Vrt plavih ruza - autobiografija

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Vesna Stakor

NASLOV:

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija AUTORICA:

Vesna Stakor PRIJELOM I PRIPREMA ZA TISAK:

Renata Domazet - Mukica PRINT I UVEZ:

Siniša Marinčić i Kornelija Horvatić U Pakracu, Lipiku i Samoboru 2013. i 2014.

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Vesna Stakor

Svi bi voljeli u svom vrtu imati plavu ružu! Ona raste samo na poljima ljubavi, imajući sve kvalitete što druge nemaju - zato je tako posebna ... i toplija od drugih! Kažu da život piše najljepše priče. Moja je jedna od njih. Nadam se da će pomoći otvoriti oči svima, prvenstveno roditeljima s bolesnom djecom! Kao što sam se i sama od rođenja morala nositi i živjeti s predrasudama okoline i mojih roditelja, u nadi, da će ovo moje životno iskustvo pomoći onima kojima je najpotrebnije, polako otvaram svoju dušu i srce...

Dobila sam ime po božici proljeća – Vesna - to ime prati me cijeli život, u ulici, razredu, bolnici, obitelji, na poslu, zgradi gdje smo živjeli! Podstanarski život mojih roditelja iz temelja se promijenio mojim rođenjem. Uz sve ostale probleme koje su imali, ja sam bila kruna. Moj presretni tata, koji je svojim prekrasnim rukopisom, velikim slovima ispisao moje podatke na krilu ormara... Vesna... rođena 24 09.1959., teška 2900 grama.

Nježna poput pahuljice, krhka kao porculanska lutkica, s kapicom roza boje, koja mi je bila kao dekica, iz koje bi provirivale moje sitne oći poput dvije špekule. Samo bih plakala, tata bi me tada zvao od milja „cvilkacvilidreta“ Spavala bih vrlo kratko na rukama mojih roditelja koji bi me na smjenu uspavljivali. Danak tome bile su njihove neprospavane noći. Povremeno bi dolazila babica koja me kupala. Dugo sam mokrila u krevet, a doktori su bili sigurni da je to posljedica teškoga poroda. Ne odvajajući se od dude koju sam kasnije izgubila u jorganu. Mama je bila sretna zbog toga, drugu mi nije nikada kupila. Svojom prozirnom pojavom ličila sam na sjenu! Uz jelo sam pila riblje ulje s umućenim jajima i šećerom. Dok se tata uvijek prema meni ponašao zaštitnički, mama je, dajući svima do znanja, govorila da bi možda bilo bolje za sve da se nikada nisam rodila.

Već tada, kao dijete, počela sam tražiti svoje mjesto pod suncem uz mrvicu topline i ljubavi mojih roditelja.

Vesna Stakor

5

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Moje djetinjstvo

Rasla sam kao princeza na zrnu graška, poput ptice podrezanih krila u zlatnoj krletci, imajući sve što su druga djeca tada mogla samo sanjati. Uvijek spremljena u haljinice s vesticama nježno pastelnih boja, kao mala manekenka, u kosi mašnice, lakirane cipelice. Svi mamini radovi bili su „unikat“ kao dugačka crna vesta s velikima ružama boje ciklama. Mnogima je pekla kolače i torte za svatove i svi su joj govorili da je trebala otvoriti slastičarnicu. Božićni praznici meni i tati bili su najdraži dani u godini, uz mamine kolaće, tada praznik za naše oči.

Zamamni miris paprenjaka, medenjaka i hiljadu drugih vrsta, koji se tada širio cijelom kućom i koje smo slagali u velike kutije na hladnjak, imali smo uvijek veliki bor s prekrasnim kuglicama tirkiznih boja koje bi se samo prelijevale, saonice Djeda Mraza koje bi nadopunjavali između iglica bora žuti zvončići gurajući se sa snjegovićima u crvenim šalovima koji su svojim smrznutim smješkom ličili na male šminkere. Na granama bora isticala se ljubičasta kuglica koja je ličila na kućicu u snijegu, podsjećajući me na onu iz priče Ivice i Marice, njihovu od medenjaka. Kraljica bajki uvijek mi je bila „Pepeljuga“, bajka o djevojci izrasloj iz pepela i njenoj staklenoj cipelici. Čitajući je uvijek bi uplovila u svijet mašte. Odrasla sam uz veliku lutku Suzanu koja je svojom haljinicom od svile, velikim plavim porculanskim očima, crnom punđom, ličila na onu iz snova, ostajući mi u sjećanju kao i susreti sa Djedom Mrazom koji je čekao nas djecu sa svojim bogatim darovima punim slatkiša i igračaka. Kada bih stala tako mala ispred njega, treperila bih kao list na vjetru. Prema meni je bio kao planina, uz njegovu dugačku bijelu bradu, susret sa njime... bio bi to za mene više šok nego veselje i radost. Uplašena bi u suzama pobjegla tati u zagrljaj tražeći tako njegovu zaštitu. I danas kada vidim Djeda Mraza sjetim se svoga iz djetinjstva koji mi je ostao u srcu za sva vremena!

Koljevka moga djetinjstva

Srce moga grada kucalo je u svima nama koji smo tu živjeli, u samom centru Lipika, u zgradi koja je bila sva u kocki, hladne, vojničko zeleno-sive boje. Sa ceste je izgledala sablasno. Ulazila sam uvijek sa strahom, hodajući uskim, poput labirinta, hodnicima u koje bi znala zalutati te stanom u potkrovlju, velikim tavanom, spiralnima stepenicama koje su vodile u prizemlje, gdje bi stajale ja i mama gledajući kroz mali prozorčić kišne kapi koje bi se u svojim vrtlozima pretvarale u krupne oblake iz kojih se slijevalo more nebeskih suza. Znale smo često biti same jer je tata radio u bolnici Pakrac, koja je bila njegov drugi dom. U našoj zgradi je tada stanovalo više obitelji, no svi bi bili kao jedna obitelj. Veliko dvorište odzvanjalo bi od smijeha nas djece! Najviše smo se igrali doktora, kupajući i premotavajući naše lutke koje smo vozili u drvenim kolicima na dva točka (kotača), a bila su slična tačkama. Rasla sam uz Dadu i Senku, sestre Vlastu i Gordanu, Zlatka i Koraljku čije me je ime uvijek podsjećalo na školjku. Rasli smo bezbrižno, kao u raju, poput malih anđela. Igra nam je bila jedina obaveza dok je vrijeme neprimjetno brzo prolazilo...

Naša ulica

Uvijek je bila centar svijeta - puna brijačnica uz svježe jutarnje novine gdje su mušterije mogle čuti najsočnije „tračeve“. Zaštitni znak ulice bila je bolnica! Preko puta naše zgrade nalazila se bolnička „Quella“ sa kuhinjom koja je imala prozirno staklo pa smo prolazeći tuda mogli vidjeti rad kuhara, glavnih glumaca „predstava iz kuhinje“, kojima bi ispod kuharske kape curili grašci znoja, koje bi oni brisali laktovima. Svoje mjesto u kuhinji imali su „kiperi“ uz kazane u kojima se tada kuhalo. Iza ograđenog dvorišta „Quelle“ čistila se riba i razne vrste peradi. Njihov rad na granama su pratile ptičice i miševi kojih je uvijek bilo svuda, kao i hrane uz kontejner za smeće i oko njega, nasuprot “Quella“-e.

Uz kuću gdje smo stanovali bila je pekara. Svako jutro uz gužvu sa dugačkima redovima, nama djecom i radnicima koji su toga jutra išli na posao kupovali bi uz pecivo i 2 do 3 kg kruha koji je svojim mirisom budio cijelu ulicu. Sa nestankom struje nastala bi panika, ne znajući da li će ga toga dana i biti odlazeći okolo u pekaru gdje su stajale velike, do vrha pune pletene košare tek ispečenog vrućeg kruha i pekari bijeli od brašna, umornih lica i punih srca, jer su ispunili „normu“ i očekivanja drugih.

U centru sa zgradom koja je bila građena u obliku ključa, bila je trgovina mješovite robe, sa šefom, iskusnim trgovcem, mršavim plavim Vinkom. Uz njegovo oštro oko, koje je sve do u milimetar znalo što ima u trgovini - bomboni u crvenim i žućkastim papirima koji su stajali na pultovima u velikim staklenkama i plijenili suzne poglede nas djece i naših roditelja kada nisu imali novaca da nam kupe „šarenih bombona“. Ti

6

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija bomboni bili su tada, uz orahe i češere poput ukrasa na jelkama za Božić. Nama klincima najbolji bombon bio je „Pepermint“, umotan u sivo-bijeli papir sa slikom dimjačara. Uz njega smo žvakali slatke „505 sa crtom“.

Pred ulazom u trgovinu stvarale bi se gužva jer je bila nestašica potrebnih životnih prehrambenih artikala kao i na benzinskim postajama gdje bi se dobijali bonovi za benzin, uz parne i neparne dane. Prednost su imale obitelji koje su onda imale smrtni slučaj. U sklopu trgovine bila je mesnica u kojoj nije bilo mjesta ni za jednu muhu i čistoću kao u ljekarni. Domaćice koje su tu dolazile bile su zatečene svime, što im je još više davalo apetita da kod mesara Pepe kupuju meso za svoje obitelji.

U ulici našeg djetinjstva živjela je kao dijete sa svojom bakom i mamom učiteljicom, Jadranka Kosor. Baka je umrla kućica se srušila... Generacije se sjećaju lijepe djevojke duge crne kose i njene prve zbirke pjesmica „Koraci“ žućkastih korica.

Naš dimjačar

Uvijek je bilo sreća u mjestu vidjeti jedinoga dimjačara – FRICKA - niskog debeljuškastog rasta koga ću uvijek pamtiti po njegovom zaraznom smiješku kojega je uvijek nosio sa sobom kao i crnu veliku okruglu četku na leđima. Češće smo ga na kraju godine viđali s kalendarima s njegovim likom. Raznosio ih je obiteljima uz najbolje želje. Ljudi su ga voljeli kao i on njih.

Fricko je, uz poštara koji je u svojim teškim poštanskim torbama nosio telegrame i pisma, suosjećao kroz iste sa sudbinom malog čovjeka. Danas kada vidim dimjačara uvijek ga uspoređujem sa našim Frickom.

Hotel Begovača

Hotel Begovača sa svojim starim korjenima uvijek je težio za boljom i svjetlijom budućnosti. Niže hotela bila je, i danas poznata, slastičarnica „Fontana“ s tradicijom, generacijama jedne obitelji, najboljim sladoledom i uvijek puna!

Njih je poput karike povezivala cvjećara koja je privlačlia sve oko sebe poput leptira. Svi bi stali na pola svog puta opijeni mirisom cvijeća i šarenilom njegovih boja. U sklopu toga nalazio se kiosk sa novinama, raznom štampom, te romanima i mala knjižara u kojoj bi roditelji svake školske godine stvarali gužve kupujući djeci sve za školu. U sjećanju mi je ostala niska plava žena koja je tu radila, teta Marica i njezina kćer Vesna koja bi povremeno dolazila u knjižaru kod mame.

Lječilište Lipik !

Na suprotnoj strani ceste nalazi se Bolnica s prekrasnim parkom i tunelom zelenila, oazom tišine i mira koju je remetio samo cvrkut ptićica. Šaputanje vjetra kroz krošnje drveća vodilo bi nas sjećanjima prošlosti.

Kroz prekrasne tepihe cvijeća okružen fontanama koje su svojim mlazovima uveseljavale stare i mlade.

Mjesto pod suncem izborilo je i kino. Uz kavanu koja je bila srce parka i u koju su se slijevale mnoge generacije, ... more mladosti. Njena duša bila je dvorana za poslovne sastanke, seminare, vjenčanja, jubilarne godišnjice matura. Uz sav taj sjaj lakiranih djevojačkih cipelica koje su plešući razne polke i valcere klizile po parketu, do uštirkani kuharski kapa i konobarskih leptir mašni. Ljeti, uz živu muziku u vanjskom natkritom djelu kavane sve bi bujalo životom, šetnjama „Vandlibanom“ zaljubljenih parova, djece, penzionera.. Bilo je tamo frizerskih salona, butika, slikara, ... i naravno, disco koji je bio i ostao legenda svega toga. Njegova svjetla naizmjence bi se palila i gasila, a glavna faca „disko đokej“ puštao je napamet sve luđu glazbu. Stvarala se sve veća gužva za malim šankom i stolovima. Plešući našli bi se u oblacima dima od cigareta koje su se trošile poput droga.

Lipik je tada za svakoga imao dušu i srce. Imao je i ergelu koja je nudila svoj program rekreacijskoga jahanja na svojim prekrasnim konjima koji su bili onda i danas jedan od bisera Lipika. U parku se nalazio dječji dom uvijek zaražen smijehom njihovih razdraganih lica, punim dvorištem biljaka kao iz botaničkog vrta i uz veliko igralište s ljuljačkama i klackalicama. Bazeni, na koje smo dolazili preplavljeni emocijama sjećanja koji još odišu starim vremenima kada su bili poput košnica punih pčela. Sjetom prolazim alejom kestenova u parku gdje poput kipa stoljećima stoji rimska vaza koju ni zub vremena nije okrnjio i dobro se osjećam jer sve kao da mi kaže „ovo je sve moje“.

Vesna Stakor

7

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Poznati Jelkin Brijeg svojim krovom kišobrana podsjeća na ogromnu gljivu, sraslom tu od davnina! Okružen platanama koje su svojim krošnjama zagrlile stare klupe kao magnet uvijek privlačeći svojom ljepotom. Na Grofovo vrelo svatko stane tražeći osvježenje, a ono šalje poruke svojim putnicima da je tu svojom prošlosti zapečaćeno još od doba Rimljana za sva vremena.

1966. godina - Ambulanta Lipik

Stara gradnja sva u freskama žućkaste boje kao spomenik kulture zaštićena od rušenja s brezama uz cestu, imala je tada svoj sjaj.

Ambulanta je imala i stan koji je posjedovao sve uvijete za život jedne obitelji. Bila je tamo mamina soba, gdje je sjedeći na krevetu heklala gledajući kroz prozore što su joj tada bili vrata u svijet. Hodnikom bi došli do malog prolaza za tavan penjući se drvenim grubim stepenicama uz zavjese paučina tajni - svaku sjenu koja bi se tu kretala osvijetlila bi kroz njegove pukotine iz svih njegovih kutova sunčeva zraka. Tavan je bio iskorišten u milimetre, kao i novine na kojima su se sušili orasi, a zimi na velikom štapu visile kobasice označene malim kartončićima s inicijalima moga tate „BB“ što je bio njegov stil, a koje bi donio iz pušnice prijatelja Zvonka.

Ljeti smo svi spavali u velikoj tavanskoj sobi okupanoj suncem, u vrijeme sezone imajući turiste u banji 10 do 15 ili mjesec dana.

Uz moj krevet bio je zid pun slika meni tada najdražeg pjevača Zdravka Čolića kojega sam obožavala! Tako bih ljepše zaspala uz pisma koja sam mu pisala u nadi da ću biti jedna od sretnica koja će dobiti odgovor uz njegovu sliku. Živjela sam uz njegove pjesme, a hit „Gori vatra“ pjevao se svuda. Navečer sam gledala treptanje zvijezda sa kreveta uz svirku iz kavane što je odjekivala zrakom. Uvijek puno igralište koje je oživjelo bi sa turnirima utakmica. U malom pletenom koferčiću iz tatine mladosti bile su knjige iz njegovih školskih dana i mamina zelena pločica na kojoj je pisala kredom u školi. Po tavanskim gredama precizno je bila složena štampa i romani, složeni po brojevima koje bi moj tata tada pročitao. Romani su bili njegova velika strast kao i ispunjavanje raznih nagradnih kupona koje je slao na bratovo ime što mu je nosilo i sreću. Mnoge sitne i krupne nagrade kao putovanja u Italiju i Španjolsku, s onim u Pariz za dvoje 7 dana na koje je išao sa mamom kojoj je sve to izgledalo kao san. Putujući na razne kontinente upoznavajući kulturu i običaje drugih naroda.

Mislio bi tada i na mene. Uvijek bi mi nešto donio sa tih putovanja kao npr. ploče iz Španjolske. Ljudi su za njega govorili da je rođen pod sretnom zvijezdom. Imao je u svojim genima umjetničku crtu, izrađivao je okvire za slike od dijelova šperploče koje su bile njegovo remek-djelo i ukrašavale su zid. Uz talent za slikanje, pisao je i pjesme. Kupajući se, gledali bi po zidu likove iz Disneyevih bajki koje je on slikao.

Životinje uz koje sam odrasla

U velikom dvorištu uvijek bi imali psa ili mačku. Kujicu Dinu, koju sam obožavala, dobila sam na poklon od roditelja. Njezina dlaka bila je svijetlo žućkaste boje, voljela je jesti kocke šećera. Naša ljubav bila je obostrana, voljela sam je svim svojim dječjim srcem. Dina je bila vrlo plemenita, uz svoje štence prisvojila je mače. Gledala sam je u podrumu kako nepomično leži i nisam mogla shvatiti da je više nema, bez snage da odem dolje da joj sklopim oči koje su nepomično gledale u jednu točku. Imala sam njenog potomka Lesija , psića crne dlake i patuljaste građe. Kupajući se ljeti zajedno s njim u brani, zaradio je upalu pluća. Uslijedili su odlasci veterinaru na injekcije. Uz njega sam bila poput leptira slušajući kako diše. To jutro je otišao iz dvorišta i nije se više vratio kući. U srcu mi je ostala mačka s tri boje - Micka! Odvezla sam je u bolničko dvorište gdje sam je ostavila, dok me je ona tužno gledala svojim krupnim očima u neizvijesnosti za svoju sudbinu. I danas mi je žao što sam to napravila! Ostao nam je njezin sin, krasni žuti mačak Žućko koji bi ljeti čitav dan spavao na sunčanom krovu uz patkicu, koja je završila u loncu. Imali smo i zeca kojega su mi drugi ukrali, za njim su mi suze tekle u potocima. Mala jazavčarka Lajka će uvijek imati posebno mjesto u mome srcu. Ona je podletjela pod auto prelazeći cestu u Bijeloj Stijeni. Tri dana sam neutješno plakala. Sve životinje sa kojima sam odrasla slale su mi svojim postupcima simboličnu poruku da cijeli život mogu čovjeku biti najbolji prijatelji koji ga nikada neće razočarati.

8

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Ambulanta Lipik

Dvorište je bilo uvijek puno cvijeća koje je naša mama sadila, uživajući u njegovom mirisu, sa ljubavlju njegujući plodove svoga rada. Njeno godišnje doba bilo je proljeće kada se budila sva priroda, a ona je uživala u lepezi njegovih boja. Grožđe joj je bilo najslađe voće! U jesen bi se kod nas u dvorište dovozila drva koja su se slagala u „šupu“ koja je bila uz kokošinjac sa kokicama. U sklopu naše zgrade bila je i ambulanta sa cvijećem koje je svuda raslo, a najviše uz stepenice kao prekrasan ukras. Svi pacijenti koji bi vani pušili čekajući svoj red kod/do doktora zadivljeno bi gledali cvijeće. U dvorištu pod velikim orahom, uz klupu nalazio se stari klimavi stol gdje bi se sjedeći pila kava i jeli kolači dok bi veliki orah ponosno širio svoje grane na sve strane, pružajući svima hladovinu u kojoj bi se skrivajući od sunca ljuljuškale ptičice. Staza je bila putokaz za male uske stepenice kojima se dolazilo do ambulante. Veliko drvo u jesen bi sve zasulo lišćem, a zimi je sve bilo prekriveno snijegom. Pacijenti koji bi dolazili doktoru, klizajući se padali bi pod nanosima snijega uz lomove nogu i ruku. Priča za sebe bili bi vanjski WC-i koji su odavali kulturu onih koji su tu dolazili! Samim ulaskom u čekaonu osjećala se napetost u zraku i nervoza među svima tim ljudima. Sastavni dio čekaonice bila je prostorija žućkastih zidova - zubna ambulanta 3 x 3 m, uz cvijeće koje je davalo svemu tome svoju svježinu i velikim zubarskim stolcem koji je bio trepet za velike i male. Uz kliješta za vađenje zubi koja su bila noćna mora nas djece, naši su roditelji uz sestru i doktoricu bili asistenti dok mi ne bi izvadili ili popravili zub što je na kraju završavalo gotovo uvijek našim suzama. Mozak svega i glavnu zadaću imao je sterilizatator za sterlizaciju svih instrumenata sa kojima se radilo toga dana. Sjećam se sestre Katice i njene djeteline sa 4 lista koju mi je poklonila za rođendan. Mamu su uvijek pozivali kod njih na kavu, prilikom čega su razmjenjivali recepte zimnice i kolača. Svoja prijateljstva sa sestrama i doktoricama koje su tu radile trajno je zapečatila raznima kumstvima. Uz mamu su svi i mene prihvaćali i bili smo kao jedna obitelj.

Dr. Solar

Dr. Solar je godinama u ambulanti Lipik bio šef. Prostorija sestara bila je veća od doktorove. Popunjavale su je ladice sa kartotekama i podacima svih pacijenata koji su tu dolazili. Tada su se svi recepti i uputnice pisali rukom i mislim da su sestre tada sanjale brojke i slova. Veliki stol je uvijek bio pun papira koje se nije moglo ne primijetiti kada bi ušli unutra. Pacijenti bi bili okrenuti leđima paravanu sa strogo uštirkanom plahtom.

Tu je bio i krevet za hitne slučajeve, a služio je i za prematanje rana, mobilizaciju raznih lomova nogu i ruku, pregled trudnica, vađenje krvi, davanje injekcija šećerašima, mjerenje tlaka, pružanje prve pomoći i „krpanje“ prstiju, kao moga prsta desne ruke, na kome i danas imam ožiljak koji me podsjeti na šunku i nož s kojim sam je rezala za Uskrs!

Mama

Mama je godinama radila u ambulanti kao spremačica. Tata je vozio na svom starom biciklu prljavi veš ambulante Lipik na pranje u praonicu u Pakrac u velikoj žućkastoj torbi, putujući njime godinama na posao, bez razlike na vremenske uvijete na cesti. Vraćao bi se natrag s posla sa punom torbom čistih uniformi doktora i sestara. Na parketima u ambulanti mogla se vidjeti svaka kap vode koja bi se čistila tako što bi se namazala posebnom pastom i glancala tisuću puta velikom drvenom četkom do sjaja. Niti jedno slavlje u ambulanti nije moglo proći bez maminih kolača, a svima koji su tu radili i dolazili za vrijeme pauze kod nas pravila je galbece. Uvijek je bila tu za sve, bez određenog radnog vremena. Mislim da je svojim odlaskom u mirovinu ostavila prazninu. Otišla je sa poklonom i buketom cvijeća kao znakom pažnje od sviju.

Moja baka Mara

Uvijek je lijepo imati baku! Mamina mama živjela je u selu Bijela Stijena. Često sam odlazila sa mamom autobusom baki na selo. Autobusna stanica bila je u Lipiku uz samu cestu parka uz bolnicu. Vožnja je trajala pola sata. Bakina kućica nalazila se na samom početku sela. S njene lijeve strane, do ceste, rasle su ruže koje bi u proljeće svojim cvjetovima podsjećale na dugine boje. Ulaskom iz dvorišta u kuću moglo se vidjeti u vreće spremljeno brašno i kukuruz. Kuhinju je sa dnevnim boravkom povezivao starinski ormar za posteljinu s ladicama. Na krevetu u kojem se spavalo bila je prozračna, kao duša meka i lagana posteljina od gušćeg perja.

Vesna Stakor

9

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Dvorište je bilo puno stabala jabuka, krušaka, trešanja čije bi se grane savijale pod njihovima plodovima. Bili su tu i orasi, njihova široka debla koja nismo mogli obuhvatiti našim malim dječjim ručicama, te šljive koje bi se samo plavile, od kojih se uvijek pekla rakija i najbolji pekmez. Uz žicu bi se crnio ribizl. Voljela sam doći kod bake na selo, disati punim plućima, trčati uz tako plahe srne šumom i gledati jelene u galopu. Baka je bila vrlo vrijedna i dobra žena. Breme njenoga teškog života odavale su njene ruke pune žuljeva.

Baka je ostala sama sa svoje dvije kćeri, Nadom i Ankom. Kada je djed Nikola poginuo u ratu često je sanjala svoje mrtve „sinove“ koji bi joj govorili: “...da smo mi živi majko ne bi se danas toliko mučila, mi bi ti pomogli“. Taj san bi pričavala svojima kćerima, a one nama djeci.

Uvijek mi je žao što nikad nisam upoznala svoje ujake.

U Bijeloj stijeni slavi se crkvena svetkovina Ime Marijino. Seljani tada svečano obučeni odlaze na misu u crkvu. Većinom su u selu poslije rata ostale udovice sa svojom malom djecom. Niže bakine kuće živjela je udovica Julka. Mama se kroz naše razgovore uvijek vraćala u svoje djetinjstvo, s očima poput zvijezda koje bi tada samo sjale. Slušali smo mamine priče kako je krečući u nadnicu morala biti spremljena kao da ide na ples, cijelo selo je polazilo od njene kuće brati šipak i kupine u susjedno Rogolje uz pjesme koje bi joj ispunjavale dušu. Osjećala bi se kao ptica u letu. Slušajući je, tada bi se u mislima zajedno sa mamom vraćala u njenu mladost kada je ptičji pjev bio jedina muzika za uši.

Bakina sestra

U istom selu živjela je i bakina sestra. Nakon smrti bakine sestre održale su se karmine. Te karmine ostale su mi u sjećanju jer je bilo puno ljudi u kući, odar pokojnice i puno žena koje su kuhale. One su pekle i okrugle kolačiće od kajmaka koji su se nizali na konac, prethodno skuhani u vreloj vodi i uvaljani u kristal šećer. Te kolačiće bi ja s apetitom jela, pa je mama morala iste takve peći i kod kuće. Inače, nikad nisam voljela sahrane ali mama je tražila da na iste odlazim. I kada bi s njom išla, takvi događaji ostavljali bi na mene duboki trag.

Teta Nada

Mamina sestra Nada živjela je sa svojom obitelji, mužem, kćeri i sinovima u selu Čagljiću. Njihova najstarija kćer Katarina živi u Zagrebu. Teta Nada je bila osoba puna topline, velikoga srca, sa okruglima toplima očima.

Tetak Đuka je ministrirao u crkvi koju je od kuće dijelio mali potočić. Teta je bila stalno tu, odgajajući djecu i pazeći na blago koje su imali. Kućica je odisala ljubavlju. Na tabli peći na drva, na kojoj se kuhajući grijalo, pekli bi žute gljive lisičarke. Mi bi još spavali kada bi nam teta pripremala doručak koji bi nas svako jutro čekao na stolu. Bila bi to „tarana na mlijeku“, što nisam nikada prije jela i rekla bi da moja mama nikada nije kuhala takav puding, na što bi se svi nasmijali. Mama je često teti Nadi pekla kolače noseći ih u velikoj pletenoj košari.

Svako jutro kroz njihovo dvorište susjedi su vodili krave na pašu. Sa tetom bi u zoru odlazila u štalu pomusti ih, uz kante koje bi bile tada uvijek pune mlijeka. Putajući krave van pobjegla bih u kuću, gdje bi na ulaznim vratima kroz malo staklo gledala kravu Jagodu sa njenim prelijepim šarenim teletom – činili su mi se ogromni sa svojima rogovima. S Matom bi išla u šljivik u koji bi vodio krave na pašu i potok u kojemu bi životinje tražile ljeti osvježenje. Kupali smo se u prozirnom potoku okruženom prekrasnom šumom, poljima makova s krupnim cvjetovima boje krvi što bi podsjećali na umjetničke slike. Makovima bi razbijali tučke, a sitna zrnca jeli. Bili su poput droge pa bi poslije samo spavali. Tetak i teta bili su vrijedni ljudi, uvijek imajući blaga koja bi se samo razbježala dvorištem. Najljepši je bio veliki dud po kojem bi se mi djeca penjali, vješajući se kao mali majmunčići. Brali smo njegove slasne bijele plodove i jeli ih s užitkom.

Seljaci bi uvijek jedan drugome išli pomagati. Vozili bi se u kolima punim slame koja bi me sa strane samo bockala. Uživala sam u mirisu pokošenoga sijena kojega sam uvijek voljela, imajući tada osjećaj da bi mogla cijeli život biti na selu, spavati na postelji od slame, brinuti se o životinjama i buditi se sa zorom uz cvrkutanje ptičica.

Mato

Uvijek sam voljela svoga bratića Matu. Znala sam da zna sve kroz što prolazim mada smo rijetko kontaktirali.

U Skoplju je odslužio vojsku, dobio posao na željeznici, živeći mirno ovdje sa svojom obitelji. Mislio je da su

10

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija svi njihovi problemi riješeni i nadao se da će osigurati ljepšu budućnost svojoj djeci. No, dragi Bog je imao druge planove za njega. Završio je s trombozom noge u bolnici, uz agoniju i borbu za život koji se ugasio u 34. godini. Stajala sam pred ulazom u mrtvačnicu, čvrsto držeći mamu za ruku i mislila da su s njegovim srcem stale sve kazaljke na satu - zaustavile vrijeme sadašnjosti, prelazeći u vječnost... Skupljala sam svoje ledene suze kao i bol svoje duše u maramicu, bez imalo snage da odem unutra suoćiti se sa smrti. Ležao je spokojno u tom sanduku izgledajući poput voštane figure, iza sebe ostavljajući sve one koji su ga voljeli - oca, brata, ženu, sinove koji su se tek digli iz kolijevke krećući svojim prvim koracima u susret životu. Od tog dana nisam više ista i živim sa spoznajom da ćemo se sresti u drugom životu! Ostale su samo njegove slike uspomena na kojima piše „Dragoj seki Vesni od Mate“ Uvijek mi je žao što ti tada, brate, nisam rekla koliko te volim!!

Tatino djetinjstvo

Tata i njegov stariji brat Marijan nikada nisu upoznali svoju mamu. Njihovim rođenjem baka Marija je saznala da je otac njene djece oženjen i da ima trudnu ženu. S tom spoznajom morala je živjeti dalje pod sve većim pritiskom sredine u kojoj živjela, što ju je psihički dotuklo. Nikako nije mogla vidjeti izlaz tj. rješenje svojih problema. Odlučila je napraviti veliki korak kada je skočila sa mosta u rijeku Savu. Jedina uspomena na mamu koju je tata cijeli život imao, bila je slika sa njezine sahrane. On je tada imao tri godine! Njihov otac, nakon što ih je dao u dom, za njih više nije pitao. Iz doma su ih posvojile dvije obitelji i tako braću razdvojili.

Moj tata je odrastao u Lipiku uz obitelj Bublić i njihovog sina Martina između kojih oni nisu pravili razlike. Život moga tate dobio je smisao, imao je prijatelje, brata i roditelje koji su mu kasnije otvorili brijački salon u kojemu je radio.

Tatin tata, Alojz Ševćišen, živio je u Samoboru sa ženom, kćerkom i sinom Borisom. Za brata Marijana tata nije znao da li je živ. On je živio sa svojom obitelji u malom ličkome gradiću Brinju. Radio je u Otočcu u njihovoj općini i imao puno prijatelja. Kada su saznali da ima brata, tražio ga je uz njihovu pomoć, uz medije koji su taj susret braće poslije 10 godina zabilježili u svim svojim lokalnim novinama. Boris i Marijan bili su identični sa oštrom ravnom kosom, tamnoputoga tena, mršavog koštunjavog lica, očima zelene boje, ali vrlo različiti po karakteru. Tata je svoje probleme nosio u duši sa sobom za razliku od njegovoga brata Marijana koji je imao temparamentnu narav i ćud, po čemu je bio sličniji svome ocu Alojzu. Vrijeme je učinilo svoje.

Braća su sada bili jedno drugome stranci sa različitim stavovima i pogledima na život ali istim roditeljima i krvi u svojima venama što ih je vezalo za sva vremena... i da su htjeli, to nisu mogli promijeniti. Na Marijanovu inicijativu, po tragovima i pričanju drugih, braća su zajedno pronašli svoga oca, isklesanog poput stijene sa srcem od leda. U braku je imao dvoje djece, Božicu i Borisa, a iz izvanbračne veze sinove Marijana i Borisa koji su se cijeli svoj život morali nositi sa grijehom prošlosti svoga oca, najmanje krivi za sve što se dogodilo.

Generacije obitelji prenosit će svojima pokoljenjima priču o ljubavi i životu jedne nesretne žene. I sada kada razmišljam o svemu tome, ne mogu nikoga osuđivati, a najmanje mrziti. Pogotovo svoga djeda. Voljela sam ga, ipak mi je bio jedini djed, jer maminog tatu Nikolu, koji je ubijen u ratu, nisam nikad upoznala.

Rođenje moga brata Siniše

Nisam više bila beba u pelenama, nego zrela za školu, sedmogodišnja djevojčica. Za mene je postajao samo moj svijet u kojem su živjele moje igračke, lutke, slikovnice. Za tatu sam bila još uvijek njegova mala curica koju je nosio svako večer u krevet na spavanje, uz topli poljubac za laku noć. U krevetu mi je uvijek društvo radio veliki plišani medo sa otrcanim ušima i nosom kojeg bi grickajući zaspala. Tata je u svakom pogledu nama djeci htio dati i pružiti sve ono što on nije imao u svom djetinjstvu. Radio je i živio za nas.

Nikada nisam razmišljala o školi, njenim prednostima i manama, o onome što ona nosi sa sobom. Tatinim dolaskom sa posla kući, dobila sam velika slova od stiropora, veća od mene same... kao da me htio pripremiti i uvesti u neki novi svijet koji me je tek čekao. To mi ništa nije značilo, slova sam spremila na tavan i nikada ih više nisam pogledala. Sa roditeljima sam išla na testiranje psihologu prije polaska u školu, a meni je sve to bilo smješno, samo ne ozbiljno.

Sama pomisao da sa nekim drugim moram dijeliti svoje igračke grozila me. U igri s drugima, svoje sam stvari skupljala oko sebe kao krtica. Tada sam bila sama sebi dovoljna i nisam razmišljala da će se to jednog dana možda promijeniti. Sjećam se tog velikog maminog trbuha, spremanje njenih stvari u torbu za bolnicu.

Za mene je to sve bila nepoznanica. Vračajući se kući s tatom na biciklu, stali smo u Filipovcu, jer nas je stigla

Vesna Stakor

11

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija kiša. Pošta se nalazila preko puta naše kuće, a mi bez telefona, spremni za čvarke koji su nas tada čekali na stolu. Gospođa koja je radila u pošti, zatekla nas je svojim riječima koje su nam svima promijenile život: „Boro rodio ti se sin“. Mama je od tate dobila crvene ruže, a riječi njenog ginekologa koji je vodio njezin porod... “ovo sam ja rodio“ kasnije su otišle u povijest.

Moj brat je bio poput anđela, samo je spavao, a bio je velika, krupna, beba teška 4900 grama. Mama je bila ponosna na svoga sina poput paunice, svima stalno govoreći da je moj brat dijete koje bi svima poželjela. Na trenutke mi se činilo da je zaboravljala da postojim. Njezin cijeli svijet bio je sada Siniša. Počela sam osjećati zavist i ljubomoru prema tom djetetu, pogotovo nakon maminih riječi koje su mi se poput noža sve više urezivale u srce, ponavljajući meni i drugima... „poslije prvoga teškoga poroda i svih problema što smo prošli s Vesnom,dugo se nismo mogli odlučiti na drugo... i kada se to dogodilo, molili smo Boga da ne bude kao ona... zato su toliko u svemu različiti”. Govorila je tako i u tatino ime. Ja sam znala da im se mišljenja u tome razilaze! Sada sam sve više imala o sebi negativnu sliku, osječajući se postepeno drugačija i potpuno različita od drugih, uz misli koje su me proganjale i postajale poput noćne more da nisam za ovaj svijet, da se tu nikako ne uklapam, da mi je mjesto na drugoj planeti.

Drugi sa strane su uviđali tu razliku koju je mama pravila između mene i brata, i govorili joj: “Vesna je isto tvoje dijete.”.

Sinišine krstitke

Krstitke moga brata bile su mali svatovi. Uz njegovu kumu, zubaricu, dr. Ružicu, veliku tortu i zlatni lančić što je sjao bratu oko vrata, svoje mjesto je imao tada i veliki mačak dugačkih crnih brkova. Ružica je svoje kumče jako voljela. Moj brat bio je drago i umiljato djete, svima bi se uvukao pod kožu, s licem nasmijanog anđela razoružao bi sve oko sebe. Imo je kosu u rolama, mekanu kao svila, guste crne trepavice koje su mu pokrivale krupne tamne oči i privlačio je pažnju sviju oko sebe, što svojim izgledom, što svojim biserima. Ženu koja ga je čuvala zvali smo Nana. Ona je, kao i njezin muž, jako voljela mog brata. Nana je umrla, njezin muž se oženio, ali prijateljstvo je ostalo do djedove smrti.

Maskembal u disku, za najbolju masku prva nagrada je bila put u Budimpeštu i osvojio ju je moj brat.

Usprkoš činjenici da je kod susjeda cijepao drva da si zaradi barem malo za đeparac, to nagradno putovanje nije mogao iz finfacijskih razloga iskoristiti.

Njegovim rođenjem oživjelo je i naše dvorište sa orahom koji je dobio ljuljačku kao i podrum koji se pretvorio u disco sa razglasom i zidovima prekrivenim crtežima svih mogućih boja koji su ličili na hijeroglife.

Tata se uvijek zaštitnički ponašao prema nama djeci dok je s druge strane morao slušati mamine riječi da sam joj, čim sam se rodila zagorčala život. Htjela sam te riječi potisnuti u dubinu duše ali nisam uspijevala.

Polako sam se zatvarala u svoj svijet u kome sam se tada najbolje osjećala. Oko sebe sam stvarala oklop poput kornjače, jer u njemu sam bila zaštićena od svih onih koji su me mogli povrijedi i u njemu bi se osjećala najsigurnija.

Naše šišanje

Svoju kuhinju mama nam je uvijek ustupila za šišanje. Sjedeći na stolcu sa bijelom plahtom oko vrata, morali smo biti mirni dok bi tatine škare sijevale oko naših glava. Bili smo ošišani kao da imamo kacige na glavama uz „lonac-frizuru“. Tata bi uvijek precizno slagajući spremao brijački alat u svoju staru sivu školsku torbu. Ponekad bi se našla mušterija za šišanje, no tatin posao u bolnici Pakrac nisu mogle zamijeniti ni zlatne škare, ni brijački alat.

Naše ljetovanje

Moji roditelji nisu mogli nikada zajedno ići na more zbog nedostatka financijskih sredstava. Mama je većinom ostajala kod kuće uz turiste koji su nam dolazili iz turističkog ureda sa obiteljima, a tata je češće sa nama djecom išao na ljetovanje. Uvijek će mi ostati u sjećanju prvi let avionom iz Zagreba za Rijeku. Let je izazvao mučninu u mom želucu i vrtoglavicu. Gledajući svijet odozgora prema dolje kroz maleni prozorčić, izgledao je u mojim dječjim očima minijaturan, poput kutije šibica. Tada smo, mojom nepažnjom, izgubili i

12

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija svu prtljagu. Ali meni je bilo samo bitno da sam dobila na poklon plastičnu kanticu sa slikom dupina, a sve ostalo bilo je u drugom planu. Iz Rijeke smo se trajektom vozili na otok Krk u bolničko odmaralište. Koliko god ta vožnja kratko trajala, u njoj bi najmanje uživala. Smjena je bila 10 do 14 dana.

Split

Prvo zajedničko ljetovanje ostalo nam je svima u sjećanju. Svako jutro moji bi roditelji pili kavu s gazdaricom kuće gdje smo odsjeli i njezinim mužem. To jutro nisu ni primijetili da me nema. Mislili su da sam otišla s njihovom kćerkom u trgovinu, no ja sam se od nje udaljila u meni nepoznatom smjeru, lutajući poput psa lutalice uskim uličicama, uz kamene kućice, sljedeći more za koje mi se činilo da se na samom svojem kraju spaja sa zalaskom sunca. Za mene je ono bilo samo duboka plava voda. Šetajući uz rivu sa danom koji se bližio kraju, uz paniku i suze shvatila sam da sam se izgubila. Oko mene su se skupljali nepoznati ljudi koji su mi postavljali niz pitanja. Bila sam u grču tražeći mamu i tatu i pričala svoju priču da živim tamo negdje preko brda. Pružajući otpor pokušaju da me se odvede na policiju i utvrdi moj indititet, ni sjetila se nisam da mamin prijatelj iz djetinjstva Ivo godinama živi u Splitu i radi u policiji. Moji su roditelji bili u panici i van sebe,tražili me uz pomoć policije i njihovog razglasa po cijelome Splitu. Tražili su djevojčicu u roza haljinici! Potraga je bila sve veća s mještanima cijeloga Splita, a ja sam u suzama na rivi bila s nepoznatim ljudima oko sebe.

Ne sjećam se kako je prošao susret s mojim roditeljima, jedno drugo su tada i cijeli život krivili što sam se onda izgubila. Mama koja je bila trudna u to vrijeme doživjela je veliki stres. Kada su se duhovi smirili od čika Ive sam dobila veliki „šlauh“ koji je svojim oblikom podsjećao na patkicu za plivanje, a koji mi nije ni trebao, jer sam u moru bila kao riba. Danas, poslije toliko godina, razmišljam kako sam ja bila komplicirano dijete. Pitam se da li je čika Ivo živ i ponese li ga sjećanje prema jednoj djevojčici u roza haljinici i mašnicom u kosi koja je pokrenula potragu stoljeća policije i cijeloga grada Splita.

Siniša

Njegovo rođenje svima nam je iz temelja promjenilo život. Tata nikada nije radio razliku između mene i brata, dok je to mama svojim postupcima stalno nadopunjavala, a bila je više vremena sa nama za razliku od tate koji je stalno radio. Svaku priliku koju je imala nastojala je okrenuti u svoju korist, stalno pričajući Siniši da ima bolesnu sestru koja mu kao takva nikada neće moći biti podrška, niti će mu pružiti bilo kakav oslonac u životu. Mnogi ljudi su joj zamjerali što radi toliku razliku između svoja dva djeteta, ona koja nas je rodila. On bi tada svaku njezinu riječ upijao poput spužve. Njegovim rođenjem nestalo je i to malo mamine ljubavi, ako sam je ikad imala. Sa time je sve više rasla moja zavist sa ljubomorom prema tom djetetu koje je rodila. Misleći da ga mrzim, postepeno sam ga sve više voljela i bila sretna što nisam sama. On je nasuprot mene, koja sam uvijek sama sebi bila na prvom mjestu, imao za sve veliko srce, a za mene najviše. Sve svoje slatkiše i igračke uvijek je dijelio sa mnom govoreći: “...mojoj seki“. Bile su to riječi koje bi rastopile svačije srce, najviše majčino.

Polazak u prvi razred osnovne škole „Ivo Lola Ribar“, Lipik

Polaskom u školu imala sam prve obaveze. Do tada je to samo bila igra. Bila sam ponosna na novu školsku torbu punu knjiga, kajdanki i bilježnica, omota koji su samo škripali pod prstima. Time je počelo novo poglavlje u mome životu. Škola je svake godine priredbama obilježavala nas đake prvake primanjem u pionire. Na pozornici bi svi izgledali kao jedan u bijelim bluzama, plavim šosevima, dečki u tamnim hlačama. Glave su nam krasile plave kape sa zvijezdom petokrakom. Slijedila je naša zakletvu domovini. Sve je to u dječjem domu začnila zakuska - sendviči i hrenovke uz kolače naših mama. Škola mi nije bila daleko od kuće. Svaku godinu imala sam sve nove stvari koje su mi trebale, od pernica do knjiga čije stranice bi samo pogledala, posve gubeći interes za svaku od njih. Učionice su bile sastavljene od dva razreda, uz dvije generacije, maksimalno 36 učenika. Velika ploča na zidu po kojoj bi na prozivku naše učiteljice pisali kredom, upoznavajući svijet slova i brojki, zadanih zadataka...U bilježnicama vodoravnih crta stršala su preko cijelih stranica napisana naša slova, ispisana do posljednje korice. Morali smo dotad znati već svu abecedu. Svaki mjesec drugi učenik je bio zadužen za čistoću i red u svome razredu. Na matematici bi šestarom radeći kvadrate sa trokutima, mjereći u centimetar njihove kutove, bilježeći sve to u kockaste bilježnice dok bi se u mojoj ruci olovka samo okretala oko mojih ukočenih prstiju kada bih nešto napisala ili nacrtala.

Vesna Stakor

13

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Uvijek će mi biti u srcu moja prva učiteljica - Ljevaković Marica. Draga crnokosa ženica, istovremeno stroga i pedantna. Pamtit ću i naš susret u kinu, ona s mužem, ja s roditeljima uz film koji nije bio za djecu moje dobi. Drugi dan, jedan cijeli školski sat, stajala sam u kutu razreda i dobila prve packe. U razredu bi svi sa nestrpljenjem čekali da se oglasi školsko zvono za veliki odmor, vadeći iz naših školskih torbi velike sendviče koje bi onda u slast jeli. Svima je bio najdraži sat tjelesni, na kojemu bi preskakali konopac, igrali se graničara, dodavali jedni drugima loptu u odbojci. Na taj smo se načn opuštali i skupljali energiju za sljedeći sat koji smo imali opet u razredu.

Kući smo u torbi nosili obavezne domaće zadaće koje su mi vremenom bile sve kompliciranije. Da bi ih riješila morala sam biti maksimalno koncentrirana, no ponekad i uz maksimalnu angažiranost ne bi uspijevala.

Više bih snage dobila samo uz tatinu pomoć koji je, kada je trebalo uvijek bio kraj mene. U samom startu to što mi je pisao zadaće bila je njegova najveća greška. Radio mi je za tehnički odgoj razne makete kao npr.

Titovu kućicu dok bi ja cijelo vrijeme u kutu kuhinje klečala na kukuruzima, stara mamina metoda kažnjavanja, uz njezine riječi koje su tada zvonile kuhinjom i u mojim ušima..“što smo mi Bogu griješili da smo tebe dobili“ Tatu su te riječi isto bolile kao i mene pa je pokušavo na miran način, razgovorom sa mamom riješiti problem.

Uvijek bez rezultata. Odlazila sam tada u školu poput male uplašene ptičice, u strahu od roditelja i nastavnika na čiji sam sat taj dan kasnila.Tada razmišljajući kako i na koji način da opravdam svoje sve veće izostanke iz škole i nastave , prvo što bih tada rekla bilo je ..“morala sam kod kuće jesti grah“, ne znajući kako mi se onda u razredu svi smiju na tu moju glupost Iako su znali moje stanje kod kuće i u školi neki nastavnici su to tolerirali, znajući da moji roditelji svojim postupcima jako negativno utječu na mene, ostavljajući još više trag na moju psihu. Uz negativne ocjene u dnevniku kojih je bilo sve više, a koje su bile rezultat svega toga, tonila sam sve dublje u ponor.

Gornja Bistra „Dom za djecu sa poteškoćama u razvoju“

Školska godina koja je bila iza mene i negativnima ocjenama, prošla sam u drugi razred. Sastanak nastavničkoga Vijeća s mojom razrednicom završio je s razgovorom mojih roditelja koji su me tada, na prvom polugodištu drugoga razreda ispisali iz škole i premjestili me u Gornju Bistru u dom koji se nalazio nedaleko od Zagreba.

Dom je bio okružen šumom i kamenolom. Znala sam da će moj dolazak ovdje obilježiti moju budućnost.

Toplu tatinu ruku čvrsto čvrsto bi hodajući uz njega držala u svojoj ruci. Njegovim odlaskom osjećala bi se posve bespomoćnom, lutala bi domom u suzama tisuću puta poput sjene. Kroz te hladne zidove gledala sam kao kroz staklo, tražeći u njima i svuda oko sebe svoje roditelje. U razredu bi ispred sebe u klupama imali veliku knjigu poput slikovnice „Lopta trči ulicom“, o dječaku i lopti koja bi bježala od njega ulicama jer nije volio knjigu, a za igru je uvijek bilo vremena – što je bila i poruka. Dolaskom mojih roditelja k meni u dom i njihovim odlaskom, naš rastanak je bio više nego težak. Karika između nas su bili odgajatelji koji su nas morali razdvajati. Samim tim pokrenuli bi more mojih suza u kojima bih se znala utapati uz molbe mami i tati da me vrate kući. Na sve to oni su bili gluhi, misleći da je sve što rade za moje dobro. Sve to je za sobom polako ostavljalo na moju psihu trajne posljedice. Danak tome su bile sve češće krize i depresije. Na momente sam samo plakala, osjećajući tada u svojoj duši, kojoj su nedostajali moji roditelji, sve veću prazninu.

Moje zlatne rinčice dala za svoj mir u domu drugoj djevojčici prema kojoj sam osjećala stalan strah jer je bila veća i starija od mene. Mama je primijetila da ih ne nosim i pitala gdje su, a ja sam smislila na brzinu laž da sam ih negdje izgubila jer sam bila u strahu reći joj istinu pošto sam bila sigurna da bi dobila batine. Sam dom svojom vanjštinom zračio je hladnoćom, odbijajući sve koji smo u njemu boravili od sebe. Ni ruže koje su tu rasle nisu mu mogle prenijeti dio svoje topline. Najljepše od svega toga bile su šetnje s odgajateljima kroz kamenolom kojemu je ljepotu davalo more ciklama. U Gornjoj Bistri bila sam vrlo kratko, ali dovoljno dugo da to ostavi dublje, za mene trajne psihičke posljedice. Ostala djeca koja su tu bila sa mnom kao da nisu imala pojma o vremenu i prostoru u kojem su se nalazila. Bilo im je svima dobro, jer za bolje nisu ni znali. Ja sam se osjećala posve izgubljeno sa sve većom monotonijom i sivilom doma te novim danima koji su mi bili sve teži. Nisam ni sanjala da je to početak onoga što me čeka. I danas kada vidim ciklame i osjetim njihov intenzivan miris, sjetim se perioda svog života u domu strave i tame u Gornjoj Bistri.

14

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Povratak u Osnovnu školu Lipik

Odlazeći s roditeljima kući i zatvarajući za sobom vrata pakla, osjetila sam veliko olakšanje. Znajući da više nisam ona stara osoba, u mojoj duši kao da se tada nešto prelomilo, bila je zrelija, bogatija za jedno iskustvo.

Povratkom u Lipik i školu, osjećala sam se kao stranac i trebalo mi je dosta vremena da se priviknem na sredinu u kojoj sam sada živjela.

Psihijatriska ustanova „Stacionar za djecu predškolske i školske dobi“, Kukuljevićeva, Zagreb

Živjeći u stalnom strahu od novih šokova i sa onima što sam dotad preživjela i kojih se nisam mogla osloboditi, opet sam se postepeno vraćala u normalu. No, dragi Bog je imao opet svoje planove za mene i morala sam ići dalje u Zagreb, u psihijatrijsku ustanovu na testiranje i razgovore sa defektologom, psihijatrima i psiholozima. Djeca su dolazila u pratnji roditelja, a stručnjaci bi tako kroz svoj program bolje upoznavali našu dječju psihu. Na temelju toga mi bi dobijali potvrde za školu. Ustanova je bila sablasno sive boje, sa željeznim šipkama na prozorima. Mislila sam da je ovo zadnje mjesto za duhove.

Prizemlje je bilo puno hodnika i naših dječjih uplašenih lica. U neizvjesnosti bi čekali rezultate testiranja.

Svi mi koji smo 24 sata dnevno tu boravili zamijenili bi dan za noć. Kad bi pogledali na ulaz prošla bi nas jeza i osjećali smo se poput luđaka koji su bili zaštićeni ne samo od vanjskog svijeta nego i od svoje sjene. Gledali bi se kroz šipke poput zombija, zajedno s našim roditeljima kad bi došli kod nas u posjetu. Tako sam ih trebala, a nisam ih mogla ni zagrliti. Naš dnevni boravak bijelih zidova izgledao je poput bolesnika bez imalo života. Tu smo boravili cijele dane, učeći s onima koji su tu radili. Najstarija među nama bila je Suada iz Sarajeva, djevojka prekrasnih krupnih očiju boje badema. Imala je dugačku plavu kosu koja se spuštala niz njena ramena i bila poput slapa.

Izgledala je kao jedna od vila iz bajki. Tu je bio mali petogodišnji zagrepčanin kojega smo svi zvali našim plavim Anđelom.

Jedini prozor u svijet bili su ti naši s rešetkama. Kroz njih bi gledala jutrima buđenje zore, Britanski trg i tržnicu sa zagrebačkim kumicama koje su ujutro dolazile s punim pletenim košarama prodavati zagrebačkoj gospodi svoje domaće proizvode. Satima sam znala sjediti uz prozor gledajući dolje to šarenilo boja kroz njegove uske željezne šipke i odlaziti na spavanje zalaskom sunca uz pitanje zašto mi se sve to događa i što sam Bogu zgriješila. Osjećala sam se tijesno u vlastitoj koži. U stacionaru sam se prvi put suočila sa strahom od smrti, upalom pluća sa vrućicom koja je kroz mene prolazila poput struje, uz temperaturu od 40˚C. Ni oblozi od alkohola koje su mi naizmjence stavljali odgojitelji nisu mogli ublažiti tu vatru. Bila sam u delirijumu, misleći da lebdim u zraku na krilima anđela sve do svojih roditelja, tamo gdje su onda bili. Da li su oni tada znali za moju borbu života i smrti, nikada nisam saznala.

Naše medicinske sestre bile su sve mlade. Najbolja od njih bila je Biserka koja me svojim imenom podsjećala na školjku bisernicu. Jako sam je voljela, mislim da je i ona mene. Uvijek sam u njenoj pratnji odlazila u gradsku ambulantu na internističke preglede i vađenje krvi. Znali smo hodati u vrsti, disciplinom vojnika. Večernje šetnje gradskim parkovima bile su pravi melem za naše duše. Uz njih bi barem na kratko zaboravila dugačke dane i još duže noći u domu. Naše dvorište popunjavao je vrtuljak s ljuljačkama gdje smo se u popodnevnim satima igrali, više po našoj zasluzi (bila je to za nas djecu neka vrsta nagrade od strane odgajatelja koji su taj dan bili dežurni).

U blagovaonici uz kuhinju često su na jelovniku bili žganci s makom koje smo obožavali, a repete je bilo uvijek za svakoga.

Vikendi u stacionaru

Petak nam je svima bio kao praznik, najbolji dan u tjednu jer bi odlazili kućama. Ja sam odlazila kod strica i strine u Samobor i to je bilo nešto najljepše poslije napornoga tjedna u domu što mi se moglo dogoditi.

Ponedjeljkom sam se obavezno vraćala natrag, vješajući se u suzama strini i stricu oko vrata, ljubeći ih uz molbu, da me ne vode više natrag. U potpunosti su me razumjeli i suosjećali sa mnom, no bili su bez ovlasti za donošenje odluka, to su mogli samo moji roditelji, a oni to ipak nisu bili. Znali su me voziti u Lipik mojim roditeljima kako bi na neki način ublažili moju bol povratka u stacionar. Mama i tata bi vrlo rijetko mogli doći kod mene u Zagreb. Tata bi više puta sam dolazio, a kad bi bio sa mamom, onda bi mi doveli brata. Cijeli dan,

Vesna Stakor

15

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija koji bi bio samo naš, proveli bi u zološkom vrtu. Svaki rastanak bio je za mene koma. Ne znam da li su se ikad mogli suočili sa činjenicom koliko su mi nedostajali kada su mi bili najpotrebniji.

Samobor

Ispisan poviješću, s prekrasnom jezgrom koja sve govori o svome gradu, trgom, znamenitostima, spomenicima kulture, muzejima... prepoznatljiv u svijetu po karnevalu najljepših maski, grad najboljih kremšnita... Gradić kojega sam tako zavoljela.

Stric je bio vrlo zgodan čovjek s punim usnicama, visinom i tijelom manekena. To su bili ljudi koji su mi, kada mi je bilo najteže, pružili svoje veliko srce i drugi dom. Svoju jedinicu Vedranu, njihovu malu princezu koja je bila i ostala sav njihov svijet pazili su kao kap vode na dlanu, jer djece nisu više imali. Njihov stan bio je poput kutije šibica. Kuhinja je bila povezana s Vedraninom sobom koja je bila krcata igračkama i izlazom na balkon. Vedrana je svaki dan bila kod bake i djeda koji su živjeli u stanu kod same željeznice, jer su stric i strina radili stalno prvu smjenu u tvornici. Naš djed je svojom pojavom ostavljao mnoge bez daha kao i njegov sin Boris. Baka je prema njemu izgledala prozirna poput sjene, a sa svojom sitnom, krhkom građom tijela izgledala je poput porculanske lutke. Imala je pepeljastu boje kose i srce anđela i ja sam ju jako voljela. Na njeno pitanje da li znam da ona nije moja prava baka, odgovorila sam joj da sve znam. Više vremena provodila sam sa njom nego sa djedom Alojzom. Sjećam se divovskih bakinih knedla koje bi mene i Vedranu čekale u tanjuru. Sve što je bilo u tanjuru taj dan za ručak morale smo pojesti ili ništa ne bi bilo od kupanja na jezeru, na koje bi nas vodio stric Boris. U Samoboru se snimao film „Tko pjeva zlo ne misli“, a neke od scena snimane su na željeznici uz samu kuću djeda i bake, sa nama djecom statistima u vlaku koji bi se unutra jedni uz druge gužvali. Sjetim je nas djece u vlaku koji je stalno bio na na tračnicama i ljudi kojih pola više nema među nama.

Svi smo se onda dobro zabavili i nasmijali. Voljela sam dolaziti vikendima kod djeda i bake u Samobor. Bilo mi je žao kada su umrli. Znam da smo ja i mama bile baki na sahrani. Djedovom smrti nestalo je i „Puce“, kako me je znao zvati. Ostale su samo slike na kojima me drži u svome naručju, prema meni koja sam bila mala kao mrvica kao div iz bajki. Znam da me volio, makar mi to nije nikada rekao.

Odlazak kući iz Psihijatriske ustanove Kukuljevićeva

Nikada neću zaboraviti odlazak kući s roditeljima koji su tada svima sestrama i odgajateljima pojedinačno kupili bombonjeru na kojoj je bio crveni karanfil. Odlazeći odatle osjećala sam se popuno drugačija od drugih, bez vjere u sebe i bez samopuzdanja koje je cijeli život za mene bilo i ostalo strana riječ. Ništa me više nije moglo iznenaditi. Osjećala sam se poput nogometne lopte sa kojom su moji roditelji igrali utakmicu mog života, prebacujući me iz doma u dom.

Opet povratak u Osnovnu školu u Lipiku

Moja prošlost je sve više postajala moja noćna mora koje se nisam mogla osloboditi.

Pošla sam u 3. razred osnovne škole Ivo Lola Ribar u Lipiku. Naša razrednica, Fijala Bosiljka svojim nas je znanjem stalno gurala naprijed, uz gradivo koje smo upijali poput spužvi na nastavi i krajem godine kada bi se vidjeli rezultati našega rada u dnevniku i u našima svjedodžbama. Uspjeh je tada bio zajednički. U očima naše razrednice svi smo bili jednaki, bez boljih i slabijih učenika. Tretirala nas je sve kao svoju djecu koju je svim svojim srcem voljela, kao i svoj posao. Znali smo imati sat biologije u prirodi u našoj školskoj bašći i saditi voće i povrće uz ukrasno bilje. U parku smo, upoznavajući floru i faunu, proučavali godove drveća kao i svaki njegov list, a sve uz društvo i cvrkutanje ptićica. Svima je bilo ljepše imati nastavu na zraku, u prirodi nego u zagušljivom prostoru.

U školi smo imali razne „sekcije“ – likovne, literalne kao i priredbe talentirani učenika koji bi tada mogli doći do izražaja svojima pjesmicama, recitacijama i igrokazima povodom npr. Majčinoga dana, bilo je tu buketa s najdražim cvijećem za naše mame čija srca bi se rascvala. Majke su morale biti naše slastičarke, šnajderice koje su šivale kostime za naše predstave upotrebljavajui svu svoju maštu za izradu raznih rekvizita od vune, konca i sl. U jednoj predstavi morala sam imati na glavi žice koje su bile ručni rad moga tate, a izgledala sam kao cvrčak i bila obučena u crni triko. Za Novu godinu izrađivali bi na satu likovnog papirnate pahuljice

16

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija kojima bi kitili naše razrede. Kroz kreativne radionice naša mašta bi uvijek dolazila do izražaja. Bojali smo vodenim bojama i temperama, upoznavali se sa glinom i plastelinom, radili od gipsa i novina maske. Mama me upisala u privatnu baletnu školu gdje sam se posve izgubila pa sam prekinula ići na sate. Uvijek je težila savršenstvu! Mi smo se kao razred nadopunjavali i naša je razrednica bila ponosna na nas. Znala nas je u dušu.

Na planinarski dom Omanovac svake bi godine išli pješke, noseći na leđima ruksake sa sendvičima i vodom.

Voljela sam berbe grožđa kada smo bili raspoređeni u skupinama po redovima vinograda.

Krupni grozdovi bili su veći od naših malih dlanova i omamljujući su mirisali. Kante pune grožđa išle bi iz ruke u ruku pa u prikolicu na kraju reda. Pjesmom bi završavali berbu sa zalaskom sunca, u predvečerje, vraćajući se kući punih srca. Uz berbe grožđa u vinogradima, u srcima su nam ostale i bakljade. Kružeći svjetlećim bakljama oko škole, osvijetlila bi se i naša ozarena lica s očima koje bi nam tada kao krijesnice svijetlile u mraku, puneći bogatstvom naše duše kroz ta naša druženja. Najsretniji smo bili na kraju školske godine. I ja sam tada mogla biti ponosna na svoj dobar uspjeh.

Imala sam godinama prijateljicu iz Zagreba, Mariju, koja je za vrijeme praznika dolazila u Lipik kod svoje tete Jelke koja je živjela sama i nije imala djece. Marija joj je tako bila sve. Zimi bi se otišle sanjkati uz grudanje na Maćkovac, kotrljajući se niz njega se kotrljajući po snijegu poput snježnih kugli. Kući bi se vraćale mokre kao miševi. Praznici bi uvijek brzo prošli. Marija se vraćala u Zagreb. Tetinom smrću naši životi su se tu razišli. I danas se sjetim svoje Marije, kao kao i ostalih sa kojima sam tada išla u školu... Davorke iz našega razreda koja je poginula, Lilice sa kojom sam sjedila u klupi, a koja je otišla u Njemačku, moje Senke Goršić kao Ljubice i njenoga brata Milorada.

U naš razred išla je i moja kuma Ljubica. Sa svojom gustom, valovitom kosom mnogima je bila najljepša u školi. Za velikog odmora svi bi se skupili oko nje, kao pčele na cvijet. Gurala sam se uvijek između klupa u razredu da budem što bliža Ljubici koja je prekrasno pjevajući svirala harmoniku, popunjavajući tako naše „šuplje“ sate. Vrijeme bi nam brzo prolazilo jer bi ona svojom pojavom i pjesmom uz harmoniku razgalila sve naše duše. Bila je i ostala dobri duh našeg razreda.

Sa jednom negativnom ocjenom ponavljao bi se razred. Spas bi uvijek bile produžne nastave. Praznici bi nam uvijek brzo prošli, koliko god vremenski oni trajali. Poticaj za novu školsku godinu bio bi nam svima dobar uspjeh. Na početku 4. razreda bili smo opet stara ekipa s našom razrednicom Fijala Bosiljkom. Sada smo uz nju imali i druge profesore, duše za nas sve učenike s kojima smo išli na izlete, ekskurzije, na nama do tada nepoznata mjesta, upoznavajući prošlost starih dvoraca koje smo obilazili i njihova prozirna jezera obavijena tajnama koja su bila poput ogledala. Uvijek nam je bilo zanimljivo što više znati o njihovoj povijesti, putujući tako vremenom prošlosti.

Josip Broz - drug Tito

U kolijevci zagorskih brežuljaka selo Kumrovec te podsjeti uz svaku travku i laticu cvijeta na prošlost i selo gdje je svoje djetinjstvo proveo Josip Broz Tito,. tadašnji Predsjednik i prijatelj cijeloga svijeta. U njegovoj rodnoj kući i danas je na starom mjestu zipka kao i onda kada su tu spavali Josip i njegova braća.

Generacije su godinama učile i morale znati o djetinjstvu i životu druga Tita. 25.05., njegov rođendan bio je praznik cijele zemlje. Pisali smo pismo predsjedniku, a najbolje bi završilo u štafeti te bi iz ruke u ruku odlazilo dalje uz pratnju pionira, omladinaca, radnika, trčeći maraton, prolazeći tisuće kilometara s ciljem i vrhuncem predaje štafete našem predsjedniku, maršalu Josipu Brozu Titu na beogradskom stadionu. Štafeta s najljepšima željama, porukama cijele njegove zemlje Jugoslavije povodom njegova rođendana, uz slet mladeži na stadionu, prenosili su mu izljeve ljubavi „Tito volimo te“. Prekrasno je bilo gledati mladost!

Lipik bi od jutra svakim svojim i najmanjim kutom bio natkrit šatorima pod kojima su se na ražnjevima okretale pečenice i janjcima, mirisima mameći sve oko sebe pod svoje šatorsko krilo. Za zabavu su bili zaduženi razni sastavi s pjevačicama. Veselilo se i pjevalo do kasno u noć. Park je bio pun štandova sa suvenirima i igračkama kao šipak košticama. Na štandovima bi se našla i visjela licitarska srca više licitara. Mi djeca bi uživali u šećernoj vuni koja je bila bijele ili roza boje. Uvijek popularni bazeni koje su tada popunjavali vrtuljci, cirkusanti i njihove životinje... organizacije škola koje bi se za 25.05. pripremale cijelu godinu, učeći nas učenike plesove. Mislim da smo bili kao lutke od šećera u bojama cvijeća, haljinicama od krep papira. Izgledali smo poput leptirića, visibaba, ljubičica, sitnih tratinčica, žutih jaglaca s malim točkastima crvenima bubamarama, uz pjesmu „Druže Tito mi ti se kunemo“ koja je postala nacionalna himna.

Vesna Stakor

17

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Dan za pamćenje

Svake godine cijela škola je išla pješke u selo Kukunjevac pokloniti se kod spomenika žrtvama rata. U sklopu toga bio je organiziran kulturno-zabavni program uz razna takmičenja. Ali taj dan kiša je sve pokvarila.

Spojila se zemlja s nebom uz prolom oblaka od kojega se ništa nije vidjelo. U minuti smo svi bili mokri kao miševi, svatko se snalazeći kako je znao i mogao uz kaos i paniku, bez nastavnika od kojih nije bilo ni traga ni glasa i sa munjama koje su poput strelica bacale svoj bljesak na zemlju kao da je došao sudnji dan. Vraćala sam se kući pješke stazom dok je ispred mene blještalo. Mislila sam da sam svakim novim korakom bliže paklu u kojemu sam već onda bila, potpuno paralizirana od straha, u potpunoj neizvjesnosti, prepustila sam se svojoj sudbini ne osjećajući niti jedan dio svoga tijela. Dok su gromovi parali nebo, ispuštajući zastrašujuće zvuke, vidjela sam ljude, poput sjena, koji su me zvali k sebi, da se kod njih sklonim. Oglušila sam se na sve, osjećajući da je vrijeme stalo i tako zaustavilo život na zemlji. Stopirala sam bez duše sredinom ceste i potpuno se predala u Božje ruke. Zadnja nada za moj spas ukazala se kada se kraj mene zaustavio auto sa bračnim parom koji su me odvezli kući. Tim ljudima nisam vidjela lica jer sam bila u potpunom šoku, ali sam znala da su Anđeli, zahvaljujući im od srca. Bila sam tako blizu, a opet tako daleko od svojih roditelja. Hodala sam misleći da ću se srušiti u tih par koraka koliko me dijelilo do kuće, ne osjećajući tlo pod nogama. Dok je kiša neumorno ljevala uz kapi koje su svojom brzinom lupale o prozorska okna, nisam ni znala koliko sam sretna što sam živa, uz Božju pomoć i Anđele koji su me spasili. I danas sam ti na tome neizmjerno zahvalna Gospodine!

Davor

Svakog jutra sam se spremala, kao i toga u školu. Nije bilo ni traga od sinoćnjeg nevremena. A onka šok!

Crna zastava na školi. Vijorila se na vjetru i svima kao da je htjela poslati nekakvu svoju poruku. Sa jezom sam ušla u prazno školsko dvorište, kroz hodnik pa u razred, u kojem je carovala sablasna tišina. Nije mi ništa bilo jasno, dok nisam vidjela suze u očima prijatelja i poglede prema Davorovoj praznoj klupi. Klupa puna cvijeća, tu je gorjela i svijeća. Pitala sam se što se dogodilo kad je netko rekao... „Davora Žilija ubio grom“. Riječi koje su tada poput munje prošle cijelom školom. Zamijenila ih je mrtvačka tišina. Kad bi zatvorila oči samo bi vidjela Davorovo anđeosko lice i njegov pogled pun topline.

Nastavnici su obožavali to dijete Anđela. Svojom pojavom, punom pozitivne energije koju je uvijek nosio sa sobom, prenosio bi na sve druge oko sebe. Neizmjerna bol njegovih roditelja, tragedija kojoj nije bilo lijeka.

Proklinjala sam to prokleto drvo pod koje se sakrio s biciklom od kiše, što je privuklo munje i ubilo ga. Poslije sahrane se pričalo da mu je lice izgledalo poput mrene. Njegovi se roditelji cijeli život nisu mogli oporaviti od šoka. Sve misli su im bile tamo gdje je sada bio njihov sin. Odlazili su na groblje i sa suzama sadili cvijeće svome Davoru. Ostala je Davorova mlađa sestra Vesna. Pričajući sa njenom mamom, tetom Katom, imala sam osjećaj da razgovaram sa njezinim sinom Davorom. Svojim odlaskom ostavio je veliku prazninu u srcima svih nas koji smo ga voljeli i svojih roditelja. Uz život koji je morao ići dalje, nikada nismo mogli zaboraviti taj koban izlet u Kukunjevac. Teta Kata je živjela sa uspomenama na svoga Davora, pokazivajući nam slike svog mrtvoga sina. Ni dijete koje je kasnije rodila, sina Denisa, nije moglo zacijeliti otvorenu ranu u njezinim grudima. Čitav život tražila je u svojoj djeci barem dio svog Davora. I danas poslije toliko godina, odlazeći na groblje, odem do našega prijatelja iz razreda, zapalim svijeću i osjetim u grudima i srcu istu onu tugu i bol kao onoga dana kada nas je napustio. Znam da Bog bira najbolje, zato si i ti na nebu i jedan si od njegovih malih Anđela.

Odlazak iz Osnovne škole Ivo Lola Ribar

Vrijeme je neprimjetno brzo prolazilo. U 5. razredu bilo je sve više predmeta, strani jezik, sve složenija matematika i sve veći problemi. Razrednik, Nikola Marošević, na roditeljskima je sastancima uz malo duži razgovor s mojima roditeljima pokušavao naći izlaz za mene iz svega toga. Dečki iz razreda su mi pomagali u sve složenijima zadacima, prihvačajući činjenicu da sam super cura prema onome što sam dosada prošla.

Naš razred, uz same dobre đake, bio je tada, jedan od najboljih u cijeloj školi... samo sam ja tu cijelo vrijeme bila crna ovca!

18

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Dopisnica života

S mojim imenom, datumom testiranja... zgužvala sam tu dopisnicu uz osjećaj da će mi taj komadić papira promijeniti život. Nisam ni znala koliko sam bila onda u pravu. Moji rezultati testiranja pokazali su koliko - na njima je pisalo „Blaga retardacija“. Sa mojim razredom oprostila sam se u suzama sa šarenim bombonima koje sam podijelila po klupama. Pitali su me kuda idem, a pitanje je viseći u zraku kao paučina ostalo bez odgovora.

Znala sam da idem opet dalje, a gdje, to nisam znala.

Specijalna škola Daruvar

Zatvarajući jedno od mnogih poglavlja svoga života na polugodištu 6. razreda, odlazila sam u nepoznato.

Nastavnici su cijelo vrijeme sa mnom suosjećajali i znali za moj križni put. Vozeći se autobusom za Daruvar, sva moja pitanja su dobila odgovor. Tata me tješio da će mi tamo kuda idem biti puno lakše. Sve moje molitve da me nigdje ne ostavljaju po domovima, ostale su bez rezultata.

Promukla od plača, zanjemila sam, osjećajući se iscrpljenom od svega uz hladnoću koja mi je prolazila cijelim tijelom. Vrijeme kao da je projurilo kada sam se našla ispred Specijalne škole u Daruvaru. Dugačka zgrada toplih boja. Razgovarali smo sa ravneteljem škole Burigo Jakobom, čovjekom krupne građe, crne kose, kukastog nosa. Stazom su ostali tragovi moga oca, pratila sam ga pogledom kamena.

Ispred svega i svih u domu bio je kućni red kojega smo morali znati kao sveto pismo. Mnogi ga se nisu pridržaval, stvarajući sebi i drugima probleme. Ravnatelj škole bio je dobar čovjek. Moje mi je srce govorilo da se posve mogu osloniti na njega i pokloniti mu svoje povjerenje. Tako sam dobila nutarnju snagu, ne osjećajući se više kao kada sam tu došla. U odbačenom Jakobu sam tražila i našla drugoga oca. Uslijedio je prvi od mnogih šokova. Odlazeći sa njim u razred, pun mladića i djevojaka od 15 do 18 godina, koji je odisao nezrelom mladosti, ugledala sam Milkicu koja je mucajući teško izgovarala riječi, i koja je hodala uz pomoć drugih sa štakama poput lutke na koncu, mislila sam da smo pogriješili vrata, htjela sam pobjeći van.

Vidjevši sve to, znala sam da mi tamo nije mjesto. Tješila sam se da je to samo „nečija greška“, mireći se sa tom spoznajom koja me dotukla.

Uz prozore našeg razreda rasla je voćka čiji cvjetovi su bili najljepši u proljeće. Izgledali su poput pjene i podsjećali na zavjese od čipke. Ona je bila inspiracija našem nastavniku hrvatskoga jezika, uz pjesmu Dragutina Tadijanovića „Voćka poslije kiše“ koja se poklapala sa ovom našom. 99% gradiva koje sam učila u osnovnoj u Lipiku nije bilo u nastavnom programu specijalne škole. Djeca su tu svojim znanjem prema meni bila kao bebe u inkubatoru. Učili smo tehnologiju struke, uz neke nove teme s kojima se nisam do tada sretala u školi iz koje sam došla. Cijeli sat morala sam čitati drugima gradivo da bi ga mogli što bolje zapamtiti. Najbolja razredu i školi, imala sam zadatke i izvan nastave koje drugi nisu imali. Odlazila sam u u grad nastavniku kupiti grejp, pratila sam ga iz razreda u razred imala najbolje radove i kao takva bila primjer drugima. Nažalost, to mi ništa nije značilo kao ni moji crteži iz likovnog, izloženi na panoima hodnika.

U mojim očima to nije nikada bila škola nego bolnica za djecu = ljude. Velika prozračna blagavonica, televizor, kuhinja, šalter za hranu... Susjed specijalne škole bila je vojska. Kada bi mi djevojke prolazile, lijepili bi se za ogradu poput paukova, uz razna dobacivanja, gledajući nas sve iste, „bolesne“. Samo sam ja tada znala istinu. Prolazila sam kraj njih kao kraj zida i ignorirala ih koliko god sam mogla. Srijedom bi u grupama u grad na kupanje u Daruvarsko lječilište i kupali se u vodi koja je bila kipuća, jedna od najgorih stvari koje sam tu doživjela. Gledala sam samo u put po kojem sam išla sa stidom i sramom što sam živa. Jednom tjedno bilo je prašenje naše kose protiv uši koje su neki već imali u domu ili dolazeći od kuće sobom donijeli. Moja je kosa uvijek bila čista i sjajna. Vikendima bi išla kući, predajući prije odlaska nastavniku papir s imenima sviju koji su htjeli ići kući, zaboravljajući da se opet moram tu vratiti. Govorila sam svima da idem u medicinsku školu, mada su u gradu Daruvaru svi sve znali. Spavaonice su bile na sredini hodnika, odvojene staklenima vratima, muške i ženske sa krevetima na kat. Sestra bi za cijeli mjesec pravila raspored sa našim zaduženjima - čišćenje i spremanje sanitarnog čvora i cijele škole. Na tavanu bi se svaki dan, uz odgajatelje, slagala garderoba, što sam izbjegavala u u velikom luku. Amerika mi je bila u kuhinji, gdje mi je uvijek bilo super. Bila sam uz žene koje su tu radile, govoreći da od mene nikada neće biti kuharice, jer bih stalno prala suđe. Na njihove riječi ja bi se samo nasmijala. Voljela sam tu biti, zabavljajući se uz pranje suđa i ćišćenje povrća. Sve drugo bi radila, samo da nisam morala bila u razredu.

Vesna Stakor

19

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija U našoj je školi bilo zaljubljenih parova, zrelih mladića i djevojaka koje su morale proći obavezan ginekološki pregled, uz nošenje spirala sa prekidima trudnoća. Sve mi je to bilo glupo i smiješno. Nisam razmišljala o sebi kao o biću od krvi i mesa. Imala sam prijateljicu Miru koja je imala dečka iz moga razreda, Jovu. Nas troje bili bi uvijek ekipa i nitko nam nije tada trebao. Zapravo, oni su bili par, ja sam bila ta treća. Na naše prijateljstvo bila je ljubomorna Vesna Juraković koja je jedno jutro za vrijeme doručka došla do našeg stola i opalila mi šamar.

Dobila sam taj šamar bez ikakvoga povoda, a od njega su mi uši zvonile. Ošamućena, s pitanjem zašto, nisam ni pomišljala da odem do razrednika ili to prijavim ravnatelju. Ja sam trebala biti svima primjer kao najbolja u školi, jer su to nastavnici stalno isticali. Vrijeme je prolazilo, ali taj šamar nisam mogla zaboraviti.

Moje pismo povodom Titovog rođenadana bilo je izabrano kao najbolje. Svi su se složili da bi ja trebala biti ta koja će ga čitati na Daruvarskom stadionu. Uz uz moje „ne“ razredniku, zaradila sam ukor Nastavničkog vijeća i manju ocjenu iz vladanja. Meni je uvijek bilo svejedno što će mi pisati u dnevniku i svjedođbi. Često sam plakala i molila dragog Boga za snagu, pitajući se što sam zgriješila da mi se sve to događa. Nisam pripadala ovom svijetu, koji je bio tako drugačiji od moga u kome sam živjela. Tu su bila i dva brata, dobar i loš koji bi mi uvijek pravio probleme. Prijavila sam ga ravnatelju i dobio je isključenje iz škole, a policija ga je odvezla, odakle je i došao, na Goli otok. Bilo je tu braće i sestara od prvoga razreda, sa raznim stupnjem oštećenja. Bilo je tu puno djece, iz brojnih obitelji, sa raznih strana – iz Županje, Nove gradiške, Okućana, Pakraca, jedina sam ja bila iz Lipika.

Prva ljubav

Bio je najviši u našem razredu, njegova braća i roditelji živjeli su u Lađevcima. Zvao se Jovo Pribićević. Upoznali smo se u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Sa tijelom poput daske, ogromnom četvrtastom glavom, debelim usnama, plavom kosom i prodornim pogledom zelenih očiju, nije bio „faca“. Kada bi ga vidjela, pomislila bih da nema ružnijega čovjeka na zemlji od njega. Na njemu nije bilo baš ništa što bi mi se svidjelo. Ne znam kako me poljubio u kutu hodnika dok smo išli gledati televiziju, ali znam da je to bilo spontano i bez kemije. Osjećala sam da će mi sva utroba izletjeti van, gadeći se sama sebi. Jedno drugome bili bi uvijek stranci makar smo išli zajedno u razred gdje se nismo „ni poznali“. No, vrijeme je pokazalo svoje, sve više me privlačio sebi kao magnet i sve bolje sam se osjećala u njegovoj blizini. Živjeli smo samo za naše ukradene minute, uveče u našem kutu hodnika. Poslije nismo nikada o tome razgovarali. Svi smo znali za njegovu djevojku Mandicu koja je dolazila iz Županje. Znali smo i da mu je ona bila lutka za seks! Dok bi bili zajedno, ja sam uživala u njegovima poljupcima, osječajući leptiriće u trbuhu.

Iz grada je u školu dolazio Drago Kućan. Ličio je na čačkalicu, s ravnom plavom kosom, uskog, suhoga lica punog pubertetskih bubuljica. Od prvoga dana mi je bio antipatičan, a ja sam njemu bila trn u oku. Imala sam osjećaj da me njegova sjena u stopu prati. Znao je biti naporno dosadan da toga nije bio ni svjestan... i stalno mi se „nabacivao“, što sam mogla sve manje tolerirati pa su nastavnici morali to rješavati. Izbjegavala sam ga uvijek u velikom luku kao i sve takve tipove poput njega koji bi bili puni sebe.

Strana riječ pubertet

Imali smo i šnajdericu, mislim da se zvala Ivanka, koja je na sve i sva pitanja sviju imala odgovore. Moje tijelo dobijalo je izgled žene, grudi koje su mi počele rasti, sakrivajući ih sa sramom širokim bluzama. Imala sam niz pitanjima, što mi se to događa, nepripremljena na promjene takve vrste. Dok je to djevojkama moje dobi bio prirodan proces kao i faze kroz koje smo sve morale proći. Smrzla sam se kada sam vidjela svoje krvave gaćice.

Mamin odgovor bio je da se od toga ne umire. Sve druge odgovore tražila sam od strane žene, šnajderice koja me uvela u svijet puberteta i odraslih. Od njezine kćeri koja je bila mojih godina, dobila sam svoj prvi grudnjak.

Profesionalna orijentacija

Nakon dvije godine, koliko sam bila u specijalnoj školi, bila sam maturant osmog razreda. Grupno smo svi prošli testiranje u Bjelovaru koje je bilo za profesionalnu orijentaciju. Tu su bila zanimanja ugostiteljskog smjera, kuhara, slastičara, konobara, šnajdera, knjigoveže te zanati stolar, zidar, soboslikar i dr. Sa nastavnicima smo posjetili tvornicu Suvenir Sirać u kome su radili invalidi kao i u Tiskari u Daruvaru. Moja velika želja je bila da budem knjigoveža što je doprinjelo negativnima reakcijama moje mame – u tiskarama su otrovne kemikalije,

20

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija štetne za zdravlje, upitan je posao... Odustala sam da budem knjigoveža i odabrala ugostiteljstvo - pomoćni kuhar. Sva nada bila je tada u činjenici da ću dobiti posao u bolnici Pakrac, gdje su moji roditelji radili godinama.

Maturanti 8. razreda Specijalne škole Daruvar

Dva je dana trajao naš maturalni izlet u Istru. Obišli smo Crikvenicu i Opatijsku rivijeru, koja će mi uvijek ostati u sjećanju. Spavali smo u potkrovlju, bez zraka i svijetlosti, na krevetima s tvrdim madracima, što nije nimalo moglo ostaviti traga i zasjeniti ono što smo poslije vidjeli - Opatiju, grad iz bajke, njezine hotele iz snova, palme, more na kojemu su se ljuljuškali galebovi uz prekrasan zalazak sunca i okolne otoke. Nismo se razlikovali od drugih maturanata koji su tu bili. Svima nam je bila zajednička mladost. Šetajući sa svojom prijateljicom Jasnom Kelecijom, diveći se ljepotama mora okupanog suncem, labirintima cvijeća duginih boja, na momente sam zaboravila tko sam i otkuda dolazim, a bila sam maturant specijalne škole.

Dan koji sam čekala!

Kraj školske godine čekali smo svi sa nestrpljenjem, uz oproštajku i slikanje s našim razrednikom, zakuskom i priredbom posvećenoj svima nama, našim nastavnicima i roditeljima. Priredbu sam trebala ja voditi. Savladale su me emocije, imala sam knedle u grlu i pobjegla sam u suzama sa pozornice, misleći samo na svoga prijatelja Jovu, pitajući se da li je tu negdje blizu ili je otišao. Naši životni putevi se razilaze. Imala sam veliku želju vidjeti ga. Otvorila sam vrata njegove sobe, bio je u svome carstvu snova, nesvjestan prostora i vremena gdje se nalazi. Gledajući tada u suzama njegovu plavu kosu koja mu je pokrivala lice, htjela sam ga probuditi, uroniti pogledom u te njegove zelene oči i poljubiti ga ali nisam imala snage. Otišla sam s njegovim likom u svome srcu, znajući samo jedno. Nikada neće saznati koliko sam ga voljela. Sa svim tim zatvorila sam jednu stranicu prošlosti svoga života. Opet sam bila bogatija, u svakom pogledu, za jedno iskustvo, a tako različita, drugačija od drugih.

Moj 15. rođendan - bakina smrt

Cijeli moj život bio je borba za opstanak. Rasla sam bez truna samopouzdanja. Moje staro društvo iz Lipika odavno se razišlo na sve strane, rijetki su tu ostali. Ja bi se zatvarala u svoja 4 zida gdje bi se najbolje osjećala.

Potpuno sam otupila na sve. Bila sam spremna na nove izazove tako da me više ništa nije moglo iznenaditi.

Znala sam opet idem dalje, da je ovo samo kratka stanka, usputna stanica moga života... i bila sam u pravu.

Mojih 15 godina! Sjećam se bakinih čestitki tog jutra. Nisam ni slutila da ću je taj dan zauvijek izgubiti. Taj dan uvijek ću pamtiti, kao i riječi moga brata Siniše „Umrla je baka u 10 sati u bolnici“. Rođendanske čestitke zasjenile su suze i šok. Prije ukopa stajala sam u bakinom dvorištu kao paralizirana. Mama mi je stalno govorila da bi bilo lijepo da vidim baku, da izgleda kao da spava. Znam da je to bila njena želja, ali ja nisam mogla.

Samo sam čula jecaje moje tete Nade iz kuće. U Bijeloj Stijeni, na malom seoskom groblju, sahranjena je moja baka. Nadam se da je našla mir i spokoj kojega je čitav život tražila. Izgubila sam biće, koje sam toliko voljela i to na svoj 15. rođendan.

Dom za profesionalnu orijentaciju i rehabilitaciju djevojaka „Zajezda“, Budinšćina, Hrvatsko Zagorje

Bila sam sve sigurnija da je moj život karta bez voznog reda, sa idućom stanicom u Hrvatskom Zagorju.

Vožnja vlakom od Zagreba trajala je 2 sata, prema Varaždinu, na sredini puta sa selom Budinšćinom. Putovala sam prema prema svom domu „Zajezda“, domu za profesionalnu orijentaciju. Bio je to dom za djevojke s posebnima potrebama, za djevojke cijele naše zemlje.

Priroda oko doma bila je kao sa starih razglednica. Bio je okružen gustom šumom, brežuljcima te izvorima s kristalno čistom vodom. Pijući je, sve bi više bila žedna. Bio je tako blizu civilizacije, a opet daleko. Trčala sam za leptirima kroz klasove žita u susret nasmijanom suncu, igrajući se s mjesecom na nebu, pričala sa zvijezdama. U domu sam se družila sa sestrama iz Rijeke, Milkom i Marijanom, Bibom iz Zadra, te Anom iz

Vesna Stakor

21

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Dubrovnika, super curama! Na katu doma bile su naše spavaone, kupaona u prizemlju, kuhinja, blagovaona i ambulanta za male intervencije. Nikada neću zaboraviti neugodnosti koje sam kasnije doživjela od Milke i njene grupe. U sobu su mi došle navečer, gađale me razbijenima jajima i polile mokraćom koju su tijekom cijelog dana skupljale u posudu. Morala sam ići na tuširanje usred noći, gadeći se tada sama sebi. Nikad nisam pomišljala da pobjegnem iz doma, jer sam znala da bih brzo bila vraćena natrag. Mojim dolaskom od kuće uvijek bi našla provaljen ormar.

Ipak bi svima podijelila kolače moje mame koje sam donijela od kuće. Zvučnik uz razglas treštao bi hodnikom hitovima Novih Fosila i Đo Maračić Makija koje smo sve znali napamet. Naš dom bio je otvorenoga tipa i mogli su nam dolaziti u posjete roditelji, rođaci i dečki. Dolazili su i domaći „zagorci“ koji su tu znali biti svakodnevno, vješajući se poput stršljenova po kamenoj ogradi doma iako su kod kuće imali svoje obitelji.

Djevojke iz doma bile su im poput ispušnoga ventila, služeći im samo za seks i često bi abortirale. Znale su rezati žile na rukama i pokušavale su pobjeći. Vraćali bi ih natrag uz policiju gdje su kao takve bile evinditirane.

Ja nikome, nikada nisam htjela praviti probleme, uvijek sam sebi bila najveći.

Ivica

S djevojkama iz Varaždina, Vesnom i Ankicom, išla sam u ugostiteljsku školu za PKV kuharicu. Upoznale su me sa svojim prijateljem, Ivicom, čija je sestra Ivanka radila u našem domu kao profesorica. Ja i njezin brat Ivica postali smo pravi prijatelji. Sa njegovom sestrom, kojoj sam se jako svidjela, trebala sam ići na njegovu zakletvu, no moji roditelji nisu dali da idem. Isto tako bila sam pozvana da sa Ivicom dođem na njenu svadbu, no ni tada nisam dobila roditeljski blagoslov. Njegova pisma stalno su stizala u dom. Imao je plan da dođe kod mene Lipik i upozna moje roditelje. Svi smo tada shvatili da on ozbiljno misli, a ja sam to sve gledala kroz naše iskreno prijateljstvo, misleći da će to tako ostati. Udavati se nikada nisam mislila. Ostavila sam ga. Još se i danas, gledajući njegovu sliku kao vojnika pitam da li je živ.

Naša matura

U sklopu doma bile su montažne kućice sa odvojenim prostorijama za praksu i učionicom za nastavu nas djevojaka koje smo išle za kuharice. Kuharstvo nam je predavala crna debeljuškasta nastavnica Danica s uvijek istom frizurom - smotanom kosom u punđu. Bili su tu i nastavnica Branka i naša razrednica Vjekica koje su mi bile simpa, slavonke kao i ja, iz Slavonske Požege. Vjekica je svako naše pismo otvarajući pročitala. Za moja od Ivice je tada govorila da odišu pravim prijateljstvom. Živjele smo samo za njih, pisale, iščekujući odgovor.

Odlazile bi pojedinačno u razred uvijek drugoga nastavnika, sa tremom odgovarale na sva njihova pitanja.

Brojale bi svaku sekundu do kraja i čekale da to sve prije završi, da se vratimo svojima kućama.

Znam da smo svi tada maturirali. Na svečanosti u našu čast, u dugačkoj crvenoj haljini, koju sam obukla za tu priliku, imala sam sve uvijete da budem sretna uz roditelje. Diploma, sa samim peticama šarenila mi se u rukama, zapečaćena onim što je na njoj pisalo - Zavod za profesionalnu orijentaciju i rehabilitaciju Zajeda.

Svi bi znali sve kad bi to vidjeli i pročitali. Cijelo vrijeme plakala sam putujući u vlaku sa svojim roditeljima, sestrama Milkom i Marijanom, koje poslije nikada više nisam vidjela kao ni malu Ružicu iz Lošinja, koje su mi ostale u sjećanju sa uspomenama koje sam htjela što prije zaboraviti... i sa željom da moje noćne more, koje su postale poput moje sjene, što prije završe.

Zaposlenje u bolnici Pakrac

Dolaskom kući, osjećala sam se kao potpuni stranac u svojoj koži, kao figura koju bi stalno drugi premještali, gubeći svoje staro mjesto.

Iznenadila sam se koliko su se ljudi s kojima sam prije komunicirala promijenili i kako bi me, kroz naš razgovor, uvijek držali na određenoj distanci, gledajući me kao biće sa druge planete, uz sažaljenje, što mi je tada najmanje trebalo. Nikuda nisam izlazila, osjećajući se najbolje u 4 zida sama sa sobom i svojih 18 godina.

Imala sam i svoj prvi službeni dokument, osobnu kartu. Tata mi je napisao molbu za natječaj bolnice Pakrac.

Posao sam dobila zahvaljujući njemu, jer je i sam bio njihov radnik. Život mi se tada učinio puno ljepšim,

22

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija dobivajući nekakav svoj smisao.

Te subote otišla sam s tatom na razgovor kod mog prvoga šefa, Avde Kose, šefa kuhinje, u njegovu kancelariju. Imala sam tremu i na njegovo pitanje „Kada počinješ raditi?“, odgovorila sam „Sutra“. Nedjelja, moj prvi radni dan protekao je u generalnom čišćenju i pranje cijele kuhinje. Dobila sam garderobni ormar s uniformama i kapama. Šef me proveo kroz cijelu centralnu kuhinju, povrćaru i mesnicu, upoznavajući me sa svima koji su tu radili, kao i s načinom rada na koji se tada radilo. Kuhalo se u velikim kotlovima sa „kiperima“ na plinskim pećima u kojima bi se u velikima tepsijama peklo meso, praznicima janjetina. Prije svih nas praznikom bi dolazio na posao u 4 sata ujutro naš kuhar Ljuban Romanić. Dočekao bi nas uz miris pećenja, koji se širio zrakom bolničkima hodnicima. Za Uskrs bi se kuhale šunke, koje bi to jutro bile pacijentima za doručak, uz jaja farbana u luku. Radnim danom bilo je tu raznih namaza, sireva i salama, prešanih šunki koje bi se dan ranije rezale i vagale pacijentima za doručak u dekagramima, uz obavezni napitak - bijelu kavu, kakao ili čaj.

Naše dijetetičarke svako bi jutro sastavljale novi jelovnik sa stotinu dijeta. Hrana se svakodnevno isprobavala prije podjele. Suđe se pralo u posebnim kamenim banjama, uz obavezno dezinficiranje halamidom kako suđa tako i polica. Na drvenu klupu slagalo bi se teško, prljavo crno suđe. U povrćari sa sudoperima čistilo bi se i pralo povrće i voće te ribe koje su bila na bolničkom jelovniku petkom. Ljudi koji su radili u radnoj grupi svako bi jutro iz naše bolničke bašće donosili u sepetima svježe povrće za taj dan. U kuhinju bi dolazile sa odjela zdravije psihijatrijske bolesnice, pomažući nam čistiti zelenu salatu, krumpir, grašak i ostalo. Imali smo i mašinu za guljenje krumpira bez koje se tada nije moglo raditi, no kada bi nestalo struje, krumpiri su se gulili na ruke. Tada je u bolnici bilo 800 pacijenata, najviše psihijatrijskih, sa kojima je bolnica bila na dobitku.

Kancelarije dijetetičarki, našeg šefa i slastičarki bile su na katu. Kolače bi iznosili na velikim tacama. Izgledali su božanstveno, a pacijenti bi ih dobivali uz ručak. Tada nisam ni znala koliko sam sretna što i sa 18 godina imam stalan posao u tako jakoj firmi poput bolnice, posao sa garancijom za sigurnu starost i sa mirovinom koju sam tu i dočekala. Bila sam jedna od hiljadu sretnica koja se zaposlila u takvoj državnoj ustanovi.

Prva plaća

Mnogima sam uvijek zavidjela na njihovim rukama sa njegovanim, dugačkim noktima. Za mene je to uvijek bilo pojam, jer uz svoj posao u kuhinji takve nisam mogla imati. Prvu plaću potrošila sam u robnoj kući u Pakracu gdje sam si kupila set za manikuru noktiju u crvenoj lakiranoj torbici. Misllila sam da ću samim tim ispuniti svoj san.

Iduću plaću ostavila sam u trgovini „Varteks“ kamo sam otišla s tatom i mamom koja je uvijek htjela da budem lijepo obučena. Na mamino zadovoljstvo kupila sam si toplu kožnu bundu s krznom koja me grijala više zima i kostime koje sam nosila puno proljeća i ljeta. Radila sam ali to nije promijenilo ništa mamu koja je još uvijek htjela da me ima pod svojim staklenim zvonom.

Moja mladost

Bila sam u cvijetu mladosti, prolazeći pubertet bez pubertetskih bubuljica, s tenom kao u bebe, uskim srcolikim licem koje je uokvirivala moja oštra dugačka kosa, nizom zubi poput bisera i okom svaki mjesec zamotanim radi ječmenca, što mi je tada odnosilo živce.

Iako sam bila mlada, bilo mi teško na poslu, pleća bi me pekla od tereta koji sam dizala u kuhinji. Umorna bi dolazila kući, no nisam se mogla nikome žaliti, morala sam biti sretna što radim. Mama je znala gledati moje umorne ruke pune žila i vena, suosjećajući sa mnom, znajući da mi nije nimalo lako. Ono što drugi nisu htjeli raditi morala sam ja, slušajući svakodnevno kako nisam na modnoj pisti, da moram zaraditi plaću koju primam na lijepe oči, da bi većina njih bila sretna da su na mojem mjestu. Cijeli radni vijek morala sam se stalno dokazivati da sam radnik kao svi drugi, možda još i bolji. Radeći s generacijama koje su odlazile u mirovinu i sa onima koji su tu dolazili, uvijek bi među njima bila „najmlađa“, morajući stalno biti u pokretu da me se vidi da radim. Dani su mi samo letjeli, da sam tada mogla zaustaviti vrijeme, sigurno bih to učinila.

Gledala sam zaljubljene parove, djevojke iz mog razreda koje su se udavale, stvarajući svoje obitelji, dok ja nisam o tome ni razmišljala, niti sam u snu mislila otići od kuće. Za mene je to sve bilo bez veze, nitko me nije zanimao, čak sam pomišljala da odem u samostan da tamo potražim svoj psihički i duševni mir koji mi je tako trebao cijeli život.

Vesna Stakor

23

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Sve kroz što sam prolazila postepeno je ostavljalo duboki trag na mene. Osjećala sam se potpuno različitom od drugih, kao roba sa greškom. Za samu sebe imala sam niz pitanja - šta me još čeka, ako budem ikada nekoga imala da li će me moći prihvatiti sa mojim biljegom prošlosti. Nikada se nisam mislila udavati, uvijek sam mislila da ću biti uz svoju mamu. Kako je vrijeme prolazilo i ja sam mijenjala svoje mišljenje o tome svemu. Imala sam prijateljice, društvo sa kojima sam izlazila i dečke kao sve djevojke moje dobi. Svakom od njih vrata su bila otvorena za razgovor s mojim roditeljima. Sa njima su dolazile velike bombonjere i čokolade od riže i lješnjaka. Slali bi mi poštom ploče uz svoje pjesmice „vitkija si od breze s kosom poput slapa“. Ujutro, otvarajući vrata našla bih na pragu cvijeće – Ivančice, po stabljikama bi se vidjelo da nisu kupljene u cvjećarni, jer je jedna bila sa dužom peteljkom, druga je imala kraću. Mama bi na to sve dala svoj komentar - nečije bašće su opet platile! - znajući da ih je donesao Mladen, jedan dečko iz Lipika. Za mene je sve to bilo smiješno kako su ti dečki bili zreli za ženidbu, ali ja nisam bila za udaju, uvijek govoreći da ću otići u samostan i da mi nitko ne treba. Sa svima njima mogla sam biti prijatelj do korica, ali kemije ne bi nikad bilo. Tada sam mislila mlada sam, imam vremena, dok je ono s godinama neprimjetno brzo prolazilo.

Susret s mojom sudbinom

Ljeta, uz zimu bila bi mi uvijek najljepša. Provodila bi ih na brani uz kupanje u rijeci sa svojim psom Lesijem ili na sunčanim bazenima. Svi bi se tada osjećali opuštenije uz laganiju pamučnu, prozračnu odjeću. Te godine su modni hit bile haljine od gaze koje bi naše mame kupovale na kile, krojile, šivale i farbale u razne boje. Mama je tada uživala sjediti i šivati za svojom šivaćom mašinom. I sada kao da čujem njene riječi...“Kada umrem, kome će moja bagatica ostati“. Spremajući se za izlazak, provjeravala bi u ogledalu figuru, a ono bi pokazivalo moj preplanuli ten, lice koje je uokvirivala do ramena duga kosa. Gledajući se u haljini od gaze sa uskim tregerčićima tamno crvene boje, ni u snu nisam mislila da će mi ta subota promijeniti čitav život. Uz našu kuću bio je matični ured. Uvijek sam voljela gledati svatove, mladenku i njenu haljinu. Tada su mladenci bili Marko i Snježana koja je u svojoj s volanima snježnobijeloj haljini izgledala kao lutka. Sa strane sam s društvom gledala vesele svatove.

Vidjela sam da se jedan proćelav, brkati, debeljuškast mladić odvojio iz svatova, prelazeći cestu i hodajući prema nama. U ruci je nosio okićenu flašu svatovske rakije. Dijelilo nas je samo par koraka pa sam uočila njegovu svijetlo plavu košulju s tankim prugama, zasukane rukave do laktova i oči nebesko plave boje koje su me tako ispitivački gledale dok sam smijući se pričala s Ivicom, Maricom, Borom i njegovom djevojkom. Taj čovjek, za mene neznanac predstavio mi se riječima „Zovem se Drago Stakor, svi me zovu Željko“.

Razgovor je započeo sa nizom pitanja čija sam, odakle sam se doselila, zašto se nismo dosada sreli, da li poznam njegovu sestru Dubravku... Naravno da sam je znala ali samo izdaleka jer smo bili generacija, išle smo u istu školu ali ne u isti razred i nikada se nismo družile ni u školi ni van nje. Bilo mi je jako neugodno od svih tih pitanja. Trebali smo se naći u disku. Tada nisam znala da je to sastanak sa mojom sudbinom.

Cijeli idući dan bio je bio u znaku tog sastanka, bila sam više nego uzbuđena. Nisam znala što da obućem pa sam iz ormara izvadila hrpu stvari i odlučila se za haljinu tigrastoga uzorka.

Dok je mama mislila da imam generalno spremanje u ormarima, ja sam bila sva kao izvan kontrole, nisam se mogla prepoznati. Bila sam u disku sama za stolom, a društvo mi je pravila coca-cola i vratila sam se razočarana kući jer se on nije pojavio, kako sam tada mislila. Kad smo se slučajno sreli pitao me zašto nisam došla i rekao da je on to veče bio u disku i mene čekao za šankom. Mislila sam da ću se srušiti od tih njegovih riječi. Počeli smo se viđati prema nekom njegovom rasporedu, ponedjeljkom i srijedom. Nikada nismo izlazili u Lipik.

Vodio me po rupama od gostionica i hotela, a ja sam znala imena svih konobarica koje su na tim mjestima radile. Nisam znala kako da mu kažem da sam išla u specijalnu školu, no on je to već znao jer se za to pobrinula njegova sestra. Sve me više smetalo njegovo ponašanje i naši ograničeni sastanci u minutu. To je bio sasvim drugi svijet od onoga u kome sam dotada živjela. Polako shvaćajući da mu nisam jedina, nisam više htjela biti sa njim. Prekinuli smo nakon godinu dana, godinu koju sam izgubila u suzama, kao i razum koji sam počela gubiti za njim sve više. Mislim da je neka viša sila tada umiješala prste u moju sudbinu.

Kada bi se dogovorili ne bi došao, tada bi ga dočekivala ispred gostionica, ulazeći unutra uz moj scenarij, kao i u parku, trgajući mu košulju od indijskoga platna. U nekim svojim postupcima nisam mogla prepoznati sebe, reklamirajući se na najgori mogući način, odlazeći njegovoj kući. Tada nisam znala da mi se svi smiju iza leđa i da mu govore da ja nisam kriva što sam ograničena, nego priroda. Tako je onda pričalo njegovo društvo, kao i njegova obitelj, uz njegovu podršku. Ja to onda nisam znala kao ni moja mama. Mislima vraćajući se u prošlost, da mogu, od sramote bi se zakopala živa u zemlju. Tata ga je zvao na razgovor, no on se ogradio riječima da

24

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija su njegove namjere ozbiljne, ali da o meni sve ovisi. Mama mi je stalno govorila da mi nismo jedno za drugo, a poznavala je i svu njegovu obitelj. Maćeha koja je radila u bolnici kao medicinska sestra, štrikala je za druge i bila je jako vrijedna i pedantna žena koja je zajedno s djecom bila žrtva svog muža, alkoholičara. Moji roditelji su bili vrlo nesretni kada su vidjeli da mi ne mogu pomoći, da jurim u propast, slijepa kraj zdravih očiju. Mama me stalno pitala zašto sam kraj svih svojih mladića baš njega izabrala i govorila mi da nikada neću biti sa njim sretna, kao i da me njegova obitelj nikada neće prihvatiti kao svog ravnopravnog člana. Vrijeme je samo potvrdilo njene riječi...

Ivica

Bila sam na godišnjem odmoru i nisam znala što se dešava u bolnici, da sam trenutno ja bila glavna zvijezda. Iz bolničke kuhinje tati su poručili da dođem na posao. Ostala sam zbunjeno uplašena, pitajući se zašto moram ići u bolnicu, nisam znala ni da li je tata znao razlog, nikada mi poslije nije rekao. Sa tetom, sa kojom sam radila, Ivankom Polleto otišla sam na neurologiju kod Evice Vesenjak koju sam tada prvi put vidjela. Kroz naš razgovor otvorila mi je svoje srce i dušu, pričajući mi o svome bratu Ivici, koji bi povremeno dolazio kod nje na posao. Nisam shvaćala kakve ja imam veze sa njim, no što smo duže pričali, sve mi je bilo jasnije. Vidio me u krugu bolničkog dvorišta i odmah sam mu se svidjela pa me želio upoznati. Bio je toliko zanesen mojom pojavom da sam mu bila inspiracija za njegove pjesmice. Evica je tada više puta naglasila da njezin brat nije neki ljepotan, ali ima srce i dušu za sve. Zamolila me u njegovo ime da mu ispunim želju da se upoznamo barem na kratko, tek toliko da njezin brat ne živi u iluzijama, da malo bude sretan. On je radio kao mlinar, a živo je u selu Gornje Bazije, iza Virovitice, na samoj granici sa Mađarskom. Bila sam više nego šokirana sa Evičinom pričom, njenom iskrenosti, jer to nisam ni u snu očekivala.

Susreti sa Ivicom bili su za mene više susreti iz znatiželje, sve sam to gledala kao u prolazu. Svojom pojavom i krupnim očima Ivica mi nije bio privlačan i nekako me odbijao od prve minute kad smo se upoznali.

Mislila sam da će vrijeme pokazati svoje kroz naše susrete, dajući njemu i sebi šansu. Kad bi dolazio u Pakrac, boravio bi kod sestrine obitelji na Pakračkoj Kalvariji. Čekao bi me pred bolnicom sa svojim biciklom i zajedno bi odlazili njegovoj sestri koja nas je dočekivala sa ručkom, zajedno sa svojim mužem, uglednim odvjetnikom, vrlo hladnom osobom za razliku od njihove kćerke Sande, koja je bila draga, pristupačna djevojka, puna pozitivne energije kao i njena mama Evica koju sam doživljavala i voljela poput sestre... jer takve osobe bilo je lako zavoljeti. Imali su labradorku Ganu koja me odmah „registrirala“ kao dio svoje obitelji. Bila sam sve češće njihov gost, osjećajući se kao kod svoje kuće. Prihvaćali su me od prvoga dana kao ravnopravnog člana obitelji. Mene je to sve jako lijepo zabavljalo, ali kao osoba nisam bila zrela za bilo kakve odluke ozbiljnije prirode. Često sam uspoređivala Željka i Ivicu koji su bili tako različiti. Dok je Stakor uvijek mislio samo na sebe, ne shvaćajući da će povrijediti nekoga svojim postupcima, Ivica bi mi skinio sve zvijezde sa neba da sam to onda htjela.... ali tu nije bilo kemije.

Kada sam rekla Željku da ću se udati, uz njegov odgovor dobila sam i blagoslov da to učinim i da će mi biti kum. Tada sam vidjela da njegovoj drskosti nema granica. Sve bi onda učinio samo da me se riješi. Tada nisam htjela vidjeti u kome smjeru ide ta moja ljubav. Sve to vrijeme Evica je bila u svome svijetu, sa planovima za vjenčanje iz snova svoga brata Ivice. Istovremeno je bila sretna što je našao srodnu dušu sa kojom će dijeliti dobro i zlo. Za obitelj Vesenjak to je bilo svršeni čin i čekali su samo moje DA. Dočekivali su me kao kraljicu; da sam tražila ptičjega mlijeka tada bi ga i dobila. Zajedno bi bili potpuno sami u toj velikoj kući koja bi tada bila samo naša. Kada bi me Gana vidjela da dolazim, veselo bi mahala repom i trčala bi mi u susret. Sa Ganom sam uvijek imala poseban odnos. Ivica i ja bi poput klinaca sjedili u boravku zaglavljeni u velikim foteljama jedno nasuprot drugome, sve vrijeme se gledajući bez riječi. Našu prazninu bez komunikacije popunjavao je veliki šank, pun litara i litara vrhunskih pića, raznih grickalica i čokolada. Sve je to bila mrtva priroda oko nas. Promatrajući tada Ivicu koji se bojao dotaknuti samu moju sjenu, mislila sam da ću nestati i nikada me neće više vidjeti. Sve je to bilo poput lijepoga sna iz kojega sam se htjela što prije probuditi, jer sam vidjela da sam nekim svojim postupcima otišla predaleko, bez osjećaja da bih mogla nekoga povrijediti. U ponoć bi uz Ivičinu pratnju išli mojoj kući u Lipik, putovima zvijezda što su nam obasjavale put ili zimi kao pahuljice što su nam zatvarale cestu po kojoj bi hodali, kao da su sve htjele da ostanemo uvijek zajedno i da budemo sretni.

Evica je mojem tati više puta u razgovoru dala do znanja da mi ništa ne treba kada se udam za njezinoga brata, da ću biti dama koja će se samo šetati s torbicom preko ruke. Znam da je i mislila sve što je govorila.

Zračila je nekom pozitivnom nutarnjom energijom i uz nju sam se super osjećala, jer je bila veoma topla i draga osoba.

Vesna Stakor

25

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Koliko god sam se trudila da ispunim sva njihova očekivanja, nisam mogla zaboraviti moga tobožnjega dečka Željka. Tada nisam znala da je mojim rođenjem moja sudbina zacrtana životom toga čovjeka.

Doček Nove godine sa Ivicom u Kavani Lipik

Moj prvi izlaz u „normalan“ svijet bio je i zadnji. Roditelji su mi dali utimatum za izlazak sa Ivicom za doček Nove Godine u kavanu – ili ću izaći s njim ili ću biti kod kuće u četiri zida. Kod kuće sam mogla razmišljati samo o svojoj propasti, o čovjeku koji je uvijek za mene bio vremenski ograničen, bez planova za našu zajedničku budućnost, izmotavajući se stalno lažima, poput one da je dežuran svake Stare godine u Elektri. Tada nisam ni znala koliko mu smetam. Tako sam izabrala izlazak u kavanu sa Ivicom. Nisam htjela propustiti tu jedinstvenu priliku.

Bila sam više nego uzbuđena, čekajući Ivicu kod svoje kuće u svilenoj, nježno žute boje haljini koja se od struka postepeno širila u volane i gornjim dijelom izvezenim u tamna dva leptira. Mama ju je posudila od sestre Marice Dabić koja je radila u ambulanti, a haljina je bila šivana kao za mene, uz moje tijelo pristajala je kao salivena. Sa šminkom, uz koju sam se osjećala kao u koži druge osobe, bojeći se da ću ako trepnem razmazati svu šminku sa lica. Mislim da su moji roditelji tada uživali gledajući me, a posebno mama. Ivica je u tamnoplavome odjelu sa kravatom i uglancanim cipelama ostavljao dojam lutke u izlogu. Stigao je u dogovoreno vrijeme, sa cvijećem za mene, parfemom za mamu i pićem za tatu. Zadovoljan, sretan, nasmijan, gledajući me sa svojim krupnim očima, mjerio me u milimetar od glave do pete. Dolaskom u kavanu osjećala sam se kao na drugoj planeti. Kapute smo ostavili u garderobi i otišli u salu koja je bila bila složena kao zidni sat. Šef sale, muž moje kolegice, odveo nas je do našeg stola na kojemu je bio kao snijeg bijeli uštirkani stolnjak. Na sredini je na stalku butelja vina. Sati koji su prolazili činili su mi se kao vječnost. Gledala sam u Ivicu kao kroz zid, dok bi on mene promatrao kao sjenu. Slušali smo pjesme Mire Ugara sa mislima koje su bile tako daleko.

Ne znajući da li sam nehotice ili namjerno otvorila bocu vina koje je bilo na stolu, naizmjence sam lijevala u svoju čašu, polako ispijajući čašu za čašom. Znam samo da se oko mene najednom okretao sav svijet koji je tada bio samo moj. Ivica, makar je cijelo vrijeme bio uz mene, tada mi se činio tako dalekim. Kući smo došli u 10 sati navečer. Nisam osjećala tlo pod nogama po kojem sam hodala, misleći da lebdim u zraku... ali dovoljno bistra da vidim tatu koji je tada otvorio vrata, blijed kao kreč. Mislim da mu je onda skoro srce stalo.

Mama je vikala i urlala po kući, izgledajući tada kao ranjena zvijer, vukla me za kosu, lupajući mojom glavom u vrata sobe. Njezin glas tada je zvonio sobom, kao i riječi „osramotila si nas“, uz pitanje kako da se suoče sa obitelj Vesenjak. Možda bi tada bilo bolje za sve da mi je glavu okrenula. Danas bi sigurno bila sretnija. Dok je tata cijelu noć uzimao tablete za srce, razgovarao je s Ivicom u kuhinji i zaključili su da sam bila i ostala pojam za sebe. Evica je mojima roditeljima rekla da se ne osjećaju krivima za ono što sam ja napravila, da je i njoj žao jer je mislila doći u kavanu da vidi kako se zabavljamo. Njezin brat nije mi ništa ni zamjerio, samo se više povukao u sebe, pitajući se gdje je pogriješio, pozivajući me drugi dan u kavanu na večeru što sam ja automatski odbila. I kada je otišao kući, poslao mi je poštom ploču koju sam si uvijek tako željela, sa svojim pjesmama koje su bile meni namijenjene. Naši susreti su postajali sve rjeđi jer više nije tako često dolazio u Pakrac sestri u posjetu, a i podsjećali su ga na stvari koje je vjerojatno htio što prije zaboraviti. Njegovu sestru vrlo rijetko sam poslije sretala. I kada bi ona slučajno vidjela mene, nastojala me zaobići, kao i našu zajedničku priču što prije zaboraviti.

Danas sam svjesna da sam tim svojim postupkom povrijedila svoje roditelje, Evicu i njenoga brata Ivicu, ljude oko sebe koji su me voljeli i željeli da budem sretna. Da mogu vratiti to vrijeme, Ivicu nikada ne bi povrijedila, a sve svoje greške prošlosti bi ispravila... jer taj čovjek nije zaslužio da mu netko tako vraća njegovu dobrotu. Vrijeme koje je prolazilo ostavljalo je dublje tragove na duši i srcima svih nas, a pogotovo na moga tatu koji je godinama bio srčani bolesnik.

Tatin odlazak - 07. 05. 1983.

Imao je godinama problema sa srcem i stalno je bio na liječničkim kontrolama. Liječnici su mu predlagali operaciju srca u Beogradu u vojnoj bolnici, operaciju bez garancije da li bi mogla biti bezazlena ili uspješna, no tata je to odbio. Svaki novi dan za njega je bio lutrija, uz intenzivnu bol koju je osjećao u prsima. U bolnici Pakrac bio je radnik bez dana bolovanja, a uz posao je „prohodao“ dva infarkta. Svakodnevni stresovi, rezultati

26

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija njegove svakodnevnice, otvorili su mu put za bolovanje.

Tu subotu otišao je sa smješkom na posao i rekao da se osjeća super. Spremajući se na posao, oblačeći svoju bijelu kutu, ni on kao ni ostali, tada nisu slutili da su se zadnji put vidjeli kao ekipa i radni kolege. Sve je išlo kao po tvorničkoj normi, traci kojoj je vrijeme isticalo. Ja sam radila popodne, Siniša je bio u hotelu na kupanju, a mama je to popodne pekla kolače Žilijima koji su tada pokrivali kuću. Tati je pozlilo poslije ručka, držao se za prsa rukama koje sve više plavile što je bio znak za uzbunu. Uz njegove krikove sa pozivom za pomoć, mama je bila nijema od straha, bez telefona i ambulante koja te subote nije radila, dok je smrt polako dolazila u susret jednome životu. Susjedov zeleni džip jurio je s njim i mamom cestom za bolnicu na odjel koji je tada bio bez dežurnoga doktora, samo sa sestrom Paulom... sve idući u prilog smrti koja je tatu čekala na hodniku odjela uz nosilo na kojem je ležao. Mama je potražila pomoć u kuhinji za svoga muža i malo limuna za njegova suha usta, uz tatinu agoniju i njegovu grčevitu borba za život koji se ugasio poput zadnjega treptaja svijeće u 15 do 5.

To subotnje popodne, njegovim odlaskom bolnica je izgubila puno, mama muža, brat i ja tatu, jedinu podršku i oslonac koji sam imala. Skupljala sam snagu koja mi je tako trebala da uđem u sobu smrti gdje je ležao moj tata. Tuga u mojim grudima bila je velika, gledajući ga kao da spava, osluškujući srce u njegovim grudima koje više nije kucalo, sa našim isprepletenim prstima koji su bili još tako topli i satom na ruci s kazaljkama koje su stale. Očekivala sam čudo, misleći da je to jedna od njegovih šala crnog humora, da će se svake sekunde dignuti i reći idemo kući!!! Sve je poslije bilo kao po nekom scenariju filma. Tješila sam se da imamo mamu koja je bila neutješna u kući koja je disala smrću. Rekla mi je da idem po brata. Srce mi se sledilo jer nisam znala kako se prema njemu ponašati, nije mi bilo jasno šta mu trebam reći, što se ustvari dogodilo. Čekajući ga u hotelu, sjedeći na stolici uz bazen gdje se moj brat kupao bila sam u strašnom šoku sa glavom košnice. Rekla sam mu šta se dogodilo i da moramo kući. Mislio je da se šalim, nastavio se kupati ali ubrzo mu je lice probljedilo od šoka. Hodali smo jedno uz drugo bez mjesta zraka za disanje. Put kući tada je bila cijela vječnost. Kad je vidio mamu sve mu je bilo jasno. Mama kao da je u meni tražila utjehu, govoreći što trebam obaviti. Zajedno sam sa dr. Solarom tražila mjesto za tatu na groblju, misleći da tada hodam po zraku, među oblacima. Nisam bila spremna na ovakav šok... nitko nije, a moj brat najmanje – imao je tada 16 godina. Bila sam na rubu snage dok suze nisam ni pokušavala obrisati. Došla su tatina braća, sestra, šogorice, tata je ležao na odru, a ja sam vani čekala svog dečka, ne znajući koliko sam tim svojim postupkom zgrozila sve oko sebe.

Bože dragi oprosti mi, molim te, tada nisam znala što radim! Znala sam da mi moj tata ne bi zamjerio, on je bio mrtav, a ja sam trebala živjeti dalje bez njega. Tog ponedjeljka lijevala je kiša, a more ljudi, krećući od kuće na groblje, bilo je u toj tužnoj povorci u 5 sati popodne.

Ispred sebe sam vidjela svoju mamu u pratnji braće moga oca, u kratkom tamnoplavom kaputiću dok su kapi kiše od kišobrana puzile niz njena leđa. Sunce na groblju svojim je sjajem zaustavilo kišu koja je neumorno padala cijeli dan. Gledajući tu žutu zemlju uz otvorenu raku mislila sam da ću se srušiti. U toj masi svijeta oko mene, uz lica koja sam sva poznavala, samo jednoga nije bilo, moga tate. Pitajući se gdje je, slušala sam govor pun emocija kolege s kojim je radio, Đorđa Gunjevića, što ga je kroz suze čitao istićući kroz svaku riječ Boru kao savjesnoga, vrijednoga radnika kojeg su svi voljeli. Uz zvona što su svojim u daljini zvukom otvarala put u vječnost mome ocu, sa vijencima i cvijećem koji su pokrili njegov grob, šaljući mu poruke svih, koliko im je značio, tata je bio pokopan.

Vrijeme koje je prolazilo polako otvorilo nam je oči, jer morali smo dalje živjeti sa nadoknadivim gubitkom, bez našeg tate, Siniša sa svojih 16 godina, u pubertetu, bez oca kada ga je najviše trebao. Ja sam radila, ipak mi je bilo lakše nego njemu, imali smo mamu koja nam je sada bila sve.

Svaki dan sam sa njom išla na groblje, sa vrećicom u kojoj je bila mala metlica i kantica za vodu. Mama je stalno pričala da se osjeća kao da je njezinoga muža netko ukrao. Sa posla sam išla na groblje i skinula sa groba vijence. Osjećajući sve veću prazninu, suze su mi tekle u potocima. Tješila sam se da će se neko čudo desiti kada vijenaca ne bude bilo, tata će se pojaviti i reći da je sve je ovo bila samo šala. Umjesto toga gledala sam golu zemlju ispod koje je bio moj otac. Htjela sam mamu poštedjeti boli koju je osjećala cijela moja duša. Život je morao i išao je dalje. Siniši koji je bio u pubertetu tako su nedostajali razgovori sina i oca, gledajući kako drugi imaju tatu, a on ga nema. Sa njegovim odlaskom, otišao je dio nas, ostavljajući neizbrisiv trag praznine u našim srcima. Osjećali smo da više ništa neće biti kao nekada, kada smo svi bili na okupu. Stalno sam nosila crninu jer sam se u njoj najbolje osjećala. Mislila sam da sam tako bliža svome tati koji mi je sve više nedostajao, a čija nas je sjena pratila u stopu.

Vesna Stakor

27

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Moja prva i zadnja trudnoća

Kako je vrijeme prolazilo, život nam se postepeno vraćao u normalu. Siniša je od klinca postajao zreli muškarac, noseći se sa puno više obaveza nego prije kada je tata bio živ. Znam znam da mu je u dubini duše jako nedostajao kao i meni. Bez ikakvoga povoda ošišala sam svoju dugu kosu koja je ličila na rezance. Kad je mama je pitala zašto, nisam ni sama znala odgovor.

Bila sam i dalje sa svojim dečkom Željkom. Iako nikada nismo razgovarali o budućnosti, meni je i ovako bilo dobro, živjela sam za naše minute. Povremeno bi osjećala strašan pritisak u daljnjem dijelu trbuha, imajući apetit kao vuk. Povremeno sam imala vrtoglavice, ali ciklus mi je bio redovit. Sjedili smo u hotelu Bijela Stijena kada sam mu rekla da idem ginekologu. Odgovorio mi je da ga ne zovem ni slučajno ako bude nešto. Ja sam mislila da je to što mi se događalo posljedica upale jajnika, no pregledom mi je ustanovljena uredna trudnoća od dva i pol mjeseca. Zamolila sam doktoricu da ponovi pregled sa kojim je samo potvrdila trudnoću. To je bilo zadnje što sam očekivala, jer Željko je stalno govorio da ja ne mogu ostati trudna. Trudnoća se nije smjela nastaviti jer sam bila na rentgenskom zračenju i dijete bi bilo defektno. Sve je to bilo više nego previše za mene i mislila sam da ću se onesvijestiti. Bila sam spremna na sve, ali ovo je bilo zadnje što sam tada htjela čuti. Došla sam sva u delirijumu do bolničke kuhinje gdje sam radila, šokirana od onoga što sam dotada čula od doktorice. Svi sa kojima sam tada u smjeni radila bili su zajedno sa mnom u šoku. Glavom košnice u kojoj mi je sve šumilo, nisam znala šta da radim, kuda da idem. Najveći problem bio mi je kako da to kažem mami. Šefica kuhinje Anđelka Ostojić, uz upravitelja bolnice, njenog muža Marka, već je pripremala papire, zastupajući bolnicu koja je stajala iza mene, snoseći svu odgovornost za posljedice zračenja koje sam morala napraviti radi obaveznoga sistematskoga pregleda. Željko mi je spustio slušalicu kad sam ga nazvala. Ali šok je tek sijedio kada sam rekla mami. Nisam računala na njenu podršku, ali ni na takve teške riječi koje mi je onda izgovorila. Sve se svodilo na brata koji je onda bio u vojsci, da će mu se svi smijati u lice kada dođe kući, kako mu se sestra ponaša kao zadnja kurva, sramoteći njega i nju, rodila vanbračno dijete bez oca kojega bi uvijek zvali kopile. Mislila sam da ću se srušiti od svega što sam čula od svoje rođene mame koja mi je izgledala kao potpuni stranac, tako daleka... i onda je mislila samo na Sinišu. Otišla sam spavati u suzama, a zaspala bih milujući svoj trbuh. Kada sam se našla sa Željkom, rekla sam mu da sam odlučila roditi, odgovor je bio da to dijete nije njegov problem, neka to riješim kako znam. Svi si znali da sa njim izlazim, kao i moje porijeklo. Nisam tražila da me oženi, samo da prizna to dijete koje je bilo njegovo. Shvatila sam da sam mu postala teret te da sa mnom nema nikakve planove za budućnost, ali dogodilo se ono što smo najmanje željeli i htjeli. Uvijek za krivnju treba dvoje, treće je suvišno, a u našem slučaju to je bilo naše dijete.

Abortus

Na odjel kod doktorice došla sam u srijedu, kako smo se dogovorili. Čekala sa uplašena, naslonjena uz zid bolničkoga hodnika kada sam čula iza zatvorenih vrata svoje ime. Ušla sam bez razmišljanja. Vidno uznemirena, ležeći na ginekološkom stolu, uz dvije injekcije koje sam dobila, obavila sam to. Ne znam da li sam tada osjećala olakšanje ili opterećenje uz pitanje zašto sam to napravila. Nisam se od straha usudila pomaknuti sa bolničkoga kreveta, a pošto nisam osjećala donji dio svoga tijela, mislila sam da sam ostala paralizirana. Poslije ručka pustili su me kući. Po mene je došla moja prijateljica, Repina Majstorović. Ni ona tada nije znala šta da mi kaže.

Danima sam nepomično ležala u svom krevetu, poput živoga mrtvaca. Na zidu sam gledala samo u jednu točku, misleći da je vrijeme stalo. Jedino što mi je onda trebalo, bile su tone uložaka, jer sam obilno krvarila. U potpunosti svjesna onoga što sam napravila, bila sam uništena. Mama me danima gledala u kakvom sam stanju i govorila mi da poslije prvoga abortusa ostaju 99% trajne posljedice, što je, na žalost, bilo i u mojemu slučaju.

Ne znam kako se ona tada osjećala, znala sam samo da mi više ničija mišljenja ne trebaju. Nikada nisam poslije u nekome tražila krivca za ono što sam ja napravila ne razmišljajući o posljedicama. Nisam mogla kriviti doktoricu, ni mamu koja mi nije bila podrška kada sam je najviše trebala, a ni toga čovjeka, oca našega djeteta, Željka Stakora kojega nikada nisam zanimala kao biće od krvi i mesa i koji je uvijek mislio na sebe, baš kao i onda, i tada je bio sa drugima. Voljela bih da moje iskustvo bude pouka ženama, mnogim djevojkama da ne naprave istu grešku kao ja, jer će se nositi čitav život s trajnim posljedicama. Da sam tada to znala, po svaku cijenu bi rodila to dijete. Morala sam se pomiriti sa činjenicom da nikada neću imati svoje dijete koje bi me zvalo mama. Koliko god me to boljelo, cijeli život živim s pitanjem zašto tada nisam poslušala svoje srce, jer danas bi mi svijet izgledao ljepši, bilo bi mi možda sada bolje, ne bi bila sama. Mislim da sve što se u životu događa je s razlogom i ima svoje zašto... a dragi Bog je taj koji ima svoje planove za svakoga od nas i prije našeg rođenja.

28

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Vedranina svadba

Samoborska svadba kćerke strica Borisa, Vedrane, koja je bila prekrasna u svojoj vjenčanici, bila je jako vesela. Njezini su znali da imam dečka koji je također bio pozvan, ali je poziv odbio, iz njemu poznatih razloga.

Tradicionalno je da djevojke u ponoć hvataju mladenkin buket. Samo ga je najbrža mogla uhvatiti, a ona koja ga je dobila, prva bi se udala. Buketić je u zraku poletio prema meni!

Sve mi je to bilo smiješno, samo ne ozbiljno. Udavati se nikada nisam mislila, ali ni svoju sudbinu nisam mogla zaobići.

15. 11. 1990.

Stajala sam pred vratima stana njegove obitelji kada sam čula Željkove riječi koje je uputio roditeljima, da će me ženiti. To nisam tada uzimala zdravo za gotovo. Stan u Pakracu je sredio, cijeli okrečio i opremio sa stvarima koje je kupio u Bosni. Ništa mi nije bilo važnije, od toga da sam kraj njega. Poslije je sve bilo kao po nekom scenariju. Više puta je dolazio mojoj kući sa svojim putnim torbama, u koje bi ja stavljala svoju robu. Mama je uvijek imala razlog da onda ne bude kod kuće, izlazeći van, skrivajući suze od mene, znajući da nikada neću biti sretna sa tim čovjekom kojega sam izabrala. Znala je da ga volim i što god mi bude rekla ja je neću poslušati.

Odlazeći iz kuće sa Željkom uz njegove riječi da se mama za mene ne brine, da kraj njega neću nikada biti gladna.

Počeli smo živjeti zajedno i za mene je to sve bilo novo. Brat nam je dolazeći u posjetu govorio da ne može više gledati mamu kako stalno plače od kako sam ja otišla, ali već kada sam to odlučila, voljela bi da sam sretna.

Ja sam samo znala da više nema sastanaka po cesti, ni sastajanja u parku po klupama. Ali ja sam toga čovjeka voljela i bilo mi je svejedno da sam i na drugoj planeti, samo neka sam sa njim. Samu sebe sam iznenadila svojim postupcima koji su bili jači od mene. Živjeli smo u podstanarskoj sobici koju je Željko namjestio novim kuhinjskim elementima, peći, hladnjakom, u predsoblju veš mašinom.

Gazdarica je bila kao svi stari ljudi, teška osoba, sve je voljela znati i biti u toku. Željka je voljela, a on joj je uvijek izlazio u susret, čineći joj usluge, dok sam ja u njenim očima bila stalno na vagi. Naš prvi zajednički ručak bila je krumpir salata sa odrescima od mljevenoga mesa („faširancima“). Živjeli smo zajedno, privikavajući se jedno na drugo, upoznavajući naše mane i vrline, otkrivajući sve ono što se dotada skrivalo u nama.

Kupovanje prstena

Kada je došao iz Lipika, ostavio me bez teksta kada mi je rekao da ćemo se vjenčati 27. 04. 1991.

Možda sam to potajno željela. U šali je onda rekao da je sve ovo dosada bio brak „na probu“.

Priznajući da je u nedoumici, jer ima veći izbor ljudi za vjenčane kumove, rekla sam mu da to budu Horvat Mira i Marijan, jer su mu oni već bili kumovi, krizmani i krsni. Poslije mi je bilo malo žao što to nisu bili Marko i Snježana, jer smo se u njhovima svatovima upoznali.

Tu nedjelju došli su nam na ručak u Pakrac Marijan i Mira, sa poklonom, velikim zidnim satom. Kada sam ih upoznala, a tada sam ih prvi puta vidjela, bila sam više nego uzbuđena. Željko mi je poslije stalno govorio da su to njegovi kumovi, neka sebi nađem druge, neću se udati za njega ako ih ne budem imala. Petak je bio dan kao svaki drugi, ali meni vrlo poseban... u Daruvaru smo kupovali prstenje. Odlazeći zlataru, stalno mi je naglašavao koliko novaca ima za to. Meni je tada samo bilo cilj imati prsten na ruci. Nisam razmišljala kakva me budućnost čeka sa tim čovjekom koji je već otpočetka brojio novac kroz prste, sreću vidio samo kroz njega.

Upoznavanje sa obitelji Stakor

Kupnju prstenja zapečatili smo pićem u jednom kafiću kod robne kuće u Daruvaru. Nakon toga otišli smo njegovoj polusestri Dubravki kojoj sam pokazala prsten, a ona mi je rekla da je to ona davno prošla. Obišli smo moga brata i mamu koja je znala da sve dublje tonem u propast, slijepa kraj zdravih očiju, ali ništa nije

Vesna Stakor

29

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija tu mogla. Nisam tada još bila spremna upoznati i suočiti se sa Željkovom obitelji, dok je on govorio da ću ih upoznati prije ili kasnije znajući da je to neizbježno. Nisam znala kako se ponašati i šta reći.

Kad smo krenuli do Dubravke, osjećala sam se jako neugodno i nelagodno, ali tremu u dvorištu zgrade gdje su živjeli razbio mi je Dubravkin muž Jaroslav sa riječima “Dobar dan šogorice“. Osjećajući njegovu pozitivnu energiju, lakše sam disala. Ušavši u stan, osjećala sam se kao marioneta, jer svi su bili tamo - Željkova maćeha, kumovi, polubrat Miroslav za kojega do tada nisam znala ni da postoji... Tako mi je u tim trenucima nedostajala moja mama koja je ležala u krevetu bolesna kod kuće. Obitelj Stakor nije ju ni na ručak pozvala, iako smo dogovarali sve o vjenčanju, što me malo povrijedilo. Nisu se ni potrudili da taj ručak prođe bez mučne atmosfere, pune napetosti u zraku. Njegova polusestra vodila je glavnu riječ pričajući i odgovarajući u bratovo i moje ime, pokušavajući razraditi i organizirati u detalje naše vjenjčanje kao da se ona udaje. Osjećala sam da me svi gledaju kroz povećalo, proučavajući me kao neku biljku. Njegov otac me, sjedeći u svom naslonjaču mjerio od glave do pete. Nikada nisam saznala što je tada gledajući me moj svekar razmišljao. Zapanjila me sličnost oca i sina, mog budućeg muža, bili su više nego identični. Nikada poslije sa tim čovjekom nisam mogla uspostaviti bilo kakvu komunikaciju.

Banja Luka

Dogovor je bio da sa nama u Banja Luku ide kuma Mira Horvat, no umjesto nje išla je Dubravka. Dok su braco i seka stalno razgovarali, ja sam uz njih hodala kao sjena gledajući izloge. Na pitanje zašto je ona išla s nama nisam dobila odgovor. Možda da bi obitelj Stakor znala sve iz prve ruke. Prošli smo i obišli niz butika i malih trgovina kupujući sve za vjenjčanje. Njemu smo kupili crno odijelo, u dućanu mu skratili hlače i rukave koji su ostali predugački, a meni svileni, plavo-nježno-ružičasto-zeleni plisirani komplet, uz tamnoplave mat cipele. Mami sam ponijela ćevapčiće. Kad je vidjela kostim bila je razočarana i rekla da je lijep ali da je više za izlazak nego za udaju. Mamino mišljenje, kao ni moje, nikome tada, ni poslije nije bilo važno. Glavnu riječ, uz svoju ocjenu i mišljenje, morala je, kao uvijek, imati obitelj Stakor.

27. 04. 1991. - Naše vjenčanje

Prijavili smo se, kao i svi pred vjenčanje, u matični ured. Imali smo mjesec dana vremena da se predomislimo.

Kako se naše vjenčanje više približavalo, postajala sam druga osoba. Željko je proslavio svoje momačko veče, stavljajući u gostionici svircima novce pod žice, časteći sebe i sve oko sebe. Mojoj frizerki Zorici koja me češljala odnijela sam tacu maminih kolača. Prekrasnu snježno bijelu tortu koja je na vrhu imala dva zlatno žuta prstena od sjajnog papira u kavanu su odnijeli stric, strina i moj brat, dok sam ja tada lebdila između neba i zemlje. Nisam znala da će Dubravka doći sa svojom devetogodišnjom kćeri Lanom koja je u ruci imala mali žuti buketić kojega mi je kuma Mira Horvat narućila u cvijećari i poslala, što je trebao mladoženja. Tada sam Lanu prvi put upoznala i odmah je osvojila moje srce. Bila je poput Barbike u roza tajicama, bijeloj vestici ispod koje su provirivali volančići košulje od svile. Bila je poput malog Anđela, dok sam se ja onako spremljena i našminkana osjećala kao kineska lutka. Kuhajući kavu onima što su došli po mene, automastki sam se pozdravila sa gospođom Anđelkom Stakor, Željkovom maćehom. Dubravka je kao i uvijek htjela imati sve stvari pod svojom kontrolom, usput mi napomenuvši da na uši stavim rinčice koje je tada Željko donesao iz Pakraca uz njegove riječi da me tako našminkanu ne bi ni prepoznao da me je vidio negdje. Pošto nisam imala tatu, htjela sam da me brat izvede van, što je Dubravka samo potvrdila. Mama se tada izgubila ili je negdje u kutu plakala, to nikad nisam saznala.

Dan je bio više nego tmuran sa svojim sivo-bijelim oblacima. Molila sam Boga da ne pada kiša. Odlazeći u kavanu užurbanim koracima sa svojim kumovima koji su hodali ispred mene, Željko i njegov kum hodali su kao da idu na utakmicu.

U prolazu sam srela Straga Đuru koji mi je čestitao, a ja sam samo čula svoje hvala. Sala za vjenčanje u kavani bila je prekrasna. Dočekao nas je matičar. Znam da smo ja i moj muž dva puta promijenili mjesta misleći da smo sjeli na krivo mjesto. Imala sam osjećaj da je tišina prestala disati u neizvjesnosti za svoju sudbinu. Osjećala sam kako su mi se noge počele tresti i jedva sam čekala da ta ceremonija što prije završi. Glas matičara koji nam je čitao prava i zakone muža i žene, čula sam kao kroz maglu... kao da sam bila bez zraka za disanje kada sam čula u tome svemu ime moga tate Boris... koliko mi je tada nedostajao. Zanjemila sam s knedlama u grlu kao i svi oko mene čekajući moje DA. Nisam čula svoj glas, samo znam da sam bila sa prstenom na ruci, upisana u knjigu vjenčanih s potpisom Stakor, posve izgubljena, gledajući mog muža kao da sam tražila njegovu zaštitu.

30

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Primjetila sam kako svi prilaze mome mužu čestitajući mu, uz riječi njegove maćehe „...nemoj biti kao tvoj tata“.

Moja mama mi se učinila poput sjene sa suzama što su joj sjale u očima. Kad me toplo zagrlila, osjećala sam kao da me nikada ne bi pustila od sebe u provaliju u koju sam sve dublje tonula.

Izlazeći iz vijećnice, držeći svoga muža ispod ruke, uz neki strah sa pitanjem šta će sada biti, da li će se puno toga promijeniti. Dok mi je moja krsna kuma dolazila u susret, čestitajući nan, nisam ni primijetila moju kolegicu sa posla, Ankicu Havlenu i njenu cijelu obitelj. Izlaskom od matičara osjećala sam se poput leptira, jer me je unutra sve počelo gušiti. Dubravkin muž nas je poslagao po stepenicama kao lutke i slikao. Prišao nam je, sada već pokojni, Puščanik Drago čestitajući, dok je njegova žena Ivanka stajala po strani.

27. 04. 1991. - Večera u kavani

Dočekao nas je šef sale sa svojim prepoznatljivim srdačnim smješkom uz čestitke novo-pečenom bračnom paru. Naš svečano uređen stol za 13 ljudi bio je dekoriran crvenim tulipanima. Dubravkin muž učinio je nekoliko amaterskih slika tako da je i naše vjenčanje bilo ovjekovječeno. U prolazu nam se pridružio i Saša Horvat koji je bio u drugima svatovima, dok je Igor Horvat u njima snimao. Uspio je i nas par puta poslikati. Samo znam da smo se ja i moj muž cijelo vrijeme držali ispod stola za ruke, uz zimu koja me je tresla cijelim tijelom tako da sam zagrnula stričev bijeli baloner koji je on cijelo vrijeme imao na sebi. Znam da mi je u dubini svoje duše želio sreću cijeloga svijeta. Gledao me kako rastem i uvijek mi govorio „Vesnica kak budemo tancali u tvojoj svadbi“. Moj muž i ja smo poslije večere otišli sa Miroslavom njihovoj kući gdje je bio njihov tata kojemu je Željko rekao “... došli smo ti pokazati mladu“.

Ja sam mu se okrenula sa riječima „Dobar dan tata“, dok je moj svekar Ivan Stakor sjedio u svojoj stolici, nijednom svojom gestom ne pokazujući svoje osjećaje, gledajući kroz mene kao kroz staklo. U istom položaju u kojem smo ga našli bio je i kada smo odlazili, prateći me pogledom svoga lica voštane figure. Znala sam da mene nisu voljeli, ali trebao je doći na vjenčanje svoga sina. Meni je „farbao“ oči riječima da je bolestan, no drugi dan se odvezao kod Dubravke u Daruvar. Bili smo u kavani do 4 sata ujutro, a moj muž je sa mojim kumom Borisom i bratom nastavio pjevati kod naše kuće u Lipiku do zore.

Idući dan otišli smo u moju firmu odnijeti kolače i piće mojim kolegama koji su se oko mene skupili kao pčele na med. Anka Tomić Seja rekla je mome mužu da bi bilo šteta da me nije oženio, jer su svi znali koliko ga volim.

Od njih iz firme dobili smo na poklon veliki luster. Od njegovih iz Elektre maleni ukrasni sat. Nitko od nas tada nije znao da je naše, pred rat, vjenčanje zadnje u kavani. Trudila sam se cijeli život da mu budem dobra žena... dala sam mu kao na dlanu cijeli svoj život sa onim kod matičara - Dok nas smrt ne rastavi!

Rat

Svi su znali da će biti rata. Na poslu su kolegice samo nestajale uzimajući bolovanje ili godišnji. Trgovine su bile krcate ljudima, stvarajući gužve, kupujući na kile praška, šećera, stvarajući zalihe da imaju za jedno vrijeme.

Ulice bi ostajale prazne, sretala bi sve manje ljudi. Moj muž rekao je da trebamo zapeći meso da se ne pokvari jer će biti rata.

U bolnici je nastala panika, u gradu se pucalo, a državna poduzeća su se zatvarala ili uopće nisu radila. Sve nas je manje bilo na radnim mjestima i svakim smo se danom nosili sa sve većom težinom situacije. Mi koji smo ostali radili bi cijele dane zbog naše sigurnosti, a snajperisti su nas po izlasku vrebali svakim našim korakom, uz granate koje su samo tutnjale zrakom. U kuhinji smo imali sve manje zaliha hrane za pacijente, paralizirani svakim danom sve više od ovoga što se dešavalo, sa mecima koji bi fijukali zrakom prolazeći kraj naših glava. 19.

08. 1991. bila sam sama u kući uz granate koje su od jutra do 4 popodne padale po gradu Pakracu. Tresla sam se poput šibe na vodi, sama u podrumu, mislila sam da je kraj svijeta.

Tražila sam slamku spasa u satima koji su prolazeći potpuno blokirali moj mozak. Ne znajući šta da radim, misleći da je došao smak svijeta, u potpunom šoku, dok je Pakrac bio cijelo vrijeme pod opsadom, u 4 sata popodne uz zatišje, stajala sam na cesti stopirajući gardu koja je tuda prolazila sa džipom. Stali su i povezli me u Lipik, u Elektru kod mog muža. Vozeći se sreli smo ga kod ciglane kako se vozi za Pakrac. Nisam htjela da me vrate nazad u taj pakao. Kasnije sam saznala nadimak gardiste koji me spasio vozeći taj džip zelene boje – Riba. Željko nije tada vjerovao u ono što sam mu kasnije pričala da je u Pakracu užas, jer u Lipiku su poduzeća i škole normalno radile. To je bio samo početak pakla koji nas je čekao.

Vesna Stakor

31

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

24. 09. 1991.

Ujutro 24. 09. 1991. vješala sam veš na terasi uz jezivo sablasnu tišinu, bez muhe u zraku. Nitko tada nije ni slutio da je to samo zatišje pred buru. Moj je muž, kao i svaki dan, došao na gablec, donijevši i poklon sa sobom, trenirku, za moj rođendan koji je bio taj dan. Mislio se vratiti na posao kad je monotoniju prekinula paljba iz šume prema gradu, paljba sa svim raspoloživim sredstvima koja su imali „naši domaći“ - od snajpera, minibacača do granata. Svi koji su se vraćali kući s posla prolazeći kraj naše kuće spuštali su se u naš podrum.

Tako se skupilo nas 13 u hrpu. Sa strahom i zebnjom čekali smo u neizvjesnosti cijelu noć. Dok sam se ja gurala između kolege i njegove žene, Željko je bio u našem stanu, ležeći na podu uz zid, slušajući frcanje zapaljivih metaka koji su letjeli kroz razbijena stakla, odbijali se o zid sobe, dok smo ih puzajući stanom gasili.

Taj puta zapalili su deku s kojom se pokrivao pa je spavao na podu uz debeli zid. Uz moje napade straha i panike, zvukove snajpera iz šume, ta noć 24. 09. bila je najdulja noć u mojem životu. Kretali smo se u mačjem položaju, slušali smo mali tranzistor koji nam je tada bio jedina veza sa vanjskim svijetom i putem kojega smo dobivali rijetke informacije koje su nam bile poput slamke spasa. Nitko nije znao kolike su nam šanse za preživljavanje. Rođena paničarka, čula sam svoj glas „četnici“ koji je odzvanjao u ušima svih tih ljudi koji su nesretnim spletom okolnosti bili tu zajedno sa mnom u podrumu, prateći svatko svoju sjenu na zidu. Svi smo bili preplašeni kao zečevi, čekajući svitanje dana sa zorom da se uvjerimo da su nam glave još na ramenima.

Zorom bi podrum ostao prazan, samo smo ostali moj muž, ja, gazdaričin sin i njegova žena. Izlaskom van gledali bi prema šumi i osluškivali pucketanje vatre... gorjele su kuće i škola. Vatra je za sobom ostavljala zgarišta. Tada smo bili sretni kada bi ugledali poznata lica oko sebe, uz zahvalu Bogu, što dišemo i što smo živi, ne znajući da je to samo početak pakla Lipika i Pakraca i onih duša koje su tu ostale do kraja.

Život u izbjeglištvu

Cijelo ratno vrijeme moj muž je bio upravitelj Elektre, radeći u neljudskim uvijetima, zajedno sa svima onima koji su ostali, ujedno i odgovarajući pojedinačno za svakog od njih. Njihovi ratni zadaci bili su im kao domaća zadaća i morali su biti spremni za sve intervencije kao u najmirnije doba.

Navečer je bio na stražama, što je bilo najteže, no tada nisam ni pomišljala da bi mu se nešto moglo dogoditi, a tek smo se bili oženili. Za mamu i brata nisam ništa znala. Neprijateljima je cilj bio da unište srce i dušu svega što je disalo, ne imajući milosti ni za škole, vrtiće, bolnice, šaljući nam poruke granatama koje su oko nas padale i svojim zvukovima nam parale dušu. Dva dana sam tada bila u Lipiku kod njegovih. Cijele sam dane sjedila na kauču poput figure, gledajući u jednu točku, dok je moj svekar cijelo vrijeme gledao mene i cijeli dan ne bi meni rekao ni riječ. Nikada neću saznati što mu se tada motalo po glavi. Željkova maćeha je tada rekla Željku da njih riješi mene i njega, jer je situacija bila neizvjesna, sa nama još teža. Našli smo se na putu za Kutinu u bijelom Renaultu. Željko je vozio kao na trepavicama dok su ispred auta granate nemilosrdno padale, zatvarajući nam cestu. Svoga tatu Ivana vozio je bratu u selo Osekovo jer za njega nije bilo mjesta kod njegove kćeri u Daruvaru, dok je njegova žena bila cijelo vrijeme tamo. Izlazeći u Kutini iz auta, Željkov tata mi se onda prvi i zadnji put obratio riječima „Snaha sretno“. Sva uplakana otišla sam s Marijanom Krpanom u Zagreb koji me je preuzeo u Kutini poput nekoga paketa od moga muža. Odveo me u krizni štab u Zagreb gdje sam došla sva u šoku, dok je on morao ići dalje. Tu sam očajnički tražila svoju mamu. Od šoka sam se gotovo onesvijestila pa su mi pomogli da dođem sebi. Misleći da je mama kod sestrične, gdje nije bila, otišla sam taksijem u Samobor kod strica Borisa.

Zagreb mi se tada činio poput druge planete. Dok me je taksista vozio ja sam mu pričala otkud dolazim i šta sam do tada proživjela. Primjetila sam da nijednom gestom ili nekim svojim pokretom nije pokazao da suosjeća sa mnom, nije ni trepnuo. Imala sam toliko novaca kod sebe da u lipu platim taksi. Išla sam na svoj rizik u Samobor. Našla sam se u dvorištu kuće moga strica, no nitko mi nije otvarao vrata. Njihov susjed koji me je odmah prepoznao, rekao mi je da oni rade i da je u kući samo jedna baka. Odmah sam znala da je to moja mama. Mama je problijedila kada me ugledala i samo rekla „Dijete moje“. Ne znam tko je bio u većem šoku od nas dvije. Gutajući suze, nisam mogla ništa reći. Uza sebe sam imala samo malu putnu torbu, a kad smo je otvorili unutra je bio samo jedan moj štofeni šos. Odmah je javila bratu, rekao joj je da me smiri, jer je znao u kakvom sam stanju. Stric i strina su nas obje od prvoga dana prihvatili. Strina mi je ispričala da je, kada je spremala zimnicu, slušala vijesti na tranzistoru, rekli su da je vojska došla sa tenkovima u naš kraj te da su bili poput ranjene zvijeri, i govorila „oni su mrtvi“ misleći da smo ja i moj muž ubijeni.

Moj muž bi vikendima dolazio u Samobor, sa sobom donoseći veš koji bi ja oprala i opeglala te ga spakirala

32

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija da ga može odnijeti natrag u Lipik. Nikada nije došao praznih ruku. Nosio bi za strica i strinu jaja, rakiju, meso peradi (patke, guske) i dr. Meni je donio zimski kaput tamno crvene boje koji sam uvijek voljela nositi. Živjela sam za naše dane tj. vikende kada bi bili zajedno. Stalno je radio na ratnom području, a ja sam sjedila kraj telefona čekajući njegov poziv. Mama je stalno bila u pokretu dočekujući strica i strinu uz ručak. Stric je uvijek cijenio moju mamu, govoreći da je zaslužila da joj za života dignemo spomenik. Naša soba u kojoj smo spavali imala je puno svjetlosti i sunca, a prozori su bili ukrašeni prekrasnima zavjesama. Strina i stric su se uvijek trudili da se osjećamo kao kod svoje kuće, da što prije zaboravimo zlo od kojega smo morali pobjeći. Stric i ja znali bi biti u konfliktu, znajući se porječkati, oboje tvrdoglave naravi. Nedjeljom sam odlazila u Zagreb na Kaptol, na misu u crkvu Sv. Katarine. Tamo sam bila uz puno poznatih lica iz našega kraja. Nekada smo navečer odlazili u Samobor. Tu sam upoznala strininu sestru Višnju i njezinu obitelj, kao i njihovu mamu koju bi svi od milja zvali Bakica. Bila je jako draga ženica. Još i danas se molim iz njenoga maloga molitvenika, onoga kojega mi je poklonila.

Moj muž nam je javio da je moj brat Siniša ranjen na sedam mjesta i da je stacioniran u Kutini sa drugim ranjenicima. Zajedno s mamom molila sam Boga da nam da snagu koja nam je u tim trenucima toliko trebala.

Gledajući sve te mlade dečke koji su ležali sa mojim bratom polomljenih ruku i nogu, izranjavani, boreći se za život, osjetila sam golemu tugu u svome srcu i pitala sam se zašto se to sve događa. Samoborci su isto odlazili na zapadno slavonska ratišta, gdje su neki od njih položili svoje živote na oltaru domovine. Mnoge su majke bile u crno zavijene. Nikada ne mogu zaboraviti gestu vlasnice jednoga butika u središtu Samobora. Kada sam joj ispričala svoju ratnu priču poklonila mi je jednu od svojih najljepših vesta, koja mi je postala najdraža i tako me grijala kada bi je obukla, lagana poput lahora. Kasnije sam čula da je vlasnica tog butika umrla od raka.

Nemam riječi kojima bi opisala kako sam se tada osjećala kada sam to saznala. Onda sam bila sigurna da dragi Bog uzima sebi samo najbolje. Ne znam opisati emocije koje su se sve stopile u tugu moga srca.

Naš Božić u izbleglištvu

Došla je zima koja je svojim snježnim nanosima zamela parkove, trgove, ulice i dvorišta čije se se ulazne stepenice nisu vidjele od snijega. Prozore naše sobe ukrašavale bi krupne pahulje ljepeći se za stakla. Dočekali smo i Božić u izbjeglištvu, grozno se osjećajući, pitajući se da li ćemo se ikada vratiti tamo gdje pripadamo, u naš zavičaj. U Samoborskom Caritasu htjeli su nam uljepšati bar na kratko praznike dijeleći nam bogate pakete hrane. Bili su tu i bonovi, jedan od tih imala sam i ja - ručak za dvoje u jednom Samoborskom restoranu kamo smo otišle mama i ja. Nisam ni u snu mogla sanjati šta ću tu doživjeti - pred nama je bilo servirano jelo koje je užasno smrdjelo, šireći svoj užegli miris po cijelom restoranu. Bila sam bijesna, a oči su mi bile pune suza i da sam tada imala pištolj vjerujem da bi ispalila metak u plafon ili bi napravila nešto onima koji su nam to poslali ili samom konobaru koji nam je to jelo donio iz kuhinje i koji je bio najmanje kriv za sve. Crveneći se u licu, okamenio se kad sam mu rekla da ako smo izbjeglice, nismo svinje i da ni one ne bi jele to što su nama servirali. Ispričao nam se u ime cijelog restorana. Nakon svega što smo mama i ja doživljavale u „izbjeglištvu“, to je bilo kao šlag na torti i pitale smo se zar je moguće da postoje takvi ljudi bez imalo ljudskosti u sebi. Bilo mi je žao mame koja je to sve morala proći. Kada je to strina saznala, bilo joj je jako žao što nismo zaobišle taj restoran.

Uz bijeli Božić, strinine kolačiće i okićen bor proslavili smo praznike. Pod borom su se našli i njeni pokloni za nas, jer je time htjela unijeti malo radosti u naša srca, ublažiti nostalgiju i tugu za našim domom i dočarati nam prazničku atmosferu. Njezin mekani žućkasti šal grije me zimi oko vrata još i danas... i podsjeća me na mnogo toga. Novu godinu dočekala sam sa mamom i bratom i mojim mužem koji nam je donio cijelo janje.

Ona i stric otišli su u Zagreb u hotel na doček Nove 1992 godine. Bila sam zbog toga više nego tužna što nisu bili zajedno sa nama, a opet sretna zbog njih. Mi smo imali cijelu kuću na raspolaganju koja je tada disala našima molitvama i željama da nam ta godina bude prva i zadnja u izbjeglištvu. Što duže smo tu boravili, to sam upoznavala više ljudi, neki su shvaćali naše probleme, a neki nisu razumjeli našu situaciju, ne znajući da bi mi svi bili sretniji na zgarištu naših kuća. Živjeli smo sa saznanjem da naša kuća nije zapaljena, niti srušena, iako uništena od granata i metaka, i spoznaja da se ipak imamo kamo vratiti držala nas je u nadi.

Vesna Stakor

33

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Odlazak iz Samobora

Subotom je Samoborska tržnica bila centar svijeta kao i kuća strica i strine gdje bi dolazili njena sestra Višnja, njihova mama, sestra strica – Božica, Vedrana, tetak, tetka i onda bi svi zajedno išli na veliki plac . Voljela sam Samobor, tu sam sretala mnoge mještane iz našega kraja koji su bili smješteni na raznim lokacijama, a čiji članovi obitelji su bili na ratištima. Tu sam srela Katicu Rajli iz Pakraca, viđala se sa dr. Larmom Miljanom koja je tu bila sa svekrvom i šogoricama privremeno smještenima u kući blizu Samobora. Našle bi se u Karitasu gdje su časne sestre radile dijeleći bogate pakete koje smo tada dobivali kao izbjeglice. Dječje pelene bih davala Miljani za sina Filipa dok je njezin muž, isto Željko, stalno bio na ratištu. Dr. Miljana je bila i ostala vrlo draga, topla osoba s licem lutke, bedemastih, tamnih, krupnih očiju, dugačke, ravne crne kose. U Galgovu je u izbjeglištvu kod svoje kćerke Lilice bila i moja krsna kuma Darinka Barbarić; znale smo se sretati u Samoboru.

Dobivajući pakete iz Samoborskoga Karitasa spremala bih stvari u našu sobu s nadom da će nam trebati kada budemo išli kući, neka se nađe, a bilo je tu svega, od deka, posteljine do raznih konzervi, namaza i špageta. Mama je stalno govorila da moj muž „priprema teren“ kako bi mogla otići sa njim kući. Našao je dvije kuće u selu Poljani, u jednoj od njih je trebalo priključiti plin kako bi se moglo stanovati i živjeti.

Odlazak

Ništa nisam vidjela od suza kada sam odlazila. Spremala sam svoje stvari u isti onaj bijeli Renault 4 sa kojim nas je Željko vozio selom Kukunjevcem kada su pred nas padale granate. Željko se našalio govoreći mi da sam kao krtica ili da sam poput Ciganke koja sve skuplja. Svi su nas ispratili, opraštajući se s nama na vanjskim stepenicama. Mami tada nije ni sa tuce maramica mogla obrisati suze sa svojeg lica. Znala je, kao i ja, da idemo u nepoznato. Utjeha joj je bila da nisam sama, da imam muža, čovjeka kojega volim. Gradić Samobor nikada neću zaboraviti, kao ni ljude koji su nam pružili svoje gostoprimstvo kada nam je bilo najteže. Od srca sam im zahvalna i veliko im hvala.

Selo Poljana

Gazdarica kuće u kojoj je Željko priključio plin, a u kojoj smo sada stanovali, Irma, živjela je u Novoj Gradiški i rijetko je dolazila u Poljanu. Znali smo se šaliti da je kuća izgledala poput hotela „Promaja“ sa prozorima na kojima su umjesto stakla bili kartoni. Privremeno smo stanovali kod Željkovog kolege koji je također radio u Elektri.

Preko ceste smo imali susjedu Vesnu koja je sa svojom obitelji živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svekrvom, svekrom i šogoricom. Dok su naši muževi radili cijele dane, mi bi pravile sok od naranči „ĐUS“ koji bi se uvijek popio do posljednje kapi. Obrađivala sam i vrt sa zemljom tvrđom od kamena, sa graškom koji je sa svojim bijelim cvjetovima izgledao poput mlijeka. No, ponosno sam gledala bašću i svoj ručni rad i veselila se kako povrće raste. Mama je bila u Ivanić Gradu u domu za izbjeglice tako da sam znala često otići kod nje vlakom.

Moj muž je cijele dane radio na terenu, a ja bih bila sama, slušajući u daljini grmljavinu i tutnjavu granata koje su dizale prašinu svojim oblacima dima. Sa strahom bi odlazila susjedi, tražeći na neki način njenu zaštitu, no često bi našla zaključana vrata. U Poljanu bi me znao doći običi moj brat sa svojom ekipom, gardistima, donoseći nam cijelo prase za hladnjaču. Ljudi su otišli, ali blago je ostalo tako da je mesa bilo kao salate. Znali su nas posjetiti Marijan sa Mirom i Željkova polusestra Dubravka koja je dovela i svoju mamu kada su išli na sahranu njezinom bratu Pepi koji je poginuo, a kojega nisam upoznala. Tom prilikom upoznala sam njegove kćeri Ljerku i Marinu.

Pokušavala sam zaboraviti što smo dotada proživjeli, trudeći se vratiti što prije u normalu. Moj brat je dovozio sav namještaj iz naše kuće u Lipiku, gdje još nisu postojali uvjeti za život i povratak. Ljudi su, kao i svuda, znali ogovarati jedne druge. Tada sam bila neutralna, jer Poljana je bila samo jedna u nizu stanica kroz koje sam prolazila, sretna što smo svi živi, tješeći se da će doći bolja vremena jer kao što kažu, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Selo je imalo prekrasnoga svećenika kojega nikada neću zaboraviti. Sav je zračio pozitivnom energijom, imajući srce Anđela. Često je dolazio kod nas i smatrali smo ga članom naše male obitelji. Znao je da smo se nedavno oženili i koliko volim svojega muža. Htio nas je vjenčati u crkvi ali Željku to nije odgovaralo, uz izgovor da nemam sve sakramente za crkveni brak. Željko je pozvao na večeru prijatelje, a među njima je bio Ivo Zeko, njihov kolega sa posla koji je dao svoj „doprinos“ večeri svojima biserima kako bar malo ne bi mislili na rat, nasmijavajući nas izrekama poput „Leptirovi moji, omladino, golubovi,...“, svima nam tjerajući suze na oči od smijeha. To veče opuštene atmosfere pomoglo mi je da izađem iz nekih od svojih kriza koje sam imala i da se lakše i bolje osjećam.

34

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Odlazak iz Poljane

U Poljani smo bili 6 mjeseci. Odlazili smo u suzama, pozdravljajući se sa svima tim dragim ljudima koje smo upoznala. Susjeda me tješila govoreći da idem na svoje, sa mužem uz kojega pripadam, da će nam dolazi u posjetu. Ja sam se sa strahom vraćala tamo odakle sam od neprijatelja pobjegla.

Povratak u Pakrac

Naš stan u Pakracu gdje smo prije rata stanovali, muž je znao obići, krećući se stalno u krugu Lipika i Pakraca, zajedno sa svojim bratom koji je bio na punktu na petlji.

Sa slikama prošlosti bio je to stan duhova u kojemu je carovala tišina s paučinom na našim prljavim šalicama od kave. Čekao nas je godinu dana sa jelom na peći koje je bilo skuhan 24. 09.1991. Dan za pamćenje! Iz dvorišta je dolazio neizdrživi smrad ispod prozora spavaće sobe gdje smo vidjeli lešinu velike krmaće po kojoj su muhe imale svoju gozbu. Sve te životinje koje su ostale, zajedno sa ljudima, proživljavale su traume sa šokovima, dijeleći zajedničku sudbinu svoje borbe preživljavana za život, umirući u krvavim mukama. To me je sve podsjetilo na nepoznatu sudbinu moga psa kojega sam tada ostavila. Pomisao da su neprijatelji imali živi štit konjima, grozila me.

Sve institucije su radile na tome da se normalizira život u našem kraju, cijeloj zapadnoj Slavoniji. Slali su apele za pomoć na razne strane, pozivali radnike i vraćali ih polako njihovima kućama kao i u poduzeća gdje su prije radili.

Obnavljali su se i gradili još ljepše škole, vrtići, bolnica uz obaveznu deratizaciju i dezinfekciju svih površina gdje je ljudska noga prošla te uklanjanje svih leševa životinja i ljudi. Bilo je vrlo malo onih koji su tu radili prije rata, a mi koji smo se vratili, postali smo jedni drugima stranci. Psihijatrija kao odjel nije više postojala i nije bilo pacijenata, niti našega „narednika“ Mirka, male Ane ni ostalih, čije sudbine su i danas nepoznate. Bolnica, koja je poslije rata niknula kao gljiva poslije kiše, modernija i ljepša bila je popunjena.

Početak života svojim zviždukom najavio je tada i prvi vlak, zajedno s ljudima koji su bili optimisti, vraćajući se na svoja zgarišta sa nadom za bolje sutra.

Božje čudo

Moj brat je pripremao teren za povratak naše mame. Ona se samo molila da kuća ne bude zapaljena, što bi, da je tako bilo, možda riješilo sve današnje probleme. Prošla sam onuda s jezivom tišinom, hodajući kao po miniranom polju. U sobama su bile razbacane stvari, madraci, knjige... Moglo se vidjeti i naći svega, od igle do lokomotive. Imala sam osjećaj da tu ni muha ne nedostaje. Ormari su bili bez vrata, iz jednog je virio moj kaput i kostim u kojem sam se udala. Sve je bilo tu baš onako kako sam, kada sam odlazila ostavila. Gazeći parketima punima razbijenoga stakla, svega i svačega, brat mi je stalno napominjao da ništa ne diram. Tu su još bile na istome mjestu moje nove kuhinjske krpe i smotuljak u kojega sam uvukla svoju ruku, izvlačeći iz njega mojih tisuću maraka koje sam tu bježeći sakrila. Nisam vjerovala u čuda, ali ovo je sigurno bilo jedno od toga! Stajala sam potpuno paralizirana i nijema s tom hrpom novčanica u ruci. Nisam bila toliki vjernik, da bih stalno molila klećeći u crkvi, no ovo što sam doživjela davalo mi je neku unutarnju snagu samoga dragog Boga koji je cijelo vrijeme bio uz mene da to nisam ni znala.

U Pakracu smo poslije povratka iz izbjeglištva ostali još 2 mjeseca, živeći kao podstanari. Gazdarica je cijelo vrijeme bila na moru, a kada je došla, prvo što je primijetila bilo je da joj u ormaru nedostaje haljina tako da nas je sve ostavila bez teksta, ne znajući koliko je sretna i što ni u snu nije mogla sanjati strahote koje su se tu događale, dok je ona bezbrižno bila na moru.

Povratak u Lipik

Dobili samo na korištenje trosoban Elektrin stan gdje je dotada živio njihov radnik Zoran Ljuboje sa svojom obitelji, ženom i dva sina. Kasnije je cijela obitelj prešla na „suprotnu stranu“. Ljudima sa kojima je radio bilo je žao. Nisam vjerovala da se opet moramo nekuda seliti. Ovaj puta u Lipik. Namješten stan na trećem katu s punom smočnicom zimnice koju je spremala Senka, Zoranova žena. Moj muž je tada rekao da je sve to naše i pokazao mi pismeni ugovor koji je napravio sa Zoranom za sve stvari u stanu. Bili smo svi zadovoljni.

Postepeno ga spremajući, ušla sam i u dječju sobu gdje su ostale sve njihove stvari, knjige i slikovnice na

Vesna Stakor

35

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija ćirilici. U knjizi „Basne za decu“ pronašla sam njihove slike koje sam im kasnije poslala u Beograd po bratovoj prijateljici Aleksandri. Nije mi nikada bila važna nacionalnost, jer sam sve ljude uvijek gledala jednako, znajući kako bi meni bilo drago da mi se pošalju slike moje djece. Kada sam došla kući sa posla dočekao me Zoranov brat Dragan pred vratima. Rekao mi je da ga se ne bojim, da je samo došao po nekakve Zoranove noževe.

Nikada više poslije toga nisam vidjela Dragana jer je umro, a Zoran je sa svojom obitelji otišao u Australiju.

Rat je na svakom koraku ostavio rane na svakome od nas koji smo tu živjeli, uz sve te mlade ljude bez ruku i nogu, doživotne invalide u kolicima gledajući ih znala sam koliko je zdravlje neprocjenjivo blago svakog čovjeka. Život je kraj toga svega morao ići dalje sa nama i bez onih koji su tu nekada bili i živjeli.

Prvo ljetovanje Hvar

Preko agencije Atlas otišli smo na more na otok Hvar u grad Hvar. Nikada nisam imala predodžbu o tom gradiću, samo sam znala da je poznat po najstarijem kazalištu u Hrvatskoj, starome gradu, vidikovcem na more sa okolnim otocima i samostanu časnih sestara koje su izlagale svoje rukotvorine. Putovali smo autobusom od Zagreba do Senja pa sa katamaranom koji je imao kvar pa je daljnje putovanje za nas putnike bilo neizvjesno.

Mi smo na obali koja je bila presvučena vrelim suncem očajnički tražili hlad za naše vrele glave. Putujući 5 sati katamaranom uz povremeno velike valove, moj želudac nije nalazio mira. Bili smo smješteni u hotel sa 3 zvjezdice, a platili ga kao hotel sa 5 zvjezdica. Uz sve druge minuse smještaja, hrane i spavanja, plaže, bez kulturno umjetničkih događanja u samome gradu, to ljetovanje ostalo nam je u trajnom pamćenju.

Rab, Crikvenica, Selce, Biograd na moru

Nakon Hvara, dvije smo godine ljetovali na Rabu u bungalovima u Suhoj Punti, te u hotelu „Selce“, malom mjestu kraj Crikvenice s najhladnijim morem i jakim morskim strujama gdje sam se skoro utopila, boreći se sa valovima i hvatajući „luft madrac“. Dok bi se ja kupala jedan pas mi je čuvao robu na plaži, na koju se i „olakšao“.

Nije mi se svidjeo dnevni tempo hotela, jer je sve moralo biti u sat i minutu.

U Biograd na moru zaljubila sam se na prvi pogled, kako u njegove prekrasne plaže sa prozirnim kristalno čistim morem, tako i u bogati noćni život sa raznim zabavnima i kulturnima manifestacijama, što je uvijek bio mamac za brojne turiste. Biograd su okruživali prekrasni otoci, Nacionalni park i sva ostala prirodna bogatstva.

Bio je uvijek na vrhu ljestvice turističke patrole sa najboljima ocjenama, a HEP je godinama tamo imao odmarališta i apartmane za svoje radnike i njihove obitelji.

Petrova bolnica Zagreb

Moj muž i ja godinama smo bili bez djece, dugo u braku, vremenom osječajući prazninu koju su trebala popunjavati djeca, a ona nisu dolazila. Imali smo krize, a ja i depresiju. Moj muž nikada nije pokazivao svoje emocije, ali je u dubini duše znao šta proživljavam, govoreći mi da je njemu i bez djece lijepo, da smo samo jedan od mnogih parova koji ih nemaju. Pokušavajući me utješiti, uz njegovu obitelj koja je znala za sve naše probleme, zahvaljujući njemu, Dubravka nas je upisala u Petrovu bolnicu za ženske bolesti i porode u Zagrebu. Oboje smo otišli sa psihičkim pritiskom u samom startu i nismo imali puno nade u rezultate, kao ni u doktore.

Križni put

U bolnici sam upoznala mnoge žene sa sličnim problemima ali i one s puno većim problemom od moga.

Bilo je žena iz svih krajeva naše zemlje. Moj doktor, Branko Radaković i ja postepeno smo postali uigrani tim i znao je kako dišem. Svi pregledi koje sam obavljala u bolnici morali su biti u minutu, od jutarnjeg vađenja krvi pa do vaginalnog ultrazvuka. Putovala sam svaki dan iz Pakraca u Zagreb i to mi je postajalo sve više naša svakodnevnica koja je prelazila u rutinu, ali nije davala rezultate.

36

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija HSG propuhivanje jajnika u Kutini 05. 03. 1993.

Bili smo u Poljani kada smo odlučili otići u Kutinu kod ginekologa. Dr. Pihe mi je napravio ultrazvuk kolor doplerom. Poslije je, uz lokalnu anesteziju, uskim malim iglicama provjeravao prohodnost mojih jajnika koji su tada još uredno obavljali svoju zadaću. Moglo je doći do začeća. Jajnici su bili u redu, ali ja nisam bila nakon toga pregleda. Ležala sam na odjelu sa obilnim krvarenjem. Dobivši otpusno pismo, strogo sam morala mirovati kod kuće i bila na bolovanju 5 mjeseci. Tada sam, uspinjući se stepenicama na 3 kat našeg stana, mislila da u želucu nosim cigle. Imala sam grozne bolove, sa osjećajem da će mi sva utroba izletjeti van.

Gobleni

Ležeći tada u krevetu skraćivala sam vrijeme radeći goblene koji su mi poslije traumatičnog šoka bili kao terapija koja mi je smirivala živce.

U posjetu nam je došla Dubravka sa mužem. Njezine riječi bile su kap koja je prelila čašu. Rekla je svojoj kćeri koja je imala 14 godina: “Vidiš Lana kada ujna i ujko umru ostaće ti sve zlato i gobleni“. Pitala sam muža kakvo je to njeno ponašanje, a on je rekao da se ona samo šalila, a moja stvar što ja ne znam za šalu. Njegove i njene riječi ostavile su duboki trag na mojoj duši i zabolile me, poslije svega što sam prošla, no znala sam da to može samo reći čovjek koji u sebi nema ni malo ljudskosti, suosjećanja i koji ne razmišlja da će svojim postupcima nekoga povrijediti.

30. 09. 1993.

Ultrazvuk je pokazao ciste na jajnicima, a bioenergetičar kod kojega smo bili, radeći viskom vidio je da imam spuštenu maternicu. Doktor je ustanovio da je to možda jedan od mnogih problema i razloga zbog čega ne može doći do trudnoće. U viziti su mi rekli da imam ciste čokoladnoga sadržaja koje sam to jutro, uz lokalnu anesteziju punktirala.

Upale jajnika

Kasnije sam dobila problematične upale jajnika koje smo pokušavali sprječiti lijekovima. Od 30. 09. do 04.

10. 1993., 5 dana boravila sam na odjelu zbog sumnje na vanmaterničnu trudnoću, a dijagnozu je potvrdila glavna sestra, moj lječnik primarius, pripremajući me za operaciju koja je bila poslije jutarnje vizite.

Smrzla sam se od straha na operacijskom stolu, a doktoru sam stalno govorila da imam slabo srce. Nakon zahvata premjestili su me u moju sobu. Tamo je bila jedna Ana koja je održavala dvojajčanu trudnoću. Krečući se sa stalkom infuzije po sobi, dočekala me riječima: „Vaš muž je tri puta zvao u sat vremena dok ste vi bili na operaciji.“ Njene riječi su me probudile i postala sam svjesna vremena i prostora gdje se nalazim. Doktor se ispričao mojem mužu i rekao da nije bila u pitanju trudnoća, što znači da sam njihovom greškom završila na operaciji na kojoj nisam trebala biti. Nastavila sam ići u bolnicu na daljnje pretrage koje su pokazivale početak endometrioze koja je mogla i bila u mome slučaju uzročnik neplodnosti. Doktori su to riješili punktiranjem, laparoskopijom. Dobivala sam i hormonsku terapiju Proveru koja je trebala spriječiti dalji napredak bolesti. Ne sjećam se do kojega stupnja je to to bilo u mome slučaju.

17.05.1995. Ititi

Hormonske terapije injekcijama morala sam dobivati uvijek u isto vrijeme jer sam bila u postupku ITITI za umjetnu oplodnju. Dani su se izgubili u mjesecima, prelazeći u godine u kojima našem križnom putu nisam vidjela kraja. Odlazila sam stalno u Zagreb s nadom kako ću se vratiti s pozitivnim rezultatom. No, što je više vrijeme prolazilo, sve manje sam vjerovala u čuda, a psihički tonila sve dublje. Sretala sam puno trudnica i pitala se, kao uvijek, zašto mi se sve to događa! Doktor je u par navrata razgovarao sa mojim mužem i preporučio mu da se ostavi alkohola i pušenja ako želi rezultate.

Vesna Stakor

37

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Oproštaj od doktora

Uslijedio je treći pokušaj ITITI-ja. Sa zebnjom čekajući rezultate pretraga, sjedila sam u doktorovoj ordinaciji poput uplašene ptičice. Stojeći uz glavnu sestru, doktor je rekao: „Jako mi je žao gospođo Vesna, opet nismo uspjeli. Vidimo se drugi put“. Mislim da se tada okrenuo cijeli svijet oko mene i skoro sam se onesvijestila. Suze su mi pokrile lice, srce mi je kucalo 100 na sat. Oprostila sam se s doktorom riječima: „Nikada se mi više doktore nećemo vidjeti“.

Skupila sam svu snagu i izašla iz tog zagušljivoga prostora kojemu je nedostajalo zraka u hodnik, hodajući kao po zraku nogama balerine. Svi moji snovi su se raspršili kao mjehuri od sapunice. Sada mi je trebala snaga da to sve kažem mužu koji me čekao ispred bolnice. Izgledala sam kao ranjena zvijer. Moj muž nije birao riječi ni za mene, ni za moga doktora, vičući da je četnik koji hoće mito, da će mu dati kada napravi posao za koji je plaćen. To su bile riječi kojima me još više povrijedio, no nisam imala snage za rasprave bilo kakvog karaktera.

Napomenuo mi je da idemo dalje u druge bolnice kao kod dr. Asima Kurjaka koji je tada bio involviran u aferu o kojoj su sve novine pisale. Te njegove riječi su bile kao melem na ranu. Nikada više nismo nikuda otišli. To je bila njegova odluka. Bila sam na umoru svojih iscrpljenih živaca, umorna od svega, no željela sam se dalje boriti sa prirodom i nikada nisam mislila odustati od cilja. Samo Bog zna koliko sam željela to dijete.

Razgovorom sam pokušavala smekšati muža da idemo dalje do Slovenije, Austrije, Njemačke... no uzalud. Da je želja bila obostrana, danas možda ne bi bili sami. Mene nitko neka ne krivi. Probala sam sve, dok je Željko odustao u samom startu, stavljajući točku na I. Ja sam znala da bih otišla na kraj svijeta za svojim ciljem. Ali neke stvari nisam mogla sama. Kada smo pod kraj odlazili u bolnicu, sa sve većim psihičkim pritiskom, on bi bio sretan kada bi odlazili iz Zagreba, stalno misleći na svoje ljude i posao koji ga je taj dan čekao. Postajala sam kao natempirana bomba zbog nedostatka komunikacije među nama i činilo mi se da ću svake minute eksplodirati. Čitav sam se život morala nositi s činjenicom da nemam svoje dijete i tješiti da nisam jedina uvela latica u ruži, da ih ima još.

Sjećanje na Željkovog oca Ivana Stakora

1993. godine umro je Željkov tata Ivan. Uz objavu smrti njegova obitelj dala je u novine sjećanje. Moje ime bilo je namjerno izostavljeno. Gospođa Anđelka Stakor rekla je da je to štamparska greška, što nisam progutala.

To me ne bi ni najmanje zasmetalo da tada nisam bila zakonita supruga Željka Stakora, sina pokojnog Ivana Stakora. Bez obzira na tuđa mišljenja i „ljubav“ njegove obitelji koji su me u startu ignorirali, shvaćala sam polako vremenom kakva je to obitelj čije sam prezime imala. Što god da sam tada rekla Željku, uvijek bi imao za njih ispriku i opravdanje.

Lipik, Frankopanska 12

Najmirnija ulica s najljepše uređenim okućnicama, u samom centru Lipika.

U jednom od takvih dvorišta koje je bilo poput autobusne stanice, sa starom zgradom u kojoj su živjeli radnici HEP-a sa svojim obiteljima, trebali smo se i mi doseliti. Moj muž mi je obznanio svoje planove kupnjom Elektrinog stana sa dvorištem njegova djetinjstva Nikada nisam mislila da ću živjeti na takvom mjestu koje me je od prvog dana odbijalo svojom negativnom energijom. Kao i uvijek odluku je donio sam i rekao da imamo i dvorište, koje nije bilo samo naše nego svačije.

Obratio mi se kao djetetu i rekao da ako ne budem dobra, neću sa njim doći tu živjeti. Sve planove razrađivao je sa svojom dragom obitelji. Dovodio je u stan majstore, dižući kredit za kreditom, novcem koji se samo topio. Kada sam Dubravku pitala što one rade u stanu, odgovorila mi je da su ona i Lana stavljale zavjese na prozore. Kad god sam htjela doći u stan, govorio mi je da ima majstore. Željkova maćeha govorila je da su Željko i Dubravka jako vezani, što je bilo i točno, jer svi su bili jako vezani.

U Novskoj smo birali kuhinju kod jednog privatnika, ali sve je bilo sasvim suprotno od našega dogovora, glavno da sam je ja platila. Svoju maćehu i polusestru, koje su uvijek imale zadnju riječ, slušao je kao sveto pismo. Što god bi se tu događalo, ja bi zadnja saznala, ili nikada. Sve oko mene na toj lokaciji, otpočetka je bilo nabijeno negativnima vibracijama. Ni jednu noć nisam zaspala bez suza, okupala sam se u moru svojih suza.

38

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Godinu dana nisam mogla otvoriti prozor svoje spavaće sobe od užasnog smrada zečeva, jer ako bi ga otvorila, muhe bi letjele unutra kao lude. Da sam tada dovela inspekciju da procijeni cijelu situaciju, ne znam tko bi sve platio kaznu, jer su svi koji su u toj zgradi stanovali zajedno držali zečeve, što je bilo protuzakonito i 5 metara ispred naše spavaće sobe. Polako bi ih klali, ali smrad je bio neizdrživ. Kada bi mome mužu nešto rekla, on bi samo okrenuo glavu, bojeći se ako nešto kome kaže da će se zamjeriti. Moje mišljenje mu nikada nije bilo važno. Od prvog dana sam tu bila nesretna, doživljavajući razna ponižavanja od strane njegove obitelji, a što je najgore od svega, uz njegovu podršku. Maćeha je morala biti u tijeku, znajući sve što bi se događalo u našim životima. Tada nisam vidjela u kolikim je razmjerima to odmaklo kontroli.

Moja mama i brat su tu vrlo rijetko dolazili, znajući za moju situaciju. Dan i noć svađa je bila u našoj kući.

Sasvim drugi život od onoga kojega sam ja prije živjela.

Izgledalo je kao da je Anđelka po cijele dana na dvorištu, da prati svaki moj korak i da u sat i minutu zna kada sam ja dolazila s posla. Sve to stvaralo mi je sve veći pritisak, a kada bi mu nešto rekla odgovor je bio gdje su tvoji novci, stalno mi podvlačeći da je on sve kupio, hranio me, pitao na čemu spavam. Za njegove prihode i o njegovim prihodima svi su znali, osim mene. Svojoj obitelji služio je kao narodna banka. Puno puta sam naišla kada su ga čekali na dvorištu vračajući mu novce. Kao da je tražio iglu u jajetu, stalno mi je prigovarao, ne znajući kako neki ljudi uživajući ciljano drugome nanose zlo. Kada su nam došli u posjete njegovi iz firme mogli su vidjeti njegovu maćehu koja je sjedila na na dvorištu i mljela orahe, paralelno snimajući sve što se unutra događa. Kraj nekih stvari koje sam ja tu proživljavala, prolupao bi i najpametniji. No, moj muž nije niša od toga primjećivao. Ali voljela sam ga, što je on sve više iskorištavao, svakim danom me sve više psihički maltretirajući svojim riječima „Baš si jadna, retardirana“ time pokazujući svoju kulturu i kulturu svoje obitelji.

Dama od njegove sestre zaustavila me na cesti rekavši da je njezin brat naučio kulturu u gostionici, a ne kod kuće. Mislila sam je tada ošamariti što mi riba njušku nasred Pakraca, kao nekom djetetu.

Molila sam Boga da mi da snagu koju sam trebala svakim danom sve više, prihvačajući činjenicu da nisu oni krivi nego on, oni su sve što su radili, radili uz njegovu podršku. Ni stotine žena ne bi mogle promijeniti takvoga čovjeka, kakav je moj muž. Opet sam se pitala zašto dam da mi se sve to događa, zašto dam da gaze po meni. Zar ljudi poput mene nisu zaslužili da budu sretni samo zato jer su Božja djeca?

22. 09. 2009.

Nakon tatine smrti mama i ja smo sve više bile vezene. Sama pomisao da bi mogla ostati i bez nje tjerala me u depresiju tako da sam često zbog toga bila na rub očaja. Najljepše bi mi bilo kad sam znala sjediti u njenom krilu, kada bi njena topla ruka prolazila mojom kosom milujući moje uho, vračajući me u vrijeme moga djetinjstva. Sjećam se da se mama razbolila i ležala je u bolnici za plućne bolesti „Jordanovac“ u Zagrebu, misleći da ima rak pluća. Tata se tada jako za nju uplašio. Božja volja je bila da on ipak prvi ode, a da mama ostane sa nama djecom. Smrt je bila riječ koju nisam mami mogla nikada izgovoriti. Mama mi je stalno znala ponavljati da moram biti jaka. Tada nisam shvaćala smisao tih riječi kao ni ozbiljnost njezinoga zdravstvenog stanja. Nisam se mirila sa činjenicom da je od nje ostala sjena, da postepeno odlazi, boreći se za život kao uvela biljka.

S mužem sam otišla na more ali nisam se mogla osloboditi osjećaja koji me cijelo vrijeme tada pratio kao i sa njenim željama da bi bude lijepo. Nije mi dala do znanja kako se loše osjeća. Meni je na moru bilo više nego lijepo, plivala sam sa dupinima pred zalazak sunca. No, stalno me je nešto vuklo kući. Mama je cijelo to vrijeme molila Boga da toliko živi da vidi svoga sina Sinišu. Uz Božju pomoć bili smo uz nju brat i ja. Izašavši tada zadnji put iz kuće, pratila sam je cijelo vrijema, njezine korake, njezin pogled još uvijek pun života koji je samo onda pretrčao dvorištem, a od kojega sam se sva naježila. Shvatila sam da odlazi na put bez povratka.

U domu zdravlja prvi put u životu, kao i posljednji, čula sam da je rekla da ne može nešt. Taj utorak je ostala u bolnici na internom odjelu, ležeći i gledajući kroz prozor nebo koje je samo nju čekalo. Ležala je uz jednu baku koja je pričala non stop kao gramofonska ploča, što je tada mami najmanje trebalo.

Te večeri kada je Siniša došao kod nas, na granama su bile tri mlade sove, a jedna od njih poletila je u našem pravcu. Znala sam da je to loš znak, uz mamine žute oči koje su me tako u milimetar tužno gledale.

Rekla je da su joj zabranili piti mineralnu vodu, a htjela ju je. Uvijek će mi biti žao što joj nisam pružila tu čašu te vode koju je toliko željela popiti. U četvrtak, da me udalji od sebe, rekla je da joj odem promijeniti gaićice koje sam joj kupila jer su joj prevelike i rekla je da nije baš toliko smršavila. Kad sam se vratila natrag na odjel, vrata su bila zatvorena. Uz meni neki nepoznati osjećaj, ostavljajući me na momente bez zraka, uplašila sam se da

Vesna Stakor

39

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija je umrla, jer tada sam mislila da to ne bi preživjela. Došao je vikend, a ona je ležala bez snage u krevetu, posve slomljena. Nije razgovarala, samo me očima pratila. Tada mi se učinilo da mi je htjela poslati poruku da moram biti jaka. U nedjelju sam radila popodne. Znam da se otvorilo i spojilo nebo i zemlja kišom koja je neumorno padala. Nisam znala da je mama premještena sa interne na srčanu. Čistaćice su mi usput govorile da je mama loše i da sva gori. Traži samo vode da joj ublaži vatru koju je imala u plućima. Bila sam više nego iznenađena kada sam je vidjela, iznutra je gorila, a lice joj je bilo poput crvene ruže. Za ručak je imala piletinu koju sam joj izrezala na sitno i koju je pojela uz tri žlice juhe. Salatu, koju nije nikada voljela, nije mogla pojesti. Poslije ručka sam češljala njezinu svilenkastu sijedu kosu i sa njom sam dugo razgovarala. Nadala se da sutra ide kući, a ja sam je gledala kako polako, ali sigurno hoda po sobi. Otišla sam sa odjela poljubivši je, ne znajući da je vidim zadnji put. Sjedeći me ispratila pogledom duge kojim me je gledala, znajući da je više nego spremna za putovanje u vječnost. Ja tada to nisam znala i bila sam sretna što sutra ide kući.

23. 09. 2002.

Jutro poslije bila sam sretna jer mama ide kući! Spremala sam sebe za posao te njezine stvari koje sam trebala odnijeti na odjel. Radila sam taj dan popodne sa kolegicom Davorkom. Kupajući se nisam ni čula telefon. Znam da sam skuhala grah i pitala muža da li će doći na gablec kad su javili da ne moram dolaziti na posao. Mislila sam da nisam dobro čula i ništa mi nije bilo jasno. Željkove riječi su me u potpunosti presjekle, paralizirale – „Mama je umrla“. Uhvatila sam se za stol i čula svoj glas „Molim???? Sigurno je greška!!!“ Znala sam da moram brzinom munje kod nje u bolnicu, do nje koja me je čekala. Gubeći tlo pod nogama, izjurila sam vrišteći van kad sam osjetila ruku svoga muža na ramenu... Sva u šoku, ne znajući kuda idem otrčala sam Anđelki. Ona je samo rekla – znala sam. U tim trenucima osjećala sam strujanje topline cijelim tijelom i znala sam da je sam Dragi Bog sa mnom, da nisam sama, a to je bila misao koja mi je davala unutarnju snagu da se suočim s onim što me čekalo. Na neki čudan način bila sam i sretna jer moja mama je sada bila spokojna među Anđelima! Sve, baš sve se poklopilo i bilo kako je ona htjela. Sjetila sam se tada njezinih riječi koje su mi zvonile u ušima...“moraš biti jaka“ i stalno me pratile poput dobrog duha. Zidovi su u kući to večer bili hladniji od leda i vladala je jeziva tišina. Da je mogla onda i ona pustiti suzu, bilo bi joj lakše...sva toplina kao da je otišla s mojom majkom. Njezin odlazak osjetilo je cvijeće, sklopivši od tuge svoje latice.

24. 09. 2002. - Moj 43. rođendan

Drugo jutro kad sam se probudila, od suza nisam ništa vidjela. Bila sam svjesna kuda moram ići, no činilo mi se kao da stojim na bijelim oblacima. Stojeći u mrtvačnici kraj sanduka u kojem je ležala moja mrtva majka, gledala sam je i mislila da su u bolnici zamijenili pokojnike... no tu je bilo samo truplo, a njezina duša bila je u raju. Pogladila sam ju po njenom sivo-plavom licu s bijelim trepavicama i kao da sam čula svoj glas - probudi se. ..osjećala sam da mi puca srce, a tlo pod nogama mi se ljuljalo. Prostor kao da je bio bez zraka za disanje... ne sjećam se kako i kada sam izišla van iz mrtvačnice. Osjećala sam da me stalno u stopu prati sjena gospođe Dubravke, Željkove polusestre. Ona kao da je željela opet biti u centru pažnje. Imala je tamno plavi kostim sa suknjom do poda i velikim rasporkom. Meni je izgledalo kao da nema poštovanja prema mojoj majci. Nisam tada imala snage ni za koga. Snagu su mi vraćale majčine riječi... moraš biti jaka... na koje sam stalno mislila i u kojima ću kroz čitav moj život tražiti snagu. Ništa nisam mogla, a najmanje vratiti nju koja je otišla sa mojim 43.-im rođendanom.

Dragica defektolog

Počela sam se privikavati na prazninu koja je nastala maminim odlaskom! Krize koje sam proživljavala bile su sve veće, spavala sam s upaljenim svjetlom u sobi i bojala se vlastite sjene. Poslušala sam Dubravku, kolegicu s posla koja mi je savjetovala da potražim Dragicu Kobetić, defektologinju koja je radila kod nas u bolnici. Iako sam se sa takvim stručnjacima upoznala kroz domove u stacionarima gdje sam bila, prvi susret sa Dragicom činio mi se kao susret s Plavim Anđelom. Prvo što mi je rekla kada me je vidjela je da sam zgodna žena, analiziraći me zaključila je da patim od teške depresije. Odlazila sam k njoj na psihoterapiju mjesecima, a kroz naše razgovore osjećala sam se sve bolje, prihvačajući činjenicu da je smrt sastavni dio naših života. Sve što diše na planeti ima svoj vijek, početak i kraj kao i čovjek. Došavši na psihoterapiju bila sam na samom rubu ivice ponora, no to se promijenilo tijekom mojih dolazaka. Uz vježbe opuštanja, disanja i ostalog, stekla sam

40

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija samopuzdanje koje prije nisam imala. Počela sam gledati svijet drugim očima i počela sam uživati u svakoj minuti. Dragica i ja postajale smo prijateljice, bile poput mame i kćerke, sve manje me je gledala kao svoga pacijenta. Puno mi je pomogla da isplivam iz bezdana u kome sam bila, na dnu dna. Nikada joj to neću i ne mogu zaboraviti.

Auto škola

U 12 mjesecu 2002. g., nakon ostavinske rasprave upisala sam se u Auto školu „Trag“ u Pakracu, vlasnika Tome Šarca. U Zagrebu na liječničkom pregledu nisam prošla bez pokazivanja dodatne dokumentacije koju sa sobom nisam imala. Nakon Zagreba, otišla sam na liječnički u Daruvar. Kada sam krenula u Daruvar, muž mi je rekao da takvu tvrdoglavu i upornu osbu nije upoznao. U Daruvaru sam lječnićki dobila uz ograničenje, no tješila sam se da nisam sama.

Auto školu sam upisala više iz zabave i znatiželje. Mislila sam ispočetka da nikada neću položiti ispit, da to nije za mene... ali nakon svega što se dogodilo, trebao mi je ispušni ventil. Dolazila sam i odlazila s predavanja bez cilja, samo da nisam u četiri zida i sa onima koji su zračili negativnom energijom. Uz posao i defektologa, išla sam i u auto školu. Polako sam se počela gubiti u svemu tome, svjesna činjenice da sa time tonem sve dublje. Znala sam da možda nikada neću položiti, što mi je rekao i moj instruktor na prvom satu vožnje, a na što sam ja odgovorila da me nije uplašio i da idem do kraja, da ću uspjeti. Onda je krenulo, odmah sam položila prvu pomoć, a od peti puta testove. Moji na poslu su mi govorili da sve polako rješavam. Sjećam se da sam iz kuće odlazila na ispite kao po miniranome polju, uz pratnje moga muža koji mi je stalno govorio da ćemo se rastati, da je bio kod advokata, i da biram ili on ili auto škola, tempirajući mi mozak uz podršku svoje obitelji. Nisam mislila odustati jer sam bila na pola puta i znala sam da ću uspjeti. Slušala sam svoj unutarnji glas koji mi je davao snage za dalje. Sa sve većim pritiskom izlazila sam na ispit, zajedno sa onima koji su bili sretni što su uspjeli, ja sam bila kao uvijek na nuli. Kao da više nisam bila normalna, nisam mogla jesti ni spavati...Nitko nije, kao ni ranije, vjerovao u mene, pa ni psihijatri koji su tada radili u bolnici Pakrac i koji su procjenjivali moje mogućnosti.

Osoba koja je cijelo vrijeme bila uz mene kada sam je najviše trebala, bila je Dragica koja me gurala naprijed ne procjenjujući moje mogućnosti i potpuno vjerujući u mene. Svima sam govorila da idem do kraja, da nikada neću odustati od svog cilja. Ispite, kao i sve drugo sam sama plaćala, mogla sam jer sam radila. Što je dalje vrijeme prolazilo, više sam gubila živce i snagu, a „zaliha“ koju sam imala samo se topila. Sa strahom sam bila na ispitima, u suzama se vraćala... Vožnju sam položila iz osmog pokušaja. Bila sam tako sretna, poput lastavice ili leptira kojemu su narasla krila sa kojima može letjeti, imajući cijeli svijet na dlanu. Drago je bilo i mojem instruktoru, kolegicama s kojima sam tada radila kao i bratu koji se skoro srušio u nesvijest kad sam mu javila. Otišla sam sa svojim instruktorom na piće. Rekao mi je „Idi pokaži mnogima da si uspjela koji nisu vjerovali u tebe makar vozačka stajala uramljena na zidu”. Samo moj muž nije htio da to bude istina. Ni ruku mi nije pružio, misleći da sam počela od svega što sam proživjela halucinirati. Nisam imala nikoga sa kime bi podijelila svoju sreću, a imala sam cijeli svijet na dlanu. Otišla sam do moje frizerke Alice s kojom sam zajedno plakala od sreće i koja mi je govorila da mi je mama živa, kako bi ona sada bila sretna. Na groblju sam zapalila svijeću sa riječima „Idem dalje“.

Auto UNO

Prvi dan sam otišla na posao sa mojim novim autom Unom kojega mi je preko oglasa našao muž. Samo toliko mi je pomagao, financijski sam sama snosila troškove. Pošto mi više ništa nisu mogli sa te strane, stalno mi je govorio da ne smijem nikoga voziti, ako bude nesreća, da ću odgovarat i ostati bez dozvole. Samim tim htio je poljuljati moje samopuzdanje. No, moji snovi postali su java, a ja sam postala sama sebi najvažnija.

Svima, pa i sebi sam pokazala da nema nemogućega. Kroz to sve postala sam druga osoba, sa novim iskustvom koje je nosilo poruku da nikada ne treba odustati od svojih ciljeva. Hodajući po vatri ili tankom ledu, koliko god teško bilo, rezultati se kad-tad vide, a upornost je najveća vrlina za ostvarenje nemogućega.

Vesna Stakor

41

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Promocija knjige „Šapat srca“, Vijećnica Pakrac

Dragica mi je uvijek govorila da ima puno ispušnih ventila za psihu čovjeka kao npr. joga, vježbe disanja ili pisanje. Rekla mi je da sve svoje osjećaje pisanjem prenesem na papir, da ću se osjećati puno bolje. Ispočetka sam pisala sve čega sam se sjetila... sve bi prenosila na papir jer sam se tako bolje osjećala. Jedno veče gledajući u zvijezde napisala sam svoju prvu pjesmu koju sam nazvala „Sjena“, a posvetila sam ju mojoj majci.

U tišini doma svoga sklopih oći, ugledah tebe, poput neke sjene stojiš kraj mene,

prozirna, obućena u zvjezdano tkanje, sklopila si ruke i moliš za me,

da mogu mama zagrliti tvoju sjenu,

pružam ruke, ali to nestane u trenu... Što sam je više čitala, sve više mi se sviđala. Odnijela sam napisano Dragici koja me je poduprla dalje u mom pisanju. Mojih pjesama je bilo sve više, a Dragica me bodrila i rekla da će mi pomoći i da će biti promocija kada napišem knjigu. Ništa od toga nisam tada razumjela, jer sam bila, kao uvijek, u svome svijetu. Otišli smo u knjižnicu gdje je onda radio njezin šogor, Zvonko Kobetić. Rekao je neka bude promocija bude u srijedu. Bilo mi je to sve toliko smiješno i šašavo. Tada sam se prvi puta susrela sa ljudima koji su imali u Pakracu svoj foto studio „Kobra“, a bili su iz Garešnice. Upoznala sam ih zahvaljujući Dragici koja me tamo odvela. Do tada nisam ni znala da u tom malom prolazu kod banke postoji foto studio. Zajedno smo otišle u tiskaru u Daruvar. Bila sam više nego uzbuđena kada su mi poslali primjerak korica za knjižicu „Šapat srca“ kojoj je Dragica odabrala ime. Puno mi je pomogla u svemu. Financijski sam troškove snosila sama. Sama organizacija je bila moja, bez ičije pomoći.

Nisam se nadala, ali knjižnica je bila puna. Bilo je i onih, pomalo zlonamjernih ljudi koji su došli iz znatiželje.

Gradonačelnik Pakraca koji je došao od srca kod mene kraj svih obaveza. I ovim putem mu zahvaljujem. Uz njega su i drugi govorili da je sve bilo na vrhunskoj razini. Nisam vjerovala da se to meni događa, lebdeći između neba i zemlje, nikada se nisam susrela sa događajima takve vrste, kao organizator i prezentator. Gospođa Dubravka Stakor Klubićko, kada je čula da ću imati promociju, ponudila mi je da mi njezina kćer Lanu bude lektor, no ja sam lektoricu, gospođu profesoricu Dubravku Svijećnjak, već imala. Znam da su ljudi došli većinom od srca, ali bilo je i onih koji koji su došli iz znatiželje... no, moju sreću nitko nije mogao pokvariti.

Bila sam posve izgubljena u cijeloj toj priči, samo znam da su oni koji su me tada vidjeli rekli da jako lijepo izgledam. Nisam se puno obazirala na negativne komentare oko sebe. Dragica mi je rekla da pošto sam ja lipićanka, bilo bi logično da imam promciju u svome gradu. Bila je to vijećnica u Lipiku. U četvrtak sam podijelila pozivnice, a subotom su se održavale promocije pa sam vremenski bila ograničena. Ljudi su već isplanirali taj vikend tako da nije bilo vremena za bilo kakve druge kombinacije. Promocija je bila u sklopu Dana grada uz Dane kruha. Bilo je 30-ak ljudi, a knjigu je prezentirala gospođa profesor Dubravka Svijećnjak kojoj od srca zahvaljujem za sve što je napravila za mene, kao i tadašnjem gradonačelniku, gospodinu Stjepanu Horvatu i sadašnjem, gospodinu Antunu Haramiji.

Priče za djecu „Bubamara“

Sve više sam pisala ispunjavajući tako prazninu svoje duše, sakupljajući napisane stranice oko sebe koje bi završavale kasnije u smeću. Ideje su nastajale preko noći, ali trebala sam nekoga da me u tome podrži.

Sada sam iza sebe imala iskustvo... i Dragicu koja me povezala sa Dubravkom. Otišla sam kod nje u školu, ispričala joj svoju priču i razložila ideje kako bi željela da to bude knjižica za djecu sa pričama koju sam nazvala „Bubamara“. Obećala je da će mi pomoći da se to i ostvari. Vidjela sam da gospođa Dubravaka Svijećnjak voli svoj posao i da u njega unese cijelu sebe. Moje lice bilo je kao od porculana, izgledala sam kao Barbika u svom roza kostimu. Knjižica je planula! Svi su se htjeli na neki način uključiti u moju misiju, dajući svoj dobrovoljni prilog. Sjećam se da su novinari naših lokalnih novina poslali kolegu na lice mjesta. Radila sam kada su me nazvali novinari iz Večernjega lista, Vesna Milković i Duško Mirkovič, koje je poslao Duško Klićek da napišu članak o meni i mom pisanju, dajući mi na taj način potporu i poticaj za dalje. Bila sam više nego uzbuđena i znala sam da sada imam iza sebe mali tim na koji uvijek mogu računati, što mi je pružalo želju da nastavim

42

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija dalje, da napišem svoju životnu priču koja bi imala poruku da je cijeli život borba za opstanak svih živih bića na planeti...i da i bolesna djeca imaju isto pravo na normalan život kao i svi ostali. Život mi je opet imao smisao. Imala sam stalan posao... i svoj auto, kojega bi vozeći živnula, te svoje ciljeve od kojih nikada nisam mislila odustati - upornost je bila jedna vrlina koju sam posjedovala.

Međuljudski odnosi poslije rata

Rat je ostavio iza sebe i na svakoga od nas neizbrisive posljedice, a na našim dušama brojne ožiljke. Dobrovoljci su tada bili najtraženiji. Život se sve više vraćao u naš kraj. No, posla je sada bilo 90% manje nego prije. Problem poslije rata postali su međuljudski odnosi. Ja sam osjećala sve više psihički pritisak na poslu od strane pojedinaca sa kojima sam radila, doživljavajući razne neugodnosti. Na neki način pokušavali su mi uskrati smjenski rad što je mnogima odgovaralo. Moj posao gledao se kroz moje papire sa dijagnozom mentalne retardacije, nikada kao radnika. Postepeno sam imala sve manje pravo glasa kao radnik sa stažom od 29. godina. Šamar od kojega mi je glava šumila tri dana, a koji sam dobila od osobe za koju bi svi dali ruku u vatru i od koje to nitko ne bi očekivao. Otišla sam na razgovor ravnatelju, koji mi je rekao da se uvijek nađe dokaz za takve i druge stvari za koje se dobija i otkaz. Meni nije bilo u cilju da netko radi mene ostane bez posla, samo sam htjela da se stanje na poslu normalizira, da mogu mojih 8 sati odraditi u normalnim okolnostima, bez da se moram žaliti ravnatelju i pravniku za mobing, uz stalno slušanje kako moram zaraditi plaću koju primam, da tako zauzimam mjesto jednom pametnom čovjeku. Pravnikov odgovor bio je da mogu privatno pokrenuti tužbu protiv pojedinaca koje vrše mobing nada mnom i da to nije stvar bolnice. Problem nije pokušao riješiti. Postajala sam problem zajednici, bolnici, mome mužu koji nije shvaćao težinu cijele moje situacije i samoj sebi. Punih osam sati bila sam napeta kao puška i kao pod povećalom. Za mene je bilo sada gore raditi nego prije kada smo imali 800 pacijenata, jer sam doživjela više poniženja tih dana nego u 29 godina radnog staža. Pojedinci su se prema meni ponašali kao da sam krpa za pod koju mogu cijediti kada se sjete.

Uvijek sam mrzila ulizice. Kada bi nešto rekla, bila bih crna vrana, pa sam se znala pitati zašto se to sve meni događa. Svi koji su sada dolazili imali su veća prava nego ja. Trudila sam se maksimalno biti u pokretu svih osam sati. Ni situacija kod kuće nije bila ništa bolja. Svoje probleme nosila bi na posao, pričajući ih tamo kolegama, osjećajući se najviše sama sebi naporna, kao i onima koji su imali puno više putra na glavi od mene, ali su se znali nositi sa time. U kolegama sam tražila utjehu i rame za plakanje. Pojedinci su mi se cijelo vrijeme cinično smijali iza leđa. U svemu smo bili više nego različiti. Nekima bi cijela situacija na poslu odgovarala jer su je okretali u svoju korist. Prije bi se plaćao rad, a danas je dovoljan samo papir da se prima redovita plaća. Odlazila sam na posao i vraćala se kući sa sve većim opterećenjem. Pojedinci su se odnosili prema meni kao prema djetetu iz vrtića. Prolazila sam razgovore po kancelarijama pravnika, ravnatelja, dolazeći do glavne sestre koja mi je uvijek podvlačila kako moram biti sretna da radim uz takvu lijepu plaću koju primam. Nitko se tada nije založio da se situacija u bolničkoj kuhinji stavi pod kontrolu. Svakodnevni odlazak na posao postajao je za mene sve veća noćna mora, a odlazila bi u suzama. Na kraju sam „pukla“ i odlučila da se maknem na neko vrijeme iz takve sredine ne od posla, nego od pojedinaca koji su se trudili da mi svojim postupcima sve više zagorče život. Mislila sam to riješiti odlaskom na bolovanje.

Defektologica Dragica znala je moju situaciju na poslu i ustanovila da je cilj da se mene riješi poslovne sposobnosti. Na temelju svega što je znala, sastavila je dopis sa svojom analizom i zaključila da mogu i dalje raditi kao i prije smjenski rad kao i odgovarati za svoje postupke. Nikada u svojih 29 godina staža nisam imala toliko problema na poslu kao tada. Dragica je predložila, nakon što je vidjela u kakvom sam psihičkom stanju, da se maknem na neko vrijeme iz takve sredine dok se situacija ne „smiri“.

Dr. Gojo

Doktorica Gojo zakazala mi je termin na psihijatrijskom odjelu bolnice gdje je radila, u Požegi.

Krhkom građom tijela porculanske lutkice, sa smješkom anđela, svojom pozitivnom energijom, razoružala bi i privukla sve svoje pacijente koji bi joj dolazili na razgovor, pa tako i mene. Pred njom sam se osjećala poput otvorene knjige i otvorila sam joj stranice svoga života sa srcem i dušom. Imala sam osjećaj, da tu ženu koja je sjedila preko puta mene znam cijeli svoj život. Po njenoj preporuci išla sam dalje na testiranje kod psihologinje.

Vesna Stakor

43

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija

Fizioterapeut Ante

Sobe u potkrovlju bolnice gdje se radilo i gdje se terapija odvijala, bile su ugodnih toplih boja, pune cvijeća, ali sve poput kutija šibica. U jednoj od takvih riješavam testove sa 500 pitanja koje mi donosi krupan muškarac, objašnjavajući mi njihov redoslijed i cijeli postupak. Sjedim za stolom s testovima ispred sebe, fizioterapeutom iza sebe i glavom poput košnice, rješavajući puna tri sata pitanja u testovima. Osjećala sam kako mi srce maratonski kuca i kako u toj prostoriji u potkrovlju ima sve manje zraka za disanje. Predajući testove činilo mi se da kao da idem na streljane. Testove sam predala tom čovjeku čiji me oštar pogled mjerio od glave do pete. Na sekundu mi se činilo da ću se svakoga trena srušiti i jedva sam čekala da iziđem van iz toga zagušljivoga prostora.

Psihijatriska bolnica Požega - odjel

Imala sam dogovor da dođem u Požešku bolnicu na ležanje. Jutro sa zubatim suncem koje je lijeno protezalo svoje krakove kroz tmurne oblake, bilo je prohladno. Parkiralište je bilo puno kao i bolnički hodnici kroz koje nas je pratio zagušljiv miris lijekova i mokraće šireći se na sve strane. Nakon razgovora s doktoricom imala sam užasan pritisak u glavi. Rekla nam je da moramo zajednički naći izlaz (moj muž i ja) za stanje u kome sam tada bila. Doktorica je završila razgovor zaključkom da nitko nije savršen i da se svi moramo nositi sa svojim manama i vrlinama. Tim razgovorom ništa nismo postigli – mislim da smo samo otišli miljama unazad.

Primitak na odjel

Ljubazna glavna sestra odjela, kao i doktorica, zrače pozitivnom energijom. Dok je sestra unosila moje podatke, upoznavali su me sa svima pravima tj. sa kućnim redom odjela – upozoravali su me da kao ni ostali kod sebe ne mogu imati oštre predmete kojima bi mogla ozlijediti sebe ili drugoe. Ne skidajući smiješak s lica, sestra Željka ljubazno nas odvodi do moje sobe sa tri kreveta. Ostavila me s mužem, a moj se pogled „smrznuo“ kada sam vidjela njihove ruke koje su bile vezane kajševima za krevete. Bolovale su od jedne vrste epilepsije i šizofrenije, za koju mislim nije bilo lijeka. Gušila me i sama pomisao da ću sa njima biti 24 sata. Moj muž ispratio me svojim tupim pogledom, a njegovim odlaskom postala sam „izgubljen slučaj“. Raspremila sam svoje stvari i molila Boga da mi da snagu koja mi je u tim trenucima toliko trebala. Osjećala sam na sebi istraživačke poglede mojih cimerica Đurđice i Željke, koje su očima pratile svaki moj pokret, proučavajući me tako kao biljku, vezane, u nemogućnosti kretanja. Željka se u više navrata dizala iz kreveta, pokazivala prstima prema meni i njima radila krugove u zraku. Imala sam dojam da je sretna što je netko novi došao u njenu sobu.

Tada sam od straha vidjela samo te njene mršave ruke vezane za krevet. Kad sam ih vidjela tako bespomoćne u trenutku sam shvatila koliko sam zdrava, a da toga nisam bila niti svjesna dok njih nisam srela.

Polako sam se navikavala na ulogu psihijatrijske pacijentice i svakim novim danom slagala sam mozaik svih onih koji su tu boravili. Bili su tu pacijenti raznih stadija bolesti i dijagnoza Sve više sam se prepuštala u Božje ruke i očekivala da će se dogoditi čudo. Dani bi mi počinjali jutarnjom vizitom, terapijom, mjerenjem temperature, vađenjem krvi, doručkom,... Suze su mi bile jedine spasiteljice i prijateljice, kao i dnevnik koji sam tada pisala. Vrijeme sam kratila radeći goblene. Polako sam slagala i slike o svojim cimericama. Željka je bila žena jake, visoke građe, crne kratke kose. Dežurni bi ju hranili, a njeni obroci bili su trauma za sve. Odmah nakon hranjenja nestali bi iz sobe a Željka bi počela bljuvati, vršila bi nuždu ispod sebe, dok bi odjelom odjekivali njezini krikovi. Presvlačili bi ju svakih pola sata, a smirivali su ju injekcijama. Nakratko bi zavladala tišima, no isti scenario ponavljao bi se i nekoliko puta dnevno. Muž joj je dolazio svakodnevno u posjetu, govoreći nam da je ona njegova žena, majka njegove djece koja nikoga ne bi imala kada bi joj on okrenuo leđa, a što on nikada neće napraviti. Đurđica je bila suprotnost od Željke.

Niska, plave kose, plaha, poput lahora. Uvijek je imala svoj svijet – šetala bi odjelom ostavljajući iza sebe trag mokraće. Puno puta je znala doći do mene, pokušavajući se uvući u moj krevet, kraj mene, mazeći me, dirajući moje voštane figure. Nisam znala što to ona radi i koji joj je cilj, ali u tim trenucima nisam se usudila ni trepnuti. One nisu imale pojma ni o vremenu, a ni o prostoru u kojem su se nalazile. Znale su lutati odjelom, milovati me po licu, a ja sam imala osjećaj da sam im vrlo draga dok mi je srce kucalo sto na sat. Iako su me djelatnici tješili da je sve pod kontrolom, ja sam se od svega toga budila i molila da me premjeste u drugu sobu. Sestra mi je odgovorila da sam dobila jedino slobodno mjesto na psihijatriji i još se bunim, da to nije

44

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija hotel, da sama znam da je to odjel psihijatrije. Ostajem bez teksta i molim Boga za snagu, za put koji sam sama odabrala. Glavu mi je snimila časna sestra Josipa koja je bila oduševljena sa mnom kao pacijentom pošto je u rekordnom roku napravila što je morala. Na rastanku mi je poklonila krunicu. Nakon toga vrti mi se u glavi. Uz terapiju koju dobivam spavam cijeli dan. Budim se poput narkomana i osjećam se grozno. Sve više se osjećam poput zalutale ovčice među vukovima. Privikavajući se na 4 bolnička zida često bi izbjegavala obroke, uz terapiju bi pojela samo jabuku. Rijetko bi odlazila na kat u potkrovlju gdje je bio dnevni boravak. Tamo bi gledala pacijente obrijanih glava koji su se ponašali poput frajera u piđamama, pušili bi toliko da su stvarali zid od dima. Tu nitko nikoga nije „doživljavao“, istovremeno bi se kartali i pričali u jedan glas bez naznake da bi se mogli razumjeti. Što su dani više prolazili, manje sam se bojala svojih cimerica i htjela sam sa njima ostvariti bilo kakvu komunikaciju, što je u njihovom slučaju bilo nemoguće. No, ja bi zaspala spokojno uz molitvu tješeći se da je sutra novi dan. Uvečer bi se osjećala poput „ižmikane“ spužve, ležala bi pokrivena dekom po glavi s krunicom u rukama kroz koju bi tada prolazila toplina, a ja bi zaspala poput bebe znajući da nisam sama, da je dragi Bog uz mene. Voljela sam kad bi Marina bila dežurna sestra jer bi svojom pozitivnom energijom obasjavala čitav odjel. Kada bi vidjela svoju doktoricu u viziti kraj sebe onako spontano bi je uvijek poljubila. Znam da je njoj tada bilo neugodno. Željka bi hodala hodnikom u raskopčanoj spavačici iz koje su sjevale grudi. Puno puta sam rekla sestrama da imaju malu plaću za posao koji rade. Marina bi mi odgovorila da za svakoga i sve treba puno ljubavi. Hrana je bila raznovrsna. Voljela sam kada bi za ručak dobili sarmu, obavezan desert - voće ili kolač. N odjelu sam upoznala i jednog tipa koji mi se činio kao da je u „normali“ među svim izgubljenim slučajevima koji su tamo bili. U tri crte ispričao mi je o svom problemu, alkoholu, koji ga je pratio od 14. godine.

Kratko smo se družili. Misleći da ide kući za vikend, on je odlazio za stalno. Tražio je moj broj mobitela, no ja sam se izvukla riječima da mi objasni šta je to mobitel. Željka se uvijek trudila svojim napadajima podsjetiti me svaku minutu da je tu blizu mene. Našoj Đurđici nikada nije silazio osmijeh sa lica. Fizioterapeut Ante potrudio se donijeti mi dvije knjige iz bolničke knjižnice kako bi si čitanjem skratila vrijeme.

Ispalo je spontano da ja napravim u sobi „izložbu“ svojih slika sa promocije za Anu, Tanju i Antu koji je dolazio po mene kada smo išli na psihoterapiju. Tanja je bacila svoj komentar da njezin muž ima dvije knjižice „Bubamare“ dok sam ja šutjela, nisam smjela reći da sam mu ih ja dala u zamjenu da mi donese čokoladu iz Požege iako sam u startu znala da tu čokoladu nikada neću vidjeti ni jesti. Ponovno sam zamolila glavnu sestru da me premjesti u drugu sobu jer je jedna gospođa iz Pakraca otišla kući pa je jedan krevet bio slobodan.

Sestra Željka mi je istim onim tonom od prije odgovorila da ovo nije hotel, ali da će pokušati razgovarati s doktoricom. Zadovoljna odgovorom koji mi je davao nadu bolje sam se osjećala te sam otišla na misu u podrum, u bolničku kapelicu.

Misa u bolnici Požega

U srcu sam osjećala mir tijekom mise koju je predvodio svećenik iz Sesveta koji me podsjećao na sveca.

Imao je zadaću Božjeg izlasnika koji je dao svoj blagoslov svima koji bi se u crkvi našli. Bila sam više nego zatečena njegovom sličnošću sa pokojnim glumcem Slavkom Brankovim. Sa krunicom u ruci, na misi bi se osjećala kao u raju.

Premještaj u drugu sobu

„Stakor, premještaj u drugu sobu“, to su bile prve riječi koje sam čula kada sam se vratila s mise. Misleći da sanjam, bila sam potpuno oduševljena sobom i otišla do sobe broj 7 zelenkastih zidova koja je bila na kraju hodnika s lijeve strane. Uveče bi gledala u nebo prošarano zvijezdama, a grad osvijetljen petrolejkama bio mi je kao na dlanu i izgledao mi je poput malog Pariza. Sada su sve moje želje bile ispunjenje u jednoj, drugih želja trenutno nisam imala.

Cimerica Mirjana

Mirjana je bila žena sa tijelom stijene, ali tople duše i sa srcem anđela. Da sam tražila cimericu, ne bi bolju našla. Imala je muža i dva sina. Muž je bio poput njezine marionete, dolazio bi joj svaki dan u posjetu i bio je sličan mehaničkom robotu, slušajući njene naredbe. Mirjana bi često mijenjala raspoloženja, a bila je i

Vesna Stakor

45

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija jako iskompleksirana svojim izgledom. Prema meni se ponašala dosta zaštitnički. Pričala bi mi o psihijatrijskoj bolnici Vrapče gdje je prije bila, o tome kako tamo svatko ima svoje radne obaveze, a u slobodno vrijeme zabavljali su se uz svirku i zvukove usne harmonike. Hrana se dijelila lopaticom u tanjure, kao u kameno doba, a stajalo se u redu poput zatvorenika. Tada sam mislila slušajući ju, da ću puknuti od smijeha. Uvijek sam se dobro zabavljala uz njene priče. Jednom me je jako naljutila zato što je bez pitanja uzela moju knjigu i odnijela ju kući. Kasnije ju je vratila uz intervenciju svojeg muža. Nisam se tada mogla suzdržati jer sam bila na rubu sloma živaca i rekla sama joj da je u mojim očima postala lopov. Vidjela sam da sam pretjerala, oprostila sam joj, jer je bila bolesna i na momente nije znala što radi i govori, a povremeno se i gubila. Rekla sam joj da ona nije bolesna, već opterećena svojom debljinom. U svojoj eksploziji bijesa zvala sam muža da dođe po mene.

Po mome glasu shvatio je da nešto nije u redu. Inače, znala sam se od srca nasmijati Mirjaninim biserima.

Jedno veče, nakon što je umro pacijent u susjednoj sobi, htjela je spavati sa mnom. Smirila sam je uz riječi da duhovi ne obilaze naše sobe. Bilo mi je žao kad je išla kući, ali dala mi je svoje podatke... no, nakon pola sata rekla je neka izbrišem njenu adresu, jer se bojala da joj kamionom ne dovezem pijesak pred kuću. Mirjana se nije baš voljela češljati, tako da bi joj kosa uvijek bila smotana na vrh glave u rep, njoj najbolja frizura. Došao je i taj petak, kada sam na sebe na brzinu obukla sve naopako. Mirjana je na to rekla da ne zna tko je luđi, ja sa kratkom kosom ili ona sa dugom. Primijetila sam da u svakoj bolesničkoj sobi na zidu visi mali križić, a Marijana je komentirala da sam tu svojim dolaskom dojela njezin i moj križ, a Ana koja je bila kraj nas se nadovezala i rekla da sam uz naše križeve u sobu donijela i cijelu kalvariju. Ana je inače stažirala na odjelu psihijatrije. Imala je bebi facu i plavu kosu, izgledala je poput malog plavog anđela, a na odjelu su je svi zvali Anđelak. Jedno jutro u viziti imala sam problema sa sobom i bilo mi je jako neugodno. Mislim da je to moje stanje uzrokovala nova terapija tj. novi lijekovi koji mi nisu odgovarali. Bila sam kod doktorice na razgovoru za vrijeme njezinog dežurstva. Ispričala sam joj gotovo sav svoj život, pokazala dnevnik kojega sam vodila i slike koje sam imala kod sebe. Rekla mi je da mi svaka čast kako pišem. Opširnije sam joj opisala svoj život, opisujući svoje pokojne roditelje i brata koji je tada radio na platformi, a koji nikada neće biti svjestan koliko ga volim i koliko mi nedostaje. Sati su samo proletjeli, a ja sam imala osjećaj da tu ženu, moju doktoricu poznajem čitav život i bila je osoba u čijem sam se društvu jako dobro osjećala.

Moja mala Kata

Mirjana je otišla kući a njeno mjesto u sobi i mome srcu zamijenila je Kata. Mala kao Palčica, nožica nježnih kao bebinih. Njezin problem bili su hormoni sa kojima je godinama vodila bitku. Imala je problema i sa štitnjačom.

Noću bi čula njeno otežano disanje uz hrkanje. Hodala bi u snu po sobi, a njezino grlo i disanje podsjećali bi me na izvor. Upozorila sam Antu na Katine škarice koje nije smjela imati kod sebe, kao i na njeno kupanje. Imala je zaršen fakultet ali nigdje nije radila. Vremenom smo se prilagodile jedna drugoj.

Bolnička hrana je bila dosta ukusna, sa laganijima večerama. Na odjelu je bio i jedan Ante koji je pričao gluposti, a specijalnost mu je bila skidanje na hodniku; stalno bi nosio sa sobom tranzistor od kojega se nije odvajao. Crtao bi srca po papiru i onda ih vješao na cijevi radijatora. Tada sam mislila puknuti od smijeha. Pitala sam ga što zna raditi, a on mi je odgovorio „Smjese za kobasice, sa mojim tajnim sastojkom“. Imao je auto ali ga nije dugo vozio jer se razbolio. Svi smo ga voljeli slušati jer je bio duša od čovjeka.

Fizioterapeut Ante, koliko god se na radnoj terapiji trudio da me nauči raditi piliće od vune, nije uspijevao. Za to je trebala koncentracija, a ja je nisam imala. Biti na istom mjestu pola sata za mene je bilo kao sjediti na košnici pčela. Znali smo igrati i Čovječe ne ljuti se što je bilo više terapija za mozak. Puštao bi me da pobjedim... izašao je jednom iz sobe smijući se, sa riječima da me nikada neće zaboraviti. Pitala sam ga da li mu je to u praksi da to kaže svim svojim pacijenticama ili samo pojedinima, na što se nasmijao.

Nikada neću zaboraviti odjelsku čistaćicu Ivanku koja mi je stalno govorila da sam joj kao sestra. U predvečerje bi kroz bolnički prozor gledala zalazak sunca duginih boja ili bi išla spavati sa noćnom olujom koja je mrsila krošnje drveća, ostavljajući na prozorima kapljice kiše poput suza na obrazima. Ujutro bi sve bilo obasjano toplim sunčevim zrakama. Jutrima sam na odjelu više voljela osjetiti miris kolonjske vode bolničkim hodnikom nego onaj mokraće i lijesova. Dani su postajali sve duži i topliji, s mirisom proljeća koji bi kupao zlatnu dolinu.

Najljepše je bilo u vrijeme posjeta kada bi vidjela plave oči svojega muža.

Boravili smo na odjelu zatvorenog tipa, po potrebi smo mogli van do kioska.. Bolnički hodnik gotovo uvijek

46

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija bi bio pun. Nikada neću zaboraviti jednu mladu ženu obrijane glave koja je izgledala prozirna poput sjene.

Sva bi se stresla pri pogledu na to izmućeno tijelo. Borila se za život sa smrću, imala je tumor na mozgu. Poput munje glavom mi proleti niz pitanja - zašto život zna biti tako nemilosrdan. Sjetim se Majke Kate - sve najdraže što je imala, Bog je sebi uzeo, njene sinove sa kojima je otišla njena duša. Pitala sam se kako poslije toga dalje funkcionirati, kako sa svojom boli uz sve to ostati normalan?

Odlazeći iz bolnice, fizioterapeut mi za uspomenu daje jedno pile ali kaže da ga treba da ga treba dovršiti sa biberom (za oči). Oprostila sam se uz veliko hvala za sve što je učinio za mene. Zatvaram sa s nostalgijom u srcu vrata odjela bolnice, ostavljajući sve iza sebe. Nisu svi bili sreće kao ja da izađu van. Svi smo se tu „nosili“ kako smo najbolje znali sa križem svoje sudbine. Da sam mogla pustiti sve te pacijente iz krletke kao ranjene ptice na slobodu, sigurno bih to učinila, jer svi mi imamo pravo na život. Vani udišem opojan miris prirode, osluškujem cvrkut ptičica i osjećam se kao na drugoj planeti, vraćajući se polako u normalu. Gladna sam kao vuk pa odlazimo na ručak. Oči su mi pune magle i slika onih koji su u bolnici ostali. Nikada neću zaboraviti djelatnike psihijatrijske ustanove Požega, njihovu predanost poslu kojega su radili sa srcem i ljubavlju koja je bila potrebna svim njihovima pacijentima, na čelu s doktoricom, psiholozima, fizioterapeutom, glavnom sestrom, šefom odjela i drugima. Od srca hvala svima koji su se trudili olakšati mi boravak na mjestu gdje nisam pripadala.

Psihijatrijska bolnica Popovača „Dr. Ivo Barbot“

Bolnica Požega bila je samo jedna stanica više moga života, a moja misija nije bila završena. Automatski sam se spremala za dalje. Pošto nismo imali djece, svu našu ljubav dobivali su kućni ljubimci, crni labrador Reksi i bijela poluperzijska mačka Dora koja je i danas cijeli naš svijet. Kada bi bila neka strka uvijek bi ona svojim mačjim osjetilima znala.. kao i tada kada sam trebala ići u bolnicu Popovača. Gledala me i proučavala svojim krupnim zelenim očima kao da me pita „kuda opet ideš“. Pozdravila sam se mazeći ju na krevetu i prstima prolazeći kroz njenu svilenkastu bijelu dlaku. Ona je osjećala da sam uplašena. Probudila sam se to jutro uz osjećaj nostalgije za svime što ostavljam iza sebe. Doktorica iz Požege preporučila nam je, a razgovarala je i s mojim mužem, da pripremimo papire za moju mirovinu. Uz to je predložila i bolnicu Popovaču, čiji papiri bi mi olakšali put do mirovine. Bila sam zbunjena s onim što sam čula i prvo pitanje koje mi je palo na pamet bilo je kako ću si kao umirovljenik organizirati slobodno vrijeme. Ipak sam bila još mlada za takvo što.

Kad smo došli, morala sam kod doktorice u prijemnoj ambulanti obaviti pregled. Bolničar nas je doveo do zgrade koja je bila u samom srcu parka s prekrasnim pogledom i prirodom oko sebe. Nakon primitka na odjel, uz pratnju dežurne sestre došla sam do jedine ženske sobe sa 8 kreveta koji su bili paraleno postavljeni jedan do drugoga. Soba je bila puna svjetlosti i topline.

Postepeno sam se upoznavala sa ženama, Katom, Vericom, Mirjanom, Anđom, mojom imenjakinjom Vesnom iz Siska te Katicom koja je poslije smrti kćerke, paralizirana od šoka, izgledala kao potpuno promašen slučaj. Prvih dana svoga dolaska samo bi spavala, ne usuđujući se od straha disati i s pomisli da sam u ludnici. Dani su prolazili uz radne obaveze - obaveznu terapiju sa grupnim razgovorima, doktorom, sestrama, testiranjima kod psihologa.

Mogli smo ići i u grad koji sam upoznala kao svoj džep. Šetajući bi gledala lutke u izlozima, a u podne bi se vraćala u bolnicu na ručak. Na odjelu su većinom bili branitelji... svi sa svojim križem, nadajući se da će pronaći rješenje svojih problema.

Voljela sam rano ustajati, prošetati, gledati prirodu i slušati ju kako diše. Za praznike nam je bor uljepšavao boravak, a na meniju su bila i variva koja sam obožavala jesti. Kada bi vikendima dolazila kući, muž mi je govorio da se pogledam kakva sam debela kao krmača, a to nije mogla sakriti ni vaga, mojih 75kila, a u bolnicu sam došla sa 59. Kada bi se žalila na lijekove, više bi ih primala. Morala sam ih piti svako jutro u prijemnoj, pred svima, da bi bili sigurni da sam ih popila. Drugi su to rješavali na svoj način, bacajući tablete u smeće ili u WC. Bili su puno pametniji od mene jer su znali da su lijekovi kao droga. Doktor mi je rekao da za moje dobro nastavim uzimati terapiju ili mogu prekinuti liječenje, što mi se činilo više kao prijetnja. Odlučila sam tu ostati do kraja liječenja, znajući zbog čega sam tu. Isto sam tako znala i da nisam luda.

Blagovaona je imala stolove složene u kocku i bili su povezani jedni s drugima. Ja sam sjedila sa svim curama iz naše sobe i s jednim dečkom kojemu smo govorile da smo njegov harem. Imale smo televizor ispod kojega je bio akvarij s ribicama. Naš odjel bio je najbolji. Iznad nas su bili problematični slučajevi, sobe bez kvaka, pacijenti koji nisu imali puno toga što smo mi imali, a imali su i ograničen izlazak u krug bolničkoga dvorišta. Četvrtkom smo obavezno imali generalno spremanje odjela i zajednički sastanak na kojem se izvješćivalo tko ide kući i upoznavali s novim ljudima koji bi došli na naš odjel.

Vesna Stakor

47

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Doktor je bio vitalan čovjek. Pitala sam da li su geni krivi za njegov izgled ili skijanje. Znam da su se tada u ambulanti slatko nasmijali na moje riječi. Svi su mi bili super, od doktorice, doktora, sestara, kuharica. Na odjelu sam imala prilike upoznati svakakve tipove, ne vjerujući stvarima koje bih tada vidjela i koje bi se tu događale, a koje bi za mene bile ispod normale. Po primitku na odjel prvi vikend ostajalo se u bolnici, a već drugi mogli smo ići kućama. Htjela sam ostati sa svima na istoj valnoj dužini, iako je to bilo nemoguće. Svi su imali svoj svijet u kome su se najbolje osjećali, kao i ja sama. Čekajući jednom večeru rukovala sam se sa jednim čovjekom koji je rekao da je on Mato. Nije mi bilo jasno šta on tu radi, bio je posve u normali. Od tada je uvijek bio blizu mene, a ja sam se osjećala zaštićeno. Bio je kulturan, brinuo o higijeni, mirišao ko beba za razliku od mnogo mlađih ljudi za kojima se trag osjećao dugo.

Većinom su tu bili ljudi iz Moslavine, zapadne Slavonije. Uz policiju, branitelje, ratne vojne invalide bili su tu i civili.

Najmanje bih bila u sobi, samo kada bih morala, a onda bi pisala svoj dnevnik jer tako više nikoga ne bi vidjela... ili bi gledala u šarenilo boja svoga goblena koji sam tada radila. Najljepše mi je uvijek u prirodi. Znala sam odlaziti do sudske medicine gdje je sve bilo pod strogom kontrolom i s najtežim slučajevima. Ti pacijenti dolazili su u vrsti, vezani jedan za drugoga na radnu terapiju. Izrađivali su prekrasne tapiserije koje su se mogle i kupiti. Nisu bili svjesni ni vremena, ni prostora u kojem se nalaze. Tek sam onda vidjela koliko sam zdrava. Bolnica je imala i svoju knjižnicu. Pred njenom zgradom bile su izrađene prekrasne skulpture od drveta veličine čovjeka, a koje su izrađivali pacijenit. Zgrade s odjelima sa rešetkama na prozorima podsjećale su me na one moje iz djetinjstva sa psihijatrije u Zagrebu.

Na gornjem katu moga odjela liječila se Željkova sestrična Sandra, no ja to nisam ni znala. Spojio nas je njezin prijatelj iz razreda. Ona mene nije prepoznala jer me pamtila kao mršavu. Ja sam nju odmah prepoznala, ništa se nije promijenila, uvijek je bila kao djevojčica. Pričala mi je o svojoj mlađoj sestri Emanueli i malome nećaku, o roditeljima koji joj pomažu i koje jako voli. Slušajući ju bilo mi je žao kroz sve što prolazi i što se nismo sreli na drugom mjestu, nego u bolnici. Kroz razgovor mi je dala do znanja da je dosta toga čula od Dubravke koju je srela u svatovima kod Emanuele i da zna neke stvari. Ispričala sam tada Sandri svoju verziju priče, na što mi je ona savjetovala da se rastanem, da sam zaslužila da budem sretna. Sreću sam i ja njoj poželjela kada je odlazila iz bolnice, i to sreću cijeloga svijeta. Viđali smo se kada je dolazila na kontrole u bolnicu i znam da je tada bila sretna.

Nikada se poslije nismo vidjeli jer je umrla. Ne mogu opisati taj osjećaj, tj. stanje kako sam se osjećala kada sam to saznala. Nisam bila na sahrani jer obitelji Stakor to nije odgovaralo, a najmanje mome mužu. Za njom su ostala dva sina. Meni je ostala uspomena da smo se srele jer je Bog tako htio i slika koju i danas imam, a na kojoj smo nas dvije.

U bolnici Popovača bila sam dva puta po dva mjeseca. Vikendima je muž dolazio po mene i to je bilo nešto najljepše. Prije odlaska kući za stalno išlo bi se na razgovor doktoru Vuletinu. Rekao mi je da zaboravim posao jer se na isti sigurno neću vratiti. Dolaskom kući shvatila sam da sam izgubila mjesece obilazeći doktore, odlazeći na komisiju radi produžavanja bolovanja. Bila sam sve tanjih išćekujući rezultate. U nekim momentima nisam se mogla prepoznati, znajući u minuti promijeniti raspoloženje od suza do smijeha. Moja napetost sve je više prelazila na moga muža. Kao i uvijek, svi su sve znali prije mene... pa tako i to da idem u mirovinu, da je to gotova stvar. Samo sam ja živjela u neizvjesnosti.

Dolazak kući

Nakon otpusta iz bolnice, uz papire koje sam dobila, osjećala sam se registrirana u potpunosti kao psihijatrijski slučaj. Jedino mjesto gdje nisam bila bio je zatvor, sve drugo sam prošla - stacionare, domove, ludnice. Moj muž rekao mi je da će me uz pomoć policije metnuti nazad u ludnicu ali iza rešetaka, a ne tamo gdje sam bila nego na drugi odjel odakle neću moći izaći dok sam živa. Nisam tada mogla vjerovati da je to isti onaj čovjek za kojega sam se udala. Moleći Boga da mi da snagu, otišla sam drugi dan na sud sa svim papirima koje sam tada imala i razgovarala sa sada pokojnim sucem Dragutinom Franka koji me je uputio u Centar za socijalnu skrb ravnateljici, gospođi Dubravki Stoćek. Ona je sazvala sastanak svojih djelatnika, a nakon toga je uslijedio razgovor mene i moga muža kod socijalnih radnika. Moj muž je pred njima izjavio da se ne osjeća krivim, da je u policiji poderao poziv koji je dobio. Tamo sam bila i ja na razgovoru. Socijalni radnik Boro Ajman pitao me je da li znam kolike su kazne ako podignem tužbu protiv muža za zlostavljanje u obitelji.

Rekla sam da me nije briga, samo hoću da se moj slučaj riješi. Ne znam koliko dugo je moj muž bio kod njih na razgovoru, ni koliko puta.

Poslije sam čula da je kupio stan u Pakracu u kojemu su majstori koji ga sređuju. Isti je kasnije kod javnog bilježnika prepisao na mene. To je za mene bila velika sreća u nesreći. Tada nisam bila svjesna da mi je samim

48

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija tim moj dragi muž osigurao mirnu starost i od srca mu zahvaljujem. Pokrenula sam sporazumni razvod braka.

Gledajući njegovo riješenje bili smo u potpunom šoku. Najgore. Uz sve to, ja sam tog čovjeka voljela i zbog toga sam bila vrlo nesretna. U suzama sam zvala bratovoga prijatelja koji mi je rekao da je to bilo za očekivati, da će Stakoru biti teže nego meni. Uzela sam svoju ušteđevinu, otišla s njim u trgovinu i kupila ormar i kauč za stan u Pakracu.

Dani što su slijedili, bili su mi kao noćna mora... ležala sam na krevetu u šoku, bez orijentacije pitajući se zašto se to sve meni dešava, što sam Bogu zgriješila. Vrteći film svoga života unazad shvatila sam da smo nas dvoje bili po svemu tako različiti...a ravod nikada nije postao pravovaljan. Uložili smo žalbu, dajući nam još jednu šansu. Mislili smo da će nam se život normalizirati, no svakim je danom postajalo sve gore. Bilo je teško živjeti u takovm okruženju pod stalnim psihičkim pritiskom. Doživljavala sam uz muževa ponižavanja i ona njegove obitelji kojoj ništa ništa nije bilo sveto čak ni moji mrtvi roditelji. Nisu birali sredstva, a znajući koliko me to boli, svojim su uvredama hranili svoju bolesnu dušu kao i svoj um. Moj muž znao je da nemam baš nikoga iza sebe da me zaštiti, govorio mi je da mi „ jebe moju šugavu, ušljivu mrtvu majku“. No tu njihovim gadostima nije bilo kraja, njegova mama mi je pred svojim sinom Miroslavom Stakorom na dvorištu okrenula stražnjicu, uz poruku da joj ništa ne mogu, da su svi uz nju. Njezin vlastiti sin rekao joj je „...mama kakvo je to ponašanje“. Moj muž samo je na to odgovorio da je ona jadna bespomoćna starica.

Danima sam tada znala plakati, a živci su mi bili sve „tanji“...godinama sam bila u sjeni onih koji su me ignorirali gledajući me kao poremećenu, imajući pod povećalom svaki moj korak. Kada bi nešto rekla mužu, sve bi to bilo u smislu da sam jadna, glupa krava, totalni idiot. Otišla sam advokatici Saji na razgovor i izvadila sam vlasnički list na kojem je pisalo 20.000 kn kredita. Skoro se nisam onesvijestila. Ona mi je rekla da se u slučaju rastave sve dijeli na pola. Rekla sam da ne znam za kredite, da Željko nije obnavljao ni kupovao nikakve nekretnine, da toliko nije mogao uložiti u sve ono što je do tada radio i preuređivao u toj truloj kući punoj vlage. No, sve je išlo njemu u korist, svjedoci, kao i papiri koji su bili čisti i legalni,... a mene su svi gledali sa sažaljenjem i kroz moje dokumente - kao osobu sa lakom mentalnom retardacijom. Tješila sam se da svi znaju njih kao i moju obitelj Marinćić kao što su znali i gospođu Dubravku Stakor Klubićko. Puno puta pokušavala sam razgovarati sa svojim mužem, naći zajedničko riješene za dobrobit svih strana. On bi govorio da sam ja glavni krivac za sve što se događa. Uvijek je opravdavao sebe i svoju obitelj dok oni nisu birali ni mjesto ni vrijeme da me povrjede, a toliko su se nisko spustili da im ni grobovi mrtvih nisu bili sveti.

Mirovina

U bolnici su mi bila ponuđena dva rješenja, da radim kao i dosad punih 8 sati i da uz punu plaću primam još pola mirovine. Niti tada, a niti ikada ne bi pristala na takvo rješenje, mada mnogi i danas rade u poduzećima, sjedeći na dva stolca, nemajući svijesti dok neki nemaju za kruh. Prihvatila sam privremeno, a kasnije i stalno riješene za odlazak u invalidsku profesionalnu mirovinu od 1.600 kn. Tada sam imala 31 godinu radnoga staža i 51 godinu starosti. Imala sam po svim zakonima i pravima kolektivnog ugovora kojega je moj muž znao napamet kao pjesmicu, pravo na otpremninu. Ne vjerujući njegovim riječima da će biti od toga nešto, rekla sam mu ako bude, da iznos dijelimo. Uložila sam žalbu Upravnom vijeću, jer me bolnica htjela zakinuti za određeni iznos. Otišla sam pravniku bolnice, gospodinu Budiji kojega sam pitala za razliku otpremnine, na što mi je odgovorio da ne budem prokleta za novce, da su mi sjeli na račun ! Mislim da bi se bolje tada osjećala da me je ošamario. Nisam ispunila u potpunosti obećanje koje sam dala mužu ali sam mu uz određeni iznos zahvalila jer on je bio moj „advokat“ i zastupao me je. Da njega nije bilo, od svega toga ne bi bilo ništa.

Zatvarajući vrata te ustanove, zatvorila sam još jedno poglavlje svog života. Pokušavala sam raščistiti sa prošlošću, biti pozitivac i gledati pozitivno dalje u svoju budućnost, složiti stvari na svoje mjesto. Znala sam da nema budilice ni u minutu jutarnjega ustajanja, ni ostaloga....ali da se povratim u „normalu“ trebala su mi otprilike tri mjeseca. Znala sam se pitati zašto sam to napravila, zašto sam otišla u mirovinu? Stvari su se tako brzo odvijale, ništa se nije moglo stopirati, vratiti unazad. Fizički sam se još uvijek osjećala jakom za posao, no psihički potpuno trulom. Živjela sam svakim danom u sve većoj panici, s pitanjima na koje nisam znala odgovorit, što ću sada kao umirovljenik, da li ću potpuno propasti ili opstati,.... Kada sam dobila prvu mirovinu, nisam mogla vjerovati i bilo mi to jako smiješno stajati u banci među starim penzionerima....ja sam bila među njima kao dijete iz vrtića.

Znam da sam mnogima svojim odlaskom napravila uslugu, no isto tako mnogima je bilo jasno da nisam mogla opstati u tom kolu. Ja znam da sam bila radnik, možda kvalitetniji od mnogih sa kojima sam radila.

Vesna Stakor

49

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija Cijeli život mi je prošao od rođenja u dokazivanju sebi i drugima, stalno podsjećajući moju mamu da sam i ja njeno dijete, žedna poput uvele biljke, da me je zalila, procvala bih kao i druge....kao i one druge koji su mene i moj rad gledali kroz papire retardirane osobe, nikada kao radnika koji je isto biće od krvi i mesa kao i svi drugi. Nadala sam se da sam prošla sve i postala poput stijene koju više ni jedna bura ne može slomiti, mislila sam gotovo je sa šokovima, ali nisam znala šta me tek čekalo....

Odlazak u Pakrac

Povremeno sam odlazila u Pakrac, u stan. Imala sam osjećaj da dolazim u tuđe i trebalo mi je vremena da mi dođe do svijesti da sam ja vlasnik te nekretnine. Bila sam u boljoj poziciji nego prije, imajući sve ono što prije nisam imala, mirovinu, stan i auto. Mislila sam da sam sretnija i zdravija te sam stekla samopouzdanje koje nikada nisam imala, iako moj život nije možda nekad imao smisao. Sada sam željela živjeti, mada sam „upadala“ u krize.

Vozeći auto disala sam punim plućima. Slobodno vrijeme popunjavala sam radeći goblene, pišući, čime sam hranila svoju ispaćenu dušu, no bilo mi je puno bolje nego prije.

Poniženja i psihička maltretiranja i dalje sam doživljavala od muža i njegove obitelji.

Morala sam donijeti odluku otići ili ostati. Pomisao da se odvojim od svega toga i počnem samostalno živjeti potpuno bi me paralizirala. Nisam se osjećala sposobnom za taj korak u ovim godinama. Kao dijete živjela sam u gnijezdu svojih roditelja, osječajući se zaštićeno od svih koji su me tada mogli povrijediti, a u domovima i stacionarima većinom u skupini. Udajom sam imala muža koji je bio iza mene kad sam ga trebala.....ali nikad nisam bila sama. Svakim danom prolazeći u toj kući kroz isti scenarij, moji su živci postajali poput paučine.

Puno sam puta htjela razgovarati s njim, sakupiti mrvice i krhotine našeg braka, složiti opet cjelinu. Htjela sam zajedničkim razgovorom naći rješene, no razgovori bi obično završavali njegovim riječima „začepi“, „ideš mi na živce“, spominjući mi pri tome moju mrtvu majku, znajući da me tu najviše boli. Uživao je u mojim suzama, hraneći na taj način svoj bolesni um, dok je u duši bio dobar čovjek. Neka od njegovih poniženja ne bi podnijela u nekim momentima ni životinja. On je sve svoje probleme rješavao sa svojom obitelji, koja mu je uvijek značila više, a cijeli život organizirao si onako da je njemu uvijek bilo najbolje. Uz posao, tu obitelj, kladionicu i društvo ja sam mu bila najgori neprijatelj, jer sam mu govorila da je okružen samim lešinarima i ulizicama. Sve što se događalo u našoj kući servirao bi svojoj obitelji, a ja sam za njih bila nula. Mene je to počelo sve više smetati.

Odluka života

Neki od njegovih „prijetelja“ nisu se usudili doći u kuću kad sam ja tu bila, vračajući mu posuđene novce na dvorištu, a za njih sam ja bila uljez. Sve što sada imaju mogu njemu zahvaliti. Vidjela sam puno toga, nisam bila slijepa! Govorila sam mu da mu mogu podignuti spomenik za života, jer je on to kod njih zaslužio i nadala se da će mu Bog prosvijetliti pamet. On je bio sve više pod njihovim utjecajem. Gotovo svakodnevno sam slušala njegove uvrede tipa da kad se sjeti može me izbaciti van iz kuće kao Ciganku sa svim mojim prnjama, da sam smeće, da mi je kupio stan da me se riješi, da sam šuga šugava, ne birajući mjesto ni vrijeme da mi ne spomene mrtvu majku. Znao je koliko me to boli i koliko ga je ona voljela, kao svoga sina, isto misleći kao i drugi da je on uvijek u pravu, morajući ga slušati. Znam da bi mu oprostila, da bi rekla da nije on kriv nego priroda, da mu treba pomoći.....ali nje nije bilo, svojim odlaskom pretvorila se u lijepe uspomene i nije mi mogla pomoći kada mi je bila najpotrebnija. Sada sam se morala boriti sama za sebe kao za djelić sunca na ovoj planeti. Nisam si mogla dozvoliti da me živu zakopaju u grob.

Odlučila sam ga ostaviti!!!

Sama pomisao bila mi je smiješna, jer sam znala da tog čovjeka, kraj svega volim, što je bilo najgore od svega i mislila sam da to neću nikada učiniti...ako treba idemo zajedno u pakao iako goreg pakla od ovoga u kojemu sam tada bila nema.

50

Vesna Stakor

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija 09.08.2010.

Vidjela sam da me život vodi u pakao i morala sam nešto riješiti. No, za bilo kakve odluke nisam imala snage, osjećala sam se poput male ranjene srne. Trebali smo ići na more u Biograd. Dan prije toga uhodani scenarij o izbacivanju, da me može izbaciti kao Ciganku kad se sjeti, ako treba u svako doba noći, da mi kupio stan da me se riješi,.....Tada je nešto puklo u meni. Jedva sam čekala da ode na more na koje je mislio da kraj svega poslije idemo zajedno. Tada sam znala da imam prvu i zadnju priliku za otići i ostaviti ga ako hoću još živjeti. Uzela sam samo svoje goblene, robu, dokumente, Zepter suđe i Uno koji je bio moj.

U meni je nešto govorilo moraš otići odmah iz te kuće gdje nikad nisi bila sretna. Dobila sam tada neopisivu snagu koju prije nisam imala. Postajala sam druga osoba sa snagom stijene. Znam da je viša sila sa mnom tada upravljala. Gledala sam svaki kut te kuće u suzama od kojih gotovo da i nisam vidjela....i napisala sam mu „Poslušala sam te, otišla sam. Nadam se da ćeš sada biti sretniji. Molim te nemoj me uznemiravati ako sam bolesna, onda takvi ljudi trebaju mir“. Stol na kojemu sam pisala kao i papir bili su posve mokri od mojih suza.

Nisam znala što ću kad odem, bila sam potpuno psihički slomljena. Zatvorila sam vrata te proklete kuće koja mi je odnijela pola života gledajući svoju mačku Doru koja me je tužno gledala sa tim svojim krupnim očima, kao da pita kuda ideš, nemoj me ostaviti, ja te trebam. Srce mi se cijepalo gledajući je jer sam je voljela i volim je više od svega na svijetu.

Naš rastanak je bio više nego težak. Zvao me je u više navrata putem mobitela, nisam mu se javila, jer tada bi sve otišlo u vodu i ne bi došla do svoga cilja. Ipak sam ja toga čovjeka sada više žalila nego voljela,...nisam znala tada šta u stvari osjećam, osjećaji su mi bili paralizirani, u potpunom deliriju. Znajući da sam vremenski ograničena, otišla sam doktorici koja može posvjedočiti u kakvom sam tada stanju bila - potpuno izgubljena u vremenu i prostoru, znajući da nema povratka. Odvezla me u Požegu, kupila sam bijelu tehniku, peć i frižider sa ušteđevinom koju sam tada imala kod sebe te perilicu rublja u KTC-u. Ona je otišla, ja sam ostala u Pakracu. Rekla mi je da moram sada misliti na sebe, da se od takvih ljudi kakav je moj muž treba maknuti, da s vremenom postaju sve gori, da od njih ne treba ništa u budućnosti očekivati. Dobro je znala moju obitelj, kao i njegovu i moj cijeli život prije i kada sam ušla u tu obitelj. Dok sam živa ostati će mi u sjećanju taj ponedjeljak 09.08.2010. Ljudi su dovezli stvari iz Požege u srjedu, a u ponedjeljak su mi dovezli perilicu rublja iz KTC-a Pakrac. Ja sam bila u stanu, potpuno slomljena, sa svojim suzama kojima onda nije bilo kraja. Nisam znala da li je to početak mog boljega života ili kraj noćne more. Mislila sam i da se ubijem, toliko sam imala snage, jer bilo me strah života, sa svojih 1.600 kuna mirovine i autom kojega je trebalo održavati i registrirati. Uplašila sam se kako ću sama živjeti, jer uvijek sam bila pod staklenim zvonom, svi oko mene bojali su se i strahovali ako padne kap vode na mene da ću nestati. Sada sam bila sama i morala sam misliti kako ću dalje, a bojala sam se svega što me čekalo tada i poslije. Povratila sam se uz neku vanzemaljsku snagu koju prije nisam imala.

Znajla sam da je stara Vesna u meni umrla i da se druga rodila, jača. Drugi dan mi je došao susjed iz zgrade lijepiti pločice kojemu sam od srca zahvalna jer je prvi bio kraj mene i pružio mi ruku prijateljstva kroz koju je strujala ogromna snaga koja mi je tada najviše trebala. Čula sam da je došao moj muž s mora, zvala sam ga da dođe i donese mi slike. Njegov odgovor je bio da dođem sama. Moje ja mi nije dalo. Kada je vidio stvari u stanu i goblene po zidovima, mislim da je tada znao da više nisam ona stara osoba. Znao je da sam odlučila i otišla jer on to tražio. Gledali smo se kao dva stranca, nismo vjerovali da se to događa, ali ništa se nije promjenilo u našem odnosu, bili smo i dalje u zakonitom braku, muž i žena.

Sebe nisam mogla prepoznati – nakon što sam dobila prve uplatnice za režije bila sam presretna jer sam se osjećala kao svi drugi, poput ptice kojoj su narasla krila bez kojih je bila čitav svoj život. Tako sam krenula u bolji život. Iznenadila sam samu sebe otkrivajući u sebi sve ono što do tada nisam imala ili vidjela. Shvatila sam da sam sposobna brinuti se sama o sebi i suočavati se s istim problemima kao i svaki drugi čovjek. Sve više vjerovala sam u sebe i stjecala samopouzdanje koje prije nisam imala. U goste mi je došao brat i pitao: „Seko u kakav bi ti starački dom“. Tada mi se činio kao potpuni stranac. Nažalost, to je bilo mamino remek djelo. Tada sam se osjećala potpuno prazno i bespomoćo, ne vjerujući da to čujem od moga rođenoga brata. Odjednom sam shvatila da sam bila prije i sada sposobna sama živjeti, jedino ovisna o svojoj mirovini od 1.600 kuna, da se ne treba bojati života, samo bolesti. Život nam je najveća škola.

Ja i moj muž se nismo rastali, jer bi bili potpuno izgubljeni jedno bez drugoga. O tome odlučuje sami dragi Bog. Tako smo različiti, kao ulje i vatra. Potiskujem u duši neke stvari koje ne mogu nikada zaboraviti, ali možda

Vesna Stakor

51

VRT PLAVIH RUŽA autobiografija ću imati snage mužu oprostiti stvari bez granica jer se ponavljaju i dalje iz dana u dan. Nisam tu da nikome sudim, Bog je tu. Znam da će svaku moju suzu trostruko vratiti obitelji Stakor i svima drugima. Nitko ne zna što ga u životu čeka. Ne treba pirovati nad ničijom nesrećom.

Ja sam danas sretna žena. Ovom svojom pričom željela bih pomoći mnogima ljudima, roditeljima sa istim ili sličnim problemima koji imaju ili prolaze svoj križni put....i pručila bi im da je cijeli život borba za opstanak čovjeka, životinje, biljke. Ne treba se bojati života i živjeti u ograničenjima jer čitav je život isprepleten plavim ružama....nitko ne zna koliko su one toplije, kvalitetnije od drugih, ali, nažalost nemaju maksimalne šanse za preživljavanje. Moja nagrada biti će kada se ovo pročita, ode dalje gdje je najpotrebnije. Znajući da sam nekome pomogla, mirno ću moći otići put zvijezda u vječnost.

Ovim putem zahvalila bi svim ljudima koji su stajali uz mene cijelo vrijeme dajući mi podršku: mojoj doktorici Nikles Gordani koja je vjerovala u mene, defektologinji Kobetić Dragici koja me „digla iz mrtvih“ i usadila u mene volju za život, prof. Svijećnjak Dubravki, svima na poslu koji su mi pomogli, Poglavarstvu grada Lipika, tadašnjem gradonačelniku Stjepanu Horvatu, kao i sadašnjem...... koji su mi izišli u susret s mojom promocijom u Vijećnici povodom Dana grada, tadašnjem poglavarstvu grada Pakraca, gradonačelniku Huška Davoru koji su imali sluha i sufincirala moje knjižice priča za djecu „Bubamara“. Od sveg srca hvala!

Hvala mome mužu koji mi je pomagao da se osamostalim, osigurao mi mirnu starost i budućnost. Hvala svima onima koji su vjerovali u mene, od srca veliko hvala.......

Vesna Stakor, rođena Marinčić, jedna od tisuću plavih ruža

„Mogla bih provesti čitav život ovdje zaključana, šapnula je

ptici, drže me zbog zavidne boje moje kose i zbog moje pjesme, a jednoga dana moja će mladost uvenuti i nestati, kao cvijet iz herbarija, ali pronaći ću načina da iziđem...”

Colin

52

Falconer

Vesna Stakor