IZGUBLJENI ODRED (The Lo(St) Unit) by ČUVARI SNOVA

IZGUBLJENI ODRED (The loST unit) Izvadci iz ljetopisa Odreda izviđača "Split"

NAZIV: "Izgubljeni odred" ("The loST unit")

ZA PICAJZLE :

BIBLIOTEKA: “Skaut” Osĳek, U.I. “Slavonski hrast” • ZA IZDAVAČA: Zorislav Babić - Zorko [Rođen 1953. godine. Izviđač od 1964. godine (OIZ “F.Kluz”

Već mjesecima se na tekstovima rade razne prepravke, dodatna uobličavanja, usuglašavanja, uravnjivanja, uravnoteživanja, preokretanja, dopunjavanja, razmicanja, pomicanja, primicanja, nabacivanja, predlaganja, pretpostavljanja, uvlačenja, izvlačenja, umetanja (a i IZMETanja)...

Osĳek). Bio vodnik, vođa čete, načelnik i starješina odreda, načelnik i predsjednik Općinskog saveza izviđača Osĳek. Izviđački instruktor, “po starom”. Ekonomista u poduzetničkoj borbi za egzistencĳu. Uporni motivator, slab trener. To sve skupa nĳe važno, jer: “Svatko vidi kako izgledaš, međutim samo neki znaju kakav si ti u stvari!”]

AUTOR: Stari Izviđač

Kada bi čovjeku bilo omogućeno tako „proizvesti“ vlastito dĳete – vrlo je vjerojatno da se ono NIKADA ne bi rodilo... Naime, pravo je čudo da je ova knjiga uopće izašla u tisak, jer sa svakim pregledavanjem naletimo na još dva-tri sĳaseta potrebnih izmjena...

UREDNIK: Edi Perić - Pahuljica [Rođen 1963. Član

Okom statistike – ne računajući natpise na fotograﬁjama - u tekstu je sadržano blizu 900.000 znakova (DA-to je ONIH devetsto tisuća koje su blizu milĳuna! Ne nekih drugih!)

organizacĳe od 1972. (SK "Split"). Samostalni izvođač (član HGU), bio vođa čete, načelnik odreda, načelnik splitskog saveza (SSZ) i načelnik SIH-a.]

KADA (ne-AKO!) naiđete na takve situacĳe, nastavite čitati kao da ih nema, tako ćete ih najlakše ignorirati...

GRAFIČKO OBLIKOVANJE TEKSTA & FOTOGRAFIJA: Mukica (Renata Domazet) [Rođena 1968. Aktivna članica izviđačke organizacĳe od 1976. u OI "Marica Pataki" iz Podsuseda (sad MP). Od početka 90-ih aktivnim druženjem s bivšim izviđačima, ljudima kojima je izviđaštvo zapisano u venama, u građanskoj inicĳativi izviđača i planinki nazvanoj Old Scout Club, podupire organizacĳu na razne načine. Mama Oskaru & Meliti. Samohrana. Aktivistica. Volonterka.] • IDEJNO RJEŠENJE NASLOVNICE: Duma [Rođen 1962. Član organizacĳe od 1973. (SK "Split"). Sudjelovao u grafičkom oblikovanju odredskih materĳala. Profesionalni vatrogasac. Uređivao časopis FOTO i sudjelovao u mnogim drugim grafičkim projektima. Oženjen - kćer Vinka (velika pomoć pri grafičkom oblikovanju, studentica veterine), supruga Zorana. Više o Dumi u indexu likova.] •

GRAFIČKO OBLIKOVANJE NASLOVNICE: Andrea Gašpar [Rođena 1985., studentica na Graﬁčkom fakultetu] • FOTOGRAFĲE: SK "Split", Fista, Drača, Boro, Iggy, Luce i razni drugi autori... • KARIKATURA ZNAK PISCA: Kaja (Katica Konstantinović) [Rođena 1977., član org. od 1983. u OI "Boris Kidrič" iz Vinkovaca (danas OI "Vinkovci"), suradnik tima za naobrazbu SIH-a, dipl. učiteljica RN...]

TISAK: Muna s.n.m (s neograničenim mogućnostima) KATALOGIZACĲA: CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 731554

Na koncu, da ih nađete i tisuću – to je još uvĳek samo oko 0.11 % teksta, ili oko 1.1 ‰, a što je prihvatljiva šteta... Mada – nećete ih naći ni približno toliko... Računam na vašu poslovičnu “zaneinteresiranost”...

VAŽNO: Ukoliko primĳetite neke rĳeči koje su pisane prema „Korienskom pravopisu“ („Dodatci“, „Izvadka“ i sl...), to je urađeno namjerno, bez strogog pridržavanja pravila, tu i tamo...samo zbog lakšeg razumĳevanja (“piši za oko, čitaj za uho“) i kao dio autorovog osebujnog stila...

Ovdje bih se u samo dvĳe rĳeči zahvalio svima: HVALA SVIMA ! Autor

Stari Izviđač

IZGUBLJENI ODRED (The loST unit) Izvadci iz ljetopisa Odreda izviđača "Split"

Kažu da u životu treba probati sve. Ima, međutim, stvari koje se ni u snu ne smĳu probati. Nikada! Ova zasigurno nĳe jedna od tih.

ožujak, 2010.

Ujo/i

Ujna/i

Nezaboravni/m/Nezaboravnom

Zadivljujućem/oj

Uspješnom/oj mladom/oj

Bolesniku / Bolesnici

Kolateralnoj žrtvi -

Darovitom/Darovitoj

Posebnome/Posebnoj

Mila/Miloj/Milima

Mili/Milome

Uvažena/Uvaženoj

Uvaženi/Uvaženom

Ostalome/

Ostali/ Ostalima

Jetrvina/oj zaova/i

Partnerice/i

Partneru/i

Suradnice/i

Suradniku/če

Kolegice/i

Kolega/i

Prĳateljice/i

Prĳatelju/

Rodice/i

Rođače/ku

Ushićen/a zbog

Strina/i

Jedina / Jedinoj/Jedinima

Nezaboravna/Nezaboravnoj

S osobitim zadovoljstvom zbog

Striče/cu

Jedini / Jedinom

Zbog

S najljepšim željama za

Počašćen

Osupnut/a

Zadivljen/a

Voljena/Voljenoj

S posebnim veseljem zbog

Brate/u

Sestro/i

Voljeni/m/a / Voljenom

Uz želje za

Djede/u

Poštovana/ Poštovanoj

Za Uz zahvalu na

Tata/i

Bako/i

Draga/Dragoj/Dragim

Povodom

Mama/i

Poštovani / Poštovanom/im

Dragi/Dragom

Dojmljivoj/ Dojmljivim

Vašim

Osobno/m Osobnu /Osobnoj/ Osobnim/a

Samoživo/Samoživu

Samosvojnu

Samosvojno/

Spektakularne/Spektakularnog/

Veselu/Veselog

Veselom/Vesele

Položen/og Uspješne /Uspješnu/ Uspješnog/Uspješnoj

Tvoj/eg /vaš/eg tim/a/ radnu/e skupinu/e

Nenadmašnim / Nenadmašnog

Nepobitnim

Zajedničkog/ Zajedničkim/ Zajedničkih

Izuzetnom/ Izuzetnim

Njihovog / njihove/ Njihovo/ Njihovim

Njezino/ Njegovo/ Njezinog / Njegovog

Moje/ Mojim/ Mojem/ Mojeg

Obostrane / Obostrano /Obostranog

Našem /Našim

Izuzetnog/ Izuzetne/

Dojmljivog/ Dojmljive/

Vašeg/ Vašem/ Vaše/

Naše/ Našeg /

Sretan /Sretnim

Uspješno završen/og

Brzim

Brže

Tvojem/ Tvojim

Tvoje/ Tvojeg/

Njezinim/ Njegovim

Njegovog/ Njezinog/

Da se ne mučite oko pisanja posvete - ako knjigu poklanjate – samo zaokružite željenu kombinacĳu:

Postignuće

Postignuća/

Odlazak / Odlaska

Povratak / Povratka

Suradnje/Suradnjom / Suradnji

Diplome

Ispita/Mature/

Pomoći

Suradnje/Suradnju

Uspjeh / Uspjeha

Neku/e drugu/e obljetnicu/e

Godišnjicu/e braka

Rođendan/a Jubilarnog rođendana

Tečaj/a za vatrogasce

ozdravljenjem

Ozdravljenje/

Ova je knjiga nastala kao posljedica dugogodišnjih izviđačkih druženja i tadašnjeg, zajedničkog vezenja nevidljive, ali jedinstvene tapiserĳe, mekane i toplih boja, koja na našem zidu sjećanja (na kojem svako malo netko oživi neki podsjetnik iz davnina) stoji sveta i nepromjenjiva u svojoj pozitivnosti i neponovljivome duhu, poput ikone obiteljskog zaštitnika! Također, istim (izviđačkim) putevima ova je knjiga i ﬁnalizirana, tiskana i izdana… Zahvaljujem svima na ondašnjem predivnom zajedničkom “putovanju”, kao i svima koji su sada nesebično i široka srca doprinĳeli izlasku knjige! Neki su imali priliku pročitati tekst prĳe izdavanja, a neki su dobili priliku i NE pročitati ga! Evo kakve sam njihove reakcĳe uspio zabilježiti (proganjajući ih poput terĳera)… Autor

ŠTO SU, ZATEČENI KNJIGOM, PROCĲEDILI KROZ ZUBE NEKI IZRAVNI AKTERI “Ej, Stari! Čoviče… koji si ti luđak... KOJI SI TI LUĐAK!!!” Medo DRAMSKA PAUZA “Volila bi kad bi moja dica mogla proživit barem mali dio našeg izviđačkog djetinjstva i zato hvala Starome što sam čitajući ‘’Izgubljeni odred’’ ponovo osjetila, čula i vidila sve zvukove, boje i MIRISE (nikad nisam dobila BF ali su ga neki dobili zbog mene) tog vremena. Prĳatelju hvala!” Luce (Hvala svima VAMA! – op.a.) DRAMSKA PAUZA “Ako već niste mogli PROŽIVJETI naše djetinjstvo, pročitajte ovu knjigu. Nakon što sam je pročitao, moje mi se djetinjstvo još više sviđa!” Iggy DRAMSKA PAUZA “Oduševila sam se početkom knjige, već tu me je Stari dočekao (i iznenadio) kao sasvim izgrađen pripovjedač, koji plete pripovĳest s nevjerovatnom lakoćom i vještinom. Uvĳek je imao smisla za karikiranje, parodiranje i uopšte humor, a za to je potreban izuzetan talent i sposobnost za percipiranje svĳeta i stvarnosti. I da nisam pročitala kako počinje knjiga, čini mi se da bih pretpostavila da počinje nekim sranjem, mislim BF-om ili Odom zahodu, koju zahvaljujući Starome nikad neću zaboraviti (za to je ipak zaslužan Boca, op. a.). Da bismo uočili nešto smĳešno kod nekog, ili karakteristično, treba da budemo dobri psiholozi i vrlo pronicljivi, a on to stvarno umĳe. Za mene si, Stari, u mnogim stvarima ostao legenda našeg odreda, a i naše mladosti, i kada si bio na suprotnoj strani od Fiste i uprave, što sad izgleda smĳešno iz ove perspektive, shvatam tvoju slobodu, mišljenja i vaspitanja, tvoju širinu i tvoju sreću da si uspio u sebi zadržati ono najvrednĳe u čovjeku – dĳete, tu nevinost pogleda na neke stvari. Uprkos svemu što je bilo između tebe i drugih, vrĳeme je pokazalo da si ti, u stvari, uvĳek bio svjestan života kao činjenice, tj. koliko njegova težina i nedokučivost zahtĳevaju humor, ležernĳi stav i radost (što mnogi ni-

kad neće shvatiti), i upravo si ti (u godinama koje su nadošle i koje su pojeli skakavci i ostali insekti i glodari) imao širinu i ljudskost koju mnogi nisu imali. I zato te volim.” Taja DRAMSKA PAUZA “Od “Gospodara prstenova” nisam vidio veću fikcĳu. S godinama ljudi definitivno izgube smisao za prostor i vrĳeme. Čak ni likovi nisu stvarni. Ma tko bi se to zvao Medo, Glista, Cĳu, Pile, Klik-klak ili Boca. Tu definitivno nešto smrdi. Ukoliko želite pročitati knjigu punu neistinitih navoda, iskrivljenih činjenica i gnjusnih objeda, samo izvolite. Moj savjet je da ovu knjigu uvĳek nosite sa sobom (ali ne onom životinjom ili prostorĳom u stanu), jer može dobro poslužiti za potpalu. I da se zna: kao što student nĳe zapalio žito, tako nisam ni ja rižot. Boca (jedan od izmišljenih likova u svrsi promidžbe i propagande)” (Eh, da je barem USPIO zapaliti/flambirati rižot! - op.a.) DRAMSKA PAUZA “Ja ne koforila topro faša jesik… Stari Isfičač moj najghori noćni mora…” Menelajka (uz ispomoć par dobrih duša - op.a.) DRAMSKA PAUZA “Starog Izviđača znam od malih nogu još od dana kad sam bila pčelica u najboljem odredu na svitu. Jer kakav bi ja to izviđač bila kad njega ne bi poznavala. Satirična nit kojom je protkao moju izviđačku mladost obogatila je i moj život. Ni dan danas ne poznajem nikoga tko s tolikim guštom živi izviđačkim životom. I premda smo imali nemogućih faza kada smo se znali sasvim udaljiti, pa čak i posvađati, Stari je uvĳek ostao dragi lik koji se smĳe sa svih mojih izviđačkih fotografija. Godinama smo imali vrlo malo prigoda družiti se, ali kad smo bili skupa, uvĳek nam je bilo lĳepo. Ova knjiga me očarala energĳom kojom zrači i ljubavlju kojom su napisane sve njene priče za koje sam vjerovala da ih nitko više ne zna prepričati. Podjednako me nasmĳala svaka od njih premda su me neke iznenadile, a neke čak i obrukale. Knjiga me osvojila istog trena kad sam shvatila da strast kojom smo živjeli naše izviđačke dane ostaje zauvĳek zapisana kao neizbrisiv trag. Također, ova knjiga je pravo literarno carstvo u kojem je izviđaštvo mramoran stup njegovog života. Ona je plod njegovog velikog truda da sakupi sve nas ponovno u isti vlak, sve nas koji smo se povremeno iskrcavali i ukrcavali na nekim izviđačkim peronima. Sretna sam što su se naši izviđački putevi opet isprepleli i što s jednakom toplinom u srcu nosimo te uspomene. Sretna sam što nam je zajednička ljubav prema ovoj divnoj organizacĳi donĳela neke nove uspomene koje pune dušu i hrane tĳelo. Dragi prĳatelju, hvala ti na ovoj knjizi! Ovako ću lakše i uvjerljivĳe prepričati svojoj djeci boje, mirise i zvukove moga odreda „Split“ koje nosim u srcu zauvĳek!” Miky(ca) DRAMSKA PAUZA “Ovo je još jedna od knjiga koje nisam pročitao i JEDINA koju sam proživio i prĳe negoli je Stari ukoričio naše izviđačke dane, naše odrastanje, naše djetinjstvo… Nadam se da ga memorĳa još služi ??? Hmmm… A ništa - pročitat ću!!!” Kizo (proživio je on puno više knjiga, ali još nisu napisane… - op.a.) NAPOMENA: Utisci su preneseni vjerno, doslovno, bez korekcĳa. Orginale čuvam. (op.a.)

KAZALO Posveta ............................................................................... 11 Prolog... Split.. ..................................................................... 15 DIO I. – THE DARK SIDE OF THE FOOD ................................ 21 Logorske noći, divno ste sjale ............................................ 23 IZVIĐAČKI UVOD Veliko pitanje (praktični savjeti) ............... 24 Doček “Najvećega sina” ..................................................... 30 Došao je Bonavena ............................................................ 39 Ljukavi ljisic` ...................................................................... 46 Hrana ................................................................................. 54 Kraaa...kraaa ..................................................................... 60 Dva velika misterĳa ............................................................ 78 Esencĳalno pionirstvo ........................................................ 84 Za po putu .......................................................................... 87 Svuda su oko nas .............................................................. 90 Velika predstava 1 – Noć strave .......................................... 93 Velika predstava 2 – VELIKA predstava .............................. 98 Brdo jagoda ..................................................................... 104 Poo `n shaa torr go wanna!!! ............................................. 110 Milokliz ............................................................................. 113 Intimni prĳatelji ................................................................. 115 Surpriiseeee!!! .................................................................. 124 Situacĳe koje jačaju karakter ........................................... 129 Sjec – sjec! ....................................................................... 134 Banka i bankarstvo .......................................................... 137 Kako se Baky osvetio Bukĳu ............................................. 140 “m & m” “bomboni” ........................................................ 143 Kazna veselog kuhara ...................................................... 148 Diverzĳa u "Zmajevom gnĳezdu" ...................................... 156 Oda zahodu ..................................................................... 165 Prokleti geni! ..................................................................... 174 Guja u njedrima ................................................................ 192 Tajna misterioznog BF-a ................................................... 199 Veliki oproštaj ................................................................. 209 Gostinsko ponašanje ....................................................... 229 Kada bi stolovi pričali ....................................................... 238 DIO II. – THE LIGHT SIDE OF THE DARKNESS ................. 243 Najbolji odred u Svemiru i okolici ..................................... 245 Indeks imena i nekih pojmova u pričama ......................... 275 DODATCI ....................................................................... 329 Doček Nove godine nekada u našem odredu ................... 331 Feministička farsa ............................................................ 337 Kako ukrasti zastavu ........................................................ 339 Biste li zakoračili .............................................................. 345 Recital “Logorske noći” .................................................... 347 Skeč "Izviđač u novinama" ............................................... 351 Scout-rap ......................................................................... 357 Slučajnost ili Božja volja? .................................................. 362 Bilješka o autoru .................................................................... 367 I za kraj i dirljivi, patetični rastanak ........................................ 378 Stranice za šaranje i uspomene ............................................. 381 9

POSVETA

njiga pred vama nasta(ja)la je kao plod želje da neke od svojih najljepših doživljaja, kao i događaja u svojoj neposrednoj blizini, podĳelim s prĳateljima izviđačima i onima drugima koji to žele sa mnom dĳeliti. Htio sam zaokružiti jedan (najljepši) period svoga života, da ga svi koji to žele imaju u formi knjige na vlastitoj polici kao nepretenciozno izviđačko zabavno štivo. Posebna želja mi je bila da tu knjigu kao nekakvu opipljivu, materĳaliziranu ostavštinu imaju i članovi moje najuže obitelji, Mama, Tata i Brat… Svoje izviđačko djelovanje i svoje izviđačke doživljaje na poseban način vezujem uz svakoga od njih troje. Mama je od početka bila protiv mojeg učlanjenja u izviđače. Protivila se tome, ali kako je Tata bio ZA, nĳe baš imala nekih velikih šansi. Jer i ja sam bio ZA… Bila je preglasana… Već par godina prĳe moga učlanjenja Tata mi je najavljivao da ću biti izviđač. Kako je došao do toga ne znam, jer je predavao po srednjim školama u kojima izviđači nisu imali svoje ishodište… Naša je organizacĳa uvĳek bila vezana uz škole i učenike sklonĳe društvenom programu, a Tata je bio prirodnjak, Profesor strojarstva i strojarske grupe predmeta… Gdje je pokupio sklonost izviđačima nikada ga, u stvari, nisam pitao… Moguće da je, kao čovjek koji je bio potpuno usklađen s prirodom, iz prvog pokušaja prepoznao vrĳednost organizacĳe… On me prvi naučio dosta toga, tako da, što se tiče sadržaja u prirodi, u Organizacĳu nisam ušao nepripremljen. Dapače, prilagodba za izlete bila je kratka i učinkovita. Znao sam u tome pogledu više od vršnjaka koje sam zatekao u patroli, a što sam utvrdio na akcĳama... Moji odlasci na akcĳe za Tatu su bili prioritetni i toj mojoj socĳalnoj i prirodnjačkoj komponenti pridavao je poveliku pozornost… Mama je, moravši u tome pogledu tiho “kapitulirati”, uradila to na najbolji mogući način – pripremanjem svega za akcĳe, pranjem, peglanjem, šivanjem, kuhanjem, rezuckanjem i svime ostalim, a i ﬁnancĳski je bila “izdašnĳa” u okvirima koliko su to njihove dvĳe prosvjetarske plaće dopuštale… Po tome sam uvĳek u društvu bio negdje po sredini, što je u odgojnome smislu bilo i najbolje, kad bolje promislim… Tata me oblikovao u smislu duhovnosti, praktičnosti i snalaženja, mama me oblikovala u emocionalnome i empatskome dĳelu. Oboje su na odgojnome planu djelovali usuglašeno, pa im na svemu tome zaista moram zahvaliti, iako moram priznati da sam u “napadima furioznog mladenaštva” počesto znao i zaboraviti te “lekcĳe”. Onda bi, u okruženju izviđača, na scenu stupali odredski “strojobravari” (vođe) i odrađivali sa mnom “ﬁno brušenje”! Danas vjerojatno žale što ona najgrublja “brusila” nisu koristili češće... Brat je s roditeljima prvo došao na par logora u posjetu, a onda se i sam upisao, te već `78., kraj Celja, bio jedan od nas. Proveo je s nama daljnjih 6-7 godina, a potom ga je interes odveo u glazbene vode (bas-gitara) i snalaženje po tamnim gradskim “kutcima”... Takva njegova odluka Tati nĳe baš konvenirala, pa dok smo gradili kuću Brat je (za kaznu) “crnčio” više od mene – ja bih otišao za vikend na izviđačku akcĳu, a on bi s Tatom radio na kući. 11

Na “oktroirane” sustave nema niti žalbenog roka, niti mogućnosti žalbe... Naravno, kada su u pitanju bili oni veći radovi, kao i vikendi bez izviđačkih akcĳa – i ja sam uvĳek odradio svoj dio… Tata i Mama nisu obilovali novcem, no nismo bili zakinuti ni za kakve potrebe koje mladi imaju. Recimo to uopćeno ovako – nĳe bilo “ptičjega mlĳeka”, ali je mlĳeka bilo uvĳek... Nismo mogli putovati “po Europama”, ali smo nas dvojica uvĳek otišli na logor… Dok smo bili na logoru, njih se dvoje prehranjivalo vrlo...hmmm... domišljato, a u svemu je ona sretnĳa strana bila u tome što su Dida i Baba imali veliki vrt s dosta pomidora (rajčica) i breskvi, a Dida je “bacao vrše” i hvatao ribu, pa su i roditelji nekako “prolazili”. Kako bilo – za naše se logorovanje novac MORAO naći i uvĳek se našao… Nas dvojicu time nisu nikada opterećivali! Kada sam na svome drugome logorovanju uspio proći vještarstvo kurira Tata mi je rekao – “Hajde, dobro, neka si, jer da ga nisi prošao ove godine, više te nikada ne bih pustio na logor”… Njegov je stav bio, valjda, ako nemam dovoljno karaktera za odšutjeti, odgladovati i odsamovati – da ga neću po izviđačima sramotiti… Kao da ne bih dovoljno sramotio sebe... Na koncu, njegovom odlukom nisam otišao na svoj drugi planirani logor (prvi put me zeznulo zdravstveno stanje) – zakasnio sam s kupanja i on je lĳepo rekao – “Tko nĳe u stanju brinuti se sam o sebi – ne treba ići na logor”… Mama mi je predlagala da ga molim neka me ipak pusti, ali nĳe bilo šanse. Vjerujem, dakle, po svim “tajnim znakovima”, da teško da bih nastavio s izviđačima da nisam položio tog “kurira”. Sve u svemu, dolazili bismo kući s logorovanja, izleta, bivaka, natjecanja, prepuni doživljaja, a roditelji su se s nama radovali… jednako kako se svi normalni roditelji uvĳek raduju sreći svoje djece… što je svakako produžavalo naš ostanak u izviđačima… To je ujedno bila zasluga i matičnog odreda – OI “Split”… Treba takve doživljaje članovima i pružiti… Lado je, dakle, s vremenom prestao “izviđariti”-otišao je u vojsku, pa poslĳe u glazbu... Ja sam vojsku odslužio i odmah nastavio djelovati u odredu kao da i nisam pauzirao. “Nešto” mi nĳe dalo da prekinem... neko čudno “ljepilo”... usud...? Godinu za godinom halapljivo sam u izviđačima “progutao” svoje djetinjstvo, mladost, poznĳu mladost… Nisam završio faks, nisam zasnovao vlastitu obitelj, pa je s te strane gledišta Mama u svome “pravednome otporu” bila u pravu. Ne znam kako je sve to anticipirala, pogotovo jer je ona bila prosvjetar društvenog opredjeljenja (Nastavnica povĳesti i hrvatskog jezika), pa bi se s njene strane očekivao drugačĳi stav… Ipak, bila je Mama, a ta “struka” nepogrješivo procjenjuje sinovljeve prioritete. Po njezinim mjerilima, dakle, nisam baš ostvario neke uspjehe… Od njezinog početnog plana da postanem doktor ovakav tĳek se ni ne može smatrati nekim postignućem... No kada se sjetim da sam kao klinjo htio biti astronaut (potpuno sam zeznuo), izjalovljenje maminog plana ni ne izgleda katastrofalno. S druge strane, gdje god u RH dođem ima netko tko mi se raduje i tko mi može pomoći, gdje mogu prenoćiti, družiti se, porazgovarati… Neka znanja i vještine uspješno sam uklopio u izviđačku predstavu s kojom ostvarujem preživljavanje. Probĳam se i idem svojim putem. S te točke gledišta – uspjeh sam odavno ostvario. Makar to netko može protumačiti kao alibi… Ja se ipak priklanjam izrazu “uspjeh”. Moja mjerila su ipak ona koja se najviše “računaju”. Tata je, od kada sam aktivan na području politike izviđačke organizacĳe, posebnu pozornost poklanjao mojim analizama stanja u organizacĳi uvĳek kada bih došao kući i objašnjavao mu s kakvim se teškoćama i “idiotima” moji prĳatelji/suradnici i ja susrećemo u rukovođenju organizacĳom… Shvatio je da, kao mala jedinka, ipak aktivno sudjelujem u ključnim procesima koji će se odraziti na mnoštvo drugih ljudi.

Pri kraju moga mandata kao Načelnika SIH-a, Tata me/nas je iznenada napustio, a u danima u kojima se polagano gasio na bolesničkoj postelji, posjećujući ga, redovno sam ga izvještavao kako mi/nam ide… Obećao sam mu da ćemo dovesti stanje u red, da ćemo odstraniti ili izlĳečiti “kvarno tkivo” organizacĳe, a on mi je i u tim trenutcima, kada se polako opraštao od ovozemaljske “avanture”, pružao podršku i na mene i ono što radim bio posebno ponosan… To njegovo zadovoljstvo time što radim i njegov ponos ono je što će me i nadalje dodatno motivirati u mome izviđačkome djelovanju. I dato obećanje... I Mama se danas već pomirila sa svime tim, želi mi, kao i svaka mama, uspjeh i dobar život, a Lado je također “iza mene” u cjelokupnoj svojoj kompleksnoj situacĳi… Možda sa završetkom ove knjige prestaje jedan obični skup slova uobličenih u svojevrsne misli i reproduciranje životnih slika, ali život i izviđački angažman i dalje idu zajedno, jer izviđači su definitivno moj (za sada jedini) život… Koliko je to dobro – nitko nikada neće moći točno (pr)ocĳeniti, ali dok me ispunjava i čini zadovoljnim, valjda se TO mjeri i ocjenjuje… Sa zahvalnošću mojim izviđačkim vođama i prĳateljima s kojima sam proživio najljepši dio života u svome odredu, na onaj im naš veseli način namjenjujem ulogu u knjizi. U njoj, kao svojevrsnom skupu davno prošlih slika, svi se možemo ponovo sresti i obnoviti doživljaje, jer dok ne izume vremeplov (a nĳe da ih baš ide), sjećanja su jedino sredstvo za “prĳevoz” preko vremenskih granica... Putnu su kartu još onda svi osigurali... Neki lakše, a neki teže... Ipak, sa završetkom čitanja, svako se takvo putovanje završava. Sa zahvalnošću Tati, Mami i Ladu sve se životno nastavlja, jer oni su u cĳeloj ovoj priči jedina konstanta koja je rĳečima, postupcima i mislima bila stalno uz mene – od početka do kraja. Svi ostali su, zbog životnih okolnosti, ili ranĳe odstupili s našeg zajedničkog izviđačkog puta, ili tek kasnĳe došli na taj put... Vjerujem da je ovako, na neki način, Tata i sada uz mene, u nekom metafizičkom, nedefiniranom obliku energĳe ili kako tko već vjeruje… neku noć je Mami došao u san i svađao se s njom zašto me ne uvjeri (čitaj: naredi mi) da zasnujem obitelj... Ispričala mi je to, a ja sam joj rekao neka mu, ako joj opet dođe, kaže da se obrati meni... nadam se i da hoće... jer mi puno nedostaje... Mama i Lado su i nadalje tu, nadam se još dosta dugo, a nadam se da će u nekim danima, kada me ne bude kući, kada budem na svojim izviđačkim stazama, rečenice iz ove knjige izvući smĳešak na njihova lica, jer će na taj način uvĳek biti sa mnom… i s Tatom… kao što iz svih tih redaka i on prikriveno gleda na nas… Ova je knjiga pokušaj pomoći ograničenom umu da barem na neki način spojimo naše različite dimenzĳe i budemo opet malo skupa... Davna vremena kada smo bili zajedno, kroz doživljaje koje su nam roditelji omogućili, sabrane u ovoj knjizi - malom medĳu za spiritualno povezivanje naše (i izviđačke) obitelji iz sretnih zajedničkih vremena - možda ovdje opet ožive. Stari Izviđač

Stari Izviđač

PROLOG

oć. Udaljeni koraci koji su odavali smjenu straže, bili su jedini zvuk koji je još ponekog budnog stanovnika grada upozoravao koliko je sati. U to vrĳeme sunčanih satova i klepsidri (pješčanih satova) nĳe bilo lako noću, u mraku, doznati koliko je sati. Za sunčani sat to je bilo i razumljivo, jer svi znamo (a i već tada su svi znali) da sunce noću ne sja, te stoga sunčani sat u to doba "spava" skupa s ukućanima. Klepsidra, pak, kao nĳansu modernĳe rješenje ("posljednja antička rĳeč tehnike"), također ljudima nĳe mogla noću biti od pomoći, jer je pokazivala samo određeni interval vremena, pa su tako ljudi prema njoj znali da je proteklo "toliko i toliko" vremena (pĳeska ili vode), a zatim bi klepsidru okrenuli na drugu stranu za narednih "toliko i toliko"… Naravno, "toliko i toliko vremena" razlikovalo se od susjedstva do susjedstva jer su se klepsidre punile različitim pĳeskom i različitim količinama pĳeska. U stvari, to je više bila šminka, jer pozivanje nekoga na ručak u "...kad se klepsidra okrene 15 puta..." sati, moglo je dovesti do silnih nesporazuma ako je ovaj imao različitu klepsidru (s manje pĳeska), pa došao, recimo, dva okretaja domaćinove klepsidre kasnĳe. Taj je pješčani sat stoga ljudima donosio više nevolje nego koristi, no kako je to bilo "in", tj. "u điru", tko je mogao i pomisliti da se rĳeši te pomodarske nekoristi. Uporno su je okretali kada bi pĳesak iscurio, kao što beba uporno maše zvečkom... po navici... Dobro, ajde – s klepsidrom je bilo lakše skuhati jaje... No, kada bi nastupila noć, svi su bili u istome sosu – nisu znali koliko je sati ! Na noćne potrebe određivanja točnog vremena tadašnji konstruktori i pronalazači ili nisu htjeli, ili mogli, ili znali misliti. Dakle, ostavljeni preko noći u neznanju koliko je sati, ljudi su jedino prema periodu i zvukovima izmjene straže mogli otprilike odrediti vrĳeme. Govorili bi tada – "bio me zabolio stomak nakon treće izmjene, ali sam do četvrte već bila popila limun i vino s lovorom, tako da sam utonula u san između četvrte i pete..." – i slično. Kao i u svim ostalim naprednim društvima, ljudi su se morali snalaziti na različite načine da bi do nečega došli. To je značajka svih "naprednih društvenih uređenja", jer da bi ljudi bili svjesni treba ih ostaviti u neimaštini i neznanju. Vrlo je to poznat običaj, naročito na našim prostorima. Moglo se, doduše, u tadašnje vrĳeme pomoću položaja mjeseca vidjeti koje je otprilike vrĳeme, ali ustati iz postelje bila je prava poteškoća za već tada poslovično lĳene stanovnike grada u kojemu se ova priča odvĳala. KAO DA NE POSTOJI IZMJENA STRAŽE! Tako su, eto, stanovnici toga grada više umjesto svĳesti razvĳali lĳenost, gdje nalazimo genetsku klicu današnjeg podjedanakog opredjeljenja suvremenih stanovnika ovoga grada, a što je važnĳe, od toga vremena, oslanjajući se samo na čulo sluha, ovi građani VJERUJU ISKLJUČIVO U ONO ŠTO ČUJU. I danas im novine služe samo kao svojevrsni socĳalni katalizator – priručno sredstvo pri ispijanje kave.... 15

IZGUBLJENI ODRED

I tako, izmjena straže bila je jedini redovni orĳentir u traganju za nepoznatim vremenom. Znalo se da je interval između dvĳe izmjene uvĳek isti jer se stražu nĳe smjelo napustiti ranĳe, niti smjena nĳe smjela kasniti – sve pod prĳetnjom smrtne kazne. No uz neke rĳetke slučajeve, ovaj se stegovni postupak obično nĳe provodio. Razlog tome bio je veoma jednostavan – vojnici su to na vrlo prĳateljski i tolerantan način rješavali između sebe. Pomoću mačeva. Tko bi preživio-taj je bio u pravu, a onaj drugi bi bio toliko kolegĳalan da mu to više nikada nĳe osporavao. U to vrĳeme oružje se potezalo i zbog puno manjih stvari, a krv se prolĳevala i iz puke zabave, te je jedna i jedina sigurnost koju su u takvom načinu života ljudi nalazili bila – sigurnost da nigdje, nikada i ni u čemu nisu sigurni !

DRAMSKA PAUZA - Kako nisu sigurni? – pitao je ostarjeli Valerĳe svoga mlađahnog prĳatelja i savjetnika Marcusa dok su u jednoj takvoj noći zajednički mokrili uz zid Valerĳevog budućeg vječnog počivališta... Upravo su bili izašli na zrak s jedne orgĳice priređene za uski krug Valerĳevih "poslovnih suradnika" – kako se već govori u takvim prigodama kada se rasipa državni novac. Tih desetak patricĳa su svratili da svoga bivšeg cara upitaju za zdravlje (po njihovim rĳečima), a u stvari (po njegovome mišljenju) da vide u kakvom je on stanju i ima li nade da se uskoro preseli k bogovima... Oduševljavala ga je ta igra dvoličnosti koja je imala korĳene u poslovičnoj patricĳskoj troličnosti. Kao dĳete iz običnog plebsa dogurao je do mjesta cara Velikog Rimskog Carstva, što svojom vojničkom sposobnošću, a više svojom sposobnošću povezivanja tajnih konaca intriga, zavisti, ljubomore – igrom iza leđa svĳu protiv svih... U takvoj igri redovito je pobjeđivao. Kako? Jednostavno - varao je. I sada se, dok je mokrio, smĳuljio prisjećajući se sudbina mnogih svojih izravnih suparnika i protivnika dok su ispadali iz igre. Iz igre se ispadalo ili izlazilo samo na jedan način – smrću! Prirodnom vrlo rĳetko, a “drugačĳe” – najčešće. Sjetio se kako je i to glavno pravilo svih borbi za vlast izigrao jednostavno se povukavši u penzĳu s carskog trona, prepustivši prĳestolje mlađima i sve opasnĳima koji bi ga – to je bilo potpuno izvjesno – već jednom prisilili da napusti igru u ležećem položaju. Nĳe volio otrov. Nĳe volio ni bodež. Nĳe ih volio niti zamisliti u svome tĳelu. U tuđem – to je već bilo nešto sasvim drugo. Sladostrašće!!! Opet s osmĳehom, dok su mu slike iz prošlosti letjele nevjerojatnom brzinom kroz glavu, sjećao se ustravljenih i istovremeno uspaničenih pogleda svojih žrtava dok su ih jeli lavovi, dok su se trzali u hropcu od otrova ili bodeža, mača, noža, koplja... Izmĳešani trenutačni osjećaji straha, iznenađenja, shvaćanja u kakvoj se KONAČNOJ situacĳi nalaze i tuge što napuštaju ovaj svĳet, ocrtavali su se na njihovim licima, zajedno s paničnim i uzaludnim traženjem izlaza iz novonastale situacĳe. - A pogotovo ti kršćani... – mislio je Valerĳe - ...nikada taj Isus neće biti veći od Jupitera! NIKADA!!! – Razmišljao je o vremenu kada on dođe na nebo kako će njih dvojica zajedno zapeti protiv kršćanskog Boga. Podlo se smĳuljio, dok se prisjećao kako on već sada pomaže Jupiteru progoneći i ubĳajući Kršćane... Mlaz mokraće bio mu je sve jači jer se sav napeo u mržnji naspram tih jednobožaca. Do ušĳu mu je tek tada doprla posljednja rečenica njegovog mladog prĳatelja Marcusa. Postao je svjestan da mu je 16

Stari Izviđač

čitavo vrĳeme njihovog zajedničkog mokrenja nešto pričao, ali on nĳe obraćao pozornost na to dok su mu slike proteklog burnog života i borbi za vlast promicale pred očima. - Kako nisu sigurni? – ponovio je pitanje rimski car u penzĳi Gaj Aurelĳe Valerĳe Dioklecĳan, ne znajući uopće o kome je bila rĳeč. Pokušavao je dozvati iz podsvĳesti rĳeči mladog Marcusa i povezati o kome se radilo. Nĳe ga htio uvrĳediti saznanjem da ga, eto, dobar dio njihovog zajedničkog mokrenja na carev mauzolej i nĳe baš pozorno slušao. To je inače bila čast koju je car ukazivao samo rĳetkim osobama. Otići mokriti zajedno s Carem na zidine njegovog budućeg vječnog počivališta bila je čast o kojoj se u krugovima carske svite govorilo s ponosom, a oni drugi su mogli samo sanjati i priželjkivati takvu sreću koja je značila da su u carevoj milosti. Jer – car je bio Jupiterov zemaljski oblik. Bog u ljudskom tĳelu!! U posljednje je vrĳeme car u penzĳi (mnogi su se pitali kako je moguće da Bog ode u penzĳu) često ovaj "obred" obavljao zajedno s mladim Marcusom kojega su zato svi gledali sa zavišću, želeći mu, dobrohotno, jednaku "blagonaklonost" i od strane lavova. A car je u njegovu društvu uživao. Mladić je bio pametan, inteligentan i obrazovan. Znali su dugo razgovarati o različitim temama pri čemu su Marcusove duhovite dosjetke i produhovljeni način razmišljanja o složenom carskom položaju i njegovim problemima cara veoma zabavljale i ispunjavale ga zadovoljstvom pa čak i onda kada im se razmišljanja nisu baš poklapala. Car mu je izrĳekom dozvolio da ima vlastito mišljenje, što je također među svitom izazvalo zgražanje, čak i sablazan, jer je to bio presedan. Imati vlastito mišljenje i izražavati ga u carevom društvu nisu smjele ni supruga Prisca, a bogami ni Valerĳa – careva kći i mezimica. - Nevjerojatno je koliko je taj mangup napredovao – rogoborili su dvorjani između sebe - Što li sve taj mali naduvenko sebi ne dopušta, pas mu mater (ova psovka nĳe nužno trebala čekati razvoj sredstava za proizvodnju da bi se pojavila)... - Čuo sam da zna i sam otići mokriti na mauzolej – nabacio je, kao slučajno, jedan spletkaroš na što se razbuktao vatromet stisnutih šaka, urlika koji su pozivali na linč (tada se to pouzdano nĳe tako zvalo) Svaku eskalacĳu negodovanja car bi uvĳek sasjekao u korĳenu, pa čak i pod cĳenu plaćanja najviše cĳene... Marcus je bio jaka osoba, tjelesno i umno. Bio je Dioklecĳanov sportski adut kojemu se nitko nĳe mogao uspješno suprostaviti, što je svih još više raspaljivalo. Car je perverzno uživao mokriti s njim na svoju grobnicu, ujedno uživajući i u tome što tako "diže paru" ostalima. A ostali su jedva čekali kada će car otići obitavati u svojoj grobnici "za stalno" kako bi onda i svi oni mogli doći mokriti na tu prokletu grobnicu. S posebnim užitkom! Mokreći zajedno, car i Marcus su se igrali različitih igara kao npr. "ispisivanja latinskih poslovica", "nadopisivanja latinskih poslovica", "ispisivanja vlastitog imena (tu se car morao dobrano potruditi) i sličnih igara. Znali su već na koju se udalĳenost moraju odmaknuti kako im kapljice što se odbĳaju sa zida ne bi pale na kredom bĳeljene toge – i igra bi počela! Poslĳe su se smĳali "rukopisima" ili razlivenim "glupim" slovima, a najveća bi "provala" bila kada bi netko prvi ostao bez "mastila". Dioklecĳan je često, želeći da se ovaj – po njemu – lĳepi običaj nastavi, znao moliti mladića neka po carevoj smrti nastavi ovu lĳepu tradicĳu. Baš tu – uz zid mauzoleja, pored pustog Peristila, ili gdje god to poželi, odnosno gdje mu god u palači "nadođe". Car je uvĳek strahovao da nĳe puno toga ostavio iza sebe pa je svĳetu htio ostaviti još nešto... što bilo, makar i ovaj običaj. Htio je da ga barem njegovi suvremenici slĳede u tome.

IZGUBLJENI ODRED

Pogledao je u Marcusa koji se bio okrenuo prema njemu i gledao ga razrogaćenih očĳu, stojeći potpuno ukočena tĳela, ne ispuštajući glasa. Prišao mu je, uhvatio ga za ramena, prodrmao i po treći put, sada već glasno, upitao - Kako nisu sigurni? Marcus mu je lagano iskliznuo iz ruku, pao na pod i počeo se trzati, a Dioklecĳana je lagano počela hvatati panika. U dubini svĳesti već je polako shvaćao o čemu je rĳeč, ali nĳe to htio tek tako prihvatiti, te je nastavio mladića na tlu drmusati rukama, a uz to, ne znajući što da uradi, počeo glasno gubiti poslovičnu carsku prisebnost... - Kako nisu sigurni, kako pitam te, tko nĳe siguran...!! Marcuse, pitam te...!! KAKO NISU SIGURNI!? MARCUSEE!! ODGOVORI MI!! TKO?! KAKO NISU SIGURNI?!!!? HEEEJJJJ!! MARCUSEEE!!! Zastao je na trenutak, a Marcus se krajnjim naporom, drhteći i trzajući se, dok mu je bĳela pjena navirala na usta, pridigao na laktove, a život mu je sve brže i izvjesnĳe isticao poput posljednjih zrnaca pĳeska u pješčanom satu, te je zadnjim naporom kroz drhtaje izgovorio... - Nis…MO… sigurni… zato jer... aaaaahhhhh! Bĳela pjena mu je navrla na usta u velikoj količini, trznuo je nogom još par puta, a zatim se umirio okružen svojom mokraćom i carevom pažnjom. Niti jedno, niti drugo nĳe mu sada moglo pomoći. To je, izgleda, bilo ono što mu je najviše odmoglo. Opet je zavist pobĳedila razum, a car se, dok mu je bĳes bujao, stalno pitao – čĳa zavist??? Preostalo mu je samo da pokuša mladića osvetiti, makar se on i nĳe imao zbog čega ljutiti s obzirom na način kako je i sam postao to što jest. Međutim, carevi obično nemaju nešto posebno razvĳen smisao za pravdu, zbog čega je i Dioklecĳan sada razmišljao samo o osveti. Odlučio se smjesta vratiti na orgĳu i sve ih... sve ih... - Uh stvarno je šteta što ne postoji takvo strašno oružje koje baciš među njih i ono stvori takav grom i vatru da ih sve pobĳe Razmišljao je Dioklecĳan, u stvari, o bombi ili tako nečemu, iako nĳe točno znao o čemu razmišlja, ali danas po ulicama Splita – njegovoga grada možete naći mnogo mladih koji razmišljaju kao i on – isto nakon 17 stoljeća s tom razlikom što današnji mladi tadašnju zamisao pretvaraju u djelo bez problema... Onako, bez bombe (ili kako se god to zvalo) Dioklecĳan se protiv nekoga ili nekih gostĳu (očito je da su to mogli napraviti samo oni) mogao osloniti samo na svoje poslovično lukavstvo. Samo na sebe! Bio je sam protiv njih deset, a stražu nĳe htio zvati, jer je bio preponosan. Ta bio je CAR! I u svojoj vlastitoj kući... pardon-palači! Sada je već polako shvaćao što mu je Marcus govorio. Iz podsvĳesti su mu dolazile rĳeči kojima ga je upozoravao da nĳe za vjerovati nikome od carevih gostĳu. Znao je procjenjivati ljude na prvi pogled, pa je procĳenio i careve goste od kojih mu se niti jedan nĳe svidio. Sve su to bili prefrigani rimski lukavci, spremni svakome stati na kraj (što je tada značilo samo jedno). A još im je velikodušno, nakon pozdrava, ponudio : - Osjećajte se kao kod svoje kuće… - a oni su to, izgleda, malo pre-doslovno shvatili… Sjetio se car u trenutku da mu je Marcus upravo o njima pričao, a on, pĳan, odao se prisjećanjima na svoj protekli život. Sjetio se da mu je Marcus govorio kako u rimskom carstvu ljudi, pa čak niti plemići nisu sigurni za sebe. Rekao je još i da niti njih dvojica u tome trenutku nisu sigurni za sebe...

DRAMSKA PAUZA Čuvši korake stražara koji je dolazio, a oprema na njemu tako blesavo klapala, pomislio je kako mu nĳe potrebno u tome trenutku pričati s nekom "trčećom konzervom" koja klapa kroz noć (vjerojatno nĳe upotrĳebio striktno TAJ izraz), a ne može ništa više uraditi niti pomoći i samo je sposoban napra18

Stari Izviđač

viti metež oko cara sipajući lažno zabrinutim glasom vojničke gluposti... (Morat će stražu tu i tamo uputiti u teatar, da pokupe neke glumačke cake…). Ogrnuo se togom i ubrzanim korakom napustio tĳelo mladog prĳatelja, prepuštajući ga prostirci od zemlje i mokraće, te stražarskoj ravnodušnosti. Pobrzao je preko Peristila, pa uz stepenice do Vestibula kroz kojega je proletio i zatim još brže stigao do dvorane u kojoj se odvĳala carska "žurka", tada znana kao orgĳa. Ušao je polako i odmjereno u dvoranu gledajući kako su jednog od svojih prĳatelja četvorica patricija upravo privezali za stol, namazali mu stopala lojem i doveli psa da to liže. Tradicionalno mučenje znalo je biti i dobra zabava. Onome jednom jadniku sigurno ne, ali zato ostalima sigurno da. Orgĳe su imale svoju draž. Netko je uvĳek "nagrabusio" u svrhu zabave ostalih. - Tako je – mislio je car – ni na orgĳi nitko nĳe siguran. U trenutku je bilo tko mogao postati predmet ismĳavanja ostalih. - Ah, zašto i običan puk, plebs, nĳe isto ovako duhovit? – pitao se car. Pala mu je na pamet zamisao da svoju palaču potpuno naseli ljudima koji bi uvĳek bili spremni na šalu, vic, izrugivanje, napakostiti jedan drugome, pa čak i najboljem prĳatelju, samo zato da bi se svi smĳali. - DA, TO bih još trebao učiniti razmišljao je car... - To je želja koju ću ti svakako ispuniti i što se toga tiče možeš biti potpuno miran – šapnuo mu je u uho Jupiter. Car je zbog toga neočekivanog susreta bio nevjerojatno iznenađen jer mu je to uistinu bio prvi put da se susreće s Ego-om, kojemu je on, car, bio Alter ego. Njegovo iznenađenje je bilo toliko veliko da nĳe niti primĳetio kako mu istovremeno nečĳi bodež ulazi među rebra... Ali već u sljedećem trenutku ga je osjetio, isto kao i drugi, treći, četvrti... Cĳela je orgĳa odjednom zamrla. Svi su zastali u mjestu i buljili u njega. Zatečen buljio je i on u njih, slušajući kako mu Jupiter šapće u uho neke bezvezarĳe po kojima je i on sam već poprilično onemoćao među bogovima, te nĳe uspio sprĳečiti "suprotnu stranu" da njega, Dioklecĳana – progonitelja kršćana kazni za te grĳehe. Učesnici orgĳe lagano su mu se smĳuljili dok je izdisao, svi zajedno izvodeći one čudne pokrete desnom rukom preko tĳela i izgovarajući u koru one čudne rĳeči - "In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti..."1 Sjetio se kako su mu slike njegovog života još za vrĳeme mokrenja pored mauzoleja proletjele glavom. Sada za tu posljednju životnu obvezu nĳe više bilo potrebe. Nĳe više osjećao ni bol smrtnih rana od bodeža svojih "poslovnih suradnika", dok ga je Jupiter vukao lagano za ruku k svome prebivalištu u kojem će njih dvojica postati jedno. - Šteta, ono "ALTER" mi je baš dobro pristajalo pomisli Dioklecĳan jednu od svojih posljednjih "živih" misli... - Nema veze - reče mu Jupiter - sada ćeš skupa sa mnom biti jedan veliki SUPER-EGO! - Ego tibi proteram debeo! - prisjetio se Dioklecĳan u pretposljednjoj misli jedne od rimskih izreka... i prepustio se levitiranju... Sjetio se još samo (u posljednjoj misli) kako bi bilo lĳepo imati ispred sebe ogledalo pa da usporedi izgled svog lica u času umiranja s izgledom svih onih lica koja je sam promatrao, smĳuljeći se isto ovako kako se sad smĳulje ove, kršćanstvu prodane, patricĳske izdajničke duše što... evo ga sad... MA VIDI TI TO!... KOMADAJU NJEGOVO TĲELO... dok on...? – PA ON LETI! A OPET – ON JE TAMO I KOMADAJU GA! ZNAČI – SADA JE SAMO DUŠA! KONAČNO JE, DAKLE, MRTAV... 1 U ime Oca i Sina i Duha Svetog...

IZGUBLJENI ODRED

Ali... dok je o tome razmišljao oslobođen stege zemaljskog tĳela od kojeg se sve više udaljavao, opet... nĳe baš bio siguran... (Tko bi u Splitu u išta bio siguran?)

DODATNA POJAŠNJENJA - TEK RADI LAKŠEG RAZUMĲEVANJA : • "Genetska klica lĳenosti" danas je mudro zamaskirana u opjevanu "Fjaku" – "čudnu bolest (kako je netko zabrinuto primĳetio) koja hvata Dalmatince u vremenu između 12 i 15 sati"... Znanstvenici su tu pojavu deﬁnirali kao "Stanje potpune ﬁzičke i psihičke obamrlosti, s visoko potenciranom željom za NIŠTA!" Duhovnici, pak, fjaku su objasnili kao "Stanje vrlo blisko NIRVANI, za što u Indĳi isposnici gladuju godinama, a u Dalmacĳi je BOŽJI DAR!" • "Ego tibi pro teram debeo" - ne nĳe to što mislite, to otprilike znači "Naplatit ću ti (dug) za zemlju"... • Bombe se danas uistinu povremeno bacaju po Splitu (ili po svemu onome što se danas Splitom naziva), čak i za neizmjerno manje stvari... za vjenčanja, recimo... • Žitelji Splita uredno zapišavaju carev mauzolej i cĳelu Palaču, a i stranci se brzo priviknu na spontanost splitskih običaja... • I dan-danas stanovnici Splita vjeruju samo u ono što ČUJU...a sve što čuju prenose dalje "da se istina brže širi"... Zbog mnogo vjetrovitih dana u godini "istina" se širi puno brže nego u drugim gradovima • Iz svega se prethodnoga da zaključiti kako su Dioklecĳanove ideje o zapišavanju bile avangardne, jer je išao i razmišljao ispred svoga vremena, mada neki tvrde da to i nĳe toliko avangarda koliko seoski mentalitet, a što je smĳešno, jer tko je vidio seoski mentalitet u gradu? • Možda se korĳeni prethodnoj tezi mogu naći u podatku da je cĳela palača na koncu naseljena običnim pukom, plebsom. Patricĳi su se povukli... Pametnĳi popušta... • Današnji je puk uglavnom ruralnog podrĳetla i to iz svih mogućih ruralnih krajeva ovog dĳela rimskog carstva, pa i iz onih još ruralnĳih... Današnje "radno" ime Splita glasi "Oklen` siti", što nema nikakve poveznice s lukom i morem pa se nikako ne može progurati kao "Auckland city". I bolje... barem za Auckland... • A i Solin (Salonae) je promĳenio ime u "Bosanski Novi"... NAJVAŽNĲE : Djelujući 40 godina u blizini Dioklecĳanova mauzoleja (čak s pogledom na njega, udaljenog kojih 40-ak metara zračne linĳe), članovi lokalnog izviđačkog odreda su poprimili karakteristike koje je Dioklecĳan poželio svojim sugrađanima… Šala na tuđi račun prioritet je iznad svih drugih oblika komunikacĳe, a nužda… hmmm… pročitajte dalje…

DIO I.

THE DARK SIDE OF THE FOOD

Stari Izviđač

LOGORSKE NOĆI DIVNO STE SJALE...

ogorska je noć… šatori su utihnuli… u njima nekih 100-tinjak članova spava dubokim snom (već je prošla ponoć), a oni malo starĳi su ostali oko vatre, zaogrnuti toplim jaknama… Neki su donĳeli i vreće za spavanje kako bi se pored vatre bolje ispružili uz klupice koje su sasvim primaknuli vatrištu… Netko lagano svira gitaru… njih par potiho pjevuši… dvoje sa strane, u zagrljaju, zajednički šute tajnu izviđačke ljubavi… Livada miriše… U stanki između tihih pjesama čuje se lagano pucketanje drveta koje dogorĳeva, zrikavci se pjesmom spajaju sa zvĳezdama - svaki zrikavac pjesmom miluje svoju zvĳezdu, stvarajući jedinstveni zvjezdano-zvučni plašt kojim noć ovĳa usnuli logor… U daljini se neka žaba javi kreketom, kroz rub šume koja okružuje logor proleti poneka krĳesnica, tek tako, da ne bi padale samo zvĳezde… Potok uz logor se pritajio... ili se polako i sam pretače u pjesmu...a šuma, tamna šuma, pruža svoje sjene preko logorišta i čuva svoju djecu-usnule izviđače… U mirisu prirode i toplini vreće za spavanje snivaju najslađe snove na tepihu od noćnih zvukova, a ponetko se okrene i na trenutak otvori oči, pa snenu glavu spušta polako natrag na taj tepih koji ga uljuljkuje u zajednički san logora... Pjesma kod vatre polako zamire... ...rĳeči sve više smetaju... Sva osjetila uklapaju se u ambĳent... izviđači su se potpuno stopili s logorskom noći. Samo još žar tinja... plašt zvĳezda i zrikavaca je sve sugestivnĳi... noć zvjezdano miriše... Traje još jedna magĳa logorske noći, traje još jedan izviđački san...

IZGUBLJENI ODRED

IZVIĐAČKI UVOD VELIKO PITANJE – THE DARK SIDE OF THE FOOD (Praktični savjeti za najteže situacĳe)

a dan 12. prosinca 2012. godine, osim što tu negdje završava aztečki kalendar, navršit će se 40 godina od kada sam prvi put zakoračio u "opskurni polusvĳet izviđača". Pročitajte što sam sve u tih "preko nekoliko" godina naučio... Ma... naučio sam ja još puno toga, ali ovo je ZAISTA NAJVAŽNĲE! U našoj maloj zajednici, kao i u svim drugim zajednicama, velikima ili malima, svaki pojedinac ima svoje potrebe. Dužnosti i prava su ono područje koje nam je zadano članstvom i dužnošću koju obnašamo, zajedničkim ciljem. Ono što nam je zadala priroda i određeni (mada ne veliki) napredak civilizacĳe u posljednjih nekoliko tisuća godina deﬁniramo izrazom "potrebe i nagoni". Kako ovdje govorimo o sasvim određenoj potrebi, koju se kulturno još može nazvati i "velika potreba", a u društvu se deﬁnira i izrazom "nužda", odmah je jasno o čemu je rĳeč. Iako oba izraza mogu imati i drugačĳe značenje, ipak, tema je vrlo jasno postavljena i vjerujem da svi odmah mogu skužiti, makar i neizravno. Eh, dakle, jedna od tekovina prĳe spomenute civilizacĳe, zvana još i moral ili etika (nauka o moralu), doveli su do toga da čovjek bez problema udari drugoga čovjeka, ozlĳedi ga, nekad i ubĳe, uvrĳedi ga grozomorno pred svima, uživa mu "vaditi mast" ili "piti krv na slamku" usred što većega društva i to je, kao, u redu. Međutim, "nuždenje" spada u intimu i nĳe uputno niti prikladno nužditi pred nečĳim očima. To je, kao, sramotno, nemoralno, kao da radimo nešto što nitko drugi ne radi. Obavljati nuždu na javnoj površini je sramotno, a verbalno narušiti nečĳi moralni integritet je norma ponašanja! Nevjerojatno! U ovome slučaju - u poplavi literature s tematikom tko je sve i s kim i kada i gdje i zašto i kako i na koji način, te za koliko novaca i za kakve skupe poklone spavao, ova tematika svakako se ne može smatrati manje vrĳednom. Kako bilo, u sadašnjim uvjetima, poštujući civilizacĳske tekovine i moral koji nam je zadan, u našoj maloj zajednici, kao i u svim drugim zajednicama, kad pojedinac mora "na stranu", postavljaju se dva pitanja. Manje i veće. Manje pitanje je – GDJE! U uređenim urbanim mjestima na to pitanje nĳe problem odgovoriti – sve ustanove, svi ugostiteljski objekti... svi imaju WC i lako dođemo do mjesta. U prirodi je na ovo pitanje još lakše odgovoriti – gdje god hoćeš!!! Samo se treba skriti s glavnog puta/staze, naći dobar grm, a po mogućnosti i kakvo oboreno stablo, neki panj, ravnĳu izdignutu stĳenu ili nešto drugo na što se može sjesti. Tako je ugodnĳe nego čučati.

Voćni trg - prolaz prema Rivi, na doček Najvećega Sina...

Medo i Drača na akcĳi “100 žena na vrhu Mosora” (one se ne vide - skrile su se)...

Prva četa na logoru Mokro ‘79. - Gnjus dominira

Za OVO su planinke dobile vještarstvo pionira - za ove STEPENICE!!!

Na zajedničkom izviđačkom poslu... Medo i krumpir (Medo je pobĳedio)... 73

DIO II.

THE LIGHT SIDE OF THE DARKNESS

Stari Izviđač

NAJBOLJI ODRED U SVEMIRU I OKOLICI (“...i ako tebi to nĳe TVOJ odred, nešto nĳe u redu ili s tobom ili s odredom...!”) Nekada davno, kada smo bili mladi i prepuni sebe, često smo se bahato znali upitati “Ima li izviđaštva izvan našeg odreda?” Parafrazirajući staro pitanje “Ima li života nakon smrti”, pokušali smo se normalnome izviđačkome svĳetu prepotentno naturivati kao jedina mjera izviđaštva. To nĳe ništa neobično, jer sam kasnĳe upoznao i druge takve izviđače… Valjda nam je to zajednička crta, nama koji smo prolazili i prošli kroz istinsko izviđaštvo… Kao takvi bili smo dosta zatvoreni prema ostalima, što je donekle razumljivo s obzirom na tadašnju veličinu odreda i u njemu veliki krug vršnjaka unutar kojega smo sve svoje izviđačke, socĳalne i druge potrebe uspješno ostvarivali, bez potrebe za vanjskim čimbenicima. Zbog svega toga, nostalgično levitirajući među sadašnjim relikvĳama nekadašnje slave, kada je himna odreda

NAPOMENA: Nužno je ponoviti da je sve što slĳedi neslužbeno i isključivo je osobni stav autora.

“Odred Split je najbolji, Odred Split je slavan Nitko u Europi Njemu nĳe ravan Ide, nastupa, ne boji se poraza Odred Split, ponos Splita grada!” iz ogromnog broja grla zvučala gromoglasno i moćno, pomažući našim mladim dušama da se “u čoporu” osjećamo najjačima, najljepšima, najboljima, najvećima i najpametnĳima, moram napomenuti kako naslov ovog poglavlja ne ide za time da nekome digne živce i nabacuje se kome bilo kao neporeciva istina… Svoja postignuća je besmisleno uspoređivati s postignućima nekog drugog odreda, ali na ovome mjestu smatram korektnim navesti postignuća koja smo ostvarili po nekim određenim, mjerljivim parametrima, društvenim i izviđačkim. Ipak je to ONO ŠTO SMO POSTIGLI, pa kako sam osobno, kao dio svega toga, na postignuća svoga odreda ponosan, onaj nekadašnji žar u meni se probudi i onda mi na pamet padne ovakav naslov… I taj moj žar je dio 245

IZGUBLJENI ODRED

nekadašnjeg odredskog žara koji je bio snažan poput žara što se stvori nakon logorske pagode od 3 metra visine… koja je 2 sata “osvjetljavala čitav obzor” i radila se od 3 m³ bukovih oblica… A “srce” od 1 m³ jelovih grana... i još 1 m³ ostalog drveta... Ovakav naslov je dio određene izviđačke prepotencĳe, koja je u našem odredu, kao važna odredska karakterna crta i obilježje, uvĳek njedrila dobre izviđače i jake vođe. Često je to bilo nauštrb onih bez voditeljske perspektive, no kako nitko i ništa nĳe savršeno – mogu u toj crti, kao obranu, detektirati i razlog održanja odreda do današnjih dana… Na koncu, tko je vidio “mekanog i povučenog” dobrog vođu?! Kojem to vođi njegov odred nĳe najbolji??!! Ako ste ikada u značajnĳoj mjeri bili dio nekog odreda i ako je taj odred valjao (a ne samo “pičio” po moru i po raznoraznim “druženjima”) – meni osobno je vaš stav o vašem odredu kao najboljem na svĳetu jedini logičan stav… isto kao što je svakome njegova majka najbolja majka na svĳetu! Jer je JEDINA i NAJBOLJA!

A sada malo o povĳesti i postignućima odreda… PRIČA BEZ KRAJA 1920. "Plavi trokut", pod vodstvom prof. Nikše Stefaninĳa.

1939. Društvo skauta Splita

246

Davno, daleke 1920. godine, započela je najljepša “priča bez kraja” - u našem gradu je oformljena skautska skupina imenom “Plavi trokut”, pod vodstvom prof. Nikše Stefaninĳa. Za današnje je izviđače Nikša Stefanini, osim po utemeljenju proto-verzĳe “Najboljeg odreda u svemiru i okolici”, važan i po tome što je negdje oko 1925. godine postao autor poznate izviđačke pjesme “Ja znam svoj cilj” sadašnje SIH-ove himne. Iako Splitski izviđači pjevaju ovu pjesmu različito od ostatka organizacĳe (razlika je u jednoj rĳeči), originalni tekst nĳe nigdje pronađen, niti imamo informacĳa da negdje postoji, pa se za sada stvar rješava “proizvoljnim modelom” da prilikom izvođenja tvrdoglavo pjevamo tu svoju jednu rĳeč, tako da se u zajedničkom pjevanju ta sitna razlika SKORO ni ne primĳeti, a kad si sam – nikoga nĳe ni briga... Dvadesetak godina poslĳe osnutka “Plavog trokuta”, tadašnje Društvo skauta Splita je moralo obustaviti svoj rad (1939. g.). Drugi svjetski rat se približavao… Skauti su i u to doba bili ljudi naprednih gledišta i stavova… Drugi svjetski rat je prošao, prošle su prve poratne godine… u tadašnjem Savezu pionira se počelo razmišljati o radu s mladima… i tako… da ne dužim-nastali su izviđači… Nisu smjeli imati (duhovnu) poveznicu s prĳašnjim skautima, a trebali su u svoje temelje unĳeti i tadašnje ideološke smjernice. Ili tako - ili nikako! Pa dobro...

Mirjam Tecilazić

Vilim Bujević - prvi starješina Prve čete

259

DODATCI

Pričice objavljene na “Scoutparku”, ili nešto drugo...

Stari Izviđač

DOČEK NOVE GODINE NEKADA U NAŠEM ODREDU (Scoutpark, 29. 12. 2006.)

va mjeseca prĳe Kizo i Medo su odlučili izraditi plakat za doček Nove godine u odredu. Plakat se radio za SVAKU odredsku akcĳu, a za doček Nove godine se radio s posebnim guštom... Nĳe, inače, bilo nikakvih dilema oko toga GDJE će se Nova dočekati! To je čak bila manja dilema od one KADA se čeka Nova godina. Ove su godine njih dvojica odlučili izraditi najveći odredski plakat ikad – plakat koji će se dugo čitati i gledati. Cilj takve odluke nĳe bio toliko u atraktivnosti plakata i aplauzima koje će pobrati (mada nĳe za zanemariti), nego u samoj izradi. Kako stara mudrost govori da cilj putovanja nĳe krajnje odredište, nego putovanje samo po sebi, to je bilo u potpunosti primjenjivo i na izradu plakata. Radio se nekih mjesec dana, u potpunoj tajnosti i NITKO nĳe imao pristup u tu prostorĳu u brđanskom kutku u potkrovlju. Radio se svake noći, nakon što svi odu iz odreda, pa do jutarnjih sati, a potom, nakon dnevnih obveza, svaki od njih dvojice, kada bi stigao, navraćao je i u popodnevnim satima – dok nitko nĳe u odredu. Zašto toliko vremena i truda? Prvo – naprosto zato jer je plakat bio veličine 3 x A0 formata (spojili su tri cĳela hamera). Ako se to htjelo smisleno popuniti – nĳe bilo dileme oko količine posla i vremena. Čisto zadovoljstvo druženja, zezanja, kreativnosti, korisnosti... to je bio drugi (ali ne manje važan) razlog. Uzeli bi dosta “grickalica”, sokova i sve potrebne materĳale, uključili kazetofon ili radio (čekali su emisĳu “Zvĳezde tamnog sjaja” na Radio–Zagrebu – voditelj Aris Anđelković, te ostale emisĳe...) i – krenuli. Korak po korak, sličicu po sličicu (nĳe tada bilo ni kompjutera ni printera)... Sve su sličice prekopirali preko indigo papira. Bilo je oko 50-ak sličica koje su tvorile samo okvir plakata (prikladne sličice iz Alan Forda, uz “prikladan” komentar pri svakoj sličici… vezano uz člana ili situacĳu iz odreda). Ujedno, plakat je imao i trodimenzionalne elemente... Zadnjih par dana pripustili su k sebi Iggyja, Bobu i Lucu da im pomognu, zahvaljujući “tumoru” Bobi koji je bio toliko dosadan i nametljiv, visio pred vratima iz večeri u večer, dosađivao im svojim dobacivanjima i remetio koncentracĳu, da su ih na kraju MORALI pustiti! Po završetku, svečano su najavili donošenje plakata, a znatiželjni prĳatelji i članovi su pred oglasnu ploču donĳeli stolice, sjeli i zauzeli mjesta kako bi mogli čitati plakat, čĳa je veličina jamčila dobru vidljivost i razumljivost čak i s omanje distance... Plakat je morao biti dovršen najdalje do 15.11. I time je započinjao onaj pozitivni nemir oko dočeka Nove godine... Doček je imao svoj hodogram priprema, plan i program (dnevni red) – kao i svaka druga izviđačka aktivnost. Uvĳek se 29. i 30. 12. uvečer kitilo salu, dolazili su svi koji će slaviti, puštala se glazba – popularni hitovi u tadašnjem trenutku, i dok se strop nĳe potpuno skrio visećim šarenim papirićima – nĳe se prestajalo! Neki bi došli samo javiti se, ali bi onda naglo odlučili slaviti NG u odredu, jer je tadašnje ozračje priprema bilo najbolje i najpozitivnĳe društveno ozračje na svĳetu... 331

Stari Izviđač

• Tu i tamo se dogodi da nekome kaže “oprosti”, ali mrzi taj osjećaj ... • Pitanje na koje mu momentalno skoči živac glasi: “A što vi izviđači izviđate?” • O ostalim stvarima možete se informirati na njegovome Facebooku ako vas uzme za prijatelje...

P.S. Ovdje se posebno prisjećam dobre i drage prĳateljice i kolegice s posla Karmen, koju je odnio sarajevski ratni vrtlog... ili sudbina... ili... ma ionako je svejedno... sa svojim Atifom je u Bosni organizirala otpor agresoru, a kodna imena bila su im Emir i Emina. Koju bi “prašinu” digla na promocĳi...hahaha... uf... Kao što smo je skupa dizali u konobi “Mala Venecĳa”, u HNK-u, u odredu (sjećam se Fistinog zapanjenog pogleda, hahaha...i večernjeg aplauza cĳelog odreda, na Peristilu). Kolega, evo... pošalji mi onaj ludi smĳeh...

373

Medo & Pero u “zatvoru” na odredskom plesu - očito im je jako teško palo, potrgali su se da pobjegnu...

Čimpa & Medo na konačarima - sljeme kuhinje

Divljina i divljačići...

Planinke u furioznoj jutarnjoj tjelovježbi

Zbor za odredski izlet ispred starog odreda

Jedan prosječni šator

374

Stari Izviđač

STRANICE ZA ŠARANJE I USPOMENE Kako u svakoj izviđačkoj iskaznici/knjižici postoji prostor za uspomene - potpise, pečate, lĳepe misli, pozdrave, važne datume, dobre báze (fore), adrese, karikature, kolaže, pramenove kose, presane cvjetove i listove (ja imam javorov listić, potpuno pravilan) i sve ostalo što se uspomenom može nazvati, evo, možete to isto raditi i ovdje. Na iduće dvĳe stranice imate dovoljno prostora za mnoštvo takvih uspomena... Ako ih popunite, to će značiti da su moja knjiga i moje izviđačke uspomene oplemenile mnoge izviđačke akcĳe, pa vas molim da tako popunjene stranice skenirate i pošaljete mi ih za uspomenu. Moj e-mail imate na početku knjige... VAŽNO! • Ukoliko prikupim dovoljan broj poslanih izviđačkih uspomena, obećavam da ću se potruditi i objediniti ih u “Knjizi izviđačkih uspomena”. Takvu će knjigu uspomena dobiti na poklon prvih 50 koji uspomene pošalju! • Uz uspomene koje uvrstite na ovim stranicama, slobodno pošaljite i skenirane stranice s uspomenama iz vaših izviđačkih knjižica, ali samo ako u knjižici imate barem 3/4 popunjenog prostora s evidencijom izviđačkih akcĳa – slobodno skenirajte i pošaljite i te stranice... • Bez popunjenih ovih stranica, ne ulazite u konkurencĳu za dobĳanje knjige na poklon. Idete na “stazu” izvan konkurencĳe... ali će vaše uspomene iz knjižice deﬁnitivno biti uvrštene. • Uz skenirane stranice OBVEZATNO navedite podatke koji se traže na idućoj stranici za uspomene... • PRVIH 10 izviđača/planinki koji pošalju uspomenama popunjene i skenirane ove stranice, ovu će knjigu dobiti na poklon. • Raspis vrĳedi do 31. 08. 2012. godine. Do tada možete slati svoje uspomene... Možete popunjavati GDJE GOD hoćete na tim stranicama. • Knjiga će biti izdana (ako se prikupi dovoljno stranica) povodom 12. 12. 2012. godine – 40-godišnjice moga upisa u izviđače.

Hvala ! Stari izviđač 381

IZGUBLJENI ODRED

Zovem se:

Rođen/a sam:

Živim u gradu/mjestu/selu:

Država:

Član sam odreda/kluba/udruge: Patrola/vod:

Ovdje ispod nadalje i stavljajte svoje uspomene:

382

Izviđačko ime:

Stari Izviđač

Ovdje slobodno napiši ako nešto želiš i misliš da bi bilo dobro objaviti...

383