MITOLOGIJA I MITOLOŠKI LIKOVI

Mitologija je ukupnost mitova nekog naroda, kulture, civilizacije, religije, etničke skupine ili geografskih cjelina. Mitologija je i znanost koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo. Mitologijomse naziva i skup mitova neke religije, naroda ili civilizacije, pa se govori o grčkoj, rimskoj, egipatskoj, asirskoj, babilonskoj, indijskoj, kineskoj, japanskoj, germanskoj, slavenskoj, keltskoj, aztečkoj mitologiji i sl.

Mitologija je izraz nastao od grčkih riječi mythos (priča, riječ) i logos (znanost, nauka, kazivanje), odnosno mythologia je pričanje priča. To je disciplina koja proučava mitove, tj. stare priče nekog naroda, a u kojima glavnu ulogu imaju fantastična bića i nadnaravni događaji. Mitologija označuje i same mitove, odnosno skup priča kao sustav koji se u nekom narodu prenosi s naraštaja na naraštaj. Rimljani su veći dio mitologije preuzeli od Grka. Mitološke se priče opiru uvjetima materijalnog svijeta, kao i granicama vremena i prostora. One su u svakom smislu „čudesne“, i ako ih želimo shvatiti, moramo se na trenutak odreći razuma i logike. Antički su mitovi utkani u našu kulturu i u njoj djeluju putem predaje pa tako možemo slijediti njezine tragove sve do danas. Junaci i bogovi o kojima pišemo doživjeli su čudesnu sudbinu, iako zapravo nisu nikada živjeli. Stvorila ih je mašta starih Grka i Rimljana, i drugih naroda, preživjeli su tisućljeća i nadživjeli mnoge zbiljske junake, pa čak i one koji su sami sebe proglašavali bogovima. Susrećemo ih u književnosti, u djelima mnogih slikara i kipara, u znanstvenom nazivlju, na kazališnim daskama i u glazbenim djelima, u svagdanjem razgovoru, kao i u govorima raznih državnika. Mnogi će mitološki likovi živjeti u svijesti čovječanstva tako dugo kao i čovječanstvo samo.

Mi smo napravili samo mali izbor mitoloških likova (poredanih abecednim nizom), koji su nama bili najznačajniji i najvažniji, osobito oni koje smo pronašli na pročeljima zagrebačkih povijesnih zgrada, kulturnih ustanova i institucija. Poželjeli smo prolazeći zagrebačkim ulicama i trgovima, podići svoj pogled prema gore, i ustanovili smo da su naša pročelja dom mnogih mitoloških likova i bića. Želja nam je upoznati ih, ali i ispričati priču o njima, kada su, kako i zašto našli svoje mjesto u nišama naših zgrada, na vijencima, stropovima, stupovima, karijatidama, timpanima i krovovima zagrebačkih zgrada.

AFRODITA (grč. Ἀφροδίτη, lat. Venus)

Grčka božica ljubavi, ljepote i plodnosti. Prema Homeru, bila je kći najvišeg boga Zeusa i božice kiše Dione, a prema Heziodovoj Teogoniji, rodila se iz morske pjene koju je oplodio bog neba Uran i izašla iz mora na otoku Cipru (zato je često nazivaju Ciprankom). Protiv njezine volje, bogovi su je udali za boga vatre, šepavog boga kovača, Hefesta. Imala je više pomoćnika i pomoćnica: Harite, božice dražesti i ljepote, Hore, božice godišnjih doba, Peitu (grč. Peitho), božicu udvaranja i ljubavnog nagovora, Himera, boga spolne želje, Pota, boga ljubavne čežnje, Himena, boga ženidbe, i naročito Erosa, mladog boga ljubavi, čijim se strijelama nije moglo umaći (Afrodita ga je dobila u preljubničkoj vezi s bogom rata, Aresom). Budući da ljubav u životu bogova i ljudi ima veoma važnu ulogu, Afrodita je bila vrlo cijenjena i štovana.

Apolon (lat. Apollo) je jedan od dvanaest olimpskih bogova. Bio je utjelovljenje klasičnoga grčkoga duha, predstavljajući racionalnu i civiliziranu stranu ljudske naravi. U grčkoj mitologiji sin je Zeusov i Latonin, blizanac brat Artemidin, bog sunca i svjetla, zaštitnik ljepote, zaštitnik proricanja, pjesništva, glazbe i liječništva, vođa Muza. Rodio se na Delu. Nadimak mu je „Sjajni, blistavi” (Phoebus). Mogao je istovremeno i izliječiti ljude ili donijeti bolest i smrt. Naoružan srebrnim lukom, kažnjava smrtonosnim strelicama, ali i brani od zla. Poslije je poistovjećivan sa sunčanim bogom Helijem, koji danju vozi svoja kola po nebu. Obično je prikazivan kao mladić s lukom i strijelom ili s lirom, ovjenčan lovorovim vijencem. Lovor ili grčki daphne, njegovo je stablo, nastalo od tijela lijepe nimfe Dafne u koju je bio zaljubljen, ali ona se radije pretvorila u lovor nego da mu bude žena, o čemu piše Ovidije u Metamorfozama.

Jedan je od najstarijih grčkih bogova; njegov kult došao je iz Male Azije, gdje je štovan kao bog stada. Čest je motiv u likovnoj umjetnosti. Posvećene su mu mnoge životinje, ali je najpoznatiji gavran (lat. corvus). Glasovito je njegovo proročište u Delfima, kao i žene – proročice Pitije i njihova dvosmislena proročanstva; proročište je tek oko 390. godine ukinuo car Teodozije. Apolon predstavlja idealnu formu muške tjelesne ljepote, kao što Venera predstavlja žensku ljepotu. Dakle, simboli su mu mnogi jer je imao raznolika pokroviteljstva: luk, strijela, tobolac, lira, kola, aureola, zmija, pastirski štap, labud – simbol ljepote, kugla – njegova univerzalnost, vuk, gavran itd.

Artemida, u grčkoj mitologiji božica mjeseca, lova i šuma, životinja i plodnosti, vladarica prirode i božica mjeseca; kći Zeusa i Latone, sestra blizanka Apolonova. Rođena na otoku Delu. Njezina je majka tu našla utočište pred zmajem Pitonom, koji ju je progonio po cijelom svijetu da je ubije po zapovijedi ljubomorne Zeusove žene Here.

Njezine posebne moći uključivale su savršeno ciljanje lukom i strijelom, sposobnost pretvaranja sebe i drugih u životinje, liječenje, bolesti i kontrolu prirode. Kao djevičanska božica, zaštitnica je mladića i djevojaka. Po šumovitim brjegovima lovi divljač u društvu nimfȃ. Posvećena životinja joj je košuta. Njezin je kult vrlo star, maloazijskog podrijetla. Grci su joj posvetili mnoge hramove; najviše se isticao Artemizij u Efezu, u današnjoj Turskoj. U arhajsko doba prikazuje se na vazama, reljefima ili u punoj plastici; odjevena u kratku haljinu, često sa lukom i strijelom, u društvu raznih životinja. Artemida je za Grke bila ideal ženske ljepote, ljepote borca, sportašice, vojnički odgajane, djevičanske. Slično je bilo i kod Rimljana, koji su je štovali pod imenom Dijana.

Prema mitu, Zeus se oženio Metidom, božicom pravde, no kada je čuo proročanstvo da će mu dijete biti umnije od oca, progutao je trudnu Metidu. Kad je došlo vrijeme poroda, Zeusa je toliko boljela glava, da je morao potražiti pomoć; Hefest, bog kovač, rasporio je Zeusovu glavu i iz nje je iskočila Atena, već odrasla i u punoj ratnoj spremi. Kad je Zeus vidio da je dobio kćer koja mu je sklona, uskoro ju je zavolio i primio na Olimp.

Atena je božica mudrosti i pobjedonosnog rata, pa je među najvažnijim božicama Olimpa. Zaštitnica je grada Atene, a njezini su simboli kaciga, koplje i štit (rat) te sova i drvo masline (mudrost). Uz to štojebilaratnica,Atenajestajalanačelurazličitihvještina:predenjavunekaoizrazitoženskogposla, obrade metala te stolarstva. Njezin odnos s gradom posebno je prikazan i izražen u dvama mitovima. Prvi je mit u kojem se je Atena natjecala za pokroviteljstvo nad gradom Atenom s Posejdonom koji je ponudio slanu vodu, no ipak je prihvaćen njezin dar - maslina. Od tada se „more“ i maslinovo drvo njeguju u Erehteionu, hramu posvećenom drevnom kralju Atene, Erehteju, na atenskoj akropoli, kojeg je Atena ili odgojila, ili na neobičan način rodila. Atena je simbol ekonomskog i kulturnog napretka njezinih građana, zaštitnica je ratne vještine, brodogradnje, ženskog ručnog rada i grada Atene. Simbol joj je sova.

Atlant je prema Heziodovoj Teogoniji sin Titana Japeta i nimfe Klimene, te Prometejev, Epimetejev i Menetijev brat. Borio se protiv Zeusa u ratu u kojem su Zeus i njegova braća svrgnuli s vlasti oca Krona i stare bogove. Za kaznu, nakon poraza, na leđima je morao nositi nebeski svod (prema nekim izvorima planet Zemlju). Ime Atlant je izvedeno od grčkog glagola tlenai – nositi; on je nosilac.

Mitovi pričaju da zbog nekog starog proročanstva Atlant nije vjerovao strancima, te u zemlju nije htio pustiti junaka Perzeja koji se htio vratiti kući, noseći odsječenu glavu Gorgone Meduze. Atlant nijevjerovaodajePerzejuspioubitiMeduzu.NatomujePerzejpokazaoMeduzinuodsječenuglavu; od pogleda na nju Atlant se skamenio i pretvorio u planinu Atlas, gdje i dalje drži nebeski svod na svojim leđima, dok mu se glava (vrh planine) gubi u plavom nebeskom svodu. Atlant u antičkoj arhitekturi označava kip snažnog muškarca koji se koristi kao stup za podupiranje krovišta, pandan ženskim karijatidama, a često se naziva i telamonom. Telamon je bio sin eginskog kralja Eaka, kralj Salamine, Heraklov prijatelj, sudionik brojnih mitoloških pohoda (protiv Troje, lov na kalidonskog vepra, Argonauta itd.).

Rimska božica žita, usjeva i hrane, grčki pandan joj je Demetra. Kći staroitalskog boga Saturna i titanke Ope, sestra Jupiterova, Neptunova, Plutonova, Junonina i Vestina. S Jupiterom je imala kćer, Prozerpinu (grč. Perzefona), koju joj je, bez njenog znanja oteo brat, bog mrtvih i podzemlja, Pluton i oženio je. Dok je tražila nestalu kćer, zemljom je vladala nerodica i glad, jer je Cerera potpuno zanemarila usjeve. Zato je Jupiter odlučio otkriti joj sudbinu kćeri i natjerao Plutona da s Cererom postigne sporazum. Prozerpina će veći dio godine biti na zemlji, s majkom, a u kasnu jesen se spušta u podzemlje, mužu Plutonu. Kad se Prozerpina (kao simbol žita) vrati na zemlju majci, svi usjevi klijaju i obnavlja se ciklus života. Rimljani su imali i svetkovine u njenu čast, Cerealia, sredinom travnja (12. - 19. travnja). Posvećen joj je i jedan patuljasti planet, kao i otok Sicilija, kojeg je najviše voljela. Cerera se prikazuje kao zrela žena, majka, s košarom, snopom žita, srpom ili rogom obilja (cornu copiae).

Dioniz je grčki bog vina, plodnosti, veselja, vegetacije i žena. Sin je najvišeg boga Zeusa i smrtnice Semele. Prema mitu, ljubomorna Zeusova žena, Hera, rekla je trudnoj Semeli da nagovori Zeusa da joj pokaže svoj pravi oblik, kako bi se uvjerila da joj ne laže o svojem božanskom identitetu. On je to učinio, ali je pri tome pretvorio svoju smrtnu ljubavnicu u pepeo. No ostao je nerođeni polubog, Dioniz. Zeus ga je potom ušio u svoje bedro kako bi nastavio rasti. Postoje različite verzije mita o tome gdje je rođen i tko ga je odgojio. Na kraju je zbog Herinih spletki završio na brizi nimfa, gdje je zbog života u divljini naučio praviti vino i podijelio izum sa svojim pratiocima, silenima i satirima. Štovanje Dioniza je isprva bilo podvojeno; neki su se s oduševljenjem predavali njegovom kultu (kult vina je po povijesnim izvorima stariji od samog Dioniza), a neki su mu se odlučno suprotstavljali. Njegove zloglasne pratiteljice bile su menade (bakhantkinje), koje su u svojem pijanom ludilu radile grozote, a poznato je da su ubile i rastrgale Orfeja. Njegovo je ime nađeno na kretskim zapisima iz 14. st. pr. Kr. (di-wo-nu-so) u linear B pismu, što potvrđuje da je bio i mikensko božanstvo. Kao bog plodnosti, veliku je važnost imao i u svečanostima žetve i berbe. Plutarh kaže da je Dionizov kult bio u Grčkoj „prvobitno jednostavan, ali veseo“, ali poslije su svečanosti njemu u čast postajale „sve bučnije i razuzdanije“. Sličan je razvoj doživio i kod Rimljana, koji su ga preuzeli još potkraj 5. st. pr. Kr. Protiv izgreda, do kojih je primjerice došlo 186. g. pr. Kr. za Dionizovih svečanosti, morao je preuzeti posebne mjere i sam senat i zabraniti proslavu Bakanalija u cijeloj Italiji. U Ateni (općenito kod Jonjana) najdulje se zadržao izvorno grčki karakter Dionizovih svečanosti. Održavale su se nekoliko puta godišnje, a najvažnije su bile tzv. Velike Dionizije potkraj ožujka. U završnim dijelovima svečanosti održavale su se izvedbe tragedija i komedija (ditiramba).

Eros je bog strasti, ljubavi i plodnosti, poznat i pod latinskim nazivima kao Amor ili Kupid. U Heziodovoj Teogoniji opisan je kao primordijalni bog, sin Kaosa, originalne praznine svemira, a u kasnijim tradicijama i izvorima poznat je kao sin Afrodite, božice seksualne ljubavi i ljepote, a otac mu je bog rata, Ares. Erosovi simboli su luk i strijele. Postoje dvije vrste njegovih strijela: zlatne s golubovim perjem, koje uzrokuju ljubav, i sive, olovne, sa sovinim perjem, koje uzrokuju odbojnost. Erosovo glavno kultno središte bilo je u Tespiji u Beotiji. Dijelio je i svetište s majkom, božicom Afroditom, na sjevernom zidu Akropole u Ateni.

Erosova supruga je bila Psiha (božica duše predstavljena s krilima leptira). Njihova kći je bila Hedona, božica užitka i zadovoljstva. U arhaičkoj umjetnosti Eros je predstavljan kao prekrasan krilati mladić, ali je potom bio prikazivan sve mlađi i mlađi, sve do helenističkog razdoblja, kada je bio prikazan kao dijete (novorođenče).

Euterpa je jedna od devet Muza, Zeusova i Mnemozinina kći. Zaštitnica je glazbe, zaštitnica lirske poezije te je obično prikazivana s frulom. Euterpino ime dolazi od grčkih riječi εὖ, eu = "dobro" i τέρπω, térpô = "zadovoljiti", pa Εὐτέρπη znači "razveseljavanje". Neki Euterpi pripisuju izum aulosa (frule), premda većina mitografa govori da je aulos djelo Marsije, frigijskog pastira (ili božice Atene, koja ga je odbacila, a Marsija uzeo). Oplodio ju je bog rijeke Strimona i rodila je sina Reza (Rhesus). Obično se prikazuje s krunom od cvijeća u kosi i muzičkim instrumentima.

Prva Muza koja se pojavljuje na pročelju zgrade u Mesničkoj ul. br. 1 prikazuje Euterpu s dvostrukim aulom u rukama. Leđima je naslonjena na nepravilan stup, obučena u himation, blago nakrivljene glave, valovite kose zavezane u opuštenu punđu i lagano istaknute lijeve noge.

Staroitalska božica cvjetanja, plodnosti i proljeća, „Cvijeta”, srodna s oskičkom božicom proljeća Fluusom, jedna je od samo petnaest rimskih božanstava s vlastitim svećenikom ili svećenicom (flamen). Florin je kult uRimdonio Tit Tacije, sabinski kralj, koji je vladao s Romulom. Njezin veseo i raskalašen festival, Floralia, održavao se od 28. travnja do 3. svibnja svake godine, a uveden je 240. g. pr. Kr. O važnosti ove božice svjedoči i to što je njen hram bio u sklopu velikog hipodroma (Circus maximus),sagrađen238.pr.Kr.PandanugrčkojmitologijijojjeChloris -Klorida;premaOvidijevim Fastima, ona je bila nimfa u koju se zaljubio bog proljetnog vjetra, Favonius, poznatiji kao Zephyr, koji ju je uhvatio, obljubio i potom oženio, a na usnama su joj se pojavili cvjetovi. U umjetnosti je Flora uvijek bila je popularna tema za slikanje ženskih likova. Prikazivana je kao mlada, lijepa djevojka, s cvijećem u ruci. Pjesnik Ovidije pripovijeda o Florinu kraljevstvu i Florinu vrtu punom cvijeća, u kojem su mitski likovi preobraženi u cvijeće. Skulpture Flore nalaze se i na pročelju Mesničke ul. br. 1, kao i na portalu parka Maksimir.

GRACIJE (lat. Gratiae, grč. harite, Χάρıτες, Khárites – dražesne) - HARITE

Gracije su božice ljepote i dražesti. Kćeri su Zeusa i okeanide (morske nimfe) Eurinome. Obično se spominju tri: Aglaja – Sjajna, Eufrozina – Tješiteljica srca, Vesela i Talija – Cvatuća, Radost. Bile su ljubazne, nastojale su uljepšati život, poticati druželjubivost. Zato su im podizali hramove, žrtvenike i svetišta. Poznata je helenistička skulptura golih Harita, gdje one predstavljaju tri oblika plemenitostiilidobročinstva: davanja,primanjaiuzvraćanjadarova.Oddobarenesansečestasutema u likovnoj umjetnosti (Rafael, P. P. Rubens, J. Reynolds, E. M. Falconet, A. Canova, B. Thorvaldsen i dr.). U umjetnosti su često pratilje i službenice Venerine, a s njom imaju i nekoliko zajedničkih atributa kao što su: ruža, mirta, jabuka i kocka. Često su smatrane personifikacijama Čistoće, Ljepote i Ljubavi.

Kod antičkih Grka, božanska personifikacija Sunca, tj. bog Sunca. Sin je titana Hiperiona i njegove žene Teje. Prema mitu, Helije svako jutro iz zlatne palače na istoku Oceana izvodi zlatna Sunčeva kola, u koja su upregnuta četiri krilata konja. Putujući preko nebeskoga svoda, obasipa zemlju svjetlošću, toplinom i životom. Uvečer na zapadu opet silazi u vode Oceana, gdje ga čeka zlatna lađa, kojom se vraća u svoju palaču, a idućeg dana ponavlja putovanje. Helije je bog koji sve vidi i čuje, pa se zaziva kao svjedok u zakletvama; on je izvor svjetla i čuvar vida. Njegovi su kultni nadimci: Plodni, Sverodni, Svevidni, Sjajni, Osloboditelj, Spasitelj itd. Imao je mnogo djece, od kojih su najpoznatiji čarobnica Kirka i nesretni mladić Faetont.

Helije se obično prikazuje u svojoj zaprezi, često s krunom od sjajnih zraka. U mitu je imao samo jedno svevideće okruglo oko pa je bio važan izvor informacija drugim besmrtnicima, ali o budućnosti nije znao ništa. Ta je sposobnost pripala Apolonu, drugom bogu Sunca, čija zaprega s labudovima, Zeusov dar, odgovara vatrenoj kočiji s konjskom zapregom kojom je Helije svakog dana prelazio nebo.

Helijeva su svetišta postojala u kasnoj antici u Korintu, Sikionu, Argu, Apoloniji, na Kreti (gdje se štovao u liku bika), a osobito na Rodu, gdje su se u njegovu čast održavale velike svečanosti (Ἁλίεıα, prema dorskom ἅλıος - Sunce) i gdje mu je bio podignut poznati kolos. Njegov kult dobio osobito značenje u rimsko doba, kada je Helije (odnosno, rimski Sol) za vladavine cara Aurelijana (270.274. god.) postao službenim božanstvom carstva (Sol invictus – nepobjedivo Sunce).

Grčkibogputnika,trgovaca,razbojnika,glasnik vrhovnogbogaZeusa,vodičmrtvihdušaupodzemni svijet (psihopomp); sin Zeusa i Plejade Maje, Atlantove kćeri. Rimski pandan mu je Merkur. Prikazuje se kao mladić s putnim šeširom i čizmama s krilima, koji nosi štap s dvjema zmijama koje ga obavijaju, kaducej, koji već pri samome dodiru donosi čovjeku bogatstvo i uspjeh. Od oklopa kornjače koju je ubio napravio je prvu liru, koju je zatim poklonio bogu Apolonu (čija je goveda bio ukrao i sakrio u špilju – zato ga drže i zaštitnikom lopova). Mnogo je mitova vezanih za Hermesa, a kako je bio glasnik između Zeusa i ostalih bogova i ljudi, kao i vodič umrlih, obavijala ga je aura mističnosti i tajnovitosti, pa se i danas izraz “hermetičan” koristi za nešto dobro zatvoreno, tajno.

Spominje Homer u Ilijadi, kako po Zeusovu nalogu dovodi Prijama u Ahilejev šator da otkupi Hektorovo tijelo, a i u Vergilijevoj Eneidi dolazi u snu Eneji i nalaže mu da napusti Didonu. U likovnoj umjetnosti prikazan je s krilima na sandalama i putničkom šeširu, s kaducejem. Rimljani su ga osobito štovali kao boga trgovaca i prikazivali s vrećicom novca.

HORE(grč.Khorai – GODIŠNJADOBA)

Hore su grčke božice godišnjih doba, personifikacije prirodnih mijena, pravog trenutka. Spominju se tri Hore, Eunomija, Eirene i Dike.

Na freskama i mozaicima iz Pompeja, Proljeće (lat. Ver) je prikazano kao mlada žena koja drži cvijeće; Ljeto (lat. Aestas) ima klasje ili snop žita i srp; Jesen (lat. Auctumnus) se prikazuje kao žena s grožđem i lozinim lišćem; Zima (lat. Hiems) je toplo odjevena protiv hladnoće. U renesansi, godišnja doba se počinju prikazivati u obliku srodnih ili sličnih božanstava: Proljeće kao božica Flora ili Venera; Ljeto kao božica Cerera; Jesen kao bog vina Bakho; Zima kao Borej, bog sjevernog vjetra ili Vulkan. Četiri godišnja doba su čest ukrasni motiv. Obično je svako godišnje doba predstavljeno kao alegorijska figura koja nosi tradicionalne ikonografske simbole. Često ukrašavaju parkove i vrtove te, kao ornamenti, pročelja zgrada. U ikonografiji postoje i prikazi godišnjih doba povezani sa starošću čovjeka, pa je tako Proljeće prikazano kao dijete, Ljeto kao mladost, Jesen kao srednje doba i Zima kao starost.

Proljeće je uvijek sa svježim cvijećem. Ljeto obično drži snop pšenice i nosi platnenu vrpcu oko glave,prikazujetrudiproizvodžetve.Jesenjesezonaukojojvećinaplodovasazrijeva,beresegrožđe i pravi vino, pa u rukama obično ima ubrano voće. Zima (odnosno, bog Borej) pokušava se zaštititi od hladnoće.

Rimski bog početka i kraja. Sva vrata i prolazi (lat. ianuae) bili su mu posvećeni. Kako je bio i bog početka i kraja ratnih sukoba, njegova su dvostruka vrata na Rimskom forumu bila zatvorena kada Rim nije vodio ratove. U čitavoj povijesti Rima vrata Janovog hrama bila su zatvorena samo sedam puta! Općenito ga se zazivalo na početku svih ceremonija.

Jan ima dvije glave, pa vidi prošlost i budućnost. Tu mu je moć dao Saturn, stari italski bog, Jupiterov otac. Isprva je bio bog Sunca, no tu je ulogu preuzeo Apolon. Za razliku od mnogih drugih bogova, Jan nema pandana u grčkoj mitologiji, pa se pretpostavlja da mu je porijeklo u dvoglavom etruščanskom bogu Culśanśu. Po njemu je nazvan mjesec Ianuarius (prvi mjesec, koji zatvara staru, a otvara novu godinu). Janu su također posvećeni početak dana, kao i prvi dan u mjesecu. Glavni njegov blagdan je bio na prvi dan nove godine – Kalendae Ianuariae, kad su novi konzuli preuzimali vlast. Janovi simboli su vrata i ključ.

Muza epske poezije i govorništva, najstarija i najmudrija kći boga Zeusa i božice dobrog pamćenja, Mnemozine, jedna od devet Muza. S Apolonom je imala sina, slavnog pjevača Orfeja.

Simboli su joj voštana pločica (lat. tabula cerata) i stil (lat. stilus), a često i svitak (lat. volumen) ili knjiga. Svitak su činili slijepljeni listovi papira, papirusa, smotani u valjak. Stilus je metalna pisaljka za pisanje po vosku. Kaliopu zajedno s drugim Muzama nalazimo na brojnim rimskim reljefima, na Sarkofagu s Muzama koji se danas nalazi u Louvreu, ili u Dvorani Muza u Vatikanskom muzeju. Muze se često prikazuju pojedinačno (kao personifikacija pojedinačnog umijeća) ili sve zajedno, kao zaštitnice umijeća općenito.

Muze su bile božice umjetnosti i neobično je stavljanje povijesti, historiografije, pod njihovu zaštitu. Ali stari su Grci mislili da povijesno djelo mora biti napisano lijepo, zanimljivo, s literarnim ambicijama, čak u obliku pjesme, ukratko, mora imati i umjetničku vrijednost. I Grci i Rimljani su stoga povijest i astronomiju ubrajali među umjetnosti, pa su imali i njihove Muze – zaštitnice. Klio je bila Muza povijesti i junačkog pjesništva, Zeusova i Mnemozinina kći. Atributi su joj svitak papirusa (lat. volumen) i lovorov vijenac (lat. corona laurea) kojim je ovjenčana. Katkad uz svitak papirusa drži i navlaku za knjižne svitke. Klio je imala sina Hijacinta. Prema nekim izvorima, bila je i Himenova majka. Klio je, dakle, nadahnjivala brojne historiografe i pjesnike da, opisujući povijesna zbivanja, stvore prava književna remek-djela.

Kći je Titana Keja i njegove žene Febe, majka Zeusove djece - Apolona i Artemide. Značenje njena imena jest „prikriti, tajiti ili zaboraviti“ (grčki, lanthanein). Ona je božica majčinstva i sa svojom djecom zaštitnica mladih. Njeno ime i ikonografija sugeriraju da je bila božica poniznosti i ženstvene skromnosti. Poput svoje sestre, Asterije, možda je bila božica noći ili, alternativno, božica danjeg svjetla. Uz nju su vezana dva mita: priča o rođenju Apolona i Artemide te mit o Niobi. Naime, Leta je zanijela sa Zeusom, zbog čega je Zeusova žena Hera bila ljubomorna i ljuta i nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji, a poslala je i golemu zmiju Pitona, s glavom zmaja, da ju prati i ubije. Leta je bila prisiljena tražiti sigurno mjesto za porod svoje djece. Lutajući svijetom, nalazi novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio niti kopno niti otok, a bio je okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina. Jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kint rodila blizance. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi Apolona. Neki tvrde da je Artemida rođena na Ortigiji, a Apolon na Delu.

Nioba je bila kraljica Tebe i Amfionova žena koja se hvalisala pred Letom jer je imala četrnaestero djece, sedam dječaka i sedam djevojčica, dok je Leta imala samo dvoje. Zbog te drskosti, Apolon joj je ubio sinove, a Artemida je ubila kćeri.

“...kao što je Zeus uzet za tvorca svih stvari, tako se Leta shvaća kao tvar od koje su sve stvorene, koja se, prema Platonu, zove Latona, od 'ležati skriveno ili prikriveno', jer su sve stvari izvorno ležale skrivene u tami do stvaranja svjetla, ili rođenja Apolona.”

HORA - LJETO

Skulptura identificirana kao Ljeto pojavljuje se kao druga skulptura na balustradi balkona zgrade na Trgu Republike Hrvatske, 2 i 3. Prikazana je kao stojeća figura, ogrnuta je peplosom kojeg pridržava desnom rukom, a lijevu ruku drži ispod haljine na boku i s desnom nogom stoji na blagom povišenju. Kosa je zavezana u opuštenu punđu.

HORA - JESEN

Pretposljednja skulptura koja stoji na balustradi balkona na Trgu Republike Hrvatske 2 / 3 predstavlja Jesen. Stoji u kontrapostu, ogrnuta himationom (grčki tip ogrtača) kojeg pridržava desnom rukom, dok u lijevoj ruci drži naramak jesenskih plodova (jabuka). Kosa joj je opušteno zavezana, s kovrčavim pramenovima koji joj padaju preko lica i niz vrat prema leđima. Skulpturu se u literaturi ponekad interpretira kao Pomonu, a ponekad kao Jesen, s tobolcem u kojem drži jesenske plodove.

Hora Zima

Posljednja skulptura Zime s balustrade balkona na Trgu Republike Hrvatske 2 / 3 je najdinamičnija od svih u grupi. Položaj tijela i himation (grčki ogrtač) naglašavaju skulpturu u pokretu. Lijeva noga je u iskoraku prema naprijed, tj. u kontrapostu. Preko ramena i glave ogrnuta je lavljom kožom koju pridržava lijevom rukom, dok je desna ruka zabačena unazad, kao da pokušava uhvatiti nešto što joj se nalazi na leđima. Valovita kosa zavezana u punđu koju zbog kože lava ne vidimo. Po položaju desne ruke podsjeća na skulpturu božice Artemide iz Versaillesa koja poseže za tobolcem sa strijelama na leđima.

U grčkoj mitologiji, Muza tragedije, kći Zeusa i Mnemozine; prikazivana s glumačkom maskom tragičnog izraza, ovjenčana bršljanom ili vinovom lozom. Ime joj dolazi od pojma za pjevanje i ples uz pratnju citre.

U početku se Melpomena smatrala Muzom pjesme, zatim osobito tužne pjesme, tužaljke, a kasnije postaje zaštitnica kazališta općenito, posebno tragične izvedbene umjetnosti. Prikazuje se kao žena s zavojem i vijencem na glavi, u kazališnom plaštu, s tragičnom maskom u jednoj ruci i mačem ili toljagomu drugoj(kaosimbolimaneizbježnostikaznezaosobukojakršivoljubogova).Premanekim izvorima, Melpomena je s Ahelojom majka Sirena - morskih čudovišta sa ženskim glavama i ptičjim krilima, čarobnog glasa, koja su oličavala privlačnu ali varljivu morsku površinu, ispod koje se kriju oštre litice ili plićaci. Sirene su naslijedile od majke - Muze svoj božanski glas, koji je mamio i u smrt odvodio mornare.

Kćeri najvišeg boga Zeusa i božice pamćenja, Mnemozine; bile su božice umjetnosti. Njihov broj i podjela njihovih funkcija posljedica su duga razvitka. Među najstarijimautorima javljale su se i druge Muze, npr. Meleta (Brižnost), Mnema (Pamćenje) i Aeda (Pjevanje). Muze su bile zaštitnice i dvaju područja znanosti – astronomije (Uranija) i historiografije (Klio). Prikazivane su kao lijepe mlade žene. Vođa im je bio Apolon. Muze su u antici imale svoje hramove, a hramove njima u čast ljudi grade i danas - muzeje. Živjele su ili na planini Parnasu, s poznatim Kastalijskim izvorom, ili na Helikonu. Pretpostavlja se da riječ Muza dolazi od grčkog glagola koji znači podučavanje o onome što je plemenito i korisno. Ovo je devet mlađih Muza:

Kaliopa (Divnog glasa),Muza epskepoezije i govorništva, prva i najstarija, a isticalase među njima zbog izuzetne ljepote svog govora. Prikazivana je s voštanom pločicom u ruci, ponekad sa svitkom papira ili knjigom, okrunjena zlatom. S Apolonom je imala sina, Orfeja.

Klio (Slava) je zaštitnica historiografije, pa se prikazuje kako u ruci drži svitak papirusa i lovorov vijenac; samo ime joj simbolizira slavu junaka, kleos, koju povjesničari veličaju svojim djelima.

Euterpa (Veselje) je Muza lirskog pjesništva s lirom, frulom ili flautom, koji bude i pokreću dušu. Njezino ime u slobodnom prijevodu znači 'oduševljenje, zanos', a ona daruje radost u učenju.

Talija (Procvjetana), s maskom glumca komičara, Muza je komedije. Ona svojom razigranošću i smijehom potiče ljude da im duša “procvjeta”. Atributi su joj maska, štap i bršljanov vijenac.

Melpomena (Pjevačica) je Muza tragedije i nosi masku glumca tragičara i vijenac od lišća vinove lozeilibršljana.Njezinpjevpružanadahnućepiscimatragedija,atragičnidogađajidobivajuuzvišenu i duboku dimenziju.

Terpsihora (Užitak plesa) nadahnjuje ljude radošću koja se postiže usklađivanjem pokreta tijela s pokretima duše. Ona je Muza plesa i lirske poezije, a prikazana je s lirom, u plesnom koraku i lovorovim vijencem.

Erato (Eros, ljubavna čežnja) one koje nadahnjuje čini dostojnima ljubavi. Kao Muza ljubavne poezije i svadbenih pjesama (himeneja), s kitarom u ruci, ona u ljudima budi ljubav.

Polihimnija (Veliki pjev) je Muza himni, zborskog pjevanja. Zaštitnica svete pjesme i himni, ali također i agrikulture i pantomime. Svojim hvalospjevima pronosi besmrtnu slavu onih koji su to svojim djelima zaslužili. Atributi su joj veo i plašt.

Uranija (Nebeska), s haljinom od zvijezda i s nebeskim globusom u ruci, Muza je astronomije. Ljude koje poučava uzdiže iznad razine prolaznih stvari, prema nebu (grčki, uranos nebo) i zvijezdama.

Njihova je zajednička uloga složno i neprestano nadahnjivati umjetnike da svijetu objavljuju istinu o svemu što je bilo, što jest i što će biti, stvaraju djela ljepote i sklada, oplemenjuju duše.

Najade su bile vodene nimfe kojima su bili posvećeni potoci, rijeke, izvori i fontane. Njihove prikaze vidimo na vazama, mozaicima, reljefima, a česti su ukras fontana. Najade posvećene izvorima nazivale su se Pegeje. Najpoznatija je bila Aganipa, (grčki Ἀγανίππη) nimfa istoimenog izvora posvećenog Muzama (koje se stoga nazivaju i Aganipidama), koji je izvirao u podnožju planine Helikona u Beotiji. Prema vjerovanju, voda iz tog izvora pobuđivala je pjesničko nadahnuće u onih koji su je pili.

Skulptura s pročelja Mesničke 1, šesta po redu s lijeva na desno, predstavlja najadu, božicu Izvora. Prikazana je s himationom prebačenim preko lijeve noge, kojeg pridržava lijevomrukom. Desna ruka jesavijenaulaktupremaramenuiunjojdržirog.Lijevanogajojstojinapolegnutojamfori ukrašenoj viticama loze, iz koje bi trebala poteći voda. Jedina je skulptura iz ovog niza prikazana s raspuštenom kosom i vijencem oko glave. Glava je lagano savinuta u lijevu stranu, prema dolje.

Nimfe su niže grčke i rimske božice voda, šuma i gora, različitih (često nepoznatih) roditelja, prikazane kao lijepe djevojke. Za razliku od bogova nisu besmrtne, ali žive puno duže od ljudi. Prema mjestu gdje su živjele dijele se u tri skupine: najade (nimfe voda), drijade (šumske nimfe) i oreade (nimfe gora). Živjele su slobodno, provodeći dane u pjesmi, plesu i zabavama. Pratioci su im bili sileni, satiri i Pan, a od viših bogova osobito Apolon, Hermes i Dioniz te Artemida. Imale su potomke i s bogovima i sa smrtnicima. Personificiraju prirodne sile. Najpoznatije su Kalipso (najada i Odisejeva ljubavnica), Eho (oreada zaljubljena u Narcisa, kojoj je Hera uzela glas i pretvorila je u jeku),Harmonija(ljubavnica Aresova imajka Amazonki), iTetida(Ahilejevamajka).Štovanje nimfa od Grka su ih preuzeli i Rimljani, a slična mitološka bića poznaju svi indoeuropski narodi; kod Slavena su to bile vile.

Grci i Rimljani su nimfama prinosili su žrtve, gradili i svetišta i oltare, posvećivali šume, gajeve, gore i špilje. Najstarije poznato svetište nimfa bilo je na južnoj strani atenske Akropole (7. - 4. stoljeće pr. Kr.). U njemu je pronađeno mnoštvo reljefa posvećenih nimfama. Ta sveta mjesta nazivala su se nimfejima.

U rimskoj arhitekturi nimfej postaje građevina nesakralnog karaktera, vrtni paviljon s bazenom, fontana koja ukrašava trgove i vile rustike, dio javnih kupališta.

U grčkoj mitologiji, sin Hermesa i nimfe Driope, bog prirode, pašnjaka, stoke, pastira i lovaca. Imao je noge i rogove jarca i bio rutav. Pomagao je ljudima, osobito pastirima, ali nije volio da ga se ometa u snu. Kad bi ga netko iznenada probudio, tako bi skočio i povikao da bi čovjeka obuzeo „panični” strah. Tim strahom je obuzeo i Perzijance u bici kod Maratona 490. g. pr. Kr. pa su mu Atenjani u znak zahvalnosti podigli svetište u špilji na sjevernom obronku Akropole.

Njegova je domovina bila šumovita Arkadija. Često se spominje u bukoličkom pjesništvu. Volio je glazbu i ples. Pripisivali su mu izum siringe (pastirske, panove frule). Često se likovno prikazuje s nimfama, satirima i u veselom društvu boga vina, Dioniza. U rimskoj mitologiji odgovara mu Faun Luperko, rimski bog šuma, polja i blaga.

Kći boga Zeusa i božice Demetre, supruga boga podzemlja i mrtvih, Hada. Postaje Hadova žena protiv svoje volje. Prije braka živjela je u društvu nimfi na nisejskim livadama, u pjesmi i plesu. Kad je jednom zgodom u šetnji ubrala narcis, cvijet smrti, otvorila se pod njom zemlja i iz nje je izišao bog Had. Zajedno propadaju u zemlju.

Demetra, božica zemlje i usjeva, dugo je tražila svoju kćer, sve dok joj svevideći bog sunca, Helije, nije otkrilo što se dogodilo (za to vrijeme zemljom je vladala glad jer usjevi nisu htjeli rasti). Nakon toga je otišla na Olimp i zatražila od Zeusa da joj vrati kćer. Hermes je prenio Demetrine zahtjeve Hadu. Bilo je prekasno jer je Perzefona već pojela jezgru šipka, simbol braka, te je zauvijek morala ostati upodzemlju. Sklopljen je ipak dogovor da Perzefona mora boraviti trećinu godine u podzemlju, a ostatak godine na gornjem svijetu s majkom. S proljeća se Perzefona vraća na zemlju, a Demetra daje raslinju snagu plodnosti, pa je cijela priroda pozdravlja zelenilom i cvijećem. Krajem jeseni se mora vratiti u carstvo mrtvih i tada cijela zemlja i Demetra tuguju, i dolazi zima. Antički su umjetnici prikazivali Perzefonu na dva načina: kao strogu vladaricu podzemnoga svijeta i kao krasnu, mladu djevojku, simbol ponovnog rađanja prirode i usjeva.

POLIHIMNIJA (grčki Πολύμνια, latinski Polymnia)

Polihimnija (ili Polimnija) jedna je od devet Muza, i zaštitnica himničkoga, korskog pjesništva i pjesništva uopće. Kći je najvišeg boga Zeusa i božice pamćenja, Mnemozine. Prikazivana je kao ozbiljnaizamišljenažena,odjevenaudugplaštiveo.Muzesubožicezaštitnicepjesništva,umjetnosti i znanosti. Ima ih devet, a vođa im je bio Apolon. Vjerovalo se da Muze nadahnjuju slikare, glazbenike i pjesnike, a riječ muza koristi se u prenesenom značenju za onoga tko nadahnjuje umjetnika.

Prema Heziodovoj Teogoniji, Muze su kćeri Zeusa, kralja bogova, i Mnemozine, božice pamćenja. Grčki pjesnici, Alkman i Mimnermo (7. st. pr. Kr.) tvrde da su Muze kćeri Urana i Geje. Pauzanija, grčki putopisac iz 2. st. pr. Krista, autor slavnog Vodiča po Grčkoj ((Περιήγησις τῆς Ἑλλάδος) piše da su postojala dva naraštaja Muza; prve su Muze kćeri Urana i Geje, a druge su kćeri Zeusa i Mnemozine.

Najstariji prikazi Muze Polihimnije sačuvane su uglavnom na vazama, sarkofazima itd. U Louvreu se može vidjeti sarkofag, na čijem donjem reljefu su prikazane sve Muze s atributima.

POMONA (lat. Pomona)

Rimska (italska) božica voćnjaka, vrtova i vinograda. Ime joj dolazi od latinske riječi „pomum”plod, voćka. Iako nema pandana u grčkoj mitologiji, često je, kao božicu plodnosti, povezuju s grčkom Demetrom. Živjela je u šumi Pomonal, koja se protezala od Rima do luke na utoku Tibera u Tirensko more, Ostije. Prema mitu poznatom iz Ovidijevih Metamorfoza, nakon što je odbila mnoge druge bogove (npr. Silvana, boga šuma), konačno se udala za Vertumna, boga izmjene godišnjih doba i plodnosti, koji je mogao mijenjati oblik po želji, pa se pretvorio u staricu koja je drskoj Pomoni objasnila sve opasnosti od nesmiljenog odbijanja prosaca (poznata je i Propercijeva pjesma o Vertumnu, za kojeg pjesnik tvrdi da je u Rim došao kao etruščansko božanstvo, a svetište mu se nalazilo u blizini Foruma, u tzv. Vicus Tuscus). Pomonin visoki svećenik se nazivao flamen Pomonalis. Mnogi su gradovi nazvani po njoj, npr. Pomona u Argentini, u Australiji, u SAD-u (Kaliforniji, Kansasu, New Yorku) itd. Često je ubrajaju i među nimfe drveća, drijade. U umjetnosti se prikazuje kao lijepa mlada žena sa voćem ili cvijećem.

Posejdon je bog voda, mora, potresa i konja. Ime Posejdon znači ili „muž zemlje“ ili „gospodar zemlje“. Sin je Krona (najmlađeg od dvanaest Titana) i Kronove sestre Reje (božice plodnosti) i brat Zeusa, Hada, Here, Demetre i Hestije. Vlast nad vodama je dobio nakon što je njegov brat, Zeus, svrgnuo s vlasti oca Krona (poznatog po tome što je gutao svoju djecu).

Prema Heziodovoj Teogoniji, Posejdonov trozubac su (kao i Zeusovu munju i Hadovu kacigu), napravili Kiklopi. Bio je poznat i pod nazivom „Zemljotresac“ i „Donositelj oluja“, a bio je obožavan kao Asphalios („Stabilizator“). Osobito su ga štovali mornari i trgovci. Prikazivan je kao polugol, zreo muškarac s dugom bradom, u ruci obično drži trozubac kojim uzburkava more, a uz njega se često nalaze konji ili hipokampi, dupini i druge ribe. Posejdon je i sam otac mnogih konja, a najpoznatiji od njih je Pegaz, kojega mu je rodila Gorgona Meduza. Posejdon je bio oženjen za

Oceanidu Amfitritu, s kojom je imao mnogo djece, a najpoznatiji od njih bio je morski bog Triton. U čast Posejdonu održavale su se Istmijske igre, u proljeće druge i četvrte godine svake Olimpijade.

Posejdonov ekvivalent u rimskoj mitologiji mu bio je Neptun.

TALIJA (grč. Θάλεια, lat. Thalia – „cvatuća, bujna“)

Postoje dvije božice pod ovim imenom, obje kćeri vrhovnog boga Zeusa. Prva Talija je jedna od Harita – (lat. Gracija), triju božica dražesti i ljepote, koje je Zeusu rodila okeanida Eurinoma. Voljeli su ih bogovii ljudi, bilesu mile i ljubazne, nastojale su uljepšati životi učiniti ga ugodnijim, a ljudima su činile razna dobročinstva.

Druga, puno poznatija, je Muza zaštitnica komedije i idilične, bukoličke tj. pastirske poezije (majka joj je Mnemozina, božica pamćenja). Njezin ljubavnik je Apolon (bog sunca, poezije, svijetla, liječenja i proročanstava); djeca su im bili Koribanti, svećenici frigijske božice Kibele, koju su štovali uz divlji ples, svirku truba i rogova (također su poznati kao kureti, demoni vegetacije).

Talija obično u ruci nosi komičnu masku, svitak, ili pastirski štap.

URANIJA (grčki Οὐρανία, latinski Urania – „Nebeska“)

Uranija je Muza zvjezdoznanstva, jedna od devet kćeri Zeusa i Mnemozine, božice pamćenja, koja je i sama bila kći titana Urana (neba) i Geje (zemlja). Zeus, premda oženjen za Heru, zaljubio se u Mnemozinu i s njom imao devet kćeri. Svaka od njih je pod svoju zaštitu dobila jednu od sfera života običnih ljudi. Čak su i ljudi bez posebnih talenata štovali Mnemozinine kćeri i tražili njihovu pomoć. Muze su posebno voljele pjesnike, umjetnike i glazbenike.

Malo izdvojena u ovom društvu zaštitnica umjetnosti je Uranija, Muza astronomije. Uraniju su držali najmlađom ali i najozbiljnijom od svih sestara. Neobično je da se astronomija našla među različitim oblicima umjetničkog stvaranja. Zapravo, astronomija je za Grke temeljna znanost koja objašnjava svemir i izvor je pojave mnogih filozofskih ideja. Puno prije nego u Grčkoj, proučavana je u Egiptu, Mezopotamiji i Babilonu. Kroz nju su stari Grci pokušavali prodrijeti u tajne kozmosa. Muza Uranija pozivala je ljude da odbace zemaljske stvari i urone u posve novi i nepoznat svijet, otvarajući se samo izabranima.

Prema položaju zvijezda, Uranija može proricati budućnost. Obično u ruci drži globus, zemaljsku kuglu i štap ili pisaljku. Haljina joj je posuta zvijezdama.

VENERA (lat. Venus, grč. Aphrodite, Ἀφροδίτη ) - AFRODITA

Venera je rimska božica ljepote i ljubavi, koja se poistovjećivala s grčkom Afroditom. Prvobitno je bila božica proljeća i probuđene prirode. Iz te staroitalske božice pretvorila se, zacijelo pod utjecajem grčkog kulta Afrodite u južnoj Italiji i na Siciliji, u božicu ljubavi i ljepote. Za razliku od Afrodite (kod koje u vezi roditelja grčki mitovi nisu posve jednoznačni) Venerinim je ocem bio smatran bog neba, Caelus. Muž joj je bio bog vatre, Vulkan, a ljubavnik bog rata, Mars, s kojim je imala i sina, Amora ili Kupida, boga ljubavne želje. Imala je i druge ljubavnike, među bogovima i običnim ljudima. Posvećen joj je četvrti mjesec, Aprilis, kao i peti dan tjedna, Veneris dies.

Osobito štovanje uživala je Venera za vladavine Julija Cezara i Oktavijana Augusta jer je rod Julijevaca, kojem su pripadali, vukao od nje svoje podrijetlo. Naime, jedan od Venerinih ljubavnika je bio i trojanski plemić Anhiz, kojem je rodila sina Eneju, a njegov će sin, Jul Askanije, u Italiji osnovati pleme Julijevaca. U Rimu je Veneri Roditeljici (Venus Genetrix) u čast bio podignut raskošan hram na Cezarovu forumu. Posvetio joj ga je Cezar nakon bitke kod Farsala 48. god. pr. n. e. u kojoj je pobijedio Pompeja Velikog. Od tog hrama se sačuvalo nekoliko stupova. S božicom Romom imala je zajednički hram nedaleko Koloseja. Bio je to zapravo dvostruki hram pod jednim krovom, najveći hram u antičkoga Rima. Dao ga je podići car Hadrijan i osobno ga posvetio 121. god. n. e.

Venera je bila simbol nebeske ljubavi koju pruža razmatranje vječnoga i božanskoga. No postoji i Zemaljska ili Obična Venera, koja simbolizira ljepotu stvarnoga svijeta i načelo rađanja novoga života. Venera je zato često jednostavno istoznačnica za ženski akt u umjetnosti, bez ikakva mitološkog ili simboličnog značenja. Simboli su joj mirisni cvjetovi ruže ili mirte.

VULKAN (lat. Vulcanus, grč. Ἡφαιστος, Héphaistos) - HEFEST

Rimski bog vatre, njezine i razorne i stvaralačke snage. Na njegovu prvobitnu funkciju Rimljani nisu posve zaboravili ni tada kad su ga gotovo posve izjednačili s grčkim bogom Hefestom. Njegovim ocem obično su smatrali boga neba Cela, grčkog Urana. Prema tim predodžbama bio je, kao i Hefest, kovač i oružar. Pri poslu su mu pomagali jednooki divovi, kiklopi. U toj su ga novoj funkciji nazivali Mulciber. Nazivali su ga „razmekšivač (kovina)“, ili „krotitelj (ognja)“, a k tomu su ga štovali i kao zaštitnikaodpožara.Biojemužnajljepšebožice,Venere,kojagajevaralasnjegovimbratom,bogom rata, Marsom.

Njegova su sjedišta većinom smještali pod vulkan Etnu na otoku Siciliji, ili na Liparske otoke. Vulkanov kult u Rimu bio je drevan. Na kraju Foruma, pod brežuljkom Kapitolijem, imao je žrtvenik isklesan u stijeni (tzv. Vulkanal), kraj kojega se narod tradicionalno okupljao u skupštinu već u vrijeme kraljevstva. U Vulkanovu čast održavane su 23. kolovoza svečanosti, Vulkanalije, u carska vremena spojene s priredbama u cirkusu. Žrtvovali su mu obično žive ribe, utjelovljenje elementa neprijateljskogvatri.UVulkanovučastspaljivanoje,nakonpobjedničkebitke,ineprijateljskooružje. Osobito su ga štovali kovači, koji su ga smatrali zaštitnikom svoga zanata. Ostaci Vulkanala vidljivi su i danas na Forumu, nedaleko od slavoluka Septimija Severa. Za Vulkanov hram na Marsovu polju znamo samo na temelju antičkih izvora. Vulkanove su kipove davali izraditi prije svega ljudi koji su uspjeli preživjeti udar groma. O Vulkanovoj ulozi u mitovima i umjetnosti opširno se govori uz Hefestovo ime. Od staroga vijeka njegovo je ime sinonim za vulkan. Prikazuje se kao muškarac srednjih godina s kovačkim čekićem i nakovnjem.

ZEUS (grč. Ζεύς, lat. Iuppiter, Iovis m.) - JUPITER

Zeus je vrhovno božanstvo grčke religije, otac bogova i ljudi te mnogih polubogova. Izvorno je bio štovan na otvorenom kao božanstvo neba i gora (Olimpski Zeus). Sin je Krona (grč. Kron, vrijeme) i Reje, koja ga krije od oca na otok Kretu, jer on jede svoju djecu čim se rode. Tu ga odgaja koza Amalteja, a čuvaju Kureti. U velikoj bitki protiv oca Krona i Titana, oslobodio je iz očeve utrobe braću i sestre, i započeo vlast olimpskih bogova. Vladavinu nad svijetom podijelio je s braćom, Posejdonom, bogom voda, i Hadom, bogom podzemlja i mrtvih. Sestre su im bile Hera, Demetra i Hestija. Zeus je Herin brat i muž. Znak njegove moći je munja, grom – Zeus gromovnik, a posvećena životinja orao. Potomci su mu Apolon, Artemida, Hermes, Afrodita, Dioniz, Ares, Hefest, Muze, Heraklo i drugi.

Kao najviši vladar bogova i ljudi, Zeus je bio zaštitnik božanskih i ljudskih zakona. Vjerovalo se da on bdije i nad različitim oblicima ljudske udruženosti: Zeus Prijateljski (grčki Φίλιος) zaštitnik je druženja izvan obitelji, Zeus Vjerni (grčki Πίστιος) zadane vjere i prisege, Zeus Bratski, zaštitnik bratske vjere, itd. Držali su ga zaštitnikom prava i dužnosti građana, stranaca, izbjeglica, te općenito međuljudskih odnosa utvrđenih zakonima i običajima. Zeus je u svojoj pravednosti prema svima jednak, uzdignut iznad pojedinačnih probitaka; zato je mogao postati svehelenskim bogom, a njegove Olimpijske igre svehelenskom ustanovom. Kao vrhovnomu božanstvu pripadaju mu najsvečanije žrtve i najveći hramovi poput onoga u Olimpiji s Fidijinim kipom Zeusa Olimpskoga (visok više od 12 m).