Znanstveno-popularni časopis Hrvatski jezik

2014.

1. godište broj 1

Hrvatski jezik

crvena:

siva:

C: 0 M: 100 Y: 85 K: 5

C: 0 M: 0 Y: 0 K: 50

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Sadržaj Uvodna riječ Uredništvo

1

Dehidrirao sam, nisam se dovoljno hidratizirao…, ali sam ipak kupio hidratantnu kremu i hidratizirajući losion Lana Hudeček i Milica Mihaljević

4

Jezik i društvo Irena Miloš: Jezik i identitet. Što nam o tome govore baba i deda?

12

Domaća zadaća Marina Čubrić: Školski esej na državnoj maturi

14

Od Mile do Drage Domagoj Vidović: Od Domaslave do Sarah

22

U dva klika mišem Antun Halonja: Između računalnoga nazivlja i žargona

25

Od A do Ž Barbara Kovačević: Medvjeđa usluga i labuđi pjev

29

Lektorske bilješke Kristian Lewis: Mali jezični savjeti

31

Vremeplov Marijana Horvat: Stjepan Ivšić u Hrvatskome jeziku

34

Čitaonica Barbara Štebih Golub: U Mjesecu hrvatskoga jezika o povijesti hrvatskoga jezika

37

Hrvatski jezik znanstveno-popularni časopis za kulturu hrvatskoga jezika, 2014., 1. godište, broj 1 nakladnik: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Republike Austrije 16, 10 000 Zagreb glavni i odgovorni urednik: Željko Jozić | urednice časopisa: Lana Hudeček i Milica Mihaljević urednici rubrika: Jezik i društvo Irena Miloš | Domaća zadaća Marina Čubrić Od Mile do Drage Domagoj Vidović | U dva klika mišem Antun Halonja | Od A do Ž Barbara Kovačević Lektorske bilješke Kristian Lewis | Vremeplov Marijana Horvat | Čitaonica Barbara Štebih Golub tajnik: Vuk-Tadija Barbarić računalni slog: Davor Milašinčić | tisak: Zrinski d.d., Čakovec

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Dragi čitatelji, pred vama je prvi broj časopisa Hrvatski jezik, znanstveno-popularnoga časopisa namijenjena srednjoškolcima, studentima, učiteljima, profesorima hrvatskoga jezika, lektorima, prevoditeljima, novinarima, stručnjacima različitih struka i svima koji se bave hrvatskim jezikom i kojima je stalo do jezične kulture. Časopis je zamišljen kao tromjesečnik i izlazit će krajem ožujka, lipnja, rujna i prosinca.

Prvi broj izlazi 17. ožujka 2014. godine, na obljetnicu objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u listu Telegram.

U političkome ozračju koje je dovelo do hrvatskoga proljeća 1971. godine središnje hrvatske znanstvene, kulturne i sveučilišne ustanove potpisale su 1967. Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznesena dva osnovna zahtjeva: 1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.

U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako: »Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.« ...

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Deklaracija je upućena „Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti”, a cilj joj je bio „da se prilikom promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.”

Deklaracija je rezultat neprestanoga i rastućega pritiska na hrvatski jezik i sužavanja područja njegove uporabe. Deklaracijom se traži da se poštuju zakonske odredbe i osigura stvarna jednakost standardnih jezika na području Jugoslavije, poziva se na načela nacionalnoga suvereniteta, traže se ustavne promjene koje bi omogućile neometan razvoj hrvatskoga jezika.

1

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Potpisnici Deklaracije, istaknuti hrvatski jezikoslovci, filolozi i književnici, proganjani su i osuđivani.

Na tribini o Deklaraciji u Tovarniku u prosincu 1990. godine iznesena je zamisao da se u spomen na taj dokument od 13. ožujka (datum prihvaćanja Deklaracije u Matici hrvatskoj) do 17. ožujka (datum njezina objavljivanja u listu Telegram) održavaju Dani hrvatskoga jezika. Prijedlog su prihvatili Matica hrvatska i Hrvatsko filološko društvo, a 1997. godine, na 30. obljetnicu objavljivanja, Hrvatski je sabor odlučio da se Dani hrvatskoga jezika svake godine održavaju od 11. do 17. ožujka. U tome bi razdoblju u svekolikome javnom životu, u tiskanim i elektroničkim medijima, a posebno u znanosti, kulturi i školstvu, osobitu pozornost trebalo posvećivati vrijednostima istaknutim u Deklaraciji i pitanjima na koja se ona odnosi. Ove je godine Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje pokrenuo manifestaciju Mjesec hrvatskoga jezika, koja počinje na međunarodni dan Dan materinskoga jezika, 21. veljače, a završava na dan objave Deklaracije u listu Telegram. To je i razlog zašto se ovaj prvi broj časopisa Hrvatski jezik baš danas, 17. ožujka, nalazi pred vama.

Sadržaj časopisa Hrvatski jezik bit će ovaj: Na početku časopisa nalazi se znanstveno-popularni članak o kojemu aktualnom jezičnom pitanju. Posebna će se pozornost posvetiti funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika te pravopisnim i gramatičkim problemima koji se pojavljuju u pojedinim strukama (tijekom javne rasprave o Hrvatskome pravopisu dobili smo mnogo pitanja i prijedloga koji upućuju na to koliko je ta tema zanimljiva i potrebna), terminološkim problemima, jeziku medija, jeziku i nazivlju koje se upotrebljava u školskim udžbenicima i programima itd. Zatim slijede kraći članci raspoređeni po rubrikama.

U rubrici Jezik i društvo govori se o hrvatskome jeziku u društvenome kontekstu s etnolingvističkoga i sociolingvističkoga stajališta. Tu će biti riječi i o jezičnim stereotipima, žargonima, dijalektima itd.

Rubrika Domaća zadaća uključuje sve što je povezano s hrvatskim jezikom u školi.

To je jedina rubrika čija urednica nije zaposlenica Instituta, nego profesorica koja radi u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu i ima veliko iskustvo u sastavljanju ispita i ocjenjivanju školskih eseja na državnoj maturi. Njezina će iskustva sigurno biti dragocjena i profesorima i učiteljima i učenicima.

U rubrici Od Mile do Drage obrađuju se antroponimijske teme, ponajprije postanje i motivacija osobnih imena, prezimena i nadimaka.

Rubrika U dva klika mišem govori o računalnome i informatičkome nazivlju te o računalnome i informatičkome žargonu.

2

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

U rubrici Od A do Ž govori se o značenju frazema koje čujemo svakodnevno, a često ne znamo ni kako su nastali ni što zapravo znače.

Rubrika Lektorske bilješke donosi odgovore na pitanja i jezične nedoumice lektora, prevoditelja, novinara… koji se, kad naiđu na jezični problem, obraćaju jezičnim savjetnicima Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

U rubrici Vremeplov nalazi se izbor iz zanimljivih i još uvijek aktualnih tekstova koji su nastali u nekim drugim vremenima. U prvome broju možete pročitati pojedine misli Stjepana Ivšića, urednika časopisa Hrvatski jezik koji je izlazio 1938. i 1939. godine.

U rubrici Čitaonica prikazat će se novoobjavljena knjiga za koju smatramo da bi mogla zanimati širi čitateljski krug. Kako bi prikaz bio življi i popularniji, osim samoga sadržaja knjige, kad god je to moguće, bit će objavljen i kratak intervju s autorom ili urednikom.

Iako su prvi broj časopisa Hrvatski jezik priredili isključivo znanstvenici i suradnici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, daljnje izlaženje časopisa moguće je samo uz suradnju s čitateljima te uz njihovu potporu. Stoga pozivamo sve čitatelje da nam svoje komentare, primjedbe i prijedloge šalju na mrežnu adresu hrjezik@ihjj.hr. Osim svojih primjedaba i prijedloga u časopis možete slati i radove za koju od rubrika.

Svaka rubrika ima urednika koji je u prvome broju i autor priloga. Urednici rubrika odabiru i priređuju radove za objavljivanje.

Stoga, dragi čitatelji, ako vam se ovaj prvi broj Hrvatskoga jezika svidio i ako želite aktivno sudjelovati u njegovu nastanku, šaljite nam svoje primjedbe, prijedloge i priloge te se pretplatite na naš i vaš časopis Hrvatski jezik.

Uredništvo 17. ožujka 2014.

3

Lana Hudeček i Milica Mihaljević

Dehidrirao sam, nisam se dovoljno hidratizirao…, ali sam ipak kupio hidratantnu kremu i hidratizirajući losion (o nazivima hidratacija, hidratizacija, hidracija…)

Riječi koje imaju sličan izraz i slično značenje nazivaju se paronimima. U paronimnome odnosu mogu biti riječi domaćega podrijetla (npr. crveniti ‘činiti što crvenim’ – crvenjeti (se) ‘postajati crven, isticati se crvenom bojom’), ali češće su paronimi riječi stranoga podrijetla (npr. milijunti – milijunski, informacijski – informatički). Paronimi često dovode do jezičnih pogrešaka jer se jedan član paronimnoga para upotrebljava umjesto drugoga. Tako se često govori o elektronskoj pošti umjesto o elektroničkoj pošti, o psihološkome problemu umjesto o psihičkome problemu, o operacijskome sustavu umjesto o operativnome sustavu, o teoretskome znanju umjesto o teorijskome znanju itd.1 Često nedoumicu i u stručnome nazivlju i u općejezičnoj uporabi izaziva velik broj riječi s osnovom hidr- (npr. hidracija, hidratacija, hidratizacija, pa onda i sve mnogobrojne riječi koje pripadaju njihovim tvorbenim gnijezdima). Osnovno je pitanje: Jesu li te riječi u paronimnome ili u sinonimnome odnosu? Ako je riječ o paronimima, njihovo značenje treba jasno razgraničiti, a ako je riječ o sinonimima, jednomu članu sinonimnoga niza treba dati prednost.

U kemijskome nazivlju upotrebljavaju se nazivi hidratacija i dehidratacija. Naziv hidratacija u bazi Hrvatskoga strukovnog nazivlja STRUNA (struna.ihjj.hr), koja je nastala suradnjom predmetnih stručnjaka i jezikoslovaca iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, definira se ovako: hidratacija vezanje molekula vode na ione.

U anorganskoj kemiji nazivom hidratacija označuje se reakcija u kojoj nastaju hidrati. Naziv hidrat tvorbeno motivira odglagolsku imenicu hidratacija. Hidratacija je kemijska reakcija u kojoj nastaju hidrati, a dehidratacija reakcija u kojoj se oni razgrađuju. U kemijskome nazivlju ti se nazivi uglavnom dosljedno upotrebljavaju

1 Elektronski je ‘koji se odnosi na elektrone’, npr. elektronski mikroskop, elektronički ‘koji se odnosi na elektroniku’, npr. elektronička pošta, psihološki ‘koji se odnosi na psihologiju i psihologe’, npr. psihološki skup, psihički ‘koji se odnosi na psihu’, npr. psihički problemi, operacijski ‘koji se odnosi na operaciju’, npr. operacijska dvorana, operativan ‘koji djeluje’, npr. operativni sustav, teoretski znači ‘u teoriji, u pretpostavci’, npr. To je teoretski tako., teorijski ‘koji se odnosi na teoriju’, npr. teorijska fizika.

4

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

u tome značenju.2 Tako se govori o npr. hidrataciji cementa, dehidrataciji alkohola (Eteri se pripravljaju dehidratacijom alkohola ili zagrijavanjem alkil-halogenida s alkoholatima.), dehidrataciji etanola itd. Pridjev izveden od riječi hidrat glasi hidratni.3 U drugim strukama (prehrambenoj, kozmetičkoj, u medicini i sportu) u kojima se upotrebljavaju nazivi tvoreni od osnove hidr- često se upotrebljavaju cijeli sinonimni nizovi za označivanje istoga pojma.

Te se riječi nerijetko upotrebljavaju kao istoznačne i normativno istovrijedne, pa se u istome kontekstu nalaze potvrde i za naziv hidracija i za naziv hidratacija i za naziv hidratizacija, kao u sljedećim primjerima u kojima se ti nazivi upotrebljavaju u značenju ‘opskrba vlagom’ i u svezi s imenicom koža, kao u primjerima iz triju naslova: Hidratizacija kože 12 savjeta za bolju hidrataciju kože PRIPREMA KOŽE ZA VRUĆE DANE: ČIŠĆENJE I HIDRACIJA TAJNE DOBROGA IZGLEDA NA PLAŽI Nerijetko se te riječi upotrebljavaju kao istoznačne i normativno ravnopravne i u istome tekstu:

Kvalitetna hidracija organizmu potrebna je svakoga dana! …

Pametna jutarnja hidratacija sokom mladoga, zelenoga kokosa pomaže pri: …

Postojanje sinonimnih nizova u nazivlju nije poželjno. Temeljni je terminološki zahtjev da se unutar jedne struke jedan pojam označuje jednim nazivom, a koji će to naziv iz sinonimnoga niza biti, odlučuju terminolozi i stručnjaci pojedine struke primjenom terminoloških načela.

2 Istovrijednica je hrvatskoga naziva hidratacija engleski naziv hydratization. Taj se engleski naziv pojavljuje isključivo u stručnim kontekstima, npr. hydratization of the PDMS backbone during water immersion test; hydratization properties of biopolymers; hydratization properties of materials; In particular, purity, average molecular weight, fiber strength, and degree of hydratization are normally significantly higher compared to plant cellulose.

3 Opći jednojezični rječnici hrvatskoga jezika usuglašeni su u definiranju riječi hidratacija i hidratni (koje se označuju kao kemijski nazivi). Naziv hidratacija Školski rječnik hrvatskoga jezika (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školska knjiga 2012.) definira ‘kemijsko djelovanje vode na minerale ili spajanje iona ili drugih čestica s molekulama vode’, Rječnik hrvatskoga jezika (Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga 2000.) ‘spoj vode s nekom supstancijom’, Hrvatski jezični portal ‘kemijska reakcija spajanja vode s koloidnim česticama ili ionima’. Međutim, rječnici ne donose riječi hidracija, hidratizacija, dehidratizacija, hidratantni, hidratizirajući… Uz pridjev hidratni neki izvori navode i pridjev hidratski (Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića), ali norma hrvatskoga standardnog jezika daje jasnu prednost pridjevima na -ni pred pridjevima na -ski.

5

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Ovdje ćemo navesti najvažnija terminološka načela te oprimjeriti ona koja su povezana s jezičnom pravilnošću naziva: 1. hrvatske riječi imaju prednost pred stranima, npr. niz, skup ili zaliha pred set; oštećenje pred deformacija; trošenje pred habanje; usklađivanje pred harmonizacija; vremenski odsječak pred vremenski interval; priprema pred preparacija 2. nazivi latinskoga i grčkoga podrijetla imaju prednost pred nazivima preuzetim iz engleskoga, francuskoga, njemačkoga itd., npr. referencija pred referenca, licencija pred licenca 3. prošireniji i korisnicima prihvatljiviji naziv ima prednost pred manje proširenim; o tome odlučuju stručnjaci pojedinih struka 4. naziv mora biti usklađen s (fonološkim, morfološkim, tvorbenim, sintaktičkim) sustavom hrvatskoga standardnog jezika, npr. pretkutnjak, a ne predkutnjak, žljezdano tkivo, a ne žlijezdano tkivo, umjesto metoda mjerenja preporučuje se mjerna metoda, a umjesto sloj epitela – epitelni sloj 5. kraći nazivi imaju prednost pred duljima, npr. parodontitis pred upala parodonta; stoga se iz naziva izostavljaju nepotrebne riječi, posebno kad je riječ o pleonazmima 6. naziv od kojega se lakše tvore tvorenice ima prednost pred onim od kojega se ne mogu tvoriti tvorenice; to je jedan od razloga i zašto prednost dajemo izvedenicama za vršitelja radnje sa sufiksom -telj (od njih lako tvorimo naziv za vršiteljicu radnje koji završava na -teljica) pred onima sa sufiksom -lac (od kojih ne možemo tvoriti naziv za vršiteljicu radnje koji završava na -lica) 7. treba izbjegavati da naziv unutar istoga terminološkog sustava ima više značenja 8. nazive se ne smije bez valjana razloga mijenjati – ako jedan naziv već ima određeno značenje, ne treba istomu nazivu davati nova značenja te ako je jednomu značenju pridružen jedan naziv, ne treba mu pridruživati drugi 9. naziv ima prednost pred drugim istoznačnim nazivima ako odgovara pojmu kojemu je pridružen i odražava svoje mjesto u pojmovnome sustavu.

Terminološka se načela ne mogu primjenjivati mehanički, ali o njima treba voditi računa pri usustavljivanju nazivlja. Da bi se odlučilo koji je od istoznačnih naziva bolji, treba uzeti u obzir sva navedena načela, a ne samo jedno.

Ta ćemo načela primijeniti na analizirane sinonimne nizove te na kraju dati popis naziva sa značenjem i primjerima.

6

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Hidracija, hidratacija, hidratizacija Nazivima hidratacija, hidracija i hidratizacija označuje se u medicini, farmaciji, kozmetici te u sportu i prehrambenoj struci opskrba vodom ili vlagom, pa se govori o hidrataciji/hidraciji/hidratizaciji organizma/kože/sportaša/hrane…

U tim strukama, u skladu s načelom da naziv mora biti uspostavljen u skladu s pravilima hrvatskoga standardnog jezika – u ovome slučaju riječ je o tvorbenim pravilima – u tome značenju ne treba upotrebljavati kemijski naziv hidratacija koji je u tvorbenoj vezi s nazivom hidrat ni govoriti o hidrataciji tijela, hidrataciji organizma ili hidrataciji hrane. U tim kontekstima treba upotrebljavati naziv hidracija koji ima osnovu hidr- koja označuje da se riječ odnosi na vodu i vlažnost (odgovara engleskomu nazivu hydration). Zanimljivo je da je naziv hidracija potvrđen razmjerno rijetko, u pravilu u tekstovima u kojima se upotrebljava i posve prihvaćeni naziv dehidracija, npr.:

Da bi se predstavile neke potrebe koje sportaši trebaju zadovoljiti, poslužit ćemo se jednostavnim natuknicama: … maksimalna kontrola unosa pojedinih tvari u specifičnim situacijama pojedinih sportova (težinska kategorija, količina masti, hidracija, dehidracija…)…

Najlakši način sprječavanja dehidracije upravo je pravilna, odnosno redovna i dovoljna, hidracija tijela.

Upravo potpuna prihvaćenost naziva dehidracija upućuje na to da je antonim toga naziva, tj. naziv koji označuje obratni proces, hidracija.4 Pravilno je govoriti o hidraciji kože ili hidraciji organizma te o hidraciji hrane. S nazivima hidracija i dehidracija treba biti usklađen i naziv kojim se označuje ponovna opskrba vodom ili vlagom te on glasi rehidracija.

Imenicama hidracija, dehidracija i rehidracija označuje se proces i stanje (npr. proces: Započela je dehidracija organizma., stanje: Došlo je do dehidracije organizma.).

S pomoću hrvatskih sufikasa -nje i -ost moglo bi se također razgraničiti proces: hidriranje, dehidriranje, rehidriranje i stanje: hidriranost, dehidriranost, rehidriranost.

Nazivi hidriranje, dehidriranje i rehidriranje slabo su potvrđeni u hrvatskome medicinskom, farmacijskom, kozmetičkom te sportskom i prehrambenom nazivlju.

Nešto je potvrđeniji samo naziv dehidriranje u prehrambenome nazivlju (u kontekstu 4

Engleski hydration (As a runner, finding the right hydration plan is key to your success.).

7

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

popularnoga sirovojedstva), ali i u njemu prevladava niz hidracija, dehidracija, rehidracija. Od tih se imenice i lako tvore pridjevi: hidracijski, dehidracijski, rehidracijski, pa je i to jedan od važnih razloga za njihovo prihvaćanje u stručnim nazivljima.

Hidracijski, hidratantni, hidrirajući, hidratizirajući Uz riječi krema, losion, mlijeko, puder itd., uz koje u skladu s uspostavljenim tvorbenim gnijezdom treba upotrebljavati pridjev hidracijski (prema hidracija), potvrđeni su i pridjevi hidrirajući i hidratantni. Pridjev hidratantni preuzet je u hrvatski jezik iz francuskoga (npr. crème hydratante), a tvorbeno se ne uklapa u hrvatski sustav. Za takvom posuđenicom u hrvatskome jeziku nema potrebe jer se od riječi hidracija izvodi pridjev hidracijski. Pridjev hidrirajući također nije dobro upotrebljavati. U hrvatskome je jeziku razmjerno mali broj pridjeva nastalih od glagolskoga priloga sadašnjega i skupinu takvih pridjeva u standardnome jeziku ne treba nekritički proširivati, što se događa osobito pod utjecajem engleskih participa. S istoga razloga nije dobro upotrebljavati ni pridjev hidratizirajući (npr. hidratizirajuća krema, maska za lice) jer je taj pridjev izveden od glagolskoga priloga sadašnjega glagola hidratizirati.

Kad je riječ o odnosu hidratantni/hidracijski i odluci o tome kojemu nazivu dati prednost, u sukobu se nalaze dva terminološka načela. Načelo da naziv mora biti usklađen s normama hrvatskoga standardnog jezika govori u prilog pridjevu hidracijski jer je taj pridjev izveden od imenice za koju smo utvrdili da je treba upotrebljavati u značenju ‘koji se odnosi na hidraciju, koji hidrira ili potiče hidraciju’.

U prilog uporabi pridjeva hidratantni govori njegova učestalost. Predlažemo ipak da se prednost, zbog uklapanja u veliko tvorbeno gnijezdo, da pridjevu hidracijski.

Zaključak Nazivi s osnovom hidr- upotrebljavaju se u kemiji, medicini, sportu, farmaciji, kozmetici, prehrambenome nazivlju i kulinarstvu. Mnogi od problema povezanih s tim nazivima, koji se odnose na pogrešnu uporabu paronima te uporabu lošijih inačica u sinonimnim nizovima, prouzročeni su i preuzimanjem istoznačnih riječi iz različitih izvora (latinskoga, engleskoga, njemačkoga) i njihovim uporabnim razjednačivanjem.

U ovome smo radu pokušali razgraničiti njihovo značenje i uporabno područje. U nastavku dajemo popis naziva s naznakom područja u kojemu ih valja upotrebljavati te s primjerima i značenjem. dehidrator Dehidrator je uređaj za dehidriranje hrane. dehidriranost Dehidriranost je stanje nedovoljne opskrbljenosti vodom ili vlagom, stanje u kojemu se nalazi organizam ili njegovi dijelovi zbog nedostatne količine vlage ili vode (dehidriranost kod djece, dehidriranost kože).

8

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

dehidracija Dehidracija je proces izlučivanja vlage ili vode iz čega (početak dehidracije organizma, dehidracija hrane u pećnici) i stanje nedovoljne opskrbljenosti vodom ili vlagom (Došlo je do dehidracije.). U značenju ‘stanje nedovoljne opskrbljenosti vodom ili vlagom’ može se upotrebljavati i imenica dehidriranost. dehidratacija Dehidratacija je kemijski naziv koji označuje reakciju u kojoj se razgrađuju hidrati (dehidatracija alkohola, dehidratacija glicerola, dehidratacija hidroksida). Ne treba ga upotrebljavati u zdravstvenome, kozmetičkome i prehrambenome kontekstu, tj. u značenju koje ima naziv dehidracija. dehidrirati Dehidrirati znači ostati/ostajati bez potrebne količine vode (dehidrirao je, dehidrirana koža) ili izlučiti/izlučivati vodu/vlagu iz čega (dehidrirana hrana, dehidrirati soju). hidracija Hidracija je opskrbljivanje vlagom ili vodom (žeđ je signal za hitnu hidraciju, hidracija organizma, hidracija trkača, hidracija sokom zelenoga kokosa, hidracija djece). hidracijski Hidracijski znači ‘koji se odnosi na hidraciju, koji hidrira ili potiče hidraciju’ (hidracijska krema). hidratacija Hidratacija je kemijski naziv koji označuje reakciju u kojoj se stvaraju hidrati (hidratacija cementa). Ne treba ga upotrebljavati u zdravstvenome, kozmetičkome i prehrambenome kontekstu, tj. u značenju koje ima imenica hidracija. (Osobito se često naziv hidratacija upotrebljava u kozmetičkome nazivlju prema francuskome hydratation.) hidratantni Umjesto pridjeva hidratantni posuđenoga iz francuskoga jezika koji znači ‘koji opskrbljuje vodom ili vlagom, koji vlaži’ bolje je upotrebljavati pridjev hidracijski. Umjesto naziva hidratantna krema, hidratantno mlijeko itd. bolje je upotrebljavati nazive hidracijska krema, hidracijsko mlijeko itd. jer je pridjev hidracijski izveden od imenice hidracija koja znači ‘opskrbljivanje vlagom ili vodom’. (Osobito se često naziv hidratantni upotrebljava u kozmetičkome nazivlju prema francuskome hydratant.) hidratizacija Umjesto imenice hidratizacija, treba, ovisno o tome u kojemu je kontekstu upotrijebljena, upotrijebiti imenice hidratacija (u kemiji), odnosno hidracija (u zdravstvenome, kozmetičkome, sportskome i prehrambenome nazivlju). hidratizirati (se) Umjesto glagola hidratizirati (se) u značenju ‘opskrbiti (se) potrebnom/dovoljnom količinom vlage ili vode’ treba upotrebljavati glagol hidrirati (se). Nije dobro: Kako se hidratizirati za vrijeme trčanja., a dobro je: Kako se hidrirati za vrijeme trčanja. Glagol hidratizirati često se pojavljuje u kozmetičkome nazivlju, pa se govori npr. o hidratizaciji kose, hidratizaciji kože, 9

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

hidratizaciji lica. Međutim, nema potrebe da glagol istoga značenja izveden od iste osnove u zdravstvenome, sportskome i prehrambenome kontekstu glasi hidrirati, a u kozmetičkome hidratizirati. Stoga savjetujemo da se govori npr. o hidraciji kose, hidraciji kože i hidraciji lica. hidratizirajući Umjesto pridjeva hidratizirajući u značenju ‘koji opskrbljuje vodom ili vlagom, koji vlaži’ treba upotrebljavati pridjev hidracijski. Umjesto naziva hidratizirajuća krema, hidratizirajuće mlijeko itd. bolje je upotrebljavati nazive hidracijska krema, hidracijsko mlijeko jer je pridjev hidracijski izveden od imenice hidracija koja znači ‘opskrbljivanje vlagom ili vodom’. (Vidi objašnjenje uz glagol hidratizirati (se).) hidrirajući Umjesto pridjeva hidrirajući u značenju ‘koji opskrbljuje vodom ili vlagom, koji vlaži’ treba upotrebljavati pridjev hidracijski. Umjesto naziva hidrirajuća krema, hidrirajuće mlijeko itd. bolje je upotrebljavati nazive hidracijska krema, hidracijsko mlijeko itd. jer je pridjev hidracijski izveden od imenice hidracija koja znači ‘opskrbljivanje vlagom ili vodom’. hidriranost Hidriranost je stanje opskrbljenosti vodom ili vlagom (optimalna hidriranost kože). hidrirati (se) Hidrirati (se) znači ‘opskrbiti (se) potrebnom/dovoljnom količinom vlage ili vode’ (kako se hidrirati za vrijeme trčanja; tako se koža intenzivnije hidrira; hidrirati soju). rehidracija Rehidracija je proces ponovne opskrbe vodom ili vlagom (rehidracija kod djece) ili stanje ponovne opskrbljenosti vodom ili vlagom. Stanje ponovne opskrbljenosti vodom ili vlagom označuje se i imenicom rehidriranost. rehidracijski Rehidracijski znači ‘koji se odnosi na rehidraciju, koji potiče rehidraciju’ (rehidracijska sol, rehidracijska otopina). rehidratacija Umjesto imenice rehidratacija u značenju ‘proces ponovne opskrbe vodom ili stanje ponovne opskrbljenosti vodom’ treba upotrebljavati imenicu rehidracija.5 Stanje ponovne opskrbljenosti vodom ili vlagom označuje se i imenicom rehidriranost. rehidratacijski Umjesto pridjeva rehidratacijski u značenju ‘koji se odnosi na rehidraciju’ treba upotrebljavati pridjev rehidracijski. Umjesto naziva rehidratacijska sol, rehidratizacijska otopina itd. bolje je upotrebljavati nazive rehidracijska sol, rehidracijska otopina jer je pridjev rehidracijski izveden od imenice rehidracija koja znači ‘ponovna opskrba vlagom ili vodom’.

5 Tvorbeno je značenje imenice rehidratacija ponovno stvaranje hidrata, ali za to značenje nismo našli potvrda.

10

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

rehidriranost Rehidriranost je stanje ponovne opskrbljenosti vodom ili vlagom (rehidriranost organizma). rehidrirati Rehidrirati znači ‘ponovno opskrbiti vodom ili vlagom’ (rehidrirati dijete, rehidrirati kožu, rehidrirati suhi kvasac).

Cilj je ovoga rada bio urediti zahtjevne nizove paronima i sinonima s osnovom hidr- s jezičnoga stajališta te potaknuti razgovor i konačni dogovor jezikoslovaca i stručnjaka svih spomenutih struka o predloženim nazivima.

11

Jezik i društvo Irena Miloš

Jezik i identitet. Što nam o tome govore baba i deda?

Jezik je dio identiteta, čovjeka kao pojedinca i čovjeka kao dijela društva. Društvo u cjelini ili svi mi koji ovdje jesmo i oni koji su bili prije nas na zajedničkome životnom prostoru stvaraju identitet, u ovome slučaju jezični, iako se taj identitet ne mora podudarati u svakoj jezičnoj misli i svakome jezičnom izričaju s onim koji imamo kao pojedinci. Svatko za sebe „vlasnik” je (više ili manje) standardnoga jezika, dijalekta (odnosno vlastitoga organskog idioma) i žargona, a neizostavnim globalnim spajanjem u, recimo, mobilne aplikacije, na internet i Facebook, i stranoga jezika, u najmanju ruku engleskoga. Njemački, talijanski, francuski – višejezičnost? Europska unija? Međukultura? Da, ali pustimo to sada po strani i vratimo se najprije domaćemu jeziku. Što nam jezik govori o tome tko smo? Zalazimo neizbježno (i) u područje jezičnih stereotipa koji su krajnji izraz društvenih stereotipa. Društvo ima uopćene slike i vrednovanja određenih pojava i određenih (svojih ili tuđih) skupina. Vic kao mala književna forma ili mikrostrukura stila u svojevrsnoj haiku-stereotipizaciji pokazuje odnos društva prema nacionalnome i političkome, regionalnome i etničkome, vjerskome, rodnome i spolnome… I mora se priznati da je narod, kad je riječ o toj jezgrovitoj Ako nema stereotipa u društvu, formi jezičnoga izraza, neiscrpno kreativan i nema ga ni u jeziku, ako ga duhovit. No, pustimo šalu, relacijski se identiteti ima, može nadilaziti i društvo i utvrđuju i opisuju multidisciplinarno, u prvome narod. redu u području socioznanosti, etnolingvistike i antropolingvistike. Doseljavanje etničkih skupina, stvaranje/jačanje nacionalnoga identiteta, isticanje sporta kao nacionalne vrijednosti, vjere kao izraza tradicijske duhovne društvene djelatnosti, rodnoga i spolnoga kao odnosa prema obiteljsko-rodnim obilježjima i ulogama, ali i kao stvaranje slike o skupinama, primjerice LGBT, (u prošlosti) društveno marginaliziranima, stvara stereotipe, društvene mentalne slike i stavove, koji se uopćeno pripisuju društvu kao cjelini. Ako nema stereotipa u društvu, nema ga ni u jeziku, ako ga ima, može nadilaziti i društvo i narod. Sjetimo se i (naših) škrtih bodula, ali i (tuđih) škrtih Škota koje smo u jeziku posvojili. U sustav hrvatskoga standardnog jezika (ne)primjetno se provuče i kakva „rupica” koja ne urušava cjelokupno „pletivo”, ali pedantnomu oku ipak smeta jer (iznutra) kvari cjelinu. Riječ je o mocijskim parnjacima (parovima muškarac vršitelj radnje – žena vršiteljica radnje), ali o onima kojih nema. Lako ćemo zaključiti da su parovi riječi kuhar i kuharica, frizer i frizerka, novinar i novinarka, znanstvenik i znanstvenica… I evo nam pitanja: Tko drži blagajnu, a tko udicu ili kako glasi ženski rod imenice kupac i imenice ribič?

12

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Dok razmišljate, iz naše frazeološke rubrike Od A do Ž posudit ću i koji frazem kao primjer sljedećih društvenih stereotipa: a) Može on to, on je Hercegovac., b) Nemoj se praviti Kinez., c) Govoriš kao plavuša., d1) Voziš kao baba. i d2) Sve znaš, prava si baba!.

Izrazi su to etničke i rodne stereotipizacije kategorija a) sposobnosti i snalažljivosti (stereotip: ‘svi su Hercegovci prirodno/urođeno sposobni, snalažljivi i okretni’), b) nerazumijevanja određene situacije (stereotip: ‘Kinezi se slabo ili teško integriraju u društvo i ne razumiju jezik i kulturu’), c) neinteligencije i neznanja (stereotip: ‘plavokose su žene glupe’), d1) loše vožnje (stereotip: ‘žene su lošije vozačice od muškaraca: ne znaju voziti i sporije su’) te d2) kuloarskoga prenošenja informacija (stereotip: ‘žene vole ogovarati’ u kombinaciji sa ‘starije žene vole sve znati’). Društveni su stereotipi u cjelini vlasništvo društva čiji identitet grade bez obzira na individualne razlike u mišljenju.

No, vratimo se još malo babi. Jezične su joj Društveni su stereotipi u cjelini odrednice, dakle, sljedeće: imenica ženskoga vlasništvo društva čiji identitet roda u jednini, sa stereotipnim značenjem osobe grade bez obzira na individualne muškoga ili ženskoga spola koja loše vozi, ali i razlike u mišljenju. koja se bavi (suvišnim) prenošenjem informacija, komentiranjem događaja i osoba ili kolokvijalno rečeno – ogovaranjem. Što u međuvremenu radi deda? Jezične su mu odrednice: imenica muškoga roda u jednini, a riječ se odnosi na osobu muškoga spola starije životne dobi koja je (stereotipno) svima simpatična, pogotovo ako u poznim godina još i vozi! Tako je to u društvu i jeziku, odnosno u hrvatskome standardnom jeziku. On je anorganski, arbitraran, uređen normom…

Suprotno tomu, narod će u svojim narodnim govorima, živim organskim idiomima, imati i drukčija tumačenja nekih riječi. U njima, primjerice, i djevojka i žena i baba, s jedne strane, i mladić i muškarac i deda, s druge, mogu biti – trudni1 u onim prilikama u kojima su se jako umorili. I tako je to u Hrvata (barem) od 15. stoljeća naovamo, kad je jedan petrarkistički pjesnik iz Dalmacije u ljubavnome zanosu nakratko posustao i zapisao: Trudan jelin nosi v parsi strilu, sam sebe zadiru2…

U sinesteziji jezičnih raznovrsnosti potaknutih društvenim i narodnim stvara se (jezični) identitet. Živa je to tvar s kojom valja biti oprezan jer je i u biblijskim (pra) danima netko zaključio: Nesmotren govori kao da mačem probada, a jezik je mudrih iscjeljenje3. Riječi možda i (od)lete, a napisano ostaje – da društvo može znati kakvo je bilo i kakvim postaje...

1 Za pridjev trudan u muškome rodu jednine potvrđena su povijesnojezična i novija dijalektna značenja: ‘umoran’, ‘posustao’, ‘mučan’.

2 Iz pjesme Ako mi ne daš lik koju je zapisao Jeronim Vidulić, latinički rukopis, kraj 15. stoljeća.

Citirano prema Jezičnoj baštini Josipa Vončine, str. 34., u izdanju splitskoga Književnog kruga, 1988.

3 Poslovica preuzeta iz Biblijskih poslovica u Hrvata Pavla Mikića i Vjekoslava Suzanića, u izdanju Školske knjige u Zagrebu i Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral u Zadru, 1994.

13

Marina Čubrić

Školski esej na državnoj maturi Tuže mi se danas neki mladi pisci da smisle u glavi sve što hoće napisati, ali kad dođu pred bijeli papir, sve se to odjednom pretvara u ništa. Kao da im sam papir nabija komplekse. Osjećaju se, vele, kao oni učenici u školi koji odgovaraju profesoru: „Ja znam sve što me pitate, samo se ne mogu izraziti!” Papir je, vele, kao nekakva nepregledna pustinja u kojoj ništa ne raste.

Antun Šoljan Vjerujem da ste se mnogi prepoznali u rečenici koju navodi Antun Šoljan. Ne treba vas to tješiti, ali mnoge ljude, pa i pisce, muči problem praznoga bijelog papira. To vam je sigurno poznato i iz vlastitoga iskustva kad se nađete pred praznom stranicom (najčešće otvorene školske zadaćnice) i ne možete započeti prvu rečenicu na temu zadaće koju ste dobili. Tema vam je poznata, tisuću misli prolazi vam glavom, ali nijednu ne možete uloviti, nijedna misao nije poželjna ili je ne znate uobličiti. I tomu se može doskočiti tako da se napiše koncept u natuknicama ili u cijelim rečenicama koje će onda biti mnogo lakše oblikovati u rečenice pravoga teksta.

Što je školski esej? Školski esej tip je pismenoga sastavka, teksta određene (zadane) teme i duljine koji pristupnici pišu na ispitu iz Hrvatskoga jezika na državnoj maturi. U staroj školskoj maturi naziv za pismeni sastavak koji su maturanti pisali, također na zadane teme, bio je maturalna zadaća. Školski esej tip je teksta koji je podudaran sa školskim zadaćama obvezatnima u osnovnoškolskome i srednjoškolskome programu. U školskome eseju od učenika se očekuje da samostalno oblikuje tekst prema zadanim smjernicama te da pokaže znanje, vještinu i sposobnost razumijevanja teksta.

Rukopis

Tehničke upute za pisanje

Školski esej treba pisati pisanim slovima, uredno i čitljivo. Rukopis je individualan i u dobi pristupnika već oblikovan, tako da se ne traži da sva slova budu napisana prema pravilima o pisanju pisanih slova. Školske zadaće, pa tako ni školski esej na državnoj maturi, nije dopušteno pisati velikim tiskanim slovima. Svi se tipovi rukopisa smatraju prihvatljivima (mala tehnička slova, ‘miješana’ rukopisna slova i sl.).

14

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

U pisanju školskoga eseja pristupnik može rabiti velika tiskana slova kao grafostileme za određene poruke i vrlo kratke dijelove teksta.

Zahtjev za urednošću podrazumijeva i to da tekst mora biti čist, na njemu ne smije biti crteža, šaranja i slično.

Primjeri rukopisa koji su prihvatljivi u školskome eseju:

15

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Ispravljanje pogrešaka u pisanju

Pri pisanju školskoga eseja dobro je uvijek imati poseban list papira za koncept na kojemu se može ispravljati i uređivati tekst. U čistopisu treba pripaziti da se piše bez pogrešaka i precrtavanja. Ako se ipak dogodi pogreška u kojoj riječi ili rečenici, jednom crtom treba precrtati pogrešku, može je se staviti u zagradu te staviti kratki potpis (paraf ). U uputama će biti napisano mjesto na koje se upisuje kratki potpis. Ne treba dodatno objašnjavati da se pogriješilo i ispravljalo.

Broj riječi

Pisanje školskih eseja koji imaju zadani broj riječi važna je sastavnica vještine pisanja.

Na ispitu državne mature na osnovnoj razini ispita pristupnik treba napisati od 350 do 500 riječi, na višoj razini ispita od 400 do 600 riječi. Dopušteno je odstupanje od donje granice 10 % na objema razinama, što znači da će se vrednovati školski eseji koji imaju 315 riječi na osnovnoj razini i oni koji imaju 360 riječi na višoj razini. Gornja je granica broja riječi otvorena.

Kako izbrojiti riječi

U školskome eseju broje se sve riječi. Okvirno se broj riječi može vrlo lako izbrojiti tako da se izbroje riječi u prva tri retka, odredi se njihov prosjek i pomnoži s brojem redaka u školskome eseju. To ovako izgleda: 1. redak = 10 riječi, 2. = 11, 3. = 9; prosječno 10 riječi × 42 retka = 420 riječi. Pri službenome vrednovanju školskoga eseja, ako je okvirno procijenjeno da školski esej nema dovoljan broj riječi, broji se posebno svaka riječ, i to dvaput.

Svakako je dobro da do ispita državne mature svaki učenik zna koliko riječi može napisati u određenome vremenu i koliko riječi njegova rukopisa stane na jednu stranicu s dvadesetak redaka. Tako neće gubiti vrijeme na ispitu prebrojavajući riječi.

O tipu rukopisa ovisi i koliko će stranica biti potrebno za određeni broj riječi.

Struktura školskoga eseja Struktura školskoga eseja podrazumijeva razvidnu trodijelnu strukturu – uvod, razradu i zaključak. Svaki od tih triju dijelova mora započeti u novome retku i biti naznačen uvlakom na početku retka. Razrada školskoga eseja također može imati dva ili tri dijela (s obzirom na zadani broj riječi pristupnik nema prostora za vrlo razvedenu razdiobu razrade) i te se dijelove razrade također može označiti početkom pisanja u novome retku s uvlakom.

Nije potrebno preskakati redak pri otvaranju nove strukturne jedinice, dovoljno je uvući redak.

16

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Navođenje u školskome eseju Smjernice za pisanje sadržavaju uputu o potkrepljivanju tvrdnja i stajališta.

Pristupnik tvrdnje može potkrijepiti prepričavajući činjenice iz djela, argumentirajući ih vlastitim iskustvom, ali i navodima iz polaznoga teksta. Treba znati da kategorija A4 u opisivačima za ocjenjivanje1 ima 4 boda kojima se vrednuju navodi, parafraze i argumenti kojima pristupnik potkrepljuje svoje tvrdnje i stajališta. Valjanost i prikladnost navoda i argumenata vrednuje se u kategoriji A4, ali kako su pravopisno napisani navodi, vrednuje se u C kategoriji (uporaba hrvatskoga jezika – pravopisna točnost (C2)). Pod time se podrazumijeva pravilno pisanje navodnika i pravopisnih znakova. Posebno je potrebno paziti na redoslijed pravopisnih znakova pri navođenju.

Navodnici se pišu ovako: „” – prvi, početni, navodnik na donju crtu retka, a drugi, završni, na gornju.

Evo nekoliko primjera navođenja: Navođenje cijele rečenice iz polaznoga teksta kojom se potkrepljuje izrečena tvrdnja:

Razmažene ljepotice zasigurno su ga zaboravile ili pak nisu imale vremena doći: „Student je uzalud tražio očima kćeri oca Goriota ili njihove muževe.”

Citiranu rečenicu ili dio rečenice možete staviti u zagradu u vlastitoj rečenici:

Ili:

Otac Goriot bio je čovjek pun ljubavi i razumijevanja, uvijek spreman drugima pomoći („Ovaj je bio dobar i pošten čovjek, koji nikad nije govorio povišenim glasom, koji nije pakostio nikome i nikad nije činio zlo.”).

Za oca Goriota i Rastignac kaže da je bio „... dobar i pošten čovjek, koji nikad nije govorio povišenim glasom, koji nije pakostio nikome i nikad nije činio zlo”.

Nije dobro najavljivati navod riječima citiram, navodim, citirat ću i slično:

Dok je umirao, sjetio se kako su kao male bile dobre i poštene.

Citiram: „... položi sliku kad su bile mlade, nevine i čiste, kad nisu ničim razbijale glavu.”

Nestavljanje naslova književnih djela u navodnike ne smatra se pogrešnim.

Realistički roman „Otac Goriot” napisao je francuski književnik Honore de Balzac.

Realistički roman Otac Goriot napisao je francuski književnik Honore de Balzac.

1 Tablica opisivača navedena je na kraju rada.

17

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Navodnicima se može označiti i riječ ili dio teksta kad se želi uputiti čitatelja na preneseno značenje, ironiju ili netočnost.

Svakako se može zaključiti da su kćeri jako „voljele” svojega oca.

U navodnike se može staviti i riječ ili skup riječi koji pripadaju kojemu drugom funkcionalnom stilu hrvatskoga jezika, posebice ako se rabi žargon. Pri tome treba ipak pripaziti na prikladnost uporabe.

Danas bismo za Rastignaca mogli reći da je bio „dobar frajer”.

Pisanje školskoga eseja U pisanju školskoga eseja vrlo je važno pozorno pročitati zadatak. To znači pročitati polazni tekst i smjernice za pisanje. Smjernice za pisanje pomažu učeniku da lakše krene u iščitavanje polaznoga teksta i određivanje problema o kojemu treba pisati.

Smjernice su mali poddijelovi esejskoga zadatka i potrebno je na svaku smjernicu odgovoriti jer su ti odgovori uključeni u elemente ocjenjivanja školskoga eseja.

Učenik ima slobodu oblikovati svoj školski esej neovisno o redoslijedu smjernica, a može ga oblikovati upravo prema tome redoslijedu.

Pri pisanju treba najprije složiti kratke natuknice kao odgovore na zadane smjernice i onda ih proširivati argumentima, navodima i parafrazama onoliko koliko zahtijeva koji dio školskoga eseja. Jasno da nije potrebno opširno pisati o uvodnoj smjernici u kojoj se traži književnopovijesno određenje polaznoga teksta ili smještanje pisaca u određeni kontekst jer to svakako nije tema zadatka. Treba se koncentrirati i temeljito razraditi temu zadatka – a smjernice za pisanje svakako će usmjeriti učenika da uoči temu ili problem o kojemu treba pisati.

Pristupnici se trebaju služiti Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. S obzirom na to da je do 1. srpnja 2013. u uporabi bio Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis, ove će godine biti dopuštena i rješenja koja se u tome pravopisu nalaze. Za sljedeću školsku godinu profesori bi učenike trebali pripremati prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Ocjenjivanje školskoga eseja Ocjenjivanje školskih eseja provodi se prema zajedničkim opisivačima i nakon opsežne i temeljite izobrazbe ocjenjivača. Svaki se školski esej neovisno boduje dvaput i svaki ocjenjivač ispunjava svoj list za ocjenjivače. Pristupniku se pridružuje veći ukupni broj bodova jednoga od ocjenjivača.

Temeljna tablica opisivača posebno se razrađuje za svaki ispitni zadatak. Opisivači su podijeljeni u tri kategorije: poznavanje i razumijevanje teksta (A), povezanost teksta (B) i uporaba hrvatskoga jezika (C). Poznavanje i razumijevanje teksta odnosi se na 18

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

ono ŠTO je napisano u školskome eseju, a povezanost teksta i uporaba hrvatskoga jezika na ono KAKO je napisano.

Tako se u prvoj kategoriji (A) ostvaruje 50 % bodova, a u drugoj i trećoj ukupno 50 % bodova. Poznavanje i razumijevanje teksta raščlanjeno je na pet potkategorija s određenim brojem bodova. Svaka je kategorija zatražena u smjernicama za pisanje, pa je vrlo važno u pisanju školskoga eseja odgovarati na smjernice i prema tim odgovorima oblikovati školski esej. U prvoj potkategoriji smještanje polaznoga teksta u književnopovijesni kontekst donosi dva boda. Za ključne sadržajne podatke i poznavanje djela u cjelini u drugoj potkategoriji dobivaju se četiri boda i ključni sadržajni podatci uvijek se nalaze u ponuđenome ulomku i oni prikazuju temeljni problem romana ili jedan od temeljnih problema (ili likova). Treća potkategorija ocjenjuje razumijevanje i poznavanje polaznoga teksta te povezivanje s djelom u cjelini i nosi šest bodova. Ta je kategorija srž samoga zadatka i očekuje se da učenik prepozna problem o kojemu se govori u polaznome ulomku i uključi ga u djelo u cjelini. Četvrta potkategorija odnosi se na argumentiranje i potkrepljivanje tvrdnja.

Argumentirati se može navodima iz polaznoga teksta, parafraziranjem fabularnih dijelova djela u cjelini ili vlastitim primjerima. Nije dovoljno samo nešto citirati ili parafrazirati, važno je da to bude i točno, odnosno da doista potkrepljuje danu tvrdnju. U petoj potkategoriji (sinteza argumenata, stajališta i čitateljskoga iskustva) očekuje se da učenik zauzme stajalište i iznese svoje mišljenje o problemu (temi) o kojemu je pisano.

U kategoriji povezanosti teksta jedan se bod dobiva za razvidnu trodijelnu strukturu, a jedan bod za prikladan stil. Četiri boda dodjeljuju se za smislenost i logičnost teksta, što podrazumijeva smislenost i logičnost rečenica te smislenost, logičnost i povezanost diskursa, odnosno teksta.

Uporaba hrvatskoga jezika opisuje ono što u stručnome žargonu zovemo gramatička i pravopisna pismenost. Četiri su potkategorije: sintaktička točnost (spojevi riječi i red riječi, uporaba veznika, gramatički točne rečenice), pravopisna točnost (ima dvije potkategorije), morfološka točnost i leksička točnost. Važno je napomenuti da je u pravopisnoj kategoriji dopušteno imati dvije pogreške za maksimalan broj bodova u svakoj potkategoriji, a u ostalim kategorijama po jednu pogrešku.

19

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Primjeri pogrešaka Na kraju navodimo primjere pogrešaka u određenim kategorijama ocjenjivanja.

B2a – Smislenost i logičnost rečenica Primjeri besmislenih i nelogičnih rečenica:

Čežnja naroda za vlastitim izričajem rezultirala je dolaskom Ćirila i Metoda u naše krajeve.

Tijekom studija i okolnosti njegova života muči ga težnja nezavršenoga posla koja rezultira propašću u konačnici.

Sofoklovo djelo „Antigona” jedno je od najčitanijih svjetskih djela, poznato u prvome redu zbog samoga pisca pa tako i tematikom, stilom i korisnošću ovoga djela koju dobivamo samom poukom.

B3 – Prikladan stil, prikladno nazivlje, prikladne riječi...

Raskoljnikov je upoznao jednu curu, Sonju. Njezin je tata bio pijanac.

(Trebalo bi: djevojku i otac)

Đuro je frajer koji misli da može sve.

(Trebalo bi: mladić, lik (književni), čovjek) C1 – Sintaktička točnost

Dolazile su ocu pošto su željele još novca.

(Trebalo bi: jer, zato što)

To je roman od Balzaca.

(Trebalo bi: Balzacov)

C2 – Pravopisna točnost

Dolazak Dunda Maroja u Rim izazvao je paniku i Pomet pokušava iskoristiti situaciju.

(Trebalo bi: dunda)

Srednji vijek počinje oko 500.-te godine.

(Trebalo bi: 500.)

20

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Temeljna tablica opisivača oznaka A

B

C

ukupno

element vrednovanja poznavanje i razumijevanje teksta

povezanost teksta

uporaba hrvatskoga jezika

šifra opisivača

opisivač

broj bodova

A1

smještanje polaznoga teksta u književnopovijesni kontekst

2

A2

ključni sadržajni podatci polaznoga teksta i djela u cjelini

4

A3

razumijevanje i poznavanje polaznoga teksta te povezivanje s djelom u cjelini

6

A4

potkrijepljenost tvrdnji navodom/ parafrazom

4

A5

sinteza argumenata, stajališta i čitateljskoga iskustva

4

B1

sadržajno oblikovanje

1

B2

smislena povezanost

4

B3

prikladan stil

1

C1

sintaktička točnost

4

C2

pravopisna točnost

6

C3

morfološka točnost

2

C4

leksička točnost

2 40

21

Daglas, Đesika, Li, Lukas, Nensy, Lennox, Noah, Sarah,Tomas, Bezuh,

Od Mile do Drage Grdan, Grlica, Hlap, Klempo, Koljibaba, Nedostoja, Poruga, Ukraden, Zlojutro,

Domagoj Vidović

Od Domaslave do Sarah Kad je u crkvi sv. Vida u Klisu 2011. splitski povjesničar Radoslav Bužančić pronašao natpis na kojemu je, prema čitanju Nevena Budaka, uklesano ime hrvatske kraljice Domaslave, to nije obradovalo samo arheologe, nego i onomastičare s obzirom na činjenicu da je riječ o tek trećemu zabilježenom osobnom imenu jedne hrvatske vladarice (dotad smo znali samo za Marušu i dvije Jelene), dok je istodobno zabilježeno tridesetak osobnih imena hrvatskih knezova i kraljeva. Na hrvatskim su epigrafskim i pisanim spomenicima gotovo do razdoblja sustavnoga vođenja matičnih knjiga sredinom 16. stoljeća zapisi osobnih imena bili gotovo isključivo muškom povlasticom, a među rijetkim zabilježenim ženskim osobnim imenima najčešća su bila osobna imena udovica, sluškinja i robinja. Kako bismo donekle ispravili povijesnu nepravdu ženama nanesenu zbog negdašnjega društvenog uređenja, priču smo o osobnim imenima započeli razmjerno nedavno otkrivenim osobnim imenom hrvatske vladarice iz prve polovice 10. stoljeća.

Upravo su osobna imena hrvatskih vladara ujedno i najstariji hrvatski spomenici. Štoviše, posljedice se određenih promjena koje su se u njihovu fondu sredinom 10. stoljeća dogodile odražavaju i u suvremenome imenskom fondu. Naime, sve do prve polovice 10. stoljeća hrvatski su narodni vladari (i Hrvati općenito) nosili gotovo isključivo hrvatska narodna imena, najčešće dvočlana Zanimljivo je da je i osobno od kojih je većina sadržavala tvorbeni formant ime Hrvat, koje se spominje u -mir ‘velik, slavan’ (npr. Branimir, Krešimir, Trpimir, predajama o doseljenju Hrvata Vojnomir) koji se križao sa starijim tvorbenim u Panoniju i na Jadran iz formantom -*měr ‘svijet’ (npr. Gojmer, Putimer, Zakarpaća, koncem 15. stoljeća Črnomer; posljednje se osobno ime odrazilo u zabilježeno u Biogradu kod imenu zagrebačke četvrti Črnomerec) ili -slav Nevesinja. ‘slava’ (npr. Braslav, Miroslav, Radoslav, Tomislav, Višeslav). Najstarijemu sloju hrvatskih narodnih imena pripadaju i osobna imena nastala prema nazivima životinja (npr. Golub, Grlica, Hlap, Vuk) ili biljaka (npr. Grab, Javor, Loza), ali i neka koja bismo teško danas nadijevali djeci (npr. Bezuh, Grdan, Klempo, Koljibaba, Krivošija, Nedostoja, Poruga, Ukraden, Zlojutro). Zanimljivo je da je i osobno ime Hrvat, koje se spominje u predajama o doseljenju Hrvata u Panoniju i na Jadran iz Zakarpaća, koncem 15. stoljeća zabilježeno u Biogradu kod Nevesinja. Od sredine 10. stoljeća uz narodna imena hrvatski vladari u razdoblju širenja njihova kraljevstva često domeću i kršćanska, te nastaju dvorječna osobna imena kao što su Mihajlo Krešimir, Stjepan 22

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Držislav, Petar Krešimir i Dmitar Zvonimir. Kršćanska pak imena u sve većoj mjeri prodiru među puk: neka izravno iz grčkoga ili iz grčkoga kao jezika posrednika (npr.

Ivan, Josip, Mihajlo/Mihovil, Vlaho), a neka iz grčkoga jezika latinskim posredništvom (npr. Barbara, Bazilije, Bartolomej, Blaž, Gabrijel). Kršćanska imena kao što su Džore/Žuro ‘Juraj’, Menko ‘Dominik’, Vrsajko ‘Ursus’ ili Zvan/Žan ‘Ivan’ u hrvatski su jezik iz latinskoga ušla romanskim (uglavnom dalmatskim) posredništvom, a dalmatskoga su postanja i neka nekršćanska imena kao što je Džono/Žuna ‘Junije’. U kasnijim su razdobljima u hrvatski imenski fond ušla i mnogobrojna (kršćanska i nekršćanska) imena iz drugih jezika: na hrvatskome jugu talijanska imena (npr. Bepo/Pino ‘Josip’, Jovanin/Nani ‘Ivan’, Luiđi) uglavnom mletačkoga postanja, a na sjeveru njemačka (npr. Adalbert, Hans/Hanž, Štef) i mađarska osobna imena (npr. Balaž, Mikloš, Zoltan). Muslimanska su se pak osobna imena u Hrvata mnogo češće odrazila u prezimenima kao što su Alić (: Alija), Alilović (: Halil), Asanović (: Hasan), Hamza, Huseinović (: Husein), Jusup (: Jusuf), Musa, Mustapić (: Mustafa), Osmanović (: Osman), Ramić (: Ramadan), Ujdurović (: Hujdur)... Slično se dogodilo i s albanskim osobnim imenima koja su se također odrazila u prezimenima kao što su Gjergja (: Juraj), Leko (: Osobno ime Žan (kao dalmatska Aleksandar), Šimrak (: sveti Marko), Šitum (: sveti inačica kršćanskoga imena Ivan) Toma)... U posljednja dva stoljeća u hrvatski su zabilježeno je na hrvatskoj obali fond osobnih imena počela ulaziti i ruska (npr. od 12. stoljeća, a danas je Žan Boris, Saša, Vanja), francuska (npr. Emil, Mišel, hrvatsko osobno ime nastalo Pjer, Žaklina, Žan) i druga strana osobna imena. prema francuskome osobnom U posljednjih četrdesetak godina u hrvatski je imenu Jean. imenski fond izravno iz engleskoga ili engleskim posredništvom ušao velik broj prilagođenih (npr. Daglas, Đesika, Kenedi, Li) i neprilagođenih (npr. Jenifer, Kimberly, Lennox, Mike, Rhys) osobnih imena. Često se bilježe usporedni likovi kao što su Nancy i Nensi (te čak i poluprilagođeni lik Nensy), Noah i Noa, Sarah i Sara, što postaje osobito problematično u sklonidbi (tako na temelju oblika genitiva Sare ne možemo znati zove li se tko Sara ili Sarah).

Međutim, hrvatski imenski fond krije i neke zamke. Tako je osobno ime Žan (kao dalmatska inačica kršćanskoga imena Ivan) zabilježeno na hrvatskoj obali od 12. stoljeća, a danas je Žan hrvatsko osobno ime nastalo prema francuskome osobnom imenu Jean. Nadalje, izvedena su imena Lukas (< Luka) i Tomas (< Toma) u hrvatskoj antroponimiji zabilježena barem od 11. (Tomas) ili 16. stoljeća (Lukas) te su se odrazila u prezimenima i nadimcima (npr. Lukasović, Tomasović), a istozvučna osobna imena (Lucas/Lukas i Tomas/Thomas) danas uglavnom potječu iz engleskoga (s tim da je lik Lukas u hrvatski imenski fond mogao ući i iz njemačkoga imenskog fonda). Nadalje, treba napomenuti da su u prošlosti, kao i danas, pojedina osobna imena mogla biti i ženska i muška (npr. Saša, Vanja), tako da su, primjerice, danas isključivo ženska osobna imena Božica i Milica u 15. stoljeću nosili i mnogi muškarci. S druge strane, 23

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

pojedina istozvučna imena mogla su biti posve različita postanja. Tako je muško osobno ime Miro moglo nastati pokraćivanjem od narodnoga imena Miroslav (ali i Radomir i sl.) ili od muslimanskoga imena Amir, a žensko osobno ime Selma najčešće se izvodi prema muslimanskome imenu Selmana, no na Daglas, Đesika, Li, Lukas, Nensy, hrvatskim otocima riječ je počesto o jednoj Lennox, Noah, Sarah, Tomas od inačica kršćanskoga imena Anselma. I dok je osobno ime Nikoleta (< tal. Nicoletta) danas Bezuh, Grdan, Grlica, Hlap, isključivo žensko, u 17. stoljeću u Lici i južnoj Klempo, Koljibaba, Nedostoja, Dalmaciji zabilježeno je muško osobno ime Poruga, Ukraden, Zlojutro Nikoleta (Nikol- + -eta) od kojega su se tvorila i prezimena (npr. Nikoletić). Naposljetku, osobno ime Tomica može biti žensko (izvedeno od Toma < Tomislava), ali se može izvoditi i od muškoga kršćanskog (< Toma) i narodnoga (< Tomo < Tomislav) imena.

I tako smo došli do kraja prvoga članka u rubrici Od Mile do Drage u kojemu smo nastojali iznijeti osnovnu podjelu i kratak presjek razvoja hrvatskoga imenskog fonda od razdoblja hrvatskih narodnih vladara do danas. Zaključak je pak koji se sam po sebi nameće: znatno je vjerojatnije da će, ako Hrvatska ikad ponovno postane kraljevinom, njezina buduća vladarica nositi ime Sarah nego Domaslava.

24

U dva klika mišem Antun Halonja

Između računalnoga nazivlja i žargona Čest je problem pri stvaranju i normiranju hrvatskoga nazivlja, a posebno računalnoga i informatičkoga nazivlja, nerazumijevanje odnosa između žargona i nazivlja koje pripada standardnomu jeziku. Žargon je supstandarni specijalni govor pojedine društvene skupine ljudi povezanih statusno i strukovno, koji se tim govorom (namjerno ili nenamjerno) razlikuju od ostatka društvene zajednice. U njegovu oblikovanju i opstanku veliku ulogu imaju i spol, razina obrazo­vanja, životna dob, ali i prostorna pripadnost, pogotovo stoga što su žargoni povezani s urbanim sredinama koje se razlikuju svojim govorima. Tako žargo­nima pripadaju govori pojedinih zatvorenih društvenih skupina, npr. zatvo­renika ili pripadnika navijačkih skupina, i otvorenih skupina poput učenika, studenata i pojedinih profesija, npr. liječnika, profesora, a u novije vri­jeme i računalnih korisnika. Žargon je onima koji ne pripadaju skupini koja se njime služi često nerazumljiv, nejasan i zagonetan. Žargoni su hrvatskoga jezika obojeni izrazitim obilježjem kojega narječja (zagrebački, splitski žargon), elementima stranoga jezika – danas najviše engleskoga – i imaju mnogo novotvorenica. Nije isto govorimo li o znanstvenome nazivlju, pa tako i znanstvenome računalnom nazivlju, ili o žargonu.

Znanstveno nazivlje pripada standardnomu hrvatskom jeziku, a žargon mu ne pripada. Riječi i sveze koje pripadaju znanstvenomu nazivlju nazivamo nazivima, a riječi ili sveze koje pripadaju žargonu žargonizmima. Znanstveno nazivlje treba normirati, žargon je slobodan i ne treba ga normirati. Pravila koja vrijede za znanstveno nazivlje, izražena i sažeta u terminološkim načelima, ne vrijede za žargon, a načini postanka žargona ne vrijede za nazivlje. Znanstveno nazivlje i žargon dva su suprotna pola govora o nekoj struci.

Kako bismo pokazali taj odnos, prikazat ćemo putove rješavanja jednoga terminološkog problema iz područja informacijskih tehnologija te zatim bogatstvo računalnoga, točnije internetskoga, žargona povezanoga s Facebookom. Naglasimo da nazivlje treba normirati, a žargone samo zabilježiti i opisati.

25

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Terminološki problem: Jesu li veliki podatci doista veliki?

Podatak je riječ koju često susrećemo u svakodnevnome životu, a i u području informacijskih tehnologija to je čest naziv. U englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima engleska se riječ data prevodi množinskim oblikom podatci. U informatičkim se rječnicima spominju i podatci o podatcima (engl. metadata), o čemu će biti riječi u jednome od sljedećih brojeva ovoga časopisa.

U posljednje se vrijeme sve češće susrećemo s nazivom big data, koji prema pravopisnim pravilima treba kurzivirati u hrvatskome tekstu, i pokušajem njegova prevođenja na hrvatski jezik. Stručnjaci iz područja informacijskih tehnologija velike podatke objašnjavaju kao posljedicu sveprisutnoga rasta digitalnih podataka iz različitih izvora. Veliki podatci zapravo su goleme količine strukturiranih ili nestrukturiranih podataka s kojima je vrlo teško ili gotovo nemoguće raditi s pomoću standardnih alata ili relacijskih baza podataka. O čemu je zapravo riječ? Pristupom internetu, slanjem digitalnih fotografija, gledanjem filmova i slušanjem internetskoga radija ili komunikacijom na društvenim mrežama masovno se proizvode podatci koji su lako iskoristivi, veliki i često u uporabi. Takvi su podatci svojstveni i mobilnoj telefoniji jer su mobilni telefoni također postali platforme za masovnu proizvodnju podataka. Uzmemo li u obzir i stotine tisuća meteoroloških i agronomskih osjetnika, komunikaciju RFID-om1, milijune transakcija na mrežnim trgovinama..., dobit ćemo terabajte, eksabajte i zetabajte podataka.

Stručnjaci informacijskih tehnologija tvrde kako suvremene tijekove digitalnih podataka obilježuju tri temeljne odrednice: obujam, raznolikost te brzina njihova nastanka i protok. Dakle, veličina, odnosno obujam podataka samo je jedna od tih triju odrednica. S obzirom na to da velik broj stručnjaka informacijskih tehnologija smatra da nije samo riječ o golemim količinama podataka koji se proizvode diljem svijeta, nego i njihovoj raznolikosti, ti stručnjaci predlažu naziv široki podatci (engl. wide data) upravo stoga što je raznolikost jedan od glavnih uzroka njihove veličine. Tu ipak treba imati na umu da valja razlikovati terminološko značenje od tvorbenoga te da je značenje naziva određeno njegovom definicijom, a ne njegovim sastavnicama.

Tvorbenim se sastavnicama ne može uvijek u cijelosti opisati značenje naziva pa ako brijači i briju i šišaju, ako se uspinjačom i uspinjemo i spuštamo, ako se u svlačionici i svlačimo i oblačimo te ako bjelina može označivati prazninu i na bijelome, ali i na crvenome ili zelenome papiru, i veliki podatci mogu usto što su veliki biti i raznoliki i mogu brzo nastajati.

Od stručnjaka s područja informacijskih tehnologija očekujemo da pronađu rješenja koja će omogućiti da se iz velike količine podataka brzo i pouzdano dobiju korisne 1 RFID je pokrata naziva radiofrekvencijska identifikacija (engl. radio frequency identification).

Riječ je o tehnologiji koja rabi radijsku frekvenciju za razmjenu informacija među prijenosnim uređajima / memorijama i poslužiteljskim računalima.

26

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

informacije, a jezikoslovci im pak mogu pomoći pri odabiru jezično najprihvatljivijega naziva za opisanu pojavu: veliki podatci, golemi podatci, velika količina podataka ili široki podatci. Svaki je od tih naziva prihvatljiviji od ukošeno pisanoga engleskog naziva big data, ali s jezičnoga je stajališta, uzimajući u obzir terminološka načela, najprihvatljiviji hrvatski naziv veliki podatci. Nadamo se da će taj naziv zamijeniti naziv big data te da naziv big data neće ostati samo još jedan buzzword2 koji je na stranome jeziku privlačniji nego na hrvatskome.

Žargoni: Fejsbučenje do zore Facebook je internetska društvena mreža koju je 2004. godine osmislio Mark Zuckerberg. U svojim početcima Facebook je bio namijenjen samo studentima harvardskoga sveučilišta, koji su s pomoću njega mogli međusobno komunicirati i razmjenjivati informacije. Poslije su se mreži priključila mnoga druga sveučilišta, srednje škole i velike tvrtke diljem svijeta. Danas ta društvena mreža ima više od milijarde aktivnih korisnika. Facebook je ujedno i najpopularnije mjesto za objavljivanje fotografija. Korisnici na njega na dan dodaju više od 14 milijuna novih fotografija.

Komunikacija Facebookom donijela je niz žargonizama koje su smislili njegovi korisnici i njima se svakodnevno služe. Zanimljivo je da su se hrvatski korisnici Facebooka pokazali veoma kreativnima u stvaranju žargonizama.

Internetski žargonizmi u hrvatskome jeziku najčešće nastaju preuzimanjem riječi iz stranoga, obično engleskoga jezika, uporabom domaćih riječi u novome značenju i hrvatskom tvorbom. Tako je i sa žargonizmima koji su nastali na Facebooku.

Jedan od najpoznatijih i najupotrebljavanijih žargonizama povezanih s Facebookom prilagođenica je lajkati u značenju ‘sviđati se’. Lajkati se mogu slike, poveznice, statusi i sl. Facebook je kraćenjem prilagođenice Fejsbuk postao Fejs.

Povezano s time, nastali su žargonizmi fejsbučiti u značenju kompulzivnoga bavljenja Facebookom te fejsbukizam, što označuje riječ ili svezu nastalu na Facebooku. Fejser je, naravno, korisnik Facebooka. Osobe koji su žestoki protivnici Facebooka i sličnih društvenih mreža nazivaju se antifejsbukovcima (2011. godine 2 Engl. riječ buzzword označuje riječ ili svezu autoritetnoga ili tehničkoga prizvuka svojstvenu nekoj profesiji, koja služi da bi zadivila publiku i dodala težinu određenomu nazivu – o tome će također biti riječi u jednome od idućih brojeva.

27

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

pokrenuta je nova društvena mreža Unthink, koja nije nimalo slična Facebooku i ostalim društvenim mrežama kao što su Google+ ili Twitter. Ona je zamišljena tako da njezini korisnici imaju potpun nadzor nad svojim podatcima, a oglašivači ne mogu dobiti nijednu informaciju o korisnicima ako korisnici to ne dopuste).

Korisnici Facebooka napravili su i vrlo zanimljivu podjelu profila, pa tako imamo hijene, korisnike koji nikada ništa ne komentiraju, a komuniciraju samo osjećajnicima (emotikonima ili emotivima, engl. smiley). Zatim su tu špijuni koji su prisutni, ali ne ostavljaju tragove, ne pišu statuse, nikada ne komentiraju tuđe objave i nikada ništa ne lajkaju, ali redovito sve čitaju. Pijetlovi smatraju da je njihova dužnost da svim prijateljima s Facebooka redovito požele dobro jutro. Gospodična popularna ili gospodin popularni imaju gotovo popunjen profil, opasno se bliže brojci od nekoliko tisuća prijatelja, a sve to bez ikakva konkretnoga razloga. Igrači satima s prijateljima igraju mrežne igre te o njima raspravljaju. Emotivci mrze svoj život i sve povezano s njim, pa su svi njihovi statusi obojeni mračnim tonovima. Promotori šalju pozivnice za različite događaje ili objavljuju poveznice sa svojih mrežnih stranica. Lopovi redovito kradu tuđe statuse predstavljajući ih kao svoje. Kraljice drame (engl. drama queen) nadaju se da će nedorečenim objavama s katastrofičnim uvodom privući pozornost te da će ih drugi korisnici pitati što im se to dogodilo i što nije u redu. Na kraju su tu i lajkeri koji gotovo nikada ništa ne komentiraju, no redovito lajkaju.

S obzirom na sadržaje statusa koje pišu, na Fejsu možemo susresti blogere, filozofe, gunđala, hvalisavce, indigo-mudrace, komičare, status-reportere (standardnojezično: dojavljivače statusa), samožaljive emotivce, spikere i zbunjivače. Zafrendajte nekoga od njih (standardnim hrvatskim jezikom rečeno: pozovite koga od njih na druženje).

Možda steknete prijatelje za cijeli život.

28

Od A do Ž Barbara Kovačević

Medvjeđa usluga i labuđi pjev Frazemi su ustaljeni spojevi riječi koji imaju samostalna i uglavnom prenesena značenja. Njima se svakodnevno služimo, izgovaramo ih ili zapisujemo, ali rijetko o njima razmišljamo, ne znamo što točno znače i kako su nastali. Među hrvatskim frazemima mnogo je onih koji imaju životinjske sastavnice, kojima se imenuje koja životinja ili se što s njom uspoređuje. Takvi su frazemi učiniti/činiti (napraviti/praviti) medvjeđu uslugu komu i labuđi pjev.

Medvjeđa usluga Kad tko u najboljoj namjeri svojim djelovanjem ili pruženom uslugom nanese komu neugodnost, štetu ili veliko zlo, kaže se da mu je učinio (napravio) medvjeđu uslugu.

Zašto je baš medvjed glavni lik u tome frazemu? U potrazi za motivacijom nastanka toga frazema moramo krenuti od onoga što nam je očito, tj. od medvjedova fizičkoga izgleda. Medvjed je krupna životinja, zbijena tijela te relativno kratkih udova. Čovjek ga doživljava kao nezgrapnu i nespretnu životinju, često i kao priglupoga dobričinu iako je stvarnost malo drukčija. Još od davnina u mnogim se pričama o medvjedima govori o njihovoj dobroti, gluposti i nespretnosti, a jedna je od takvih i basna francuskoga basnopisca Jeana de La Fontainea (1621. – 1695.) Medvjed i vrtlar. Njezine je motive preuzeo i prilagodio ruski basnopisac Ivan Andrejevič Krilov (1769. – 1844.) u basni Pustinjak i medvjed koja govori o usamljenu čovjeku koji je živio daleko od grada, kojemu je najbolji i nerazdvojni Još od davnina u mnogim se prijatelj bio medvjed. Jednoga ljetnog dana pričama o medvjedima govori umorni od šetnje čovjek i medvjed zastanu da o njihovoj dobroti, gluposti i se odmore u hladu. Pustinjak je čvrsto zaspao, nespretnosti. a medvjed je pazio na njega. Međutim, nisu imali mira jer je oko pustinjakove glave počela oblijetati dosadna muha, koju je medvjed pokušao šapama otjerati, ali nije uspio. U bijesu je zgrabio veliki kamen i kad je muha sletjela na pustinjakovo čelo, bacio je na nju kamen te je jednim udarcem ubio i muhu i prijatelja. Čineći prijatelju uslugu i s dobrom namjerom, nanio mu je zlo, a i sam je izgubio prijatelja u vlastitoj nepromišljenosti i nespretnosti. Tako je nastao frazem učiniti/činiti (napraviti/praviti) medvjeđu uslugu komu, a medvjeđa se usluga ustalila u mnogim svjetskim jezicima prevođenjem basni (njem. jemandem/etwas einen Bärendienst erweisen, rus.

29

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

оказать кому-либо медвежью услугу, polj. wyrządzić (oddać, zrobić) niedźwiedzią przysługę, slov. narediti komu medvedjo uslugo).

Labuđi pjev Posljednje djelo kojega autora koje se smatra osobito važnim, djelo kojim se zaokružuje čiji autorski opus (umjetnički ili znanstveni) u hrvatskome se jeziku naziva labuđim pjevom. Također labuđim se pjevom smatra i čije važno posljednje djelo napisano pred smrt. Frazem labuđi pjev i njegova inačica labuđa pjesma veoma je star, a svoje podrijetlo vuče još iz antike i legende da labudovi prije smrt ispuštaju glasove koji podsjećaju na tužnu i lijepu pjesmu. Prema nekim vjerovanjima labudovi se, kad osjete da im se bliži kraj, vraćaju se na rijeku koju su stari Grci zvali Maiandros (u Maloj Aziji) da otpjevaju svoju posljednju pjesmu. To su vjerovanje zabilježili basnopisac Ezop u svojim basnama, Eshil u svojoj tragediji Agamemnon te Ciceron u djelu O govorniku. Da sva ta vjerovanja nisu bez osnove, potvrđuju i zapisi njemačkoga prirodoslovca Alfreda Edmunda Brehma (1829. – 1884.), koji je u djelu Život životinja (Tierleben) iscrpno opisao život labuda Frazem labuđi pjev svoje i melodioznost njihova glasanja koje su poezija podrijetlo vuče još iz antike i i predaja idealistički oslikale kao pjev. Zasnovan legende da labudovi prije smrti na antičkoj legendi, ovaj je frazem zadobio ispuštaju glasove koji podsjećaju internacionalni karakter (grč. κύκνειον α¸΄˜σμα / na tužnu i lijepu pjesmu. kúkneion âisma, lat. cygni cantus, tal. canto del cigno, franc. chant du cygne, engl. swan song, njem. Schwanengesang, rus. лебединая песня, češ. labutí píseň.).

Frazem labuđi pjev u novije se vrijeme upotrebljava u mnogim kontekstima u kojima ga ne bismo očekivali te je takvom uporabom dobio novo i općenitije značenje ‘posljednji uspješni ostvaraj kakva talenta’, koje nije više isključivo vezano za područje umjetnosti ili znanosti, tj. za glazbu i kakav pisani ostvaraj. Stoga se često susreće na stranicama novinskih sportskih stranica kad se govori o posljednjim uspjesima sportaša ili posljednjim utakmicama nogometnih momčadi te oproštajnim utakmicama nogometaša, npr.:

Labuđi pjev Ivice Kostelića: Velika šansa za zlato je propuštena, novo olimpijsko srebro je tu; Zidaneov labuđi pjev opčinio svijet; Ronaldinho želi labuđi pjev na brazilskom SP-u.

30

ke

Lektorske bilješ Kristian Lewis

Mali jezični savjeti Kad su u dvojbi, lektori, prevoditelji i svi koje zanima hrvatski jezik često se obrate jezičnim savjetnicima Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje s pitanjima koja ih muče. Takvi upiti stižu na adresu savjetnik@ihjj.hr, zatim na dežurni telefon za jezične savjete 060 622 226 ili na adresu Instituta, Ulica Republike Austrije 16, 10000 Zagreb. Odgovori na neke od mnogobrojnih upita koje smo primili dostupni su i na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na adresi savjetnik.ihjj. hr. Za prvi broj časopisa Hrvatski jezik u rubrici Lektorske bilješke donosimo dva jezična savjeta.

Manifesne varijable ili manifestne varijable?

Stručnjaci mnogih struka, prevoditelji, novinari i obični govornici hrvatskoga jezika još nisu dokraja osvijestili sve izražajne mogućnosti materinskoga jezika, pa se uvelike koriste stranim riječima i posuđenicama te ne vode računa o tome da i hrvatski jezik itekako dobro može imenovati i izraziti mnoge pojmove kojima se služe u stručnoj, poslovnoj ili svakodnevnoj komunikaciji. Pri uporabi takvih riječi govornicima hrvatskoga jezika naruku ne idu ni različita i proturječna rješenja koja nude dostupni jezični priručnici. Tako je nedavno u Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje stigao upit je li pravilno pisati manifesni ili manifestni. Riječ je o pridjevu koji se prilično često upotrebljava u jeziku strukâ. Tako možemo naći sveze poput manifesne/manifestne varijable, manifesni/manifestni simptomi, manifesni/ Dosadašnji hrvatski pravopisi, manifestni poremećaji, manifesni/manifestni gramatike i savjetnici donose manjak željeza i slično. No, koji je od navedenih pravila o tome što činiti sa likova pravilan? skupinom stn, međutim, ta su Dosadašnji hrvatski pravopisi, gramatike i pravila različita s obzirom na savjetnici donose pravila o tome što činiti sa to odnose li se na izvedenice od skupinom stn u izvedenicama od hrvatskih hrvatskih riječi ili na izvedenice riječi i riječi stranoga podrijetla, tj. treba li pisati t ili t ispada i piše se samo sn. Međutim, od riječi stranoga podrijetla. ta su pravila različita s obzirom na to odnose li se na izvedenice od hrvatskih riječi ili na izvedenice od riječi stranoga podrijetla. Zatim postoje i iznimke od tih pravila. Sve to korisnike može zbuniti. Govorimo li samo o izvedenicama od riječi stranoga podrijetla, u literaturi postoje tri rješenja: 31

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

a) skupina stn u izvedenicama od riječi stranoga podrijetla može se pisati, ali se i ne mora pisati b) skupina stn u izvedenicama od riječi stranoga podrijetla mora se pisati c) skupina stn u izvedenicama od riječi stranoga podrijetla ne mora se pisati.

Stoga bi se, prema pravilima koja donose dosadašnji jezični priručnici, moglo pisati ovako: a) ametistni/ametisni, aoristni/aorisni, azbestni/azbesni, balastni/balasni, damastni/damasni, kontrastni/kontrasni, protestni/protesni, testni/tesni, tvistni/ tvisni b) ametistni, aoristni, azbestni, balastni, damastni, kontrastni, protestni, testni, tvistni c) ametisni, aorisni, azbesni, balasni, damasni, kontrasni, protesni, tesni, tvisni.

U Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje doneseno je pravilo prema kojem se t u skupini stn u izvedenicama od riječi stranoga podrijetla piše. S tim je stajalištem suglasna i većina dosadašnjih priručnika.

Stoga je pravilno pisati manifestne varijable, manifestni simptomi, manifestni poremećaji, manifestni manjak željeza i slično. Zaključna bi preporuka ipak bila da se prednost pokuša dati hrvatskim riječima i navedene sveze pisati koristeći se pridjevima jasan, očit, vidljiv, uočljiv ili izrazit: vidljive varijable, očiti/uočljivi simptomi, izraženi poremećaji, izraziti manjak željeza i slično.

Što znači presidency?

Engleska riječ presidency na hrvatski se jezik može prevesti s pomoću nekoliko hrvatskih riječi: predsjedanje, predsjedništvo, predsjednički mandat i predsjednikovanje.

Pritom valja dobro razlikovati što koja od navedenih riječi znači. Predsjedanje je ‘bivanje predsjednikom ili predsjedateljem kojega tijela’, ‘vođenje rada kojega tijela, sjednice ili sastanka’ ili ‘tijek obavljanja predsjedničke ili predsjedateljske dužnosti’.

Predsjedništvo je pak ‘političko tijelo koje vlada državom, strankom ili kojim tijelom’ te ‘tijelo koje upravlja radom sjednice’, ali i ‘poslovni ogranak poduzeća koji sklapa ugovore o kupnji Engleska riječ presidency na i prodaji’. Predsjednički mandat je ‘razdoblje na koje je izabran predsjednik’, a predsjednikovanje hrvatski se jezik može prevesti znači ‘obavljanje predsjedničke dužnosti’. s pomoću nekoliko hrvatskih Imajući to na umu, možemo razmotriti sljedeće riječi: predsjedanje, predsjedništvo, primjere i ponuditi rješenja:

predsjednički mandat i predsjedni­ kovanje.

32

1. Englesku svezu rotating presidency treba prevesti rotirajuće (kružno) predsjedanje jer je

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

riječ o rotiranju, izmjenjivanju obavljanja predsjedničke ili predsjedateljske dužnosti, a ne o rotiranju, izmjenjivanju tijela.

2. I englesku svezu future presidencies pravilno bi bilo prevesti kao buduća predsjedanja, a pogrešno buduća predsjedništva jer je riječ o izmjenjivanju obavljanja dužnosti, a ne tijela.

3. Englesku rečenicu Current presidency: Italian Presidency of the Council of the EU. pravilno je prevesti kao Sadašnje/trenutačno predsjedanje: talijansko predsjedništvo Vijeća Europske unije., a pogrešno Sadašnje/trenutačno predsjedništvo: talijansko predsjedništvo Vijeća Europske unije. U ovome je primjeru jasno da se i u engleskome jeziku razlikuje predsjedanje i predsjedništvo, na što se upućuje uporabom velikoga i maloga početnog slova.

4. U skladu s dosad ponuđenim rješenjima, englesku svezu order of rotation of Council presidencies pravilno bi bilo prevesti kao redoslijed rotiranja predsjedanja Vijećem, a pogrešno redoslijed rotiranja predsjedništava Vijeća.

Razmotrimo i preostala dva značenja riječi presidency – predsjednički mandat i predsjednikovanje. Rečenica What is the major event of Obama’s presidency? na hrvatski bi se jezik mogla pravilno prevesti kao Koji je glavni događaj Obamina predsjednikovanja (obavljanja predsjedničke dužnosti)? ili Koji je glavni događaj Obamina predsjedničkoga mandata (razdoblja na koje je izabran)?, a pogrešno bi bilo prevesti je kao Koji je glavni događaj Obamina predsjedanja/predsjedništva?. S druge strane, u rečenici Obama won the presidency. jasno je da je riječ o predsjedničkome mandatu, pa bi pravilno bilo prevesti rečenicu na hrvatski kao Obama je osvojio/ dobio predsjednički mandat., a pogrešno Obama je osvojio/dobio predsjednikovanje/ predsjedanje/predsjedništvo.

Na kraju valja podsjetiti da se prevođenje određuje kao pretvaranje jezičnih jedinica jednoga sustava u jedinice drugoga sustava, ali tako da se sačuva najveća moguća istovjetnost njihovih sadržaja. Pritom je osobito važno da prevoditelj barem približno jednako dobro poznaje izražajne mogućnosti i polaznoga i ciljnoga jezika kako bi valjano i razumljivo znao prevesti jezične, kulturne i druge osobitosti koje preda nj postavlja tekst.

33

Vremeplov Marijana Horvat

Stjepan Ivšić u Hrvatskome jeziku Stjepan Ivšić (Orahovica, 13. kolovoza 1884. – Zagreb, 14. siječnja 1962.) jedan je od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, akcentolog svjetskoga glasa. Velik dio njegove znanstvene djelatnosti čine dijalektološki radovi. Istraživanju štokavštine pripada njegova prva dijalektološka rasprava Šaptinovačko narječje (1907.) te iznimno vrijedna opširna studija Današnji posavski govor (1913.), čiji je poseban prinos postavljanje naglaska u središte pozornosti. Godine 1911. objavio je Prilog za slavenski akcenat, doktorsku disertaciju u kojoj raspravlja o fiziologiji slavenskoga naglaska. Prvi je utvrdio postojanje novoga akuta u sva tri hrvatska narječja.

Godine 1936. u Ljetopisu JAZU-a objavio je znamenitu raspravu Jezik Hrvata kajkavaca, u kojoj je kajkavske govore, bez goranskih, podijelio u četiri skupine. U njoj je također ponudio opis i razvrstavanja koja se temelje na naglasku. Njegov je bogat znanstveni opus upotpunjen brojnim radovima o hrvatskome glagoljaštvu te poredbenoslavističkim radovima. Najvažnije standardološke priloge objavio je u časopisu Hrvatski jezik.

Tridesetih godina prošloga stoljeća bilo je dovoljno važnih razloga za višesmjernu skrb o hrvatskome jeziku (o načinima i daljnjemu putu njegove standardizacije, kao i o njegovu društvenome položaju) te je 1936. godine utemeljeno Društvo Hrvatski jezik. Izabran je privremeni odbor Društva, a među odbornicima bio je i Stjepan Ivšić.

Na prvoj glavnoj skupštini 8. lipnja 1937. godine Društvo je izabralo upravni odbor.

Za predsjednika je izabran Tomo Matić, a za potpredsjednika Stjepan Ivšić. Na istoj je skupštini odlučeno da će Društvo izdavati „svoj list za jezična pitanja” pod imenom Hrvatski jezik. Časopis Hrvatski jezik izlazio je samo 1938. i 1939. godine. Objavljeno je ukupno deset brojeva raspoređenih u pet svezaka (1, 2–3, 4–5, 6–7, 8–10). Glavni urednik Stjepan Ivšić sam je ispunio gotovo polovicu opsega časopisa te je tako i najplodniji suradnik. Ivšićev je prinos kakvoći i vrijednosti časopisa stoga iznimno velik. U vrijeme kad postaje potpredsjednikom Društva Hrvatski jezik i glavnim urednikom njegova istoimenoga časopisa, Stjepan Ivšić bio je središnja osoba jezikoslovne kroatistike.

Spomenimo također da je njemu u čast Hrvatsko filološko društvo 1995. godine utemeljilo Nagradu Stjepan Ivšić, koja se dodjeljuje najzaslužnijim jezikoslovcima iz područja kroatistike. Stjepan Damjanović za 114. je knjigu edicije Stoljeća hrvatske književnosti priredio Ivšićeva djela te su ona tako postala dostupna širemu korisničkom krugu.

Prvi Vremeplov donosi izbor iz dvaju Ivšićevih članaka objavljenih u Hrvatskome jeziku.

34

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

U članku Etimologija i fonetika u našem pravopisu (Hrvatski jezik, br. 1, str. 3–13) Stjepan Ivšić suprotstavio se zagovornicima etimološkoga pravopisa. Zalagao se za fonološki pravopis koji bi u određenim pravilima ipak morao čuvati glasovni sastav tvorbenih sastavnica: No posljednjih godina vidimo nešto drugo ozbiljnije. Najnovija je reforma našega pravopisa pored drugih novina uvećala, kako znamo, njegovo fonetsko obilježje uvedavši i pisanje ts mjesto ds u prefiksima, pa se sada piše i pretsjednik (mjesto predsjednik) i otšetati (mjesto odšetati) pored sredstvo, gradski i dr. Kod nas to posljednje fonetsko dotjerivanje (tu je i pisanje futura kao biću mjesto bit ću) nije naišlo na povlađivanje, šta više, čuju se sve češće glasovi protiv fonetike uopće, pa neki već i pišu etimološki [...]

Mnogo naših ljudi, koji bi voljeli da pišemo etimološki, živi u zabludi misleći, da je fonetika u našem jeziku nešto mlado i njemu protivno. Istina je samo toliko, da je današnji fonetski sistem u našem pravopisu mlad, ali tko je imao samo nešto prilike čitati i naše starije pisce i pisane spomenike uopće, taj zna, da je fonetsko pisanje to češće što dalje idemo u starinu.

Naš je današnji pravopis fonološki s morfonološkim elementima. To znači da primjerice pišemo išarati, otpisati, pretpristupni, ropski, svadba, ali gradski, odšetati, predsjednik – upravo tako kako je tridesetih godina 20. stoljeća predlagao Stjepan Ivšić.

U članku Novine i evropeiziranje našega jezika (Hrvatski jezik, br. 6–7, str. 105–113) Stjepan Ivšić objašnjava da postoji publicistički stil kao poseban stil standardnoga jezika te na konkretnim primjerima pokazuje kako novinari preuzimajući od stranih medija sadržaj, posežu često i za njihovim izrazom i ustaljenim izričajima. Donosimo ulomke iz teksta: Mjesto da se kaže da je što čemu posljedica, da iz čega iz­lazi posljedica, koje je već kalk njemačkoga Folge, novinarski jezik veli da nešto povlači posljedicu; ispor.: Problem, koji bi mogao povući za sobom izvanredno komplicirane posljedice (Obzor, 4. XI. 1937). La cherté de la vie, résultat de la triste aven­ ture du Cabinet Blum, entraîne une série de conséquences pénibles (J. des Débats, 7. XI. 1937).

Mjesto da se kaže da tko što očekuje ili čeka, veli se evrop­ski da je u očekivanju, npr. Rumunjska u očekivanju ministar­ske krize; ispor.: Le monde politique est dans l’attente de la crise ministérielle (J. des Débats, 3. XI. 1937).

Mjesto da se kaže prosto da je što što, veli se da predstav­lja; ispor.: Ako ovaj problem predstavlja... za Francusku vrlo osjetljivi problem (mj. Ako je ovo za 35

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Francusku vrlo osjetljiv problem) (Obzor, 4. XI. 1937). La situation générale ne présente, aucune difficulté (J. des Débats, 11. XI. 1937).

Mjesto da se kaže da se što ispituje ili da će se početi ispitivati, veli se da se pristupa k ispitivanju čega, pa se može čitati: Odbor će pristupiti k ispitivanju toga pitanja (prema franc. Le comité procédera à un examen dé cette question). Pristupili su k ispitivanju položaja. La droite de la Chambre s’est reunie ce matin... et a procédé à un examen de la situation politique (J. des Débats, 27. X. 1937). Le groupe de la F. R. de France... s’est reunie... et a procédé... à l’examen de la situation politique (J. des Débats, 29. X. 1937). Isti je evropeizam i u Daničićevoj rečenici: Onda će Akademija lasno pristupiti k izdavanju zbornika (v. BIRj. s. v. pristupiti).

Novine, osobito u manjih naroda, nastaju u velikom dijelu prevođenjem s jednog jezika na drugi. A kako se prevođenjem najlakše prenose iz jednoga jezika u drugi tuđi izričaji, to baš novine izvršuju spomenutu asimilaciju jezika. To se vidi osobito iz mnogobrojnih jezičnih klišeja od kraćih ili dužih izričaja u novinama različnih jezika. Te evropske jezične klišeje možemo vrlo dobro isporediti sa stajaćim epitetima i čita­vim rečenicama u narodnim pjesmama. Kao što je u njima polje ravno, trava zelena, grlo bijelo (i u crna Arapina) itd., tako mogu u novinarskom jeziku npr. ovacije biti spontane, makar bile i nekoliko nedjelja spremane; politika svakoga vlastodršca – dalekovidna, makar drugi vidjeli da će se skoro srozati; referat (ili izvještaj) o čemu – iscrpan, makar oni koji su ga slušali i ništa ne razumjeli; suradnja – tije­sna (franc. collaboration étroite), makar bila toliko labava da se pri prvoj potrebi raspadne; mjere ili intervencije obično – energične, makar bile samo naoko ili krvave; la­koća, s kojom tko svršava što, „začudna” (franc. légerté éton­nante); izdevetan boksač izlazi nanovo u arenu - u staroj formi – itd.

Odabrani ulomci pokazuju da su Ivšićevi stavovi i misli aktualni i živi. Uočio je postojanje publicističkoga stila, koji je danas opisan i točno određen, sa svim osobitostima kojima se izdvaja kao zaseban stil hrvatskoga standardnog jezika, a tzv. prepisivačko novinarstvo, na koje se osvrće, raširenije je nego ikada prije.

36

Čitaonica Barbara Štebih Golub

U Mjesecu hrvatskoga jezika o povijesti hrvatskoga jezika U prvome broju časopisa Hrvatski jezik koji izlazi u Mjesecu hrvatskoga jezika odlučili smo prikazati ediciju Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica koje je pokrenulo i dosad uspješno ostvarivalo projekt izdavanja velike povijesti hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća. Dosad su u dvogodišnjem ritmu objavljene prve tri knjige toga niza: Srednji vijek (2009., ur. Stjepan Damjanović), 16. stoljeće (2011., ur. Ante Bičanić, Radoslav Katičić i Josip Lisac) te 17. i 18. stoljeće (2013., ur. Ante Bičanić, Radoslav Katičić i Josip Lisac). Riječ je o izdavačkome pothvatu koji ima kapitalnu važnost za hrvatsku kulturu jer u nas dosad takva izdanja nije bilo, a s ponosom možemo reći da ga nemaju ni neki od „velikih” svjetskih jezika.

Vrlo složenoj temi pristupilo se sintezno te se pisanje pojedinih poglavlja povjerilo stručnjacima koji su se već prije dokazali u obrađivanju teme koja im je povjerena.

Važan i odgovoran posao uspješno su odradili urednici koji su postigli da se brojni autori ne ponavljaju, da se služe istom metodologijom i nazivljem te da njihovi tekstovi čine skladan mozaik povijesti hrvatskoga jezika.

U svim trima dosad objavljenim knjigama osim jezičnopovijesnoga pregleda dan je i prikaz cjelokupne onodobne društvene, političke i kulturne situacije u hrvatskim zemljama, što je popraćeno i veoma bogatim likovnim prilozima, fotografijama hrvatskih kulturnih spomenika i preslikama starih tekstova o kojima se govori.

Na kraju svake knjige donosi se antologija pomno odabranih transkribiranih i transliteriranih tekstova, pa se na taj način čitateljima pruža cjelovit uvid u građu.

U prvoj je knjizi obrađeno razdoblje srednjega vijeka i dan pregled povijesti hrvatskoga jezika, i narodnoga i pisane baštine, a autori priloga najveći su poznavatelji hrvatske medievistike.

Tako akademik Josip Bratulić na početku knjige piše o hrvatskome jeziku, hrvatskim pismima i hrvatskoj književnosti kao svjedocima identiteta Hrvata. Dugo i složeno razdoblje od praslavenskoga do hrvatskoga jezika, razvoj glasova i oblika obradio je akademik Ranko 37

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Matasović. Mateo Žagar opisuje tri hrvatska pisma u srednjemu vijeku: glagoljicu, ćirilicu i latinicu. Milan Mihaljević bavi se hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom kao prvim slavenskim književnim jezikom, njegovom periodizacijom, spomenicima, morfologijom, sintaksom i leksikom, a akademik Stjepan Damjanović piše o staroslavenskome i starohrvatskome u hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima.

Osobito je zanimljiv prilog Anđele Frančić o onomastičkim svjedočenjima u hrvatskome, tj. o prethrvatskoj onimiji, podrijetlu hrvatske toponimije i antroponimije te razvoju antroponimijske formule. Problemom dijalektne diferencijacije u hrvatskome bavi se Josip Lisac.

U posljednjemu poglavlju, naslovljenu Antologija hrvatskih srednjovjekovnih djela, kronološkim su redom doneseni izabrani odlomci glagoljičnih, ćiriličnih i latiničnih djela s transliteracijom odnosno transkripcijom tekstova po izboru akademika Stjepana Damjanovića, Borisa Kuzmića, Milana Mihaljevića i Matea Žagara (npr.

Bašćanska ploča, Bečki listići, Vinodolski zakonik, Istarski razvod, Misal kneza Novaka).

Tekstovi su popraćeni i slikama izvornika.

U drugoj se knjizi svestrano, temeljito i podrobno osvjetljava cjelokupna jezična problematika burnoga i prijelomnoga 16. stoljeća i povijesne okolnosti u kojima se zatekao hrvatski narod (protestantizam, protureformacija, migracije stanovništva pred turskim nadiranjem).

U hrvatski jezik na pragu novovjekovlja uvodi nas studija akademika Radoslava Katičića koja pruža iscrpnu sliku društvenih i povijesnih okolnosti toga razdoblja.

Josip Lisac opisuje hrvatska narječja u 16. stoljeću, njihova obilježja, razvoj i razmještaj te odnos narječja i pisanih stilizacija hrvatskoga jezika.

Slijede tri poglavlja posvećena trima književnim stilizacijama hrvatskoga književnog jezika – kajkavskoj, čakavskoj i štokavskoj – koja su jednako strukturirana, tj. sastoje se od uvoda, opisa slovopisa i pravopisa, fonologije, morfologije, sintakse te leksika i frazeologije pojedinih stilizacija. Kajkavski hrvatski književni jezik prikazala je Diana Stolac, čakavski Amir Kapetanović, a štokavski Sanja Vulić.

Tronarječni tip hrvatskoga književnog jezika predstavio je akademik Josip Bratulić iz čijega zanimljivoga teksta doznajemo o reformaciji kao društvenome i vjerskome pokretu te njezinu utjecaju na hrvatski duhovni život i jezik. Upoznaje nas i s hrvatskim protestantskim piscima te s ozaljskim književnojezičnim krugom povezanim s posjedima Zrinskih i Frankopana.

38

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

Akademik Stjepan Damjanović piše o jeziku hrvatskih glagoljičnih tekstova, a Boris Kuzmić o jeziku hrvatskih pravnih tekstova.

I u ovoj je knjizi posebno poglavlje posvećeno hrvatskim imenima iz domovine i dijaspore, a potpisuje ga Anđela Frančić. S hrvatskim leksikom i leksikografskim djelima 16. stoljeća upoznaje nas Marko Samardžija.

Autorske priloge zaokružuje akademik Ranko Matasović tekstom o razvojnome stanju europskih jezika i njihovom usporedbom s onodobnim hrvatskim jezikom uz poseban osvrt na leksičke posuđenice u hrvatskome.

U Antologiju djela iz 16. stoljeća, kojom knjiga završava, kronološkim su redom uvršteni odlomci uglavnom autorskih književnih djela toga razdoblja, no ima i anonimnih glagoljaških, protestantskih i pravnih tekstova.

Treća knjiga, 17. i 18. stoljeće, posvećena je razvoju hrvatskoga jezika tijekom dvaju kulturnopovijesnih razdoblja: baroka i prosvjetiteljstva. Opsežno su prikazani jezični procesi koji polagano, ali sigurno vode ka konačnom oblikovanju modernoga hrvatskog jezičnog standarda. Jezični je razvoj opisan na svim razinama (fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj i semantičkoj) u svim narječjima i u svim književnojezičnim stilizacijama. Posebna su poglavlja posvećena hrvatskim slovnicama i rječnicima, hrvatskim pismima i imenima te mjestu hrvatskoga na onodobnoj jezičnoj karti Europe. Autorom je uvodnoga, sinteznoga poglavlja akademik Radoslav Katičić, Josip Lisac opisuje onodobna hrvatska narječja, dok o stilizacijama hrvatskoga književnog jezika pišu Sanja Vulić (Štokavski hrvatski književni jezik u 17. stoljeću), Loretana Farkaš Brekalo (Štokavski hrvatski književni jezik u 18. stoljeću), Ivica Vigato (Čakavski hrvatski književni jezik u 17. i 18. stoljeću) i Barbara Štebih Golub (Kajkavski hrvatski književni jezik u 17. i 18. stoljeću). O hrvatskim pismima i pravopisima piše Mateo Žagar, o slovnicama Sanda Ham, a o leksiku i leksikografiji Marko Samardžija. U prilogu Anđele Frančić veoma se zanimljivo govori o osobnim imenima i običajima njihova nadijevanja, ženskim prezimenima i prezimenima domazetova, pseudonimima hrvatskih latinista, ondobnoj toponimiji. I ovaj svezak zaokružuje akademik Matasović analizom odnosa hrvatskoga i europskih jezika tijekom 17. i 18. stoljeća. Antologiju tekstova baroka i prosvjetiteljstva pripremili su Sanja Holjevac, Josip Lisac i Diana Stolac.

39

Hrvatski jezik 2014. – broj 1

O projektu, njegovu pokretanju i daljnjemu tijeku glavni urednik Ante Bičanić rekao nam je sljedeće: „Izdavački projekt Povijest hrvatskoga jezika započeo je 2007., kad su okupljeni urednici i prvi suradnici. Dosad je na projektu surađivalo dvadesetak jezikoslovaca sa Sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Osijeku te iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Staroslavenskoga instituta. Pri pokretanju ovoga nacionalnog izdavačkog projekta namjera je izdavača bila dati hrvatskoj javnosti sintezni pregled povijesti hrvatskoga jezika prikazujući njegov vanjski razvitak (povijesne, političke i kulturne prilike), ali i unutarnji razvitak (promjene jezičnih jedinica). Kako bi knjige bile kvalitetne i u likovnome smislu, nastojali smo pripremiti kvalitetne fotografije hrvatskih djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom te ostale likovne priloge.

Grafički smo ih obradili i rasporedili po stranicama tako da prate sadržaje o kojima pišu autori. Ovaj projekt naglašava da je temeljna značajka hrvatske jezične povijesti višedijalektnost i tronarječnost: čakavski, kajkavski i štokavski nisu tri različita književna jezika, nego tri narječne stilizacije hrvatskoga književnog jezika, koji nije nastao odabirom jednoga narječja, nego međuodnosom triju narječja. Zato se može nedvojbeno zaključiti da je tronarječnost važno obilježje hrvatskoga književnog jezika. Dosad su objavljene tri knjige, a u sljedećim dvjema opisat će se razvitak hrvatskoga jezika u 19. i 20. stoljeću.”

Na kraju možemo zaključiti da je riječ o ediciji koju odsrca preporučujemo našim čitateljima jer nije namijenjena samo jezikoslovcima, nego će zanimljiva i korisna biti i svim obrazovanijim govornicima hrvatskoga jezika.

40

knjige.ihjj.hr knjige.ihjj.hr knjige.ihjj.hr knjige.ihjj.hr knjige.ihjj.hr

cijena: 150 kn za člana Kluba: 90 kn

cijena: 160 kn za člana Kluba: 96 kn

cijena: 220 kn za člana Kluba: 132 kn

cijena: 160 kn za člana Kluba: 96 kn

Časopis Hrvatski jezik izlazi četiri puta godišnje. Godišnja pretplata iznosi 60 kuna. Cijena je pojedinačnoga broja 20 kuna. Poštarina je uključena u cijenu. Zahtjevi za pretplatu šalju se na adresu: časopis Hrvatski jezik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Republike Austrije 16, 10 000 Zagreb. Pretplatiti se može i putem e-adrese hrjezik@ihjj.hr ili mrežnih stranica knjige.ihjj.hr. Uplate na račun u Privrednoj banci Zagreb: HR6023400091110616363 s naznakom „za Hrvatski jezik“.

Za Ä?lanove Kluba pretplatnika Ä?asopisa Hrvatski jezik cijena Hrvatskoga pravopisa iznosi 66 kn (meki uvez) ili 90 kn (tvrdi uvez)!

cijena 3 kn

ISSN 1849-3394