продажбата на акциите преку притисоци и уцени. Во овој процес беа забележани разни пропусти како на пример, тоа што вредноста на претпријатијата со општествен капитал не ја отсликуваше вистинската, туку книговодствената вредност на капиталот, приватизацијата започна без берза, со намалена јавност и доста показатели за финансиската состојба не беа познати на потенцијалните акционери при што се создадоа можности за манипулација; вработените не беа редовно информирани за тековното работење на претпријатието, а менаџментот одлучуваше кога да се започне приватизацијата и често бираше момент кога претпријатието имаше најниски економски перформанси; Директорите одлучуваа за отпуштање на работниците врз основа на технолошки и економкси вишок, без примена на критериуми за вреднување на работниот резултат. Оние пак, кои останаа вработени работеа за минимални плати, а нивното пензиско, здравствено и социјално осигурување не беше платено. 242

Како резултат на тоа, во Република Македонија се јави голема стапка на невработеност која беше највисока во Европа, а која понатаму сеуште се провлекува низ годините. Во државата средната класа почна значително да се уништува, се појави голема сиромаштија и поволни услови за криминал, се продлабочија општествените разлики, а кај вработените се зголеми егзистенцијалната несигурност, со постојан страв од губење на работното место, минимални и нередовни плати. Општа е оценката дека јавните расходи се релативно високи, а 1/3 од овие средства отпаѓа на социјалните трансфери и субвенции, заради ублажување на последиците кои ги остави приватизацијата и реформите, како и пречки во меѓународната трговија во државата кои траат до денес. Поради големата невработеност, се донесоа закони за социјални права, за паричен надоместок врз основа на невработеност, што значи дека се зголеми потребата за зафаќање на додатни средства од буџетот на Република Македонија. Во периодот од 1991-2006 год. земјоделството во Република Македонија беше во состојба на мораториум. Во фазата на транзицијата, настана еден кризен период поради тоа што старите земјоделски структури западнаа во криза, а новите не беа доволно изградени Се разбира, гореспоменатите работници го дадоа својот отпор. Во државата имаше голем број на штрајкови пред Сообранието и Владата на Република Македонија, но истотака и пред земјоделските комбинати, со физичко присуство на специјални полициски сили. Овие штрајкови беа неуспешни и значително се намалија после 2006 година. Денес, бројот на штрајкови во Република Македонија е незначителен. Приватизацијата беше неуспешна уште од самиот нејзин почеток, а во неа личниот интерес преовладуваше над општествениот.

Природни ресурси, нивна достапност и искористување Денес вкупната површина на Република Македонија изнесува 25 713 км². Од неа околу 48% е земјоделско земјиште (1 063 000 ха), од кое околу една третина се смета за обработливо (521 000 ха). Најголем процент од вкупниот фонд на обработливо земјиште се ораници и бавчи (424 000 ха), овоштарници (14 000 ха), лозја (22 000 ха) и ливади (61 000 ха), а околу 51% (541 000ха) од вкупното земјоделско земјиште се ливади и пасишта. Земјоделското земјиште е сконцентрирано по котлините, додека пак пасиштата и шумите се сконцентрирани на повисоките предели. Државата поседува околу 20% од обработливото земјиште или околу 200 000 ха. Како резултат на интензивниот процес на распределба 243

од 2007 година наваму, фондот на слободно земјоделско земјиште во државното земјоделско земјиште е намален за 15 000 ха. Согласно со Законот за земјоделско земјиште (,,Сл. весник на Р.М” бр.135 од 08.11.2007 година) земјоделското земјиште што е во државна сопственост не може да биде предмет на продажба (член 17 од Законот за земјоделско земјиште), туку тоа може да се даде под закуп под одредени услови, плодоуживање или да биде предмет на замена за приватно земјоделско земјиште во насока на негово окрупнување. Одговорна држвна институција за стопанисување со земјоделското земјиште е Министерството за земјоделство, шумарство и водостопанство. Закупот на државното земјиште се остварува преку јавен повик за закуп на државно земјиште, објавен од Министерството, врз основа на госишен план за огласување по региони. Времетраењето на овој закуп, зависи од неговата намена, а максималното времетраење изнесува 50 години. Еднакво право на учество на јавен повик за закуп на државно земјиште имаат домашните физички или правни субјекти регистрирани во Централниот регистар, со примарна и/или преработувачка земјоделска активност како доминантна дејност. Странските правни субјекти треба да имаат регистрирано подружница во Република Македонија, со што се здобиваат со право да учествуваат на јавен повик под истите услови како домашните субјекти. Редовните огласи најчесто се однесуваат на површини од 10ха, но оглас може да се објави и за поголеми површини (од 50 до неколку стотини ха) доколку има соодветни слободни површини и доколку странски или домашни инвеститори, кои се заинтересирани за посериозни инвестиции на поголеми земјишни парцели, достават предлог за бизнис план кој вклучува информации за намерите за инвестирање, за големината на земјиштето, за бројот на идните вработени, како и за маркетинг-концептот. Одлуката за селекција нанајповолниот издавач ја донесува комисија воспоставена за секое наддавање во Министерството за земјоделство, шумарство и водостопанство, врз основа на оценување на добиените понуди за закуп во врска со понудената цена и близината на местото за регистрација на правното лице во однос на земјишната парцела. Согласно со Законот за сопственост и други стварни права, странско лице нема право на сопственост на приватно земјоделско земјиште.

Потрошувачки навики Конзументите се доста голем фактор во производството и потрошувачката на храна. Нивниот однос кон храната, верувања и навики 244

имаат големо влијание врз проиводството и потрошувачката на истата. Истражувањата кои се спроведени на територијата на Р. Македонија и балканот воопшто, имаа за цел да ги истражат ставовите, навиките и однесувањето на граѓаните кон органската и традиционална храна. Добините резултати на овие исражувања беа орисниците на органска храна во Р.Македонија, во значително голем процент се жени (73%), на возраст од 25-49 години, кои се со висока школска подготовка. Нивниот личен доход и социо-економски статус не игра улога во нивните прехранбени навики. Примарниот мотив за конзумирање на овој тип на храна, на прво место е здравјето, а потоа почитувањето на традиционалните вредности, приврзаноста кон ритуалите и традиционалниот начин на производство (повеќе отколку самите продукти). Грижата за животната средина е на последно место во нивните мотиви за изборот на храна. Како пречка за конзумацијата на органската храна е наведена цената на производот. Од органската и традиционална храна најбарани продукти се овошјето и зеленчукот, а се очекува во иднина да се зголемат барањата за суво и сушено овоје, зарзават, пијалоци, а ќе се намали побарувачката на органско масло. Кај конзументите постојат верувања дека импортираната органска храна ќе доминира наскоро на пазарот со диверзитет на дистрибуцијата и ќе може да се набави во класичните супермаркети, преку директна продажба и маркети на фармерите. Во Р. Македонија се очекува поголема подршка од страна на владата во иднина, за производство и дистрибуција на органска и традиционална храна. Иако кај конзументите сертификацијата не игра улога во изборот на овој тип на храна, сепак експертите ја нагласуваат важноста на истата. Гледаните перспективи се задоволувачки. Традиционалната храна е доста блиска до навиките и потребите да се заштитат традиционалните производи и ставот на граѓаните кон неа е позитивен. Кај конзументите, забележани се следните видови на однесувања: 1) Оние кои ги преферираат локалните производи. 2) Оние кои ги преферираат производите од мали фарми. 3) Оние кои преферираат производи со достапни цени. 4) Оние кои имаат повеќе доверба во индустриските производи. Една од пречките, за конзумирањето на органската храна, освен цената претставува и тоа што органската храна претставува нов концепт како во пазарот на храна, така и во перцепцијата на западен Балкан, за разлика од некои земји, како што се на пр. Германија и Турција. Бројот на популацијата која користи органски производи е ограничен. Мал дел конзументи се доследни во купувањето на земјоделските производи. Р. Македонија е место кое има голем потенцијал 245

за органско производство, чиј концепт е од понов датум, а во моментот побарувачката е повисока од понудата за истата. (Пилот студија во рамките на проектот ,,Промоција на органското производство како алтернатива за заштита на Охридското и Преспанското езеро’’, Автор: Оливер Аврамовски, Струга,2009 и Истражување ,,Пазарот на органски продукти и традиционална храна во земјите во Западен Балкан”, Фокус Балкан , Ноември, 2011). Ваквите потрошувачки навики имаат позитивни страни. Со традиционалниот начин на производство и исхрана би се намалил ланецот од нива до трпеза, би се зголемиле нутритивните вредности на продуктите, би се помогнало домашното производство и воопшто би сочувало кулинарското богатство на Република Македонија. Негативните страни на ваквиот тип на храна се состојат во тоа што има непостојаност на квалитетот, неодржливост на пазарот и непочитување на стандардите. Пр. Многу е мал бројот на фирми и производители на храна кај нас кои го спровеле НАССР-системот кој законски беше пропишан и стапи на сила во 2009 година. Втората закана кон домашното, традиционално и органско производство на храна претставува увозот на земјоделски производи од надвор, како и влијанијата на глобализацијата врз (не)свесните избори на храна на конзументите и следење на модерните трендови во исхраната. Како што е погоре наведено, во Р.Македонија постои голем увоз на странски производи, особено кондиторски, конзервирани производи и воопшто производи за чие производство се користат вештачки бои, ароми, конзерванси и разни други адитиви. Многу од нив се продаваат по поволни цени. Пр. Цената на увезените банани, е еднаква со цената на локалните јаболка. Вештачката храна има негативен ефект врз човековите сетила и создава нивна отапеност и потреба за се посилни стимулации. Со еден збор таа може во голема мера да предизвика зависност кај конзументите. На пазарите има се’ почесто овошје и зеленчук кој е одгледан во оранжерии и стаклени градини. Како закана претставува неформираноста на конзументите за здрава, чиста и правична храна, како и тоа што постои и нездрава храна која се промовира како здрава, како и експанзијата на супермаркетите и фаст фуд рестораните во близина на училиштата и работните места.Потрошувачката на органска храна е од понов датум и потрошувачите во регионот имаат ограничено искуство со органските производи. Во моментот понудата на органска храна е пониска од побарувачката.

246

Организации на производители на храна

Денес земјоделското производсво во Република /македонија се одвива во 2 сектора и тоа: т.н поранешен општествен сектор, во кј влегуваат земјоделските комбинати и земјодлските стопанства и приватен сектор кој се одвива во рамките на приватни фарми. Главни носители на земјоделското производство во Република Македонија претставуваат индивидуалните земјоделски стопанства. Според податоците од истражувањето кое го спроведе Државниот завод за статистика од 01 до 15 јуни 2007 година, во Република Македонија има вкупно 192.675 земјоделски стопанства. Овој број е двојно поголем, од бројот на некои соседни држави, како што е на пр. Република Словенија. Бројот на земјоделци изнесува 454 404 а на 167 992 од нив земјоделската дејност претставува нивна единствена активност. Денес се претпоставува дека нивниот број е значително поголем благодарение на рефомите кои се спроведени во земјоделството во последните години. Просечното индивидуално стопанство во Република Македонија изнесува 0,5 ха ( 83 502 стопанства) што покажува дека има одлични услови за органско производство и да остварат право на користење субвенции од страна на владата. Денес, се помалку млади лица се вклучуваат во земјоделската дејност. Иако во Република Македонија се’ јавува можност за самовработување преку вршење на земјоделска дејност, сепак тоа не е доволно искористено од нивна страна. Причина за тоа од една страна претставува многудецениското претходно негативно искуство и актуелниот тренд кон насочувањето кон високото образование, а земјоделството претставува непопуларна професија која носи етикетираност и изолација. Денес во Република Македонија, миграцијата село-град е во постојан пораст, а за тоа говори фактот што скоро половина од македонското население живее во главниот град Скопје. Истотака, присутно е и иселувањето на младите лица во прекуокеанските земји и земјите во Западна Европа. Оние пак кои се насочуваат кон вршење на земјоделската дејност, го практикуваат конвенционалното земјоделство со употреба на стара механизација, вештачки ѓубрива, пестициди итн. Ваквиот начин на земјоделство е економски неисплатлив и има негативно влијание како врз безбедноста и квалитетот на храната, така и врз животната средина. Бројот на квалификувани кадри за практикување на алтернативни начини на земјоделско производство (биодинамичко, органско, еколошко итн.) е мошне низок. Во мотивацијата за ваквиот начин на производство, главен фактор претставуваат субвенциите и пласманот 247

на пазарот, а помалку свеста за заштитата на биодиверзитетот и одржливиот развој. Со цел да се подобри факторот човекови ресурси во земјоделската дејност, денес, производителите на храна се поврзани во одредени организации и асоцијации и тоа: Федерацијата на фармери на Република Македонија (ФФРМ) е непартиска, непрофитна и невладина асоцијација на граѓани. Формирана е на 29.07.2001 година во Кавадарци. Нејзината цел се состои во поврзување на фармерите и нивно претставување пред владините институции. Асоцијацијата на органски фармери се заснова на локално ниво во 2001 год, а подоцна премина во асоцијација на органско произодство во Македонија. Мрежата на млади фармери е воспоставена во 2007 година, во состав на ФФРМ. Во неа се вклучени младите фармери на возраст од 18-40 години од сите региони во земјата. Мисијата на оваа мрежа се состои во развивање на вештини кај овие млади лица за лидерство, тимска работа и комуникација. Од особен важност е нејзината намена која се состои во зголемување на интересот на младите за земјоделството и неговиот развој, подобрувајќи го квалитетот на живот и заштитата на животната средина. Целта на оваа мрежа се состои од развој на програми и иницијативи кои ќе придонесат да се добие поголема информираност и едукација на младите фармери, промоција на земјоделството како можност за самовработување и достапноста на ИПАРД фондовите за овие млади лица. Слоу фуд во Република Македонија датира од 2008 година. Денес организацијата има 10 конвивиуми и 2 президиуми и тоа ,, Слаткото од диви смокви” во Дојран и президиумот на традиционалните сирења во Мавровскиот регион. Во работата на овие президиуми се вклучена млади лица, на волонтерска основа под надзор на универзитетски професори кои работат на едукација на производителите. Целите на Слоу фуд се состојат во тоа да се заштити биолошкиот диверзитет, едукација на населението за храна и вкус, како и на градење мрежи помеѓу фармери и мрежи помеѓу фармерите и конзументите. Младинско движење за храна е формирано после настанот Тера Мадре во 2010 година. Визијата на младите во Слоу фуд е да го промовираат алтернативното земјоделство, промовирање на агро-екологија, заштита на биодиверзитетот, одржливите енергетски ресурси, производство со квалитет, а не квантитет и поддршка на фармерите со мали поседи. 248

Заклучок

Во овој текст беше разгледана проблематиката на земјоделско-прехранбениот сектор на Република Македонија. Со цел да се долови и разебере сегашната ситуација, беше направен осврт кон минатото и управувањето од страна на владејачките структури, со природните и човековите ресурси во државата. Македонија е типично земјоделска земја, со географска поставеност и поволни климатски услови за развој на земјоделската дејност. Во нејзиниот воен период поголемиот број од населението се занимаваше со земјоделска дејност. По звршувањето на Втората светска војна, Република Македонија влезе во склоп на ФНРЈ, која се трудеше да го достигне трендот на западните држави и настапи период на индустријализација. Со тогашните закони, правила и одлуки настана голем land grabbing на територијата на Република Македонија. Селаните ги изгубија своите поседи, кои се претворија во големи земјоделско-индустриски комбинати и почнаа да работат како индустриски работници. Тоа доведе до губење на природните и човекови ресурси во областа на земјоделството. По распадот на ФНРЈ, дојде до лоша приватизација на истите, при што поголемиот број од работниците ги изгубија своите работни места. Во тој период дојде до голем застој на земјоделството, намалено производство на храна и голем увоз на храна од другите земји. Како резулатат на тоа, во Република Македонија има голем прилив на вештачка храна, намалено производство, недоволно искористување на природните ресурси, загадување на животната средина итн. Ваквата состојба укажа на потребата од промена на дотогашната политика и потреба од меѓународна финансиска помош. Денес Република Македонија е корисник на ИПАРД фондовите на ЕУ и се сроведува ИПАРД програмата за рурален развој, во која се истакнува неконвенционалниот начин на производство, заштита на традиционалните продукти, заштита на биолошкиот диверзитет, промоција на агро туризмот и подршка на малите стопанства кои се главни носители на земјоделската дејност денес. Денес, тие се’ здружени во разни организации и асоцијации на фармери. По се изгледа дека во Република Маккедонија, постојано се забележуват истите недостатоци, во сите периоди. Концептот органско производство остана недоволно познат како за производителите, така и од конзументите. Денес тие се вклучени во разни едукативни семинари, програми и проекти со цел еднаш да се стави крај на тој маѓепсан круг, кој во Република Македонија се провлекува со години.

249

Користена литература Водич за странски директни инвестиции во македонскиот земјоделски прехранбен сектор, Министерство за земјоделие, водостопанство и шумарство на Република Македонија, Скопје, 2010 Истражување ,,Пазарот на органски продукти и традиционална храна во земјите во Западен Балкан”, Фокус Балкан , Ноември, 2011 Историски атлас, Сојуз на друствата на историчарите на Република Македонија, Скопје, 1999 Македонија во француската политика на Балканот во 1944-1957, Фран-цуската дипломатија и Македонија, Институт за национална историја, Скопје 1998 години Пилот студија во рамките на проектот ,,Промоција на органското производство како алтернатива за заштита на Охридското и Преспанското езеро’’,Автор: Оливер Аврамовски, Струга, 2009 Социо-економски последици на приватизацијата на Република Македонија и Република Бугарија, Група автори, Д-р..Славејко Сасајковски, Доц. Д-р Љубица Чонева, Др. Трајче Дојчиновски и др.

250

Otpor deindustrijalizaciji

252

Tportal.hr, 21. maj 2012.

Razgovor između srpskih i hrvatskih radničkih lidera na Subversive festivalu u Zagrebu, 18. maja 2012. Privatizacija društvenog vlasništva na području cijele bivše Jugoslavije dovela je do deindustrijalizacije i golemog pada udjela industrijske proizvodnje u BDP-u. Radništvo je ugrožena vrsta. Kako se oduprijeti? Prerađivačka industrija je ili propala ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima, poput brodogradnje i elektrotehnike. Radnička prava, istovremeno, svedena su na minimum, pogotovo u privatnom sektoru. Primjeri otpora, a pogotovo uspješnog, rijetki su. Gosti Subversive Social Foruma bavili su se ovom tematikom. O hrvatskim primjerima obrane proizvodnje govorili su Davor Rakić i Željko Klaus 253

iz Sindikata energije, kemije i nemetala, Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata, te Matko Utrobičić i Denis Geto iz sindikata Tehnos. Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost i Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu govorili su o borbi za radništvo u Srbiji. Privatizacijom nekadašnjeg društvenog vlasništva na području cijele bivše Jugoslavije došlo je do razornog procesa deindustrijalizacije. Iako je u većini slučajeva bio slab, o uspješnim primjerima radničkog otpora privatizaciji kao što su kutinska Petrokemija (čiju je privatizacija najavila Milanovićeva vlada) ili zrenjaninske farmaceutske industrije Jugoremedija govorili su gosti Subversive Festivala na radionici Balkan Foruma. Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost pričao je o slučajevima privatizacije u Srbiji, prilikom koje je nestala polovica tvornica. Novi kapitalisti ulagali su novac uglavnom stečen na ilegalnoj prodaji cigareta i narkotika. ‘U Srbiji su se kupovali dijelovi tvornica, ali bi se vlasnici ponašali kao da su potpuni vlasnici, premda nisu bili. Problem u srpskoj industriji nisu samo lopovi i tajkuni, nego političari koji su takvo nešto omogućavali. Doslovno se događalo da lopovi s Interpolove tjeralice kupuju tvornice’, rekao je Markuš. Njihov ‘gazda’ u upravu je postavio svoju suprugu, sina i šofera. Radnike je premještao u druge tvrtke, udaljene od njihovog doma i 350 km. Ukoliko bi odbili premještaj, uslijedio bi otkaz. Višegodišnja radnička borba u kojoj je bilo vezivanja lancima, blokade tijelima i sukoba s privatnom vojskom privatizacijskog ‘gazde’ završila je tako što je državi vraćeno 42 posto dionica, radnik je postavljen za direktora. ‘Iako nismo krenuli u borbu za vlasništvo, nego za radna mjesta, to smo artikulirali kasnije kao borbu za vlasništvo, jer smo tako mogli dobiti borbu. Ako se borimo za radna mjesta, ne možemo ništa dobiti, ali kapitalizam je osjetljiv na borbu za vlasništvo’, kazao je. Milenko Srećković iz Pokret za slobodu se nada da će ovaj skup na Subversiveu dovesti do povezivanja radnika u Srbiji i Hrvatskoj i zajedničke klasne borbe. ‘Zajednički nam je neprijatelj. I borba nam je zajednička – radnička’, poručio je. U većini privatiziranih poduzeća radnička prava svedena su na minimum, moglo se čuti na skupu. A jedan od pokazatelja lošeg stanja radnika u Hrvatskoj jest sindikalna organiziranost, koja je znatno slabija u privatnom sektoru. No bilo je kritika i na rad sindikata, tako Denis Geto iz Tehnosa smatra da 90 posto sindikata u Hrvatskoj ne zaslužuje to ime. Sindikalisti Tehnosa radnicima HEP-a napominju da ne nasjedaju na diskurs koji im se nameće izvana - o tome kako su oni paraziti na državnom budžetu. Osvrnuo se i na 254

probleme HEP-a, po njemu to su mito, korupcija i isisavanje novca iz poduzeća. Protivi se razbijanju i privatizaciji dijelova HEP-a. Kazao je da se proces odlučivanja centralizira, pa sada čak na razini vlade, spomenuvši ‚Čaćićev krizni stožer za investicije‘. Problem je, kaže Geto, postavljanje stranačkog kadra koji je odgovoran samo svom poslodavcu i ne radi dobro svoj posao zbog toga. Sindikalisti Petrokemije Željko Klaus i Davor Rakić protive se mogućoj privatizaciji tvrtke. ‚Mi smo jedina ozbiljna tvrtka koja proizvodi mineralna gnojiva na području bivše Jugoslavije, a navodno je Hrvatska i poljoprivredna zemlja‘, kazao je Klaus. Sindikalist Petrokemije kaže da ne želi biti na čelu te tvrtke jer bi propali za šest mjeseci, ali želi utjecati na upravu, žele biti prihvaćeni kao socijalni partneri.

255

Danas.net.hr, 18. maj 2012.

Kako radnici mogu obraniti svoja radna mjesta, plaće... A.B. Privatizacija društvenog vlasništva na području cijele bivše Jugoslavije dovela je do deindustrijalizacije i golemog pada udjela industrijske proizvodnje u BDP-u. Radništvo je ugrožena vrsta. Kako se oduprijeti? Prerađivačka industrija je ili propala ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima, poput brodogradnje i elektrotehnike. Radnička prava, istovremeno, svedena su na minimum, pogotovo u privatnom sektoru. Primjeri otpora, a pogotovo uspješnog, rijetki su. Gosti Subversive Social Foruma bavili su se ovom tematikom. O hrvatskim primjerima obrane proizvodnje govorili su Davor Rakić i Željko Klaus iz Sindikata energije, kemije i nemetala, Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata, te Matko Utrobičić i Denis Geto iz sindikata Tehnos. Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost i Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu govorili su o borbi za radništvo u Srbiji.

Moto: Zauzmi – obrani – proizvodi! Miličić je ispričao privatizacijsku priču s početka dvijetisućitih godina, iz tvornice alata Itas iz Ivanca, koja izvozi 80 posto proizvoda. Privatizacijom joj je s 41 milijun kuna vrijednost srušena na oko tri milijuna. Vlasnica postaje Marija Brezovac, bivša računovotkinja Coninga, tvrtke u vlasništvu tadašnjeg (i sadašnjeg) potpredsjednika Vlade Radimira Čačića. „Osnivaju se tvrtke u vlasništvu te iste gazdarice, koje otkupljuju dijelove Itasa. Dio se prodaje Lidlu, kojemu se prodaje mala parcela za 7 milijuna kuna”, kazao je podsjećajući se da je cijela firma prodana za tri milijuna.

Štrajk glađu Iz poduzeća se, govori Miličić dalje, izvlači novac, uzimaju se i krediti, proglašava se stečaj, poduzeće ostaje dužno četiri plaće i naknade za prijevoz, direktor podnosi ostavku, a stečajni upravitelj govori da proizvodnja nema smisla. „Kreće rasprodaja radi namirenja vjerovnika. No, radnici to ne daju, prijete da će se vezati lancima”, prisjeća se. Osniva se stožer po uzoru na petrokemijski i 18 radnika kreće u štrajk glađu. 256

Kako su bili najveći vjerovnici, sud mijenja stečajnog upravitelja i stečaj kreće u dobrom smjeru. Vjerovnici se odriču 86 posto potraživanja, a dio se pretvara u udjele. Nakon toga radnici postaju većinski vlasnici i osniva se pogonska komisija u kojoj igraju važnu ulogu, dijele informacije vezane za tvrtku. Nakon toga radnici podižu tužbu. Kako su radnici najveći vjerovnici, navodi, sud im udovoljava i imenuje nove direktore koji priznaju radnicima 10 milijuna kuna potraživanja.

Političko rastakanje HEP-a

Geto je ispričao situaciju u Hrvatskoj elektroprivredi, za koju je naveo da često služi za vođenje socijalne politike, spašavanja poduzeća poput Diokija i TLM-a, za uhljebljivanje stranačkih kadrova, ulaganje u neprioritetne projekte. „Inzistiramo da je izvor zla u upropaštavanju HEP-a utjecaj politike”, navodi on. HEP-u prijeti razbijanje na više malih tvrtki i njihova privatizacija, loše posljedice koncesija i uvođenja privatnog kapitala u energetiku, uništavanje struke, jer se HEP birokratizira, te zastarjelost pogona, u koje se nije adekvatno ulagalo. Radničku borbu, za koju naglašavaju da mora biti borba za javni interes, a ne radnička prava na prvom mjestu, i njeno omasovljenje otežava sljedeće: „U HEP-u je sigurno 10 posto ljudi kupljeno, a vi znate da jedan čovjek može jako puno pokvariti”, kaže Geto. Osim toga, manjka solidarnosti drugih sindikata, od kojih se „90 posto zbog demagogije i nerada na zaslužuju tako nazivati”.

Upropaštavanje Jugoremedije Markuš je ispričao primjer farmaceutske tvrtke Jugoremedija, koju je privatiziralo „lice s tjeralice”, bez objašnjenja porijekla novca i bankovnih garancija. U upravu postavlja svoju suprugu, sina, šofera. „Kupovale su se do sto puta skuplje sirovine, poduzeće se tjera u stečaj”, navodi Markuš. Radnike se pokušava rastjerati premještanjem u druge tvrtke istog vlasnika koje su udaljene i po 350 kilometara od njihovog doma. Kada bi odbijali, dobili bi otkaz. Štrajkali su, no bez uspjeha. „Kad su svi dobili otkaz, nastavili smo prosvjed na ulici. Blokirali smo puteve, upali u Agenciju za privatizaciju, blokirali njen rad, kao i nekih drugih institucija. Bila je to fizička borba, izbacivali su nas. Postavili smo šatore kod tvornice, svojim tijelima smo spriječili odlazak kamiona s robom iz tvornice”, kazao je. Vlast je pomagala upropaštavanju firme – osim što se žmirilo na kriminal, silili su ih na proizvodnju ispod cijene i pogodovalo se uvoznom lobiju. „Mi radimo lijek za 25 centi. Tražili smo od države 30 centi, a oni su lijek uvozili za 50 centi”, prepričao je. 257

Sklonili ih s ulice da ne ‘zaraze’ druge No, na kraju se i vlast uplašila i odlučila ih skloniti s ulice jer su svojim ponašanjem motivirali druge. „Raskinut je ugovor i državi je vraćeno 42 posto koje može privatizirati”, navodi. „Radnik je postavljen za direktora i uspostavljena je vrsta samoupravljanja, gdje nema borbe za ideologiju, nego za tvornicu”, kaže. Čak trećina privatizacija u Srbiji je poništena.

Kutina je malo čudan grad Primjer Petrokemije, pionirke po pitanju stožera za obranu radničkih prava, objasnili su Klaus i Rakić, koji su naglasili važnost suradnje i solidarnosti. „Kutina je, kažu, čudan grad. Tamo žive i školuju se djevojčice oboljele od HIV-a, sjećate li ih se, nitko ih u Hrvatskoj nije želio u blizini, za njih ni ovdje u Zagrebu nije bilo mjesta. U Kutini je smješten i centar za azilante, ljude koji najnormalnije žive s Kutinjanima, kao i oni s njima. To je bio mali grad dok nije izgrađena Petrokemija... „, kazao je Rakić. Kad je opstanak Kutine doveden u pitanje te 1998. godine kroz privatizaciju, čije su štetne efekte gledali u drugim poduzećima, „svi su stali na stranu Petrokemije“. „Tad smo bili revolucionari, a sada, kad se borimo za istu stvar, dakle za ostanak tvornice u državnom vlasništvu, sad govore da narušavamo pravni poredak“, primijetio je Rakić način predstavljanja njihova djelovanja od strane vlasti, odnosno pojedinih medija. Klaus je istaknuo da je proizvodnja u Petrokemiji specifična i da zbog toga mora biti pod kontrolom države – radi se o „hrani za hranu“. „Mi smo jedina ozbiljna tvrtka koja proizvodi mineralna gnojiva na području bivše Jugoslavije, a navodno je Hrvatska i poljoprivredna zemlja“, kazao je Klaus. Radnici se nisu vodili ciljem da upravljaju Petrokemijom jer znaju da joj treba puno pameti i struke „Ali mi trebamo utjecati na to tko će voditi tvrtku, voditi računa da je uprava dobro vodi i da prihvaća sindikate kao ozbiljne socijalne partnere“, navodi Klaus. Zaključeno je da je potrebno poticati solidarnost među radnicima, s naglaskom da će na taj način raditi i u korist javnog interesa. Osim odlučnijih akcija, potrebne su i promjene unutar samih sindikata, istaknuto je. Srećković je predložio da se u sindikate uvede veća demokratizacija, da se ukine centralizacija, koja pospješuje korumpiranje lidera.

258

Domagoj Mihaljević

Stražaru, koje je doba noći? Društveni odnosi na nišanu tranzicije u razdoblju od 1990. do 2000. u Hrvatskoj

Apstrakt: Tranzicijski proces transformacije hrvatske privrede u tržišnu promoviran je kao put integracije s razvijenim zapadom, kojeg karakteriziraju visoki demokratski i egzistencijalni standardi. Ubrzo je, međutim, postalo evidentno da tranzicija nije prelazak na neki napredniji stupanj ekonomskog razvoja od dotadašnjeg samoupravnog već najobičnija restauracija kapitalizma, povratak na privatno-vlasnički sustav kakav je postojao prije Drugog svjetskog rata. Proces kapitalističke restauracije proveden je kroz pretvorbeno-privatizacijsku šok terapiju koja je, u kontekstu ratnih sukoba na području hrvatskog teritorija, višestruko potencirala ionako nasilne mehanizme izvlaštavanja društvenog vlasništva. Devedesete godine u Hrvatskoj obilježio je stoga uspon neoliberalnog kapitalizma u nacionalističkom ovoju, rezultirajući destrukcijom industrijske i poljoprivredne proizvodnje, razaranjem poduzeća, uništavanjem radnih mjesta, dramatičnim rastom nezaposlenosti i oštrim širenjem siromaštva, konstituirajući temelje za kolonizacijsku intervenciju demokratskog zapada. 259

Na razvalinama bratstva i jedinstva Proljeće. Maj, 1990. Visokog sunca odsjaj nad opjevanim ponosnim prostranstvom široke vardarsko-triglavske panorame brzovozno je tonuo u suton. Doskora će se krvavo razlijevati svom dužinom autoputa bratstva i jedinstva, sve dok se nad cestu ne spusti umorstvena noć i u bijesnom rušilačkom metežu ne krene radikalno mijenjati svu bližu i dalju vizuru krajolika, brisati sjećanja zajedničke povijesti i formirati novu svijest, nimalo jedinstvenu, još manje bratsku. Jugoslaviju će rasporiti u razbojničkoj noći. U Hrvatskoj se zamračilo političkim legitimitetom koji uvjerljivom izbornom pobjedom dobiva Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), nacionalistički pokret zbrojen većinom od elemenata jugoslavenske birokracije i malobrojne, ali utjecajne ustaške emigracije. Svoju parlamentarnu pobjedu proslavili su završetkom drugog kruga izbora, 6. maja. Tako je neobična povijesna koincidencija odredila da u mjesecu rezerviranom za obredne proslave Praznika rada i ritualna oživljavanja memorije na partizanske pobjede tijekom Dana mladosti, ovome se pridoda i politička inicijacija nove vlasti, ideološki tvrdo nabijene suprotnim predznakom. Vlasti koja će u narednim godinama činiti sve iz palete svoje moći, nerijetko koristeći i izvaninstitucionalne metode, pa i najsiroviji kriminal, da radničku klasu deklasira, a partizansku pobjedu nad fašizmom relativizira i kriminalizira. Umjesto socijalističkih ceremonija buđenja proljeća trijumfirao je mahniti nacionalni zanos. Samo tjedan dana kasnije, 13. maja, na maksimirskom stadionu, u atmosferi suspendiranog rasprsnuća, Dinamo igra zakazanu ligašku utakmicu s Crvenom zvezdom, ali navijači upadaju na teren i prekidaju početak susreta. Nogometaši su ionako bili suvišni, arena je čekala navijački okršaj, kolektivni gladijatorski obračun lišen epoleta vojnih uniformi, napojen željom da se poništi nacionalni identitet protivnika, da ga se ogoli, fizički uništi. Ovo stadionsko manifestiranje nacionalne hipnoze pokazalo je da su mitovi pronašli put do masa. A uostalom kako i ne bi. Izabrana politička elita ponudila je ultimativnu spasonosnu nit za izlazak iz labirinta svih dotadašnjih prokletstava, sveobuhvatni odgovor svih postavljenih pitanja i sveukupno rješenje svih mramornih zagonetki, njihovo uzvišeno obećanje garantiralo je ostvarenje devetostoljetnog sna, onog o suverenoj, samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, nacionalnoj domovini napokon oslobođenoj vjekovne neprijateljske čizme. Ili je ipak to bio tisućljetni san? (Ta povijesna matematika sabiranja dugih stoljeća državne samostojnosti minsko je polje vlastitog nacionalnog digniteta.) Kako god bilo, sve je više očitom postojala spremnost odazivanju na borbeni poziv ubrzo kada koloplet nacionalističkog iskrenja zapali lomaču rata. 260

No ovaj napeti dan ostao je obilježen još jednim momentom koji se iz današnje retrospektive događaja ne smije zaobići. Toga istoga dana preminuo je Alija Sirotanović, radnik-udarnik koji je u ljeto 1949. oborio rekord sovjetskog kopača Stahanova i tokom jedne smjene iskopao 152 tone ugljena. Tako je na simboličnoj razini otpočeo pobjednički zamah jugoslavenske industrije nad sovjetskom, upravo u vrijeme zategnutih političkih odnosa nakon odbacivanja Rezolucije Informbiroa i raskida sa Staljinom. Uspjeh Sirotanovića bio je nepresušan izvor mnogih anegdota1, a njegovo je lice, 1987. godine, ukrasilo i novčanicu od 20 000 dinara, baš u vrijeme kada je industrijska proizvodnja godinama stagnirala, a štrajkovi bili svakodnevica. Vlast je nastojala barem u dizajnu novčanog simbola održati posvećenost radničkom idealu, iako je ekonomska stvarnost oštro klizila u suprotnom smjeru. Ako je neodigrana zagrebačka utakmica bila simbolični preludij u eskalaciju ratnog nasilja, onda je Sirotanovićeva smrt nedvojbeno predstavljala simbolični krah industrijskog razvoja. Masovni mitinzi i krcati stadioni potkraj osamdesetih godina, koji su prethodili održavanju višestranačkih parlamentarnih izbora u republikama, lako mogu smjer analize zavesti na trag postojanja snažnog narodnog pritiska za uvođenjem demokracije. Pritiska pod čijim je zahtjevima republička birokracija pristala na registriranje političkih stranka i raspisivanje izbora. Jedino što bi ovakva analitička staza bila povijesna falsifikacija, jer pritisak je dolazio odozgo, od samih političkih upravljača. U okolnostima ekonomske stagnacije i sve nižeg standarda, političke strukture u republikama su svojim odlukama doprinosile konačnoj dezintegraciji federalnog sustava. Dezintegraciji koja je svoj klimaks manifestirala u usponu najsirovijeg nacionalizma i potpunom raskidu sa svim dotadašnjim sistemskim postignućima, najvidljivijima u socijalnoj i ekonomskoj sferi. Zanimljivo je u tom kontekstu političkog razvoda jugoslavenske federacije razmotriti ispitivanje prihvaćenosti službenih institucija i socijalne situacije anketom provedenom 1982. u Hrvatskoj. Ni desetljeće prije krvavog raspada još uvijek postoji snažna potpora sustavu, često viša od 75 posto: potpora Savezu komunista bila je 73 1. Navodno je Tito jednom prilikom, moguće u trenutku dok mu je uručivao orden Junaka socijalističkog rada, upitao Aliju, treba li mu štogod, a ovaj lakonski odgovorio: „Veća lopata”, pa je Tito naredio da mu se iskuje ona velika lopata. Po drugoj legendi, na isto Titovo pitanje, Alija je odgovorio: „Nije moje da tražim, druže Tito, jer ja sam rudar, ali ne pitam za sebe… Kad bi se moglo dovuć’ malo struje u ono moje selo Trtoriće.” Kažu da je struja njegovim selom potekla prije negoli se vratio iz Beograda. Negdje sedamdesetih, Alija je navodno opet bio na prijemu kod Tita kada mu je predsjednik na poklon ponudio „auto po želji”. Alija je, kažu, izabrao „fiću”.

261

posto, prihvaćenost definicije socijalističke države 77,6 posto, dok čak 81,8 posto ispitanika odbacuje klasnu raslojenost u društvu.2 Možemo li zamisliti današnje rezultate na pitanja iz slične ankete? Koliko ljudi bi podržalo postojeći višestranački sustav? prihvatilo definiciju Hrvatske kao socijalne ili samostalne države? ili odbacilo tezu o društvenim klasama? a što bi tek reklo na onu o stališima? Ne, promjene koje su događale tijekom zadnjeg dekade federacije nisu bile rezultat širokih narodnih zahtjeva već završni solilokvij republičkih birokracija u nastojanju da se izbore za malo veću dozu moći. Mase su bile sredstvo kojim su vodstva ostvarivala tu moć, mase su bile instrument kojim je politička nomenklatura manipulirala da bi održala poziciju vlasti. Susan Woodward opisuje ovaj proces navodeći da su izbori bili metoda kojom su političari htjeli osigurati veću moć upravljanja nad teritorijem, a nacionalna inteligencija osigurati utjecaj na politički proces. Woodward u nastavku upozorava na još važniji element u promišljanju ovog procesa, naglašavajući da izbore ili sve masovnije demonstracije, i sve brojnije članstvo u građanskim udruženjima, ne bi trebalo brkati s demokratskim sustavom. Demokracija označava niz formalnih pravila kojima se nastoji bez sukoba razriješiti spor oko pretendenata na vlast ili suprotstavljenih politika, jer oni koji gube spremni su prihvatiti ishod, svjesni da im ta ista pravila osiguravaju da pokušaju ponovo. U tom kontekstu, Woodward navodi primjer slovenskog političkog i kulturnog vodstva koje je do 1989. godine postalo uvjereno da srpski nacionalizam kreira sustav u kojem će biti puno teže funkcionirati nego u varijanti samostalnosti. Slovenski političari nisu se zbog toga odlučili izgraditi široku koaliciju unutar zemlje, koaliciju koja bi nastojala osigurati potporu alternativnom političkom sistemu federacije ili potporu za konfederaciju. Umjesto ovih reformskih modela, ohrabreni inozemnim stavovima o slovenskoj poziciji, odlučili su odbiti sudjelovanje u federalnim institucijama, zahtijevati zaštitu slovenskog unutarnjeg poretka i zaprijetiti izlaskom u slučaju da ostali ne prihvate njihova stajališta. Opcija parlamentarnih izbora postala je instrument ove strategije.3 Parlamentarni izbori najprije su održani u Sloveniji, nekoliko tjedana prije hrvatskih. Označavalo je to početak jugoslavenskog razvoda, uvertiru 2. Josip Županov, Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb, 2002, 39-43. U vezi ove knjige, često citirane u sociološkim krugovima, izvan spomenute anketne informativnosti, može se tek zaključiti da čini konfuzni spoj nekoherentnog teorijskog nabacivanja i raširenih liberalnih analitičkih fantazija, koje nažalost ne doprinose niti razumijevanju razdoblja komunizma, a još manje kapitalizma. 3. Susan Woodward, Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War, Washington, DC, 1995, 117.

262

u krvavu raspodjelu imovine i teritorija. Iako će prve odluke o odcjepljenju pričekati blage povjetarce jula 1991. godine, do jeseni 1990. godine Jugoslavija faktički više nije postojala kao ekonomska cjelina. Prikupljanje poreza je prestalo, novac je štampan izvan federacije, uvedene su carine na proizvode iz drugih republika. Zadnji stabilizacijski program Markovićeve vlade grandiozno je kolabirao, ekonomska kriza ispreplela se s političkom. Ali jedan povijesni kontinuitet ipak se održao. Nove političke elite u Sloveniji i Hrvatskoj nastavile su inzistirati na sadržaju ekonomskih reformi koje su bile prisutne tijekom osamdesetih godina u Jugoslaviji, ali sada još radikalnije i odlučnije. Više nije bilo kvrgavih samoupravnih ideala na jednosmjernoj cesti oporavka obilježenoj signalima neoliberalnog kapitalizma, a i zakoni iz decembra 1988. (Zakon o stranim investicijama i Zakon o trgovačkim društvima) već su ionako na velika vrata promovirali taj sustav.4 Programu sveopće štednje, liberalizaciji trgovine, slobodnom formiranju cijena, radikalnom anti-inflacijskom programu, moglo se bez straha pridodati i privatizacija društvenog vlasništva, pa onda, tom tranzicijskom putanjom, uputiti se u budućnost boljega.

Restauracija kapitalizma u nacionalističkom ruhu Raspad Jugoslavije trebao je osigurati narodima bivših republika prosperitetnu zoru novog ekonomskog razvoja, ali događalo se posve suprotno. Većina stanovništva polako se privikavala na zimski dugu i hladnu noć, imajući sve manje, živeći sve skromnije, dok je raskošno obilje počinjalo svitati tek uskom krugu odabranih. Politička obećanja visokog životnog standarda formulirana su kroz integraciju sa zemljama razvijenog zapada, tehnološki napredak, pristup financijskim tokovima, otvaranje tržišta, umivanje u konzumerskom obilju. Ova i slična obećanja trebala su uvjeriti stanovništvo da se dugo desetljeće odricanja bliži svome kraju. Stoga su u trenutku osamostaljenja 1991. godine, mnogi s pravom očekivali otvaranje novih radnih mjesta, veće plaće, komfor zapadne Europe. No umjesto realizacije boljeg života rasplamsavali su se krvlju natopljeni obračuni Hrvata i Srba, sistemski potencirani s obje strane političke i ratne linije. Nakon probuđenog nacionalnog zanosa na stadionima, radnička klasa nije odlazila u raj zapada, odlazila je u magloviti rebus rata, ali s ništa manjom vjerom da je to još jedan test nakon kojeg slijedi realizacija obećanog progresa. Samo što se iza dimne 4. Jože Mencinger, ‘Uneasy Symbiosis of a Market Economy and Democratic Centralism: Emergence and Disappearance of Market Socialism and Yugoslavia’, u: Vojmir Franičević i Milica Uvalić, eds, Equlity, Participation, Transition: Essays in Honour of Branko Horvat, London, 2000, str. 142.

263

prašine ispucanog olova provodila bespoštedna pljačka društvene imovine. Sva samoupravna poduzeća koja su dotada bila u društvenom vlasništvu prolazila su proces pretvorbe i privatizacije, proces prelaska iz ruku sviju u ruke nekih. Nakon što je kanonada topova utihnula, a ratna prašina se slegla, preostalo je suočavanje s posljedicama sistemskog haračenja zajedničkog bogatstva. Suočavanje s prvobitnom akumulacijom kapitala. Eskalacija nacionalizma i ratnih operacija postali su instrumenti doktrine šoka, pogodni povijesni portal koji je omogućio nesmetanu implementaciju temeljnog principa neoliberalne paradigme: privatizaciju društvene imovine. Neupitnost pobjede neoliberalne kapitalističke istine Fukuyama je trijumfalno i pretenciozno proklamirao kao kraj povijesti, iako je jedini kraj koji je u Hrvatskoj ubrzo uslijedio bio onaj o nadi u bolju budućnost. Taj proces transformacije gospodarstva nekadašnjeg socijalističkog lagera kroz procese privatizacije i širenja tržišnih sloboda posve je pogrešno označen pojmom tranzicijom, ali iz pozicije krupnog kapitala koji se trudio zamaskirati realnost bio je to razumljiv potez. U stvarnosti ovi procesi nisu označavali ništa drugo nego povratak kapitalizma. Njegovu restauraciju.5 Vlast HDZ-a provela bi privatizaciju neovisno o nacionalnim tenzijama i sukobima u datom povijenom momentu, ali okolnosti rata omogućile se suzbijanje aktivnijeg suprotstavljanja i stezanje potencijalnog nezadovoljstva. Predanost kojom su se provodile ekonomske reforme nije predstavljala tek nastavak primjene tržišnih zahtjeva, koji su u stabilizacijskim programima bili postavljeni i pred jugoslavensko vodstvo. Budući je nova vlast legitimnost crpila iz nacionalnog zanosa i nezadrživog kidanja svih jugoslavenskih obilježja, privatizacija je ujedno bila i metoda kojom se nastojalo zatrti svaki spomen samoupravljanja kao glavnog jugoslavenskog normativa. Potreba slamanja samoupravljanja kao prakse radničke organizacije i kao slavljenog simbola realsocijalističkog perioda, pa onda i potreba potpune diskvalifikacije cjelokupnog jugoslavenskog nasljeđa, otkrivala je izvor nepresušnog ideološkog djelovanja HDZ-ove vlasti, plodno tlo s kojeg se antejski regenerirala za obračune s političkim protivnicima. Cjelokupna jugoslavenska povijest proglašena je gnojnim grijehom koji može zacijeliti samo katarzom nacionalne obnove. Takva retorika funkcionirala je kao pogodna ideološka maska za besprizornu pljačku i destrukciju društvenog vlasništva.

5. Vidjeti Branko Horvat, Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo, Zagreb, 2002.

264

Proces pretvorbe i privatizacije U sažetku djelovanja ove vlasti pogotovo je potrebno detaljnije opisati privatizacijski proces, odnosno preciznije prikazati implementacijsku tehnologiju kojom su poduzeća prelazila u privatne ruke. Štoviše, važno je uočiti suštinsku nasilnost samog procesnog sadržaja, koja je bila direktna posljedica političkih odluka, a ne metafizičkih kretnji nevidljive ruke tržišta. I naglasiti da to nije tek specifičnost hrvatskog slučaja jer privatizacija uvijek i svugdje opisuje proces uzurpacije imovine koja je u određenoj formi zajednička te se predaje pojedincu ili grupi pojedinaca, pa time i profit konkretnog poduzeća više ne pripada svima već samo privatnom vlasniku. Umjesto niza kriterija po kojima su poduzeća, kao dijelovi društvene zajednice, vodila svoje poslovanje u Jugoslaviji (zapošljavanje, izgradnja lokalne zajednice, stambena politika, itd), privatno vlasništvo nametnulo je samo jedan kriterij - profit pojedinačnog vlasnika. Zbog toga se katastrofalne posljedice privatizacije društvenih poduzeća nisu odnosile samo na gubitak radnih mjesta nego su rezultirale propašću cjelokupnih zajednica vezanih uz njihovu proizvodnju. U pitanju je bio sistemski proces otimačine, karakteriziran visokim stupnjem nasilja, koji je u kontekstu rata značio vrlo jasne prijetnje onima koji su pružali otpor. Takvim nasilnim postupcima podmazivala se uhodanost procesa. Stoga se može zaključiti da su 1992, 1993., 1994. i 1995. godina bile sjajne godine za provedbu radikalne reforme, za privatizacijski šok. Postojala je apsolutna podrška predsjednika i sigurnost saborske većine. Pored toga, vlada je imala ovlasti da donosi uredbe, što joj je davalo slobodne ruke u odlučivanju. Uz političku volju, potporu i instrumente, mogli su se koristiti i izvaninstitucionalni mehanizmi, tj. slamanje otpora pokazivanjem branitelja u rovu ili na Velebitu i posljedičnim ucjenama da ako se oni ne bune, tko onda uopće ima pravo zanovijetati. Privatizacija je od trenutka proklamacije rezultirala neskrivenom podjelom još jučer društvene imovine lojalnim pouzdanicima, političkim intimusima, državotvornim zaslužnicima, umreženim klanovima. Feudalni principi koji su upravljali procesom konstituirali su osebujni srednjovjekovni sustav u kojem su politički vazali nagrađivani lenom za doprinos u arhitekturi nacionalnog sna, uz obvezno polaganje prisege poslušnosti političkom senioru. Predsjednik Franjo Tuđman čvrsto je bio uvjeren da izlazak iz ekonomske krize mogu osigurati samo pouzdanici ispunjeni nacionalnim genijem iz 200 bogatih obitelji. Ta razina koncentracije se u samom procesu vjerojatno učinila previsokom pa je u međuvremenu broj ponešto proširen, ali ideja je zapravo bila jasna. Sam privatizacijski proces ipak je na određeni 265

način trebalo legitimirati, pa je glavnim razlogom definirano nepostojanje tzv. titulara vlasništva. „U procesu pretvorbe i privatizacije možemo razlikovati dvije faze. Prva je u okviru Jugoslavije 1989. godine, a druga započinje demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. godine odnosno izlaskom iz sastava SFRJ 8. oktobra 1991. godine i njenim međunarodnim priznanjem 1992. godine. Iako između ovih faza postoji dosta sličnosti postoje i neke razlike. Zajednička im je vjera da će privatizacija sama po sebi riješiti mnoge probleme gospodarstva, jer je privatno vlasništvo po prirodi efikasnije i racionalnije od dotadašnjeg društvenog vlasništva. Razlika je u političkim ciljevima. Naime dok je u prvoj fazi cilj bio razbiti politički monopol Saveza komunista koji je, međuostalim, počivao na izravnom i neizravnom utjecaju na upravljanje društvenim vlasništvom, u drugoj fazi javno obznanjen cilj postaje stvaranje stotinjak bogatih hrvatskih obitelji, koje bi, bez obzira na rezultate budućih demokratskih izbora, trebale vladati Hrvatskom, jer tko vlada ekonomijom vlada i politikom. Ovaj osnovni cilj jedva da je bio „kamufliran” naglašavanom potrebom da se društvenom vlasništvu, kao nevlasništvu, odredi titular (vlasnik) ili njegovim podržavljenjem ili privatizacijom. Teza da je tržišna privreda nemoguća bez poznatog vlasnika (a u društvenom vlasništvu on nije poznat) izazvala je, od samog pojavljivanja i unošenja u Zakon o pretvorbi brojne kritike i primjedbe dijela ekonomista, među kojima je posebno uporan i glasan bio Branko Horvat. Prema Horvatu, vlasnik je društvenog kapitala u Hrvatskoj bio poznat. To je bilo poduzeće, pod upravom radničkih savjeta, a kod inokosnih vlasnika – osoba, koje ‘je bilo registrirano kod suda i odgovorno za svoje transakcije’.”6

Autor Zakona o pretvorbi, donesenog u travnju 1991. godine, Jakša Barbić objašnjavao je da društveno vlasništvo nije poznato nigdje u svijetu, pa mu je stoga potrebno odrediti „titulara”. Određivanje ovog „titulara” definirano je kao utvrđivanje „transparentnog” vlasničkog odnosa. Nakon što se vlasništvo definira kao državno ili privatno, time se onda, prema autorovim interpretacijama (ali i ne samo njegovim), posljedično osiguravala i efikasnost i mobilnost kapitala prema najisplativijim projektima. U obrazloženju zakona također se naglašava prioritet privatnog vlasništva nad državnim. Spomenuti prioritet privatnog proizlazio je iz širokog uvjerenja među mnogim ekonomistima da ono predstavlja - prirodni poredak stvari, nešto poput izmjene dana i noći ili gravitacijske sile. Samu prirodu takvog vlasništva mnogobrojni ekonomisti karakterizirali su kao „racionalniju”, „efikasniju”, poduzetnički „stimulativniju”, dok kod društvenog vlasništva nisu uočavali postojanje te vrste „prirodnog odnosa između vlasnika, poduzetnika, uprave i uposlenih”, što je onda onemogućavalo „razvojnu potenciju”7. Jednom utvrđeno vlasništvo trebalo 6. Gordan Družić, Hrvatska obratnica, Zagreb, 2004, str. 63-64. 7. Prema Ivo Družić, ‘Tržišno restrukturiranje i privatizacija hrvatskog gospodarstva’, u: Ivo Družić, ur, Hrvatski gospodarski razvoj, Zagreb, 2003, str. 143, 146.

266

je uskrsnuti ideju efikasnog tržišta u kojem su akteri vođeni nevidljivom rukom tržišta ostvarujući egoistične ciljeve istovremeno realiziraju i društvene ciljeve. Vlast je za provedbu privatizacije tražila određenu legitimaciju, iako joj nije bila od presudnog značaja. Stoga iznenađuje razina intelektualne ambicije kojom su se rekapitulirali ovi „raskošni” dosezi ekonomske misli iz 18. stoljeća. Invokacijom ovih teorijskih pozicija ekonomisti su u većem (ili skoro u potpunom) broju podržavali privatizacijski proces, te pokazivali do koje mjere je infekcija liberalnom ekonomskom doktrinom uzela maha, a ponizna servilnost prema vlasti još i više. Vlast je odbila proces privatizacije provesti putem podjele vaučera, istaknuvši da poklanjanje imovine umjesto prodaje nije ekonomski racionalno, premda su radnici tih poduzeća desetljećima izdvajali iz plaća za njezino stvaranje i razvijanje. Zakonom o pretvorbi društveno vlasništvo transformirano je u društvo kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću). Magijom političke moći pretvoreno vlasništvo postalo je sastavnim dijelom Hrvatskog fonda za razvoj, koji je zaprimao zahtjeve za privatizacijom, dok ih je Agencija za restrukturiranje odobravala i kontrolirala. U svibnju 1993. ove dvije institucije ujedinjene su u Hrvatski fond za privatizaciju (HFP). U izvješću Fonda Saboru 1998. godine, koje obrađuje podatke do kraja 1997, navodi se da je zahtjeve za autonomnom pretvorbom podnijelo 2900 poduzeća od tadašnjih 3619, a Fond je izdao suglasnost i okončao pretvorbu i privatizaciju u 2553 društva prodajom zaposlenicima ili javnim prikupljanjem ponuda. Najobuhvatniji je proces pretvorbe zabilježen u sektorima građevinarstva (83 posto), zanatstva (87 posto), trgovine (79 posto), industrije (73 posto) dok je manji udio bio u prometu (59 posto) i turizmu (50 posto). Vrijednost poduzeća u procesu pretvorbe i privatizacije procijenjena je na 80,8 milijardi kuna (oko 20 milijardi DEM), a do kraja 1997. naplaćeno je 9,9 milijardi kuna (oko 2,4 milijarde DEM). Česte kontradikcije u izvješćima Fonda u vezi navedenih iznosa navode nas na zaključak da ove iznose treba uzeti s velikom dozom rezerve, jer su vrlo vjerojatno bili frizirani. Izvješće iz 1998. godine analizu financijskih rezultata zaključuje vrlo bizarnom tezom da je za razliku od nekih drugih zemalja, npr. Njemačke gdje su utrošena golema sredstva za stvaranje uspješnih gospodarskih subjekata, model privatizacije u Hrvatskoj ostvario i financijske učinke. U analizi pretvorbe i privatizacije zasigurno su najzanimljiviji modeli preuzimanja poduzeća kojima se stvarala nova hrvatska ekonomska elita.8 8. Za detaljne kontradikcije u izvješćima fonda te opise mehanizama pljačke provedene u privatizaciji vidjeti Darko Petričić, Kriminal u Hrvatskoj pretvorbi, Zagreb, 2000, str 30-40, 206-212

267

Budući da je većina ovih oblika bila protuzakonita, odluke o konzumaciji baš tog zabranjenog voća nedvojbeno su doprinijele auri herojske odvažnosti budućeg poduzetničkog cvijeta. A vjerojatno nije odmagala ni bliskost s partijskim kolegama koji su nadzirali proces. •

•

268

Menadžerski krediti. Banke menadžerima dodjeljuju kredite kojima oni kupuju poduzeća. Jamac kredita je poduzeće koje se preuzima. Zalog je mogla biti i polica životnog osiguranja, koje su se plaćale novcem iz tekućeg poslovanja poduzeća, a menadžeri su tim novcem otplaćivali dionice. Petričić spominje oko 20 000 odobrenih kredita. Stečajni postupak. Rezerviran za postojeći menadžment poduzeća. Menadžeri zainteresirani za kupnju preusmjeravaju poslovanje na svoje drugo privatno poduzeće, tako da poduzeće za koje pokazuju interes opterećuju dugovima. Na taj način izvlače novac iz poduzeća i vode u stečaj. Nakon što prvotno poduzeće završi u stečaju, može se pristupiti kupnji, jer je kupnja jeftinija iz stečaja. Pretvaranje fiktivnih potraživanja u ulog. Varijanta stečajnog postupka. Bitna je timska igra između poduzeća u pretvorbenom procesu i privatnog poduzeća. Direktor poduzeća u pretvorbi potpisuju izvršene isporuke roba i obavljanje usluga po višestrukoj višoj cijeni privatnom poduzeću koje je zainteresirano za preuzimanje. Dospjeli računi se ne plaćaju. Kada potraživanja privatnog poduzeća dosegnu željenu visinu, ono zatraži pretvaranje svojih potraživanja u dionice društvenog poduzeća. Direktor bivšeg društvenog poduzeća zadržava svoje mjesto u sada privatnom poduzeću. Dobiva bonus. Stara devizna štednja. Poduzeće u pretvorbi moglo se kupiti starom deviznom štednjom. Budući da su devizni depoziti bili blokirani, štediše nisu mogle do svojeg novca. Tajkuni bi se ponudili da će otkupiti njihovu štednju uz diskont 50-70 posto. Na taj način, tajkuni otkupljuju npr. štednju od 10 000 DEM za iznos od 5000 DEM, ali dobivaju dionice poduzeća za puni iznos štednje, dakle za 10 000 DEM. Vrlo isplativo u kombinaciji s drugim modelima. „Interna dokapitalizacija” (tzv. bez kune sredstava). Najraširenija i najpopularnija. Izuzetno bitna familijarnost s ljudima iz Fonda, takoreći „interna”. Poduzeće u pretvorbi stoji npr. 10 milijuna DEM, 5 milijuna kupuju mali dioničari, a 5 milijuna preuzima država. Ako kupac dolazi iz kruga poduzeća i „plaća” 2.5 milijuna DEM, država mu na taj iznos odobrava još 2.5 milijuna, pa postaje vlasnikom dionica u vrijednosti 5 milijuna, dakle 50% poduzeća. Ako

pritom iskoristi redovni popust od 20 000 DEM kojeg ima kao mali dioničar, postaje većinski vlasnik tvrtke. U ovom momentu radnje nastupa povezanost s Fondom i sva ljepota ovog modela koja je sadržana u tome da novac nikada ni ne mora stići do Fonda (tek eventualno prva uplata). Dovoljno je bilo da se novac „provuče” preko računa poduzeća i ono postaje privatno. Ako je kupac doista nešto i uplatio (npr. prvu uplatu, koja je mogla biti rezultat menadžerskog kredita), istog dana novac je mogao i povući, jer je kao vlasnik raspolagao žiro-računom tvrtke. Najveći problem ovog modela je taj što se isti novac mogao koristiti kod pretvorbe drugih poduzeća također „provlačenjem” novca preko računa. Proces privatizacije poduzeća paralelno se zbivao s privatizacijom banaka. Aktivnosti u oba plana bile su potpuno povezane jer su poduzeća bila osnivači banaka koje su u razdoblju Jugoslavije bile zadužene za njihovo financiranje. „Kada je poduzetnik na jedan od opisanih načina, ili neki drugi, došao u posjed nekog poduzeća otvorile su mu se brojne mogućnosti i perspektive, pri čemu čak nije bilo pretjerano bitno je li poduzeće uspješno ili nije, poduzetnik uvijek dobiva. Ukoliko je kupljeno poduzeće bilo osnivač neke banke, automatski je razmjerno uplati za osnivački ulog postojalo i vlasnik banke što je otvaralo dodatne perspektive. Prvo mogućnost je, naravno, da odlijeva kapital u svoja zdrava poduzeća. Druga mogućnost, koja ne isključuje prvu, je da na osnovu hipoteke uzme kredit od banke čiji je djelomični vlasnik (snagom vlasničkog udjela), što je najljepše to čak može biti banka koja mu je odobrila tzv. menadžerski kredit za kupnju dionica, ili neke druge poslovne banke. Ovako dobiveni kapital mogao se koristiti za održavanje poslovnih poduzeća, ukoliko je to bilo isplativo, prebacivanje kapitala na druga svoja zdrava poduzeća u zemlji ili inozemstvu, koja onda kupuju udjele u drugim bankama ili ih samo osnivaju. Prvotna poduzeća gomilaju gubitke, raste nelikvidnost u gospodarstvu i nenaplativa potraživanja u bankarskom sektoru, a zdrava poduzeća preko istih ili drugih banaka (mogu sada već biti i vlastite) dižu nove kredite i cijeli krug se nastavlja, pri čemu naravno ništa nije sprečavalo poduzetnike da dio kapitala ne prebace na privatne račune. Naravno da ovaj proces ne može trajati u nedogled, a njegove su granice postale uočljive krizom bankarskog sustava.”9

Gordan Družić u svojoj analizi naglašava važnost uloge banaka u pljački i devastaciji hrvatske ekonomije. Banke su u procesu pretvorbe među prvima transformirane u dionička društva, čiji su vlasnici nakon pretvorbe bila državna poduzeća, ovisno o visini uloga koji su imali u bankama. Budući da su 9. Družić, 2004, 76

269

najveći sustavi bili osnivači najvećih banaka, a država je zadržavala većinsko vlasništvo u tim sustavima, slijedom toga zadržala je i većinsko vlasništvo u bankama. Vlast je imenovala svoje pouzdanike na vodeća mjesta u bankama i od njih očekivala da izvršavaju postavljene zahtjeve ili je zadržala postojeće kadrove koji su zauzvrat postajali članovi HDZ-a. Ipak njihova lojalnost često je strujala onkraj stranačkih ili nacionalnih interesa, što do danas onemogućava, u najvećoj mjeri mjeri, rasvjetljavanje pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Menadžment banaka i poduzeća upravljao je imovinom banaka oslobođen svakog nadzora, na način da su jedni druge međusobno imenovali u upravne i nadzorne odbore, dok su vanjski članovi bili političari čije zanemarivanje pretvorbenih i privatizacijskih malverzacija bilo motivirano visokim mjesečnim naknadama. Pored samih ratnih okolnosti koje su limitirale mogućnost nadzora, tijela zadužena za kontrolu procesa transformacije vlasništva, poput Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke, bila su sastavni dio vladajućeg aparata, koji je imenovao njihova vodstva. Revnost pojedinaca da sankcioniraju prekršitelje često je završavala je obratnim ishodom. „Tako je u četverokutu banke, poduzeća, Fond, Mirovinsko i invalidsko osiguranje, započela igra pretvorbe i privatizacije koja je umnogome nalikovala društvenoj igri „monopoly” (gotovo nitko od sudionika nije imao vlastiti pravi novac), s tim da su nekretnine bile stvarne. U toj igri bilo je moguće da poslovodstvo banke, raspolažući sredstvima banke (osnivački ulozi, te sredstva na računima poduzeća i građana) kao svojim, odobri kredit direktoru poduzeća ili nekom drugom (ako se radilo o poduzeću osnivaču banke, kreditna sredstva su praktično bila sredstva poduzeća koje se kupuje) na osnovu jamstva i uz otplatu kredita iz sredstava tog istog poduzeća (u slučaju poduzeća osnivača banke novi vlasnik je time postojao i suvlasnik banke). Isto tako je bilo moguće da banka da kredit od npr. 20 milijuna DEM za izgradnju poslovnog prostora, a onda isti taj prostor kupi za 40 milijuna DEM, ili da jedna banka drugoj banci koja ju onda tim sredstvima kupi, ili da odobri vrlo povoljan kredit za kupnju poduzeća koje je u vlasništvu banke, a to se sve moglo još dodatno poljepšati nižom procjenom vrijednosti poduzeća odnosno prodajnom cijenom koja je bila puno manja od tržišne.”10

Spektar aktivnosti banaka nije bio reduciran tek na financijsku podršku za poduzetničko preuzimanje, već su one i same preuzimale poduzeća. Banke bi došle u vlasničku poziciju pretvaranjem potraživanja u ulog ili puno češće kupnjom na javnim aukcijama za staru deviznu štednju. U stvarnosti je ovo značilo da banke novcem iz državnog proračuna, dakle poreznim novcem sviju (jer je država garantirala isplatu stare devizne štednje) 10. Družić, 2004, 77-78

270

preuzimaju državna poduzeća. Elegancija ove transferne titularizacije bila je besprijekorna: država se rješavala javnog duga i „konsolidirala” proračun budući da nije više imala obvezu isplate stare devizne štednje (tako je otpisano 7 milijardi kuna javnog duga, oko 1,73 milijardi DEM), banke su stjecanjem dionica popravljale financijsku aktivu. Ako se uzme u obzir da je država zadržala vlasništvo u najvećim bankama do kraja desetljeća, ovo u osnovi znači da je država samu sebe pročistila opterećenja javnog duga po staroj deviznoj štednji: vlast HDZ-a koja je upravljala državom sistemski je vodila politiku protiv većine naroda, a u korist odabranih. Bezazlenom promatraču sa strane ovo bi se moglo učiniti krajnje apsurdno i kontraproduktivno, ali politici koji je imala cilj stvoriti novu ekonomsku elitu, preciznije klasu kapitalista, bilo je to kristalno smisleno, a naročito tehno-strukturama koje su ustreptalo očekivale taj trenutak. „Koja su poduzeća odnosno djelatnosti bile interesantne bankama. Na prvom mjestu turizam, a potom trgovina odnosno poduzeća za koje je banka prosudila da je bolje imati vlasnički udio nego se namirivati iz stečajne mase. Tako je primjerice Privredna banka Zagreb kupila Namu, Plavu lagunu, Jadroplov i Supetrus hotele, Splitska banka hotel Adriatic, a Zagrebačka banka 18 milijuna DEM vrijedan udio u bolskom Zlatnom ratu. Dok su banke bile u većinskom ili potpunom vlasništvu države nije bio jasan smisao ove operacije seljenja državnog vlasništva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju u vlasnički portfelj banaka. Međutim smisao postaje gotovo kristalno jasan u trenutku kada se pristupa privatizaciji banaka i njihovoj prodaji stranom kapitalu i ostvarenju prihoda po toj cijeni. Prodaja je hrvatske obale završena, uglavnom, prodajom hrvatskih banaka stranom kapitalu (bilo na osnovu vlasničkog udjela banke,bilo po osnovu potraživanja koja se uvijek mogu pretvoriti u vlasnički udio u hotelima) uz svesrdnu asistenciju države odnosno tada vladajuće stranke. Tragikomično djeluje hvaljenje 85 postotnog udjela vlasništva stranog kapitala u hrvatskim bankama od strane pojedinih dužnosnika Hrvatske narodne banke, jer će se time uvesti svjetski standardi u bankarsko poslovanje.”11

Destruktivna snaga bankarskog djelovanja nije proizlazila samo iz financiranja kupnje poduzeća putem ustupanja menadžerskih kredita, već iz cjelokupnog poslovanja koje je bilo upregnuto u financijske manipulacije u okviru pretvorbenog i privatizacijskog procesa. Preusmjeravanje kreditnih sredstava u kupnju financijske imovine (dionica) značilo je smanjenje kreditnih sredstava za druge oblike poslovanja. Poduzeća su tako ostajala bez potrebnih novčanih sredstava za investicije kojima se održavalo ili širilo postojeće proizvodne kapacitete. Manjak novčanih sredstava, rast premije rizika zbog nemogućnosti naplate danih menadžerskih kredita, ali i cjelokupna 11. Ibid, 78-79.

271

tadašnja monetarna politika utjecali su na rast realnih kamatnih stopa. Razlika između aktivne (kreditne) i pasivne (štedne) kamatne često je prelazila i 20 posto, pa poduzeća opterećena kreditima našla su se u nemogućoj poziciji otplate kredita (menadžerski kredit koji menadžer nije vraćao moralo je vraćati poduzeće). Pored financijskog pritiska, poduzeća je stiskala i fiskalna politika raznim metodama izvlačenja novca u državni sektor. Novčano gratificiranje brojnih interesnih apetita odredilo je njihovu sudbinu neizbježnim slobodnim padom u nelikvidnost i stečaj. Budući da poduzeća više nisu mogla vraćati ni kamate, a kamoli kredite, kriza se poput bumeranga na kraju devedesetih vratila u bankarski sustav. Čelnici su banaka alibije tražili u neefikasnosti poslovanja u poduzećima i zahtijevali državnu sanaciju. Između devastiranih poduzeća i bankrotiranih banaka, politika je stala na stranu financijskog kapitala, prihvaćajući tezu o neefikasnosti. Sanacija bankarskog sustava do 2000. godine, s najvećim troškovima sanacije tijekom 1998. i 1999. godine, procjenjuje se na 13,4 milijarde dolara.12 Ovaj razvoj događaja pokazao je da su financijske tehno-strukture učvrstile svoju poziciju moći u političko-ekonomskim odnosima i uspostavile kontrolu nad donošenjem odluka u aparatu vlasti. Razorena poduzeća prepuštena su pak nemilosti procesa restrukturiranja, tj. otpuštanja radnika i reduciranja poslovanja, ali najčešće stečaju, rasprodaji imovine i nestanku.

Stabilizacijski program iz 1993. godine. Donošenje Stabilizacijskog programa u oktobru 1993. godine bilo je prije svega usmjereno na brzo suzbijanje hiperinflacije koja je od 1990. do 1993, na godišnjoj razini, porasla sa 136 posto na 1 149 posto, ali opći naglasak u programu ciljao je na njegovu dugoročnost, i doista, taj program traje sve do danas. Ciljevi propisani tim programom postali su, i do danas ostali, jedina ekonomska strategija, koja se toliko ukorijenila da nijedna vlada nije izlazila iz postavljenog okvira. Programom se predviđa da antiinflacijska politika nije sama sebi svrhom nego se treba realizirati u okviru dugoročne stabilizacije. Pod tom stabilizacijom podrazumijevaju se opći ciljevi programa zapisani u trećem poglavlju: (a) stabiliziranje i jačanje hrvatskog gospodarstva, (b) stvaranje tržišne klime i prikladne vlasničke strukture sa smanjenom ulogom države u gospodarstvu, (c) zaštita najsiromašnijih od razarajuće moći preraspodjele u uvjetima hiperinflacije, (d) stvaranje pretpostavki za stabilan rast i razvoj. U nastavku poglavlja definirani su uvjeti koji trebaju pridonijeti 12. Družić, 2003, 169.

272

obaranju inflacije: ubrzana privatizacija i demonopolizacija, uravnoteženje državnog proračuna (što zapravo znači smanjivanje rashoda), početak dugoročnog procesa sanacija banaka, stvaranje stabilne valute kune (naglasak ide u smjeru precijenjenog fiksnog tečaja).13 Nije ovo bio nikakav stabilizacijski program nego šok terapija neoliberalnog kapitalizma po recepturi Međunarodnog monetarnog fonda. Stoga uopće ne mora čuditi da je zaštita najsiromašnijih rangirana ispod kreiranja tržišne klime, iako je ipak lukavo anticipirano da je zaštita očito potrebna u okviru ove vrste „stabilizacije”. Napisani ciljevi i uvjeti predstavljali su još jedan nastavak stabilizacijskih programa koji su bili usvajani od Dugoročnog programa stabilizacije iz 1983., također napisanog pod paskom MMF-a. Razlika je ležala u tome što su se ciljevi stabilizacijskih programa iz osamdesetih, u okviru jugoslavenskih političkih odnosa, realizirali sporadično i vrlo sporo. Ciljevi ovog programa, barem oni bitni (što sigurno nije uključivalo zaštitu najsiromašnijih), realizirani su istog trena: privatizacija je počela čak i prije donošenja programa, inflacija je instantno zauzdana, a fiksni precijenjeni tečaj omogućio je porast uvoza. Reguliranje rashoda državnog proračuna bilo je puno teže ostvariti u uvjetima financiranja vojske i poratne obnove, ali i sanacije posljedica privatizacije u vidu uništenih radnih mjesta i rasta nezaposlenosti. Socijalnoj destrukciji dodatno je doprinosio i sam stabilizacijski program podrškom nastavku privatizacije i poticanjem uvozne ekonomije putem tečaja. Rashode je država ipak limitirala zamrzavanjem plaća u javnom sektoru (što je vodilo realnom smanjenju plaća jer je inflacija životnih troškova rasla) i zamrzavanjem mirovina, što je rezultiralo presudom Ustavnog suda 1997. u korist umirovljenika, budući da su mirovine trebale biti usklađivane s inflacijom (isplata tog duga počela je deset godina kasnije). Na prihodovnoj strani država je uvele određene nove poreze (trošarine, porez na promet nekretnina) i povećala porez na dohodak. Naglasak je u potpunosti bio na strani fiskalne politike, tj. poreznih prihoda, a pomoć monetarne politike bila je vrlo limitirana (o tome nešto u nastavku teksta). Iako ostvarivanje viška u proračunu nije bio cilj, efekti novih poreza su bili toliko snažni da je 1994. zabilježen i suficit proračuna od 1,8 posto. Dakle, država nije mogla suzbiti rast rashoda u uvjetima privatizacije i obnove, ali je neprestano uvodila nove poreze, uz ograničenu asistenciju Hrvatske narodne banke. Pod izgovorom usklađivanja hrvatske porezne politike s europskom, godine 1998. uveden je porez na dodanu vrijednost 13. Vidjeti Jakov Sirotković, Hrvatsko gospodarstvo, Zagreb, 1996, str. 168-216.

273

(PDV) po stopi od 22 posto, što je u tom trenutku, iza Švedske (25 posto) i Danske (25 posto), bila najveća stopa tog poreza u Europi. Država je 1998. godine također ostvarila suficit proračuna. Dok je uski krug odabranih na jednoj strani imao punu potporu vlasti u stjecanju državne imovine, većina naroda financirala je preko proračuna njihove „poslovne” posljedice. Radilo se o fiskalnom transferu bogatstva prema gore. Stabilizacijski program ostvario je glavni cilj - sprečavanje inflacije, cilj kojem je monetarna politika ostala podređena do danas. Inflacija je te 1993. godine zaustavljena prije svega primjenom oštre monetarne politike putem masivnog povlačenje novčane mase iz optjecaja i nakon toga obrane fiksnog precijenjenog tečaja. Povlačenje novčane mase značilo je napuštanje hrvatskog dinara, otpisivanje tri nule i uvođenje kune. Smanjenje novčane mase utjecalo je dodatno na rast kamata u poslovnim bankama (manjak novca povećavao je njegovu cijenu), a te visoke kamate su ionako bile pod utjecajem već prije spomenutog rasta premije rizika zbog neplativih kredita ustupljenih poduzećima. Intervencijski zahvat monetarne politike bio je toliko radikalan da su cijene su odmah počele padati, a tečaj je počeo aprecirati. U 1994. godini zabilježena čak i deflacija od 3 posto, a u idućim godinama se inflacija održala na razini do 4 posto, s izuzetkom 1998. godine kad je bila 5,7 posto zbog uvođenja PDV-a. Treba ipak napomenuti da iako je u prosjeku inflacija bila umjerena, sektorski su bile vrlo različite razine inflacije. Najviše su rasli upravo oni troškovi koji pogađaju najsiromašnije (režije, prehrambeni proizvodi), a vlast je prelijevanje tih efekata na rast plaća sprečavala njihovom administrativnom kontrolom. Na cijene je utjecala i snažna liberalizacija uvoza, s posljedicom veće konkurencije proizvoda na tržištu, što je vodilo stabilizaciji cijena. Efekti fiskalne politike, s jedne strane, utjecali su na rast cijena zbog povećanja poreza, naročito nakon 1998. godine u vidu uvođenja PDV-a, ali, s druge strane, vlast je zamrzavanjem plaća i mirovina onemogućavala trgovce da podižu cijene. Fiksirani precijenjeni (aprecirani) devizni tečaj zadržao se do danas, a njegove posljedice za industriju, i ne samo industriju, bile su pogubne. Naime, fiksnom tečajnom politikom sprečavala se inflacija, jer u slučaju eventualnog rasta deviznog tečaja s npr. 1DEM = 4KN, na 1DEM = 4,5KN, ili za neki veći rast, trgovci bi u jednakom postotku, a možda i većem, podigli cijene. Problem nastaje jer se strogim čuvanjem tečaja otežava realizacija izvoza, koji bi u slučaju višeg tečaja mogao porasti jer bi proizvodi na izvoznim tržištima bili jeftiniji. Smanjeni izvoz vodio je nižoj proizvodnji, a to opet nižoj zaposlenosti, što je u kontekstu uništavanja radnih mjesta u procesu privatizacije dodatno pridonosilo destrukciji privrede. 274

Tako se industrijska proizvodnja koja je bila oslonjena na izvozna tržišta, pod pretpostavkom da nije bila razorena u ratnim operacijama ili rasprodana u privatizaciji, našla u izuzetnom teškom položaju. Na domaćem tržištu morala se natjecati s jeftinijim uvoznim proizvodima zbog apreciranog tečaja, istovremeno je gubila vanjska tržišta iz istog razloga, bankarski sektor pritiskao je višim kamatnim stopama na kredite, što je onemogućavalo zaduživanje u korist tehnološke revitalizacije, a država joj uskraćivala subvencije temeljem tržišnih principa propisanih neoliberalnim stabilizacijskim programom. Industrija se našla u zamrznuta kocki čije su se stranice zatvarale. Stoga se za Stabilizacijski program iz 1993. godine zaključno može kazati da predstavlja kodifikaciju neoliberalnog kapitalizma u Hrvatskoj, glasno proklamirajući privatizacijsku praksu i podređujući cjelokupnu monetarnu politiku isključivo u smjeru radikalnog suzbijanja inflacije. Realizacija makroekonomske stabilnosti gospodarstva zamišljena u vidu formule privatizacija, liberalizacija, deregulacija uspješno je provođena. Prvobitna akumulacija kapitala u nacionalističkom habitu tako je dobila svoju međunarodnu legitimaciju. Nadalje, pogubni efekti precijenjenog fiksnog tečaja manifestirali su se u nestanku industrijske proizvodnje, što je rezultiralo razvijanjem uvozno ovisne ekonomije i gašenjem radnih mjesta. U tom kontekstu Stabilizacijski program osiguravao je postepenu kolonizaciju ekonomske strukture, gurajući privredu još više na periferiju međunarodnih tokova, s potrebom sve višeg zaduživanja za financiranje tekućeg funkcioniranja. Ove posljedice pogotovo će doći do izražaja u razdoblju nakon 2000. i privatizacije bankarskog sektora stranim kapitalom. Izuzev inflacije, Stabilizacijski program nije razriješio nijednu drugu negativnu društvenu pojavu, jer, uostalom, to nije bila niti posredna niti neposredna svrha, unatoč formulaciji o zaštiti siromašnih. Štoviše, podržavajući privatizaciju i uvozno orijentiranu tečajnu politiku, potencirao je negativne trendove u gospodarstvu i društvu: nezaposlenost je eksplodirala, broj siromašnih rapidno rastao, a bijeda preuzimala. Radnici i siromašni bili su na „stabilizacijskom” nišanu, a ne pod proklamiranom protekcijom.

275

Rasuti glasovi otpora sindikalne scene Demokratska transformacija sustava kroz pretvorbu i privatizaciju u cilju približavanju zemljama zapadne Europe, u kontekstu probuđenog nacionalnog zanosa, sindikate je dovodila u izrazito nepovoljan položaj. Restauracijom kapitalističkih odnosa novi vlasnici poduzeća vidjeli su u njima suvišni element provokacije i opstruiranja realizacije veće proizvodnosti rada i rasta efikasnosti, preciznije rečeno eksploatacije. Vlast HDZ-a dijelila je slična stajališta, jer sindikati su bili jedan od podsjetnika na stari režim, ne uklapajući se u kohezivni svijet rodoljubnog kapitalizma, potencijalni destabilizator ravnoteže. Političko vodstvo oštro je upozoravalo da prosvjedi u vrijeme rata pokazuju nezahvalnost, da su obrana zemlje i domoljublje uzvišeni dosezi koji traže potpunu podređenost, neovisno o paralelnom nestanku radnih mjesta i uništavanju poduzeća. Zbog toga je politika nastojala maksimalno ovladati sindikatima i podrediti ih svojim interesima, a tamo gdje su otpori bili izrazitiji diskvalificirati, pa čak i fizički eliminirati. Snažna podrška koju je HDZ dobio na izborima 1990. godine i rastuća potpora u ratnim okolnostima uvelike je sindikatima otežavala ozbiljno djelovanje. Ipak, u prvim godinama nove vlasti sindikati su se u više navrata otvoreno suprotstavljali politici jer je u tom razdoblju to bio jedini način zaštite radničkih prava. Razvoj situacije nužno je implicirao snažne napetosti. Vlast HDZ-a smatrala se jednim političkim predstavnikom cijelog naroda, pa onda i radnika, stoga i jedinim kanalom kroz koji je dopušteno pokazivati nezadovoljstvo. Naravno, smatrali su se i zastupnicima tajkuna, ali samo malo više. Sindikati su tih ranih godina raspolagali značajnim potencijalima za mobilizaciju vlastitog članstva i političko zastupanje radnika koji su se našli na razornom udaru privatizacije. Dvije teme su tijekom desetljeća postale poligon političkih sukoba: kontrola plaća i privatizacija. Već na početku tranzicije došlo je do podjele između starih sindikata i novih koji su bili u snažnije povezani s političkim establišmentom. Vlast je nastojala ovladati sindikatima izazivanjem sukoba u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), nekada jedinom sindikalnom središnjicom u Jugoslaviji, zatim kontrolom novoformirane Konfederacije neovisnih sindikata Hrvatske (KNSH) te konstituiranjem treće središnjice Hrvatske udruge sindikata (HUS). Uspjeh manipulacije sindikatima bio je limitiranog dosega jer je SSSH uspio zadržati skoro cjelokupno članstvo i preuzeti vodeću ulogu među sindikatima, što je vodilo neizbježnim okršajima. Nažalost, do kraja desetljeća SSSH će se u potpunosti kompromitirati suradnjom s tajkunima i servilnošću prema vladajućoj opciji. U jesen 1991. godine, u vrijeme najžešćih ratnih sukoba, SSSH, KNSH i HUS, potpisuju s vladom „Sporazum o suradnji i djelovanju za vrijeme ratnog 276

stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva RH” kojim se obvezuju na socijalni mir tijekom trajanja ratnih operacija, a vlada ovim dokumentom pristaje konzultirati sindikate pri donošenju ekonomskih i socijalnih odluka. Primirje potpisano ovim sporazumom bilo je kratkoga vijeka jer vlada nije izvršavala nikakve konzultacije već iskoristila ratne okolnosti da pitanja iz domene saborskog odlučivanja svojevoljno regulira uredbama. Uredbama su se kontrolirale i plaće, pa je fiksiranje plaća zbog obuzdavanja inflacije izazivalo otpor sindikata. U martu 1992. godine sindikati počinju potpisivati „Zahtjevnicu hrvatskog radništva Saboru i Vladi Republike Hrvatske” kojom raskidaju prethodni ratni sporazum. Zahtijevaju povećanje plaća i mirovina, povećanje naknade za nezaposlene, radničko suodlučivanje u kompanijama, besplatnu podjelu dionica radnicima, zakonsku zaštitu sindikalnih povjerenika. Između 12. i 14. marta 1992. godine sakupljeno je 335 tisuća potpisa, vlada je na potpise odgovorila taktikom uvjeravanja i garancija, ali nije postignut nikakav dogovor. U ljeto 1992. godine ipak je realiziran kolektivni ugovor za privredni sektor kojim se sindikat, pod prijetnjom generalnog štrajka, izborio za odredbe o minimalnoj plaći i indeksaciji plaća uz porast cijena. Potpisivanje ovog ugovora odvijalo se nekoliko dana prije održavanja prvih predsjedničkih i parlamentarnih izbora od osamostaljenja. Politički vrh HDZ-a nije htio riskirati pokretanje generalnog štrajka i širokog nezadovoljstva, pa je pristao na zahtjeve sindikata. Izbori u ljeto 1992. godine završili su uvjerljivom pobjedom HDZ-a i osvajanjem političke moći kojom su u sljedeće četiri godine temeljito razarali radnička prava. Nakon potpisanog kolektivnog ugovora za privredni sektor, slijedilo je potpisivanje onog za javni. U oktobru 1992. godine, pod prijetnjom štrajka, potpisan je kolektivni ugovor i za javni sektor. Vlada je ubrzo uredbom poništila oba kolektivna ugovora i donijela odluku o načinu isplate plaća. Ovakav postupak izazvao je novo okršaje, pa je u novembru, na sastanku sa sindikatima, predsjednik Tuđman predložio osnivanje komisije koja će razmotriti sporna pitanja. Drugim riječima, značilo je to guranje problema u besplodne birokratske procedure. Tih dana potpora generalnom štrajku, objavljena u dnevnom tisku, kretala se oko 60 posto. Na kraju je kriza razriješena poništavanjem ove uredbe i donošenjem nove, što nije zadovoljavalo sindikate jer se umjesto kolektivnog pregovaranja nastavila samovolja vladinih uredbi. Početkom marta 1993. godine, SSSH je organizirao generalni štrajk upozorenja koji je trajao četiri sata i održavao se u područjima koja nisu bila pod okupacijom. Podržao ih je HUS organizirajući dvanaestominutni štrajk potpore što je bio pokazatelj određene političke emancipacije od vlasti, dok se 277

KNSH nije pridružio štrajku, ali je dao potporu sindikatima koji potpadaju pod njegovu strukturu da se priključe ako tako odluče. Podaci SSSH pokazuju da se štrajku odazvalo 420 tisuća radnika, odnosno 80 posto članstva, a HUS-ovom štrajku se odazvalo 90 posto članstva. Postojale su izrazite regionalne razlike jer su u razvijenijim područjima, poput riječkog ili varaždinskog, sudjelovali skoro svi radnici, a u manje razvijenim dijelovima zemlje odaziv je bio do 50 posto. Desetak dana nakon štrajka potpisan je dogovor koji je trajao vrlo kratko jer je vlast ponovno uredbom dokinula sporazum i administrativno regulirala plaće. Politička samovolja određivanja plaća postala je žarište sukoba sa sindikatima koji su neprestano zahtijevali kolektivno pregovaranje.14 Sindikalni otpor tijekom cijelog desetljeća bio je pod kontinuiranom ucjenom antinacionalnog djelovanja, a pogotovo u vrijeme rata koje kada su pljuštale optužbe za razbijanje nacionalnog jedinstva i ugrožavanje funkcioniranja države. Sindikati su se našli u neizdrživoj poziciji: suprotstavljanje zločinima privatizacijske pljačke bilo je ravno izdaji. „Ovaj opis nije iluzija nego je nužna konzekvencija logike funkcioniranja hrvatskog društva shvaćenog kao organska zajednica. Riječ je tu o onom ideološkom konstruktu koji je svojevremeno stvorio hrvatsku državu, ali koji sada u njoj više ne ostavlja nikakav prostor za imanentni socijalni konflikt, koji uopće ne raspolaže pojmovima kojima bi izrazio društveno nužan sukob različitih interesnih grupa oko raspodjele društvenog proizvoda. Sve što unutar društva dolazi u konflikt raspada se na ono naše i na ono neprijateljsko (izvanjsko). Nešto takvo kao realno socijalno nezadovoljstvo ne može postojati dok god funkcionira mehanizam nužnog žrtvovanja za domovinu.”15

Sindikalni povjerenici bili su izložen konstantnim prijetnjama, zastrašivanjima, ucjenama. Vlast HDZ-a nije ostala samo na verbalnim iskazima agresije već je prešla i u sferu fizičke likvidacije. U decembru 1992. godine ubijen je Milan Krivokuća. Njegov grijeh bio je dvostruke prirode: bio je sindikalni buntovnik i bio je Srbin. Krivokuća je bio željezničar u Hrvatskim željeznicama i osnivač prvog nerežimskog sindikata u Jugoslaviji 1989. godine, Strukovnog sindikata strojnog osoblja u Hrvatskoj. Prevodio je te godine višednevni opći štrajk strojnog osoblja Hrvatske kojim su strojovođe nastojale izboriti bolje uvjete rada i više plaće. Tadašnji SSSH pokušavao je 14. Pregled događaja sastavljen je prema komparativnoj analizi sindikalnog djelovanja u Sloveniji i Hrvatskoj do 2006 godine u radu Marka Grdešića, ‘Tranzicija, sindikati i političke elite u Sloveniji i Hrvatskoj’, Politička misao, 43 (4), 2006, str. 121-141. 15. Boris Buden, Barikade, Zagreb, 1996.

278

umiriti nezadovoljnike, ali nakon neuspješnog pritiska, sindikalna središnjica ih je konačno priznala. Krivokuću su proglašavali neprijateljem režima, ali sindikalni suradnici iz SAD-a prepoznali su u njemu autentičnog borca za radnička prava pa je mjesec dana proveo na treningu kod američkih sindikalaca. Nakon „demokratskih” promjena postao je krajnje nepodoban element, iako nejasno da li kao Srbin ili kao radnički tribun, vjerojatno kao oboje. U Hrvatskim željeznicama dobio je otkaz, čime se htjelo dokrajčiti njegov sindikalni angažman, a budući da je otkaz dobila i njegova supruga ostali su bez ikakvih sredstava za život.16 Kriminalcima u političkim strukturama ovo nije bilo dovoljno, morali su ga ušutkati zauvijek. Zločinci, po dobro uhodanom običaju zataškavanja, nikada nisu pronađeni. Svaki otpor u kontekstu ratnih zbivanja do 1995. godine i završetka ratnih operacija, a nakon toga u kontekstu obnove porušenoga, za vlast je automatski predstavljao petokolonašku aktivnost, koja se radikalno nastojala diskvalificirati i utišati. Boris Buden, u analizi štrajka srednjoškolskih nastavnika iz 1994. godine, oštru reakciju vlasti interpretira odrazom njihove panike zbog narušavanja organske kohezije društva utemeljenog na naciji. Naglašavanje takve organske nacionalne kohezije bila je izvor nepomućenosti političke autoritarnosti, ali i jedan od ključnih razloga tvrdokorne indolentnosti puka. U trenutku štrajkaške destabilizacije učitelji su tobože pokazivali nezahvalnost naciji, pomućivali neovisnost i suverenost, te politički agitirali buđenjem usnulog naroda, pa je upravo zato reakcija vlasti bila toliko stroga. „Ovdje napokon leži objašnjenje zašto je reakcija vlasti na štrajk nastavnika bila tako agresivna. Ne zato jer su nastavnici zaprijetili ravnoteži proračuna, nego zato što su doveli u pitanje arbitrarnost političke elite u Hrvatskoj, jer su se drznuli sami postaviti granice svom žrtvovanju i jer su čineći to naposljetku došli u opasnu blizinu onog tabua oko kojeg se osovila hrvatska državotvorna ideologija, tabua u koji se dira pitanjem: da li je sve to skupa imalo smisla, je li ta hrvatska država uopće vrijedna svih onih za nju položenih žrtava? Tko makar i na trenutak pristane uz logiku kojom su se rukovodili nastavnici stupajući u štrajk, morat će prije ili kasnije naletjeti i na to pitanje. U tom, i samo u tom smislu, kratkotrajni je štrajk srednjoškolskih nastavnika prvi pravi politički sukob u hrvatskoj državi koji nadmašuje sve što je do sada pokušala napraviti takozvana opozicija koja je ostala talac hrvatstva kao golog sredstva manipulacije u rukama arogantnih vlastodržaca.”17

16. Sanja Modrić, ‘Slučaj Krivokuća’, Feral Tribune, br.450, 2. maja 1994. 17. Boris Buden, Barikade, Zagreb, 1996.

279

U takvom razvoju situacije, učiteljima, ili bilo kojoj drugoj kategoriji nezadovoljnika, tek je preostalo da se ogrnu zastavom i dokazuju vlastito hrvatstvo kako bi napokon postali legitimni akter koje nešto smije zahtijevati. Buden je upozoravao da su jedino na taj način mogli povratiti simboličnu domovnicu i, doista, tako se i dogodilo. Sindikalisti su se zaogrnuli kaputom hrvatstva, a kao dodatak njihova je delegacija otišla kod kardinala Franje Kuharića. Time su ponovno stekli domovnicu, budući da je crkva nakon 1990. godine postala krstionica domoljublja. „Ovaj obilazni put koji je u političkom, ali i kulturnom i svakom drugom obliku života u Hrvatskoj postao gola nužda možda je najbolje došao do izražaja u izjavama Vesne Kanižaj, lidera nastavničkog sindikata. U njima ona do neukusa egzercira svoju hrvatsku podobnost - nije dovoljna samo vlastita danas sasvim benevolentna politička legitimacija (“...moje simpatije inače pripadaju Stjepanu Radiću”), nego je bilo nužno podrobno iznijeti i podrijetlo roditelja, političku prošlost oca, pa čak i hipotezu o tomu kojoj bi se političkoj opciji pokojni otac danas, da je živ, priklonio. Upravo u ovom obilaznom putu, u svemu onomu što jedan sindikalist (zajedno sa svojim pokojnim precima) mora naknadno postati da bi smio ostati nezadovoljnim posloprimcem, mjeri se nesloboda čitavog društva. Ova obilaznica na kojoj se beskonačno kruži u dosadnom ritmu ritualnog legitimiranja predstavlja danas stvarni razmak između građanina Republike Hrvatske i demokracije. Ali upravo ta racionalno posve suvišna, ali ipak neizostavna ritualna prisila, da se uvijek iznova dokazuje pripadnost hrvatstvu, prisila oko koje se osovila hrvatska država i koja danas još uvijek čini od nje nešto više od države same - fantazmu hrvatskog identiteta - realno nije ništa drugo do sredstvo gole manipulacije i služi samo jednomu - proširenju i učvršćenju dominacije jedne političke i ideološke elite nad svim sferama društvenog života i utoliko je jedan od simptoma nadolazećeg, novog totalitarizma.”18

Reakcije vlasti bile su drakonske i u vremenu nedugo nakon završetka rata. U februaru 1996. godine SSSH je organizirao prosvjede koji završili policijskim zabranama, presretanjima autobusa na ulazu u Zagreb, neprestanim ophodnjama, radničkim prolaskom kroz policijski špalir.19 Vlast je tako represivnim aparatom nastojala zastrašiti svaki pokušaj suprotstavljanja tadašnjoj ekonomskoj politici koja je radnike sve više gurala prema egzistencijalnom rubu. Pored borbe za više plaće, rad sindikata još su u znatnijoj mjeri obilježile reakcije na pretvorbeno-privatizacijski proces koje su se protezale od odlučne borbe za očuvanje radnih mjesta do najperfidnijih oblika podilaženja novoformiranim tajkunima. Na deklarativnoj razini sindikati su se cijelo 18. Ibid. 19. Intervju Dragutin Lesar, razgovarao Mladen Maloča, Tjednik, br. 50, 6. februara 1998.

280

vrijeme suprotstavljali prakticiranom modelu privatizacije i tražili besplatnu podjelu dionica radnicima, očuvanje radnih mjesta, tehnološki razvoj poduzeća, itd. Pod ucjenama ratnog stanja i sve jačom političkom kontrolom njihov je djelokrug bio limitiran, ali kako smo vidjeli iz prethodnih primjera borbi za očuvanje razine plaća, nastojali su pružiti određene otpore. Proces privatizacije nisu mogli zaustaviti, ali otvoreno pomaganje tajkunima u preuzimanju poduzeća nije značilo je samo odricanje od temeljnih principa tradicije sindikalne borbe već i direktni rad na njihovoj destrukciji. Utjecaj je politike u sindikatima bio sve izraženiji, a suradnja sa tajkunima sve češća, pa su do 1994. godine sindikati u velikoj mjeri bili ograničeni u obrani radničkih prava. Na primjeru uzdizanja najvećeg hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, u procesu stjecanja vlasništva nad Unikonzumom, možemo reprezentativno rekonstruirati uloge koje su imali svi glavni akteri pretvorbeno-privatizacijskog procesa i predočiti primijenjene metode: rat, politika, banke, menadžment, sindikati, radnici, menadžerski krediti, torbarenje, ucjene visinom plaća. Danas je Todorić vlasnik koncerna Agrokor koji čine brojna poduzeća, a najznačajnije je lanac trgovina Konzum. Veliko početno K iz naziva lanca proširilo se u svaki kutak zemlje i robom široke potrošnje opskrbljuje svako domaćinstvo. Ta razina privredne moći omogućila mu je enorman politički utjecaj, pa od promjene vlasti 2000. do danas svaka vlada povišenim tonom strahopoštovanja izgovara njegovo ime i hvali njegov uspjeh. Eklatantna kršenja zakona, dakako, zanemaruju. Todorić je postao toliko moćan da radnike i dobavljače nerijetko plaća u vlastitoj valuti, K-bonovima, a prošlom guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom čak je kupio i kuću kao svojevrsnu kompenzaciju za određene poteze centralne banke kojima je lakše dolazio do novca. Ali, naravno, najzanimljivije pitanje od svih je kako, kada i gdje je počeo. Kako je zaradio prvi milijun. Petričić20 u svojoj knjizi navodi da je munjeviti poslovni uspjeh prvenstveno duguje Zagrebačkoj banci koja ga je bez prestanka opskrbljivala menadžerskim kreditima, pa je u kratkom vremenu postao najbogatiji poduzetnik. U nizu poduzeća uspio je realizirati većinski paket dionica i preuzeti upravljačka prava. Agrokor je ishodišno poduzeće iz kojeg je krenuo ekspandirati vlasništvo i preuzimati Agropreradu, Silos mlinove, Tvornicu ulja Zagreb, Ledo, Mljekaru, Bobis, Unikonzum (današnji Konzum), DIP Turopolje, Lovno gospodarstvo, Solanu Pag, Hotel Intrecontinental. Akumulirana su

20. Više vidjeti o biografijama ostalih hrvatskih tajkuna (Josip Gucić, Luka Rajić, Miroslav Kutle…) i njihovim carstvima kod Petričić, 2000, 213-284.

281

poduzeća kasnije osnovala Kreditu banku Zagreb. Todorićevo poslovno carstvo započelo je preuzimanjem Jamnice, punionice mineralne vode, u koju nitko nije htio investirati jer se nalazila svega stotinjak metara od ratne linije na rijeci Kupi. Slučajno ili ne, nakon što je Todorić kupio Jamnicu, prestala su i granatiranja punionice. Slijedilo je preuzimanje Uljare, Unikonzuma, Leda, itd. Petričić pretpostavlja da je svoj prvi milijun zaradio upravo stjecanjem vlasništva nad Unikonzumom, današnjim Konzumom, tada trgovinskim lancem u Zagrebu. Pretvorba Unikonzuma počela je 1992. godine, a rukovodstvo je preuzeo tadašnji direktor trgovačkog lanca (Josip Petrović), koji je u slučaju uspjeha pretvorbe svim radnicima garantirao sva prava i ostanak na radnim mjestima. Radnici su mu povjerovali jer je bio u dobrim odnosima s tadašnjim predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju (Ivanom Penićem, kasnije i ministrom unutarnjih poslova). Inicijativom za upisivanje kredita kod banaka nastojalo se doći do sredstava za otkup većinskog paketa dionica, pa da radnici na taj način postanu većinski vlasnici i spriječe ulazak nekog tajkuna. Poslovođe Unikonzumovih prodavaonica formirali su „grupu 58” s namjerom da upišu maksimalni broj dionica koji dopušta Zakon, a ostatak dionica otkupe podižući bankarske kredite uz zalog vlastite imovine. Zajedničkom akcijom poslovođa i radnika uspjeli su steći 75 posto dionica putem upisa i otkupa. Preostale dionice bile su portfeljima Hrvatskog fonda za privatizaciju i Mirovinskog fonda. Vlasništvo od 75 posto činilo se kao dovoljna prepreka vanjskom preuzimanju. Uzalud. Todorićeva umreženost i ambicija bila su nezadržive. „Ivica Todorić u Unikonzum ulazi 1994. godine zahvaljujući vezama s HFPom i direktorom Petrovićem, kojeg je kasnije, adekvatno, za suradnju nagradio radnim mjestom u Agrokoru. Za početak, Todorić od fondova kupuje 16% neprodanih dionica, a da bi došao do većinskog vlasništva, Petrović u Unikonzumovim trgovinama postavlja obavijesti da svi oni koji žele prodati svoje dionice mogu to učiniti jer postoji kupac koji ih plaća 70% od nominalne vrijednosti. Kupac je bio Todorić, a kupovinu je obavljao u Hotelu Intercontinental. Svim zaposlenima je garantirao da će dionice otkupiti pa navedenim uvjetima i da od njih neće odstupiti, ali to je bila varka. Neposredno pred početak akcije otkupa dionica od malih dioničara, politika plaća u Unikonzumu bila je takva da su svi zaposleni radili za „minimalac” kako bi bili prisiljeni prodati dionice, jer su dovedeni na rub egzistencije. Ostali koji su eventualno bili u nešto boljoj poziciji, što prije su htjeli doći do gotovine, odustajući od kasnije dividende. (...) Kupovanje po dogovorenim uvjetima funkcionira sve do trenutka kad okrupnjava 56% dionica Unikonzuma. Postavši većinski vlasnik, Todorić prestaje otkupljivati dionice čija se cijena kretala od 70-72% nominalne vrijednosti. Zagrebačka banka na taj se način konačno osigurala za kredite koje je odobrila Todoriću, i oni više nisu bili bez pokrića. Prema informacijama iz

282

Unikonzuma, Zagrebačka banka osigurala je novac za Todorićev otkup dionica temeljem zaloga Unikonzuma koji još nije bio u njegovom vlasništvu. Založio ga je kao vlasništvo koje će imati u budućnosti. Oni dioničari iz „grupe 58” koji su kao pod hipoteku stavljali svoju vlastitu imovinu kako bi otkupili dionice, na kraju im je ostao zanemariv postotak dionica, ali im je ostala obaveza otplate kredita bankama. Kada je Todorić postao većinski vlasnik Unikonzuma počeo se osvećivati poslovođama koji su mu konkurirali u preuzimanju tvrtke tako da ih je počeo premještati na lošija mjesta uz poniženja kako bi bili prisiljeni promijeniti posao. Kad su zaposleni prodali dionice prvenstveno zbog loše egzistencijalne situacije uz nemogućnost otplata dionica koja je u početku bila određena na 5 godina, Penić tada poziva male dioničare da ne prodaju svoje dionice jer će se rok otplate produživati”21

Tadašnji sindikalni povjerenik Unikonzuma Mario Iveković i današnji čelnik Novog sindikata prisjetio se kasnije povezanosti sindikalnih krugova SSSH i Ivice Todorića prilikom preuzimanja Unikonzuma. Posebno naglašava ulogu tadašnje čelnice Sindikata trgovine, a danas zaposlenice u Agrokoru. Fluktuacija kadrova iz sindikata u privatni sektor gdje ovi kadrovi bivaju nagrađeni boljim plaćama za izlazak u susret pojedinom kapitalistu, ali i prelasci iz privatnog sektora u javni (pa povratak u privatni na više pozicije) s ciljem utjecanja privatizacijske procedure, čvrsti je dokaz da korupcija nije problem tek trulog morala pojedinca nego sistemska nužnost funkcioniranja kapitalizma, bez obzira koliko uporno liberalna teorija dokazivala suprotno. „Premda nemam pisanih dokaza, sa sigurnošću mogu reći da je dio sindikalaca bio u sprezi s privatnicima od prvog dana. U Sindikatu trgovine je Ana Knežević, koja je na sreću napustila sindikalni pokret, imala zaduženje pratiti taj segment privatizacije i držati pod kontrolom sindikalnu scenu. Naša se udruga dioničara približila paketu dionica od 25% koji je bio jako značajan. Zapravo, već se u to vrijeme počeo pripremati teren za Todorića. Posebno je u tome prednjačila jaka politička struja kojoj je na čelu bio tadašnji direktor Jozo Petrović, kasnije član uprave INE i Sanaderov prijatelj. Kad je postalo jasno da pokret otpora privatizaciji jača, onda je Todorić otvoreno reagirao nazvavši me da mi priopći da je zainteresiran za kupnju dionica. Rekao sam mu da smo upravo oformili sindikat i da organiziramo udrugu dioničara te da nam treba još vremena da riješimo unutrašnje probleme i smijenimo upravu.koja trenutno ne štiti interese firme. Todorić je pitao što će biti ako se on bez obzira na sve pojavi kao kupac. Ja sam odgovorio da se svaki građanin ove države ima pravo javiti, ali da će to biti s obzirom na trenutnu situaciju u firmi,„neprijateljsko preuzimanje.”22

Iveković u nastavku opisuje plan restrukturiranja Unikonzuma, razloge prodaje dionica i ulogu sindikata. 21. Petričić, 2000, 216-217. 22. Intervju Mario Iveković i Tomislav Kiš, razgovarali Iva Ivšić, Nikolina Rajković i Igor Livada, Zarez, br. 343, 11. oktobra 2012.

283

„Ukratko, plan je bio smanjivanje i zatvaranje malih dućana te smanjivanje zaposlenih u našoj firmi na 600. Unikonzum je bio gradska firma, špecerajska trgovina u kojoj ljudi mogu kupovati kruh i mlijeko u susjedstvu. Todorićeva zamisao od prvog dana bili su veliki šoping centri, velike samoposluge, superkonzumi, odnosno način prodaje koji omogućava bolje zarade. Kad se Todorić pojavio kao kupac naših dionica, mi smo isprva ljude savjetovali da ne prodaju dionice. Pružali smo otpor dan-dva, ali je već prvi dan preko 2000 ljudi stajalo u redu da mu proda dionice. Vidjeli smo da nemamo šanse parirati mu, mi nismo imali novce, a kriza je već tada bila velika. Ljudi su za dionice mogli dobiti po par tisuća maraka, tad je plaća bila oko dvjesto maraka. Bila je i pomalo paranoična situacija jer smo savjetovali ljude da ne prodaju, a moglo se dogoditi i da Todorić sutradan više ne želi kupovati jer je postao većinski vlasnik. Tad sam napravio veliku grešku što sam otišao Ani Knežević. Nikad joj nisam vjerovao, ali sam pomislio da će nam pomoći obzirom da je ona predsjednica sindikata. Došli smo joj reći da smo protiv Todorićeve kupnje Unikonzuma i da tražimo pomoć. Ona je uzela list papira, napisala broj telefona i ime Josipa Gucića i rekla da ga nazovemo. Kolega i ja smo ostali u šoku. Mislim, dođemo joj kao radnici koji žele zaštititi svoju firmu, a ona nam nudi pomoć drugog tajkuna.”

Sindikati su nastojali u prvim godinama tranzicije pružiti otpor novim političkim strukturama u njihovoj agresivnoj ambiciji instaliranja novih proizvodnih odnosa i stvaranja odabrane elite koja je imala zadatak upravljanja ekonomijom. U borbi za očuvanje životnog standarda preko plaća još je donekle do izražaja dolazila konfrontacija s vlašću, bez obzira što je politička moć HDZ-a uvijek provodila vlastiti plan. Proces privatizacije poduzeća snažno je kompromitirao sindikalne središnjice čija je podređenost političkoj kontroli i suradnji s tajkunima često bila više nego evidentna. Iako je na terenu nerijetko postojao snažan otpor tajkunima, sindikalne centrale nisu bile kapacitirane da odgovore izazovu izvlaštavanja radnika. Nije problem samo ležao u ratnoj atmosferi rigidnog domoljublja koje je svaki otpor tumačilo izdajom domovine, kao ni u političkim manipuliranju i poigravanju sa sindikatima, već i u više desetljetnoj tradiciji sindikalnog rada koji je u vrijeme Jugoslavije bio reduciran na posredničku ulogu između Partije i radničkih kolektiva, sa zadaćom amortizacije i pasivizacije radničkog nezadovoljstva. Partiju je u devedesetima zamijenilo višestranačje, ali podređenost vladajućoj stranci ubrzo se nastavilo, neovisno o suprotnom ideološkom predznaku stranke na vlasti i agresivnoj agendi gaženja radničkih prava. Ambijent ratne napetosti, raširenog straha i manjak adekvatnih resursa za otpor odredili su putanju sindikalnog djelovanja.

284

Drugi val privatizacije – kreiranje tržišta kapitala Zakon o pretvorbi svakih je nekoliko mjeseci prolazio kroz izmjene i dopune pa je do marta 1996. godine zakon izmijenjen čak deset puta. Ovaj podatak slikovito ilustrira o kakvom se mutnom procesu radilo, čiji je zakonski kaos samo dodatno pridonosio da odabrana elita realizira plan stjecanja imovine. U martu 1996. godine umjesto ovog pretvorbenog zakona donesen je Zakon o privatizaciji s namjerom da se dovrši takozvani proces transformacije vlasništva i efikasnog funkcioniranja tržišne ekonomije. Važna razlika između ova dva zakona je reguliranje roka za otplatu dionica. Prije usvajanja Zakon o privatizaciji, rok za otplatu dionica bio je 5 godina, a nakon usvajanja rok je produžen na 20 godina. Naravno, problem leži u tome što mnogi mali dioničari nisu znali da će novim zakonom rok biti produžen, pa su u strahu od nemogućnosti otplate dionica počeli jeftino prodavati krupnim igračima koji su nastojali steći većinske pakete u poduzećima. Dionice su kupovali za 30-50 posto nominalne vrijednosti, što je bilo jeftinije nego kupovina od Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) ili stjecanje na Zagrebačkoj (otvorena 1991. godine) ili Varaždinskoj burzi (otvorena 1993. godine). Pored nemogućnosti otplate, mali dioničari (tj. radnici u poduzeću) su često bili u teškoj materijalnoj situaciji zbog niskih i neredovitih plaća pa su prodajom dionica osiguravali novac za podmirenje sve viših troškova života, ili su predviđali neizbježno uništavanje poduzeća i svaki gubitak vrijednosti njihovih dionica. Male i neredovite plaće nisu samo bile odraz ekonomskog stanja u zemlji, nego su direktori poduzeća namjerno rezali i uskraćivali plaće kako bi radnike prisilili na prodaju dionica njima osobno ili nekom zainteresiranom tajkunu. Kupovina dionica malih dioničara nazvana je „torbarenjem”, jer su zastupnici tajkuna obično plaćali torbama punim gotovine nepoznatog porijekla. U trenutku kada bi stekli kontrolni paket od 51 posto dionica kupovina je prestajala, a dioničari koji nisu prodali dionice izgubili su potencijalnu veću vrijednost. Ako uvjeravanje u prodaju nije glatko funkcioniralo, moglo se i raznim fizičkim argumentima male dioničare motivirati na prodaju dionicama. Druga privatizacijska faza, proklamirana Zakonom o privatizaciji, proširila je prodaju poduzeća na ona koja su dotada bila izvan dohvata nove poduzetničke elite. Prije svega se radi o javnim poduzećima: Industriji nafte (INA), Hrvatskoj elektroprivredi (HEP), Hrvatskoj radio televiziji (HRT), Hrvatskim željeznicama (HŽ), Hrvatskoj pošti i telekomunikacijama (HPT), Hrvatskim cestama (HC), Hrvatskim šumama (HŠ). Privatizacija ovih poduzeća utvrđuje se donošenjem posebnih zakona koji se usvajaju u trenutku političke odluke. Pored javnih poduzeća obuhvaćen je i agroindustrijski 285

kompleks (poljoprivredno-industrijski kombinati), petrokemijska industrija, brodogradilišta, hotelski objekti koji nisu završili u vlasništvu banaka. Turistički kapaciteti u pretvorbenoj fazi teško su pronalazili kupca zbog visoke procijenjene vrijednosti kapitala, pa je veći dio završio u portfelju Hrvatskog fonda za privatizaciju. Vlada je potrebu privatizacije javne infrastrukture i velikih proizvodnih sustava pravdala zvučnim sintagmama nove poduzetničke ekonomije: decentralizacijom organizacijskog ustroja, racionalizacijom poslovanja, rješavanjem tehnološkog viška, povećanjem proizvodnje po radniku, rastom efikasnosti, financijskom konsolidacijom, itd. Drugi privatizacijski val svoj je konačni izraz našao u Zakonu o privatizacijskim investicijskim fondovima usvojenom u oktobru 1997. godine, kojim se definira kuponska privatizacija, tj. besplatna dodjela kupona s određenim iznosom bodova kojim se izravno, ili preko privatizacijskih investicijskih fondova, stječe pravo na dionice. Pravo na besplatnu dodjelu kupona zakon je dodijelio sljedećim kategorijama stanovništva: obiteljima poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja, obiteljima nestalih civila, ratnim vojnim invalidima, civilima koji su bili zatočeni u ratu, civilima invalidima rata, nezaposlenima koji su nekad radili u poduzećima na području okupiranom ratom, prognanicima i izbjeglicama i bivšim političkim zatvorenicima. Ukupno je 226 172 građana ostvarilo pravo sudjelovanja u kuponskoj privatizaciji. Navedenim skupinama, ovisno o razini stradanja, ili kazne u slučaju političkih zatvorenika, dodjeljuju se kuponi s iznosom do 20 tisuća bodova. Selektivnost socijalne funkcije kupona, na prvi pogled, upućuje na namjeru vlasti da kompenzira materijalnu ili nematerijalnu štetu stanovništvu pogođenom ratnim sukobima. Zapravo je puno važnija namjera bila da se ovim putem socijalno umiri radnike koji su sudjelovali u ratu, a vratili su se u uništena poduzeća, čija radna mjesta ako već nisu bila ugašena, onda su sigurno bila na jednosmjernom putu takvog ishoda. Izjavama odaslanima iz Hrvatskog fonda za privatizaciju nastojalo se upozoriti da se ovime ne kompenziraju ratna stradanja nego u gospodarske tokove uključuje dio stanovništva koji prije nije moglo sudjelovati zbog ratnih okolnosti. Navedena komunikacijska strategija samo je predstavljala još jedan primjer u nizu političkih manipulacija: da je doista postojala namjera uključivati nekoga u određene tokove, činilo bi se to nakon završetka ratnih operacija; a da se doista htjelo civilne i vojne žrtve uključiti, i u tom poodmaklom periodu privatizacije, ne bi se proces implementirao preko bodova, kupona, fondova, nego izravnom podjelom dionica navedenim kategorijama.23 23. Petričić, 2000, 87-88.

286

Država je primjenom ovog modela skidala sa sebe debele naslage briga: dodjelom dionica poduzeća upitne vrijednosti kompenzirala je dio stanovništva koje bi inače morala obeštetiti realnim novcem kroz proračun, paralelno je pacificirala potencijalni socijalni bunt, punila je proračun pologom za poslovanje koje su morali uplatiti privatizacijski investicijski fondovi i, na kraju, prilagođavala se zapadnim modernim društvima razvijanjem tržišta kapitala. Poduzeća koja su uključena u portfelj kuponske privatizacije uglavnom su bila poduzeća koja nisu prodana tijekom prvog privatizacijskog vala što indicira na razinu njihove poslovne stabilnosti. Radilo se većim dijelom o poduzećima kojima je bilanca poslovanja bila duže vrijeme negativna ili su bila pred stečajem zbog nelikvidnosti, a država je njihovu procjenu vrijednosti temeljila na izvješćima iz 1991. godine. Dakle, gornjim ciljevima treba pridodati i oslobođenje od briga zbog zatvaranja radnih mjesta, pogodno prebacujući odgovornost na metafiziku funkcioniranja tržišta kapitala. Kuponska se privatizacija provodila preko privatizacijskih investicijskih fondova (u nastavku teksta PIF-ovi), čiji su osnivači većinom bile poslovne banke. Tijekom 1998. godine na javnim aukcijama koje organizira Hrvatski fond za privatizaciju (u nastavku teksta HFP), PIF-ovi putem kupona licitiraju za dionice iz portfelja HFP-a. Država je odobrila konstituiranje PIF-ova u obliku zatvorenih investicijskih fondova, što znači da su prikupljene kupone mogli upotrijebiti za kupnju dionica samo onih poduzeća koje HFP odredi za kuponsku privatizaciju. Također, PIF-ovi su dobili ulogu „restrukturirajućih holdinga”, čime su posjedovali mogućnost da ne funkcioniraju samo kao standardni investitori koji ulažu sredstva, dijele rizik i ostvaruju dividendu, već da razmjerno udjelu dionica dobivaju upravljačka prava. Uvjeti osnivanja PIF-ova su između ostalog bili temeljni kapital od najmanje 1 milijun kuna i garancijski polog u iznosu 12,5 milijuna kuna, koji se mogao ulagati i u državne obveznice, dakle, pomoći i zatvaranju proračunskih rupa. Najvažniji uvjet bio je privlačenje vlasnika kupona, jer su PIF-ovi mogli poslovati tek kad prikupe kupone u vrijednosti 100 milijuna bodova. Dakle, proces je funkcionirao na sljedeći način: vlasnici kupona, ovisno o televizijskom marketingu, odlučuju se za jedan od PIF-ova. Predaju svoje kupone i stječu udjel u portfelju PIF-ova, koji u trenutku kad prikupe kupone u vrijednosti od 100 milijuna bodova kupuju poduzeća na javnim aukcijama HFP-a. Val kuponske privatizacije nastojao je educirati stanovništvo o prednostima posjedovanja dionica i izgraditi svijest o integraciji u zapadni svijet gdje je taj svemir fiktivnih transakcija uobičajena pojava. Realnost je pak upućivala na još jedan podmukli trik da se preostala poduzeća predaju na 287

daljnju destrukciju (jer su barem u posjedu određenih nekretnina) s daljnjim katastrofalnim i posve realnim posljedicama za privredu. Bitno je pripomenuti da vlasnici kupona nisu bili obvezni sudjelovati u privatizacije preko PIF-ova već su mogli izravno mijenjati kupone za dionice u portfelju HFP-a, ali njih čak 90 posto odlučilo se sudjelovati putem aukcija. Uvjerenje da će veću korist izvući prepuštanjem kupona PIF-ovima vjerojatno je bilo ispravno, budući da su aukcije bile svojevrsna interakcija međusobno poznatih lica, gdje pojedinac teško može profitirati usamljenim nastupom pred HFP-om, pogotovo ako nije umrežen s pravim osobama. Faze kuponske privatizacije uključivale su nulti krug i još tri kruga. U nultom krugu ponuđene su dionice trgovačkih društava s područja opustošenima ratom, a radilo se većinom o veterinarskim stanicama. U prvom krugu aukcije licitirana su likvidnija i poznatija poduzeća, u drugom poduzeća koja su trebala proći kroz fazu restrukturiranja, a u trećem što je preostalo. Zanimljivo je da su tijekom prva dva kruga PIF-ovi licitirali manje od 50 posto ponuđenih dionica, većinom samo ona najzanimljivija poduzeća, čekajući do zadnjeg kruga pad nominalne vrijednosti dionica ponuđenih na aukciji, s ciljem disperziranja rizik posjedovanjem dionica različitih poduzeća. Kuponska privatizacija putem PIF-ova reflektirala je puni karakter fiktivnih financijskih transakcija. Na zagrebačkoj i varaždinskoj burzi, trgovanje PIF-ova išlo je u smjeru koncentracije vlasništva nad pojedinim privrednim subjektima (naročito hotelima), s ciljem stjecanja kontrolnog paketa dionica koji omogućava poziciju „restrukturirajućeg holdinga”. Takva pozicija pružala je PIF-ovima mogućnost da pojedino poduzeće transformiraju, dokapitaliziraju ili prodaju. Budući da je većina poduzeća koja su završila u kuponskoj privatizaciji bila pred stečajem, njihova realna vrijednost jedva je bila 20 posto nominalne koja je bila „plaćena” kuponima, pa su PIF-ovi zahtijevali od HFP-a zamjenu dionica s poduzećima koje imaju kvalitetnije dionice. Epilog ovakvih transakcija između HFP-a i PIF-ova bili su brojni sudski sporovi. Vrlo karakteristična pojava za trgovanja između PIF-ova na burzama bio je pad većine stečenih dionica na samo 10-15 posto nominale. Špekulativnim transakcijama PIF-ovi su nastojali prisiliti male dioničare da prodaju svoj udjel u fondu po što nižoj cijeni, da bi onda kao punopravni vlasnici, a ne samo upravitelji tuđih udjela, prodali dionice atraktivnih poduzeća (hotela) stranim investitorima. Stanovništvo koje je sudjelovalo u kuponskoj privatizaciji privedeno je u tranzicijski kasino špekulativnog kapitala gdje su ih brokeri nastojali što prije isključiti iz tog ekskluzivnog kluba za poslovnu gospodu i novu elitu, nedostojnog financijski nepismenog 288

radničkog probisvijeta koji žele svoj dio kolača. Financijske kuće bile su protiv njih, a kuća, kao što znamo, uvijek dobiva.24 Kuponska privatizacija provedena tijekom 1998. godine trebala je osloboditi državu vlasništva nad preostalim dijelom privrednih subjekata. Proces je bio toliko uspješan da se tijekom 1999. dionice prodanih poduzeća u sve većem obujmu vraćaju u portfelj HFP-a. Vraćaju se ne samo dionice velikih ulagača iz kuponsko-privatizacijske faze nego i dionice prodane malim dioničarima još u prvoj pretvorbenoj fazi. Mali dioničari koji su dionice stekli kao radnici poduzeća nisu uspijevali podmirivati obročne otplate dionica pa gube dioničarska prava. Razlozi nemogućnosti otplate bili su brojni. Mali su dioničari morali otplaćivati nominalnu cijenu dionica poduzeća koja su u međuvremenu propala, a njihova realna vrijednost bila višestruko niža od nominalne. Dodatni problem je bila njihova materijalna situacija jer su troškovi života bili sve viši pa otplata dionica nije bila prioritet. S druge strane, većinski dioničari nisu pristajali isplaćivati dividendu nego su dobit radije raspoređivali na statusne simbole nove elite (nekretnine, automobili, jahte). Sistemska arhitektura pretvorbe i privatizacije koja je bila okrenuta protiv radnika cinično je zanemarena u HFP-ovim interpretacijama ovih procesa. Prema tim navodima, radnici su sami bili krivi za prodaju dionica svojih tvrtki, njihovu tajkunizaciju i naposljetku uništavanje. Žrtve procesa postale su na još jednoj razini glavni krivci za svoju bijedu koja ih je snašla. Politika je pokazivala time svoju arogantnu autoritarnost svjesna da su sve poluge u njenim rukama. Činjenica da je HFP igrao aktivnu ulogu u namještanju ishoda pretvorbe pokazuje koja razina prezira je karakterizirala ovu ustanovu koja je ravnala procesom stvaranja privatno-vlasničke ekonomije. „Fond u takvom kontekstu nastavlja s napadima na male dioničare: ‘Gubitak dioničarskih prava na ovaj način često se u javnosti tumačio slabim sudioništvom zaposlenika i ostalih građana u procesu pretvorbe, što je u suprotnosti sa stvarnim stanjem. Činjenica je da su se nerijetko vlasnici dionica neopreznim disponiranjem dionicama doveli u situaciju potpunog gubitka utjecaja u društvima čiji su dioničari bili. Njihov neoprez ili neznanje, međutim, ne mogu umanjiti spoznaju da im je dana mogućnost sudjelovanja, dapače, donošenja odluke [sic!] o modelu koji će se primijeniti…’ ”25

Dioničarska prava gubili su i veliki dioničari, jer nakon što su uništili poduzeća, tj izvukli sve što se moglo izvući, i doveli ih u poziciju stečaja, poduzeća se kao na pokretnoj traci vraćaju u portfelj HFP-a. Time je država 24. Više o kuponskoj privatizaciji vidjeti u Družić, 2003, 154-160 i Petričić, 2000, 49-57. 25. Petričić, 2000, 83.

289

u portfelj dobivala natrag poduzeća čija je vrijednost bila zanemariva, koja su imala goleme gubitke, kroničnu zaduženost, bila nelikvidna, tehnološki zastarjela, s malim brojem preživjelih radnih mjesta. Ta poduzeća bile su oglodane pogonske kosti koje su preostale u trenutku kada su vlasnici namirili sve svoje apetite. Na kraju desetogodišnje pretvorbeno-privatizacijske otimačine društvenog vlasništva, država, tj. HFP, imao je udjela u 1531 trgovačkom društvom. Pogledamo li razinu udjela vidimo da je u 1011 trgovačkih društava država imala do 25 posto vlasništva, u 295 trgovačkih društava između 25-50 posto vlasništva, a u 225 trgovačkih društava većinsko vlasništvo između 50 i 100 posto. Nova vlast izbrana 2000. godine (koalicija predvođena Socijal-demokratskom partijom) nastavila je s daljnjim čišćenjem državnog portfelja i ubrzanom privatizacijom, ovisno o razini udjela u poduzećima. U ovih 1011 poduzeća u kojima je sudjelovala do 25 posto privatizacija je izvršena na tri načina. Prodajom dionica 507 tih poduzeća podmirivalo se troškove građevinskih radova za obnovu porušenih i oštećenih objekata te za gradnju javne infrastrukture. Pritom su građevinari bili svjesni da nominalni iznosi dionica ne održavaju realnu vrijednost poduzeća stoga su pristajali na plaćanja dionicama, ali uz prethodno veliki diskont (otpis) te nominalne vrijednosti. Dionice sljedećih 298 poduzeća služile su za naknadu bivšim vlasnicima imovine oduzete u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, a dionice preostalih 207 poduzeća privatiziralo se javnom aukcijom na zagrebačkoj i varaždinskoj burzi kapitala. U preostalih 520 poduzeća u kojima država ima više od 25 posto vlasništva nova vlast dio je tristotinjak odlučila restrukturirati i privatizirati, a u ostalima zadržati strateško vlasništvo za koje bi se izradili individualni programi privatizacije. Restrukturiranje i stečaj vlast je odvažno označila kao mehanizme kroz koje nastoji sačuvati više od 50 posto radnih mjesta. Značilo je to posve suprotno, gašenje većine poduzeća i smanjenje radnih mjesta u onima restrukturiranima koja su se čistih bilanci prodavala stranim investitorima. Strateško vlasništvo zadržano je nad poduzećima u poljoprivredi, brodogradnji, turizmu, javnim poduzećima. Ta su poduzeća su također prolazila kroz proces restrukturiranja s ciljem kada dosegnu poželjnu razinu rentabilnosti, mogu se ponuditi stranom investitoru uz asistenciju inozemnih konzultantskih kuća. Strateško vlasništvo nad poduzećima u poljoprivredi i turizmu (hoteli) nije se dugo održalo i već su 2001. privatizirana da bi se popunilo proračunske praznine, te provela mirovinska i zdravstvena reforma. Nakon ovih privatizacijskih aktivnosti, država je zadržala vlasništvo još jedino u većem dijelu javnih poduzeća i brodogradnji. U novom mileniju 290

i procesu pristupa EU vlasništvo nad javnim poduzećima polako se topilo (Hrvatski telekomunikacije, Industrija nafte), a brodogradnja unatrag nekoliko mjeseci prolazi kroz proces privatizacije pod pritiskom Europske komisije.

Eskalacija društvene polarizacije 1998. godine Godinu za godinom, zarobljeni u krugu, radnici su pratili akumulaciju nekadašnjeg društvenog bogatstva na kontima uske elite. Koncentracija kapitala značila je centralizaciju moći na jednoj strani i širenje radničkog siromaštva na drugoj. Bogatstvo manjine predstavljalo je njihovu moć, a ta moć postajala je oružje degradacije i opresije radnika. Sablasna tišina tvorničkih sirena i nestanak radnih mjesta izbrisali su njihove egzistencijalne izvore u trenucima sve oštrije ekonomske situacije, ali vlasti to ipak nije bilo dovoljno. Izbacivanje radnika iz tvorničkih pogona vladajući su dopunili i njihovim izbacivanjem iz jezika. Radništvo je postalo anatemiziran pojam koji previše asocira na prethodni socijalistički sustav. Tragom tobožnje kapitalističke beskonfliktnosti, radnici su postali djelatnici, sveprotežni pojam nove ekonomije. Predstavljalo je to cinični pokušaj jezične suspenzije klasnog antagonizma u proizvodnim odnosima i instaliranje nove menadžerske propedeutike horizontalno-vertikalne suradnje. Radnici su prvo prestali postojati kao pojam, a onda su eliminirani i kao klasa, jer u viziji novog hrvatskog društva više uopće nije bilo klasa, već postoji samo besklasno društvo „stališa”. „Vispreni” stranački minjon Zlatko Canjuga (u to vrijeme predsjednik zagrebačke gradske skupštine) na partijskom kongresu HDZ-a u februaru 1998. godine, podnio je improvizirani referat na temu stališa i postojeće vlasti. „Glavna Canjugina teza je da u današnjoj Hrvatskoj ne postoje klase, nego stališi, čiji je jedini istinski ujedinitelj HDZ, na čelu s dr. Tuđmanom. Postojanje stališa negiraju samo ujedinjeni komunisti, socijalisti, liberali i masoni i to stoga jer stališi pretpostavljaju red, a oni su za kaos. Hrvatsko je društvo bilo savršeno organizirano u Austro-ugarskoj monarhiji jer je tada bilo podijeljeno na tradicionalne hrvatske stališe, među kojima je vladalo harmonično jedinstvo. Dr. Tuđman je, poslije komunizma, u novoj Hrvatskoj ponovno uspostavio tradicionalnu podjelu na stališe, kakva je postojala prije 1918! Prvi, najelitniji hrvatski stališ je onaj zaslužan za ustrojstvo neovisne hrvatske države – Hrvatska vojska, sa svojim časnicima, generalima i ostalim visokim dužnosnicima. Drugi stališ su redarstvenici, treći državni činovnici, četvrti plemstvo, peti više i niže svećenstvo, a onda, kao najmasovniji stališi, slijede seljaštvo i radništvo. Canjuga se protivi izrazu „inteligencija” i umjesto njega preferira podjelu na: stališ profesora, stališ novinara, stališ pisaca, stališ kazališnih djelatnika, kao i niz drugih tradicionalnih hrvatskih stališa. Glavna je zadaće pripadnika svih stališa koji su se dosad ubrajali u inteligenciju, da budu u službi državnog

291

ustroja te da hrvatskom narodu objašnjavaju značaj povijesnih promjena koje su se u Hrvatskoj dogodile od 1990. do danas. Iako SDP pokušava ponovno „prokrijumčariti” pojam radničke klase – kako bi protiv HDZ-a mogao djelovati s revolucionarnog stajališta – u staleškoj državi radnička klasa ne postoji jer radništvo, npr. kupnjom dionica, uvijek može preći u redove zdravih poduzetnika. Radnici mogu otići i u stališ Hrvatske vojske ili redarstvenika jer stališka država dopušta posve neometanu „cirkulaciju” među pojedinim stališima kao svojim sastavnim dijelovima.”26

Trenutak formuliranja „teorije” stališa događao se u izuzetno osjetljivom trenutku, jer radnici su počeli masovno izlaziti na ulice i otvoreno manifestirali nezadovoljstvo HDZ-ovom vlasti. Obruč političke kontrole narodnih masa sve je više slabio, ne samo zbog popuštanja represivnog nadzora nakon rata, već je tome pridonosilo i frakcijsko paranje HDZ-a borbom između tzv. „tvrdolinijaša” (pozicionirani u obavještajnom aparatu, vojsci i policiji) i tzv. tehno-menadžera (članovi vlade, menadžeri javnih poduzeća, bankari). Menadžeri su zahtijevali više poduzetničke slobode, opuštanje zategnutih tržišnih odnosa, radnu fleksibilizaciju, tražili su „pravi” kapitalizam, kao da su sve promjene proizvodnih odnosa do tog trenutka, u kojima su aktivno sudjelovali, bile „krivi” kapitalizam. Jedno je ipak bilo sigurno, siromaštvo i bijeda vršili su ubrzanu proletarizaciju sve širih slojeva. Uvođenje PDV-a po stopi od 22 posto bio još jedan mahniti udar politike na najugroženije, dok je ekonomija sve više tonula. Među svim zemljama istočnog tranzicijskog bloka, Hrvatska je 1998. godine imala drugu najvišu stopu nezaposlenosti prema podacima UN-ove Ekonomske komisije za Europu (18,6 posto), jedino je Makedonije imala višu.27 Suprotno nametnutoj jezičnoj pasivizaciji, medijskom lobotomiranju i stališkim vizijama, kristalno čisti špigl društvenih odnosa zrcalio je jasan klasni sukob: mi i oni. Oni gore koji dijele među sobom tvornice, kombinate, hotele i banke, uništavajući radna mjesta u procesu, gradeći nove dvorce, vile, ljetnikovce i razbacujući se novim statusnim simbolima na blještavim balovima. I mi dolje koji gubimo radna mjesta i plaće, radimo u sve gorim radnim uvjetima, živimo u egzistencijalnoj mizeriji, privedeni u bijedu poniženja sidrom besparice, dok nam medijski spektakl vizuale njihovog uspjeha gura pod nos. Obećana nacionalna solidarnost, prema kojoj pripadnici iste nacije međusobno pomažu jedni druge neovisno o klasi, bila je propagandni oblog klasne politike koji se razmrvio pod stiskom egzistencijalne nužde. 26. Harmonija hrvatskih stališa, Tjednik, br. 52, 20. februara 1998. 27. Vidjeti više u Alena Nesporova, ‘Unemployment in transition economies’, Economic Survey of Europe, 2/2002, 75-92.

292

Radnici su konačno izašli na ulice, ali do 1998. godine sindikati su već u potpunosti bili pod kontrolom politike. Pet je tisuća radnika pod vodstvom SSSH krajem januara 1998. godine krenulo prema Markovom trgu, locirnom mjestu Vlade i Sabora, s namjerom iskazivanja nezadovoljstva. Kordon policije zaustavio ih je nedaleko (Kamenita vrata) od lokacije vlastodržaca. Formiranje policijskog zida nije prestrašilo okupljene, njihov bijes iskazivao je snažni imperativ za realizacijom protesta na predviđenom mjestu. Predsjednik SSSH (Davor Jurić) nije bio tolike hrabrosti i umirivao je okupljene na prilazu trgu, uz glasne otpore sindikalnih povjerenika koji su se odricali svoga nadređenog. Istovremeno je tadašnji premijer (Zlatko Mateša) pozivao Sindikate na pregovore uvjeravajući ih da vlada čini sve za izlazak iz ekonomske krize. Da su se radnici kojim slučajem probili do trga, vjerojatno se ne bi izborili za više plaće, ali su se u najmanju ruku mogli pridružiti saborskim zastupnicima u degustaciji probranih vina, koje se neobičnom simboličnom koincidencijom tog trenutka održavalo. Zastupnici opozicije, tzv. socijaldemokrati, nisu se pridružili radnicima, buke vinskih sorti imao je opojniji miris. Tri tjedna kasnije, u februaru 1998. godine, sindikalna središnjica Udruga radničkih sindikata (URS) organizirala je najmasovniji radnički prosvjed do danas, zahtijevajući izmjene Zakona o PDV-u, promjenu gospodarske politike, konkretne mjere zapošljavanja, reviziju pretvorbe, itd. Mjesto predviđeno za demonstracije nije bio Markov trg, već Jelačićev trg, nekadašnji Trg republike, središnji gradski prostor u Zagrebu. Vlada je održavanje prosvjeda zabranila, a organizatori su odbili poslušati. Radnici su pokušali iz više smjerova doći na središnji zagrebački trg, ali policija je blokirala sve prilaze. Nakon jednosatnog naguravanja u više ulica, bez uspjeha proboja, sindikati su održali manji protest na trgu nedaleko središta. Parola „lopovi, lopovi” rezonantno se proširila među okupljenima. Broj radnika koji je iz više smjerova nastojao doprijeti do trga procjenjivao se brojkom od 100 tisuća okupljenih, uz 20 tisuća policajaca koji su sprečavali proboj na trg. Dotada je URS bio pod snažnom kontrolom HDZ-a, pa pozivanje na konflikt nije bilo razumljivo, a niti je bilo vjerojatno da su se u međuvremenu emancipirali pod pritiskom svojih članova. Ali u kontekstu frakcijskih borbi unutar HDZ-a stvar postaje puno jasnija: tvrđa linija nastojala je ovim prosvjedom zadati udarac menadžerima u vladi. Pritom su zaboravljali da socijalna dinamika organizacije prosvjeda ima vlastitu logiku jednom kada protesti krenu u realizaciju. Vlada je zaustavila prosvjed i spriječila potencijalni obračun demonstranata s policijom na trgu, time i sinematsku fotografiju sukoba koja bi omogućila promjene u tadašnjoj garnituri. Nakon prosvjeda 293

nije bilo ni bitno u korist koje frakcije je završio ishod prosvjeda, jer HDZ-u kao cjelini sigurno nije doprinosio, što su potvrdili i izbori dvije godine kasnije. U ovom kontekstu, nije nimalo slučajno da je čelnik URS-a (Boris Kunst) deset godina kasnije postao saborski zastupnik HDZ-a. Nakon što su tehno-menadžeri preuzeli reformiranje HDZ-a, ova sindikalna središnjica nastavila im je služiti, a nagrada je došla u vidu saborske sinekure. Dragutin Lesar, nekadašnji čelnik SSSH u razdoblju od 1991. godine do 1996. godine, nakon toga član Hrvatske narodne stranke, a danas čelnik Hrvatskih laburista, tih je dana u vezi sindikalnog podilaženja politici ukazivao na dugotrajnu spregu sindikata s političkim vrhom i obavještajnim službama. „Istina je da je na uspješnost, odnosno neuspješnost pojedinih pregovora u velikoj mjeri utjecala i sindikalna nesolidarnost, a posebice činjenica da su neki sindikati, s kojima smo zajedno ulazili u pregovore, tijekom njih neočekivano i bez prethodnog dogovora smanjivali zahtjeve, pregovore odvlačili na nebitne stvari, odustajali od najavljenih zajedničkih akcija, a sve to u dosluhu, kao što sam mnogo kasnije saznao, s vrhom HDZ-a i obavještajnim službama kad je njima rukovodio g. Manolić.”28

Neovisno o svim političkim manipulacijama sindikatima, radnici su sve više usmjeravali svoj gnjev na vladajuće. Nedostatak oslonca na sindikalne središnjice, izuzev na deklarativnoj osnovi, i nepostojanje stvarne političke potpore u opoziciji dovodili su česte radničke proteste u poziciju ponavljanja konfrontacijskog refleksa koji je ostajao bez vidljivog efekta. Nezadovoljstvo je time bilo iskazivano, ali gubitak radnih mjesta nije prestajao. Broj nezaposlenih u deset godina popeo se do brojke od 400 tisuća, restauracijom kapitalizma uskrsnula je nepregledna vojska radnika, koji ne samo da su ostali bez vlasništva nad tvorničkim pogonima, nego su ostali i bez radnog mjesta. Radnicima koji nisu sačuvali svoje radno mjesto preostalo je tek tzv. aktivno traženje posla, što i danas upućuje na ponižavajuće geste u potrazi za nadnicom. Pretvorbeno-privatizacijski proces nedvosmisleno je restaurirao kapitalizam i omogućio njegovo funkcioniranje. Ovim procesom radnici više nisu imali vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, postali su ogoljela ljudska roba koja mora prodavati svoju snagu na tržištu rada, nadajući se da će je neki kapitalist kupiti. Srce uskrsnulog kapitalističkog sustava opet je snažno pulsiralo: degradirani i otuđeni život široke radničke klase temeljito je postao prožet neutaživim interesima i potrebama kapitalističke klase, koju oduvijek jedino zanima ekspanzija kapitala i maksimalizacija profita.

28. Intervju Dragutin Lesar, razgovarao Mladen Maloča, Tjednik, br. 50, 6. februara 1998.

294

„Razmjerno akumulaciji kapitala, situacija za radnika, bila njegova nadnica visoka ili niska, mora postajati sve gorom. Konačno, zakon koji uvijek drži relativni višak populacije ili industrijsku rezervnu armiju u ekvilibriju sa stupnjem i energijom akumulacije, predaje radnika kapitalu čvršće nego Hefestovi okovi zakivaju Prometeja za stijenu. Time akumulaciju bijede pretvara u nužni uvjet koji prati akumulaciju bogatstva.”29

Kutinsko ljeto 1998 – uspješni otpor u Petrokemiji formiranjem stožera za obranu kompanije U julu 1998. godine nacionalni zanos razbuktavao se tijekom održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, jer pobjede reprezentacije donosile su ushit u trenutku dok je ekonomija tonula sve dublje. Taktikom „kruha i igara”, ili barem ovog potonjeg, politička vlast ponovno je oživila manipulativni koncept solidarnosti temeljem nacionalnog identiteta. Taj lažni karakter neraskidivog organskog jedinstva dočekivao je svaku utakmicu kao novu ratnu bitku koja će ponovno oživiti nacionalnu slavu. Nacionalna homogenost uspostavljena pobjedama na prvenstvu uspoređivala se sa nacionalnim jedinstvom tijekom oslobađanja teritorija u operaciji „Oluja”, iako je to bila tek standardna figura evociranja tobože bolje prošlosti i imaginarnog ponovnog proživljavanja nekadašnjeg zanosa. Medijski spektakl nogometnih predstava brisao je spomen svih drugih problema, a tih dana jula njih je bilo u obilju. Dobro organizirani štrajk osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika započeo je početkom jula, dva tjedna prije završetka školske godine. U štrajku je sudjelovalo između 60-90 posto škola ovisno o županiji. Pregovori su bilo toliko uspješni da je umjesto završetka štrajka, vlada proglasila završetak školske godine, i to tjedan dana ranije (12.6 umjesto 19.6), što je do danas ostalo nezabilježeno u povijesti školstva.30 Istoga dana u medijima se pojavila vijest o zahtjevima željezničara koji su prijetili zaustavljanjem vlakova u slučaju ne isplate povišica.31 Vlada je s nastavnicima tjedan kasnije bila nešto bliže rješenju jer su poručili da ima novaca u proračunu, ali prije moraju potpisati kolektivni ugovor.32 Novi kolektivni ugovor potpisan je nedugo prije početka nove školske godine u septembru. Najsnažniji otpor ovog užarenog ljeta dogodio se u Kutini, gdje je trebala započeti kuponska privatizacija Petrokemije, kutinske tvornice umjetnih 29. Karl Marx, Das Kapital, vol I, Hamburg, 1867, preuzeto i prevedeno sa http:// www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch25.htm 30. U štrajku između 60 i 90 posto škola, Večernji list, 13. jula, 1998. 31. Ako nam vlada ne da povišicu vlakovi staju 23. jula, Večernji list, 13. jula 1998. 32. Novaca za nastavnike ima, ali vlada ga ne da mimo kolektivnog ugovora, Večernji list, 20. jula, 1998.

295

gnojiva. Petrokemija je, naime, trebala biti jedna od kompanija koju je Hrvatski fond za privatizaciju namjeravao ponuditi na javnoj dražbi privatizacijskim investicijskim fondovima, ali radnici su se uspješno organizirali u stožer za obranu kompanije i spriječili takav razvoj događaja. Bio je to prvi stožer za obranu jedne kompanije, metoda organizacije koju je u sljedećim godinama bila najčešći način otpora radnika uništavanju poduzeća. Stožer su u Petrokemiji činili Sindikat energetike, kemije i nemetala, Udruga hrvatskih branitelja „Ina-Petrokemija 90-96” i demokratski sindikat Hrvatske udruge sindikata. Marko Grdešić u svom radu u kojem analizira stožere za obranu kompanija (na primjerima Petrokemije, Jedinstva i Tvornice duhana Zagreb) koristi sljedeću definiciju stožera za obranu kompanije: „Bitna su sljedeća obilježja stožera. Riječ je o: neslužbenoj i izvaninstitucionalnoj, a često i nezakonitoj radničkoj akciji; o borbi radnika za preživljavanje njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; o akciji koja je potaknuta snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti; o akciji koja je često vođena mimo ili protiv postojećih sindikata, tj. “divlja” je (wildcat); o akciji koja uključuje javne prosvjede i apele političkim institucijama na lokalnoj i na nacionalnoj razini; uključuje pokušaje da se izgrade koalicije s drugim akterima u društvu i s medijima; uključuje preuzimanje radničke kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom kompanije koja katkad znači i fizičko zauzimanje proizvodnog pogona.”33

Promotrimo li ova obilježja stožera pomnije, vidimo da stožeri zapravo nisu, tj. ne bi trebali biti, toliko poseban oblik radničke borbe, jer sve navedeno moralo bi predstavljati temeljne principe sindikalnog organiziranja. Tamo gdje ovakav način rada izostane, velika je vjerojatnost da će se i radna mjesta ugasiti. Mario Iveković naglašava da sindikalnu borbu treba promatrati upravo kao otpor koji pomiče granice, a ne pristaje na njihovu ogradu. „Kad sam se počeo baviti sindikalizmom gurala se teorija da se sve moralo raditi po zakonu. Uloga sindikata nije i ne može biti da radi po zakonu već da ih kreira, poboljšava i suprotstavlja im se ako su loši. Ako se misli da se može nešto izboriti putem zakona onda treba angažirati odvjetnike, a ne sindikat.”34

33. Marko Grdešić, ‘Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj’, Revija za sociologiju, 38(1-2), 2007, str. 55-56 34. Intervju Mario Iveković i Tomislav Kiš, razgovarali Iva Ivšić, Nikolina Rajković i Igor Livada, Zarez, br. 343, 11. oktobra 2012.

296

Željko Klaus, glavni sindikalni povjerenik, u predavanju održanom na Filozofskom fakultetuu Zagrebu, tijekom druge blokade nastave na tom fakultet u jesen 2009. godine, navodi razloge otpora: „Kada smo mi pročitali u novinama da bi Petrokemija trebala ići u stopostotnu kuponsku privatizaciju, u nama se probudilo nešto što je govorilo da, ako to dozvolimo, ako se to desi, da ćemo vjerojatno doživjeti samo dvije stvari: prvo, da će proizvodnja u Petrokemiji prije ili poslije nestati i prestati, i drugo, da ćemo naravno ostati bez svojih radnih mjesta.”35

Privatizacijski investicijski fondovi bili su izuzetno zainteresirani da Petrokemija bude ponuđena na dražbi jer je predstavljala jednu od rijetkih kvalitetnih kompanija koja je još bila u državnom portfelju. Za svoje navode nastojali su upregnuti i standardne nacionalističke obrasce da se vode interesima vojnih invalida i branitelja čije su kupone prikupljli. Kulminacija otpora u Kutini dogodila se u augustu 1998. godine, neposredno prije javne dražbe, kada je organiziran veliki prosvjedni skup u Kutini, sa porukom vlasti neka ispune njihov zahtjev povlačenja kompanije iz privatizacijskog procesa. Prosvjed je održan pod parolom „Ne damo Petrokemiju, ne damo Kutinu”, a potporu su izrazili cijela gradska vlast, opozicijski političari, drugi sindikalisti, udruge ratnih veterana i ratnih udovica, seljačke udruge i niz drugih. Prisutno je bilo 10 tisuća ljudi što je za grad od 14 tisuća ljudi predstavljalo skoro potpuni odaziv. Par tjedana kasnije radnici Hrvatskih željeznica poslali su poruku na kojoj je pisalo: „Na vaš znak zaustavit ćemo vlakove”. Petrokemija je izuzetno bitna za Kutinu jer tamo radi 45 posto svih zaposlenih, a o kompaniji ovise i brojna druga manja poduzeća koja su u poslovnoj vezi, trećina gradskog proračuna puni se petrokemijom, ukratko o toj kompaniji ovisi cijelo ovo područje. Stožer je imao snažnu potporu odozdo koja mu je omogućila da preuzme vođenje i upravljanje kompanijom, ali i organiziranje fizičkih straža u tvornici. Sinergija lokalne zajednice i tvornice u otporu privatizaciji bila je ključni moment otpora, jer radnici nisu ostali izolirani na radnim mjestima već je postojala široka fronta pobune. U Kutini je takav savez građana i radnika bilo mnogo lakše uspostaviti jer je Kutina malen grad, koji još pritom u potpunosti ovisi o Petrokemiji. U velikim gradovima gdje su bili organizirani stožeri, radnici nisu imali potporu zajednice u adresiranju svojih zahtjeva, stoga je vlast lako lomila takav otpor. „Ta 72 ili 73 dana ‘98. godine zaista je bilo nešto prelijepo. Zaista. Zašto je bilo prelijepo? Zato što prča više nije bila samo u Petrokemiji. Ljudi, cijeli grad

Slobodnifilozofski.com, brošura Radnici i radnička prava, Kako je stožer obranio Petrokemiju, Zagreb, 2010.

35.

297

je bio s nama. Nama su donosili klopu, nama su donosili cugu, nama su dolazili tamburaši i cure neke dolazile. Ma, prekrasno je bilo. Prema tome, uspjeli smo animirati cijeli jedan grad, cijelu jednu regiju, i postali smo toliko snažni da si i ja mogao dozvoliti da tadašnjeg ministra privatizacije – netko ga se sjeća, netko i ne – našeg dragog Hercegovca Milana Kovača, otjeram i u pizdu materinu. Kad je to trebalo. To vam ozbiljno kažem, postoje mnogi svjedoci koji su prisustvovali tim razgovorima, ali to nisam napravio zato što sam ja pametan, nego zato što smo imali strašnu, strašnu snagu iza sebe.”36

Stožer je tijekom obrane Petrokemije stekao i veliku političku moć i postao važan akter na političkoj sceni, što je značilo i sve jače pritiske iz vlasti. Iz političkog vrha i vojske stizali pritisci protiv održavanja prosvjeda. Ali radnici Petrokemije imali su značajnu političku snagu jer ih je više od pola sudjelovalo u ratu. Oni su bili radnici-branitelji, skupina koja je bila u specifičnom odnosu prema nacionalnoj solidarnosti. S jedne strane bili su radnici koji se suprotstavljaju režimu, što ih je isključivalo iz organske nacionalne solidarnosti, pa su time ostajali bez simbolične putovnice, a s druge strane, bili su branitelji domovine, pa su time ponovno stjecali simboličnu putovnicu. „Postoji međutim jedna skupina koja komplicira jednadžbu. U mjeri u kojoj su bili ratni veterani, radnici su – dok su istupali kao branitelji – uživali karakter simboličke i političke neupitnosti. Materijalne povlastice koje su iz toga proizlazile unutar nacionalističkog narativa nije bilo moguće osporiti, a da se ne dovede u pitanje sam narativ. Gdje nisu imali to pokriće ili ga nisu znali mobilizirati kada bi se suprotstavljali privatizaciji i masovnim otpuštanjima, radnici su nužno opet postali nositeljima nečistog preostatka i metom političke i ideološke agresije. Kada se u medijima fenomen “lažnih branitelja” tretiralo isključivo kao simptom korupcije i nepotizma (koje ne isključujem kao eksplanatorne momente), propustilo se postaviti pitanje do koje mjere je braniteljski status zapravo jedini način da se obećanje solidarnosti unutar nacionalističkog narativa realizira. Odnosno, u kojoj mjeri specifični uvjeti mogućnosti te iznimke sâmo obećanje nacionalne solidarnosti otkrivaju kao nužno konstitutivno neistinito u uvjetima kapitalističke restauracije.”37

Stožer je pregovorima s vladom izborio da država ostane većinski vlasnik Petrokemije. Kupovina dionica od strane radnika stožeru tada nije bila u interesu, jer dok je država većinski vlasnik, radnici mogu lakše pritisnuti državu za ispunjenjem zahtjeva nego ako je vlasništvo u rukama radnika. Dogovoreno je također da se radnicima jamči pravo na štrajk na teret poslodavca što je jedini takav slučaj u Hrvatskoj.

36. Ibid. 37. Stipe Ćurković, Tranzicija i solidarnost, Zarez, br. 266, 1. oktobra 2009. Cijeli tekst predstavlja rijetko vrsnu analizu solidarnosti u hrvatskoj tranziciji.

298

Pobuna u Kutini uspoređivana je s onom u gdanjskom brodogradilištu osamdesetih godina, dovodeći u vezu radničko nezadovoljstvo sa političkim stanjem u državi. Ipak, stožer je inzistirao da je njihova borba isključivo za radna mjesta, pa u momentu kada njihovi zahtjevi budu ispunjeni oni istog trenutka prestaju s otporom. Zahtjevi za privatizacijom Petrokemije u sljedećim godinama pa sve do danas neprestano se javljaju sa svakom novom političkom garniturom, kao da svaka nova vlada ima neopisive apetite da slomi ovu radničku utvrdu, neovisno o posljedicama. Samo da bi demonstrirala kako moć pripada isključivo onima u političkom vrhu. Tako je u januaru 2002. tadašnja SDP-ova vlast isključila Petrokemiji plin, glavnu sirovinu za proizvodnju, pa se stožer opet aktivirao te na snijegu i temperaturi od minus 10 stupnjeva pokušao probiti kordon policije koja je branila njihov proboj na autocestu. Veliki medijski interes osigurao je pregovore s vladom i ponovni dotok plina. Tri godine kasnije, početkom marta 2005, s HDZ-om na vlasti, Petrokemiji je ponovno isključen plin, pa se stožer ponovno aktivirao i dogovorio isporuke plina.38 Nakon osnivanja stožera u Kutini i uspješne obrane kompanije, stožeri su idućih 4-6 godina postali glavni model otpora uništavanju poduzeća, ali scenarij viđen u Kutini nije se nigdje ponovio. Problem sa osnivanjem stožera za obranu često je bio u tome što su vlasnici nastojali zatvoriti radni proces u tvornici, pa se stožeri nisu organizirali u funkciji štrajka nego, paradoksalno, u funkciji rada. Ključni element u radu stožera bio je pritisak koji su mogli vršiti na politiku putem medija, suradnje s opozicijskim političarima, nevladinim udrugama, lokalnom zajednicom. U pravilu je ta suradnja izostajala što je bio gorki pokazatelj fragmentirane solidarnosti u tranziciji. Posljedica su bila daljnja gašenja radnih mjesta i masovni transferi radnika na zavode za zapošljavanje.

38. Dajte nam plin ili ćemo u neugodne akcije, Koraljka Djetelić, Jutarnji list, 5. marta 2005.

299

Stvaranje liberalnog mita na kraju desetljeća: u Hrvatskoj nije bilo „pravog” kapitalizma U teorijskoj refleksiji hrvatskog tranzicijskog procesa, liberalni glasovi kao najgoreg krivca za neuspjeh prilagođavanja uređenom kapitalističkom sustavu označili su korumpiranu nacionalističku vlast. Tako je nastao prvi mit o hrvatskoj tranziciji, danas još rašireniji nego prije 15 godina - u Hrvatskoj nije bilo „pravog” kapitalizma, nego je postojao „politički”39 kapitalizam, odnosno „nacionalni”40 kapitalizam. Županovljevu tezu o „političkom” kapitalizmu prihvatio je veći dio sociološke i skoro cjelokupna ekonomska znanost, a objašnjava da takav oblik kapitalizma karakterizira preveliki udio države na tržištu, lažno tržište, tj. postojanje monopola i djelovanje političkih menadžera. Nasuprot „političkom” kapitalizmu, Županov traži uvođenje drugog modela, on zahtijeva „poduzetnički” kapitalizam koji karakterizira privatno vlasništvo, konkurentsko tržište, profesionalni menadžeri, mali rashodi proračuna i noćobdijska država, tj. država koja se ne miješa u tržište - tijekom noći bdije nad akterima, a po danu igru prepušta tržištu. Županovljevi argumenti često odlaze u krajnje bizarne, ali jednostavne povijesne usporedbe, čime se nastoji uspostaviti eksplanatorna širina, ali te usporedbe potpuno zbunjuju, što nije preveliko iznenađenje budući su iz temelja netočne. Franičevićev rad je u tom kontekstu do detalja izbrušeni set argumenata liberalne teorije. Svoje argumente on formulira vrlo precizno i jasno, a danas je upravo taj niz teza koje postavlja najrašireniji mit u medijskom prostoru. Glavne karakteristike tog „nacionalnog” kapitalizma su državni populizam, klijentelizam, ortački kapitalizam, državni paternalizam, neadekvatni institucionalni aranžmani, anti-poduzetnička klima, traganje za rentom, neproduktivno poduzetništvo, u krajnjoj liniji i sami građani koji svojim odviše pesimističnim dojmovima tranzicije ne održavaju optimizam zabilježen u publikacijama Svjetske banke. Najveći problem je u prevelikom državnom proračunu od kojeg živi previše „klijenata” time parazitirajući na poduzetničkoj genijalnosti koja ne može profunkcionirati. „Jaki egalitaristički osjećaji i kultura državnog paternalizma mogli bi previše pritisnuti fiskalno slabu hrvatsku državu. To se posebice odnosi na kontekst dugotrajne gospodarske recesije, kad broj legitimnih “klijenata” brzo raste i tako ozbiljno potkopava akumulacijsku sposobnost još uvijek slabe poduzetničke klase. A i ona će pritiskati državu tražeći potporu. To bi reformističku vladu

39. Vidjeti više o „političkom” kapitalizmu u Županov, 2002, 52-74. 40. Vidjeti više o „nacionalnom” kapitalizmu u Vojmir Franičević, ‘Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj’, Politička misao, 39 (1), 2002, 3-34.

300

moglo suočiti s vrlo dramatičnim dilemama. Vjernost demokraciji možda je u tom kontekstu više dio problema nego jednostavno rješenje. Obnova legitimnosti tranzicije čini se neprovedivom bez demokratske legitimacije i širokih socijalnih sporazuma. Međutim, ako se putem [pokaže] povoljnim za akumulaciju, jedino gospodarski rast može podariti vjerodostojnost intertemporalnim kompenzacijama.”41

U citiranom pasusu čak i sama demokracija se pojavljuje kao problem jer bi rezanje rashoda poput zdravstva, školstva, socijalne pomoći vjerojatno moglo naići na otpore, stoga on predlaže „intertemporalne kompenzacije”, štogod to značilo, budući ih ne definira, ali po demokraciju ne zvuči nimalo dobro. Problem sa demokratskim mehanizmima očit je i dalje u tekstu, pa upozorava da treba biti oprezan sa zahtjevima za revizijom privatizacije jer takav postupak može biti vrlo opasan, jer treba čuvati stečevine privatno-vlasničkog sustava, neovisno što radnike nikad nitko nije pitao pristaju li na proces privatizacije. „Sama revizija može biti prezahtjevna i suprotna drugim ciljevima, poput uspostave vladavine prava, jamstva privatnog vlasništva, privlačenja stranih investicija. Mogla bi nametnuti dodatni teret ionako preopterećenim kontrolnim i pravosudnim institucijama države te ih tako dodatno diskreditirati. Čini se, međutim, da nije lako izaći iz te situacije. Legitimnost privatizacije mora se obnoviti ako se hoće da uspije plan povezivanja tržišta i demokracije.”42

Rješenja koja predlaže za izlazak iz ovih kompleksne institucionalne petlje već je spomenuto smanjenje državne potrošnje, suzbijanje državnog paternalizma, razvijanje institucija tržišta, borba protiv kriminala i korupcije, poticanje etičnog i socijalno odgovornog poslovnog ponašanja, ukratko, ponovna izgradnja „moralne” ekonomije. Upravo u tom pridavanju karaktera moralnosti kapitalizmu i leži bit problema sa gore navedenim tekstom i skoro cjelokupnim hrvatskim liberalnom analitičkom matricom. Negativne karakteristike koje spomenuti autori navode oni percipiraju kao problem „balkanskog” neuređenog sustava koji ih je proizveo, a ne kao temeljne karakteristike kapitalizma, koji je zapravo uvijek jedan jedini i čvrsto funkcionira na temelju ostvarivanja što viših profitnih stopa. Njihove stavove prožima uvjerenje da postoji „pravi”, „poduzetnički” kapitalizam, samo ako se riješimo svih tih korumpiranih političara i njihovih kriminalnih poduzetnika, kao da korupcija i kriminal mogu prestati egzistirati kao obilježje kapitalizma. Privatizacija državnih poduzeća u istočnoj Njemačkoj nije bila ništa manje problematična nego ona na Balkanu

41. Ibid, 27. 42. Ibid, 27.

301

ili Rusiji, iako je prema liberalnim teorijama, koje često prelaze u čisti rasizam, privatizacija u Njemačkoj trebala biti uspješnija jer se ipak ovdje ne radi o „divljim” narodima Balkana nego „discipliniranoj i superiornoj” germanskoj rasi. Samo za usporedbu, u njemačkom privatizacijskom procesu koji je vodila financijska institucija Treuhand, privatizirajući 8500 poduzeća iz DDR-a u kojima je radilo 4 milijuna radnika, nakon privatizacije ostalo je zaposleno 1,5 milijuna. Smjer fluktuacije kadrova pri privatizaciji bio je vrlo sličan upravo ovom „balkanskom” modelu: pouzdanici iz banaka i korporacija prelaze u državno tijelo zaduženo za privatizaciju, a poslije se vraćaju u privatni sektor, ali na više pozicije. Stoga, najvažnije je naglasiti da je princip funkcioniranja kapitalizma u svakom kutku zemljine kugle uvijek jedan te isti: akumulacija kapitala i realizacija što viših profita. U trenutku kada se vrši izvlaštenje i poduzeće predaje privatnom vlasniku taj proces niti ne može biti drukčiji nego kriminalan, korupcijski, nemoralan, jer to je u suštini samog čina. Bitno je također i razobličiti tezu da država previše pomaže poduzetnicima te da to onemogućava funkcionalnu kapitalističko-tržišnu interakciju. Povijesni horizont kapitalističkog razvoja grubo opovrgava ovu mogućnost: kapitalizam od svoje pojave oduvijek računa na pomoć države. Ako država ne bi asistirala u vidu izvlaštenja, zaštite ili financijskog izvlačenja, kapitalisti nikad ne bi uspjeli opstati. Pojedini kapitalist kada je u krizi, upravo želi da država intervenira i pomogne mu, uostalom on zbog toga i financira stranke na vlasti da ga zaštite kada dođu crni dani. Tako kapitalizam funkcionira, a uporne teze o tome da država treba povući i prepustiti tržištu da nagradi najuspješnije kapitaliste najnaivnija su zamisliva utopija koju cjelokupna povijest kapitalizma temeljito demantira. U kojoj mjeri će se karakter hrvatskog kapitalizma razlikovati od skandinavskog, japanskog i njemačkog ovisi o socijalnom pritisku kojem će vlasnička klasa biti izložena, a ne moralu. Socijalni tip kapitalizma prisutan u skandinavskim zemljama (koji polako i tamo nestaje) nije rezultat unutarnje moralnosti kapitalizma ili borbe protiv korupcije nego više od sto godina radničke borbe i još nekoliko stoljeća unatrag snažnih agrarnih otpora. Ako je skandinavski kapitalizam socijalan, onda je tomu tako jer ga je radnički otpor uspio zauzdati. U Hrvatskoj u trenutku privatizacije nije bilo snažnog radničkog otpora jer sindikalna scena pedeset godina unatrag nije imala nikakvu tradiciju otpora, a ono malo što je i postojalo prije Drugog svjetskog rata u međuvremenu je zaboravljeno iz ideoloških razloga. Kapitalizam je u Hrvatskoj bio itekako pravi, država je morala uzeti tvornice radnicima i dati tajkunima jer to ne bi učinilo nikakvo slobodno tržište. Tajkunima koji su dobili tvornice bilo je u interesu ostvarivanje što višeg 302

profita na način koji im se u datom trenutku činio najracionalniji. Ako je to bila rasprodaja strojeva i zemljišta, jer su smatrali da tako mogu realizirati najviše profite, onda su to i učinili. Ne radi se ovdje o nesposobnosti ili nemoralnosti „balkanskih” tajkuna, nego o procjeni da je iz aspekta profitabilnosti puno lakše rasprodati tvornicu nego tražiti vanjska tržišta za proizvode. A kao što je rečeno, profit je temeljni princip na kojem funkcionira kapitalizam. Radnici su toga vrlo svjesni. „Radnici ne smiju dopustiti stečaj i da sud odlučuje o njihovim sudbinama. Vjerujem da se radnici mogu oduprijeti tom kapitalizmu, nekretninskom lobiju. Mi nismo uništeni ekonomskom krizom niti tržišnom konkurencijom – mi smo uništeni kapitalizmom.”43

Izuzetno je zanimljivo spomenuti još jedan detalj iz tog razdoblja u kontekstu liberalne argumentacije o „krivom” obliku kapitalizma i zahtjevima za većim udjelom tržišta. Hrvatska gospodarska komora je sredinom 1999. godine organizirala susret ekonomista i poduzetnika koji su sastavili program pod naslovom „Stanje u gospodarstvu s prijedlozima mjera za gospodarski razvitak” u kojem se navodi niz ciljeva koje treba što prije realizirati da bi zemlja izašla iz recesije i kako bi se stvorili uvjeti za efikasnu tržišnu ekonomiju, pravnu državu, stabilne državne institucije koje jamče demokraciju i slobodu poduzetništva. Ciljevi su sljedeći: politička i makroekonomska stabilnost, gospodarski rast u granicama 3-5 posto, brži rast izvoza od rasta BDP-a uz smanjenje deficita platne bilance, povećanje inozemnih investicija, brže učlanjenje u međunarodne integracije (WTO, CEFTA, EU), smanjenje udjela ukupne javne potrošnje u BDP-u, smanjenje stope nezaposlenosti uz povećanja radnih mjesta, ubrzanje i okončanje privatizacije uz sudjelovanje inozemnih investitora, stabiliziranje bankarskog sektora, nastavak razvoja tržišta kapitala i definirani zaštitni socijalni minimum.44 Između 1999. godine i 2009. godine, dakle prije izbijanja krize, ostvareni su svi ili skoro svi traženi zahtjevi. Udio državne potrošnje u BDP-u pao je od 1999. godine kada je iznosio 55 posto udjela do 41 posto udjela 2009. godine, a danas je čak i manji. Poduzetnici su u deset godina dobili potpuno ispunjenje svojih želja, ali iskazi o državnom kapitalizmu, parazitiranju na proračunu, klijentelizmu, anti-poduzetničkoj klimi nikad nisu bili snažniji i uporniji. Ide se čak do potpunih besmislica da u Hrvatskoj uopće nema kapitalizma i da je trenutni sustav socijalistički. Stoga bi pod hitno trebalo okupiti sve ekonomiste i poduzetnike koji su potpisali gornji program i upitati kojim 43. Intervju s radnicom Kamenskog koja je htjela ostati anonimna, razgovarala Jelena Miloš, Otvoreni Muzil, br. 6, kolovoz 2012. 44. Petričić, 2000, 108-109.

303

nemoralom su točno nezadovoljni. Sigurno bi odgovorili: prevelika radnička prava, rigidnosti na tržištu rada, preveliki porezi, parafiskalni nameti. Eto razloga da u sljedećih deset godina još malo poradimo na društvenom moralu.

Socijalna i ekonomska bilanca devedesetih Desetogodišnji proces pretvorbe i privatizacije startao je pod egidom definiranja vlasničkog „titulara”, restrukturiranja neefikasnih privrednih subjekata i stvaranja moderne tržišne ekonomije. Iza ovih zavodljivih ideala odvijala se okrutna stvarnost prvobitne akumulacije kapitala, s ciljem konstituiranja vlasničke elite. Pod vodstvom HDZ-a time je restauriran kapitalistički način proizvodnje. Nije bilo ništa slučajno u tome što su eksplozije ratnog vihora bile scenografija vremena (1991, 1992, 1993) najsnažnije imovinske žetve. Politička vlast nedvojbeno je bila svjesna koliko je privatizacija nasilan postupak i potencijalna socijalna bomba, čije je efekte bilo najučinkovitije amortizirati zavjesom ratnog dinamita. Privatizacija je predstavljala poništavanje postojećih društvenih odnosa (samoupravljanja) i isključivanje radnika iz procesa sudjelovanja u donošenju odluka u vezi proizvodnje, raspodjele, potrošnje, investicija. Nazivati proces privatizacije poduzeća prihvaćanjem demokratskih promjena najgora je travestija. Ovaj postupak bio je nasilna, anti-demokratska ofenziva vlasti protiv doista demokratskih dostignuća samoupravljanja. Nakon završnih ratnih operacija u augustu 1995. godine i integracije hrvatskog teritorija, svijest o neprestanoj destrukciji privrede brzo se širila. Gubitak radnih mjesta nije se mogao više pravdati posljedicama ratnih razaranja, neovisno o repetitivnoj monotoniji plasiranja tog narativa nezadovoljnicima. Prijetnja moguće eskalacije tog nezadovoljstva, pogotovo onih koji su sudjelovali u ratu, vjerojatno je probudila određene strahove u vlasti od eventualnih oružanih ispada. Zbog toga je drugi privatizacijski val, oblikovan posredničkom ulogom privatizacijskih investicijskih fondova, nastojao kompenzirati vojne veterane, ratne stradalnike ili njihove obitelji. Vlast je ovim modelom privatizacije nastojala realizirati više ciljeva. Prije svega, država je punila proračun jer su privatizacijski investicijski fondovi morali osigurati polog za poslovanje kojim se moglo kupovati državne obveznice. Nije ovo bila jedna korist za proračun. Dodjelom kupona za dionice braniteljima ili njihovim obiteljima državni se proračun rješavao obaveza realne odštete u novcu, smanjujući tako javni dug, a istovremeno je ovim materijalnim pravima izvršena pacifikacija „rizičnih” kategorija stanovništva. Na drugoj strani, konstituiranje privatizacijskih investicijskih fondova ciljalo je oživiti domaće tržište kapitala, odnosno mutne transfere dionica. U stvarnosti je to značilo da su mnogi koji su stekli dionice ubrzo bili uvučeni u 304

mulj financijskog poslovanja, vrtlog fiktivnih transakcija u kojem je odnos nominalnog i realnog bio iluzionistički varljiv. Političko je vodstvo branitelje pacificiralo i podjelom vojnih mirovina, još jednom kompenzacijom za uništena radna mjesta, čime se htjelo pod svaku cijenu spriječiti razbuktavanje socijalnih nemira. Ali neovisno o sudjelovanju u ratu, pretvorba je rezultirala mnogobrojnim odlascima u mirovinu. Svi oni koji su imali više godina radnog staža radije su podnosili zahtjev za mirovinom nego čekali uručivanje otkaza ili gubitak radnog mjesta u razaranju poduzeća, što je bio standardni model poslovanja formirane elite. Između početka 1994. godine i 1997. godine u mirovinu je otišlo 100 tisuća ljudi, a između 1997. godine i travnja 1998. još 115 tisuća ljudi. Omjer zaposlenih i umirovljenika iznosio je 1,3:1 (danas je 1,18:1), što je bio izuzetno nepovoljan omjer, a ako umirovljenicima pridodamo nezaposlene, onda je omjer iznosio 1:1. Zamrzavanje mirovina i plaća, te uvođenje PDV-a po stopi od 22 posto bio je odgovor vlasti na sve jače opterećenje proračuna. Radnici su se našli pod snažnim fiskalnim pritiskom. Premda je Mirovinski fond bio važan akter pretvorbe i privatizacije jer je imao vlastiti portfelj, u procesu su sve kvalitetne dionice olako prodane tajkunima koji su nastojali steći većinske pakete za upravljanje poduzećima. Prije početka rata i pretvorbeno-privatizacijskog procesa, Hrvatska je imala niz komparativnih prednosti u odnosu na zemlje bivšeg sovjetskog bloka. Bez obzira na gubitak unutarnjeg i vanjskog tržišta, industrijski pogoni bili su na tehnološki višim razinama od onih u istočnoj Europi i u novim okolnostima posjedovali izraženiji potencijal adaptacije na nove tržišne odnose. No čvrsti zagrljaj ratnih zbivanja, zatim proces pretvorbe i privatizacije, a onda i Stabilizacijski program iz 1993, potpuno će promijeniti pozicije na ljestvici razvijenosti. Svi makroekonomski pokazatelji, izuzev inflacije, tijekom devedesetih imali su negativan trend. Nezaposlenost tijekom devedesetih ima čvrsti trend rasta do brojke od 358 tisuća nezaposlenih na kraju 2000. godine. Nezaposlenost bi bila još i veća da vlast nije gubitak radnih mjesta kompenzirala vojnim mirovinama. U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje broj nezaposlenih sudionika rata tijekom 1998. kretao se oko 36 tisuća, 20,3 posto manje nego u 1997. Razorna moć pretvorbe i privatizacije primjetna je naročito u gubitku radnih mjesta. Broj radnih mjesta između 1990. godine (1,568 milijuna zaposlenih) i 1997 (1,187) smanjio se za 381 tisuću, a u odnosu na 1989 (1,618) broj izgubljenih radnih mjesta raste na 431 tisuću. Mnogi ekonomisti, neovisno podupiru li privatizacijski proces, tvrde da je određeni gubitak 305

radnih mjesta bio neizbježan, zato jer je u Jugoslaviji postojala tzv. prikrivena nezaposlenost. Prema tim tezama, jugoslavenska su poduzeća zapošljavala iznad svojih kapaciteta, pa je u trenutku adaptacije na tržišnu ekonomiju taj višak morao izgubiti posao. Glavni je problem ovog prigovora, osim potpune promašenosti, što omogućuje relativizaciju društvene destrukcije uzrokovane privatizacijom. Slijedom toga, privatizacija bi tobože bila uspješna da se tijekom osamdesetih izbjeglo socijalno uhljebljivanje različitih kategorija. Žrtve procesa kapitalističke restauracije na ovaj način postale su sredstvo nacionalističkog obračuna s prethodnim sustavom: njihova tragedija više nije bila posljedica gubitka radnih mjesta u velebnom hrvatskom projektu obnove kapitalizma putem privatizacije, nego zapošljavanja u totalitarnom jugoslavenskom mraku! Što se tiče same teze o ‘prikrivenoj nezaposlenosti’, prije svega treba objasniti da se socijalistička privreda nije vodila motivima visoke proizvodnosti rada, dakle, maksimalizacijom količine proizvoda ili usluga po što manjem broju radnika, nego motivima socijalne adaptacije poduzeća u širu društvenu zajednicu. Pojedino poduzeće ne posluje zbog povećanja proizvodnje po radniku kako bi ostvarilo visoke profite, već radi proizvodnje za potrebe šire sredine, zapošljavanja, sudjelovanja u izgradnji stambenih prostora, bolnica, vrtića, škola. Teze o nedovoljnoj efikasnosti, povećanju proizvodnje po radniku i neodrživoj „prikrivenoj nezaposlenosti” rezultat su zagovaranja i podupiranja kriterija kapitalističke ekonomije. Postavlja se pitanje što je prioritet: profit pojedinca ili progres društva? Dodatni su problem ovog prigovora i aršini vlastitih mjerila na temelju kojih se prosuđuje. Naime, proizvodnja po radniku u Jugoslaviji između 1952. godine (30 milijuna dinara po radniku) i 1979. godine (70 milijuna dinara po radniku) više se nego udvostručila i tijekom skoro 30 godina kontinuirano rasla. Pad proizvodnje po radniku tijekom osamdesetih nije bio toliko dramatičan s obzirom na krizu u kojoj se ekonomija zatekla, do 1987. godine kreće se oko 64 milijuna dinara po zaposlenom. Taj pad proizvodnosti pogotovo nije bio posljedica prevelikog zapošljavanja tijekom osamdesetih, nego rezultat jugoslavenske međunarodne ekonomske pozicije. Ironija leži u činjenici da se pad proizvodnje po radniku dogodio u periodu kada je Jugoslavija prolazila kroz proces snažnijeg integriranja s zapadnim kapitalističkim ekonomijama i udovoljavanja zahtjevima Međunarodnog monetarnog fonda. Pad proizvodnje proizlazio je iz adaptacije na tržišnu kapitalističku ekonomiju, a ne zanemarivog rasta zaposlenosti. Gubitak radnih mjesta tijekom devedesetih nastavak je upravo prakticiranja ovog oblika društvene i ekonomske organizacije. 306

Gubitak se najintenzivnije manifestirao u industrijskoj proizvodnji, najsnažnijem hrvatskom privrednom sektoru, odgovornom za više od trećine BDP-a do 1990. godine. Već tijekom osamdesetih industrijska proizvodnja je stagnirala i sve više gubila korak sa zapadnom industrijom. Bila je to posljedica ekonomske stagnacije uzrokovane pritiskom međunarodnih financijskih institucija na povrat dugova. Ove institucije nametale su programe sveopće štednje što nije ostavljalo mnogo prostora za investicije, ali industrijskoj stagnaciji pridonosio je i ubrzani rasap privreda socijalističkog bloka, čije je tržište bilo važan izvozni pravac. Raspad Jugoslavije i dolazak nove političke elite nišanili su industriju jednom katastrofom iza druge. Restauracija kapitalističkih odnosa, putem privatizacije, u vrijeme ratnih sukoba na početku devedesetih, destruirala je proizvodnu bazu, a fiksni precijenjeni tečaj formuliran Stabilizacijskim programom učinio je izlazak na vanjska tržišta znatno težim. Budući da industrijski izvoz nije imao tečajnu potporu u cilju povećanja konkurentnosti kroz nižu cijena proizvoda zbog slabljenja kune (eksterna devalvacija), preostala je taktika pritiska na nadnice radnika kako bi se smanjila cijena proizvoda (interna devalvacija) i na taj način regenerirala konkurentnost na stranim tržištima. Time se povećavala eksploatacija radnika uz sve niže nadnice upravo u trenutku kada je država regresivnim porezima (PDV) najviše pritiskala najsiromašnije. Dodatni je problem bio što su visoke kamatne stope bankarskog sektora onemogućavale tehnološki progres industrije, pa je zaduživanje za investicije u proizvodnju izostajalo. Jednom kada su banke bankrotirale, vlast nije pomislila da novac za sanaciju banaka iskoristi za sanaciju poduzeća, a banke formira u ulozi njihovog servisa. Umjesto toga, industrijski pogoni nestali su u rasprodaji materijalnih faktora poduzeća: strojeva, zgrada, poslovnih prostora, voznog parka, vrijednosti zemljišta. Poduzeća su dijeljena za političku lojalnost ili prodana u bescjenje, samo da bi novi „poduzetnici” njihovu fizička matricu skupo unovčili. Domaći i međunarodni političko-ekonomski odnosi gurnuli su industriju na brisani prostor nezadrživih destruktivnih faktora. Vanjska tržišta izbrisala je doktrina šoka neoliberalnog kapitalizma, jugoslavensko su raznijele bombe, a obnovu osujetili privatizacijski tsunami i stabilizacijska mantra neoliberalizma. Likvidirali su je stečajevima. Industrijska se proizvodnja u odnosu između 1990. godine i 1995. godine skoro prepolovila, pad je iznosio 44 posto. Novčani iznos industrijske proizvodnje u 1990. godini iznosio je blizu u 9 milijardi dolara, a u 1995. godini 5 milijardi dolara. Razina industrijske proizvodnje blago će se popraviti do kraja desetljeća, ali do danas neće dostići predratnu razinu, te se trenutno kreće na razini oko 75 posto one iz 1990. godine. Pad proizvodnje rezultirao 307

je dakako gubitkom radnih mjesta koja u industriji kontinuirano padaju do kraja desetljeća. Industrija je 1988. godine zapošljavala 581 tisuću ljudi, a do 2000 godine broj je dvostruko niži. Privatizacijom su najteže bile pogođene metalska industrija (tri četvrtine izgubljenih radnih mjesta od 66 tisuća 1990. godine), proizvodnja strojeva (blizu tri četvrtine izgubljenih radnih mjesta od 73 tisuće 1990. godine) i tekstilna industrija (dvije trećine izgubljenih radnih mjesta od 89 tisuća 1990. godine). Znatan gubitak mjesta bio je i u proizvodnji hrane i pića jer nestaju veliki agrokombinati (poljoprivredno-industrijski kombinati, tj. PIK-ovi) koji su razvijali poljoprivrednu proizvodnju i integrirali mala seoska gospodarstva u kooperantski odnos. Radna mjesta ubrzano su nestajala i u kemijskoj industriji i elektroindustriji. Izgubljena mjesta u industriji nadomještao je ubrzani rast uslužnog sektora podređen uvoznoj strukturi. Slijedilo je otvaranje trgovina, ugostiteljskih objekata, revitalizacija turizma nakon 1995. Sve negativne posljedice desetogodišnjeg sistemskog razaranja hrvatske privrede u konačnici su se slijevale u proračun. Iz današnje perspektive zanimljivo je detaljnije analizirati metode njegovog punjenja. U tablici možemo uočiti da država nakon 1992, godine nije imala izrazitiji deficit proračuna, štoviše u 1994. i 1998. godini ostvarivala je suficite, što dovoljno govori o poreznoj presiji. Proračun se financirao iz nekoliko izvora: rastom postojećih i uvođenjem novih poreza, neporeznim prihodima i vanjskim zaduženjem. Ipak, u kontekstu financiranja proračuna najinteresantnija je metoda tzv. premošćivanja likvidnosti putem zaduživanja kod Hrvatske narodne banke. Naglasak je bio isključivo na prvim dvjema metodama, a treća je postojala više kao slamka spasa, ali krajem devedesetih više nego potrebna.45 Naime, stari Zakon o Narodnoj banci Hrvatske omogućavao je državi zaduživanje do 5 posto proračuna direktno kod centralne banke. Krajem devedesetih proračun se kretao oko 50 milijardi kuna (oko 13 milijardi DEM), što je značilo dopušteno zaduživanje do 2,5 milijarde kuna.

45. U julu 1999. godine ministar financija Borislav Škegro zadužio je državu za 2,6 milijardi kuna (oko 670 milijardi DEM) kod Dresdner banke. Bio je to svojevrsni predujam za predstojeću privatizaciju Hrvatskih telekomunikacija u vlasništvo Deutsche Telekomu.

308

Temeljni ekonomski pokazatelji za hrvatsku privredu u razdoblju 1990-2000. Godina BDP, tekuće cijene u mlrd. USD Stope rasta BDP-a, stalne cijene Ukupan broj zaposlenih u tisuć.1 Ukupan broj nezaposlenih u tisuć. Indeksi fizičkog obujma ind proiz. Indeksi broja zaposlenih u industr.

1990

1991

1992

1993

1994

1995

1996

1997

1998

1999

2000

24,8

18,2

10,2

10,9

14,6

18,8

19,8

20,1

21,6

19,9

18,4

-21,1

-11,7

-8

5,9

6,8

5,9

6,8

2,5

-0,9

2,9

1.568 1.432 1.281 1.238 1.211 1.196 1.195 1.187 1.272 1.364 1.341 161

254

267

251

243

240

261

278

288

322

358

100

Izvoz u mlrd USD

3,3

4,6

3,9

4,3

4,6

4,5

4,2

4,5

4,3

4,4

Uvoz u mlrd USD

5,2

3,8

4,5

4,7

5,2

7,5

7,8

9,1

8,4

7,8

7,9

77,5

103

83,7

81,5

61,7

57,9

45,8

54,2

55,2

55,7

2,7

2,6

3,8

5,3

7,5

9,7

-4,8

-4

-0,8

1,8

-0,7

-0,4

-1,2

0,5

-2,2

-5

Pokrivenost uvoza izvozom % Inozemni dug u mlrd USD Deficit proračuna, u % BDP-a

1. Broj zaposlenih od 1991. godine uključuje vlasnike koji samostalno obavljaju obrt i djelatnost slobodnih profesija, a od 1998. godine uključeni su zaposleni u policiji i obrani (oko 75 tisuća osoba) i od 1999. godine aktivni osiguranici individualni poljoprivrednici (100 986). Izvor: Državni zavod za statistiku

Zaduživanje je bilo definirano kao premošćivanje likvidnosti. Budući da su prihodi proračuna u prvim mjesecima godine niži, država je kreditima od centralne banke nastojala podmiriti rashode. Do kraja godine država je trebala vratiti kredite centralnoj banci jer je financiranje dodatne državne potrošnje zabranjeno, što je značilo da u nastavku godine kada se proračun obilnije puni država mora vraćati posuđeni novac. Teška pozicija privrede na kraju desetljeća rezultirala je tijekom prvih mjeseci 1999. zaduživanjem kod centralne banke u iznosu od 1,5 milijardi kuna za pokrivanje tekućih troškova. U nastavku godine traženo je još 300 milijuna, ali Savjet Narodne banke odbio je zahtjev zbog straha od narušavanja monetarne stabilnosti. Ovi krediti dolazili su uz kamatu od 8 posto godišnje, što je bilo jeftinije zaduživanje nego na tržištu novca gdje se kamata kretala između 13 do 16 posto.46 U kojoj

46. Intervju s guvernerom Hrvatske narodne banke Markom Škrebom, razgovarao Dražen Rajković, Globus, br. 450, 23. jula 1999.

309

mjeri je država doista vraćala te kredite, a ne, recimo, kroz političku moć pritisnula guvernera da samo formalno izravna bilancu, pitanje je koje otvara danas tabu temu – izravno i beskamatno financiranje države za pokrivanje rashoda tiskanjem novca. Pritom ovdje postoji jedan krajnje paradoksalni moment. Država na zaduživanje u svrhu premošćivanja likvidnosti plaća kamatu, dakle, država plaća kamatu na vlastiti novac. Ali na depozite koje po zakonu drži u Hrvatskoj narodnoj banci nije dobivala nikakvu kamatu. Poznajemo li sadržaj neoliberalne politike koja je Stabilizacijskim programom iz 1993. postala službena ideologija mlade države, ovakvi paradoksi ne bi nas trebali previše začuditi, ali nužno nameću kompleksno klupko pitanja ulaska novca u privredni sustav i njegove cirkulacije. Vratimo se na slučaj sanacije bankrotiranih banaka tijekom 1998. i 1999. godine. Vlast se mogla odreći njihove sanacije i umjesto toga direktno preko centralne banke beskamatno financirati obnovu poduzeća, dakle ne rashode proračuna, nego proizvodnju privrednih jedinica. Skandal ovakve odluke, u kontekstu strogih pravila neoliberalne monetarističke stabilizacije, izazvao bi sablazan bankarskih krugova i konstituirao direktan napad na njih. Upravo se zbog mogućnosti ovakvog smjera monetarne politike, centralne banke strogo izuzimaju od političke kontrole, uspostavlja se njihova „neovisnost”, zabranjuje se kreditiranje države i dopušta jedino kreditiranje poslovnih banaka. Paralelno se uvijek širi potencijalni strah od inflacije, čak i onda kada privreda prolazi kroz duboku depresiju i deflaciju, te kada bi se direktnom novčanom politikom centralne banke mogla oživiti ekonomija bez inflacije. Novi Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci donesen 2001. godine onemogućio je ovaj minimalni doprinos monetarne politike preko premošćivanja likvidnosti. Tim zakonom državi je zabranjeno svako zaduživanje kod centralne banke, a budući da rashode nije mogla premošćivati putem takvih kredita, onda je premošćivala zaduživanjem kod poslovnih domaćih banaka i onih u inozemstvu, što je zapravo isto jer su u međuvremenu prodane u inozemno vlasništvo. Na mjestu narodne banke koja pomaže u nevolji našle su se poslovne banke koje koloniziraju za kamatu. U slučaju prijeke potrebe, država će sigurno poreznim novcem restaurirati njihove bilance (tzv. bailout), a proizvodne pogone još više nagaziti, ako ih dotada još uopće i bude. Katastrofalni socijalni i ekonomski epilog desetogodišnje HDZ-ove vlasti završio je simbolično u decembru 1999. godine smrću predsjednik Franje Tuđmana. Tri tjedna kasnije, 3. januara, uvjerljivom izbornom pobjedom koalicije stranaka pod ravnanjem Socijal-demokratske partije (SDP) slijedio je nastavak tranzicijskog procesa. Pompozne predizborne najave o otvaranju 200 tisuća novih radnih mjesta i kažnjavanju svih zločina u privatizaciji, 310

samo su bila zavodljiva zvučna pista polijetanja novog narativa o europskom snu. Dolaskom nove vlasti, proces neoliberalnog kapitalizma skinuo je sa sebe rigidno nacionalističko odijelo i zaogrnuo se promocijom različitih životnih stilova, malog poduzetništva i korporativne kulture uspjeha. Glavno sredstvo tog uklapanja u zapadnu kulturu postao je – kredit. Njegova je dostupnost za nenamjensku potrošnju, kupnju stana, auta ili otvaranje malog obrta postala motor razvoja sljedećih deset godina, sa nizom skrivenih mina koje su aktivirane izbijanjem financijske krize, otkrivajući fragilnost tako izgrađene ekonomske strukture. U konačnici, promjenom vlasti 2000. godine, sve se promijenilo na površini samo da bi dubinski ostalo isto, s velikom pričom o „europskim” vrijednostima u centru. Nakon tobožnje jezovite jugoslavenske tamnice i iznevjerenih domoljubnih ideala, europsko jedinstvo i potrošački krediti postali dobrodošli plivadon umirenja, varljiva naznaka civilizacijskog i kulturnog progresa. „I tad među tim leševima započinje autentična drama hrvatskog čovjeka, kao drama vječnog iščekivanja Fortinbrasa - neke sile izvan njega samoga koja će umjesto njega razriješiti njegov problem.”47

Literatura: Ako nam vlada ne da povišicu vlakovi staju 23. jula, Večernji list, 13. jula 1998. Buden, Boris, Barikade, Zagreb, 1996 Čurković, Stipe, ‘Tranzicija i solidarnost’, Zarez,br. 266, 1. oktobra 2009. Djetelić, Koraljka, ‘Dajte nam plin ili ćemo u neugodne akcije’, Jutarnji list, 5. marta 2005. Družić, Gordan, Hrvatska obratnica, Zagreb, 2004. Družić, Ivo, ‘Tržišno restrukturiranje i privatizacija hrvatskog gospodarstva’, u: Ivo Družić, ur, Hrvatski gospodarski razvoj, Zagreb, 2003. Franičević, Vojmir, ‘Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj’, Politička misao, 39 (1), 2002, 3-34. Grdešića, Marko, ‘Tranzicija, sindikati i političke elite u Sloveniji i Hrvatskoj’, Politička misao, 43 (4), 2006, 121-141 Grdešić, Marko, ‘Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj’, Revija za sociologiju, 38 (1-2), 2007, 55-67 47. Boris Buden, Barikade, 1996.

311

Harmonija hrvatskih stališa, Tjednik, br. 52, 20. februara 1998. Horvat, Branko, Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo, Zagreb, 2002. Intervju Dragutin Lesar, razgovarao Mladen Maloča, Tjednik, br. 50, 6. februara 1998. Intervju s guvernerom Hrvatske narodne banke Markom Škrebom, razgovarao Dražen Rajković, Globus, br. 450, 23. jula 1999. Intervju Mario Iveković i Tomislav Kiš, razgovarali Iva Ivšić, Nikolina Rajković i Igor Livada, Zarez, br. 343, 11. oktobra 2012. Intervju s radnicom Kamenskog koja je htjela ostati anonimna, razgovarala Jelena Miloš, Otvoreni Muzil, br. 6. augusta 2012. Marx, Karl, Das Kapital, vol I, Hamburg, 1867, dostupno na: [http://www. marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/index.htm] Mencinger, Jože ‘Uneasy Symbiosis of a Market Economy and Democratic Centralism: Emergence and Disappearance of Market Socialism and Yugoslavia’, u: Vojmir Franičević i Milica Uvalić, eds, Equlity, Participation, Transition: Essays in Honour of Branko Horvat, London, 2000, 118-144 Nesporova, A., 2002. ‘Unemployment in transition economies’, Economic Survey of Europe, 2/2002, 75-92. Novaca za nastavnike ima, ali vlada ga ne da mimo kolektivnog ugovora, Večernji list, 20. jula, 1998. Modrić, Sanja, ‘Slučaj Krivokuća’, Feral Tribune, br.450, 2. maja 1994. Petričić, Darko, Kriminal u Hrvatskoj pretvorbi, Zagreb, 2000. Slobodnifilozofski.com, brošura Radnici i radnička prava, Kako je stožer obranio Petrokemiju, Zagreb, 2010, dostupno na: [http://www.slobodnifilozofski.com/2010/01/transkript-predavanja-zeljko-klaus-kako.html]. Sirotković, Jakov, Hrvatsko gospodarstvo, Zagreb, 1996. U štrajku između 60 i 90 posto škola, Večernji list, 13. jula, 1998. Woodward, Susan, Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War, Washington, DC, 1995. Županov, Josip, Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb, 2002.

312

Jovica Lončar

Okvir za analizu hrvatskog sindikalizma Naša zemlja si ne može do beskonačnosti priuštiti najskuplje troškove za radnu snagu, najkraći broj radnih sati na godinu, najviše oporezivanje poduzeća i iznimno visoke cijene za energiju i zaštitu okoliša. – Tyl Necker, predsjednik Udruženja njemačke industrije, 1991. Povijesna uloga socijaldemokratskih stranaka postala je pridonošenje politici klasnog kompromisa. – Asbjorn Wahl, norveški sindikalist

1. Uvod Hrvatski radnički pokret ne stoji najbolje. Nezaposlenost je probila granicu od 20%, među mladima smo se s preko 35% smjestili između Španjolske i Grčke na visokom drugom mjestu, broj onih koji rade, a ne primaju plaću se procjenjuje na 100 000, ne uplaćuju se doprinosi i ne vidi se skorog poboljšanja. Navedimo kao tužni primjer da su Zagreb, Rijeka i Sisak, predratni centri metalne industrije, u navedenoj grani kroz 90-e izgubili preko 80 000 radnih mjesta. Zatvoreni su Prvomajska, Jedinstvo, Torpedo, Željezara itd. Stanje sindikalne scene u Hrvatskoj se obično pokušava objasniti velikom fragmentacijom (5 centrala i preko 500 registriranih sindikata), malim brojem sindikalno organiziranih radnika (koji iznosi 35% što i nije tako malo usporedimo li s, primjerice, Francuskom gdje je 8%1), osobnim sukobima lidera, nepovjerenjem radnika u sindikate, izostankom strategije djelovanja, korupcijom, nesposobnošću rukovodećih oligarhija itd. U javnosti je uglavnom prihvaćeno da su navedeni problemi hrvatska posebnost

1. Bagić, Dragan (2010): Industrijski odnosi u Hrvatskoj: društvena integracija ili tržišni sukob. Tim press, Zagreb.

i da bi stvari bile puno bolje kad bismo uspjeli primijeniti ustaljene zapadne obrasce sindikalnog djelovanja (socijalni dijalog, kolektivno pregovaranje itd.). Želio bih ponuditi malo drukčije viđenje. Naime, smatram da su ideologija, politika, strategija i praksa zapadnoevropskih sindikata u periodu kapitalističke konsolidacije nakon 1945. zadali okvir za tranzicijske zemlje pa tako i za Hrvatsku. Bez da shvatimo taj okvir, ne možemo se maknuti s površine (fragmentacija, korupcija, pasivnost, partikularni interesi itd.) i zahvatiti te pronaći rješenje za bitna pitanja (funkcioniranje sindikata, kršenje radničkih prava, deindustrijalizacija itd.). Utjecaj je bio direktan – kroz edukaciju koju su u tranzicijskim zemljama zapadnoevropski sindikati provodili, ili indirektan – kroz dominantni model djelovanja od kojeg je u zemljama periferije, pogotovo uzme li se u obzir nepostojanje tradicije pravog sindikalnog djelovanja u vrijeme realnog socijalizma, bilo teško odstupiti. Prema tome, da bismo razumjeli zašto su hrvatski sindikati danas takvi kakvi jesu, nužno je sagledati osnovne karakteristike djelovanja evropskog radničkog pokreta. Norveški sindikalist i teoretičar radničkog pokreta Asbjorn Wahl će detektirati dva osnovna problema ili zablude evropskog radničkog pokreta u: a) ideologiji socijalnog partnerstva i b) nacionalnoj orijentaciji sindikata.2 Tome svakako treba pribrojati i c) ekonomsku orijentaciju sindikata koju u svojoj analizi sindikalizma ističe britanska socijalistica Hilary Wainwright.3

2. Ideologija socijalnog partnerstva Socijalni ugovor, tj. klasni kompromis doveo je do porasta plaća i poboljšanja radnih uvjeta, ali ono što se često previđa jesu ustupci koje je radnički pokret u toj trgovini morao učiniti. Tri su osnovna ustupka: a) priznavanje kapitalističke organizacije proizvodnje, b) priznavanje kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i c) priznavanje prava kapitalista da vode radni proces. U krajnjoj konzekvenci navedeni „kompromis” doveo je do deradikalizacije i depolitizacije radničkog pokreta te stvaranja birokratiziranih sindikalnih oligarhija. Važno je naglasiti da socijalni ugovor nije rezultat dobrohotnosti ili porasta svijesti kapitalista, nego realnih historijskih uvjeta: a) snage predratnog radničkog pokreta, b) postojanja izazova istočnog bloka i c) ekonomske stabilnosti zasnovane na privrednom rastu. Kako je koja od te tri komponente nestajala tako se mijenjao i odnos vladajućih prema državi blagostanja. 2. http://www.slobodnifilozofski.com/2011/05/asbjrn-wahl-europsko-radnistvo. html 3. http://www.slobodnifilozofski.com/2001/11/hilary-wainwright-novi-sindikalizam-u.html

Tragedija sindikalnog odgovora leži u tvrdoglavom zastupanju politike društvenog ugovora i strategije socijalnog dijaloga u vrijeme kada niti jedna pretpostavka povijesnog nastanka socijalnog ugovora više nije postojala. Odsutnost kapaciteta ili volje da se situacija analizira kako bi se objasnilo genezu i uvjete opstojnosti politike klasnog kompromisa te detektiralo postojeće stanje doveli su radnički pokret do forsiranja zastarjele i neefikasne strategije. Takva orijentacija značila je progresivno smanjivanje ranije izborenih prava: demontažu države blagostanja, privatizaciju javnih dobara, stagnaciju ili smanjivanje plaća, porast prekarnog rada itd. Kako se nesposobnost evropskog radničkog pokreta da procijeni situaciju i adekvatno odgovori na napade odrazila na Hrvatsku? Evropski sindikati su svojim istočnoevropskim kolegama kao svoju glavnu tekovinu prenijeli politiku socijalnog partnerstva i strategiju socijalnog dijaloga. Već sam naveo koje su tri osnovne pretpostavke za funkcioniranje takvog korporativnog modela. Našim sindikatima, u uvjetima agresivne otimačine društvene imovine, takvi savjeti nisu mogli biti ni od kakve pomoći. Ono što im je trebalo, a nisu dobili jer im to evropski radnički pokret nije mogao dati, su politizacija i radikalizacija, odnosno znanje i savjeti vezani uz mobilizaciju moći naroda i radničke klase. Naš radnički pokret, na žalost, nije znao graditi na pozitivnim primjerima iz vlastite tradicije kao što su primjerice štrajk labinskih rudara 1987. ili štrajk strojovođa 1989. Na pravi otpor privatizacijskoj pljački trebalo je čekati 1998. i radnike kutinske Petrokemije koja je do današnjeg dana ostala najsvjetlija točka otpora hrvatske radničke klase.

3. Ekonomska orijentacija Radničkom pokretu je tradicionalno bila svojstvena podjela na industrijska pitanja koja su u domeni sindikata i politička pitanja u djelokrugu stranaka ljevice – primjerice britanska Laburistička partija je osnovana kao političko krilo radničkog pokreta što se danas vidi jedino po činjenici da preko 90% budžeta stranke dolazi od sindikata. To je značilo da se sindikati bave plaćama i radnim uvjetima, ali ne i problemima izvan radnog mjesta: zajednicom odnosno političkim pitanjima. Navedena orijentacija je dovela do fragmentacije radničke klase, usmjerenosti isključivo na vlastite probleme, slabljenja utjecaja sindikata u zajednici i smanjenog mobilizacijskog potencijala u kritičnim situacijama. Koncentracija na ekonomska pitanja omogućila je sindikalnoj vrhušci bolju kontrolu baze koja je nužna kako bi se ostvarili stabilniji uvjeti za socijalni dijalog. Ne treba naročito isticati da u takvoj konstelaciji utjecaj radnika slabi, ljudi gube povjerenje u sindikate, smanjuje se članstvo.

U trenutku kada vladajući odustaju od klasnog kompromisa, ekonomska orijentacija sindikata se pokazuje naročito pogubnom jer sindikati ne uspijevaju mobilizirati i kreirati pritisak, nego pribjegavaju trgovini pravima i legalnom formalizmu čiji je doseg postupna demontaža socijalne države. Političke interese nema tko zastupati budući su socijaldemokrati uglavnom prihvatili neoliberalni program, a stranke nominalno ljevije od njih su ili marginalizirane ili su u rasapu nakon kraha istočnog bloka. Wahl navodi četiri minimalna uvjeta4 koja određuju lijevu stranku i od kojih se ne bi smjelo odstupiti u slučaju ulaska u koalicijsku vladu: a) protivljenje privatizaciji, b) socijalistička strategija, c) podrška izvanparlamentarnim pokretima i d) rješavanje problema običnih ljudi. Danas je teško pronaći stranku koja bi zadovoljila jedan, a kamoli sva četiri uvjeta. To onda znači da su radnici ostali bez svog političkog krila. Izostanak adekvatne analize i poimanja situacije uvjetovalo je da niti sindikati nisu preuzeli obvezu ako ne političkog djelovanja, onda barem politizacije članstva. Oni su, naprotiv, čuvanjem svoje uloge u kolektivnom pregovaranju i industrijskom djelovanju rezali granu na kojoj sjede, tj. vlastitu bazu. Pravo je pitanje mogu li se sindikati uopće politizirati, na koji način bi se to moglo učiniti i koja bi bila njihova uloga u problematiziranju širih društvenih pitanja. Hilary Wainwright će opisujući borbe za očuvanje javnog dobra u Južnoj Americi (voda u Urugvaju i Brazilu) i Evropi (javne službe u Engleskoj i Norveškoj) istaknuti važnu ulogu koju su u njima imali sindikati koji su navedenim narodnim pokretima potpomogli znanjem, praktičnim djelovanjem, stručnim istraživanjem i javnom artikulacijom antiprivatizacijskih stavova. Wainwright detektira tri ključne odrednice sindikata koji su u tim borbama sudjelovali: a) povijest autonomnog političkog djelovanja, b) politizacija statusa radnika i građanina, c) povezivanje radnog mjesta i lokalne zajednice. Sindikate koji udovoljavaju navedenim kriterijima autorica vidi kao sindikate budućnosti, tj. to je smjer u kojem radnički pokret treba ići.

4. Nacionalna orijentacija Većina dobitaka ostvarenih klasnim kompromisom postigla se u okviru nacionalne države. Međunarodna radnička solidarnost izgubila je na značenju u mjeri da se može govoriti o slomu internacionalizma. U trenutku kada je krenula ofenziva na stečena socijalna prava, radnički pokret nije imao niti

4. http://www.slobodnifilozofski.com/2012/01/asbjorn-wahl-imati-vlast-ali-nemati-moc.html

znanja niti snage za odgovor na međunarodnoj razini, nego se orijentirao na trgovinu pravima na nacionalnoj. Takav tip trgovine, poznat kao trgovinski ili konkurentni sindikalizam, je podrazumijevao podršku domaćim kapitalistima kako bi bili konkurentniji na međunarodnom tržištu i najviše je pogodio proizvodnu industriju u kojoj je kompeticija na međunarodnom tržištu najžešća. Tamo su radnička prava najviše srezana, a profiti su se najviše povećali. Može se reći da je jačanje neoliberalne ideologije u ekonomiji postavilo pred sindikalni pokret četiri temeljna izazova5: a) restrukturiranje tvornica, b) potkopavanje kolektivnog pregovaranja, c) fleksibilnost radnog mjesta i d) internacionalizacija kapitala. Svaki od navedenih izazova generirao je probleme na koje nacionalno orijentirani sindikati, kako je daljnji razvoj pokazao, nisu mogli odgovoriti. Restrukturiranjem tvornica dolazi do seobe pogona u zemlje trećeg svijeta i izmjene strukture radničke klase: raste broj zaposlenih u uslužnom sektoru, povećava se broj jeftinih migrantskih i povremenih radnika itd. Država odustaje od politike pune zaposlenosti i prihvaća neoliberalnu politiku fleksibilnosti. Sindikati pristaju na trgovinski sindikalizam, tj. odustaju od stečenih prava kako bi se povećala konkurentnost firme i nacionalne ekonomije na međunarodnom tržištu. Kompleks navedenih izazova generirao je dva temeljna problema za međunarodnu radničku klasu: a) rast profitabilnosti u visokorazvijenim zemljama je značio dodatni pritisak na proizvodne grane u zemljama periferije, b) nepostojanje svijesti o nužnosti solidarnosti na međunarodnoj razini dovelo je do iskorištavanja radnika u zemljama periferije kad su se brojni pogoni iz Zapadne Evrope preselili u potrazi za jeftinom radnom snagom. Međunarodni radnički pokret kao rješenje nije vidio politizaciju i radikalizaciju, nego legalni formalizam izražen kroz minimalne standarde rada unutar WTO-a te provođenje strategije socijalnog dijaloga na međunarodnoj razini. U tranzicijskim zemljama još uvijek je prisutna zabluda, koja se naročito potencira u procesu pristupanja evropskim integracijama, da će se ulaskom u EU radnička prava popraviti ili u najgorem slučaju da će biti lakše organizirati otpor napadima kapitala. Unija nudi okvir za kapitalističku ofenzivu, ali opisani historijski razvoj sindikata još nije pronašao adekvatan oblik internacionalnog odgovora. Radnička prava u Evropskoj uniji su u neprekidnom

5 . ht t p : / / w w w. s l o b o d n i f i l o z of s k i . c om / 2 0 1 1 / 0 9 / g - a l b o - s - g i n d i n l-panitch-mrtva-tocka.html

padu od 1990-ih do danas pa je stoga poprilično nerealno očekivati zaštitu socijalnih prava u takvom kontekstu.

5. Što činiti? Podrška javnosti, politizacija i militantna akcija Za početak je nužno izvršiti analizu povijesnog razvoja, prepoznati krive poteze i biti u stanju izvući pouke koje će se pretočiti u smislenu strategiju djelovanja. Hurley i Gindin će izdvojiti četiri osnovna problema6 radničkog pokreta, odnosno sindikalizma kao njegova najorganiziranijeg dijela: a) birokratizacija, b) manjak demokracije, c) manjak klasne solidarnosti i d) izostanak strategije odgovora. Albo, Gindin i Panitch smatraju da je kampanja protiv ustupaka poslodavcima prvi korak ka radikalizaciji. Paralelno s tim nužno je graditi mobilne jedinice militantnih sindikalaca koji bi bili u stanju doprijeti do neorganiziranih sektora. Nužno je prevladati sukob na liniji javni sektor s jedne strane, privatni i realni s druge. Broj sindikalno organiziranih u privatnom sektoru u rijetko kojoj zemlji prelazi 20%, a ponegdje je kao u SAD-u na svega 7%. Organizirana akcija kapitala i države izražena kroz politiku štednje i rezanje socijalne države svu je žestinu usmjerila ka javnom sektoru iz jednostavnog razloga što su sindikati u realnom sektoru pometeni još 90-ih. Od ključnog je značaja shvatiti da u današnjem odnosu snaga odgovor može krenuti jedino od sindikata javnog sektora jer oni još uvijek raspolažu materijalno-organizacijskim resursima potrebnim za borbu. Presudno je definirati okvir borbe: to je bez ikakve sumnje razotkrivanje politike štednje kao eufemizma za privatizaciju javnih dobara i socijalnih usluga. Privatizaciji se treba suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima što znači pomicanje fokusa s kolektivnog pregovaranja prema stjecanju podrške javnosti i uličnoj akciji. Budući napad dolazi direktno od države, borba koja se ograniči isključivo na radno mjesto, sektor ili sindikat nema šanse za uspjeh. Političko lobiranje kroz izbornu podršku političkim strankama teško može pomoći budući stranke niti propituju društvene procese niti postavljaju ključna pitanja. Samo sindikat koji će biti u stanju stvarati široke saveze, pridobiti javnost novim metodama djelovanja i biti dovoljno militantan na ulici ima šanse za uspjeh. Krajnje je vrijeme da sindikati javnog sektora povedu bitku u kojoj će iskazati solidarnost s onima koji su najteže pogođeni, dakle siromašnim, nezaposlenim, prekarnim, migrantskim radnicima, radnicima u privatnom sektoru itd. 6. http://www.socialistproject.ca/bullet/516.php

Kapital već duže vrijeme nema interesa za održanjem klasnog kompromisa i što se to prije shvati, to će se prije biti u stanju odbaciti jalove, preživljene metode i razviti nove modele otpora pa zašto ne i napada. Da bi se na navedene izazove moglo odgovoriti, nužna je svijest o okolnostima u kojima se nalazimo i hitnosti snažnog protuudara. Sindikat budućnosti mora biti politički osviješten, širiti djelovanje izvan radnog mjesta, razvijati modele za borbu protiv privatizacije, graditi saveze s organizacijama građana, demokratizirati vlastite strukture što uključuje politizaciju vlastitog članstva i demokratizaciju znanja. Dakle sve ono što su mainstream sindikati odlučno izbjegavali.

6. Na kraju: Hrvatska U hrvatskim okolnostima moramo konačno shvatiti da je okvir za razumijevanje naših problema zadan historijskim razvojem zapadnoevropskog radničkog pokreta. Tek kad nam taj okvir kao i problemi koji iz njega proizlaze postane jasan, bit ćemo u stanju zahvatiti prave probleme koji su kao i uvijek na sistemskoj razini. Da sumiram: za razumijevanje naše situacije nužno je shvatiti nastanak i učinke politike klasnog kompromisa izražene kroz tri osnovna ustupka: a) priznavanje kapitalističke organizacije proizvodnje, b) priznavanje kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i c) priznavanje prava kapitalista da vode radni proces, i tri temeljne zablude: a) ideologija socijalnog partnerstva, b) nacionalna orijentaciji sindikata i c) ekonomska orijentacija sindikata. Jednom kad se navedeni procesi osvijeste, može se pristupiti kreiranju strategije otpora koja će se temeljiti na pozitivnim iskustvima novog sindikalizma: otporu privatizaciji, izgradnji klasne svijesti i mobilizaciji moći. Vrijeme je da se zauzme napadačka pozicija.

Ivan Pavićević

Protesti u Crnoj Gori Crna Gora se, kao i ostale zemlje u regionu, suočava sa velikim problemima: porastom nezaposlenosti, smanjenjem prihoda, nepravilnom i destruktivnom privatizacijom, propadanjem preduzeća i ogromnim uplivom stranog kapitala. Pri tom, i njene hronične boljke – korupcija, kriminal i siva ekonomija – beleže pogoršanje u poslednjim decenijama, dok je državni dug porastao na 1.7 milijardi evra. Alarmantni su i podaci o rasprodaji državnih preduzeća: krajem 2005, na primer, država je prodala dve trećine akcija KAP-a (Kombinata aluminijuma Podgorica) ruskom oligarhu Olegu Deripaski – čiji je menadžment prikazivao umanjenu dobit, da bi izbegao plaćanje dugova – da bi crnogorska Vlada u međuvremenu ponovo preuzela skoro 30% akcija, skupa sa nagomilanim dugovima: što je, sve skupa, bilo krajnje neisplativo, naročito crnogorskim poreskim obveznicima. Mahinacije oko Železare Nikšić već su dobro poznate, a sledeća na spisku za privatizaciju je Luka Bar, koja trenutno posluje samo trećinom svojih kapaciteta; dok je, što se turističkih potencijala tiče, po oceni lokalnih eksperata, oko 80% do sad prodatih nekretnina u Budvi – što čini 20% državne teritorije – već prešlo u ruke ruskih investitora. Takva situacija, naravno, podstakla je talase javnih i radničkih protesta, u opsegu od pojedinačnih štrajkova do masovnih demonstracija, sa zahtevima koji se kreću od smanjenja poreza i povećanja plata, do očuvanja radnih mesta, zaštite radničkih prava i kontrole poštovanja ugovora o privatizaciji. Adekvatnu prezentaciju tih zahteva, kao i efikasnu organizaciju radnika, međutim, otežavaju birokratizovani i nefunkcionalni sindikati – čija nedelotvornost je trebalo da bude prevaziđena osnivanjem Unije slobodnih sindikata Crne Gore – kao i potpuno neprimereni Zakon o radu iz 2008, koji je u celini nastao kao proizvod Vlade, Unije poslodavaca i najužeg, od radnika otuđenog rukovodstva Konfederacije sindikata Crne Gore. Ali, još bitnije pitanje koje se ovom prilikom postavlja jeste pitanje karaktera, organizacije i rukovodstva samih protesta – a to se pogotovo odnosi na poslednji najveći protest u Podgorici 18. marta 2012. Tada je, naime, masa radnika, studenata i drugih građana iz većeg broja gradova i opština u Crnoj Gori izašla na ulice da bi podigla svoj glas protiv korupcije i zahtevala reviziju kontroverznih privatizacija, preispitivanje masovnog bogaćenja pojedinaca u istom procesu, 321

utvrđivanje odgovornosti političara koji su to omogućili, kao i „slobodne fakultete“ i besplatno školovanje. Problem je, međutim, što je sve te nesumnjivo opravdane zahteve na dnevni red iznela jedna nevladina organizacija više nego sumnjivog kredibiliteta – MANS – iza koje, između ostalih, stoje Evropska komisija i Delegacija EU za Crnu Goru, američka, britanska, nemačka i holandska ambasada, Fond braće Rokfeler i Sorošev Institut otvorenog društva. Koji je njihov interes u crnogorskoj borbi protiv korupcije i kriminala? Po mišljenju hrvatskog novinara D. Marjanovića reč je o fenomenu „zamenjivanja korupcije stegom“ koji upravo organizacije poput MANS-a nastoje da promovišu, konstruišući lažnu alternativu „korupcija ili Evropa“ i služeći se talasom autentičnog narodnog nezadovoljstva da propagiraju „blagotvorno“ pristupanje EU i NATO paktu. Za finansijske strukture koje se na taj način predstavljaju kao „patroni“ radnika – a svi znamo da je reč o MMF-u, Svetskoj banci, Evropskoj komisiji i ostatku međunarodne finansijske elite – lokalna korupcija problem je samo utoliko što blokira interese koje one priželjkuju samo za sebe. Budućnost pod njihovim okriljem, međutim, nije nimalo svetlija: kao što primeri Grčke, Italije, pa i Hrvatske jasno pokazuju pristupanje EU podrazumeva privilegovanje interesa krupnog kapitala, mnogo temeljitiju i „neuhvatljiviju“ eksploataciju, opadanje životnog standarda i potpuno ignorisanje radničkih prava; pri čemu ti novi eksploatatori, za razliku od domaćih moćnika, ostaju uvek „iza kulisa“, i protiv njih je mnogo teže organizovati ma kakav efikasan otpor. Na protestu od 18. marta bilo je, doduše, i drugih organizacija i radničkih grupa – npr. studenata i predstavnika Sindikata Železare Nikšić – sa zahtevima koji teško da bi mogli odgovarati Soroševom Institutu i Evropskoj komisiji (besplatno školovanje upravo je jedan od njih), i nema sumnje da su i mediji odigrali značajnu ulogu u stavljanju MENS-a u prvi plan, što im je odgovaralo iz očiglednih političkih razloga: ali, u celini uzev, opšta orjentacija radničkih protesta u Crnoj Gori još uvek je pod znakom pitanja. Dovoljno je samo sa njima uporediti proteste u Srbiji: više njih, pod vođstvom Pokreta za slobodu, od početka se deklarisalo za lokalno i regionalno radničko umrežavanje, zajedničku borbu i međusobnu podršku, skupa sa decentralizacijom i većom radničkom autonomijom; interesi krupnog kapitala i svetskih finansijskih institucija, maskirani pro-evropskim sloganima, tu su od početka raskrinkani i stavljeni van diskusije (Pokret za slobodu organizovao je i proteste protiv pristupanja Srbije NATO-u 2011, i otvoreno se protivio američkoj i evropskoj spoljnoj i ekonomskoj politici); a počev od Jugoremedije, Zastave elektro i Šinvoza pa do aktuelnih državnih 322

istraga, ovi protesti urodili su i konkretnim raskidima privatizacionih ugovora: dok je poslednji, od 18. februara 2012, za svoj cilj postavio, između ostalog, utvrđivanje odgovornosti i ukidanje Agencije za privatizaciju – institucije koja je među najodgovornijima za sve nepravilnosti i korupciju u privatizaciji. Hoće li i crnogorski radnički otpor dostići taj nivo opštosti i koherencije, ostaje da se vidi.

323

324

Pismo podrške radnicima fabrike ‘’Vio.Met’’ iz Soluna koji sopstvenim snagama pokreću proizvodnju Dragi prijatelji, S velikom nadom i poverenjem pratimo vesti o vašoj borbi koja postaje prava inspiracija za sve obespravljene radnike. Želimo vam puno uspeha u vašim nastojanjima da sopstvenim snagama pokrenete proizvodnju u svojoj fabrici i da se izborite za dostojanstven život običnih ljudi. Kao i prilikom naše nedavne posete prenosimo vam najsrdačnije pozdrave i iskrenu podršku srpskih radnika koji se u svojoj zemlji bore protiv korupcije, privatizacije, pljačke preduzeća i uništavanja radnih mesta, korumpiranog pravosuđa, rasprodaje poljoprivrednog zemljišta i opšte degradacije radničkih prava. Naše borbe vođene su verom u snagu i nepobedivost ujedinjenih radnika. Naši ciljevi isti su kao i vaši. U ovom trenutku sve naše misli su sa vama, u nadi da ćemo zajedničkim snagama brzo doći do slobode, ravnopravnosti i socijalne pravde. Solidaran pozdrav, ispred Pokreta za slobodu i Koordinacionog odbora radničko-seljačkih organizacija Milenko Srećković 10. februar 2013, Beograd, Srbija

325

Ka balkanskom pokretu otpora –

o susretima sa grčkim radničkim i levičarskim pokretom

Na poziv neformalne koalicije socijalno angažovanih aktivista iz Nemačke, Austrije i Švajcarske, predstavnici Pokreta za slobodu pridružili su se, u znak solidarnosti, delegaciji podrške grčkom levičarskom pokretu i grčkim radnicima. Na sastancima u Atini i Solunu sa samoorganizovanim radnicima koji se bore za samoupravu i pokretanje proizvodnje u svojim fabrikama, sindikalistima iz levičarske koalicije Siriza, antifašističkim i anarhističkim organizacijama, razmenjivali smo iskustva i razgovarali o mogućnostima zajedničkih akcija i udruživanja snaga. Pronašli smo značajne sličnosti između naših ciljeva i strategija, koje mogu biti osnova za dalje povezivanje. U ovom tekstu govorimo o borbi radnika Vio.Met-a, fabrike iz Soluna, koja je jedna od najvažnijih inicijativa te vrste u Grčkoj.

Transparent solidarnosti sa grčkim radnicima na protestu u Atini.

326

Borba radnika Vio.Met-a u Solunu Uprava fabrike Viomihaniki Metalleytiki (Vio.Met), podružnice Filkeram-Džonsona, napustila je fabriku, i njene radnike, još u maju 2011. U odgovor na to, radnici fabrike obustavili su posao i blokirali ulaz u fabriku od septembra 2011. Fabrički sindikat je organizovao 40 radnika, od kojih su svi, do danas (godinu dana nakon zatvaranja fabrike) aktivni, smenjujući se u fabrici, kako bi osigurali da oprema ne bude pokradena ili odnesena od strane uprave. Svi radnici takođe učestvuju na Generalnim skupštinama. Predlog sindikata kako da se izađe iz ovog ćorsokaka - pošto je uprava izjavila da fabrika neće biti ponovo otvorena, usled nedostatka sredstava - jeste da fabrika pređe pod radničku kontrolu, predlog za koji je glasalo 98% radnika na Generalnoj skupštini. Konkretnije, oni traže da fabrika bude predata radnicima, i da svi članovi Uprave i radnici koji sede u upravnom odboru podnesu ostavku, bez ikakvih zahteva prema budućoj radničkoj samoupravi fabrike. Što se tiče početnog kapitala, koji je neophodan za operisanje fabrike, predlog radnika je da im Grčka organizacija za zapošljavanje radne snage unapred isplati sumu koja je za njih već predviđena nakon što ostanu bez posla. Najzad, radnici Vio.Met-a zahtevaju uvođenje pravnog statusa za zadružna preduzeća, kako bi njihova sopstvena i sve buduće inicijative bile zakonski zaštićene. U proglasu grčkog Pokreta za radničku emancipaciju i samo-organizaciju, kaže se: U borbi radnika Vio.Met-a, osim očigledne vrednosti koju vidimo u svakoj radničkoj borbi i svakom radničkom zahtevu, prepoznajemo takođe i dodatnu vrednost, koja se sastoji upravo u ovoj predloženoj samoupravi. Verujemo da je okupacija i reaktiviranje fabrika i korporacija od strane njihovih radnika jedini realni alternativni predlog pred stalno rastućom eksploatacijom radničke klase. Samoorganizacija zatvorenih fabrika jedini je predlog koji ima snagu da mobiliše radničku klasu - koja, živeći pod konstantnom pretnjom nezaposlenosti, ne može pronaći načine na koje bi joj se oduprla. Znamo da su teškoće sa kojima ćemo se suočiti u borbi za samoupravu fabrike brojne, budući da će se država i kapital tome žestoko suprotstaviti - jer bi moguća pobeda stvorila presedan i primer za sve druge borbe u zemlji. Ipak, pitanje u čijim je rukama proizvodnja postaje pitanje života i smrti za radničku klasu gurnutu na rub propasti. Iz tog razloga, radničke borbe orijentisane 327

u tom pravcu i snage koje se solidarišu sa ovim borbama moraju biti spremne na sudar sa državom i administracijom kako bi ostvarile okupaciju sredstava za proizvodnju i radničku samoupravu. Mi pozivamo svaki sindikat, organizaciju i radnika da budu solidarni sa borbom radnika Vio.Met-a i da aktivno podrže radnike, kako finansijski tako i politički. Fabrike pripadaju radnicima Već je skoro 17. mesec kako fabrika Vio.Met iz Soluna u Grčkoj ostaje zatvorena. Radnici vode jednu bitnu borbu, u teškim uslovima, neplaćeni od maja 2011. i preživljavajući s velikim teškoćama pod obustavom posla, da održe u životu vrlo dinamičnu industriju građevinskih materijala, i sačuvaju dostojanstvo i ponos radnika pred nezaposlenošću, nemaštinom i siromaštvom. Radnici Vio.Met-a bore se da otmu fabriku iz kandži kapitala i daju je u ruke radnicima! Bore se za to da mi radnici možemo živeti bez gazdi! Na njihovoj strani su stotine radnika i nezaposlenih, bilo organizovanih u kolektive ili samostalnih, koji podržavaju borbu sindikata Vio.Met politički, ekonomski i moralno, organizovanjem inicijativa, konferencija i skupova solidarnosti u mnogim gradovima širom Grčke, kao i u inostranstvu. U vreme kad je većina društva pod napadom, žrtvovana profitu i spasavanju “nacionalne ekonomije” banki i industrijalaca, primer Vio.Met-a, zasnovan na sindikatu koji funkcioniše po principima neposredne demokratije, pokreće i inspiriše sve više ljudi svakog minuta. To je zato što borba radnika za samoupravu fabrike, za potpunu radničku kontrolu nad sredstvima proizvodnje i preživljavanja, nalazi sve više pristalica u situaciji gde su kompanije koje prestaju s radom i masovna nezaposlenost svakodnevna vest u svim krajevima Grčke. To je razlog zašto borba Vio.Met-a mora postati borba svih radnika, čitavog napadnutog društva. Uloga Inicijative otvorene solidarnosti jeste da pojača borbu sindikata VIOMET-a, ojačavanjem informativne kampanje i kampanje solidarnosti, tako što će se postarati da poziv radnika dopre do svakog radnog mesta i svakog komšiluka. Zato mi organizujemo kampanje zajedno sa sindikatom od industrijske zone do centra Soluna. Krenimo putem borbe. U doba jednosmernog kapitalizma i kontinuiranog napada vlade i Trojke, koji preti da potre prava i potrebe miliona radnika i nezaposlenih, mi stupamo u moderne, pravedne društvene borbe, čineći jedan korak više ka našem - danas tako neophodnom - protivnapadu za svrgavanje kapitalizma. 328

Mi pristajemo uz glas radnika Vio.Met-a, koji uzvikuju: Vi ne možete? Mi možemo!!! Inicijativa otvorene solidarnosti za podršku borbi radnika Vio.Met-a. Okupirana grčka fabrika počinje s proizvodnjom pod kontrolom radnika Okupiraj, odupri se, proizvodi! “Ovo vidimo kao jedinu budućnost radničkih borbi” - Makis Anagnostou, predstavnik sindikata radnika Vio.Met-a Utorak 12. februar 2013. biće zvanično prvi dan proizvodnje pod radničkom kontrolom u fabrici Viomichaniki Metalleutiki (Vio.Met) u Solunu. To znači da će proizvodnja biti organizovana bez šefova i hijerarhije, i planirana na direktno demokratskim skupštinama radnika. Radničke skupštine proglasile su kraj neravnopravne podele resursa, i najavile jednake i pravedne plate, o kojima će se odlučivati kolektivno. Fabrika proizvodi građevinske

Radnici fabrike Vio.Met i predstavnici Pokreta za slobodu

329

materijale, a radnici su najavili da planiraju da se usmere ka proizvodnji robe koja nije štetna po životnu sredinu, i na način koji nije toksičan ili škodljiv. “Sa nezaposlenošću koja se penje na 30%, umorni od velikih reči, obećanja i novih poreza i neplaćeni od maja 2011, radnici Vio.Met-a odlukom generalne skupštine sindikata obznanjuju svoju rešenost da ne postanu žrtve stalne nezaposlenosti već da preuzmu fabriku u svoje ruke i njome rukovode sami. Vreme je za radničku kontrolu Vio.Met-a!” (Izjava Inicijative otvorene solidarnosti, napisana zajedno sa radnicima Vio.Met-a) Plaćanje radnika Vio.Met-a prestalo je u maju 2011, a ubrzo zatim vlasnici i rukovodioci napustili su fabriku. Posle niza skupština radnici su odlučili da će sami zajedno upravljati fabrikom. Oni od tad okupiraju i brane fabriku i mašineriju neophodnu za proizvodnju. Njihova borba pokrenula je druge radnike i zajednice širom Grčke, dobijajući ogromnu podršku. Solidarnost i podrška svih tih grupa, zajednica i pojedinaca do sad su značajno doprineli opstanku radnika i njihovih porodica. Ovo iskustvo radničke okupacije, obnove i kontrole nije novo – ni istorijski ni trenutno. Od 2001. bilo je skoro 300 argentinskih preduzeća pod demokratskom upravom radnika, od ambulanti, novina i škola, do metalurških fabrika, štamparija i hotela. Tamošnje iskustvo pokazalo je ne samo da radnici mogu sami upravljati svojim preduzećem, već da to rade i bolje. Argentinski primer proširio se čitavom Amerikom, a sad je stigao i do Evrope i SAD. U Čikagu, radnici Novih svetskih prozora započeli su proizvodnju pod radničkom kontrolom nakon godina borbe sa bivšim vlasnicima i šefovima. A danas u Grčkoj radnici opet potvrđuju da je put napred – iz nezaposlenosti i krize – radnička kontrola i direktno demokratska samouprava. “Pozivamo sve radnike, nezaposlene i one pogođene krizom da se zauzmu za radnike Vio.Met-a i podrže ih u njihovim naporima da u praksu sprovedu uverenje da radnici mogu uspeti i bez šefova! Da uzmu učešća u borbi i organizuju sopstvene borbe u svojim preduzećima, uz direktno demokratske procedure i bez birokrata.” Kao i kod svakog oporavka fabrike, pitanje inicijalnog finansiranja je centralno. Dok je solidarnost uspela da održi radnike Vio.Met-a i njihove porodice u životu, kapital potreban za nastavak proizvodnje je ogroman. Radnički sindikat raspolaže poslovnim planom koji je održiv, ali će mu trebati vremena da se realizuje. Ovi prvi meseci su presudni. Finansijska pomoć može promeniti sve. Svaki prilog je dobrodošao.

330

331

332

Struggle for the Future English summary

334

Content • • • • • • • •

Introduction: Struggle for the Future – Milenko Srećković Serbian Workers Movement – Initiative for Building Balkan Resistance – Vladimir Bogićević Strategy of consolidating and creation of Coordinating Committee of Workers Protests – Milenko Srećković Pokret za slobodu’s protest on 18th February 2013; Statement of Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations Monopolization, corruption and the end of democracy – Srećko Pulig Platforms of Pokret za slobodu having led to unification of various worker and peasant groups and organizations Land grabbing and land concentration in Europe: The case of Serbia – Milenko Srećković Letter of support to the workers of Thessaloniki factory “Viomet” who are starting production by their own forces

335

336

Milenko Srećković

Introduction

Struggle for the Future The idea of freedom is very frightening for those who have some degree of privilege and power. – Noam Chomsky

t’s no doubt unrewarding to draw the bottom line in the middle of a process that is still ongoing and whose outcome is still uncertain. Social struggles organized by Pokret za slobodu (Freedom Fight movement) in previous years, as well as by now achieved results, provide some insight in what direction these struggles might take from now on in Serbia and wider. But, it is still not known whether they will have also brought about some more significant improvement in the life of us, common people. Yet, we did all we could do; it remains only to regret that conditions were not more favorable and support greater for our efforts to be more efficient. 337

As organization created out of nothing, without any initial support in society, consisting of individuals from its extremely uninfluential and marginal section, we faced problems far exceeding our capabilities. That, however, did not prevent us, in spite of unfavorable circumstances, from engaging in the battle against much stronger opponent, and from consistently following the same orientations and goals we established in the very beginning. Today, Pokret za slobodu cooperates with the same social groups it cooperated with at its foundation, and keeps in touch with the same social strata it itself stemmed from. Police investigations, apprehensions and arrests that new authorities are presently conducting give hope that in the future economy will be better protected from all kinds of transitional criminals whose only wish is to get rich in privatization as soon as possible through money laundering, selling out of factory assets, raising mortgages and improper loans, forcing companies into bankruptcy, firing workers, etc. However, fight against corruption is still neither systematic nor systemic enough – but, such as it is, depends primarily on the good will, enthusiasm and honesty of those who are in power; therefore, it is not unreasonable to fear it will be short-lived. New authorities have almost no idea what next, no serious plan how to recover economy; solutions they offer at the moment move within the same framework as those of their predecessors: framework dictated by international economic institutions and ruling neoliberal paradigm. Their initial moves, which should aim at revitalization of our economy, are far from the awareness of the need to create sovereign, self-sustaining society: the sole entity that might remain independent of vicious circle of borrowing and of all-embracing control that rich states in that way establish over the poorer ones. Market conditions are still such that they allow criminal financial speculations dedicated to rapid enriching – development of the production in the real sector is still being systematically hindered and obstructed. Moreover, Mlađan Dinkić, responsible for groundless pushing of the development banks into bankruptcy, as well as representatives of state institutions and other parties equally responsible for corruption in privatization, instead of being charged for all the theft whose perpetrators or accomplices they were in the last decade, today sit in the new government as well. Protest of Zastava elektro’s workers was supported and followed by Pokret za slobodu from the very beginning: on that basis connections among self-organized worker groups on national and partially regional level were forged, and significant number of worker anti-corruption initiatives were gathered in joint Coordinating Committee. But the role of the Socialist 338

Party of Serbia in privatization of that company is still not cleared up enough, nor anyone answered for all the abuses; how seriously, therefore, new government took its task of fight against crime in privatization, and how indiscriminate its investigations really are – considering that SPS is its integral part – will be seen best in this case. Referring to Verica Barać, the person most deserving for data on corruption not falling into oblivion, will already be silenced till then; and the role of worker movement will then equally be to remind on her reports – on all the facts that Anti-Corruption Council collected with significant cooperation and support of exactly those groups that today still stand by Freedom Fight movement. On April 17 2012, after the demise of Verica Barać, Pokret za slobodu did, in the memory of her work, organize gathering in front of the Serbian Government, during which it delivered the book with all the reports of Anti-Corruption Council to former authorities. Workers of the numerous companies from all across Serbia have carried the banner of the movement where it was written: ”Stop looting and corruption – for free Serbia”. After national and presidential elections in May same year, when the change of government occurred, Pokret za slobodu did, on September 14, repeat the protest, under the slogan: ”Serbia – land of the free, never land of the slaves”. Main demands of the movement were same as before the elections: to restore companies destroyed by privatization, to restore production in the real sector – in order for nation to be saved from debt slavery – to revise privatizations and to allow active participation of worker groups in that revision – in order for a real control of fairness, indiscriminateness and extensiveness of that process to be ensured. In spite of the promises gave at the protest of September 14 by the Adviser to the new President Tomislav Nikolić to representatives of the movement, it still cannot be said that any of those demands has been met: revision of privatizations was reduced just to police investigations and spectacular arrests, while compensation of workers, whose most appropriate form would be restoration of ruined companies, is still, to date, nowhere to be mentioned. In this moment it is only certain that in the parliament legal amendments protecting temporary women workers from firing over pregnancy will take place, whereby one of the demands of our protests would be fulfilled. On February 18 2013 we organized the continuance of protest walks under the slogan: ”Serbia is not for sale”, while some media renamed that protest to: ”Whose is our land?” because of the banner with the same motto, carried by the members of agricultural cooperatives united in the struggle against privatization usurpation of agricultural land. Protest started again on 339

Terazije street, in front of the Privatization Agency, emphasizing primarily the demand for that institution’s responsibility for all irregularities in privatization to be determined, and, accordingly, for that Agency to be shut down. While some members of Belgrade collective “Učitelj neznalica i njegovi komiteti” have discouraged workers by saying that “protests cannot change anything” the importance of this protest was, in the best way, recognized by Croatian journalist Srećko Pulig, who gave it credit in his text Monopolization, Corruption and the End of Democracy, where the situation of all countries of former Yugoslavia was presented in detail. In previous years we have not just organized resistance to the theft, corruption and dominant political-economic paradigm, but at the same time worked on suggesting concrete solutions, adopted by consensus among numerous worker-peasant organizations and based on concrete problems and interests of the people. That is probably the reason why our engagement will be needed in the future too, despite the hope we cherished for some time that by the investigations initiated by the new government the need for organization like ours will vanish. Feverish activity, especially since 2009 and up to now, in the maelstrom of events and troubles, has occasionally caused us great damage, which only by ”acrobatic skill” and ”holding on to the air” we managed to turn into advantage – first in tactical and then in strategic sense too. In spite of all the misfortunes, we managed to save the organization and to stand at the head of certain social struggles; which culminated in already mentioned last year’s protests and negotiations at the Presidency. By rejecting all concealed ideological prejudices, which threaten with discord and internal dissension, and by ignoring false worker interests, which divert attention from real problems, we took full responsibility for our actions and freed the movement – and hopefully ourselves, as its members, too – of individualistic mentality and selfish interests: those that inevitably, by the nature of things, impose themselves with every new associate – but also leave with him as well. If in the preface to our last book Deindustrialization and Workers Resistance, out of excessive consideration for false ”sympathizers”, and due to incorrectly estimated circumstances, we left room for a fake optimism – optimism in which we, all the same, strongly wanted to believe ourselves – today it is no longer the case. Now we can openly say – in Serbia workers and peasants, and Pokret za slobodu with them, cannot rely on anyone except on their own forces. Intellectuals, in their struggles for status and privileges, are still not capable to disinterestedly support social struggles; their intellectual work boils down to reiteration of commonplaces about how do ”normal” 340

Western-European states function, and to list all harmful consequences of their propaganda and careerism one would need a separate book. Some of those intellectuals who present themselves as close to worker anti-corruption movement have interpreted the change of government from May 2012 as a great tragedy for Serbian society. However, workers who did not abstain from voting, and that applies particularly to those with whom Pokret za slobodu cooperated, came out, in overwhelming majority, against former government personified by the leader of the Democrats Boris Tadić. Such decision needs probably no explanation for anyone aware of what wasteland that government left behind itself. Why some intellectuals experienced the defeat of Boris Tadić (”our child”, as he is often described by older leftists) as a disaster, for us by now remains almost incomprehensible mystery; it cannot be explained by anything else but common agreement of certain circles that some limits to the criticism of the system and former associates cannot be crossed. But corruption and careerism are far from being limited just to privileged sections; great obstacle to organizing stronger worker and peasant resistance was presented exactly by corruption in the ranks of workers themselves. For big, wholly bureaucratic unions it is already a well-known fact: it is not hard to recognize either in their obstinate insistence on – futile in advance – dialogue with the representatives of authorities and big capital, or in their avoidance of any conflict with those same structures, responsible for the breakdown of our entire social-economic system. But among self-organized workers too it often happened that achieved agreements were broken, individual interests imposed, careerism and opportunism induced (so often that it requires a separate book too), and only the level of democracy of each worker group by itself could put an end to such obviously harmful abuses. To non-governmental organizations that since recently started to occupy themselves with ”worker rights” (among them are also those created by copying or ”appropriating” our activities) that democracy is still far from being a priority, hence they are completely indifferent to whether the workers they gather in their debate clubs really represent someone and do they have the support of worker groups, or they are here on their own and because of their selfish interests. In this book we will try to present the state of affairs from the perspective of establishing a self-sustained, sovereign society relying on its own forces and capable of overcoming any possible, external or internal crisis; almost all our activities in the last decade rested on the belief in the value and efficiency of that project. Domestic economy managed to survive the wars, economic 341

sanctions and NATO bombing in the nineties mainly because it had to some extent developed conditions to resist outside factors; it managed to remain independent of that mechanism designed primarily for the sake of preservation and improvement of the privileges of word economic elite – especially on the territory of those countries poor by Western-European standards, but rich in natural resources and labor force, located at important geo-strategic positions, etc. Nevertheless, what sanctions and bombs could not destroy, process of privatization initiated in 2001 and guided by directives of international economic institutions completely finished off; the real sector of economy lost any ability to bear the costs of a welfare state. Just take a look at the statistics on a horrific surge of death linked to privatization in Russia and countries of Eastern Europe. According to the Oxford scientists’ research, whose results were published in the magazine The Lancet in 2009, in the former communist countries a million of working-age people lost their life due to the economic shock caused by mass privatization of the nineties. Of course, the way in which global big capital exploited the weaknesses of the system in order to achieve domination over our market and economy – giving us the status of a colonial subject country – does not amnesty the faults that the same system have displayed since the end of World War II. As we have already pointed up several times, centralized government in the republics of former Yugoslavia was taken over and utilized only in order for the economic measures prescribed by the newly adopted neoliberal ideology to be imposed – with all that assault and agit-prop fervor characteristic to previous, ”communist” ideology as well. The bloodthirsty murder of Živojin Pavlović, author of The Balance of the Soviet Thermidor, is the symbol of that same fanatical single-mindedness that nowadays equally makes people in former Yugoslav republics divide into suitable and unsuitable, makes their whole future and career depend on their belonging to some camp. Consequences of living in such society that wholeheartedly encouraged doctrinairism and conformity are present in all spheres of society – let us take for example just non-governmental sector and its jezuit insistence on single-mindedness and orthodoxy: the institutions that present themselves as ”the most tolerant” do not hesitate to put any critical thinking to the knife, and sabotage every autonomous practice at the root. Since our concrete support for the activities of worker groups in the period 2007-2011 was presented in the book Deindustrialization and Workers’ Resistance (2011), in this book we will publish only write-ups, composed in cooperation with a greater number of worker groups, where the way in 342

which numerous companies are destroyed is described, and concrete solutions for their recovery are given. All write-ups are delivered to competent institutions and as many, and more, are in preparation. In them we especially strove to highlight the importance of those companies for the whole of society: primarily regarding the jobs and incomes they provided for decades – and that for a considerable number of people – and then from the perspective of establishing a sovereign, self-sustaining society. The second important problem to which we will pay our attention here – prompted by our activity on connecting local peasant organizations with the international peasant movement Via Campesina – is the process of land grabbing, which in Serbia is taking place through the privatization of agricultural enterprises, cooperatives and combines, as well as through the agreements signed in the process of association to the European Union. In this book we will also present the condition of worker resistance to deindustrialization and land grabbing in other countries in the region: primarily in former republics of SFRY, but also in other areas where the more significant initiatives took place – especially regarding the worker movement in Greece, with which we started an important cooperation last year. In one of the messages he sent to the Pokret za slobodu’s activists, when on two occasions, on our invitation, he supported worker struggles in Serbia, Noam Chomsky stressed that for the success of one social movement the most crucial is the support it has in society. As far as our organization is concerned, with the exception of trust workers and peasants have showed us, that support was almost non-existent. However, this time one must highlight the support of internet portal Kontrapunkt, of activists from abroad – like Peter Haumer and Anna Leder from Austria – of international peasant movement Via Campesina, of Nyeleni movement for food sovereignty, of international alliance against land grabbing, of Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju as well as of foundations Rosa Luxemburg and X-Y. 2012 was a tough year for Serbia – as almost every one by now – but there were things worthy of memory too: first of all overthrowing of one corrupt regime at the elections, as well as voting in favor of Palestinian request for UN membership, after another brutal action against the civilians from the Gaza Strip carried out by Israeli army. Serbian people in the north of Kosovo maintained to offer heroic non-violent resistance to American plans for this region, people of Slovenia rose massively against corruption of its financial and political elite, between Serbian and Croatian worker representatives there has been a series of meetings and exchange of information, and in Greece a series of well-conceived alternatives to capitalist order. 343

Pokret za slobodu, like every larger social movement, these years went through numerous dilemmas and survived a lot of undermining, imputations, threats and betrayals. But our vision remained clear, and occasional nuisances only helped us to consolidate our ranks and even more devotedly dedicate ourselves to the tasks that await us. If there were more significant successes in 2012, they did not lull us into a false confidence – the more so since we are completely aware how much these successes are partial – and if there were failures too, they did not reduce our enthusiasm. Whatever the outcome of our struggle be – and today it is not at all easier to predict it than in the begging – we surely won’t get out of it victorious: since our goal is precisely a society in which there would be neither winners nor losers. Milenko Srećković Serbia, March 2013

344

Vladimir Bogićević

Serbian Workers Movement – Initiative for Building Balkan Resistance It seems that years of workers struggles against corruption in privatization might finally give more important results in Serbia. Pressured by workers movement, new Serbian Government formed after the elections in May 2012, promised to conduct a thorough investigation into a number of illegal privatizations that resulted in a loss of production capacities, increase in unemployment and deprivation of workers’ rights. Should this revision become effective, it would call a halt to vicious circle of deindustrialization and impoverishment that started in 2001 with coming to power of new, neoliberal government; which, since then, has only served various foreign and local tycoons to reap profit out of privatized social property and benefit at the expense of nation’s misery. Two this year’s protests organized by 345

Pokret za slobodu - on April 17 and September 14 2012 - were intended to force the authorities to start investigations, but also to show that those investigations will be closely monitored.1 Pokret za slobodu (Freedom Fight Movement) is an organization dedicated to creating the broadest social resistance possible. It has supported various workers and peasants groups in their struggle for saving jobs and improvement of their social status in Serbia, and over the years its activities have thwarted a number of harmful privatizations and led to many privatization contracts terminations, after series of organized actions, protests, demonstrations and public discussions (the most important of which is the case of Zastava elektro from Rača near Kragujevac)2. This year, honoring the legacy of recently deceased Verica Barać, president of Serbian Anti-Corruption Council, and the person most deserving for adoption of European Parliament Resolution concerning 24 cases of contestable privatizations, Pokret za slobodu organized in front of the Government, Presidency and Agency for Privatization protests against corruption and illegalities, drawing attention to a number of companies that, despite their criminal and ruinous privatizations, still haven’t been featured in EU Resolution. For the time being, the Movement’s aim is twofold: 1) to encourage, organize and assist concrete workers and peasants struggles, especially their resistance toward damaging privatizations and land grabbing; and 2) to create and strengthen regional and national network of workers-peasants organizations, in order to establish broader Balkan resistance movement. In all countries of former Yugoslavia, as well as in neighboring Balkan states, years of civil wars established a habit of perceiving local economy as isolated phenomenon, preventing workers and peasants groups from exchanging experiences and creating larger functional entity; while ill-conceived labor unions turned workers and peasants rights into mockery, limiting its activities only to negotiations of salary raises. In those circumstances, Pokret za slobodu managed to gather a considerable number of associates, working on their struggles individually as well as joining them in protests and around shared platforms. Its first-established Coordination Committee

1. The text is written in November 2012 for Znet magazine. After that, Pokret za slobodu organized two more protests – on December 7 2012 and February 18 2013. Further development of described situation is presented later in this book (editor’s remark). 2. The struggle of the workers of that company is described in detail in previous Pokret za slobodu’s book, Deindustrialization and Workers’ Resistance (2011).

346

of Workers Protests, structured as a board uniting strike committees all around Serbia, in 2012 grew into Coordination Committee of Workers-Peasants Organizations, which by now includes an unmatched number of self-organised strike committees and workers and peasants organizations from dozens of cities and municipalities across Serbia. At the same time, as part of international delegation of solidarity, Pokret za slobodu visited workers of occupied Greek factory Viomichaniki Metalleutiki (VIOMET), exchanging experiences of worker struggles and adding new valuable links to its already established Balkan contacts. On one occasion, Jovica Lončar, a founder of Zagreb Organization for Workers’ Initiative and Democratization (OWID)3, even declared that Pokret za slobodu was a great inspiration to young activists in Croatia, encouraging, from the very beginning, their work on supporting and connecting workers struggles. Large network bypassing dysfunctional official channels was in that way preliminarily created and made capable of expansion. In previous years Pokret za slobodu has already checked this network’s efficiency by successfully breaking several privatization contracts in accordance with its clearly proclaimed goal to resist deindustrialization: which was the appropriate response to shameless machinations, fake investments, sell-outs and mortgage hikes by which local and foreign investors managed to leave thousands of workers and small shareholders without jobs and property. This year, the struggle reached a kind of heyday when authorities finally acknowledged Pokret za slobodu’s demands and Serbian President’s Counselor publicly promised to take every possible action in order to investigate 24 and more contestable privatizations so that jobs and production in those companies can be saved. Moreover, the Counselor asked Pokret za slobodu to assist in this process by providing allegedly unknown information on their owners’ violations and on histories of their downfall, as well as in mediating between workers and authorities.4 This unusual reversal followed after two protests in the Movement’s arrangement, when under its lead representatives of dozens of Serbian factories rebelled against big capital and its devastating effects. The first one, held on April 17 2012 as a tribute to late Verica Barać, pointed out that 24 contested privatizations processed in the reports of Anti-Corruption Council are just the indicator of harmfulness of the whole process of privatization and that much greater number of companies should be investigated. 3. Baza za radničku inicijativu I demokratizaciju. 4. Some of the Movement’s write-ups delivered to the Presidency, which provide those information, are published in this book too, while all of them are available on the site www.pokret.net (editor’s remark).

347

The second one, held on September 14th 2012 – when, thanks to the promise that it would fight corruption, new Government already won national elections – continued that initiative by delivering following demands to the Presidency: 1) that workers’ representatives be allowed to actively participate in state investigations of contested privatizations; 2) that production in companies damaged by irregularities in privatization be restored or preserved; 3) that list of contested privatizations be extended to a greater number of companies; and 4) that general workers’ rights (especially the right of women workers to be protected from firing during pregnancy absence)5 be improved. The result was reception at the Presidency and aforementioned promise; will it be kept it remains to be seen. In any case, Pokret za slobodu won’t be satisfied by forthcoming investigation unless, at the same time, production in damaged companies is restored and the state institutions’ responsibility for all irregularities in privatization is determined.6 It is already preparing new protests, determined to continue its struggle for better future of Serbian people, and working on new platform for overall radical reform, ready to advance from solving individual problems to demanding more systemic changes. The same year, joining international alliance against land grabbing launched by international peasants movement La Via Campesina, Pokret za slobodu held the conference “Toward Workers-Peasants Movement”, where various groups of agricultural workers discussed problems brought about by privatization, land grabbing, market monopolization, threats of agribusiness corporations, but also the possibilities of restoring cooperatives, and the struggle for food sovereignty. At the meeting also spoke Genevieve Savigny, the representative of the European Coordination of Via Campesina, which was an opportunity for Serbian peasants to connect with one of the most progressive international movements, exchanging strategies and experiences, and laying the foundation for a future cooperation. Phenomenon against 5. Out of these four demands, the third was partially met, while it is certain that the fourth will be fulfilled by the amendments to the labor law that will protect women workers from firing during pregnancy; on that in more detail later in this book. At the protests following after this text’s publication demands of the Pokret za slobodu became wider and more radical; because the political situation in society was itself changed (editor’s remark). 6. Pokret za slobodu’s protest of February 18 2013 emphasized exactly the determination of responsibility of state institutions, as well as shutting down the Privatization Agency. On that in more detail later in this book, especially in Srećko Pulig’s text Monopolization, Corruption and the End of Democracy (editor’s remark).

348

which Pokret za slobodu is standing, and which became known under the name of Land Grabbing, is a consequence of the same economic process which already led to mass deindustrialization and loss of jobs in Serbia. In agriculture it manifests itself through privatization of large areas of arable land, once owned by the state or agricultural cooperatives and now delivered in the hands of tycoons and criminals, many of whom remained from the Milošević’s time. If Serbia becomes member of the EU, they would most likely sell all that land to multinational agribusiness companies, for that’s the fastest way to make profit of it - which is exactly what Pokret za slobodu tries to prevent, counting on support of Via Campesina, a partner with whom it already participated in a number of joint activities. Pokret za slobodu also organized several protests and actions against Serbian association to NATO, following the sentiments of the majority of Serbian people - so revolted by NATO bombing and entire US foreign policy that in 2008 they burned down American embassy in Belgrade. It is a general sentiment that people responsible for NATO bombing of Serbia, such as Madeleine Albright and one of the former NATO generals Wesley Clark, shouldn’t be allowed to come to Kosovo in order to buy mines and telecomunications: especially Madeleine Albright who, in one public meeting in Prague, when presented with picture of Serbian children murdered by NATO bombs, had nerves to lash out: “Get out, you disgusting Serbs”. And for what’s more, the person who presented that photo was not Serbian, but Czech. Vladimir Bogićević November 2012

349

350

Milenko Srećković

Strategy of consolidating and creation of Coordinating Committee of Workers Protests Since it’s founding in 2004 and up to now, basic strategy of Pokret za slobodu has been to merge as many socially oppressed groups of population as possible in order to fight with joint forces for more equal and just society. At the same time, essential purpose of that merging is creation of a truly democratic movement, where representatives of all directly threatened strata would have equal right to influence defining of entire joint policy, goals and strategies for their achievement.1 That idea, which we equally carry out 1. Today this strategy is also adopted by those who are by themselves part of the problem we are dealing with, so it naturally reached its banalized and manipulative reversals. We are aware of many manipulations coming from the NGO sector, but also of political parties publicly supporting joint struggle for social

351

within the Pokret itself, served in 2009 as the primary incentive for creation of Coordinating Committee of Workers Protests2. By its founding we wanted to improve organizational skills of existing self-organized worker groups for the sake of more efficient achievement of their goals, as well as of developing support and solidarity both among them and toward other newly formed groups that are just starting their struggles. Activities in the time before founding of Coordinating Committee have clearly showed us that every workers’ success is very unstable (including terminations of privatization contracts, returning companies to state ownership, paying out severances and salaries, etc.): primarily because those modest successes, however important, have not changed the very circumstances that caused worker problems, so those problems would arise and reproduce themselves again. Coordinating Committee sought to promote the struggle for systemic social changes that would stop the continuation of destructive privatization process and articulate proposals for development of more responsible and socially more reliable economy – proposals based on interests of the people, and not of financial magnates. Besides, its objective also was to induce changes that would improve position of all workers, not just of worker groups most successful in their struggle. Coordinating Committee was to overcome dispersion and isolation of individual protests and, by creating a network of worker groups, to lead to the formation of social movement on national level: movement which could also, by further connecting with progressive regional and international forces, contribute to the change of situation on global level. In this text we will present the stages in implementing that strategy so far, as well as problems that have thereat arisen. Initial Pokret za slobodu’s idea was that worker groups themselves should be the main carriers of concrete organizational support which we usually provided to each of them individually (by which we mean e.g. publishing of free publication The Voice of Workers, help in writing and distributing announcements, in connecting with other worker groups, organizing changes as a means for achieving personal interests – for increasing the number of voters or audience at their ceremonial debate clubs which are an end in themselves. 2. In 2011 at the conference of Pokret za slobodu it was decided that Coordinating Committee of Workers Protests should be renamed to Coordinating Committee of Workers Organizations and then, in 2012, to Coordinating Committee of Workers and Peasants Organizations. These changes were conditioned by the need for the new stage in development of this social movement to be more accurately described.

352

protests, etc.). Organizational structure of Coordinating Committee – in which all worker groups would send their representatives, who would together and equally decide on further joint steps, program platforms and demands – was supposed to ensure that its functioning was as democratic as possible. Unfortunately, some worker groups were more prone to hierarchical internal organizing, which often caused the most damage to them themselves, but also made it difficult to work for the whole Coordinating Committee. Individuals would manage to impose their personal interest upon the rest of their group and then, through its membership in Coordinating Committee, try to subordinate the Committee itself to those same interests. It did not work, but it did, in various ways, hinder the work of the Committee. Adoption of the proposal to establish Coordinating Committee, which Pokret za slobodu’s activists presented to strike committees from a greater number of companies, was just a formal confirmation of something that for years before has already been present on local level... Namely, Zrenjanin workers have already, for a long time, organized mutual help in various ways, just as the workers from Rača near Kragujevac have had joint activities with workers from nearby town of Lapovo. Pokret za slobodu has devotedly encouraged and helped those spontaneous steps of connecting among workers on local level; August 11 2009 it called worker groups from Belgrade and Zrenjanin, with which it cooperated then, to participate as a support in the protest of workers of Zastava elektro from Rača near Kragujevac, and after that it offered them to enter into agreement on cooperation in the struggle for joint goals. That protest was a turning point in the work of Pokret za slobodu; it is then when we stopped publishing Z magazine, because working on it – since 2007 to 2009 – has taken us too much time, and decided to dedicate ourselves completely to the support of worker struggles. In that moment it was more needed to work on changing situation in society, than on explaining it, since the causes of most of the problems already became more than obvious to many. In other similar situations too, we would quickly adapt our activities to socio-political changes, because it was the only way to maintain their viability. Protest of workers of Zastava elektro from Rača near Kragujevac, up until mentioned gathering before the Privatization Agency on August 11, has already been in progress spontaneously for a year: it was the most serious and the most successful worker protest for that year. Since both mother and brother of the author worked in that factory, from the very beginning we have worked, in direct agreement with the strikers, on spreading information on reasons of the protest, and have conveyed the experience of privatization 353

termination in Zrenjanin Šinvoz to the workers, because it was the case very similar to their own.3 The owner of Zastava elektro, as a husband of then President of the Serbian Parliament, had a support of the Socialist Party of Serbia, member of then ruling coalition. Our main intervention on that occasion was the suggestion to move from protests taking place in Rača to organizing demonstrations in Belgrade, and that in front of the competent institution – i.e. the Privatization Agency. In a centralized country it is necessary to confront the authorities in the center itself – rather than on the periphery, where protests remain mainly unnoticed (President of the strike committee from Novi Pazar even cut his own finger, frustrated by the government’s and public’s lack of interest in their situation). Soon after that, we registered the protest and raised money for buses with the help of anarchist collectives from Belgrade, and workers spent a few nights, during the protest, in front of the Privatization Agency, where a couple of conflict situations occurred, which authorities somehow had to resolve: and they did, by convincing the owner to give up his ownership and to return the factory to state property. After that, factory was sold to a South Korean corporation which hired 1.200 new workers, while a majority of about 200 old workers got severance payments. For Rača, town of some three thousand inhabitants, where not one factory has survived privatization and employment opportunities are almost nonexistent, such outcome was a positive one: but it was also, at the same time, a real indicator of miserable situation in which Serbian citizens live, given that their survival is conditioned on the arrival of some foreign company, which has only one motive for that arrival – cheap labor force. However, for changes more serious than those achieved by saving jobs in Rača near Kragujevac, it was necessary to define more radical and more extensive demands. That is why we soon started organizing a number of gatherings where workers had the opportunity to express their views and to participate in the formation of joint strategy. Later in this book we will publish 3. In both cases, at a time when protests were at their peak, legal deadline that Privatization Agency had for controlling implementation of sales contract expired, so authorities have excused themselves by not having the right to decide on termination of privatization any more. Since in Šinvoz privatization was nevertheless eventually terminated, we pointed out that example during the negotiations in the Agency in order to force them to terminate this privatization as well. On participation of Pokret za slobodu in protests of workers of Šinvoz and Zastava elektro in more detail in the book Deindustrialization and Workers Resistance (2011).

354

joint platforms that were adopted at those meetings, as well as descriptions of conferences convened for the purpose of adopting them. Further connecting of worker groups and expanding of the Coordinating Committee, to which those gatherings were meant to serve too, were – and still are – a necessary prerequisite for achieving mentioned systemic changes: for investigating and stopping privatizations, and for creating conditions for the emergence of a different kind of economy, one that would be in the interest of the people rather than financial magnates. To that end, guided by solidarity and joint initiative, as well as by the need for support in their own concrete struggles, numerous worker groups have joined Coordinating Committee: workers from Srbolek, Trudbenik gradnja, IP Prosveta, Vršački vinogradi, Zastava elektro, Jugoremedija, Šinvoz, Bek, Sever, Minel transformatori, Tri grozda, etc. Many of those worker groups have delivered information to the Anti-Corruption Council, then headed by recently deceased Verica Barać: and the Council drew up the reports on a number of privatization cases, which found their way to institutions of European Union. By article 17 of the Resolution on the European integration process of Serbia No. B7 – 0000/2012, European Parliament, March 29 2012, called Serbian authorities to investigate twenty four controversial privatizations, for which European Commission had serious reasons to doubt their legality. By the write-up to the institutions of European Union of April 17 2012, which was sent immediately before our protest in front of the Government of Serbia, we wanted to draw attention to the fact that number of contentious privatizations is much greater, and that these 24 cases, dealt with in the reports of the Council, are only a partial example indicating contentiousness of the whole process4. But the real 4. We never considered European Union able to solve problems of our domestic economy, but have mostly written write-ups to all possible addresses following decision and request of the workers themselves; on all that there never was an uniform position, which is impossible in a movement gathering a number of people with different opinions. „Cabinet“ leftists could not understand such a simple fact – that those who are threatened seek refuge in all directions – so they have accused Pokret za slobodu of having illusions about European Union and of influencing workers gathered in the Coordinating Committee to write letters to EU. If they had known anything about the work of Coordinating Committee, they would have known that decisions are made by consensus and that writing letters to EU was just one follow up activity in the sea of more radical activities... When we presented more radical demands for Privatization Agency to be shut down and for privatization to be suspended not one of those critics appeared to offer his support: just as they have not appeared at worker protests, while for all that time speaking about „class struggle“ from their safe bourgeois positions.

355

addressee of that write-up were, in the first place, Serbian authorities; their work was primarily what was to be influenced, and they were to be held accountable for failing to control the compliance with the provisions of privatization contracts: which was – independently of any European resolution – their legal duty. By our protests before the Serbian Government, Presidency and Privatization Agency we wanted to conclude our struggle against privatization. Before the May elections, when the change of regime occurred, it was necessary to somehow force the authorities to start the investigation of privatizations. At the protest of April 17 we delivered a book with all the reports of Anti-Corruption Council to the Serbian Government – reports which Government already received from the Council itself, as one of its organs, but for years has consistently ignored. By this act we wanted to point out again that we won’t allow what happened in privatization to fall into oblivion: and by this we also, at the same time, honored the late President of the Council Verica Barać – to whom, as the most deserving that this oblivion did not already occur, the whole protest was in fact dedicated. Investigation of privatizations was started, however, only by the new Serbian Government, formed at the end of July 2012, headed by Aleksandar Vučić. Arrested were Miroslav Mišković, Jovica Stefanović Nini, and many others... Almost unnoticed by the public went the arrest of those responsible for misappropriation of 327 hectares of land owned by the state, which was once used by socially owned enterprise Sloga from Kać – which is, we hope, the beginning of a clash with one of the forms of landgrabbing in Serbia. We have already explained the mechanism of that misappropriation of land several times in public, and it will also be described later in this book. 5 Since the investigation of privatizations was already started, at the protest of Pokret za slobodu on September 14 2012 we demanded even more radical changes: restoration of production in the companies damaged by privatization, expansion of the list of privatizations that should be investigated, allowing workers to supervise that process in order to avoid it to be incomplete and selective, and general improvement of workers rights – especially protection of women workers from non-extension of a temporary contract during pregnancy. At the negotiations with Oliver Antić, advisor to the President Tomislav Nikolić, we received assurances that our every indication of illegal acts in the process of privatization would be examined. Although

5. Land Grabbing and Land Concentration in Europe: The case of Serbia, Milenko Srećković.

356

after that many persons involved in controversial privatization actions were indeed arrested, to our proposals to how some companies could be helped the Presidency gave no other response exept that it is not competent for that, and that our write-ups are forwarded to appropriate institutions. However, one outcome was unequivocal: the ruling party in the new Government announced legal amendments by which temporary women workers would be protected from firing during pregnancy – whereby one of the promises given during the negotiations would be fulfilled. At the next protest, on February 18 2013, our struggle against privatization made even more decisive turn from particular to systemic. We demanded for the responsibility of competent institutions, and primarily of the Privatization Agency, to be determined – and for this Agency, in accordance with its dysfunctional and semi-criminal character, to be shut down; and then for the Law on non-limitation of crimes committed in privatization to be passed, for further sale of enterprises and agricultural land to be stopped, as well as for domestic production to be restored instead of multinational corporations being subsidized. The negotiations in the Serbian Presidency again ensued, but for the moment still without any more significant outcome. The outbursts of discontent could be heard in the public because, exactly by starting investigation of privatizations, Aleksandar Vučić gained so much support among electorate that he and his party are expected, in new elections, to win a majority sufficient to form a new Government without any coalition partner. But just because Aleksandar Vučić was the one who started investigation of privatizations as a government official it should not be forgotten that it was workers themselves who have struggled the most and were the most deserving for that same investigation. However, for more serious changes new Serbian Government is obviously not capable, repeating instead the same policy as its predecessors: policy largely defined by framework set by international financial institutions and political-economic structures of European Union. Economy based on its own forces and not on borrowing and goodwill of external factors is still far from being conceivable in our society; recent sale of agricultural land to the United Arab Emirates speaks enough about it, and the new Government still does not do anything to prevent further destruction of companies already damaged in privatization – such as the case with Srbolek, Jugoremedija, etc. But, at this moment in Serbia there is no political entity capable for more serious changes: and our intention for the next period is exactly to devote ourselves more thoroughly to solving that very problem, which will require much more far-reaching approach and eventually wider range of engagement 357

– especially further connecting with worker movements from neighboring countries. When we were closest to solution in the last ten years, interests of Non-Governmental Organizations interfered – organizations that started lobbying against Pokret za slobodu, buying our activists and reducing struggle to exhausting debate clubs – in order to alleviate class tensions and promote survival of the system - as well as isolating us from any kind of support during our protests. For now, it is only possible to say that the outcome of all current turmoils and dilemmas in Serbian struggle for better future is – highly uncertain. But, the latest events prove that it was certainly worthed to fight all these years. Milenko Srećković March 2013.

358

Pokret za slobodu’s protest on 18th February 2013 New Pokret za slobodu’s protest walk will take place on Monday, 18th February, beginning with gathering before the Privatization Agency at 4 pm. From there, protest procession will proceed to the Serbian Parliament and Ministry of Economy, and then to the Presidency, where we expect negotiations initiated at the last protest to continue. WE DEMAND: • Determining responsibility of the state and of the competent institutions for privatization theft. • Determining Privatization Agency’s responsibility and its closing down. • Passing the Law on non-limitation of offenses in privatization. • Restoring production in damaged companies. • Restoring domestic production instead of subsidizing multinational corporations. • Stopping the sale of companies and agricultural land. COME TO CREATE FUTURE TOGETHER POKRET ZA SLOBODU - FREEDOM FIGHT

359

Statement of Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations In the last decade, workers protests have, directly and indirectly, led to certain positive changes in our society. However, there are still many things to be changed. On Monday 18th February in 4 PM, by gathering before the Privatization Agency, we will continue our long year struggle against corruption in privatization. Like all recent protests in Pokret za slobodu’s organization, this one too is dedicated to the memory of VERICA BARAĆ, the person who made the most effort for the rights of common people to be respected in our country. We invite all workers, associations and unions that care about the public interest of society we live in to join us and support the protest. All together to victory! Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations Pokret Ravnopravnost, Zrenjanin Udruženje Solidarnost, Subotica Pokret akcionara, radnika i sindikata, Kragujevac Udruženje Paori, Crepaja Udruženje Obruč, Ratkovo Građansko-sindikalni front, Vršac Udruženje bivših radnika Zastave elektro, Rača Udruženje akcionara i bivših radnika Srboleka, Beograd Udruženje za zaštitu prava radnika Uranak, Rakovica Samostalni sindikat UP ‘‘Tri grozda‘‘ Samostalni sindikat metalaca Srbije Minel Transformatori Savez samostalnih sindikata Srbije u IP“Prosveta“ a.d, Beograd Udruženje akcionara IP“Prosveta“ a.d, Beograd Pokret za slobodu

360

Independent Serbian weekly Novosti, 25. february 2013.

Monopolization, corruption and the end of democracy Srećko Pulig From Serbia news arrive that about a hundred workers and small shareholders from all across the country, gathered at the demonstrations in Belgrade, demanded for the Privatization Agency, local counterpart of the Croatian Privatization Fund (CPF), to be abolished. One of the reports begins like this: “Without job, without money, without much hope to achieve justice and to reclaim property of social enterprises where they once worked, and which are today mainly in bankruptcy, liquidation, or with assets sold and capital drawn into far islands firms, about a hundred workers and small shareholders of Kragujevac, Vršac, Zrenjanin, Subotica and Belgrade companies protested yesterday before the Privatization Agency, and then before the Presidency. The list of demands is not long, but it strikes at the core of privatization disaster wherein about a half million people lost their job” (from Miloš Obradović’s article). Hence the workers, some of which are on the labor market for years, demanded for the Privatization Agency, which took part in, carried out and controlled all the privatizations, to be shut down. It was just its job to keep track of whether a privatized firm still operates, whether new owner invests or dissipates its property: but the results of such state qadis, that take, give and judge at the same time, are well-known all across ex Yugoslavia. Now if only someone, beside few tycoons denounced to satisfy transitional justice, would be criminally charged. At the gathering also spoke Milenko Srećković from the Pokret za slobodu (Freedom Fight movement), a civic organization established to support numerous worker demands, which already introduced itself in Zagreb too. He attacked the dominant discourse of “fight against corruption” noting that while a few suspicious buyers of destroyed companies are being arrested, those who allowed their operations in state institutions are not being mentioned at all. Meaning not only individual politicians and their business sponsors, but the whole system of state institutions through which all those favoritisms, nepotisms and clientelisms had to be pulled. And they will have to be in future as well, whatever the name of offices that allow that would be, because private control over all the more 361

concentrated money flows, not to say just over economy, is not feasible without it today. Srećković reminded this gathering that the Privatization Agency did not investigate the origin of the money, so the companies were often bought by criminals, and that it did not control whether new owners maintain the continuity of production or sell whatever they can and put companies into debt beyond the limits of the normal. Activists of the Pokret za slobodu remind of what is most important: that the workers in those situations do not keep quiet, instead pointing to irregularities and injustices, but the state bodies, including the Agency – and we already know all about policy of the media attached to the economic and party power – then totally ignore them. Answer to the question of who did, not just allow, but in fact foster the processes of extinguishing production and selling out factory assets, groundless mortgage borrowings and establishing the shell companies for the sake of intentional pushing into bankruptcy, is the same in Belgrade as it is in Zagreb: that was fostered by “our”, so old and so different, allegedly deadly irreconcilable states. Belgrade protesters call for criminal responsibility of all former Privatization Agency’s directors and of others responsible to be investigated, and then for this institution, with such a disastrous effect on economy, to be immediately abolished. If it is simplified, but not completely groundless, to say that Slovenia is Croatian and Croatia Serbian picture of the future, then we can conclude that Belgrade protesters, as much as their protest could seem Don Quixotian to some, might as well succeed in their efforts. Let us just remember how pompously Privatization Fund, essentially cynically called “Croatian”, was abolished here in 2011, but only to be replaced by the Government Asset Management Agency (GAMA). Which all precisely recall the maneuvers of shutting down the old and establishing new – allegedly clean and unburdened – institutions as enterprises that, by the way, don’t even need to know what is the value of real estate they took over to manage. Our then Deputy Prime Minister in charge of economy, Petar Čobanković, was after all brutally honest when he said something like how our privatization came into disrepute, so it needs facelifting: “CPF had negative connotations, as also the entire privatization. It was the time of transition, wherein there were no experiences, but all countries had their own ways. Today we have extensive experience in that, and its results are both the Act on Government Asset Management and GAMA”. So, those who privatize have accumulated experience and don’t rush into the unknown any more but, since they are prepared, initiate the cycle of new privatizations wiser, with all the worse consequences on endangered population. 362

What we should do is to constantly point, like our comrades in Belgrade, to the limits of so-called anti-corruption policies, which did indeed manage to put even our Prime Minister, and in Serbia the biggest tycoon, into arrest, but at the same time the system allowing such phenomena does not just stay unchanged, but is still being promoted as the full democracy of Euro-Atlantic type. Perhaps it’s time for us to embrace, instead of stubborn denial, the banal truth that our authorities are not unsuccessful, but the catastrophe lived by the majority is synonymous with the success of the minority they serve, at home and abroad. Corruption occurs in various sectors, in both notoriously political and economic ones, but only the naive – and there are no such any more, except ex officio – could separate these sectors. Local politicians did allow and create local too powerful private owners of industry yesterday, of public goods tomorrow. Now instructions come from European politicians, and important owners are less and less local as well. But some tendencies stay unchanged. Corruption is significantly linked to the processes of concentration of proprietary and nonproprietary power, in centers estranged from people. Corruption in its contemporary, now for us equally relevant, Western forms flourishes especially in the moment when public goods are to be taken away from citizens and given to corporations to private management. It is actually a necessary constitutive ingredient of political economy of privatization policy. Its systemic function in what we could crudely call slow-motion coup of authorities against their population is in real undermining of democratic contents, not just of democratic forms. Authorities that exclude all broader strata of population from management will be the first to shout tomorrow, when they will introduce new exceptional measures, that democracy is in danger. We must answer them from whom: from those who did politically allow deregulation and privatization of everything, who are coming up with always new forms of oppressive organization and management, and who will finally, in our Brussels future, undemocratically circumvent local level by supranational agreements and institutions.

363

Selection of platforms of Pokret za slobodu and Coordination Committee having led to unification of various worker and peasant groups and organizations Contents • • • • •

364

Establishing a Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia; August 2009 Platform of the ‘Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia’; Septembar 2009 Platform of the ‘Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia’, Decembar 2011 Platform of Pokret za slobodu for agricultural reform, Decembar 2011 Platform for agricultural reform adopted by workers and peasants organisations during the Pokret za slobodu conference in the village Ljubiš on Zlatibor 9th-10th of June 2012

Establishing a Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia August 31, 2009. The Strike Committees of Zastava Elektro, Srbolek, Šinvoz and BEK have established a joint Coordinating Committee for workers Protests in Serbia, with the aim of struggling in solidarity with one another against the closure of our factories and the preservation of our jobs. We call on all Strike Committees in Serbia to jointly find a way of preserving our jobs, for a way to survive. After 20 years of collapse, finding solutions to our problems certainly won’t be easy. It is precisely for this reason that we must immediately begin looking for them. Throughout Serbia at the moment workers are organizing protests because their jobs and the survival of their families are threatened by the catastrophic state of industry. Despite their number and frequency, these workers initiatives still don’t have the power to affect significant change, while their temporary successes are exclusively reduced to securing the paying-out of severances and wages. We believe that such outcomes fail to address the source of the problem that workers in Serbia face. In order to keep our jobs broader changes are needed in the state and in society. The Šinvoz and BEK factories in Zrenjanin are no longer working because the state allowed the buyers of these firms to drive them intentionally into bankruptcy. This was done so that upon the firms collapse the new private owners could take over their assets as the main creditors [using shell companies] and transform the factories into construction plots. Despite the warnings of workers, the state has turned a blind eye to such scams, leaving workers without jobs and shareholders without shares. The majority of shares in Belgrade’s Srbolek were bought through a financial scam carried out on the Belgrade stock-exchange. Even though the Securities Commission confirmed two years ago that Sbrolek’s buyers violated the Law on the Acquisition of Stockholding Companies (2006), the usurpers were allowed to purchase the disputed 25% of shares with Srbolek’s own funds. In effect they were able to re-assume control over the oldest pharmaceutical company in Serbia and to continue leading it into debt and bankruptcy. Is the state waiting for the same scenario that played itself out with Šinvoz and BEK to be repeated again? 365

Zastava Elektro from Raca has not been functioning for nearly a year since its irresponsible owners botched a contract with the multinational company Delphi. Prior to this they had already begun falling behind on their obligations to firms with which Zastava Elektro had held contracts with prior to privatization. Besides the fact that the new owners violated the privatization agreement, and besides the assurances of Delphi that they will renew cooperation with Zastava Elektro - but not with its current owners - the Privatization Agency is refusing to admit to its mistakes by annuling the privatization agreement before it’s too late. These are just a few of the thousands of similar stories in Serbia, which point to the real causes of this economic crisis - i.e. plunder and lawlessness in the privatization process. It is for this reason that the Strike Committees of Zastava Elektro, Srbolek, Šinvoz and BEK are founding a Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia, with the aim of struggling in solidarity with each other against the closure of our factories and for the preservation of our jobs. Our joint problem stems from the systematic problem of corruption in Serbia, which we can only resolve by together demanding real change in this state and society in order to bring about the uprooting of corruption. The Government of Serbia’s strategy of reducing our problems to individual cases and resolving them through pay-offs are simply attempts to distract attention from the real causes behind the collapse in Serbia’s industry. For this reason we call on all Strike Committees in Serbia to jointly find a way of preserving our jobs, to find a way to survive. After 20 years of collapse, finding solutions to our problems certainly won’t be easy. It is precisely for this reason that we must immediately begin looking for them. Signed, For Zastava Elektro’s Strike Committee, by Slobodan Gajic For Srbolek’s Strike Committee, by Zoran Gocevic For Sinvoz’s Strike Committee, by Mita Lisica For BEK’s Strike Committee, by Milena Prstojevic

366

Platform of the ‘Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia’ September 25, 2009. The lawlessness and corruption that has characterised the privatization process has brought our enterprises, and the entirety of Serbia’s industry into a dead-end situation. The irresponsible and illegitimate atttitude of the new owners, and the corruption within government organs responsible for overseeing privatization laws and agreements, are threatening our survival and the survival of hundreds of thousands of working families in Serbia. The world economic crisis is only an excuse for the position we find ourselves in today. The real reason for eliminating jobs, which to us are the equivalent of our lives, lies in the plunder over the past 20 years of an industrial capacity that the workers in Serbia built over the course of decades. Now this industry is being destroyed so that the new owners of these enterprises can launder money, or so that they can seize inexpensive land for new development and construction projects or to rent out the premises as prime business real-estate. We the workers of ‘Zastava Elektro, ‘Srbolek,’ ‘Šinvoz,’ ‘Ravanica’, ‘Trudbenik Gradnja’ and BEK, are struggling to keep our jobs, and to live in a land where the law will apply to all. Our problems cannot be solved through the measures proposed by the government’s ‘Working Group for Overcoming Problems and Realizing the Rights of the Employed in the Context of Economic Crisis’. Linking ones years of service to benefits and one-off monetary contributions aren’t adequate measures for the maintenance of workplaces that are being extinguished as a result of theft and corruption. For this reason we demand that the government immediately undertake measusres to halt lawlessness in the privatization of our enterprises, since this is the only way, over the longterm, to preserve the productive capacities from which we all live. The local government’s of Zrenjanin, Rača, Novi Pazar, and Ćuprija have all, in their own ways, committed themselves to supporting the struggle for the revival of our enterprises. That is to say they’ve stood up for the preservation of our jobs that is to say they’ve also stood up for the survival of the local communities from which we originate. However, despite such good 367

intentions, it seems like municipal governments can only offer us words of support, but that they don’t have any mechanisms at hand to prevent our, as well as their own, collapse that inevitibly follows when local industry dies out. For this reason we demand that the government urgently implement measures that can secure a greater role for municipal governments in managing local industry and to empower local communities with the power to actually support the survival of those firms that still haven’t been destroyed through plunder and lawlessness. As workers engaged in protest, but also as citizens of Serbia, we are very concerned about the declarations of the premier and other governemnt functionaries that there will no longer be cause for protest once the government adopts the measures suggested by the its ‘Working Group.’ In short, they are suggesting that the police will from now on prevent peaceful protests in front of government institutions in Belgrade. We are warning the premier that not in a single country considering itself democratic can the government determine if the citizenry has a reason to protest or not. Placing limits on the right to the peaceful expression of ones discontent represents a brutal violation of fundamental political freedoms. If the government doesn’t want workers protesting in the streets of the captial and appearing on the front pages of the press, then let it show us that it is ready to resolve the just demands of the workers, and that it is worthy of our trust. For this reason we are demanding that the government stop with its declared intention to crack-down on workers protests in front of government institutions in Belgrade. The Coordinating Committee for Workers Protest in Serbia addresses these demands to the Government of Serbia and its working organs, with an offer of a meeting. If we haven’t received a response within a reasonable time frame, we will radicalize our protests until the government realizes that it can no longer make decisions about our lives without us. Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia For the ‘Zastavo Elektro’ Strike Committee, Slobodan Gajić For the ‘Ravanica’ Strike Committee, Dragana Mitrović For the ‘Srbolek’ Strike Committee, Zoran Gočević For the ‘Šinvoz’ Strike Committee, Mita Lisica For the ‘BEK’ Strike Committee, Milena Prstojević For the ‘Trudbenik Gradnja’ Strike Committee, Milan Živković

368

Platform of the ‘Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia’ December 2011 In the course of the series of conversations ‘To be worker today’ within October Salon, which took place in October and November 2011, following Platform of the Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia was adopted: •

According to the official data of Privatization Agency, by now even 25% of the total number of privatization contracts were terminated, either by the court or by the Privatization Agency. This fact alone indicates that great errors were made in Serbian privatization, that those errors are of systemic nature, not isolated incidents, and that the way privatization is carried out must be radically reassessed. Authorities, however, don’t do anything to determine responsibility for breaking the law and causing damage to companies, not even in the companies whose contract was broken. To reconsider a wrong policy is out of the question, and the model that showed devastating for the economy and society at large continues to be implemented.

•

According to the workers’ and small shareholders’ experience, centralization is predominant feature and central problem of Serbian privatization. Not only is everyone, except the heads of political power and financial oligarchy, excluded from deciding in the process of privatization, but this process is being conducted practically without any public control, in the exclusive interest of powerful individuals. For that very reason Serbian economy is now in collapse and state is paralyzed by systemic corruption. We believe that getting out of the economic and political crisis cannot be talked about before decentralization of deciding about economy and privatization is carried out, and that in order for decentralization to be carried out it’s necessary to acknowledge previous experiences of Serbian workers and small shareholders in the struggle against theft in privatization, for survival of their companies, property and workplaces.

369

370

•

Experience of our fights against breaking the law and privatization contracts showed that local public is much more interested, and local authorities so much the more sensitive to workers’ and small shareholders’ problems in privatization. In a local environment representatives of the authority are closer to the citizens and more open to democratic control, so in a number of cases they proved easier to be made to decide in public interest and not in the interest of the elite. However, local self-government doesn’t have any influence on decisions in the process of privatization, or its role, as well as the role of workers and small shareholders, is reduced to the „right“ to give non-binding opinion. In order for privatization process to have a modicum of democracy in the future, it’s necessary that the responsibility for property of the Republic of Serbia in remaining unprivatized companies be taken away from the Privatization Agency and delegated to local self-governments, as well as that cities and municipalities be provided with capacities to exercise these jurisdictions: meaning that central authorities create no obstacles, lest it happen that local self-governments, instead of real jurisdictions in privatization, get in fact just a bunch of problems they cannot deal with.

•

There is still a great number of companies in Serbia that are not yet privatized, as well as of those in which privatization contracts are broken, but which nevertheless have prospects. If their privatization continues under current model, their chances for survival are as good as they coincide with interests of dirty money, speculators, importers lobby, and similar structures which constitute ’economic elite’ in Serbia. In other words, their chances are almost none if process of privatization in future don’t rely on interests of those who depend on them – of workers and small shareholders. In order to prevent disappearance of the remnants of Serbian economy it’s necessary to implement the model of free distribution of control package of shares to employees where the interest in that exists, and especially in the companies where, thanks to the struggle of workers and small shareholders, privatization contracts with unscrupulous owners were terminated. We want to remind the public of positive experience of „Jugoremedija“, where workers and small shareholders have persistently waged a three-year battle against corruption in privatization. In 2007 court determined they were right and terminated

privatization contract. Thanks to the fact that „Jugoremedija“ was privatized under the law that provided employees and retirees with majority ownership, small shareholders of this company were able, after they had proved the truth, to regain control over management and to eliminate by themselves a million euro damage inflicted to „Jugoremedija“ by the state and big capital. „Jugoremedija“ testifies that employees’ and retirees’ control of their company is a real chance for its survival. •

„Cypriot money“ is one of the biggest generators of Serbian economy’s decline. Huge amounts of money from offshore accounts from „tax havens“ all across the world still constitute a preponderant part of resources „invested“ in Serbian economy. Of course, it’s not just about the money of the „former regime“: now the money from privatization theft is being laundered through Cypriot accounts too (the public is already familiar with the case of „Beograd film“, which is certainly not an exception). Strict control of the origin of capital being invested in Serbian economy is the first necessary step to cancel the „law of communicating vessels“ that rules our country for twenty years now: first to rob us, to leave us without job and property, and then to „create new jobs“ with our robbed money. Of course, second necessary step is to punish robbery and to compensate the robbed ones. Complaints and criminal charges filed by wokers and small shareholders because of the abuses in the process of privatization are either dismissed or not acted on for years or processed when it’s too late to prevent decline of their companies. The rule of law cannot be based on law violations. For that reason it’s necessary to determine responsibility for twenty years long theft of Serbian economy, which was done for the most part through the process of privatization. What happened in the companies whose privatization contract was terminated? What was the mistake there: breaking the law and contract, or terminating the contract because of the breaking of the law?

•

More than five months ago the European Union instructed Serbian authorities to investigate more than twenty cases of Serbian privatizations suspected of corruption. Among those cases which attracted Brussels’ attention are also the companies whose workers and small shareholders are signatories of this platform: „Jugoremedija“, 371

„Šinvoz“, „Srbolek“ and „Prosveta“. Five months after Brussels’ demand situation in our companies is even worse than it was, and one of the few companies which is still working, thanks to the fact that its management is controlled by small shareholders, is Zrenjanin „Jugoremedija“. Because of that, in the last months police pressures and media campaign against Jugoremedija’s management are being increased. Half a year after European Union’s letter government’s attitude toward „Jugoremedija“ is only worse than it was, and it obviously goes toward destruction of the factory and toward removing all evidences of law violation and of disastrous consequences it brought to Serbian economy. Authorities that made disastrous mistakes rushing into privatization now want to destroy those who managed to stop lawlessness and correct others’ mistakes. Coordinating Committee of Workers Organizations in Serbia will ask European Union’s support to protect what has been achieved in „Jugoremedija“ and for that positive experience to be applied in other companies that still haven’t disappeared in twenty-year robbery.

372

•

Collapse of Serbian economy has led to a complete degradation of workers rights. Permanent employment is today a privilege, and most of the workers belong to the most vulnerable group of the temporarily engaged. However, our legislators in this area ignore the real life. In Serbia, workers who have no permanent employment do not count in determining representativeness of trade union organizations, which makes organizations to which they belong unable to protect them. In other words, even those temporarily engaged workers who dare to join the union thereby only expose themselves to the risk of being resented for their union involvement by their employer and of losing their job. For that reason Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia supports the initiative of the Journalists Union of Serbia and of those employed in media to change the regulations in order for workers who have no permanent employment to have equal right to union representation.

•

Centralization of the process of privatization in Serbia is just an echo of the total centralization of political life in Serbia. Political parties that take turns in power for the last twenty years have turned into cliques that hold complete monopoly on political activity and

complete control over institutions. Realizing importance of decentralization of political system, Coordinating Committee of Workers Organizations in Serbia supports the initiative of the Standing Conference of Towns and Municipalities of Serbia to change the election law in order for aldermen in local parliaments to be elected by a majority system. Realization of this initiative would be the first step in breaking down political monopoly and partocracy in Serbia. For Coordination Committee of Workers Organizations Pokret za slobodu Association Ravnopravnost from Zrenjanin Association Solidarnost from Subotica GraÄ&#x2018;ansko-sindikalni front from VrĹĄac Union of Serbian Jornalists and Media Employees Workersâ&#x20AC;&#x2122; representatives from individual companies

373

Platform of Pokret za slobodu for agricultural reform December 2011 More and more villages are disappearing from the map of Serbia, and there are less and less inhabitants in them. Solution to that problem – while it’s still possible – would bring benefit to the whole of society. Village population should be allowed to provide a decent life for itself: life which they are often, due to unfavorable living condition, forced to seek in a city. At the moment when only less than 2 million of Serbian citizens are employed, one should respect the fact that peasants provide their own job for themselves – not waiting for state to do that for them. By granting subsidies, helping agricultural work and investing more in rural infrastructure, village population is being encouraged to stay in the village and increase of the urban poor – along with the emergence of chaotic social unrests, which we see all the more often in Western European states – is being prevented. Peasants associations and state should prevent exploitation of land and natural resources by multinational agricultural corporations which engage in agriculture for the sake of personal profit, recruit a small number of people and present an unfair competition to small producers in domestic and foreign market. Agriculture is a strategic branch, especially important in the situation where the broad strata of society are in complete social despair. During the nineties, agriculture proved to be the most important existential foothold of the population in the conditions of economic sanctions, hyperinflation and regional instability. Independence in production and placement of food is very important element of stability in the countries where practically all other aspects of life are at stake. Serbia is, unfortunately, one of those countries. However, while favorable placement of alimentary products is seriously jeopardized by a monopolistic position of retail chains, monopolization of agricultural production can still be prevented. Agriculture allows emergence and development of the industry which would be based on processing of rural primary production. Processing industry increases the price of products in the world market and provides additional jobs. Subsidies granted to foreign companies that come to Serbia looking for cheap labor should be invested in rural, cooperative processing capacities. These subsidies would prevent reduction of cultivated land area, and enlargement of that area would drastically increase earnings from 374

export. Therefore, much larger sum than current 2.5% would have to be allocated from the state budget for agriculture and subsidies would have to be extended to fruit growing and animal husbandry. For those very reasons, Pokret za slobodu advocates for systemic reform of agricultural sector, in order for production capabilities to be enhanced and for social status of rural producers to be improved. Workers’ and peasants’ participation in making decisions about fate of our country is the goal for the sake of which we gather numerous workers’, peasants’ and other groups around our movement. Until now, it was necessary for us to make authorities listen by organizing strikes and protests, after all previous appeals to the institutions had been discarded. At the same time, we tried to create a space for better political articulation of problems we are facing. By our recent connecting with European and world peasants organizations in the conference on food sovereignty held in Austria and attended by more than 400 delegates from 34 European countries we got the opportunity to compare local problems with problems from other countries, to exchange experiences and to join forces. Pokret za slobodu joined International Alliance Against Land Grabbing, launched by more than 250 farmers from 30 countries November 19 in the state of Mali. This alliance will be led by peasants, in cooperation with a wide range of social movements and organizations. Alliance was announced at the closing of international conference Stop the Land Grab organized by National Confederation of Peasant Organizations from Mali and by International Peasant Movement La Via Campesina. Land grabbing is a worldwide phenomenon of unprecedented size and speed. In Mali, over the last few years, the government has leased more than 800 000 hectares of arable land to investors, on 30-year, renewable contracts. It is estimated that in the whole of Africa, more than 30 million hectares have been sold or rented. The figure is 60 to 80 million hectares for the whole world, but, given the secret, sometimes illegal, nature of the contracts, this figure is only the visible tip of the iceberg. These lands have already been transferred to national elites, multinationals and financial funds, who try to make a profit or speculate using industrial agriculture projects, mining, agrofuel production, carbon markets, tourism, large dams, etc. Some people describe these land grabs as “investments”, but in reality, they are nothing short of theft. It is also a violation of peasants’ rights. In these land grabs, small-scale producers, breeders, indigenous peoples - women and men- are robbed of their heritage and means of subsistence. Peasants and small farmers who defend themselves and their vital interests are beaten, imprisoned, and even killed. 375

Given the seriousness of the situation, the farmers organizations which met in Mali created an alliance today, to help reinforce and support peasant communities in their fight against this offensive. An action plan was adopted, including, in particular, an observatory to collect and exchange concrete data on land grabbing. The participants in this conference committed themselves to working together, as a matter of urgency, to put an end to land grabbing. In this way, genuine agrarian reforms and land policies can be implemented for the benefit of family farmers and agribusiness will be replaced by peasant agriculture, which is the only way to guarantee food sovereignty. In Serbia, large quantities of land in the possession of a small number of people are on the rise too. During the privatization of collective farms and agricultural complexes tycoons have acquired a large area of arable land for small amount of money. In the process of privatization they have usually paid just 500 euros per hectare. Four years after Stabilization and Association Agreement takes effect, they’ll have an opportunity to sell that very land to foreign companies for a price 10 or 100 times greater. Privatized agricultural plants and enterprises go to bankruptcy because owners are not interested in production – they rather resell their land or transform agricultural soil into construction fields. In that way, land is mainly used for making a small number of people richer – instead of being protected as a basis of socially most needed branch of economy. Half of Serbian people live in the country, and third of the employed ones work in agriculture. Under the circumstances of deindustrialization and of low level of industrial production, land and agriculture should be prized as a drop of water in a desert. Early next year, Pokret za slobodu will host the leaders of peasants movements from the countries that, regarding agriculture, were in similar situation in which we are now. The representatives of international movement La Via Campesina will join us too. We will continue the talk and connecting started in June 2010 in the conference Agricultural Reform in Serbia, from which the book Land and Freedom was published. We’ll try to further develop the strategy for finding a way out of this situation in which farmers are every year forced to block the roads in order to improve their economic condition. Pokret za slobodu

376

Platform for agricultural reform adopted by workers and peasants organisations that participated in the Pokret za slobodu conference in the village LjubiĹĄ on Zlatibor 9th-10th of June 2012 The problems we are facing in agriculture are very similar to those that destroyed domestic industry, therefore we believe itâ&#x20AC;&#x2122;s necessary: â&#x20AC;˘

To achieve much greater interconnectedness between workers and peasants organizations in their collective espousal of economic and agricultural reform which would create conditions for good and dignified life of present and future generations in this region; To establish the Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations as a coalition of local organizations that would, in equal and democratic way, through their representatives in the Coordination Committee, advocate achievement of the goals that are in common interest of workers and peasants; To continue connecting with international organizations, such as the international peasants movement La Via Campesina, in order to spread our common regional and global struggle and to strenghten local organizations and entire regional workers-peasants movement; To organize more frequent assemblies and counsels of the representatives of workers and peasants organizations gathered in the Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations; To democratize local organizations as much as possible in order for entire movement to have more legitimacy in representing the real interests of workers and peasants; To establish communication with all local organizations and associations and invite them to join the movement; To actively help the creation of new workers and peasants organizations; To form a team to continually promote all items of this platform; To make database about associations, organizations and cooperatives interested in engaging in the struggle for agricultural reform.

377

378

•

To espouse systemic agricultural reform that would, for the long term, solve the problems to which peasants call attention every season by their protests. Till now, the Government of the Republic of Serbia has reacted on problems in agriculture by short-term regulations which were passed in the middle of production season, bringing uncertainty among producers regarding subventions, products placement (marketing) and purchase price. Agriculture should be treated methodically and strategically; it’s necessary for Serbian Parliament to adopt long-term strategy which would respect the voice and the needs of the peasants.

•

To demand limitation of import of agricultural products that are being produced in sufficient amount on the territory of the Republic of Serbia. Import of cheap food from rich countries lowers the food price on local market, so local small producers are forced to sell food under the cost price, if they manage to sell it at all. That situation disables them to maintain production and live out of their work, which destroys local food production. It is necessary to encourage models of direct connection between consumers and food producers on local level, in order to help local food production and enable buyers to have insight in the method of food production. In that way is also avoided a market monopoly which is held by big sale and distribution centers. Beside that, occurrences of contagious diseases show that too large a number of middlemen between producers and consumers leads to the placement of unhealthy and contaminated food, where is very difficult to trace the source of contagion.

•

To demand limiting the right to property of agricultural land at 100 hectares in the case of natural persons and contribution (share, participation) of natural persons in legal person; At giving state land on lease (concession), local farmers and local agricultural cooperatives must have precedence (In leasing state land); To preclude sale of agricultural land to natural persons that don’t have residence in the municipality where the land is located, as well as to legal persons founded by those natural persons; Accordingly, to revoke articles of Stabilisation and Association Agreement that enable sale of agricultural land to foreign natural persons at the end of fourth year after Agreement becomes effective, meaning

from 2016; To prevent land grabbing by privatization and by cheap selling to big agribusiness companies, interested only in profit and market speculation. •

To demand improvement of the conditions for founding cooperatives, because the precondition for survival of the village and development of agriculture is farmers joining in associations and cooperatives, on new principles and with clearly defined rights and obligations (duties) of members and cooperators; To adopt the law on cooperatives in accordance with the EU but with appreciation of specificities of local economy.

•

To restore agricultural combines (enterprises, facilities, complexes) and cooperatives that were distroyed by privatization. Agricultural combines (e, f, c) are well-rounded economic wholes which incorporate both production and processing as well as market placement, thus the enterprises that can sustain, in its entirety, the restoration of agriculture as strategic economic branch.

•

To create public companies that would be in charge of reefer trucks, warehouses and processing of agricultural products, in order to prevent exploitation and blackmailing of agricultural producers by intermediaries and resellers.

•

To demand limitation of margins for semi-products and all inputs in agricultural production, similar to recent limitation of margins for basic viands.

•

To maintain the struggle against production of genetically modified food and to oppose continual lobbying for changing the law against production of GMO; To demand better control of imported products regarding the presence of GMO.

•

To request creation of outposts (satellite classrooms) of the Faculty of Agriculture in smaller local communities; To encourage development of ecological, organic agriculture and staying, that is returning of the youth to the village; To introduce education on ecological agriculture in elementary school curriculum.

379

â&#x20AC;˘

To demand adoption of Bolivian Law on Mother Earth which gives nature equal rights to humans, for the sake of saving Earth from destruction and pollution. By that law nature is given right to life and existence, right to vital cycle without human influence, right to cleanness of air and water, right for elements and nature structure not to be changed genetically, right for nature not to be affected by great mega development projects which destroy the balance of ecosystem and all life within it.

Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations

380

Milenko Srećković

Land Grabbing and Land Concentration in Europe: The case of Serbia Land grabbing in Serbia started during the rapid privatisation that took place in the aftermath of Yugoslavia’s disintegration and is now being further extended following Serbia’s accession to the EU. Taking advantage of this situation, national and foreign corporations are seizing control of vast amounts of Serbian land.

Obscure privatisation process led to land concentration

Privatisation in its most extreme form started with the fall of Slobodan Milošević’s regime in 2000, after which the neoliberal opposition party won both federal and national elections of what was then known as the Federal Republic of Yugoslavia (between Serbia and Montenegro). Privatisation 381

has been presented as the best solution for the battered economy, damaged in the 1990s by civil war, the plunder carried out by the previous regime, international sanctions and the NATO bombing in 1990. As described by the former president of the Anti-Corruption Council, Verica Barać: ‘The Law on Privatization has been designed by the World Bank and is based on the ideas of liberal economics. Neither institutions, property, process, or origin of the money are important: the only thing that counts is to privatise’. Privatisation has often been used to launder money gained through criminal activities or to acquire attractive real estate without any concern for maintaining production – which has led to some 500,000 redundancies and also destroyed companies. Of the 2,284 companies privatised between 2001 and 2012, about half went bankrupt. In 253 agri-businesses that were privatised, over 65,000 workers were laid off and about 50 sales contracts were terminated.1 The government has to some extent acknowledged the criminal aspect of this process, stressed by Serbian civil society for years, and announced after the May 2012 parliamentary elections its intention to investigate the privatisation process led by the Privatisation Agency. As noted in the Report on State and Cooperative Land in the Procedure of Privatisation, published at the end of 2012 by the Anti-Corruption Council of the Government of the Republic of Serbia, ‘many agricultural companies were privatized without the question of their ownership over agricultural land being previously resolved’. There were numerous illegalities in the process regarding state and cooperative ownership, primarily due to poorly defined regulations on land property. The major loophole regarding land ownership meant that the privatisation process gave place to land grabs. Under communist rule in Yugoslavia, a large part of the land was socially owned. But, when the privatisation process began, social ownership was de facto abolished and put into private hands, despite this being unconstitutional. Agri-businesses have the right only to use land that is in cooperative or state ownership, but since the Privatisation Agency failed to stipulate in the sales contracts that state and cooperative ownership of land was not subject to privatisation, a considerable amount of land was ‘sold’ to which the purchasers had no legal right. On the basis of private sales contracts, the new owners of agri-businesses changed the form of ownership, registering such land as their own private property in the real-estate registry. This change of 1. Zemlja i sloboda, Pokret za slobodu, 2011.

382

ownership had no legal grounds since the state or cooperatives only held the right to use, not to appropriate, agricultural land.2 The full extent of the phenomenon is still unknown, particularly since the Privatisation Agency has refused to provide the Anti-Corruption Council information on how it treated the rights of use of agricultural land in state and cooperative ownership, or the total area of agricultural land affected, the origin of the capital, and sale price.3 Although not transparent, the process has clear impacts in terms of land concentration. According to Branislav Gulan, a major activist on land issues in Serbia, the largest Serbian landowners have more land combined than do some states or cities. The four largest Serbian together have more than 100,000 ha, individually exceeding the area of the city of Novi Sad, with its 23,500 ha. The four are, reportedly: Đorđije Nicović, owner of Irva Group with nearly 30,000 ha, Miroslav Mišković, owner of Delta with 25,000 ha, Miodrag Kostić, owner of MK Commerce, with 24,000 ha, and the owner of Meat Industry Matijević, Petar Matijević, controlling 16,000 ha. Then come Milija Babović, Zoran Mitrović and Stanko Popović’s Viktorija Group, with around 6,000 ha. It should be noted that some of this land is leased from the state. Their ranches are said to be bigger than the state of Liechtenstein (16,000 ha). Those figures apply only to the land they or their companies have bought, and does not include land bought by their close associates and relatives (Gulan, 2010).

Transnational capital comes into play

Similar to the cases of Romania, Ukraine and Hungary, the Law on Agricultural Land prohibits the sale of agricultural land to foreign entities. Nonetheless, foreign corporations have bypassed this interdiction by registering their firms as domestic companies while investing capital in privatised agricultural companies. Once again, according to Branislav Gulan, ‘that’s how Ivica Todorić, Croatian tycoon and owner of Agrokoor, acquired 1,000 hectares by buying Frikom, and an additional 4,200 by acquiring Edible Oil Industry Dijamant. He now cultivates a total of about 6,000 hectares. Hungarian firm Hajdu Avis from Debrecen bought the farm Sloboda in Perlez, with 1,500 ha of land in its property, and resold it four years later – with a profit of course. Irish fund 2. Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012. 3. Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012.

383

Baltic Property Investments caused a lot of noise in the public when it bought farms Panonija, PIK Feketić and Vojvodina from Bački Brestovac. By buying the shares of these three combines Irish corporation won the right to manage over 10,500 ha. The first foreigner to discover that if one establishes a firm in Serbia one can also buy agricultural land was (unofficially) Andrew Hunter, who in 2005 bought Jakšićevo in Srpska Crnja through the firm Cornwall, 1,000 ha for 245 million dinars (€ 2.2 million)’ (Gulan, 2010). In some cases, associations of peasant farmers tried to compete with big landowners in renting the state-owned land in their surroundings, which led to many conflict situations during the public auctions. Since the state provides a farm subsidy of 150 € per hectare up to a maximum of 100 ha, some of the associations argued that big landowners are taking more than their fair share of subsidies by registering part of their land in the names of friends or family members. The expansion of landholdings in the hands of a few people who acquire land very cheaply is intended to facilitate market speculation. Indeed, four years after the Serbian Stabilisation and Association Agreement with EU becomes effective, foreigners will be allowed to buy up agricultural land. While many of the neighbouring countries are trying to postpone or completely forbid foreigners from being able to buy national land, Serbia is pushing for liberalisation of the land market. The Freedom Fight movement (Pokret za slobodu), a worker–peasant organisation opposing land grabbing in Serbia, believes that such an unfavourable timeline for land sales was agreed in the interest of landlords, whose only goal is to sell the land they bought cheaply during the privatisation process to foreign corporations as soon as possible. Their calculation is based on the big differential in the price of land on the Serbian and European markets. In January 2013, the Serbian government signed a pre-contract with the United Arab Emirates (UAE) giving more than a 16,000 ha on long-term lease in exchange for investment in the irrigation system; this agreement, announced with a great fanfare as a big investment in agriculture, is facing major opposition from peasants’ associations. Land sold to the UAE originally belonged to agricultural companies that were dismantled in the privatisation process. These private contracts were terminated and ownership of land reverted to the state before it was then leased to the UAE. Peasants’ associations demanded that the land be leased to them rather than being leased or sold to the UAE, pointing out that the Law on Agricultural Land forbids selling land to foreigners. The process of privatisation is fundamentally opposed to the interests of the people of Serbia, denying them any possibility of establishing a sovereign, 384

self-sustaining society. Alongside neoliberal national and international policies, it treated land as no more than a commodity for large-scale export-oriented intensive industrial production, which prompted its misappropriation by new landlords. The pressure applied by the public and worker–peasant movement in Serbia regarding land grabbing will be decisive in stopping this process. Of the greatest importance in this case will be the role of organisations reflecting on creating agrarian alternatives for a sovereign self-sustaining society as the Serbian government persists in following the path traced by international neoliberal institutions, without having any clue about other possibilities.

‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾

At the end of February 2013 arrested were those responsible for misappropriation of 327 hectares of land owned by the state, which was once used by socially owned enterprise Sloga from Kać. That could be the beginning of a clash with here described mechanism of land grabbing. Milenko Srećković January 2013

385

Letter of support to the workers of

Thessaloniki factory ”Viomet”

who are starting production by their own forces

Dear friends, With great hope and confidence we follow the news about your struggle which becomes a real inspiration to all deprived workers. We wish you a lot of success in your endeavors to start the production in your factory by your own forces and to fight for a better life of common people. As in our recent visit, we send you best regards and sincere support from Serbian workers fighting in their own country against corruption, privatization, looting companies and destroying jobs, corrupted judiciary, sale of agricultural land and general degradation of workers’ rights. Our struggles are driven by faith in strength and invincibility of unified workers. Our goals are the same as yours. In this moment all our thoughts are with you, in hope that, by our joint forces, we will all soon obtain freedom, equality and social justice. Solidary greetings, On behalf of the Freedom Fight Movement (Pokret za slobodu) and Coordination Committee of Workers-Peasants Organizations (www.freedomfight.net, www.pokret.net) Milenko Srećković February 10 2013, Belgrade Serbia

386

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 338.246.025.88(497.11)”2000/2013”(082) 331.109.32(497.11)”2000/2013”(082) BORBA za budućnost : ka Balkanskom pokretu otpora : otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje / [priredili Milenko Srećković i Vladimir Bogićević]. - Beograd : Pokret za slobodu, 2013 (Subotica : Neopress). - 386 str. ; 21 cm Tiraž 1.000. - Str. 11-17: Predgovor / Milenko Srećković. ISBN 978-86-914291-3-3 1. Срећковић, Миленко [уредник] [аутор додатног текста] a) Предузећа - Приватизација - Србија 2000-2013 - Зборници b) Штрајкови - Србија - 2000-2013 - Зборници COBISS.SR-ID 197824012

Borba za budućnost ocrtava nam – nakon Zemlje i slobode (2011) i Deindustrijalizacije i radničkog otpora (2011) – još jednu etapu u višegodišnjoj borbi Pokreta za slobodu protiv štetne privatizacije, korupcije i interesa krupnog kapitala, a za istinski demokratsko, suvereno i samoodrživo društvo