Danica Juričić Spasović Volim džudo, volim Sandru
Izdavač: Profil Knjiga, dio grupe Profil International Za izdavača: Daniel Žderić Direktor izdavaštva: Krunoslav Krunić Glavni urednik: Davor Uskoković Urednik: Velimir Visković Izvršna urednica: Jelena Bevandić Lektura i korektura: Tanja Konforta Ilustracija na naslovnici: Matija Dražović Grafičko oblikovanje: Antun Juraj Gracin Oblikovanje naslovnice: Studio 2M Tisak: Profil International, Zagreb, travanj 2012.
ISBN 978-953-319-428-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 802353. 1. izdanje, Zagreb, Hrvatska
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Danica Juričić Spasović
Volim džudo, volim Sandru
Mojoj obitelji Barbari koja je prva pročitala priču i digla palac gore. Nini koja je ovo odbijala čitati dok ne objavim knjigu. Viti koji mi je darovao uspomene iz džuda i ne-pre-kid-no prigovarao opisima. Mikiju (pas) jer me jedini puštao da pišem sve dok nije morao piškiti.
SADRŽAJ Kombolovci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Obična ogrebotina sa zgrušanom krvi . . . . . 37 Jan Zeli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Salto-pad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Laž koja je zvučala kao istina . . . . . . . . . . . 133 Uki goshi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Leptiri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Kiai . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Dan koji se čekao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Hansoku make . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 Put do ženskoga srca . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Bori se najbolje što znaš . . . . . . . . . . . . . . . 279
PRVO POGLAVLJE KOMBOLOVCI Ova se priča dogodila kada je Bundek bio zapuštena, mračna, divlja prigradska šuma. Djeci nije bilo pametno tamo se smucati, osobito ne navečer, jer su se u toj šumi svakojaka zla događala. U novinama je pisalo o strašnim noćnim ubojstvima na Bundeku. U sumrak, na cesti uz Zapruđe, ugleda Antonio uličnu ploču s natpisom: BUNDEK. Taj se momčić provlačio pucketavom, šuštavom, dubokom i visokom šikarom iz čiste dosade. Čim je prošao prvi obruč trnovita granja, u čudu je buljio u mutno malo jezero. Na trošnoj drvenoj ploči uz prljavu vodu pisalo je: Zabranjeno kupanje. „Pa tko bi se u toj šugi i kupao?” pomisli Antonio. Stojeći na šljunčanoj obali turi ruke u džepove žute zimske jakne. Namršti se od svoje teške muke. Tek je doselio u novi kvart Utrine i protiv svoje volje upisan je u Osnovnu školu Utrine. U kvartu je za sve bio novi učenik petog a razreda. Doselili su u ovaj novi dio grada koji se tako i zvao – Novi Zagreb. Ranije su stanovali na Ribnjaku. 9
Danica Juričić Spasović
To je lijep stari zagrebački kvart u središtu grada. Tamo se prostire i davno urastao stoljetni park Ribnjak. Ovo prigradsko naselje u koje su došli uopće mu se nije sviđalo. Plavokos i dugokos, Antonio je svima u novoj školi upadao u oči. Mnoge četvrtašice i petašice zadivljeno su ga pogledavale na školskome odmoru. Umiljate svijetloplave oči najviše su se isticale na njegovu nježnom duguljastom licu. Ispod vunene modre kape, na čelu i oko vrata, izvirivali su Antoniju dugački pramenovi gotovo zlatne kose. Uvijek je bio jako lijepo odjeven. Čvrsti su utrinski dečki najviše voljeli snažno čvrgati baš takve moderno odjevene ljepotane. Zato je Antonio najradije svakodnevno tumarao sam. „Kakva dosada…”, mislio je Antonio s rukama u džepovima. Bezvoljnim je pogledom pratio patku koja je na vodi ostavljala trag kao da netko škarama reže papir. Gledajući u jezero tako zamišljen, Antonio osjeti svrbež u nosu. Pomakne nosom što ga je zasvrbio ulijevo, pa makne nos još jednom ulijevo, ali morao je na koncu izvaditi ruku iz džepa i počešati se. Strašno ga je zasvrbio nos: nešto će se dogoditi. „Ne idi tamo sam… ne idi nikako sam… velika je to šuma…”, stalno mu je ponavljala njegova mama Mirela. Ona se, uostalom, svega bojala: i da Antonio ne izgori na suncu, i da mu kiša ne smoči glavu, i da se ne prehladi. Pod spuštenim gustim nebeskim sivilom crna ptica graknu dvaput i zvuk se raspukne tom silnom tišinom. Iznad Antonija preleti još jedna crna ptica. GRAAAK… GRAAAAK… 10
Volim džudo, volim Sandru
Posljednje zimsko poslijepodne u mjesecu siječnju; kroz zabačenu prigradsku šumu javi se i ledeni vjetar šumeći. Šuma uz samu rijeku Savu bila je sva natopljena vodom i ovijena šikarom. Da bi prošao kroz nju, šikara se morala razmicati rukama kao debela paučina. Antonijeve crvene kožne čizme – model vojnički, marke Army – već su bile jako blatnjave. Saginjao je glavu gdje god ga je trnje kroz šikaru moglo zakvačiti, i tada je na blatnoj zemlji ugledao boce, krhotine pivskih i drugih boca, dosta smeća i silan smrad. Pazio je da ne ugazi u hrpu još svježa dreka. „Taj je Bundek bio običan zahod u prirodi, i to, izgleda, za mnoge”, pomisli Antonio pa se zakašlje od neizdrživa smrada. „Zakaj te vode u Novi Zagreb?…” čudio se prije te njegove selidbe njegov najbolji prijatelj Tvrtko Kraljević. Čudili su se i ostali dečki s Ribnjaka. „Prek’ Save žive sami štemeri!” rekao mu je Kozić, zvani Koza. A Sven Koprivica dosjetio se savjeta koji bi ga mogao vratiti u stari kvart Ribnjak: „Moraš upadati u nevolje, moraš stalno upadati u nevolje, ono kužiš, šoraj se, popusti u školi”, savjetovao je Sven. Jedna ga grana opali opasno tik uz oko. Zaboljelo je. Antonio iskoči iz šipražja. Na neočekivanoj čistini usred divlje pustoši šume stajaše njegovo veliko otkriće: Pred njim je bila koliba. Udar vjetra protrese šumu i klimavu staru brvnaru kojoj se s treskom otvore vrata. Antonio ustukne kao zec u grmlje. Ali iz brvnare izlete samo mrak i tišina. 11
Danica Juričić Spasović
„Čije je ovo?” pitao se preplašena i zadivljena lica. Gledao je u mrak brvnare. Zjapila je, zvala ga da uđe, a jeza ga je hvatala od ulaska. „Tko tu živi?… Pijanac, skitnica?.. Ubojica?” Nakrivljena je koliba bila sklepana poput sirotinjske daščare. Vjetar se umiri i šuma se stiša. Antonio dahne dvaput u ruke. Taj ga je lagani vjetar smrzavao. Kao i uvijek, gurne šiške pod kapu jer su mu upadale u oči. Povuče patentni zatvarač žarko žute jakne i zatvori se do brade. Oprezno kroči na pucketavo šipražje, a onda se ohrabri i zakorači naprijed lomeći grančice nemilo pod čizmama. Sve je zbilja pusto. – Hej! – pokuša ipak na vratima brvnare blagim povikom najaviti svoj ulazak. I nakon tišine kojom mu bi uzvraćeno, proviri i zađe u brvnaru. Mračno, i prazno. U tami brvnare sjeti se svoga djeda koji mu je često govorio da je radoznalost ubila mačku. „Ali, djede, zar bi itko ovome odolio?!” upita se Antonio zašavši u daščaru. Oči mu se brzo priviknu na mrak. Počne prekapati po pronađenim stvarima i naleti na džepnu lampu koja na njegovo iznenađenje zasvijetli. Zaškilji od nagle svjetlosti prije nego što je okrene od sebe. Pod svjetlom lampe pronašao je još svakakvih stvarčica. Našao je i čekić, kliješta, pilu… i dvije zgužvane vlažne deke. Našao je, zapravo, nečiju bazu. „Kada naiđeš na ovakvu bazu… Baš imam zbog čega nazvati Kraljevića”, pomisli Antonio s ushitom što mu ugrije obraze. Unutra skine kapu od nemira koji mu je tjerao tu vrućinu u glavu, i sjedne na krivudavu klupu. Na 12
Volim džudo, volim Sandru
drvenome zidu kolibe bio je crvenim sprejem ispisan neki veći natpis. Osvijetli ga snopom svjetla. KOMBOLOVCI B. B. B. D i n a m o „Tko su kom-bo-lov-ci?” Antonio se ježio po vratu. Ovdje zalaze opasni navijači Dinama spremni za tučnjavu. Ugasi džepnu bateriju. Osjeti da bi ovdje mogao proći kao mačka koju psi zateknu na svome teritoriju. Pred brvnarom se strese od hladnoće. Navlačeći modru kapu na oštrome, čistom, zimskom zraku, Antonio začuje neko zvrndanje što je dolazilo s druge strane, preko puta brvnare, iz gustoga šaša. Sada se zvrndanje začuje vrlo blizu, kao da mu uz uši netko klepeće loncima. Nešto je sasvim sigurno stizalo sve bliže. Antonijeve su oči titrale od brzine kojom su tražile kamo se skloniti. Počne panično i brzo trčati prema šumskom prolazu, ali oštro je granje skrilo prolaz. Čuo je kako su i ptice kriješteći bježale, čuo je šaš kako šišti skoro do njega, vidio je da se šaš razmiče, čuo je taj šiš-šiš-šaš zvuk što juri k njemu kao zapaljeni fitilj. „Uhvatit će me!”, a onda iza brvnare ugleda visoka klupka neprohodna grmlja i mahnito se baci u njih. Upadne u duboku mrežu nemilosrdnih bodlji. Tada iz sasušena šaša izleti momčić na jurećemu biciklu. Zbog lude vožnje kočio je u kružnoj čistini pred brvnarom. Kapljice blata prskale su na sve strane. Zajapureni dječak siđe sa svojega plavog mountain bikea. Od vrućine koja ga je zbog jurnjave oblila, skine s glave vunenu Dinamovu navijačku 13
Danica Juričić Spasović
kapu. Kroz mrežu bodlji Antonio ga dobro pogleda. Dinamovac pjegava lica bio je njegov vršnjak. Obojena mu je kosa kečap-crvene boje ukočeno stajala stršeći u nebo u kratkoj jež-frizuri. Pravi panker. Primaknuvši se nespretno i neoprezno da ga bolje vidi kroz procijep u grmlju, Antonio se silovito ubode na veliko trnje u koljeno, i cikne. Ratoborni dinamovac naroguši se čelom. Na Antonijev prigušeni cijuk, crvenokosi dječak podignu i jako sumnjičave obrve. U tišini se čuo samo blagi šum vjetra. Crvenokosi je ubrzanim hodom okrenuo pravo na grmlje. – Uzbunaaaaa…!! – iz tihe daljine do njih se probijao muški glas. Antonija strah naglo stegnu u trbuhu. Crvenokosi zaboravi na grmlje jer iz šištećega šaša na čistinu ubrzo izleti zahuktao i zakrabuljen biciklist. – Frka je! Traži nas Zokov stari!! – doviknu visoki došljak. Tip kočeći skoči sa sica. Antoniju je zbog mreže gustoga trnja pred očima bilo kao da ih gleda kroz najlonsku čarapu. Došljak je zbilja bio visok; po godinama skoro mladić. Preko glave je navukao široku, veliku crnu kapuljaču crne trenirke, tako da mu se nije vidjelo lice. – ZOKOV JE STARI NAPRAVIO ČITAVU FRKU! – nastavi glasno govoriti momak s crnom kapuljačom prevučenom preko glave. – Raspituje se u ulici... vidio sam ga da priča s Pezom… – doda on. Baci na blatnu zemlju svoj oljušteni crni bic, starudiju za koju očito nije mario. – Je li Pezo što rekao?! – zabrinuto će crvenokosi dječak. On je nemirno hodajući slušao novosti. 14
Volim džudo, volim Sandru
– Nisam čuo... – uzvrati visoki. Iz daljine mu se i dalje nije vidjelo lice. S leđa je zbacio i teški crni ruksak te počeo svako malo pljuvati iz crne kapuljače. – A gdje su ostali??! – upita Crna Kapuljača. Crvenokosi je dinamovac u licu bio potpuno crven od studeni što ga je ištipala. Najprije povuče šmrklje iz nosa u sebe, pa i on sočno pljune u blato. – Nemam pojma... – reče. Obojica začuše nadolazeće šuškanje. – Evo ih! – povikaše uglas. S druge je strane prilaza kolibi šaš iznova poludio, mahao, razmahao se. Skriven u trnju, Antonio je napeto i u strahu iščekivao dolazak cijele čete. Crna se Kapuljača za svaki slučaj dohvati neke velike štapine. Šaš se razmaknu pa u bazu dojuri tek još jedan biciklist. Klinac od možda osam godina silovito je kočio iznenađen skliskom lokvom blata. Maleni se dječak na bicu i nogama ukopavao u kočenju, ali tresnu prednjim kotačem o stari panj, nabi prsa o volan i lagan kao ptica preleti s bica zrakom te se rasu po gnjiloj zemlji. Trojica u bazi, uključujući i Antonija u grmlju, još su ga zbunjeno gledali nakon takvoga strašnog pada. Crvenokosom su ruke ostale raširene od čuda, a Crna Kapuljača stajao je onako ukipljen s batinom kojom je bio zamahnuo. Mršavi se klinac jaučući pridignu sa zemlje. Jakna, hlače i lice bili su mu potpuno blatnjavi. – Zoku je umotano oko... – progovori on bolna i isprekidana glasa dok im se šepajući primicao. Zbog svega što mu se dogodilo bio je na rubu plača. 15
Danica Juričić Spasović
– Traži nas Zokov tata, i policija… Emil je čuo da će zvati policiju! Sad će i Emil… – plačno će taj dječarac. Jako mu je podrhtavao nježan glasić. Strah izbi na njegovoj drhtavoj bradi. – Gdje je sad Emil!? – podvikne Crna Kapuljača i ljutito frkne debelu štapinu tako da opasna batina pridošlu dječačiću projuri samo centimetar od glave. – Jesi lud!? – zaviče taj mali kombolovac. Batina je tresnula o deblo topole uza nj. Sve zazuji od toga udarca. Moglo ga je zbilja ubiti. Crna Kapuljača nije nimalo mario ni za koga. Antonija je u trnju pod kapom zasvrbjela kosa. Trpio je svašta: a najviše ubode trnjem. Izderano koljeno krvarilo mu je kroz hlače. U glupom, nepokretnom, svijenom položaju sav je bio zakačen trnjem i izboden. Ali svejedno mu je u tome času bilo lakše nego njima: NJEGA NIJE GONILA POLICIJA. Vjetar je kao zloduh zapuhao šumom. Smrzavao ih je. Crvenokosi zbog zime iz džepa opet izvuče Dinamovu kapu, navuče je i dobro stisnu na uši. Bilo je jako hladno, i sve je ispalo jako loše. I najmlađi kombolovac izvuče iz džepa svoju toplu dinamovku i natakne je preko ušiju do obrva. Crnoj Kapuljači ledeni vjetar umalo otpuhne široku kapuljaču. – Memil mkaže mda se mne vraćamo mdok mne dođe mpo nas… – svi redom poskočiše kada začuše mumljanje došljaka. Taj im se nečujno prišunjao. Mumljao je jer je govorio kroz plavi Dinamov šal kojim se bio omotao preko pola lica i preko nosa. – Mšto mćemo…? – upita ih zamotani došljak oslonjen o svoj bic. Crne su oči pogledale svakoga od 16
Volim džudo, volim Sandru
njih naokolo. Crna Kapuljača ljutito hrakne pljuvačku u stranu. – Pričekat ćemo… – reče Crvenokosi. Antonija stisne u duši kao da su mu se u pustinji prolili zadnji gutljaji vode. Shvatio je da odavde neće tako brzo otići. – Mšto mćemo mpričekati?! – upita ih mumljavac. – DAJ, PRESTANI MUMLJATI, MAJMUNE! – eks plodira Crna Kapuljača. – DAJ, PRESTANI MUMLJATI, MAJMUNE! DAJ, prestani mumljati, majmune… – još se čula i jeka iz šume za njim. – Mstvarno, mšto mčekamo? Neočekivano Crna Kapuljača potpuno izgubi živce. Silovito krenu šakom na mumljavca kojemu se oči raširiše od straha. – GRAAAAK… GRAAAAK... – vrane su zalepetale nad njima kao da bježe od tučnjave. – Ma, stani! – zaviče crvenokosi dečko. Neustrašivo zablokira ruku Crnoj Kapuljači. – Reci gdje si skrio Zokov bic! – upita ga. Crvenokosi je bio vođa. – Pitam: DI JE BIC?! ‘Oćeš stvarno ovamo dovest’ policiju? – Crvenokosi se ljutitim i pjegavim licem zagleda u mračnu rupu, gdje se skrivalo lice Crne Kapuljače. – GRAAAAK… GRAAAAK… – nakostriješe se opet i vrane koje su ih nadlijetale. Crna Kapuljača pokaže na grmlje iza kolibe. Kombolovci odmah krenuše tamo za njim. Antonio raširi i oči i usta kada shvati da svi idu k njemu. Crna je Kapuljača čupao sve te slojeve granja, trgao ih, izvlačio klupka šiblja. Crvenokosi potegnu svojim snažnim šakama dugačku, debelu žilu bršljana. I ostali su se kombolovci upeli i složno su s njim vukli 17
Danica Juričić Spasović
tu žilu bršljana – dok se nije sve rastrgalo. Antonio prestane disati. Osjeti zapuh hladnoće, kao da su s njega skinuli deku. Nisu ga ugledali samo zahvaljujući mraku koji je do tada pao. Kroz prorijeđeno granje Antonijeva se žarko žuta jakna ipak nazirala kao kroz teniski reket. Provirivao je i blatnjavi đon njegove čizme. Nazirala se i maglica što je izlazila iz Antonijevih usta. Isparavala je vrućina njegova uplašena daha. Da su samo malo bolje pogledali… S izbrijana dva milimetra crne kose Dugački je djelovao starije. Nije mu moglo biti više zima, ali Antonio zadrhti kao da su s njega skinuli deku. Od ukočenosti se više nije mogao opustiti. – Znao sam da ga tu nitko neće naći… – reče Crna Kapuljača i posljednjim snažnim zahvatom istrgne bic iz grmlja. Izvukli su ukradeni svjetlucavi, zlatno lakirani bicikl – super 21 speed. – Pa, što ćemo s tim biciklom?! – ponovi se cvilež maloga. Crna ga Kapuljača snažno čvrknu po čelu. Klinac ušuti i sada se samo držao za čelo prigušeno šmrcajući. Antonio prvi put otvori stisnute oči. Gledao je ravno u njih u nevjerici. Udahne zraka koliko treba ribi da preživi na suhom. Čim je mrdnuo i malim prstom, granje je pucnulo i svi su to čuli. – ‘Ajmo dooomaaa... – zacvili mali kombolovac najednom kao violina. Malome su suze prale blato s lica. Izgledao je kao uplakani maskirani vojnik. – Kaj je sad tebi? – podvikne na nj Crna Kapuljača. Mali je kombolovac i dalje šmrcao. Gromki lavež psa iznenada mu prereže plač. 18
Volim džudo, volim Sandru
– Zubo! Zubo! – razveseli se naglo psu Crvenokosi. Razdragano počne grliti hladnu Zubinu dlaku. Uplakani mali kombolovac nasmiješi se kada ugleda staroga vučjaka. Crna Kapuljača također rado potapša vučju glavu velikoga crnog psa. Svima je priredio iznenađenje i veselje. Pas svakome vrelim dahom poliže ruku. – Mzubo! Mzubo! – zovne ga i mumljavac i natrlja psu uši od dragosti. Zubo još jače nakon toga zavrti lijevo-desno svojom psećom glavom, i sve ih nasmije. Onda ukipljen glasno zalaje i odmakne se od njih pomno njušeći po grmlju iza kolibe. Antonio pred sobom ugleda čupavu zvijer s vučjim očima. Pseto je upiljilo oštar pogled u nj. Vučjak se nakostriješio, dlaka mu se raširila. U mraku je u Antonija bjelasala iskežena zubata njuška. Preznojio se. Pseto se svom snagom i težinom tijela upiralo da se što dublje uvuče u šiblje. Zgrčen od panike, Antonio se odmicao od nahrupjele životinje. Prostora za bijeg nije bilo. Pucketale su pod njim grančice, šikara se razbijala kao da je od šibica i iskežena zubata njuška psa brzo prodre i zareži mu u lice. Antoniju navre krik, ali zanijemi. Čuo je gromoglasno srce u ušima, čuo je šum u ušima, šum u glavi, šum je bio posvuda, čuo je psa kada je zalajao. – ZUBO!! ZUBO! ZUBO!!! – crvenokosi vođa kombolovaca nakon više prodornih zvižduka i povika dozove psa. Zubo se u lovu na mačke, ili na nešto drugo, znao tako ponašati. Pas se najednom okrenu i ode. Antonio je bio siguran da se maloprije onesvijestio ili da je načas umro. 19
Danica Juričić Spasović
Na sreću se družina kombolovaca sa psom zatvorila u brvnaru. Čulo ih se iz kolibe kako nejasno govore. Antonio tek tada odahne i udahne zraka kao da je dugo bio pod vodom. Počne se oprezno izvlačiti iz zamke u koju je upao, i svaki put kada bi šiblje jače pucnulo, zastao bi i pričekao da se granje umiri i utiša. Ukočenim mu nogama kao kolona mrava pojure neugodni trnci. Jedva je na takvim drvenim nogama došao do brvnare. Čekajući da mu se noge oporave, prisluškivao je bandu zatvorenu u brvnari. Približi se zidu daščare: – …nisi ga smio ukrasti! – Što ste se razbježali…? Sjeo sam na taj bic i odjurio! – netko od kombolovaca snažno lupi nogom o zid brvnare, kao da će izići. Antonio ostade prikovan leđima o kolibu sve dok buka iznutra ne zamre. Mračna šuma odjekivala je od udaranja njegova poludjela srca. Dahtao je ubrzano dišući i, dok ga je strah gušio u grlu, umalo se ne zagrcnu. Zasuzi od muke, ali uspije progutati kašalj. Uh, kako bi ga to odalo. Na trenutak stisne oči ne bi li se umirio pred bijeg. Smiri dah. Ali ne i radoznalost. Drhtavim rukama polako pomakne karton koji je pokrivao majušni prozor. Vireći iz mraka, oko mu se raširi. Dobro ih je vidio. Kombolovci su se stisnuli u malome prostoru. Sjedili su pod svjetlom baterijske lampe okačene o zid. Crna Kapuljača nije ni unutra skinuo kapuljaču. Mračni je tip doista uvijek izgledao kao da je stalno bez lica i kao da govori iz nekog mraka. Antonio ču da ga svi zovu Zmija. – Kada nas prestanu tražiti, vratit ćemo im bic – predloži Zmija. 20