Bijela pčela 190 lr by rider3285

djecu u v s za list

RIJEKA, OKTOBAR 2013.

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

1994. MUSIĆ Ć I U L O JANA ILA TAT Q E M E T U

190

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Labud Bledski labud Posqedwi list Sima Pandurović Milanski edikt Crkva Svetog Dimitrija U zagrqaju Marijana Matijevića Voda Kladovo Xepni globus Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu (Ne)zvani gost Leptiri se leptiraju Matematika ili muzika Nadežda Petrović Kviz br. 2 Za tebe i za... Predstavqamo Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelci i bjelopčelice Ovo je naš 190. let. Od prvog, koji je bio davne 1994. godine, do danas letjeli smo od cvijeta do cvijeta, kupili sa wih slad i pretvarali ga u med. Od kwige do kwige, od slike do slike, od priče do priče, sakupqamo na sve strane i eto vaše Bijele pčele. Nastavićemo i daqe brižqivo da prikupqamo. Pridružite nam se, kao što ste nem se pridružili na "Fejsu". Javite nam da li su vam zanimqive nove rubrike. Jesu li teška pitawa u Kvizu? Odgovori se kriju u kwigama, katkad i na stranicama Bijele pčele. Znate i sami da se znawe nagrađuje ‡ u školi dobrim ocjenama, a u Bijeloj pčeli nagradama, ali o wima ćemo drugiput pisati, jer do kraja Kviza ima još mnogo vremena. Do tada čitajte, učite i pišite. vaša Bijela pčela

LABUD

Labud je vodena ptica koja putuje i beskrajnim prostorima neba. Ujedinjuje vodu i vazduh i smatra se pticom života – simbolom svjetlosti, plemenitosti, smionosti, ljupkosti, otmjenosti… Tajna labudovih značenja krije se i u njihovoj bijeloj boji. Koja je znak čistote, iskrenosti i ljubavi. Labud je simbol savršenstva i vjernosti jer je cijeli život s jednom labudicom. Samoća kojoj je naklonjen označava ga "pticom pjesnika"; simbol je pjesnika i snage pjesništva. Postoji vjerovanje da labud na samrti pjeva najljepšu pjesmu. Labuđi pjev takođe označava nečije posljednje veliko djelo.

Priča sa zida

Jan Bruegel, Rajski vrt, detalj

Baršunaste nijanse Izmišljeni zemaljski krajolik poslužio je Janu Brojgleru da osmisli dojmljiv prizor iz rajskog vrta. Stari je majstor prikazao nebeske prostore baršunastim tonovima smeđe i zelene boje, protkane finim učincima svjetla. Ovaj, ustvari, šumski prizor prepun raslinja, upotpunjuje šarolika zbirka ptica i životinja. Među njima na snovitoj površini vode posebno se ističu labudovi. Jedan od njih raširenih krila ljutito isteže kljun prema psima što laju s obale. Prikaz rajskog vrta poslužio je Brojgleru da širinom svojih osjećaja iskaže ljepotu stvarne prirode. 4

Bijela p^elA

Dva nebeska labuda zapregnuta u svečana kola dovode Afroditu, najljepšu boginju među boginjama. U ruci drži zlatnu jabuku koju joj je, kao najljepšoj, uručio Paris. Prikaz ove mitološke teme naslikao je Frančesko del Kosa i jedna je od 12 fresaka koje krase Francesco del Cossa, April zidove jedne palače u Ferari. Freska je slikana svijetlim bojama, a posvećena je aprilu, četvrtom mjesecu u godini. Poput ostalih slikara tog doba i del Kosa se koristio astrološkim znakovima i simbolima u oslikavanju velikih površina na kojima je iskazivao smisao za pripovijedanje.

Simbol nezavisnosti Uznemireni labud ljutito je raširio krila i snažnim lepetom upozorava da je spreman da brani ugroženo stanište. Ovaj "portret" ljutitog labuda djelo Jana Aselina i pretvoren je u simbol holandske nezavisnosti. Slikar je velikom pticom zaklonio cijeli krajolik. Iza labuda vide se tek okrajci neba, zemlje i vode. Prikazan je izuzetno vjerno sve do izvanredno naslikanog bijelog perja. Slikar je koristio raskošne boje i vijugave poteze četkice kako bi što više izrazio oblik ptičjeg perja. Jan Asselyn, Ljutiti labud

Zagonetna mašta Slike španskog slikara Salvadora Dalija bogata su riznica maštarija. Na njima su pohranjene tajne slikarevog bića rođene iz sna i podsvijesti. Raskošni proizvodi Dalijeve mašte vide se i na slici "Bahanalija", na kojoj je naslikan labud raširenih krila a sa mračnom šupljinom na tijelu. Labud poput nekog čuvara krilima zaklanja gomilu zagonetnih predmeta, izbačenih na pjeskovitu obalu nakon orgije. Skelet lađe i nisko spušteno nebo još više pridonosi osjećaju nelagode koja gotovo uvijek prožima umjetnikove slike. Salvador Dali, Bahanalija Leon Frederic, Jezero, uspavane vode

Tek u naznakama

Poput noćne more Krilati slikarevi snovi odvode nas u tajanstvene krajolike magije; površinom jezera plutaju zaspala djeca, a između njih plivaju bijeli labudovi. Vjerovatno ih uspavljuju svojim labuđim pjevom. Jer, prema vjerovanju, labud božanski pjeva za sebe i svijet. Premda je ovaj prizor povezan sa simboličkim značenjem labuda, teško je do kraja odgonetnuti šta ustvari predstavlja. Sigurno je samo da je umjetnik svojim umijećem uspio da postigne utisak nalik na noćnu moru.

Henri Matisse, Leda i labud

Antička mitološka priča o Ledi i labudu magnetskom je snagom privlačila najpoznatije slikare. Čarima njenog sadržaja nije mogao da odoli Anri Matis kome je bilo strano i najmanje opisivanje. Da bi izbjegao pripovjedački ton, on je boju učinio sadržajem slike, jer boja je više izražajno nego opisno sredstvo. Matis je poznati motiv smjestio između dvije jarko crvene plohe s uzorkom lišća. U gornjem dijelu slike plavom bojom naznačen je savijeni vrat labuda čija je glava nagnuta prema Ledi preko crne površine. Umjetnik je i lik ljepotice oblikovao samo u naznakama.

Prevozno sredstvo

Milić od Mačve, ilustracija iz "Bajke naroda svijeta", detalj

labudovi se često pojavljuju u bajkama naroda cijelog svijeta. U njima labudovi predstavljaju prijevozno sredstvo za daleka, opasna putovanja ili odlazak na drugi svijet. Vazduhom ili preko beskrajnih voda ove ptice, sjajne i neokaljene ljepote, prevoze glavne junake bajki kako bi lakše mogli da ostvare svoje ciljeve. Kao i mnoge bajke, bajku sjevernih Indijanaca, ilustrovao je srpski slikare Milić od Mačve. Za njega je narodna priča bila neiscrpno stvaralačko vrelo. On je vješto mašti bajke znao da doda svoju maštu; svoju bajkovitost. Bijela p^ela

Ble

LIDIJA NIKOLIĆ

Ilustrovao: Zvonimir Kenđel

edski labud

Ovog leta bila sam s mamom u Ljubljani... To je zemlja u kojoj sam se rodila, a sad sam išla da malo uživam... Videla sam opet sva ona mesta koje sam davne godine volela kad sam bila najmlađa: park Tivoli, brdo Rožnik, reku Gradaščicu, zoološki vrt u kome se rodio lavić Čarli... Jednog dana pošle smo sa prijateljima na izlet... Išli smo tako po “celem svetu” i stigli na Bled! To je jedno jezero koje ima prirodno nadarenu okolinu. Pored jezera je jedna strmica sa zamkom, a na sredini vode ostrvo sa crkvom i zvonjavom. Prvo smo se, hvala Bogu, okupali u jezeru, a onda smo rešili da ga celog obiđemo peške... Mogli smo i da se tandrčemo kočijama, ali mi smo morali ovako, zbog Dona... Usput sam dobacivala hranu patkama i labudovima koji su živeli u jezeru s lokvanjima...

Odjednom je iz neke trske isplivala jedna labudica, a za njom, u koloni, puuuno malih labudčića... Ona je bila bela sa crvenim kljunom, a oni su imali sivu dlaku(!) i male, crne kljunčiće. Na kraju parade je plivao veliki tata-labud. To sve me je, naravno, uzbudilo, a još više Dona, psa naših prijatelja. Labudčići su mu izgledali na neke zgodne igračkice, pa je pojurio u vodu da se poigra sa njima... Istog vremena kad je Don stigao do jezera, tata-labud se isprsio između njega i svoje porodice! Hrabro se ustremio na Dona, jer nije bio neki mlakonja! Otvorio je kljun i zašištao, razvio krila i počeo da ih maše i lupeta(!) po vodi iz sve snage. Don se sav zajapurio od lajanja, a labud je toliko šištao da se zagrcnuo... Uplašeni labudčići su se ućućurili kod svoje majke, i zagnjurili glavice pod njena krila... Vodila se strašna bitka i na vodi i na zemlji i ja tako nešto nisam videla od kad sam postojala... Na kraju je tata-labud isteglio vrat i uštinuo kljunom Dona za njušku! Videći da tu nema šale, Don je konačno odustao i “obdbežao” u žbunje podvijenog repa. Tata-labud je samo otresao dlaku, frknuo i okrenuo Donu rep, sav ponosit što je odbranio svoje vodeno carstvo od tog čupavog zlikovca... Onda je mirno nastavio šetnju sa svojom porodicom, vodenim stazama, između lokvanja.

Posqedwi list

Bijela p^elA

Ilustrovao: Sven Kovačević

U šumarku na kraju sela oktobar je poskidao lisnate kape s krošawa svakog drveta. Još u septembru lišće je dobilo žućkastu, zatim rumenkastu, pa bakrenu boju. Početkom oktobra u šumarak je ušetao vjetar. – Skidaj kape! Spremaj se za spavawe! – šapnuo je snenom drveću. Lišće je u slapovima počelo da pada. Neki su listovi bili tvrdoglavi, pa je vjetar pozvao u pomoć namrgođeni oblak. Kad su krupne kapqice počele da pogađaju već oslabjele peteqke, suprotstavqawe lišća postalo je besmisleno. Samo najuporniji listovi dočekali su na granama i novembar. Tada je vjetar pozvao moćnu sestru oluju.

– Zaaar imaaa neepppooosssluuušššnihhh?! – zaurlala je ona i krošwe su za tili čas ostale gole. Jedino je na vrhu najvišeg javora samovao jedan list. Čuo to vjetar, pa zadihan dojurio u šumarak. – Šta čekaš?! – viknuo je usamqenom listu. Pppuuuhhh... List je samo zatreperio i smirio se. Uzalud je ponovo pozivao u pomoć kišu i oluju. Prolazili su dani, a usamqeni list je i daqe prkosno stajao na vrhu javora. Krajem novembra na wega je sletjela jedna swežna pahuqica. – Gore su – pokazala je prema bijelom oblaku – milioni mojih sestrica. Čekaju da prekriju šumu, ali to ne mogu dok i posqedwi list ne padne na zemqu. I wene molbe bile su uzaludne. Onda u šumarak, s tatom koji je izveo kera u šetwu, dođe Miloš. Kakav divan list! – uzdahnu gledajući prema vrhu javora. Tako bih volio da ga poklonim Milici koja bi ga sigurno čuvala u svom spomenaru. Na ove riječi grana se quqnu, list se protrese, otkinu i zaleprša prema Miloševom ispruženom dlanu. Ranko Pavlović

Bijela p^ela

Sima Pandurović (1883 – 1960)

Pripremio: Ratko Reli]

Bio je darovit i originalan pjesnik s bogatim duhovnim životom. Uz pjesme, pisao je i kwiževne kritike, uređivao časopise, stekao glas istaknutog prevodioca, naročito

Borac za slobodu pjesništva dramskih djela u stohovima. Među prvima je odustao od pjesničkih puteva Jovana Dučića i Milana Rakića, u to vrijeme najpoznatijih srpskih pjesnika. Pandurović ih nije želio slijediti, pogotovo ne oponašati, već se okrenuo istraživawima vlastite duše i prvenstveno svome doživqaju poezije i svoje okoline, ne mareći za tuđa mišqewa (što će o wemu drugi reći).

Razočaran u svoju generaciju Pandurović je bio nezadovoqan svojim okružewem, sivom i ustajalom svakodnevnicom, kao i sa svojom gene10

Bijela p^elA

racijom koja je po wegovom mišqewu bila nesposobna za promjene i za velika djela. U wemu je to izazvalo razočarewe, vodilo u pesimizam i udaqavalo od društvenog i pjesničkog svijeta.

Kad filozof piše pjesme Pandurovićeve pjesme obiluju mnogim mudrim izrekama, čemu je pridonijelo i wegovo filozofsko obrazovawe, pa je istovremeno pjevao pjesnik i filozof. Pjesme su mu slike – analize wegovih duševnih nemira, doživqaja prirode i iskaz wegovog rodoqubqa, Nije priznavao autoritete, nije se bojao života, ni qu-

bavi, pa ni Boga ("Prošao me strah od Boga davno..."). Prema ovakvom gledawu na život i qude uspoređuju ga s hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem, "oba su pokidali veze sa svetom", kako kaže jedan kwiževni kritičar. Obojica su vjerovala samo svojim pjesmama i svojim mislima, pa su neki na wih gledali i kao na čudake. Rođen je u Beogradu u činovničkoj porodici. Završio je filozofiju i kao profesor predavao u gimnazijama u Vaqevu i Beogradu. Bio je široko obrazovan intelektuslac. Upoznao je svjetsku kulturu, posebno evropsku kwiževnost. Štampane su mu kwige pjesama dani noći, Posmrtne počasti, Okovani slogovi i Dela I – V. Već po naslovima nekih zbirki uočava se da pjeva o tamnim stranama ovoga svijeta i života, uz pojave tek rijetkih zraka svjetlosti i nade. Umro je u Beogradu gotovo zaboravqen.

Ratne i poratne nevoqe Za vrijeme Drugog svjetskog rata Pandurovića su tražili Nijemci i specijalna beogradska policija. Zahvaqujući doktoru Mihailu Andrejeviću (poznata ličnost u svijetu medicine i sporta), koji ga je krio u bolnici pod lažnim imenom, nije uhapšen. Nakon 1945. godine opet je u nevoqama. Nekim tadašwim kwiževnim krugovima nije se dopadala wegova poezija koja nije slijedila nove kwiževne pravce. Tako je od 1941. do smrti ostao gotovo neprimjetan u kwiževnom i društvenom životu.

Samom sebi

Kada je bio profesor gimnazije u Vaqevu, prvi je zapazio pjesnički talent svoje učenice Desanke Maksimović. Došavši 1919. u Beograd Sima Pandurović, u časopisu Misli, objavquje nekoliko wenih pjesama, koje su oduševile i najstrože kwiževne kritičare.

Dušo, svaka zavist redovno se sveti; Sujeta je vazda znak sopstvene krize; Svaka zloba tebi bola će doneti; A zluradost svaka kao rak te grize. Čemu taj nemir zbog beloga sveta Što će tobom, kao teška bolest, riti? Znaj da onaj kome tuđa sreća smeta Nikad neće, niti može, srećan biti.

Nemoj iskušewu kobnome podleći, Da van sebe tražiš utehu i nadu. Jer, treba li, ipak, rad utehe, reći Da sve nade samo tvoju sreću kradu?

Budi mirna zato što si uvek sama, I vedra kad vidiš uspeh drugih qudi; Nek na tvoje oči ne naiđe tama Kad drugi postigne ono za čim žudi.

Budi svesna da će sve to doći kraju, jer obmana svaka, najzad, masku skida. Budi mirna, dobra, bez greha i stida Kad drugima dođe trenut da se kaju.

Ovo je prepoznatqiva pjesma Sime Pandurovića, s nizom životnih poruka i vlastitim stavovima. I druge wegove pjesme sadrže mnoge mudre misli o svijetu, qudima, o pritod i o rodoqubqu.

izreke

Prvi je zapazio talenT Desanke Maksimović

• Lepe su stvari najprolaznije. • Sve na svetu, druže, ostavqa svoj trag. • Sve se više voli što se većma stari.

REKLI SU

Pandurović je sišao otvoreno i namerno u svet bolova

• Sumwa u qubav – najteži nam jad

• Jer sve brzo prođe: i qubav i nada… I poqubaca, poqubaca mnogo...

• Jer to nam treba, da bi život bio Ako ne razumqiv, a ono bar mio…

Zoran Gavrilović

Jedan je od najdubqih pjesnika u modernoj srpskoj kwiževnosti. Antun Gustav Matoš

• Dobar stih za mene to je trenut sjajan! Za pesnika, gospo, uvek bol potajan.

Bijela p^ela

ošto se nalazimo u jubilarnoj godini Milanskog edikta, treba znati wegov značaj za hrišćanstvo. Sve od Hristovog vremena pa do

đewa. Hrišćanstvo je stavqeno pod zaštitu državnog zakona, mada ono tada još nije postalo državna religija rimske imperije. Ediktom nastupa mirni period, zlatno doba u hrišćanskoj crkvi. Razvija se hrišćansko bogoslužewe, hrišćanska kwiževnost i umetnost visokih umetničkih vrednosti. Učewe crkve koje do tada nije bilo dovoqno razjašweno, tada se utvrđuje na vaseqenskim saborima. Razrađen je sistem veroispovesti kao jedinstvena forma u celoj crkvi. Ono što je najbitnije jeste čiwenica da

Milanski edikt „Ako su Mene progonili i vas će progoniti…“

rimskog cara Konstantina Velikog hrišćani su progoweni u rimskoj imperiji. Posebno su stradali za vreme suludog cara Nerona, koji je zapalio Rim da bi dobio inspiraciju da piše pesme, a potom za sve to okrivio hrišćane. Hrišćani, kao i Hristovi učenici, bacani su pred zveri u arenama za vreme gladijatorskih borbi, živi su spaqivani… Sve to zbog toga što su sledili veru u jednog Boga. Te strahote trajale su puna tri veka, sve do cara Konstantina Velikog koji je objavio Milanski edikt 313. godine i wime omogućio hrišćanima da slobodno ispovedaju svoju veru širom rimske imperije. Ovo je bila velika promena u odnosu na prethodni period. Milanski edikt je dao mogućnost širewa Hristove crkve, tako i wenog unutrašweg ure-

Bijela p^elA

Milanski edikt od 313. godine predstavqa prekretnicu u odnosu na državne vlasti prema hrišćanima. Posle ovog akta država je mogla zauzeti neutralan stav. Međutim, sam car Konstantin, koji je upoznao moć hrišćan-

skog Boga, svim snagama pomagao je razvoj hrišćanstva. Car Konstantin je shvatio da se zvanična religija rimske imperije, mnogobožačka religija, polako raspada i da je pravi trenutak da on izvrši reforme i promene u verskom životu imperije. Pošto je u Rimu još uvek bilo otpora slobodi hrišćanstva, Konstantin odlučuje da prestonicu carstva premesti na istok. Tako je sagradio novi grad na Bosforu, zvani Vizant (Carigrad) potpuno u hrišćanskom duhu, i nastavqao borbu za provođewe Milanskog edikta. Nakon što je 325. godine pobedio svog savladara Likinija, koji je bio zagovornik paganske religije, konačno su se stvorili svi uslovi za napredak i razvoj Hristove crkve. Tu veliku qubav cara Konstantina Velikog prema Hristovoj crkvi ove godine svi hrišćani obeležavaju širom sveta, a posebno u wegovom rodnom gradu Naisu (Nišu). Radoš Matić

Milanski edikt je najvažniji civilizacijski dokumenat

CRKVA SV. DIMITRIJA

Srbiji postoje značajni kulturno-istorijski spomenici koji kao da to nisu jer ih nema ni u pregledima crkvene umetnosti, turističkim vodičima i sl. Među wima je i crkva sv. Dimitrija u selu Markova crkva, nedaleko Lajkovca. Kao što često biva, nedostatak istorijskih čiwenica nadomešta se legendama i predawima. Za selo Markova crkva moglo bi se reći ‡ ni maweg sela ni više legendi. One se odnose na „prokletu“ Jerinu koja je gradila most od platna preko Kolubare, odlazak plemića u Kosovski boj, na delovawe popa Sretena itd. Dve se legende izdvajaju. Po jednoj su monasi Markovog manastira kod Skopqa, bežeći pred Turcima, došli u kolubarski kraj. Tu su podigli crkvu posvetivši je sv. Dimitriju u znak sećawa na istoimenu crkvu iz svog napuštenog manastira u Makedoniji. Narod je tu crkvu nazvao Markova, pa i selo koje se oko we stvaralo dobije ime Markova crkva. Po drugoj legendi bila su tri brata: Marko, Petko i Stepan. Marko i Stepan odoše u boj na Kosovo i bratu Petku ostaviše veliko blago sa molbom da wima i sestri Doki podigne crkve, jer su verovali da se živi neće vratiti. Oni ostadoše živi i kad videše da je Petko sebi sagradio veliku crkvu, a wima i sestri male, prokleše ga. I tako, u selu Markova crkva ostade Markova crkva, u Stepanovu Stepanova, u selu Dokmiru Dokina, a Petkove više nema.

Veliko u malom Posle Kosovske bitke crkvu sv. Dimitrija Turci su više puta palili i rušili. Narod i kaluđeri stalno su je obnavqali. Iako o tome nema pouzdanih podataka, na osnovu tragova raznih stilova gradwe može se pretpostaviti kada su te obnove vršene. Najviše sličnosti ima sa manastirom Pustiwa nedaleko Vaqeva. Štaviše, ostaci fresaka u podkupolnom prostoru podsećaju na one iz Pustiwe, tako da je moguće da su zografi Nikola i Jovan koji su 1622. godine freskopisali Pustiwu to uradili i u crkvi sv. Dimitrija. Primetni su i primorski uticaji. Treba istaći da je pri gradwi crkve poštovan zlatni presek , što je retkost u umetnosti pravoslavnih naroda. Ovo rešewe primetno je i kod crkve Nova Pavlica, zadužbini braće Musića. Oni su rodom iz, ne baš udaqenog, sela Mušići, pa se pretpostavqa da su oni ktitori i da su doveli majstore koji su gradili Novu Pavlicu. Kako god, crkvu sv. Dimitrija je 1827. godine pop Sreten Radosavqević zatekao u ruševi-

nama. Zanimqivo je da Joakim Vujić, koji je 1826. obilazio Srbiju, nije znao za wu, iako je od we bio udaqen svega dva kilometra. Uz pomoć kneza Miloša i brata mu Jevrema crkva je obnovqena. Narod je svoju vezanost za ovaj hram pokazao više puta. Na primer, od novca dobijenog od prodaje 200 stabala cera kupqeno je zvono; vaqevski krojač Aleksandar Marković podigao je lepu zvonaru; 1911. dozidana je priprata... Crkva sv. Dimitrija u selu Markova crkva generalno je obnovqena 1978. godine, ali time nije dovoqno osvetqena wena prošlost. Na to ukazuje i staro grobqe pored crkve koje narod naziva mađarsko. Iako ovaj hram ne spada u red kraqevskih i carskih zadužbina, on je ipak značajan. Pre svega zbog duhovnog uticaja u kolubarskom kraju i šire. Kad se potpunije istraži, možda će podela kulturno-istorijskih spomenika na važne i mawe važne biti drugačija. Za srpski narod svi wegovi spomenici treba da budu podjednako važni. Milutin Dedić

Bijela p^ela

spod mojih Sunčanih kola blista grad Župawa. Praznik je, pa iz bijela svijeta stigao i Marijan Matijević, čuveni atleta, da obiđe rodbinu i poznanike. Ponosan na junaka, a radoznao da ga vidim i zagrlim. Neko dobaci da se on „igra praznom buradi“ i vara da je najsnažniji na svijetu. Na to Marijan pozva okupqeni narod pred Wergešov mlin pa zamoli birtaša da donese dvolitru vina, čaše, tri stolice, jedan mawi stol i qestve. Marijan iz mlinice iznese golem kameni „kolač“ starog žrvwa. Položi ga na svoja pleća i naredi da pomoću qestava stave na žrvaw stol, stolice i piće. Zatim reče da izaberu trojicu najtežih qudi koji će se qestvama popeti na žrvaw, sjesti za stol i popiti dvolitru vina bez žurbe, natenane. Takvo sve pripremiše pa zasjedoše na moćna Marijanova pleća. Evo, gledam i uživam. Marijan obočio ruke na koqena, stoji poput planine, a oni za stolom zveckaju čašama i nazdravqaju. Narod se krsti i niko svojim očima ne vjeruje.

Bijela p^elA

Pratim Marijana na wegovim nastupim diqem svijeta. Obilazimo Evropu, Ameriku, Aziju, Afriku. Nigdje nije našao sebi ravnog u snazi i vještini. Najčuvenije atlete svijeta: Cavata, Veber, Nikolov, Tiberij i mnogi drugi nijesu mogli pored Marijana osjetiti slast pobjede. Wegovi podvizi liče na djela antičkih titana iz klasičnih mitova i legendi. Teško je realno predočiti qudsko biće takve sna-

Orden velike turske zvijezde, za osvojeno svjetstvo prvenstvo u rvawu i teškoj atletici 1904.

U zagrQaju Marijana Matijevića

ge. Stavqao je na grudi dasku pa je preko we prelazio teški kamion. Vežu mu za svaku ruku po dva snažna kowa, potom ih bičem nagone u trk, ali ne mogu ni koraknuti, nego na Marijanov trzaj sva četiri „sjedaju na vlastite repove“. Zubima drži bačvu vode od 60 litara, drugom bačvom po

woj udara. Kida žeqezne lance na rukama. Uzdisajem lomi još debqe lance na grudima. Golim rukama u tvrdo drvo velike čavle zabija. Oko vrata stavqa debele žeqezne obruče kojima se okivaju kotači teških zaprežnih kola. Sve je radio bez trikova i podvala, pozivajući okupqene da sami odaberu i provjere sve „rekvizite i pomagala“, kao i svaki wegov pokret. Bio je i veliki dobrotvor i rodoqub. Marijan Matijević rođen je 10. januara u Gračacu. Do danas niko nije prevazišao wegovu fizičku snagu u nama znanom dijelu svijeta. Imao je veliku duhovnu i moralnu snagu. Ponašao se onako kako je govorio – na lijepu besjedu još qepšu sliku. Među brojnim pobjedama imao je i onu najveću – pobjedu nad samim sobom! Zato je junak iz

Like, kako su ga nazivali, veći i od najvećih. Goleme svote svojih zarada poklawa Crvenom križu, udružewima slijepih, domovima ratne siročadi. Živio je široke ruke i puna srca, kao što i dolikuje najvećem junaku. U Carigradu je iz ruku sultana Abdul Hamida primio Orden velike turske zvijezde za osvojeno svjetsko prvenstvo 1904. u rvawu i teškoj atletici. Usprkos vjekovnom običaju, ne poklawa se pred sultanom, a kad su ga opomenuli, odgovorio je:“ Ko iz kolijevke Velebita ugleda, i s wega se varenikom odoji, taj se pred qudskim stvorom pokloniti ne može.“ Pod stare dane nosio je „štapić“ od drenovine velebitske, težak „samo“ dvanaest kilograma. U Zagrebu 23. decembra 1951. otišao je na vječni počinak. J. S. Prica

Štap od velebitske drenovine, težak 12 kilograma. Danas je u muzeju u Vinkovcima.

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

U narodnim pjesmama i pripovijetkama voda je personificirana, što će reći da su joj dodata qudska svojstva;

VODA moć govora i rasuđivawa, sposobnost da voli i mrzi čineći dobra i zla djela. Postoji dobra i loša voda. Dobra je „živa voda“, ona koja se kreće u prirodi, „loša voda“ jeste „mrtvaja“, ona koja ne teče, što je kao ustajala bara ili močvara. Vodeni duhovi žive u brzim potocima i čistim riječnim jezerima u kojima ipak borave i qute zmije koje vrebaju neoprezne šetače i kupače oko mostova i prelaza kako bi ih odvukle u tamne dubine iz kojih nema izlaza. Vidqiva je u ovakvim pričama namjera pripovjedača da plaši djecu kako bi se klonila opasnosti od utapawa. Prema narodnim pričama postoje rijeke koje su žive, pa otimaju i dave qude i djecu, kao rijeka Qudska kod Novog

Pazara i čuvena Drina. U pričama voda najčešće ima tajanstvene čarolijske moći, kao što je „voda zastava“, koja ostaje zaustavqena poslije rose i kiše na lišću, u škrapama i drveću, kamewu i nadgrobnim pločama, a ima veliku qekovitu moć. U našem folkloru postoji „voda zaborava“ koja se nađe usred leda, a piju je momci i djevojke koji žele da zaborave staru qubav koja ih je prevarila ili napustila. „Nenačeta voda“ je ona koja se rano zahvati prije svih, zorom na izvoru ili u pećinama, a upotrebqava se za kuvawe prazničkih jela, kupawa novorođenčadi i liječewe male djece. Voda „omaja“ je ona koja nastaje okretawem vodeničkog točka. Wene raspršene kapi skupqaju momci i djevojke pa prskaju svoje simpatije kako bi se poprskane vrtjele oko wih kao što se vodeničko kolo vrti u vodi. Najveću čarobnu moć ima „vilina ili živa voda“, koja nastaje u rijekama i jezerima gdje se kupaju vile. „Vilina voda“ liječi sve bolesti i čuva besmrtnost. Sačuvana je priča kako je Aleksandar Makedonski dobio na poklon vedro ove vode, ali nije stigao da je popije jer je kuvar nehotično prolio, pa je Aleksandar morao da umre. Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Kladovo

a, gde je, i kakvo je, to Kladovo, koje ni danas ne može da sastavi ni deset hiljada stanovnika? – Tamo gde je Dunav najlepši, rekao bi svaki Kladovčanin. U Đerdapskoj klisuri, najuzbudljivijoj u Evropi, ispresecanoj rimskim kanalima za lakšu povidbu Đerdapom. To je tamo gde je sirotinja jela najskuplji kavijar na svetu, a i danas živi usred istorije duge osam i po milenijuma. Radi u Hidrocentrali Đerdap, u brodogradilištu, sada u stranim rukama, ili u pristaništu i uživa u blagotvornim vinima sa peska. Tamo gde se slušala najbolja ciganska muzika i lovila se riba moruna, stara i po stotinu godina i teška hiljadu kilogama. I kuda i dandanas i sve češće prolaze luksuzni putnički brodovi na putu za deltu Dunava u Crno more, a kojima deca sa kopna obavezno mašu. Na mapi Dunava Kladovo je gradić na krajnjem istoku Srbije, na vrhu “konjske glave”, koju iscrtava meandriranje snažne reke. Kladovo je okruženo istorijom nekoliko civilizacija na ovom tlu, od kojih je najstarija ona u Lepenskom viru, osam i po hiljada godina, iz vremena mlađeg paleolita. Prema mitovima i naučnim istraživanjima, upravo ovde, u ovom tesnacu, može biti da je Herkul izveo podvig razdvajanja stenovitih planinskih masiva, kako bi se nekadašnje Panonsko more povezalo s Crnim morem. Ima i pretpostavka da je

Bijela p^elA

Platonovo potopljeno ostrvo Atlantida moglo biti upravo u ovom kraju, mada više u metaforičnom smislu. Veruje se da su i Argonauti, u potrazi za zlatnim runom, plovili ovuda, a ima dokaza i za to da su Persijanci, pod vođstvom cara Darija, ovde vodili odsudne bitke sa Skitima. I samo ime Đerdap je persijskog porekla i označava teško savladiv deo vodenog puta, a neki reč tumače kao branu. Uticaj persijske kulture na ovaj deo sveta time se ne završava. U narodnim običajima ovog kraja ima mnogo simbola i refleksa iz etnologije persijskog naroda. Zaključak putnika je da Kladovo jeste – ili može biti – raj za turiste. Ima se ovde šta videti, retki svetski spomenici kulture, Trajanov most, Trajanova tabla, druga, leva obala Dunava, koja pripada Rumuniji. Prekoputa Kladova leži grad Turn Severin, s čijim se žiteljima, kad je mirno vreme, može šapatom razgovarati preko voda Dunava, tvrde Kladovljani. Može se ribariti, loviti divljač, ploviti, kupati; mogu da se prate Etno festival, Dani Dunava, Blu vik, Velikogospojinski vašar, proslava

Svetog Trifuna, Zlatna bućka Đerdapa, regate, izložba meda, nautika, Nacionalni park Đerdap… A svi detalji, rezultati istraživanja i naučne pretpostavke ne bi stizale do nas laika da kojim slučajem Kladovo nema sreće da ima svog hroničara. Gospodin Ranko Jakovljević, erudita, naučnik, istraživač, pravnik, carinik, ne samo emotivno već i iz naučne radoznalosti veoma je zainteresovan za svoj grad. To je urodilo nekolikim knjiga o Kladovu i okolini, o najdubljoj prošlosti iz predistorijskog doba, analiziranoj paralelno putem artefakata i svetskih drevnih mitova, kao i teorijom da je mogućno da se Atlantida nalazila upravo ovde. Po mnogo čemu, može biti to Platonovo idealno ostrvo. “U ovom delu Gvozednih vrata pronađeni su tragovi prisustva dalekih civilizacija, mnogo starijih od rimske, o čemu, pored ostalog, svedoče antropomorfne statuete sa prikazima bradatih muškaraca, čiji su zaravnjeni delovi temena verovatno bili platforma za prinošenje žrtava božanskom umu svojih patrona”, piše Jakovljević.

Kasnije objašnjava: “Sličan poduhvat grčki Argonauti načinili su prolazeći kroz Gvozdena vrata Dunava u traganju za zlatnim runom, tajanstvenim sredstvom opštenja sa božanskim silama, proisteklim od Friksa, čeda Zevsa preobraženog u ovna (orfički znamen Proleća) i prelepe Teofane.” Patrijarh arhitekture dvadesetog veka Francuz L Korbizije, najznačajniji graditelj modernog doba, kao student je obilazio Balkan početkom prošlog veka, veruje se oko 1910. godine. O Beogradu se dosta nepovoljno izrazio, ocenivši ga kao “najružniji grad na svetu na najlepšem mestu na svetu”, a pri tom je prenebregao da je pred sobom imao rezultate tri rata u

kojima je Beograd rušen do temelja. I dok su mu se u Majdanpeku svidele kuće na brdu iznad reke, u Kladovu se pak zatekao na jednom događaju, koji opisuje u dnevniku koji vodi tokom putovanja. Na neki način je postao deo jedne svetkovine venčanja, na kojoj su svirali Romi. „U međuvremenu dvorište krčme se ispunjava zvucima, i za manje od sat vremena, evo mene potpuno zaokupljenog i ushićenog. Građa ove muzike je za nas takođe nova, ne zbog njihovih instrumenata koji su slični našim, već pre zbog njihovih ritmičkih i harmonskih aranžmana.

Zatim, tu je takođe i muzički simbolizam, o kom mi ne znamo ništa i koji bismo mi smatrali nemogućim u našem dobu individualizma… To su uzdasi, čežnjivost i jake emocije ovih ljudi, utaborenih na ovom ogromnom prostranstvu koje nameće pokretljivost, beskrajno skitanje i slobodu koja je zavidna, krajnja i potpuna i koja pobuđuje osećaj velikog dostojanstva u svakoj duši. Jedan narod peva čučeći pored pepela ognjišta, u ružičastim, zelenim i plavim sumracima, i predaje se gorljivoj duši koja ga pokreće.” Uprkos bogatstvu i rasipništvu, ni najimućniji ljudi ne mogu sebi da priušte da posluže kladovski kavijar, najbolji na svetu, bolji od ruskog i iranskog. Do trenutka izgradnje brane na Dunavu, ono što se smatralo hranom, lekom i afrodizijakom, ovde se sakupljalo od vrsta riba morune, jesetre, pastruge, koje su plivale od Crnog mora do Dunava da se tu mreste. Ali,

izgradnjom brane Đerdap I i Đerdap II, ribama su smetale brane, jer su im presecale put do mrestilišta, pa su zaštićene od istrebljenja. Sada su već uveliko izumrle. Tako skupi kladovački kavijar, koji je, kaže se, služen i na Titaniku, više se ne sprema. Bio je to najkvalitetniji kavijar jer su crnomorske morune i jesetre prevaljivale vodeni put od 850 kilometara do mrestilišta. Dok stignu u Kladovo, ikra im je bila u četvrtom ili petom stadijumu zrelosti, puna svih sastojaka za novi život. Naši su ikru obrađivali prirodnim dodacima čemu su ih naučili Rusa izbeglice pred boljševičkom revolucijom. Tako su uspevali da dobiju kavijar koji ne miriše na ribu. Međutim, nije sve još gotovo. Najbolji prerađivači ikre su oduvek iz konkurentskih razloga sakrivali tajne svojih kuhinja. Neki su ih odneli u grob. Negotinac Stanko Birucić, jedan iz zlatnog doba kavijara, još do danas nije progovorio o tradiciji prerade kladovskog kavijara. To sada postaje ponovo veoma važno, jer je Birucić od ušteđevine orgnizovao i otvorio plodište i uzgajalište za morune i jesetre. Sada se približava vreme kada za nekoliko godina, kad njegove ribe dožive polnu zrelost, proizvede prvu turu kladovskog kavijara dobijenog u zatvorenim uslovima, a koji na tržištu može dostići cenu i do četiri hiljade evra po kilogramu! Bijela p^ela

Džepni globus

upoznajmo države EU

zavrteo: v Igor Kolaro

l Nemačka je treća ekonomska sila na svetu, posle SAD i Japana.

l Glavni grad Nemačke, Berlin, najveći je grad Evropske unije posle Londona.

l Nemačka se nalazi u centralnoj Evropi i graniči sa Danskom, Poljskom, Češkom, Austrijom, Švajcarskom, Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Holandijom. l Nemačka nacistička politika odgovorna je za smrt više od 50 miliona ljudi u Evropi, za vreme Drugog sv. rata.

Keln

Hamburger

SAV E Z N A R E PU B L I K A

NEMAČKA

Državno uređenje: savezna višestranačka republika s dvodomnim parlamentom

l Nemačka je treća država na svetu po broju imigranata.

Površina: 357.021 km2 Broj stanovnika: 82.424.609 Glavni grad: Berlin (3.472.000) Službeni jezik: nemački Etnički sastav: Nemci 95,1%, Turci 2,3%, ostali 2,7% Dužina kopnene granice: 3.621 km Valuta: evro = 100 centi Verska pripadnost: luterani 45%, rimokatolici 37%, ostali 18%

l U Nemačkoj živi preko 1.200.000 pravoslavnih hrišćana. Švarcvald - izvor Dunava

Veći gradovi: Hamburg (1.706.000), Minhen (1.245.000), Keln (964.000), Frankfurt (654.000), Diseldorf (578.000), Štutgart (585.274)

Nojšvanštajn dvorac Ludviga II Oktoberfest u Minhenu lllllllllllllllllllllllllll

Hamburg

„Tonček i Točkica“ i „Blizanke“ Lujza i Lota pohađali su „Leteći razred“ . Za vreme velikog odmora nestala je jedna olovka. Odmah su se pojavili „Emil i detektivi“ i za tren rešili problem, na veliko iznenađenje jednog „Čovečuljka i malene“. To nije početak jedne priče, to su naslovi romana koje je Erih Kestner napisao za decu. Grafički uobličio: Dragan Stojković

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

leptiri se leptiraju Pripremio: V. Radosavljević

Leptiri pripadaju najbrojnijim i najljepšim insektima. Ne zna se koliko ih tačno ima, ali zna se da svi imaju ljuskasta, a mnogi i živopisno obojena krila, duge pipke, velike složene

oči i sisaljke za usisavanje nektara s cvijeća. Leptira ima mnogo vrsta i skoro su svi lijepi, a mnogi vrlo korisni jer oprašuju

biljke raznošenjem peludi s cvijeta na cvijet. Zbog svega toga vole ih ne samo biljke nego i ljudi. Jedan đačić prvačić napisao je pjesmicu „Leptiri se leptiraju i kao djeca igraju, a nikoga ne diraju“ Pjesmica je dobra, ali nisu svi leptiri uvijek dobri. Ustvari, svi su oni i dobri i loši. Dobri su i korisni kad odrastu i oprašuju

biljke i tako bogate prirodu, a štetni su kao mladi dok su još gusjenice jer se tada hrane svim mogućim lišćem i na taj način

uništavaju biljke. Posebno su štetne gusjenice leptira kupusara, voćne grbice, fritilarije, kukuruzne sovice i drugih koje uništavaju voće i povrće i druge ratarske proizvode. Jedina gusjenica koja je vrlo korisna, iako jede lišće, jeste sviloprelja ili dudov svilac. Istina, uništava dudovo lišće, ali zato proizvodi najbolju svilu od koje možemo da uradimo na primjer košulju ili drugu odjeću. Ipak u svijetu je mnogo više leptira oprašivača bilja nego onih koji su štetni. Kod nas su napoznatiji i najomiljeniji leptiri: lastin

Kad ljiljani procvjetaju Ljiljani rastu „divlje“ u šumi, ali ih mnogo više uzgajaju u vrtovima i kao ukrasno bilje na balkonima, verandama, pa i u stanovima. Presađuju se lukovicama u tresetnu zemlju još početkom marta, drže na svijetlim mjestima i redovno zalivaju pa će već početkom proljeća procvjetati. A kad procvjetaju, onda su među najljepšim ukrasnim biljkama koje se s ružama takmiče za kraljice cvijeća.

Bijela p^elA

rep, vladarica, plavac, bakrenac, ljiljak, prugasto jedarce, američko paunče, dudov svilac, sumporasti leptir, velika fritilarija i apolon. Upravo taj apolon spada među naše najveće i najomiljenije leptire, ali je i najugroženiji, iako živi na visinama Dinare, Velebita i Gorskog kotara. I mnogi drugi leptiri, kod nas i u svijetu, ugroženi su i upisani u „Crvenu knjigu“ zaštićenih vrsta, ali i dalje, nažalost, nestaju. Ljudi ih vole, ali ih i love, sijeku šume i uništavaju njihova staništa i zato leptiri ljepotani sve više nestaju.

ta divna stvorenja

Zašto papige psuju Neki misle da je papigama lako, ali ustvari nije tako. Papige su tužne kad se sjete, da su rođene da lete, a ne da brbljaju bez veze zatvorene u kaveze. A zašto papige prostački psuju? zato što to od ljudi čuju.

zanimljivosti

 Bjeloglavi štekavac je američki veliki orao, sličan evropskim i afričkim bjelorepim orlovima. Spada u ptice grabljivice i najuspješnije lovce među pticama. Ima raspon krila oko 2,5 m, dug je blizu jednog metra, ali mu u lovu na životinje još više pomažu odličan vid, mišićave noge, oštar kljun, kao i posebna tehnika lova. Od njega se teško mogu spasiti i bodljikavi jež i lukava lisica, kao i mnogo veće životinje.

 Još je davno utvrđeno da su delfini vrlo pametne životinje, da se mogu „školovati“ i da mogu da nauče mnogo toga od ljudi. Tako su ljudi već odavno uvježbali dupine da u dubinama mora otkrivaju mine i druga ubojita sredstva, kao što to čine uvježbani psi na kopnu. Naravno, sve to delfini rade sa svojim trenerima, vojnicima i roniocima.

 Mandril je vrsta majmuna pavijana koja živi u šumama Afrike, ali i po čitavom svijetu u zoološkim vrtovima. Iako je u mnogočemu sličan ostalim velikim majmunima, mandril se lako prepoznaje po svom živopisno obojanom licu. Nije se on ničim maskirao nego je rođen sa tim šarama po licu koje postaju još jače i izraženije kad se uzbudi i kad ga neko uplaši. Mandrili spadaju u najugroženiju vrstu majmuna na svijetu, iako su biljojedi i nikog ne diraju. Zato su i zaštićena vrsta.

 Dud je visoko dr vo zelenih jajastih listova i crvenih, crnih ili bijelih plodova koji su kiselkasto slatki, vrlo hranjivi, a u narodu znani i kao ljekoviti. Lišće se koristi za čajeve, a plodovi za pravljenje sirupa i pekmeza. Od dudovog lišća ipak najviše koristi imaju svilene bube ili dudovi prelci. One se tako slatko hrane dudovim lišćem, a od njega proizvode materijal od kojeg se kasnije pravi svilena, sjajna i glatka tkanina.

Bijela p^ela

IVANA MARIČIĆ, REŽISER OPERE: Kad SAM BILA MALA

Rođena 26. februara 1974. u Beogradu. Završila osnovnu i nižu muzičku školu i gimnaziju (prirodno-matematički smer) i srednju muzičku školu, klavirski odsek. Upisala Matematički fakultet, napustila na drugoj godini i diplomirala Opersku režiju na Akademiji umetnosti. Jedan je od stručnih rukovodilaca Operskog studija “Borislav Popović” u Narodnom pozorištu u Beogradu i profesor operskog studija na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu. Režirala je više od 100 proslava, jubileja, umetničkih programa, predstava i operskih predstava u Narodnom pozorištu i na drugim mestima u zemlji i inostranstvu. Kad god začujem gugutke, pomislim na Beograd, na Senjak, na detinjstvo u mirisima ljubičica i zumbula, trešnjinog cveća i kajsija, lipa i kestenova. Danas Beograd juri i žuri negde, ne zastaje nikada, a tada, pre skoro četiri decenije, vreme je teklo sporije, ljudi su šetali, razgovarali, pili kafu, jeli kolače, redovno se posećivali, uveče igrali karte, svirali gitare i pevali, a mi, klinci, gledali smo ih i

Bijela p^elA

slušali i jedva čekali da odrastemo. Preko dana, igrali smo se u našoj Simićevoj ulici, „Žmurke“, „Između dve vatre“, „Šugice“, vozili bajseve, a ponekad pravili predstave za mame i tate i babe i dede, pa naplaćivali karte da bi skupili za sladoled. Senjak je, za mene, bio i ostao najlepši deo grada i planete, onaj Senjak koji čuvam u sećanju, jer ovaj danas, samo se isto zove, ali to više nije isto mesto. I ljudi više nisu isti. I ja više nisam ista. Sećam se bezbrižnih dana, provedenih u senjačkim baštama, na komšijskim trešnjama (iako smo u dvorištu imali tri predivne velike trešnje, uvek je tuđe

viji deo mog najranijeg detinjstva. Kutije, pune strare garderobe, slika i pisama, gramofonskih ploča i ko zna još čega, bile su neiscrpan izvor istraživačkog zanosa. Igranje na ulici ili u ogromnom dvorištu kod kumova, koje se naslanjalo na naše, bilo je nešto najlepše što pamtim. Ogromna ljuljaška, zakačena na jednu veliku i veoma visoku granu prastare lipe, a uz to srce koje kuca u grlu svaki put kada se visoki bradati kum Nikola zaleti od garaže i snažno uhvati ljuljašku u trku, pa je zabaci najdalje što može, a mi vrištimo jer nam se čini da ćemo poleteti preko krovova i krošnji senjačkih,

– slađe) i ta pesma gugutki ispod prozora. Pamtim staru kuću, žutu, sa izgrebanom fasadom, crvenim krovom i tajanstvenim tavanom, gde su živeli razni čudnovati likovi iz mašte. Široke žute drvene stepenice koje su vodile do zaključanih tavanskih vrata bile su najuzbudlji-

zajedno sa tom ljuljaškom i granom i prastarom lipom. Oduvek sam obožavala odlaske u Banja Luku kod bake i dede. Sa Adikom (bakom) i Deletom (deda) i sa Kiki (teta) provela sam najlepše dane svog detinjstva, u Banja Luci i u Ravnicama, selu na ušću Sane u Unu, gde živi bakin brat, penzionisani nastavnik ruskog jezika, koga su deca obožavala i koji, kao Doktor Dulitl, gaji i leči razne domaće životinje, konje, krave, prasiće, piliće, kučiće i mačiće, a sve to u jednom rajskom okruženju punom cveća i lekovitog bilja, voća, uređenog travnjaka i bašte, skoro na samoj obali Une... Sa Adikom i Deletom sam išla i na more, a pamtim i jedno zimovanje u hotelu „Kristal“ u Opatiji. U hotelu se, posle ručka, pila kafa u TV-sali, a ugođaj je upotpunjavao tihi zvuk klavira uz lagano pevušenje mladića koji je svirao u ćošku. Danima sam ga posmatrala, kao opčinjena. I ja sam kod kuće imala električni klavirić, koji nije bio ovako lep i

MATEMATIKA ILI

Prvi koraci

Budući reditelj u bašti na Senjaku

MUZIKA veliki. Jedno popodne, iskoristila sam kratku nepažnju mojih voljenih i uputila se sigurnim korakom između stolova, pravo do pijaniste. Nešto sam mu šapnula, a on se nasmešio i ustao od klavira, poneo je svoje piće i sišao sa podijuma, a

Sa mamom i tetom u parku u Banjaluci

pre toga mi je namestio mikrofon. Uskoro se TV-salom razlegao glasić koji je, uz povremeno plinkanje po dirkama velikog klavira, interpretirao Balaševićev hit: „U razdeljak te ljubim“, sve sa pevanjem glavnog

vokala kroz zube (onako, kao Đole) i ispevavanjem pratećih ženskih vokala za oktavu više! Pričaju da mi je u jednom trenutku dosadilo da se sama „pratim“, pa sam rukom, ne prekidajući pevanje, dozvala kolegu muzičara da mi pomogne, a ja sam ustala i sa mikrofonom u rukama nastavila i da igram. Pljuštali su hitovi, Olivera Dragojevića, Novih fosila, a mogla se čuti i poneka dečija pesmica. Cela moja porodica je posle tog događaja, većajući kratko, došla do zaključka da me „pod hitno” treba upisati u muzičku školu – da ne postanem kafanska pevaljka. Pošto su mi osujetili karijeru u svetu šou-biznisa, tako sam, već sa pet godina, pošla u muzičku „Binički“ na Senjaku. I komisiji sam na prijemnom izvela već proveren i uvežban šou iz Opatije, te su se i oni jedva zadržali na stolicama, što od prvog šoka, što od smeha, a bilo je simpatično i to što je jedan od profesora morao da me popne na stolicu jer mi je bila previsoka. Bila sam definitivno najmlađe derište u muzičkoj školi. Još nisam znala sva slova da pišem, a već sam na solfeđu naučila da čitam note i da ih zapisujem... I to je bilo presudno kasnije kada sam odlučivala da li da napustim matematički fakultet i upišem opersku režiju na Akademiji. I nisam pogrešila. Od malena, svaki atom moga bića treperi u ritmu muzike, raznovrsne muzike, moje muzike. U jednom od stanova mama nam je dozvolila da crtamo kredama po zidu naše sobe. Sa Senjaka smo otišli na Novi Beograd. U njemu je bilo drugačije nego na Senjaku, ali mama je smislila način kako da nas razveseli i da nam osveži naš novi prostor. Svi drugari iz starog i novog kraja došli su nam na rođendan i svako je dobio krede u boji da nam nešto napiše ili nacrta na veselom zidu. Posle godinu i po dana fotografisali smo ga za uspomenu, a zatim prekrečili i otišli u drugi stan, na vrhu Skadarlije, u

Sa bratom Bobom

centru Beograda. Ja sam tada već polazila gimnaziju, a Boba je sticao nove drugare u novoj školi. Imali smo papagaja, ribicu, kornjačicu, psa, kosa, slepića... i imali smo jedni druge. Mama je radila po smenama u Hitnoj pomoći i nije joj bilo lako, ali mi nikada nismo osetili njeno odsustvo. Za nas je uvek bila tu. I dandanas je. I uvek smo pevali zajedno, kada nam je bilo teško. Boba danas predivno svira gitaru, kao i tata nekad, ozbiljan je i odrastao čovek, zaposlen u Etnografskom muzeju u Beogradu, a ja... ja sam mama, supruga, ćerka, sestra, unuka, prijateljica, profesorka, pecaroš, kapetanica broda „Hrabra“ i brodska mala po potrebi, ljubitelj konja i povremeno jahač te rediteljka u Narodnom pozorištu, u beogradskoj Operi. I ništa ne bih menjala.

Spremna za školu

Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

NADEŽDA PETROVIĆ 1873.-1915.

Ovo je mjesec i godina kako se navršava 140 godina rođewa najznačajnije srpske slikarke s kraja 19. i početka 20. vijeka. Ovo je naš mali doprinos ovoj značajnoj godišwici. Slikarstvo Nadežde Petrović nosi obiqežje snažnog ekspresionizma. Weni potezi četke vrlo su temperamentni, a crvena boja dominantna na platnima. Nepredvidivi gestualni potezi kista široki su i gusti. Debqi namazi boje čine platno reqefasto dinamičnom površinom. Teme su joj, pored portreta koje je puno i cijeli život radila, pejsaž prostora i ambijenata Rođena je 12. oktobara 1873. u Čačku, u porodici intelektualaca. Otac je bio učiteq crtawa i lijepog pisawa, a majka je radila kao učiteqica u realnoj gimnaziji. Porodica se doseqava u Beograd 1884. godine gdje Nadežda završava Višu žensku školu i polaže ispit za nastavnicu crtawa. Uči slikawe u ateqeu Đorđa Krstića i u Srpskoj crtačkoj i slikarskoj školi Kirila Kutlika u Beogradu. U Minhenu se školuje u ate qeima Slovenca Antona Ažbea i Julijusa Ekstera. Prvu samostalnu izložbu ima 1900. godine u sali Velike škole u Beogradu. U Čačku se od 1960. održava slikarsko bijenale pod nazivom Memorijal Nadežde Petrović.

Kosovski božuri, 1913., uqe na platnu

Zajedno s Delfom Ivanić osniva Kolo srpskih sestara 1903. godine. Na osnivačkom skupu održala je vrlo emotivan govor za koji ju je okupqena masa nagradila ustrajim pqeskom. Izabrana je za prvog sekretara Društva. Učesnik je Prvog balkanskog i Prvog svjetskog rata kao dobro-

Bijela p^elA

koje je posjećivala. Važno mjesto u wenom opusu zauzima ciklus pejsaža i motiva nastao na Kosovu. Slike joj po načinu rada i korišćewa boje odišu i duhom fovizma. Bila je u potpunosti posvećena umjetnosti jer je odrastala u takvom porodičnom okružewu. Wen mlađi brat Rastko Petrović bio je uvaženi srpski pjesnik i kwiževnik.

voqna bolničarka. U teškim ratnim prilikama oboqela je od tifusa i umrla u Vaqevu 3. aprila 1915. godine. Nadežda Petrović je bila prva žena ratni fotoreporter ne samo u Srbiji nego i šire. Wene fotografije čuvaju se kao ratna arhiva u Vojnom muzeju u Beogradu.

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 2 1. Koji od v lada r a i z loze Nemanjića nije proglašen za sveca? a) Stefan Uroš II Milutin b) Stefan Uroš III Dečanski c) Stefan Uroš IV Dušan d) Stefan Uroš V 2. U vreme čije vlada vine je iskovan prvi zlatni novac u Srbiji? a) kneza Miloša Obrenovića b) kneza Mihaila Obrenovića c) kneza Milana Obrenovića 3 Trg Republike u Beo gradu, prepoznatljiv je po spomeniku Kne zu Mihailu, koji se na lazi ispred Narodnog muzeja. Na šta simbo lično pokazuje ispru žena ruka bronzane figure kneza na ko nju? a) na još neoslobođene krajeve od Turaka b) na drugi spomenik c) na Rusiju 4. Kako se zove prvi mo derni srpski ustav? a) Sretenjski ustav b) Kraljevski ustav c) Đurđevdanski ustav

5. Koji grad je domaćin muzičkog festivala „Mokranjčevi dani“? a) Niš b) Negotin c) Zaječar 6. Š ta j e z a j e d ni č ko glumcima Mihajlu Pa skaljeviću, Velimiru Živojinoviću i Danilu Stojkoviću? a) nadimak b) godina rođenja c) hobi 7. Samo je jedan Milić od Mačve. Koji? a) Milić Vukašinović b) Milić Stanković c) Milić Milovanović 8. ZAGONETNI PREDMET Bez njih se nekada nigde nije kretalo, a i danas bez njih mnogi iz kuće ne izlaze, bilo da su presni ili građeni, šiljkani, šivenjaci ili piroćanci, kožni ili gumeni. O kom je tradicionalnom srp skom simbolu reč? 9. ZAGONETNA LIČNOST U imenu srpskog pisca nalaze se ris, lav i bor, a u prezimenu reka u Srbiji, poznata po zlatu?

Ovo je kviz u kojem ćete tokom cijele školske godi ne pokazati koliko znate o našoj historiji, kultu ri i običajima. Rezultate ćemo objaviti u broju 199, a odgovore očekujemo do 1. jula. Zato pažljivo čitajte i šaljite odgovore iz svakog broja na redakciju lista. Troje najuspješnijih, koji sakupe najviše tačnih od govora, biće nagrađeni. 10. ASOCIJACIJE Stara je gromadna planina. Nalazi se najvećim delom u Vojvodini, Srbiji. Mali deo planine zalazi u istočnu Hrvatsku. Najviši vrh je Crveni Čot (539m). Naziv vodi poreklo od reči Frug, sinonima za Franke (germanski narod), te je značenje njenog imena „planina Franaka“. Proglašena je za nacionalni park 1960. godine. Naučnici je nazivaju „ogledalo geološke prošlosti“. Na njoj su pronađene 164 životinjske fosilne vrste, stare oko 123 miliona godina. Na njoj je 16 manastira Srpske pravoslavne crkve. Podignuti su kao zadužbine srpskih vladarskih porodica. Predstavljaju kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju. Taj jedinstveni istorijski kompleks predložen je i za upis na listu svetske baštine UNESKO-a. Bila je inspiracija mnogim pesnicima, a na jednom od njenih vrhova, na Stražilovu, nalazi se grob Branka Radičevića. Stražilovo se nalazi na samo 4 km od Sremskih Karlovaca. Jedan od najznačajnijih stvaralaca srpske literature 20. veka Miloš Crnjanski napisao je pesmu „Stražilovo“. O kojoj je planini riječ? Bijela p^ela

Zaku

- Više se nikad neću svađati sa dedom – reče Jovica svom drugu. - Zašto? - Ne mogu sam da nosim knjige u školu!

je sli da je i m Ko n, on . sreća srećan ta slao: odis o up ruk ) (po učić nD a v Jo

„Obojeni Program“ je novosadska alternativna rok grupa. Osnovana je 1980. godine, a jedini stalni član grupe od njenog osnivanja jeste Branislav Babić Kebra, glavni vokal i autor tekstova. Zanimljivo je da

Dositej Obradović (oko 1739-1811):

DIVLJI VEPAR I LISICA Divlji vepar oštraše zube pod jednim hrastom, a lisica ga pitala misli li se s kim biti te oštri zube. – Ne mislim – odgovori on. – Ali ako dođe do nevolje, bolje da su spremni.

A J I D E P O L K I C EN Krtica za noć prokopa oko 90 metara tunela.

Domaća mačka 70% svog života provodi spavajući.

U svetu postoji više od 2.000 vrsta sireva.

uvao i zamesio Igor Kolarov

Odbojka je izmišljena 1895. godine u Masačustesu (SAD). Do Prvog sv. rata igrala se samo u SAD-u, a dvadesetih godina 20. veka proširila se i na ostale zemlje sveta. U staroj Jugoslaviji pojavila se 1921. godine pri ”Sokolu”, a samostalni sport postaje posle Drugog sv. rata.

Najbolji ste u fudbalu, odlični u košarci, izvanredni u odbojci i umetničkom plivanju. Ali, šta je to sa vašom frizurom? Kao da su vas lizale krave i dve žirafe. Zdravlje – Zdravi ste, ali vaša frizura nije. Ljubav – Sa takvom frizurom, nećete daleko dogurati.

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE IZBEGAVAJU MINĐUŠE

Po nekim ocenama, 5 najboljih filmskih scena mačevanja nalaze se u filmovima:

Vi ste neobična i divna ličnost koju svi vole. Ali, niko ne zna za vaš najveći strah: plašite se da ćete se jednog jutra probuditi sa klempavim ušima. Ne brinite, šanse za to su 50-50. Ljubav – Dopašće vam se jedna plemenita i lepa osoba. Biće klempava.

1. Pritajeni tigar, skriveni zmaj (2000) 2. Jason i argonauti (1963) 3. Legenda o pijanom gospodaru (1994) 4. Kil Bil (2003) 5. Duelisti (1977)

aje Treptaj oka tr 0,3 sekunde.

Lavovi ne riču dok ne napune 2 godine.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

početna slova svih njihovih studijskih albuma čine akronim njihovog grada – Novi Sad. „Obojeni Program“ je prva grupa sa prostora bivše Jugoslavije koja se pojavila na MTV-u (1993).

HOROSKOP ZA DEČAKE SA DIVNIM FRIZURAMA

PredstavLJamo

anja Ranić, je jednostavno rečeno, za sve. Ova odlična učenica iz Jošavice, kraj Petrinje, pobjeđuje na svim natjecanjima: školskim, županijskim, a izmaklo joj samo državno. Naime, ove godine učestvovala je na državnom takmičenju poznavanja gramatike i povijesti jezika, koje se održavalo u Zadru i u jakoj konkurenciji osvojila je šesto mjesto. – Natjecanje donese vrijedno iskustvo. Tek kada sam ušla dublje u materiju, vidjela sam koliko ne znam, priznaje Sanja. Već pretpostavljate da joj je hrvatski jezik najinteresantniji nastavni predmet. Osim što joj ide gramatika, Sanja puno čita knjige, lektiru, piše komentare, osvrte, jasno i glasno iznosi svoja mišljenja i stavove. Omiljeni autor joj je Dinko Šimunović i baš trenutno čita njegovog Alkara. – Kompozicija je napeta. Priča zanimljiva, tragična, iznosi svoje dojmove Sanja. – Sve je krenulo od jednostavnih sastava a zatim sam pisala sve više i više. Otkako sam krenula u školu, napisala sam podosta, cijelu jednu bilježnicu, i to pjesama o pejzažu, ljubavi, prijateljstvima, životu, od dječjih pjesama do ozbilj-

nijih, govori Sanja koja zbog sve većih školskih obaveza sada piše slabijim intenzitetom, otprilike dva puta mjesečno. Uspješna je i u engleskom jeziku i kemiji. Sanja planira da sljedeće godine otvori vrata neke jezične

pismeno dobro izražavam. Jedva sam dočekala da krenem u peti kako bih se mogla uključiti u novinarsku sekciju škole. Prvo sam bila samo "novinarka", ali ubrzo sam postala urednica kulture, govori o svojim afinitetima i "no-

gimnazije u Zagrebu, a zatim sebe vidi kao studenticu novinarstva ili prava. Vjerujemo da će se uspješno snaći i u turbulentnim novinarskim vodama ili u pravnim zavrzlama našeg zakonodavstva. Za novinarstvo temelja već ima. Jer je i glavna urednica časopisa Slap koji jednom godišnje izlazi u njenoj školi. – Volim pisati i još dok sam išla drugi, u treći razred, primijetila sam da me pisanje privlači i da se

vinarskoj karijeri" Sanja koja je zajedno sa školskim časopisom učestvovala i na natjecanju Lidrano u Primoštenu. – Časopis nam je odličan. Imamo školske rubrike, gradske, o kulturi, putopise učenika, križaljke, viceve, sve ono što djeca vole i traže, navodi glavna urednica Slapa. No, nakon školskih obaveza, novinarskih zadataka, ako pitate Sanju što je njen hobi, ona će vam opet reći čitanje

Bijela p^elA

i pisanje. Omiljeni sati za tu vrstu relaksacije njoj su pred spavanje. – Zbog obaveza ne stignem mnogo čitati preko dana zato obavezno uveče u ruke uzmem neki dobar roman za opuštanje i dobar san. No, da Sanja nije klasična štreberica, dokazuje i njena ljubav prema folkloru i njeno dugogodišnje aktivno sudjelovanje u KUD-u "Banija" iz Blinje. Istina, prioritet je svakako škola, učenje, pisanje domaće zadaće. Ali kada završi sa školskim obavezama, Sanja odlazi na probe folklora i druži se sa vršnjacima. Pored ispunjavanja školskih obaveza, Sanja ima i kućne zadatke. Ova vrijedna djevojčica pomaže svojim roditeljima oko poljoprivrednog gospodarstva, ali i u kuhanju i pečenju kolača, posebno njoj omiljene torte od sira. Pored popunjenog dnevnog rasporeda aktivnosti, stigne i ono što je svojst veno svim djevojčicama, maštati i sanjati. Tako Sanja sanja putovanja, pa čak i život u inozemstvu gdje je, kako kaže, život ljepši. Ali, njena Banija joj je ipak u srcu. – Ovdje su moji prijatelji, priroda je najljepša, tu su i moji psi Beni i Đuro koji me svaki dan veselo sačekaju kada se umorna vratim iz škole, nabraja nam Sanja svoje drage slike zavičaja čije je nebo široko, a njeni interesi i pogledi, još širi. Paulina Arbutina

ne su kao četiri princeze, kao četiri sirene. Dragana Mrvoš, Jovana i Nikolina Šuka i Jelena Mrvoš četiri su sestre čvrsto, č vrsto vezane jedna za drugu. Kako bi se reklo, pupčanom vrpcom. Jovana i Nikolina rođene su sestre, dok su sa Draganom i Jelenom sestrične. No, razlike među njima gotovo da i nema. Jedna za sve, sve za jednu – njihovo je geslo. Svako slobodno vrijeme ove sestre iz okoline Križevaca nastoje provesti zajedno. Često se obilaze, ali najdraži im je susret kod bake Rade. Kada su bile male, oblačile su lutke, preskakale lastiš, igrale se žmurke. Sada su ozbiljnije i druženje je drugčije. – Jedva čekamo da prođu školske obaveze i dođe vikend kako bi ispričale što smo sve doživjele tokom tjedna. Naravno, nađe se tu mjesta i za simpatije, ali pojedinosti nećemo vam otkrivati, složne su sestre Šuka–Mrvoš. Na dnevnom redu njihovih kružoka, osim razgovora o školi, nastavnicima, prijateljima, nezaobilazna je tema o modi. Ovaj sestrinski kvartet obožava modu, tako da im se često u rukama nađu modni časopisi, a najčešće časopis za djevojčice OK. Iako svaka ima svoju garderobu, stil im je sličan. Košulje, traperice, haljine, majice, tenisice u svim "kasual varijantama" njihov su modni izbor. Kada dođu jedna

drugoj u posjetu, zatvore se u sobu i tada započinje modna revija sestrinskog kvarteta. – Volimo jedna drugu da uređujemo, pravimo frizure, oblačimo, šminkamo. Mijenjamo lakove, narukvice i lančiće, priča Nikolina. – Ponekad se i posvađamo

– Ona je pametna, jaka, borbena, snalažljiva, uvijek spremna za akciju i pomoć i uvijek otvorena za prijateljstvo i ljubav. Baš onako kako treba biti u životu. Nas četiri smo kao četiri Štrumfete. – Čak sve četiri imamo majice sa njenim likom, kaže Dragana.

koja je čija košulja. Ali to su samo sitne svađe jer mi smo vjerne prijateljice koje ne poznaju ucjenu ni izdaju, kaže nam Jovana. Osim interesa za modu, istu muzike, stil oblačenja, četiri sestre još uvijek uživaju u crtanim filmovima, a posebno u Štrumfovima i Tomiju Džeriju. Njihov omiljeni lik iz crtića je, pogađate – Štrumfeta.

U moru sličnosti, potkrala se i po koja razlika. Priznaju da je Jovana komunikativnija, Nikolina povučenija, dok je najstarija među njima Dragana najdominantnija. – Ona je glavna, šef ica našeg kvarteta. Nju slijepo slušamo, ponekad i kopiramo. Ja sam najmanja, po tome se razlikujem, kaže najmlađa Jelena koja za

razliku od svojih sestričina, iako jako voli modu, ne vidi sebe u budućnosti u modnom svijetu, već kao učiteljicu matematike koja je za nju čista igra. A jedna od njihovih omiljenih igara su i društvene igre Čovječe, ne ljuti se i Potapanje brodova. Za poražene nema ljutnje, jer, kako kažu sve je to samo igra. A kako iz igre često nastanu snovi, pa ideje, a zatim i djela, tako i u slučaju sestara iz Križevaca koje žele da se jednog dana bave modom. Jovana planira da postane dizajnerica interijera, Nikolina modni dizajner. Mada Dragana također sebe vidi u modnoj industriji, kako kaže zna što neće, a ne zna što hoće, dok najmlađa među njima Jelena ima drugačiji pravac, učiteljica matematike. I stvarno se već u njihovim zanimanjima mogu da prepoznaju budući pozivi. Jovana često uređuje, sređuje, mijenja raspored u sobi, Nikolina još uvijek oblači i presvlači lutke i barbike, i sve češće samu sebe, Dragana dijeli savjete o oblačenju, šminjaknju, sređivanju, ponašanju, dok su Jeleni najdraže igre s brojevima i one gdje ona predaje, uči i podučava. Sve zajedno imaju podučavati i svoju mlađu braću. Svi se jako, jako vole. A mi im na kraju ove sestrinske priče želimo da ostanu nerazdvojne i onda kada ih životni putevi razdvoje. Paulina Arbutina

Bijela p^ela

leksandra Savić ima 18 godina, a odbojku trenira od svoje devete. Igra za Ženski odbojkaški klub Vukovar i upravo je pošla u četvrti razred gimnazije. Krajem aprila debitovala je i za juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Sportom je počela da se bavi najviše na nagovor svog dede koji je odmah na početku procenio da će joj odbojka najbolje odgovarati. Sada kada je postala omladinska reprezentativka, logično je da je deka danas njen najponosniji

navijač, koji ne propušta ni jednu utakmicu. Prvo je krenula na košarku, još u prvom razredu osnovne škole, ali je bila preniska za taj sport, pa su deda i baka zajednički odlučili da pokuša sa odbojkom. Ljubav prema prebacivanju lopte preko mreže rodila se već na prvom treningu. U Vukovaru su primetili da Aleksandra ima talenta i tokom godina prolazi sve

selekcije ovog kluba, a od prošle je godine u prvom timu. Igrala je na svim pozicijama, od tehničara, pucača, primača, ali se ipak najbolje snalazi na mestu odbrambenog igrača, odnosno libera. Njen zadatak na terenu je da „čekićima“ prima protivničke servise i napade, i iako ona sama ne postiže poene, stoga od nje zavisi svaki napad njenog tima. Ako njoj ne ide, onda je to loše za celu

eniska z vezda Srbije Novak Đoković je ljubavlju prema ovom, trenutno najaktuelnijem sportu u Srbiji, uticao na mnoge mlade ljude da se posvete teniskom reketu. Ali malo njih to čini sa isto toliko ljubavi, entuzijazma i ambicija kao Nole. Među tom malobrojnom omladinom i decom je svakako petnaestogodišnja Jovana Janković koja svoj talenat nastavlja da razvija u Beogradu uz pomoć instruktora Gorana Zeca. Jovana nije obično dete i njeni talenti ne završavaju se samo na području tenisa. Ova devojčica je jedno svestrano dete za koje ne samo njeni roditelji već i učitelji i prijatelji imaju samo reči hvale. A njena priča je veoma interesantna i vodi nas od Hrvatske, preko Engleske pa sve do Srbije. Sa samo devet meseci napustila je Jovana rodni Vukovar sa svojim roditeljima i otvorila novu stranicu svog

malog života u Bedfordu u centralnoj Engleskoj, daleko od rodbine i prijatelja. U Engleskoj je krenula u školu i stekla nove prijatelje ne samo u osnovnoj školi koju je redovno pohađala već i u Školi srpskog jezika u Bedfordu, kod profesor-

ke Milice Vuković, koja je i zaslužna za to da nas je sa Jovaninim talentima i upoznala. Jovana je, iako odlično vlada srpskim jezikom i pismom, bila redovan đak Škole srpskog jezika od njenih samih početaka,

Jovana Janković sa novim trenerom

Bijela p^elA

ekipu, i ima veliku odgovornost na terenu. Odbojkašice su inače jako visoke devojke, a ona ima svega 165 centimetara, međutim tvrdi da je to za njenu poziciju samo prednost jer uspeva da bude puno brža u reakcijama od saigračica i protivnica koje su puno više od nje. Još u mlađim kategorijama zapamtile su je mnoge protivničke igračice, kako svojom borbenošću

2011. godine. “Ona je bila sa nama od početka i bila je uvek natprosečna u poznavanju srpskog jezika. i ne samo to, bila je i aktivan vršnjački edukator i pomagala mi na časovima sa decom koja bi bila pasivnija i sporija. Jovana je po svemu izuzetno dete - od znanja, pameti, vrednoće do kreativnosti i posvećenosti. Zaista zlatno i posebno dete. Omiljena je među decom u Bedfordu i kada dođe u Englesku, ne propusti da nas poseti”, sa oduševljenjem nam o Jovani govori profesorka Vuković, jedan od osnivača škole srpskog u Bedfordu. Počela je nova školska godina koju Jovana nastavlja u Beogradu i uporedo vredno trenira tenis. Želimo joj da sa istim entuzijazmom nastavi sa radom u novoj sredini i nadamo se da ćemo se uskoro radovati njenim novim uspesima. “GO, JOVANA, GO!” Nada Čupković

ne dopušta puno „asova“, niti dozvoljava tako lako da lopta padne na parket u polje njene ekipe. Kada je prvi put igrala za hrvatsku juniorsku reprezentaciju na turniru u Italiji, proglašena je za najboljeg libera na takmičenju. Osvojeno priznanje vrlo se brzo pročulo i nakon toga u klubu i u školi svi su počeli da je ispituju gde će dalje nastaviti karijeru. Ona kaže da o tome i ne razmišlja i da jako voli svoj klub u kome je dobila ugovor na narednih godinu dana i baš kada ugo-

vor istekne, završiće školu pa će tada da vidi kako će se dalje razvijati njen odbojkaški put. Ova devojka skoro deset godina trenira po dva sata svaki dan, a naporni treninzi počeli su da se isplaćuju brojnim nagradama koje je do sada osvojila. Čak i tokom leta, kada odbojkaška sezona završi, Aleksandru najčešće možete sresti na vukovarskoj plaži uz Dunav, ali ne kako se kupa, već kako na pesku igra svoj omiljeni sport.

mili, nećete verovati, tate mladih učesnika. Sigurno je najveći doživljaj, pored nastupa, bilo kupanje u Atlantskom okeanu i poseta velikom akvaparku. Novim članovima omladinske grupe, Zokiju i Denisu, ovo će putovanje sigurno ostati najduže u sećanju jer su prvi put sa drugarima iz Društva gostovali daleko

od Slovenije. I dok se kuckaju SMS poruke i razmenjuju sa prijateljima iz dalekog Tatarstana slike na Facebook- stranicama, učiteljica Vesna već planira neke nove nastupe i neke nove zemlje, jer su ovi mladi zanesenjaci i zaljubljenici u muziku i igru to i zaslužili.

N.M.

de i h s ve p u t nije naneo: od Slovenije, Srbije, Bosne, Bugarske pa, evo, čak su i u Francusku stigli! Biti član Akademskog kulturno-umetničkog društva Kolo iz Kopra (Slovenija) pravi je izbor jer ti se pruža prilika da upoznaš različite zemlje, njihove narode i kulturu, da otkriješ velike talente, ljubav prema muzici, igri i pesmi. Omladinci AKUD Kolo, njih 12, praćeni orkestrom, mentorkom Vesnom BajićStojiljković i roditeljima doživeli su jedno novo i nezaboravno iskustvo u gostoljubivoj Baskiji (francuski deo), kao učesnici folklornog festivala u organizaciji CIOFF- a (Svetsko udruženje za folklorne festivale). Desetodnevno gostovanje, dugo putovanje, nova lica, nove zemlje... ništa nije smetalo folkloristima Kola da stečeno znanje i umeće pokažu na šest velikih

nastupa i tri manja i da svojom igrom i pesmom, kojima su u narodnim nošnjama predstavili Srbiju, osvoje srca mladih i onih malo starijih Francuza. Put jeste bio dug, ali izuzetno zanimljiv, gde su članovi i učesnici imali mogućnost da po prvi put posete poznate gradove: Nice, Cannes, Espelette i Cambo. A festival ne bi bio festival, gde se susreću mladi folkloristi iz Španije, Tatarstana, Slovenije i domaćina Francuske, kada taj festival ne bi bio “začinjen” i ponekom novom ljubavi koja će se dugo, dugo pamtiti. Uspomena je dosta, od, po mišljenju mnogih učesnika, baskijskog “najboljeg sladoleda na svetu”, napravljenog od ovčijeg mleka, pasulja i mirisnih palačinki koje su pripre-

Nada Čupković

Omladinska grupa AKUD Kolo, orkestar i učiteljica Vesna Bajić-Stojiljković

Bijela p^ela

Danijel Kordić, Sisak

Saša Podrić, Sisak

Ponoć

Odrastanje

Kad sat otkucava ponoć, posljednji te put pogledam pre nego zatvorim svoje umorne noći. Kad sat otkucava ponoć, znaj da sam u zvezdama sjajnim zapisala tvoje ime. Kad sat otkuca ponoć, pogledaj u nebo plavo i ako vidiš zvezdu padalicu, znaćeš da je to moje srce što žudi za tobom i pada u ponore duboke i gubi svoj sjaj jer me zaboravljaš i više ne misliš na nas. Jer me više ne voliš. Kad sat otkuca ponoć, znaj da me više neće biti da zacelim tvoje rane, da te podignem pri padu, da te izvučem iz dubina.

Sve odjednom prestaje, nestaje, okreće se. Lutke kao da više nisu bitne. U lokvi vidim prepreku, više to nisam ja. Kao da se čitav moj svijet okrenuo, prevrnuo, kao da ne znam sebe i da se tek sada upoznajem. Ponekad se sjetim djetinjstva i svega što sam radila kao mala. Sjetim se igara sa lutkama, pravljenja figura u pijesku, igranja žmurke... Sve te stvari izgubljene su daleko u prošlosti i ne mogu se vratiti nazad. Želim da mi život bude kao onaj što sam nekada imala. Polako počinjem shvatati život i prepreke koje on donosi. Kada gledam svoje roditelje, vidim hrabrost i odgovornost u njihovim očima. Fizički možda jesam porasla, ali duboko u sebi ja sam i dalje naivna djevojčica. Umjesto bezbrižnog osmjeha dolazi tuga, a dječije igre briše stvarni život pun obaveza. Ipak, ovo odrastanje donosi i mnogo lijepih stvari u kojima uživam.

Stefani Danilovac, 7. razr., Negoslavci

Ivana Ćulum, 14 godina

Radujem se ranoj jeseni Radujem se ranoj jeseni jer su dani još uvek topli, a bez velikih vrućina. Nema ni obilnih padavina. Još se mogu nositi kratki rukavi. Kad dođe kasna jesen, moramo se toplije obući, a kad su kiše treba nositi čizme i kišobrane. U ranu jesen već se pripremo za zimu. Spremaju se drva, zimnica. Kako je opojan miris iz kuhiwe kad mama sprema zimnicu. No, krajem jeseni sve nekako ugasne, lišće mewa boju i opada, ptice odlete u toplije krajeve, a noću se čuje samo vlak koji se teškom mukom pewe uz naš Velebit. A kad dođe zima, svi se povlače u toplinu svoga doma. Tamara Radusin, Gračac

Danijel Klipa, Vojnić

Marina Petrović, Drenova

Bijela p^elA

Sawa Božić, Drenova

Marina Petrović, Drenova

Prolazi djetiWstvO Naravno, svi se sjećamo djetiwstva i raznih igara, ali takođe maštamo i o našoj budućnosti. Igrali smo se nekada plišanim igračkama, a sada već izlazimo i ostajemo van kuće do kasno u noć. Vjerovatno bi mnogi požeqeli da se vrate u rano djetiwstvo, da se zaigraju i osjećaju slobodni i bezbrižni. U našem djetiwstvu bilo je i malih slatkih pogleda i prvih simpatija. Takav je osjećaj najqepši osjećaj koji se može dogoditi u životu. Kao mali bi za Svetog Nikolu stavqali naša mala pisma u čizmicu i požeqeli nešto lijepo, čarobno, ali na to su skoro danas svi zaboravili. Kao da se cijeli život odjednom okrenuo. Juče smo bili djeca sa igračkama, a danas smo kao odrasli i razumni qudi, sve je postalo ozbiqnije. Ponekad pomislim zašto je život takav. Ponekad ne mogu sam sebe da prepoznam. Život je kao planeta koja se za čas okrene i sve postane potpuno novo, nešto više za nas. Svi želimo da postanemo stariji i ugledniji, ali nakon nekog vreme-

na zažalili bismo za djetiwstvom i wihovim čarolijama. Sredwa škola nam je pokazateq života. Nadam se da ću ovakvim ocjenama i uspjehom uspjeti upisati sredwu muzičku školu. Htio bi postati ugledni čovjek, dobar i iskusan muzičar, čija bi pjesma uvijek podsticala druge. Volio bih da mogu postati netko tko će razumjeti qude i pomoći im, jer takvih qudi je veoma malo. Naravno, posao i ono čime se bavimo u životu veoma je bitno, ali jedno je nenadmašno – porodica. Želio bi da imam skromnu i primjerenu porodicu, da izvedem svoje dijete na pravi put i posvetim mu maksimalnu pažwu. Volio bi da mi život ne bude dosadan, već da me ispuwava radošću, veseqem i zdravqem. Da ne nailazim svakim danom na nova iznenađewa. Djetiwstvo ostaje iza nas i više se nikada ne vraća. Danas treba da se usmjerimo na pravi put, pravi smjer, ali najvažnije je – treba da postanemo pravi qudi.

Nemawa Tubić, Tewa

Jovana Prokić, Trpiwa

Dejan Vučeta, 13 godina, Bawa Luka

Qetna škola U qetnoj školi učili smo ćirilicu, plesati, pjevati, a poneki i plivati. Crtali smo i igrali društvene igre. Učili smo istoriju, pokazali su nam narodne nošwe iz svih dijelova Srbije. Bilo mi je lijepo i želio bih opet ići u tu školu. Daniel Rodić, 4. razr., Kapelica

Valerija Trunić, Drenova

Valentina Lazić, Trpiwa

Aleksandra Dorić, Bolman

Valentina Lazić, Trpiwa

Bijela p^ela

Anamarija Bijelac, 4. razr., Glina

Žeqana Samarxija, 4. razr., Gvozd

Vawa Živanović i Sara Šormaz, 8. razr., Bobota

Aleksandra Nišević, 4. razr., Glina

Đuro Malobabić, 4. razr., Gvozd

Bijela p^elA

Nikola Marinković, 5. razr., Daq

Jovana Vuković, 6. razr., Bobota

Lara Dragojević, 3. razr., Zagreb

Nikolina Aralica, 6. razr., Gvozd

Đorđe Lukač, 6. razr., Dvor

Jelena Ćorković, 8. razr., Dvor

Milorad Ćorković, 7. razr., Dvor

Anastasia Maksić, 6. razr., Bobota

Slađana Momić, 6. razr., Bobota

Bijela p^ela

MOZGOLOMKA

Koji je broj veći od svoje četvrtine za 7, kad se udvostruči?

Pripremio Dragiša Laptošević

SUDOKU

PITALICA

KLIN UKRŠTENICA NA SLOVO N

Prije šest godina imala sam četiri puta mawe godina nego što imam danas. Koliko mi je danas godina?

1. Jedno slovo, 2. Alat za sečewe, 3. Ime, 4. Divqa afrička životiwa, 5. Prehlada, 6. Grad u Srbiji, 7. Kao pod jedan

U sve kvadratiće, redove i kolone upiši brojeve od 1 do 9, ali da se ne ponavqaju.

ZAGONETKe

Dva brata po svijetu hodiše, sab svijet vidoše, jedan drugog ne mogoše. Ko je to?

U šumi je 1 drvo na drvetu 12 grana svaka grana 4 gnijezda svako gnijezdo 7 ptica

Ime

svaka ptica

Prezime Razred

pjesme zna po 24 da pjeva. Što je to?

Adresa

Odgovor

Ko je to?

nagradni ZADATAK Koji se grad u Crnoj Gori skriva u ovom rebusu?

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

Web-zanimacije

Da li znaš, da li znaš, odgovore da mi daš? A na koje pitawe, pitate se sada...hm, pa pitawa je mnogo, a najzanimqivije su narodne pitalice. Da li znate neku od wih? Na strani dečjeg sajta ZVRK http://www.zvrk.rs/price/ zagonetke/zagonetke.htm naćićete puno takvih pitalica. Na vašu sreću: tu su i odgovori. Imam i ja jedno pitawe za vas. Da li znate, vi moje pametne glavice, ko je sve te pitalice sakupio i za vas ih zapisao, da se sačuvaju od zaborava i prenose s kolena na koleno? Hm... čekam! Aha, evo, znala sam da znate. Možda ima neko ko ne zna i za takve ćemo napisati odgovor, ako se slažete. Naravno, bio je to Vuk Stefanović Karaxić, veliki reformator srpskog jezika, koji je čitav svoj život posvetio istraživawima narodnog

jezika i zapisivawu narodnih umotvorina: zagonetki, poslovica, bajki itd. O Vukovom doprinosu možete pročitati na http://www.antikvarne-knjige.com/vuk-karadzic-biografija kao i na » sveznajućoj« Vikipediji. Nekoliko narodnih pripovedaka možete pročitati i na internet- strani Učiteqskog fakulteta Univerziteta u Beogradu http://www.ask.rs/ Default.aspx . Eto, sada više nema razloga da vam roditeqi dosađuju kako samo »visite« na računaru igrajući igrice, jer preko ovog modernog medija može i puno da se nauči, otkriju novi svetovi i pojave, a i pročita zanimqivo štivo. Pa, uživajte u čitawu pripovedaka!

RJE{EWA

IMENOSLOV

MOZGOLOMKA

KLIN UKRŠTENICA

Broj 4

1. N,

PITALICA

8 godina

Odabrala: Nada ^upkovi}

2. Nož, 3. Novak, 4. Nosorog,

ZAGONETKE

5. Nazeb.

1. Oči 2. Godina, meseci, sedmice, dani, sati

6. Niš, 7. N

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka iz pro{log broja kwigom Jovice Đurđića nagrađen je Timotej Repak iz Dvora.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imenoslov. TEREZIJA je žensko ime koje dolazi iz grčkog i latiskog.Javqa se kod svih evropskih naroda. Potiče od grčke riječi theresis što znači odbrana, zaštita. Ovo je ime samo žensko i ima mnogo izvedenica u južnoslovenskim narodima. Osnovna imena su Terezija, Terezia, Tereza, Terezina... Od svetački imena poznata je Majka Tereza, zaštitnica ugroženih, siromašnih i bolesnih, a od carskih imena najpoznatija je austrijska carica Marija Terezija. Među prezimenima nalazimo prezimena Terzić i Terzin. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - Žiro račun: 23600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske