Elif Shafak Cetrdeset pravila ljubavi

Nakladnik

ÄŒetrdeset pravila ljubavi - ROMAN O RUMIJU Elif Shafak

Naslov originala: The Forty Rules of Love, A novel of Rumi

scan: Janja obrada: GlitterBaby

www.balkandownload.org

Posvećeno Zahiru i Zeldi

Kad sam bio dijete, vidio sam Boga, vidio sam anđele; Promatrao sam tajne viših i nižih svjetova. Mislio sam da svi ljudi vide to isto. Najzad sam shvatio da ne vide...

- ŠEMS IZ TABRIZA

Uvod

Baciš li u vodu koja teče kamen koji držiš između prstiju, učinak možda nije lako zamijetiti. Voda će se lagano namreškati na mjestu gdje kamen udari o površinu i kamen će bućnuti, prigušen žuborom rijeke oko sebe. To je sve.

Baci kamen u jezero. Učinak neće biti samo vidljiv, već i mnogo trajniji. Kamen će poremetiti vodu koja miruje. Na mjestu gdje kamen udari o vodu, nastat će krug i u času će se taj krug umnogostručiti u drugi, i treći. Ubrzo će se mreškanje izazvano jednim tihim bućkajem proširiti dok se ne bude moglo osjetiti posvuda uzduž zrcalne površine vode.

Tek kad stignu do obale, krugovi će se prestati umnogostručavati i iščeznuti.

Ako kamen pogodi rijeku, rijeka će se prema njemu ponijeti kao prema još jednom komešanju u svom ionako burnom toku. Ništa neobično. Ništa nesavladivo.

Međutim, ako kamen pogodi jezero, jezero više nikad neće biti isto. Život Elle Rubinstein četrdeset je godina bio voda koja miruje - predvidljivog slijeda navika, potreba i preferenci. Iako je u mnogočemu bio monoton i običan, ona ga nije smatrala zamornim. Tijekom zadnjih dvadeset godina, svaka njezina želja, svaka osoba s kojom se sprijateljila i svaka odluka koju je donijela filtrirala se kroz njezin brak. Njezin suprug, David, bio je uspješan zubar koji je naporno radio i zarađivao mnogo novca. Ona je oduvijek znala da njih dvoje nisu povezani ni na kakvoj dubljoj razini, ali emotivna povezanost ne mora biti prioritet na popisu bračnoga para, mislila je, posebice ako su muškarac i žena tako dugo u braku. U braku postoje važnije stvari nego što su strast i ljubav, na primjer razumijevanje, privrženost, suosjećajnost i ono Bogu najsličnije djelo koje čovjek može izvesti, opraštanje. Ljubav je sporedna svemu ovome. Odnosno, sporedna je ako ne živiš u romanima ili romantičnim filmovima u kojima su glavni likovi uvijek veći od života, a njihova ljubav jednostavno legendarna.

Na vrhu Ellinog popisa prioriteta bila su njezina djeca. Imali su prekrasnu kćerku koja je pohađala koledž, Jeannette, i blizance tinejdžere, Orly i Avija. Uz to su imali i dvanaestgodišnjeg zlatnog retrivera, Spirita, koji je bio Ellin suputnik na jutarnjim šetnjama i najvedrije društvo još otkad je bio štene. Sad je bio star, predebeo, posve gluh i gotovo slijep; Spiritovo vrijeme bližilo se kraju, no Ella je radije mislila da će živjeti vječno.

Ali, ona je bila takva. Nikad se nije suočila sa smrću bilo čega, bila to navika, faza ili brak, čak i kad se svršetak nalazio tik ispred njezinog nosa, jasan i neizbježan.

Rubinsteinovi su živjeli u Northamptonu, Massachusetts, u prostranoj viktorijanskoj kući koju je trebalo ponešto obnoviti, ali je svejedno još uvijek bila velebna, s pet spavaćih soba, tri kupaonice, sjajnim podovima od tvrdog drveta, garažom za tri automobila, francuskim vratima i, najbolje od svega, jacuzzijem na otvorenom. Imali su životno osiguranje, automobilsko osiguranje, mirovinski plan, plan štednje za koledž, zajedničke bankovne račune, i uz kuću u kojoj su živjeli, dva prestižna stana: jedan u Bostonu, i drugi na Rhode Islandu. Ona i David marljivo su radili za sve to. Velika kuća s otmjenim pokućstvom i mirisom domaće pite u zraku možda se nekim ljudima čini klišejom, ali za njih je bila slika idealnog života. Svoj su brak izgradili oko te zajedničke vizije i ostvarili većinu, ako ne i sve svoje snove.

Na njihovo zadnje Valentinovo, suprug joj je darovao privjesak od dijamanta u obliku srca, uz čestitku na kojoj je pisalo:

Mojoj dragoj Elli, Ženi nenapadnog ponašanja, velikodušnog srca i svetačke strpljivosti. Hvala ti što me prihvaćaš ovakvog kakav jesam. Hvala ti što si moja supruga.

Tvoj David Ella to Davidu nikad nije priznala, ali čitajući njegovu poruku, osjećala se kao da čita osmrtnicu. To će o meni napisati kad umrem, pomislila je. I budu li iskreni, mogli bi dodati i ovo: Sagradivši sav svoj život oko supruga i djece, Elli je nedostajala svaka tehnika preživljavanja koja bi joj pomogla da se sama suoči sa životnim nedaćama. Nije bila od onih ljudi koji bi odbacili oprez. Za nju je i promjena vrste kave koju je svakodnevno pila bila velik napor.

Zbog svega toga nitko, uključujući Ellu, nije mogao objasniti što se događa kad je ujesen godine 2008., nakon dvadeset godina braka, zatražila razvod.

Ali postojao je razlog: ljubav.

Nisu živjeli u istome gradu. Nisu živjeli čak ni na istome kontinentu. Njih dvoje nisu bili samo miljama daleko jedno od drugoga, nego su se razlikovali kao dan i noć. Njihovi načini života toliko su bili različiti da im se činilo nemogućim podnijeti nazočnost ovog drugog, a kamoli zaljubiti se. Ali to se svejedno dogodilo. I dogodilo se brzo, tako brzo da Ella nije imala vremena shvatiti što se zbiva i biti smotrena, ako čovjek ikad može biti smotren kad je riječ o ljubavi.

Ljubav je Elli došla tako nenadano i osorno kao kamen koji je najednom, niotkuda, zavitlan u mirnu baruštinu njezinoga života.

Ella

NORTHAMPTON, 17. SVIBNJA 2008.

Blago su cvrkutale ptičice ispred prozora njezine kuhinje tog mekog proljetnog dana.

Kasnije je Ella odvrtjela taj prizor u mislima toliko mnogo puta da joj se, umjesto djelićem prošlosti, činio trajnim trenutkom koji se i nadalje zbiva negdje u svemiru.

Sjedili su za stolom, za kasnim obiteljskim ručkom u nedjeljno poslijepodne. Njezin je suprug punio svoj tanjur pohanim pilećim batacima, svojom omiljenom hranom. Avi je lupkao vilicom i nožem kao bubnjarskim štapovima, dok je njegova sestra blizanka, Orly, pokušavala izračunati koliko zalogaja kojeg jela može pojesti a da ne upropasti svoju dijetu od 650 kalorija dnevno. Jeannette, koja je bila brucošica na obližnjem koledžu Mount Holyoke, djelovala je izgubljena u vlastitim mislima dok je mazala meki sir na novu krišku kruha. Za stolom je sjedila i teta Esther, koja je svratila donijeti jedan od svojih čuvenih mramornih kolača i potom ostala na ručku. Ella je nakon ručka imala mnogo posla, ali još nije bila spremna ustati od stola. U zadnje vrijeme nisu često objedovali zajedno te je ovaj ručak smatrala zlatnom prilikom da se svi ponovno povežu.

“Esther, je li ti Ella rekla dobre vijesti?” najednom je upitao David. “Dobila je sjajan posao.”

Iako je Ella diplomirala s odličnom ocjenom englesku književnost i voljela fikciju, nakon koledža nije učinila baš mnogo toga glede svoje karijere, osim što je uređivala kratke članke za ženske časopise, posjećivala nekoliko knjižnih klubova i povremeno pisala recenzije knjiga za lokalne novine. To je bilo sve. Nekoć je težila za tim da postane istaknuta književna kritičarka, ali je zatim jednostavno prihvatila činjenicu da ju je život odnio drugdje i pretvorio je u marljivu kućanicu s troje djece i beskonačnim obiteljskim odgovornostima.

Nije se žalila. Biti majka, supruga, šetačica psa i domaćica držalo ju je dovoljno zaposlenom. Nije morala biti i hraniteljica obitelji povrh svega toga. Iako nijedna od njezinih prijateljica feministkinja sa Smith Collegea nije odobravala njezin odabir, ona je bila zadovoljna položajem majke-kućanice i zahvalna što suprug i ona to sebi mogu priuštiti. Osim toga, nikad je nije napustila strast prema knjigama i još se uvijek smatrala nezasitnom čitateljicom.

Prije nekoliko godina, situacija se počela mijenjati. Djeca su rasla i jasno joj dala do znanja da im više nije potrebna kao ranije. Shvativši da ima previše slobodnog vremena i nikoga s kime bi to vrijeme provela, Ella je razmislila o tome da potraži posao. David je to podržao, ali iako su stalno razgovarali o tome, Ella bi rijetko iskoristila prilike koje bi joj se ukazale, a kad bi to učinila, potencijalni poslodavci uvijek bi tražili nekog mlađeg ili iskusnijeg. U strahu da će uvijek iznova biti odbijena, jednostavno je odustala od te teme.

Međutim, u svibnju 2008. godine, neočekivano su nestale prepreke koje su je svih prijašnjih godina priječile da dobije posao. Dva tjedna prije svog četrdesetog rođendana, našla se u jednoj književnoj agenciji sa sjedištem u Bostonu. Posao joj je pronašao suprug preko nekog svog klijenta - ili možda preko neke svoje ljubavnice.

“Oh, nije to nikakva velika stvar”, sad se požurila objasniti Ella. “Samo honorarno čitam za jednog književnog agenta.”

Ali David kao da je odlučio ne dopustiti joj da potcjenjuje svoj novi posao. “Hajde, reci im da je riječ o poznatoj agenciji”, poticao ju je, gurkao je laktom, a kad mu je odbila udovoljiti, zdušno se suglasio sam sa sobom. “To je prestižna agencija, Esther. Da samo vidiš ostale suradnike! Djevojke i momci netom s najboljih koledža. Ella je jedina koja se vraća na posao nakon što je godinama bila kućanica. Nije li prava?”

Ella se pitala ne osjeća li njezin suprug, negdje u dubini duše, krivnju zato što ju je udaljio od karijere ili zato što je vara - to su bila jedina dva objašnjenja koja su joj pala na pamet, a koja bi objasnila zašto sad pretjeruje u oduševljenju.

I nadalje s osmijehom, David je zaključio, “To ja zovem petljom. Svi smo veoma ponosni na nju.”

“Prava je nagrada. Uvijek je bila”, rekla je teta Esther tako sentimentalnim glasom da je zvučalo kao da je Ella ustala od stola i zauvijek ih napustila.

Svi su je promatrali s ljubavlju. Čak ni Avi nije izrekao nikakvu ciničnu primjedbu, a Orly je za promjenu djelovala kao da mari za nešto drugo osim svog izgleda. Ella se primorala cijeniti taj trenutak ljubaznosti, ali osjećala je strašnu iscrpljenost kakvu nikad ranije nije osjetila. U sebi se molila da netko promijeni temu.

Mora da je Jeannette, njezina starija kćerka, čula tu molitvu jer se najednom ubacila u razgovor. “I ja imam dobre vijesti.”

Sve su se glave okrenule prema njoj, lica blistavih od iščekivanja.

“Scott i ja smo se odlučili vjenčati”, objavila je Jeannette. “Oh, znam što ćete vi reći! Da još nismo završili koledž i sve to, ali morate shvatiti, oboje se osjećamo spremni za sljedeći veliki korak.”

Na kuhinjski stol spustila se nelagodna tišina, a toplina koja ih je obavijala još trenutak ranije sad je isparila. Orly i Avi izmijenili su tupe poglede, a teta Esther se sledila, dlana čvrsto ovijenog oko čaše soka od jabuke. David je odložio vilicu kao da više nema teka i zaškiljio prema Jeannette svojim svjetlosmeđim očima okruženim izrazitim borama od smješkanja.

Međutim, u ovom trenutku bio je sve drugo osim nasmiješen. Namrgođeno je napućio usta, kao da je upravo progutao gutljaj octa.

“Super! Očekivala sam da ćete podijeliti sa mnom moju sreću, ali me je umjesto toga dočekala ova hladnoća”, zacvilila je Jeannette.

“Upravo si rekla da se udaješ”, podsjetio ju je David, kao da Jeannette ne zna što je bila rekla i treba je izvijestiti o tome.

“Tata, znam da se to čini pomalo preuranjenim, ali Scott me je neki dan zaprosio i ja sam već pristala.”

“Ali, zašto?” upitala je Ella.

Po načinu na koji ju je Jeannette pogledala, Ella je zaključila da to nije bilo pitanje koje je njezina kćerka očekivala. Radije bi da ju je upitala “Kad?” ili “Kako?” U oba slučaja, to bi značilo da može početi kupovati vjenčanicu. Pitanje “Zašto?” bilo je nešto posve drugo i u cijelosti je uhvatilo nespremnu.

“Valjda zato što ga volim.” Jeannettin ton glasa bio je pomalo snishodljiv.

“Dušo, željela sam reći, čemu takva žurba?” nije odustajala Ella. “Da nisi možda trudna?”

Teta Esther trznula se na svom stolcu, strogog izraza lica, vidljivo zabrinuta. Izvadila je iz džepa tabletu protiv želučane kiseline i počela je žvakati.

“Postat ću ujak”, zahihotao se Avi. Ella je uhvatila Jeannettinu ruku i nježno je stisnula. “Uvijek nam možeš reći istinu.

Znaš to, zar ne? Bit ćemo uz tebe bez obzira na sve.”

“Mama, hoćeš li, molim te, prestati s time?” prasnula je Jeannette izvukavši ruku. “Ovo nema nikakve veze s trudnoćom. Neugodno mi je zbog tebe.”

“Samo sam pokušala pomoći”, mirno je odgovorila Ella, pri čemu je mirnoća bila stanje koje joj je u zadnje vrijeme postajalo sve teže postići.

“Misliš, time što me vrijeđaš. Izgleda da je jedini način na koji možeš zamisliti Scotta i mene u braku taj da sam ja napumpana! Da li ti ikad padne na pamet da se ja možda, samo možda, želim udati za tog tipa zato što ga volim? Hodamo već osam mjeseci.”

Ta je izjava izazvala Ellinu ironiju. “O, da, kao da se karakter muškarca može upoznati za osam mjeseci! Tvoj otac i ja smo u braku gotovo dvadeset godina, a čak ni mi ne možemo tvrditi da znamo sve jedno o drugome. Osam mjeseci u jednoj vezi nije ništa!”

“Bogu je trebalo samo šest dana da stvori cijeli svemir”, izjavio je Avi s osmijehom od uha do uha, ali su ga hladni pogledi sviju za stolom primorali natrag na šutnju.

Osjećajući da napetost sve više raste, umiješao se David, očiju prikovanih za svoju stariju kćerku i čela namrštenog od razmišljanja. “Dušo, tvoja mama pokušava reći da je hodanje jedno, a brak nešto posve drugo.”

“Ali, tata, zar ste mislili da ćemo mi zauvijek hodati?” upitala je Jeannette.

Ella je duboko udahnula i rekla: “Da budem posve iskrena, očekivali smo da ćeš naći nekog boljeg. Premlada si za ozbiljnu vezu.”

“Znaš što ja mislim, mama?” upitala je Jeannette glasom tako bezizražajnim da je bio neprepoznatljiv. “Mislim da svoje vlastite strahove projiciraš na mene. Ali samo zato što si se ti udala tako mlada i rodila kad si bila mojih godina, ne znači da ću ja ponoviti istu pogrešku.”

Ella se zacrvenjela kao karmin, kao da je dobila šamar. Iz dubine svoga bića sjećala se teške trudnoće koja je rezultirala Jeannettinim preuranjenim rođenjem. Kao beba i malo dijete, njezina je kćerka iz nje iscrpila svu energiju i zato je čekala šest godina prije nego što je ponovno zatrudnjela.

“Dušo, bili smo sretni zbog tebe kad si prohodala sa Scottom”, oprezno je rekao David, isprobavajući drugačiju strategiju. “On je drag momak. Ali tko zna što ćeš misliti kad diplomiraš? Stvari bi tad mogle biti posve drugačije.”

Jeannette je jedva primjetno kimnula glavom, što je značilo tek malo više od hinjene privole. Zatim je rekla: “Je li ovo zato što Scott nije Židov?”

David je zakolutao očima u nevjerici. Oduvijek se ponosio time da je slobodouman i obrazovan otac koji u kući izbjegava negativne primjedbe glede rase, vjere ili spola.

Međutim, Jeannette je djelovala nepopustljiva. Okrenula se prema majci i upitala: “Možeš li me gledati u oči i reći da bi i nadalje imala iste zamjerke da je Scott mladi Židov po imenu Aaron?”

Jeannettin glas bockao je ogorčenošću i sarkazmom i Ella se pobojala da još toga navire u njezinoj kćerki.

“Dušo, bit ću posve iskrena s tobom, makar ti se to ne svidjelo. Znam kako je divno biti mlad i zaljubljen. Vjeruj mi, znam. Ali udati se za nekog iz druge sredine velik je rizik. A mi kao tvoji roditelji želimo biti sigurni da činiš pravu stvar.”

“A kako vi znate da je vaša prava stvar prava stvar za mene?”

To je pitanje malo pokolebalo Ellu. Uzdahnula je i protrljala čelo, kao da je na rubu migrene.

“Mama, ja ga volim. Znači li ti to išta? Sjećaš li se odnekud te riječi? Od njega mi srce brže zakuca. Ne mogu živjeti bez njega.”

Ella je čula vlastito smijuljenje. Nije joj bila nakana podsmjehivati se osjećajima svoje kćerke, ni najmanje, ali njezin je smijeh vjerojatno tako zvučao. Iz nekih njoj nepoznatih

razloga, osjećala je ogromnu nervozu. I prije je imala sukobe s Jeannette, na stotine njih, ali danas joj se činilo kao da se svađa s nečim drugim, nećim većim.

“Mama, jesi li ti ikad bila zaljubljena?” odvratila je Jeannette, a u glas joj se uvukla natruha prezira.

“Daj, molim te, prestani! Prestani sanjariti i budi realna! Tako si...” Elline su oči poletjele prema prozoru, u potrazi za nekom dramatičnom riječi, dok najzad nije smislila “... romantična!” “Što je loše u tome da sam romantična?” upitala je Jeannette i zvučala uvrijeđeno.

Doista, što je loše u tome da je netko romantičan? upitala se Ella. Otkad nju romantika toliko živcira? Nesposobna odgovoriti na pitanje koje ju je izjedalo na rubovima uma, svejedno je nastavila. “Daj, dušo. U kojem ti to stoljeću živiš? Utuvi si u glavu, žene se ne udaju za muškarce u koje se zaljube. Kad prigusti, izaberu tipa koji će biti dobar otac i pouzdan suprug. Ljubav je samo sladak osjećaj koji je osuđen pojaviti se i brzo nestati.”

Kad je završila, Ella se okrenula prema svom suprugu. David je sklopio ruke ispred sebe, polako kao kroz vodu, i promatrao je kao da je nikad ranije nije vidio.

“Znam zašto ovo radiš”, rekla je Jeannette. “Ljubomorna si na moju sreću i moju mladost. Želiš napraviti od mene nesretnu kućanicu. Mama, ti želiš da ja budem ti.”

Ella je osjetila neki čudan, potmuli osjećaj u dubini želuca, kao da je ondje divovski kamen. Je li ona nesretna kućanica? Sredovječna mama zarobljena u braku koji propada?

Doživljavaju li je njezina djeca tako? I njezin suprug? A prijatelji i susjedi? Najednom je imala osjećaj da je svi oko nje potajno sažalijevaju i ta je sumnja bila tako bolna da je zadahtala.

“Trebala bi se ispričati mami”, rekao je David, namršteno se okrećući prema Jeannette.

“U redu je. Ne očekujem ispriku”, snuždeno je odgovorila Ella.

Jeannette je posprdno pogledala majku. I bez ijedne riječi, odgurnula je svoj stolac, odložila ubrus i išetala iz kuhinje. Minutu nakon toga, Orly i Avi nijemo su slijedili njezin primjer, ili iz neuobičajene solidarnosti sa starijom sestrom, ili zato što im je dojadio ovaj razgovor odraslih. Nakon toga je otišla teta Esther, mrmljajući neku blijedu izliku i žestoko žvačući svoju zadnju tabletu protiv želučane kiseline.

David i Ella ostali su za stolom, a u zraku između njih visjela je snažna nelagoda. Ellu je boljelo što se mora suočiti s tom prazninom koja, što su oboje znali, nije imala nikakve veze s Jeannette ili ijednim od njihove djece.

David je zgrabio vilicu koju je ranije bio odložio i neko je vrijeme proučavao. “Onda, bih li trebao zaključiti da se nisi udala za muškarca kojeg si voljela?”

“Daj, molim te, nisam tako mislila.”

“Kako si onda mislila?” upitao je David, i nadalje se obraćajući vilici. “Mislio sam da si bila zaljubljena u mene kad smo se vjenčali.”

“Bila sam zaljubljena u tebe”, odgovorila je Ella, ali morala je dodati, “kad smo se vjenčali.”

“Kad si me onda prestala voljeti?” mrtav-hladan upitao je David.

Ella je zapanjeno pogledala svog supruga, kao netko tko nikad prije nije vidio vlastiti odraz, a sad drži zrcalo ispred lica. Je li ga prestala voljeti? Bilo je to pitanje koje sebi nikad ranije nije postavila. Željela je odgovoriti na njega, ali joj je nedostajala ne toliko želja koliko riječi. Duboko u sebi znala je da bi njih dvoje trebali biti zabrinuti zbog svog odnosa, a ne zbog djece. Ali umjesto toga, činili su ono u čemu su oboje bili najbolji: puštali su da dani prolaze, da ih rutina preuzme i da vrijeme protekne u neizbježnoj letargiji.

Rasplakala se, nemoćna obuzdati tu stalnu tugu koja je, bez njezinoga znanja, postala

dio njezinoga bića. David je okrenuo svoje tjeskobno lice na drugu stranu. Oboje su znali da on mrzi kad ona plače jednako kao što ona mrzi plakati pred njim. Srećom, upravo u tom trenutku zazvonio je telefon i spasio ih.

David je podigao slušalicu. “Halo... da, ovdje je. Pričekajte, molim.”

Ella se pribrala i progovorila, dajući sve od sebe da zvuči dobro raspoložena. “Da, ovdje Ella.”

“Bok, Michelle je. Oprosti što te gnjavim za vikend”, zacvrkutao je mladi ženski glas.

“Znaš, Steve mi je jučer rekao da provjerim u kojoj si fazi, ali sam jednostavno zaboravila.

Jesi li imala prilike započeti raditi na rukopisu?”

“Oh.” Ella je uzdahnula, tek se sad sjetivši zadatka koji je čeka.

Njezin prvi zadatak u književnoj agenciji bio je pročitati roman nekog nepoznatog europskog autora. Nakon toga, od nje se očekivalo da napiše opširnu recenziju.

“Reci mu da ne brine. Već sam počela čitati”, lagala je Ella. Ambiciozna i tvrdoglava, Michelle je bila od onih osoba koju nije željela uzrujati na svom prvom zadatku.

“O, dobro! I, kakav je?”

Ella je zastala, ne znajući što bi rekla. O rukopisu nije znala ništa, osim da je riječ o povijesnom romanu o životu čuvenog mistika i pjesnika Rumija, za kojega je saznala da ga nazivaju “Shakespeareom islamskoga svijeta”.

“Oh, veoma je... mističan.” Ella se nasmijuljila, nadajući se da će se izvući šalom.

Ali Michelle je bila sva poslovna. “U redu”, bezizražajno je rekla. “Slušaj, mislim da se moraš primiti posla. Moglo bi ti trebati više vremena nego što misliš za pisanje recenzije o jednom takvom romanu...”

U daljini se čulo mrmljanje dok se Michellin glas gubio. Ella ju je zamislila kako obavlja nekoliko zadataka istodobno - provjerava elektronske poruke, čita kritiku o nekome od njezinih autora, gricka sendvič s tunjevinom i polira nokte na rukama - i čitavo to vrijeme razgovara telefonom.

“Jesi li još na liniji?” minutu kasnije upitala je Michelle.

“Jesam.“ “Dobro. Slušaj, ovdje je ludnica. Moram ići. Samo ne zaboravi da je rok za tri tjedna.”

“Znam”, naglo je rekla Ella, nastojeći zvučati odlučnija. “Neću prekoračiti rok.”

Istinu govoreći, Ella nije bila sigurna da uopće želi ocijeniti taj rukopis. Na početku je bila veoma revna i samouvjerena. Bilo je uzbudljivo biti prvi koji će pročitati neobjavljeni roman jednog nepoznatog autora i odigrati ma kako malu ulogu u njegovoj sudbini. Ali sad nije bila sigurna može li se usredotočiti na jednu temu koja je za njezin život toliko nevažna kao što je sufizam i vrijeme dalekog trinaestog stoljeća.

Mora da je Michelle uočila njezino oklijevanje. “Postoji li neki problem?” upitala je.

Kad nije dobila odgovor, postala je uporna. “Slušaj, meni se možeš povjeriti.”

Nakon kratke šutnje, Ella je odlučila reći joj istinu.

“Riječ je samo o tome da nisam sigurna da sam ovih dana u pravom raspoloženju da bih se usredotočila na povijesni roman. Hoću reći, mene zanima Rumi i sve to, ali svejedno, ta tema mi je tuđa. Možda bi mi mogla dati neki drugi roman - znaš, nešto sa čime bih se mogla lakše poistovjetiti.”

“To je tako izvitoperen pristup”, rekla je Michelle. “Misliš da možeš raditi bolje s knjigama o kojima nešto znaš? Ni najmanje! Samo zato što živiš u ovoj državi, ne možeš očekivati da ćeš uređivati samo romane radnja kojih se zbiva u Massachusettsu, je li tako?”

“Nisam to mislila...” rekla je Ella i odmah je shvatila da je tu istu rečenicu tog poslijepodneva već previše puta ponovila. Pogledala je svog supruga kako bi provjerila je li i on to zamijetio, ali Davidov izraz lica bilo je teško odgonetnuti.

“Većinu vremena moramo čitati knjige koje nemaju nikakve veze s našim životom. To je dio našega posla. Evo, ja sam baš ovaj tjedan završila knjigu neke Iranke koja je nekoć vodila bordel u Teheranu i morala pobjeći iz zemlje. Jesam li joj trebala reći da svoj rukopis umjesto nama pošalje nekoj iranskoj agenciji?”

“Ne, naravno da nisi”, promrmljala je Ella i osjećala se glupo i nesretno.

“Nije li jedna od vrlina dobre književnosti povezivanje ljudi s dalekim zemljama i kulturama?”

“Naravno da jest. Slušaj, zaboravi što sam rekla. Recenziju ćeš imati na stolu prije roka”, popustila je Ella, mrzeći Michelle jer se prema njoj ponijela kao da je najtuplja osoba na svijetu i mrzeći samu sebe jer je dopustila da se to dogodi.

“Divno, to je duh koji se traži”, zaključila je Michelle svojim pjevnim glasom. “Nemoj me pogrešno shvatiti, ali mislim da bi trebala imati na umu da su vani deseci ljudi koji bi veoma rado imali tvoj posao. I većina njih je gotovo dvostruko mlađa od tebe. To će te motivirati.”

Kad je Ella spustila slušalicu, zatekla je Davida kako je promatra, svečanog i suzdržanog lica. Kao da je čekao da nastave gdje su stali. Ali ona više nije bila raspoložena za mozganje o budućnosti njihove kćerke, ako je to uopće bio razlog njihove zabrinutosti.

Kasnije tog istog poslijepodneva, bila je sama na trijemu u omiljenom stolcu za ljuljanje i promatrala narančasto-modri zalazak sunca u Northamptonu. Nebo se činilo tako blizu i tako otvoreno da ga umalo možeš dodirnuti. Misli su joj se utišale, kao da su se umorile od svog onog komešanja. Plaćanje ovomjesečnih troškova na kreditnim karticama, Orlyne loše prehrambene navike, Avijeve slabe ocjene, teta Esther i njezini otužni kolači, sve slabije zdravlje njezinoga psa Spirita, Jeannettini planovi za vjenčanje, tajne ljubavne afere njezinog supruga, manjak ljubavi u njezinom životu... Jednu po jednu, sve ih je zaključala u male mentalne kutije.

U takvome raspoloženju Ella je izvukla rukopis iz omota i zanjihala ga u ruci, kao da ga odvaguje. Naslov romana bio je napisan na korici indigo modrom tintom: Slatko bogohulje.

Elli je rečeno da nitko ne zna mnogo o autoru - nekom A.Z. Zahari, koji živi u Nizozemskoj. Njegov je rukopis poslan književnoj agenciji iz Amsterdama, s razglednicom u omotnici. Na prednjici razglednice nalazila se fotografija polja tulipana ošamućujućih ružičastih, žutih i ljubičastih boja, a na poleđini poruka napisana profinjenim rukopisom: Poštovani, Pozdrav iz Amsterdama. Priča koju vam ovdje šaljem zbiva se u trinaestom stoljeću u Konji, u Maloj Aziji. Ali ja iskreno vjerujem da presijeca države, kulture i stoljeća.

Nadam se da ćete imati vremena pročitati SLATKO BOGOHULJE, povijesni, mistični roman o izuzetnoj vezi između Rumija, najboljeg pjesnika i najštovanijeg duhovnog vođe u povijesti islama, i Šemsa iz Tabriza, nepoznatog, nekonvencionalnog derviša prepunog skandala i iznenađenja.

Neka ljubav uvijek bude s vama, a vi uvijek okruženi ljubavlju.

A.Z. Zahara Ella je osjetila da je ta razglednica izazvala znatiželju književnog agenta. Ali Steve nije bio muškarac koji ima vremena za čitanje djela amaterskog pisca. Stoga je paket predao

svojoj pomoćnici, Michelle, koja ga je proslijedila svojoj novoj suradnici. Tako je Slatko bogohulje završilo u Ellinim rukama.

Nije mogla znati da ovo neće biti tek neka knjiga, već knjiga koja će joj promijeniti život. Dok je bude čitala, njezin će život biti iznova napisan.

Ella je otvorila prvu stranicu. Na njoj je bila bilješka o piscu.

A. Z. Zahara živi u Amsterdamu sa svojim knjigama, mačkama i kornjačama, kad ne putuje po svijetu. Slatko bogohulje njegov je prvi roman i najvjerojatnije zadnji. On nema namjeru postati romanopisac i ovu je knjigu napisao isključivo iz divljenja i ljubavi prema velikom filozofu, mistiku i pjesniku Rumiju i njegovom ljubljenom suncu, Šemsu iz Tabriza.

Spustila je pogled niz stranicu do sljedećeg retka. I u njemu je Ella pročitala nešto što joj je zazvučalo neobično poznato: Jer unatoč onome što neki ljudi kažu, ljubav nije samo slatki osjećaj koji je osuđen pojaviti se i brzo nestati.

Razjapila je usta shvativši da je to protuslovlje upravo onoj rečenici koju je ona sama izgovorila svojoj kćerki u kuhinji ranije tog istog dana. Na trenutak je nepomično stajala, drhtureći od pomisli da je neka tajanstvena sila u svemiru, odnosno ovaj pisac, ma tko on mogao biti, špijunira. Možda je ovu knjigu napisao unaprijed znajući kakva će je osoba prva pročitati. Ovaj je pisac imao na umu nju kao svoju čitateljicu. Iz nekog njoj neznanog razloga, Ellu je ta pomisao istodobno uznemirila i uzbudila.

Na mnoge se načine dvadeset i prvo stoljeće ne razlikuje mnogo od trinaestoga. Oba će u povijesti biti zapamćena kao doba nezapamćenih vjerskih sukoba, kulturnog nerazumijevanja i općeg osjećaja nesigurnosti i straha od Drugoga. U takvim vremenima, potreba za ljubavlju veća je no ikad.

Nenadani vjetar zapuhao je u njezinome smjeru, hladan i snažan, i raštrkao lišće po trijemu. Ljepota smiraja sunca zalepršala je prema zapadnom obzoru, a ozračje djelovalo tupo i bez radosti.

Jer ljubav je upravo bit i svrha života. Kako nas Rumi podsjeća, ona pogađa sve, uključujući i one koji ljubav izbjegavaju - čak i one koji riječ “romantičan” koriste kao znak neodobravanja.

Ella je bila zapanjena kao da je pročitala, “Ljubav pogađa sve, čak i jednu sredovječnu kućanicu u Northamptonu po imenu Ella Rubinstein.” Želudac joj je govorio da odloži rukopis, uđe u kuću, nazove Michelle i kaže joj da nema šanse da ona napiše recenziju ovog romana. Umjesto toga, duboko je udahnula, okrenula stranicu i počela čitati.

Slatko bogohulje Roman A.Z. ZAHARA

Sufijski mistici kažu da tajna Kur'ana počiva u suri el-Fatiha, a tajna el-Fatihe počiva u Bismillahirrahmanirrahimu A bit Bismillaha je u slovu ba, a ispod toga slova je točkica...

Točkica ispod B utjelovljuje čitav svemir...

Mesnevija započinje s B, jednako kao sva poglavlja u ovom romanu...

Predgovor

Batrgajući se između vjerskih sukoba, političkih razmirica i beskonačnih borbi za moć, trinaesto stoljeće bilo je burno razdoblje u Anatoliji. Na zapadu su križari, na putu ka Jeruzalemu, zaposjeli i opljačkali Carigrad, što je dovelo do podjele Bizantskoga carstva.

Na istoku, izuzetno disciplinirana mongolska vojska brzo se širila pod vojničkim genijem Džingis-kana. U sredini, razna su se turska plemena borila međusobno, dok su Bizantinci pokušavali vratiti izgubljene posjede, bogatstvo i moć. Bilo je to vrijeme nezapamćenog kaosa kad su se kršćani borili protiv kršćana, kršćani borili protiv muslimana, a muslimani protiv muslimana. Gdjegod bi se čovjek okrenuo, naišao bi na neprijateljstvo i tjeskobu i iskonski strah od onoga što bi se sljedeće moglo dogoditi.

Usred tog kaosa živio je istaknuti islamski učenjak, poznat kao Dželaluddin Rumi.

Nazvan od mnogih Mevlana - “naš Učitelj” - imao je na tisuće učenika i štovatelja iz čitavoga kraja i šire, i bio smatran zvijezdom vodiljom svih muslimana.

Godine 1244. Rumi sreće Šemsa - putujućeg derviša nekonvencionalnog ponašanja i krivovjernih objava. Njihov susret obojici je promijenio život. Istodobno, označio je početak čvrstog, jedinstvenog prijateljstva koje su sufisti u narednim stoljećima izjednačavali sa sjedinjenjem dvaju oceana. Upoznavši ovog izvanrednog druga Rumi se preobrazio iz svećenika središnje struje u predanog mistika, strastvenog pjesnika, pobornika ljubavi i začetnika ekstatičkog plesa vrtećih derviša - mevlevija, odvažujući se osloboditi svih konvencionalnih pravila. U doba duboko ukorijenjenih zadrtosti i sukoba, on se zauzeo za univerzalnu duhovnost otvarajući svoja vrata ljudima svakog porijekla.

Umjesto džihada usmjerenog ka izvanjskome svijetu - definiranog kao “rat protiv nevjernika”, kojeg su tih dana, jednako kao i danas, provodili mnogi - Rumi se zauzimao za džihad usmjeren ka nutrini, u kojemu je cilj boriti se i u konačnici nadvladati vlastiti ego, nafs.

Međutim, nisu svi ove zamisli dočekali s dobrodošlicom, jednako kao što svi ljudi ne otvaraju svoja srca ljubavi. Snažna duhovna veza između Šemsa i Rumija postala je metom ogovaranja, kleveta i napada. Bili su pogrešno shvaćeni, zavidjeli su im, klevetali ih i na kraju ih izdali oni koji su im bili najbliži. Tri godine nakon što su se upoznali, tragično su razdvojeni.

Ali priča tu nije završila.

U stvarnosti, nikad nije imala kraj. Gotovo osam stotina godina kasnije, duhovi Šemsa i Rumija danas su još uvijek živi, vrte se plešući negdje među nama...

Ubojica

ALEKSANDRIJA, STUDENI 1252.

Bunarske mrkle dubine oplakuju njegovo mrtvo tijelo. A ipak, njegove me oči slijede kamo god krenem, sjajne i prodorne, kao dvije tamne zvijezde što zlokobno vise na nebu iznad moje glave. Došao sam u Aleksandriju u nadi da sam putovao dovoljno daleko, da mogu pobjeći tom bolnom sjećanju i zaustaviti lelek što odjekuje u mome umu, onaj zadnji vapaj koji je ispustio prije no što mu je iz lica istekla i zadnja kaplja krvi, oči se iskolačile, a grlo zatvorilo u nedovršenom dahtaju, oproštaju probodenog čovjeka. Zavijanju vuka uhvaćenog u zamku.

Kad nekoga ubiješ, nešto od te osobe prelazi na tebe - uzdah, miris ili pokret. Ja to nazivam “kletvom žrtve”. Prilijepi se uz tvoje tijelo i prodre u tvoju kožu, prodre sve do tvog srca i tako nastavi živjeti u tebi. Ljudi koji prolaze pokraj mene ulicom to ne mogu znati, ali ja u sebi nosim tragove svih muškaraca koje sam ubio. Nosim ih oko vrata kao nevidljive ogrlice, osjećam njihovu nazočnost uz svoju kožu, čvrstu i tešku. No, ma kako taj osjećaj bio neugodan, naučio sam živjeti s tim teretom i prihvatio ga kao dio svog posla.

Još otkad je Kain ubio Abela, u svakome ubojici diše čovjek kojega je ubio, toliko znam. To me ne uznemiruje. Više ne. Ali zašto sam onda bio onako strašno potresen nakon ovog zadnjeg događaja?

Ovaj je put sve bilo drugačije, od samoga početka. Uzmite na primjer način kako sam našao taj posao. Ili bih radije trebao reći kako je posao našao mene? Početkom proljeća 1248., radio sam za vlasnicu jednog bordela u Konji, hermafrodita čuvenog po srdžbi i gnjevu. Moj zadatak bio je pomoći joj da zadrži bludnice pod nadzorom i zaplašiti mušterije koje se nisu pristojno ponašale.

Jasno se sjećam tog dana. Lovio sam bludnicu koja je pobjegla iz bordela kako bi pronašla Boga. Bila je to lijepa mlada žena, što mi je na određeni način slamalo srce, jer sam joj, kad je pronađem, kanio upropastiti lice tako strašno da je nijedan muškarac više nikad ne poželi pogledati. Tek što nisam pronašao tu glupu ženu, kad sam na svome pragu zatekao tajanstveno pismo. Nikad nisam naučio čitati pa sam ga odnio u medresu, gdje sam platio jednom učeniku da mi ga pročita.

Ispostavilo se da je pismo anonimno, potpisano s “nekolicina istinskih vjernika”.

“Iz pouzdanog izvora smo saznali odakle ste došli i tko ste uistinu bili”, pisalo je.

“Bivši član asasina! Znamo i da nakon smrti Hasana Sabaha i spaljivanja vaših vođa, red nije što je nekoć bio. Došli ste u Konju kako biste izbjegli progonu i otad živite krijući se.”

U pismu je pisalo da su moje usluge hitno potrebne u jednoj izuzetno važnoj stvari.

Uvjeravalo me da će naknada biti zadovoljavajuća. Ako me zanima, imao sam se pojaviti u poznatoj krčmi te iste večeri nakon mraka. Kad dođem, imao sam sjesti za stol najbliži prozoru, leđima okrenut ka vratima, pognute glave i pogleda uperenog u pod. Ubrzo će mi se pridružiti osoba ili osobe koje će me unajmiti. One će mi dati sve informacije koje moram znati. Ni kad stignu, ni kad budu odlazile, i ni u jednome trenutku tijekom razgovora, ne smijem podignuti glavu i pogledati njihova lica.

Bilo je to neobično pismo. Ali, ja sam bio naviknut na mušice svojih klijenata. Kroz godine su me unajmljivali svakojaki ljudi i većina njih željela je sačuvati svoja imena

tajnom. Iskustvo me naučilo da u većini slučajeva, što se klijent više trudi sakriti svoj identitet, to je bliže žrtvi, ali mene se to nije ticalo. Moj zadatak bio je ubiti. A ne raspitivati se o razlozima iza povjerenog mi zadatka. Još otkad sam prije mnogo godina otišao iz Alamuta, to je bio život koji sam za sebe odabrao.

Ja ionako rijetko postavljam pitanja. Zašto i bih? Većina ljudi koje poznajem ima barem jednu osobu koje bi se željeli riješiti. Činjenica da glede toga ništa ne poduzimaju ne znači nužno da su imuni na želju da ubiju. Zapravo, svatko u sebi nosi mogućnost da jednoga dana nekog ubije. Ljudi to ne shvaćaju dok im se ne dogodi. Smatraju se nesposobnima za umorstvo. Ali to je samo pitanje slučajnosti. Ponekad je čak i neki pokret dovoljan da potakne taj događaj. Namjeran nesporazum, rječkanje oko sitnice ili jednostavno bivanje na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme može izazvati razornu crtu u ljudima koji su inače dobri i pristojni tipovi. Svatko može ubiti. Ali ne može svatko hladnokrvno ubiti neznanca. Tu na scenu ulazim ja.

Ja sam obavljao prljavi posao za druge. Čak je i Bog prepoznao potrebu za nekime kao što sam ja u svom svetom planu, kad je Azraila imenovao Arhanđelom smrti kako bi okončao živote. Tako su se ljudi bojali, mrzili i proklinjali anđela, a Njegova je ruka ostala čista i Njegovo ime neokaljano. Nije to bilo pošteno prema anđelu. Ali, ovaj svijet ionako nije poznat po pravednosti, zar ne?

Kad se spustio mrak, otišao sam u onu krčmu. Za stolom pokraj prozora sjedio je neki muškarac s brazgotinama na licu, koji je naizgled bio u dubokome snu. Palo mi je na pamet da ga probudim i kažem mu da ode negdje drugdje, ali s pijancima nikad ne znaš kako će reagirati, a morao sam biti oprezan da ne bih privukao previše pozornosti na sebe.

Stoga sam sjeo za sljedeći slobodan stol i okrenuo se ka prozoru.

Ubrzo su stigla dvojica muškaraca. Sjeli su pokraj mene, svaki s jedne strane kako ne bi pokazali lica. Međutim, nisam ih ni morao pogledati da bih shvatio koliko su mladi i koliko nespremni za korak koji su kanili poduzeti.

“Imate izvanredne preporuke”, rekao je jedan od njih dvojice, ne toliko oprezno, koliko zabrinuto. “Rečeno nam je da ste najbolji.”

Bio je smiješan način na koji je to rekao, ali suspregnuo sam osmijeh. Zamijetio sam da me se oni boje, a to je bilo dobro. Ako su dovoljno preplašeni, neće se usuditi nauditi mi.

Stoga sam rekao: “Da, najbolji sam. Zato me zovu Šakalova glava. Nikad nisam iznevjerio svoje klijente, ma kako težak zadatak bio.”

“Dobro.” Uzdahnuo je. “Jer ovo bi mogao biti ne baš lagan zadatak.”

Sad je progovorio i drugi tip. “Vidite, postoji jedan muškarac koji si je stvorio previše neprijatelja. Otkad je došao u ovaj grad, sa sobom nije donio ništa doli nevolje. Upozorili smo ga nekoliko puta, ali on se ne obazire na nas. Dapače, samo je postao još svadljiviji.

Ne ostavlja nam nijednu drugu mogućnost.”

Uvijek je bilo isto. Svaki bi put klijenti pokušali objasniti svoje razloge prije nego što dogovorimo posao, kao da moje odobravanje može na bilo koji način umanjiti težinu onoga što kane učiniti.

“Znam što mislite. Recite mi, tko je ta osoba?” upitao sam.

Djelovali su nevoljki otkriti mi ime i umjesto toga ponudili mi neodređene opise.

“Krivovjernik koji nema nikakve veze s islamom. Nepokoran čovjek pun svetogrđa i bogohulja. Skitnica derviš.” Čim sam čuo ovu zadnju riječ, ruke mi je obuzeo neki osjećaj jeze. Misli su mi jurcale. U životu sam ubio svakojake ljude, mlade i stare, muškarce i žene, ali derviš, čovjek vjere, nije bio među njima. Imao sam svoja praznovjerja i nisam želio navući Božji gnjev na sebe jer sam usprkos svemu vjerovao u Boga.

“Bojim se da ću morati odbiti. Mislim da ne želim ubiti derviša. Nađite nekog drugog.”

To rekavši, ustao sam kako bih otišao. Ali jedan od one dvojice zgrabio me za ruku i preklinjao. “Čekajte, molim vas. Vaša će plaća biti razmjerna vašemu trudu. Kakva god bila vaša cijena, mi smo je spremni udvostručiti.”

“A utrostručiti?” upitao sam, uvjeren da neće moći prikupiti tako velik iznos.

No na moje iznenađenje, nakon kratkog oklijevanja, obojica su pristali. Spustio sam se na svoje sjedalo, sav nervozan. S tim sam si novcem najzad mogao priuštiti cijenu mladenke, oženiti se i prestati izjedati kako sastaviti kraj s krajem. Derviš ili ne, za tu cijenu svakoga vrijedi ubiti.

Kako sam u tom trenutku mogao znati da činim najveću pogrešku u životu i da ću ostatak svojih dana provesti kajući se zbog toga? Kako sam mogao znati da će biti tako teško ubiti derviša i da će me njegov pogled nalik nožu pratiti posvuda još dugo nakon njegove smrti? Četiri su godine prošle otkad sam zario nož u njegovo tijelo u onome dvorištu i bacio ga u bunar, čekajući da čujem pljuskanje koje se nije čulo. Nije se čuo nikakav zvuk. Kao da je umjesto u vodu pao uvis ka nebu. Još uvijek ne mogu spavati bez snomorica, a ako više od nekoliko sekundi gledam u vodu, bilo koji izvor vode, hladan mi užas prožme čitavo tijelo i moram povratiti.

PRVI DIO

Zemlja

STVARI KOJE SU ČVRSTE, UKORIJENJENE I NEPOKRETNE

Šems

PRENOĆIŠTE IZVAN SAMARKANDA, OŽUJAK 1242.

Bjelasale su treperave voštanice pred mojim očima iznad napuklog drvenog stola.

Vizija koja me je večeras obuzela bila je veoma jasna.

Vidio sam veliku kuću s dvorištem prepunim žutih ruža u cvatu, a nasred dvorišta bunar s najhladnijom vodom na svijetu. Bila je vedra, kasnojesenska noć s punim mjesecom na nebu.

Nekoliko noćnih životinja hukalo je i zavijalo u pozadini. Ubrzo je jedan sredovječni muškarac ljubaznoga lica, širokih ramena i duboko usađenih, kao lješnjak smeđih očiju izišao iz kuće tražeći me. Izraz njegovoga lica bio je uzrujan, a njegove oči neizmjerno tužne. “Šemse, Šemse, gdje si?”povikao je ulijevo i udesno.

Vjetar je žestoko puhao, a mjesec se sakrio iza oblaka, kao da ne želi svjedočiti onome što će se dogoditi. Sove su prestale hukati, šišmiši su prestali lepršati krilima, čak ni vatra na ognjištu u kući nije pucketala. Apsolutna tišina spustila se na svijet.

Muškarac je polako prišao bunaru, sagnuo se preko ruba i zagledao u dubinu. “Šemse, najdraži moj”, šapnuo je. “Jesi li ondje?”

Otvorio sam usta da odgovorim, ali s mojih usana nije izišao nikakav zvuk.

Muškarac se dublje sagnuo i ponovno zagledao u bunar. Isprva nije vidio ništa osim mračne vode. Ali tad, duboko na dnu bunara, opazio je moj dlan kako besciljno pluta na namreškanoj vodi kao klimava splav nakon jake oluje. Zatim je prepoznao dva oka - dva blistava crna kamena što su netremice promatrala puni mjesec koji je sad izranjao iza gustih, tamnih oblaka. Moje su oči bile prikovane uz mjesec kao da od nebesa čekaju objašnjenje mog umorstva.

Muškarac se srušio na koljena, plačući i udarajući se u prsa. “Ubili su ga! Ubili su mog Šemsa!”povikao je.

Upravo u tom trenutku, jedna je sjena istrčala iza grma i brzim, kradomičnim pokretima preskočila dvorišni zid, kao divlja mačka. Ali muškarac nije zamijetio ubojicu. Obuzet nepodnošljivom boli, vrištao je i vrištao dok se njegov glas nije razmrskao kao staklo i razletio u noć u majušnim, bodljikavim krhotinama.

“Hej, ti! Prestani vrištati kao manijak.” “...“ “Prestani s tom groznom bukom ili ću te izbaciti!” “...“ “Rekao sam da ušutiš! Čuješ li me? Začepi!”

Te je riječi izviknuo neki muški glas, grmeći iz prijeteće blizine. Hinio sam da ga ne čujem i radije ostao u svojoj viziji još makar časak duže. Htio sam saznati više o svojoj smrti. Također sam htio vidjeti onog muškarca s najtužnijim očima. Tko je on? Kako je povezan sa mnom i zašto me tako očajnički traži te jesenske noći?

No prije nego što sam uspio još jednom kradomice proviriti u svoju viziju, netko iz druge dimenzije uhvatio me je za ruku i pretresao tako žestoko da sam osjetio kako mi zubi zveckaju u ustima. To me trgnulo natrag u ovaj svijet.

Polako, nevoljko, otvorio sam oči i ugledao osobu koja je stajala pokraj mene. Bio je to visok, kršan muškarac s prosijedom bradom i gustim brkovima, zašiljenim i zavijenim na vrhovima. Prepoznao sam ga kao krčmara. Gotovo odmah zamijetio sam dvije stvari na

njemu: Da je čovjek sviknut plašiti ljude grubim riječima i pukim nasiljem. I da je sad bijesan. “Što želiš?” upitao sam. “Zašto me potežeš za ruku?” “Što želim?” zagrmio je krčmar mršteći se. “Za početak, želim da prestaneš vrištati, eto što želim. Plašiš mi mušterije.”

“Doista? Zar sam vrištao?” promrmljao sam uspjevši se izvući iz njegovog čvrstog stiska.

“Možeš se kladiti da jesi! Urlao si poput medvjeda kojemu se trn zabio u šapu. Što ti se dogodilo? Zar si zadrijemao tijekom večere? Mora da si imao noćnu moru.”

Znao sam da je to jedino naoko uvjerljivo objašnjenje i da će, budem li ga se držao, krčmar biti zadovoljan i ostaviti me na miru. Međutim, nisam htio lagati.

“Ne, brate, nisam ni zaspao ni sanjao ružan san”, odgovorio sam. “Zapravo, nikad ne sanjam.”

“Kako onda objašnjavaš svo ono vrištanje?” htio je znati krčmar.

“Imao sam viziju. To je nešto drugo.”

Uputio mi je zbunjen pogled i neko vrijeme sisao krajeve svog brka. Najzad je rekao: “Vi derviši ludi ste kao štakori u smočnici. Posebice vi lutalice. Po čitav dan postite i molite se i hodate pod suncem što prži. Nikakvo čudo da halucinirate - mozak vam je spržen!”

Nasmiješio sam se. Možda je u pravu. Kažu da je tanka linija između predavanja Bogu i gubljenja ovozemne pameti.

Upravo u tom trenutku pojavila su se dva poslužitelja, noseći ogroman pladanj natrpan tanjurima: kozletina netom ispečena na žaru, suha usoljena riba, začinjena ovčetina, pšenični kolači, slanutak s mesnim okruglicama i juha od leće s masnoćom od ribljega repa. Obišli su prostoriju razdjeljujući tanjure i ispunili zrak mirisom luka, češnjaka i začina. Kad su zastali pokraj mog kraja stola, uzeo sam zdjelu vrele juhe i malo crnoga kruha.

“Imaš li novca da to platiš?” upitao me krčmar s trunčicom milostivosti.

“Ne, nemam”, odgovorio sam. “Ali dopusti da ti ponudim nešto zauzvrat. U zamjenu za hranu i sobu, mogu protumačiti tvoje snove.”

Na ovo je odgovorio prezrivim osmijehom, podbočivši se rukama o bokove. “Maločas si mi rekao da nikad ne sanjaš.”

“Istina. Ja sam tumač snova koji nema vlastite snove.”

“Trebao bih te izbaciti odavde. Kao što sam rekao, vi derviši ste ludi”, rekao je krčmar bijesno izgovarajući te riječi. “Dat ću ti savjet: Ne znam koliko ti je godina, ali siguran sam da si se molio dovoljno za oba svijeta. Nađi dobru ženu i sredi se. Imaj djecu. To će ti pomoći da ostaneš nogama na zemlji. Kakvog ima smisla tumarati svijetom kad je svuda ista bijeda? Vjeruj mi. Ondje nema ničeg novog. Ja imam mušterije iz najudaljenijih kutaka svijeta. Nakon nekoliko pića, od svih čujem iste priče. Ljudi su posvuda isti. Ista hrana, ista voda, ista sranja.”

“Ja ne tražim nešto drugačije. Ja tražim Boga”, odgovorio sam. “Moja je potraga potraga za Bogom.”

“Tad Ga tražiš na pogrešnom mjestu”, odvratio je, a glas mu je najednom promuknuo.

“Bog je napustio ovo mjesto! Ne znamo kad će se vratiti.” Čuvši to, srce mi je zamahalo o stijenku prsa. “Kad čovjek govori ružno o Bogu, govori ružno o sebi”, rekao sam.

Uzduž krčmarevih usana zarezao se neki neobičan, iskrivljen osmijeh. Na njegovom sam licu vidio ogorčenost i gnjev, i nešto treće što bi moglo nalikovati djetinjoj

povrijeđenosti.

“Zar Bog ne kaže, bliži sam ti od žile kucavice?” upitao sam. “Bog nije negdje visoko na nebu. On je u svakome od nas. Zato nas nikad ne napušta. Kako može napustiti samoga sebe?”

“Pa ipak napušta”, zamijetio je krčmar, hladnih i prkosnih očiju. “Ako Bog postoji, a ne mrdne prstom kad trpimo najgoru smrt, što nam to govori o Njemu?”

“To je prvo pravilo, brate”, rekao sam. “Kako vidimo Boga izravan je odraz onoga kako vidimo sami sebe. Ako Bog u nama ponajviše izaziva strah i krivnju, to znači da u nama buja previše straha i krivnje. Ako Boga vidimo kao prepunog ljubavi i suosjećanja, takvi smo i sami.”

Krčmar se odmah usprotivio, ali vidio sam da su ga moje riječi iznenadile. “Po čemu je to drugačije no reći da je Bog proizvod naše mašte? Ne razumijem.”

Međutim, moj je odgovor prekinula galama koja je izbila u dnu blagovaonice. Kad smo se okrenuli u tom smjeru, vidjeli smo dvojicu grubijana koji su izvikivali pijane gluposti.

Neobuzdanom bezočnošću maltretirali su druge goste, uzimali hranu iz njihovih zdjela, pili iz njihovih šalica i, ako bi tko prosvjedovao, rugali mu se kao dva mekteblije, pučkoškolca.

“Netko bi se trebao pobrinuti za ove izgrednike, ne misliš li?” prosiktao je krčmar kroz stisnute zube. “Sad me gledaj!”

U hipu je stigao do stražnjeg dijela blagovaonice, naglo povukao jednog od one dvojice pijanaca s njegovoga sjedala i odalamio ga u lice. Muškarac to zacijelo ni najmanje nije očekivao jer se srušio na pod kao prazna vreća. S njegovih se usana čuo jedva čujan uzdah, ali osim tog tihog glasa, nije ispustio nikakav zvuk.

Drugi se muškarac pokazao jačim i žestoko se branio, ali krčmaru nije trebalo dugo da ga obori. Udario je neposlušnog gosta nogom u rebra i zatim mu nagazio na dlan, drobeći ga svojim teškim čizmama. Čuli smo pucketanje prsta koji se slomio, ili više njih.

“Prestani!” uzviknuo sam. “Ubit ćeš ga. Zar je to ono što želiš?”

Kao sufi, zakleo sam se da ću štititi život i da nikome neću nauditi. U ovome svijetu iluzija, toliko je mnogo ljudi spremnih za borbu bez ikakvoga razloga, a toliko se mnogo drugih bori s razlogom. Ali sufi je onaj tko se ne bi borio čak ni kad ima razlog. Nikad ne bih pribjegao nasilju. No, mogao sam se baciti poput meke tkanine između krčmara i gostiju da ih razdvojim.

“Ne miješaj se, dervišu, jer ću i tebe nalemati k’o vola!” povikao je krčmar, ali obojica smo znali da to neće učiniti.

Minutu kasnije, kad su poslužitelji podigli onu dvojicu, jedan od njih imao je slomljeni prst, a drugi slomljeni nos i posvuda je bilo krvi. Na blagovaonicu se spustila tišina izazvana strahom. Ponosan na strahopoštovanje koje je izazvao, krčmar me postrance pogledao. Kad je ponovno prozborio, zvučao je kao da se obraća svima oko sebe, glas mu se uzvinuo visoko i divlje, poput ptice grabljivice što se hvasta na otvorenom nebu.

“Vidiš, dervišu, nije uvijek bilo ovako. Nasilje nije bilo dio mene, ali sad jest. Kad Bog zaboravi na nas ovdje dolje, na nama je običnim ljudima da očvrsnemo i povratimo pravdu. Zato Mu to reci, kad sljedeći put budeš razgovarao s Njime. Neka zna da kad napusti svoju janjad, ona neće plaho čekati da budu zaklana. Pretvorit će se u vukove.”

Slegnuo sam ramenima krenuvši prema vratima. “Griješiš.”

“Griješim li kad kažem da sam nekoć bio janje, ali sam se pretvorio u vuka?”

“Ne, tu si u pravu. Vidim da si doista postao vuk. Ali griješiš kad to što činiš, nazivaš ‘pravdom’” “Čekaj, nisam završio s tobom!” povikao je krčmar iza mojih leđa. “Duguješ mi. U zamjenu za hranu i postelju, trebao si protumačiti moje snove.”

“Učinit ću nešto bolje”, predložio sam. “Čitat ću ti iz dlana.“ Okrenuo sam se i uputio prema njemu, netremice promatrajući njegove užarene oči.

Lecnuo se, nagonski, nepovjerljivo. Međutim, kad sam ga uhvatio za desnu ruku i okrenuo mu dlan, nije me odgurnuo. Promotrio sam linije i uočio da su duboke i napukle, da označavaju neravne pute. Malo pomalo, razaznao sam boje u njegovoj auri: smeđa boje hrđe i plava toliko blijeda da je umalo siva. Njegova duhovna energija bila je udubljena i stanjena na rubovima, kao da više nema snage braniti se protiv izvanjskoga svijeta.

Duboko u svojoj nutrini, taj muškarac nije bio nimalo vitalniji od biljke koja vene. Kako bi nadoknadio gubitak duhovne energije, udvostručio je tjelesnu i prekomjerno je koristio.

Srce mi je brže zakucalo jer sam nešto opazio. Isprva nejasno, kao iza koprene, zatim sa sve većom jasnoćom, pred mojim se očima pojavio jedan prizor.

Mlada žena, kose boje kestena, bosonoga s crnim tetovažama i izvezenim crvenim šalom prebačenim preko ramena.

“Izgubio si svoju voljenu”, rekao sam i uzeo u ruku njegov lijevi dlan.

Njezine dojke nabrekle, od mlijeka i trbuh tako prepun da izgleda kao da će se rasprsnuti.

Zarobljena je u požaru u kolibi. Oko kuće su ratnici, jašu na konjima posrebrenih sedala. Zagušljiv miris spaljene slame i ljudskoga mesa. Mongolski konjanici, spljoštenih širokih nosova, debelih kratkih vratova i srca tvrdih kao kamen. Moćna vojska Džingis-kana.

“Izgubio si dvoje voljenih”, ispravio sam se. “Tvoja je supruga očekivala vaše prvo dijete.”

Spuštenih obrva, očiju uperenih u svoje kožne čizme i čvrsto napućenih usana, krčmarevo lice namreškalo se u neodgonetljivu kartu. Najednom je izgledao mnogo stariji od svojih godina.

“Shvaćam da tebi to nije nikakva utjeha, ali mislim da nešto moraš znati”, nastavio sam. “Nju nije ubila vatra ni dim. Ubila ju je drvena greda koja joj se srušila na glavu.

Umrla je odmah, bez imalo bola. Ti si uvijek pretpostavljao da je strašno patila, ali zapravo nije nimalo patila.”

Krčmar se namrštio, pognut pod pritiskom koji je samo on mogao shvatiti. Glas mu je bio hrapav kad je upitao: “Kako ti to sve znaš?”

Nisam se obazirao na to pitanje. “Kriviš se što je nisi dolično pokopao. Još je uvijek vidiš u snovima, pokušava se izvući iz jame u kojoj je zakopana. Ali to se tvoj um poigrava s tobom. U stvarnosti, tvoja supruga i sin oboje su dobro, putuju u beskraju, slobodni kao čestica svjetla.”

Tada sam dodao, odmjeravajući svaku riječ: “Možeš ponovno postati janje, jer ga još uvijek imaš u sebi.”

Kad je to čuo, krčmar je povukao ruku kao da je netom dotaknuo užarenu tavu u kojoj cvrči loj. “Ne sviđaš mi se, dervišu”, rekao je. “Dopustit ću ti da večeras prespavaš ovdje.

Ali pobrini se da ranim jutrom odeš. Ne želim ponovno vidjeti tvoje lice u blizini.”

Uvijek je bilo tako. Kad kažeš istinu, mrze te. Što više govoriš o ljubavi, to te više mrze.

Ella

NORTHAMPTON, 18. SVIBNJA 2008.

Bolno shrvana napetošću koja je uslijedila nakon prepirke s Davidom i Jeannette, Ella je bila toliko izmoždena da je na neko vrijeme morala prestati čitati Slatko bogohulje. Imala je osjećaj kao da je najednom podignut poklopac uskiptjelog kotla iz kojeg su sad u oblacima pare navrli stari sukobi i nove kivnje. Nažalost, taj poklopac nije podigao nitko drugi doli ona sama. A učinila je to nazvavši Scottov broj i zamolivši ga da se ne oženi njezinom kćerkom.

Kasnije u životu, duboko će žaliti zbog svega što je izrekla tijekom tog telefonskog razgovora. Ali tog dana u svibnju, bila je toliko sigurna u sebe i tlo pod svojim nogama da nije mogla ni za živu glavu zamisliti nijednu groznu posljedicu svog uplitanja u njihove živote.

“Bog, Scotte. Ovdje Ella, Jeannettina mama”, započela je, nastojeći zvučati veselo, kao da su pozivi dečku njezine kćerke nešto što stalno čini. “Imaš li minutu za razgovor?”

“Gospođo Rubinstein, kako vam mogu pomoći?” promucao je Scott, iznenađen, ali uvijek uljudan.

I u nimalo manje uljudnom tonu, Ella mu je rekla da je on, iako ona nema ništa protiv njega osobno, premlad i preneiskusan da bi se oženio njezinom kćerkom. Ma kako možda sad bio uzrujan ovim pozivom, dodala je, jednoga dana u ne baš dalekoj budućnosti shvatit će i čak će joj biti zahvalan što ga je upozorila na vrijeme. Dotad ga moli da bude ljubazan i više ne spominje brak i da ovaj telefonski razgovor ostane između njih.

Uslijedila je napeta, teška šutnja.

“Gospođo Rubinstein, mislim da vi ne razumijete”, rekao je Scott kad je najzad ponovno došao do glasa. “Jeannette i ja se volimo.”

Evo ga ponovno! Kako ljudi mogu biti toliko naivni da očekuju da će im ljubav otvoriti sva vrata? Gledaju ljubav kao da je ona neki čarobni štapić koji će jednim čudesnim dodirom sve riješiti.

Ali Ella nije rekla ništa od toga. Rekla je: “Razumijem kako se osjećate, vjeruj mi da razumijem. Ali vi ste premladi, a život je dug. Tko zna? Sutra se možda zaljubiš u neku drugu” “Gospođo Rubinstein, ne želim biti nepristojan, ali ne mislite li da se isto pravilo odnosi na sve, uključujući i vas? Tko zna? Sutra se možda i vi zaljubite u nekog drugog.”

Ella se nasmijuljila, glasnije i duže no što je kanila.

“Ja sam udata žena. Odabrala sam za cijeli život. Isto je učinio i moj suprug. I to je upravo ono što sam htjela reći. Brak je ozbiljna odluka o kojoj valja veoma pomno promisliti.”

“Govorite li vi to meni da se ne oženim vašom kćerkom, koju volim, zato što bih u nekoj neodređenoj budućnosti mogao voljeti neku neidentificiranu drugu ženu?” upitao je Scott.

Od tog trenutka, razgovor je krenuo nizbrdo, ispunjen ojađenošću i razočaranjem. Kad su najzad spustili slušalice, Ella se zaputila u kuhinju i učinila što i uvijek u trenucima emocionalnog nemira: kuhala je.

Pola sata kasnije, primila je poziv od supruga.

“Ne mogu vjerovati da si nazvala Scotta kako bi ga zamolila da se ne oženi našom kćerkom. Reci mi da to nisi učinila.”

Ella je zadahtala. “Opa, vijesti se brzo šire. Dušo, dopusti da ti objasnim.”

Ali David ju je napeto prekinuo. “Nemaš što objašnjavati. To što si učinila bilo je pogrešno. Scott je rekao Jeannette i ona je sad strašno uzrujana. Nekoliko će dana biti s prijateljima. Sad te ne želi vidjeti.” Nakratko je zastao. “A ja je ne krivim.”

Te večeri Jeannette nije bila jedina koja nije došla kući. David je poslao Elli SMS poruku kojom je obavještava o nenadanom hitnom slučaju. Nije bilo objašnjenja o kakvom je hitnom slučaju riječ.

To je bilo silno nenalik Davidu i protivno duhu njihovoga braka. Možda on očijuka sa ženama, možda čak i spava s njima i troši njihov novac na njih, ali navečer je uvijek dolazio kući i zauzimao svoje mjesto za stolom. Bez obzira koliko dubok bio raskol između njih, ona je uvijek kuhala, a on je uvijek jeo, zadovoljno i zahvalno, štogod bi mu ona stavila na tanjur. Na kraju svake večere, David nikad ne bi propustio zahvaliti joj iskrenim hvala ti koje je ona uvijek smatrala šifriranom isprikom za njegove nevjere.

Oprostila bi mu. Uvijek bi mu oprostila.

Ovo je bio prvi put da se njezin suprug ponio tako drsko i Ella je sebe okrivila zbog te promjene. Ali “krivnja” je ionako bila Ellino krsno ime.

Kad je sjela za stol s blizancima, Ellina je krivnja ustupila mjesto melankoliji. Odoljela je Avijevim molbama da naruče pizzu i Orlynim pokušajima da ne pojede ni zalogaja i primorala ih da žvaču divlju rižu s graškom i pečenom govedinom s glazurom od senfa. I, iako je na površini bila ona ista praktična, brižna majka, osjetila je kako u njoj raste očaj, oštar okus u ustima, kiseo kao žuč.

Kad je večera završila, Ella je sama sjedila za kuhinjskim stolom, a muk oko nje činio joj se teškim i uznemirujućim. Najednom joj je hrana koju je pripremila, rezultat brojnih sati napornoga rada, djelovala ne samo bljutava i dosadna, već i lako zamjenjiva. Osjetila je samosažaljenje. Prava je šteta da, već gotovo četrdesetgodišnjakinja, nije uspjela učiniti nešto više sa svojim životom. Imala je toliko mnogo ljubavi koju bi dala, ali nikoga tko bi je zahtijevao.

Misli su joj se vratile na Slatko bogohulje. Zainteresirao ju je lik Šemsa iz Tabriza.

“Moglo bi biti tako lijepo imati u blizini nekoga kao što je on”, našalila se u sebi. “S osobom kao što je on ne bi bilo nijednog dosadnog dana!”

I nekako joj se u mislima pojavila slika jednog visokog, tamnoputog, tajanstvenog muškarca u kožnim hlačama, motorističkoj jakni, s crnom kosom do ramena, na blistavocrvenom Harley-Davidsonu sa šarenim kićankama na upravljaču. Nasmiješila se toj slici. Zgodan, seksi, sufi motorist brzo se vozi praznom autocestom! Ne bi li bilo lijepo da te, dok stopiraš, pokupi takav tip?

Ella se zatim upitala što bi Šems vidio da čita njezin dlan. Bi li joj objasnio zašto se njezin um povremeno pretvara u vještičnjak mračnih misli? Ili zašto se osjeća tako usamljeno iako ima veliku, privrženu obitelj? Što je s bojama u njezinoj auri? Jesu li vedre i odvažne? Je li išta u njezinome životu u zadnje vrijeme bilo vedro i odvažno? Ili, ikad?

Upravo tad i tamo, dok je sama sjedila za kuhinjskim stolom uz tek blijedi odsjaj svjetla

iz pećnice, Ella je shvatila da unatoč svojim pretencioznim riječima koje to niječu, i unatoč svojoj sposobnosti da obuzda osjećaje, duboko u sebi čezne za ljubavlju.

Šems

PRENOĆIŠTE IZVAN SAMARKANDA, OŽUJAK 1242.

Bremeniti od osamljenosti, svi u dubokim, zasebnim snovima, više od tucet umornih putnika spavalo je na gornjemu katu krčme. Prekoračio sam bosa stopala i gole ruke kako bih došao do svoje prazne slamarice koja je vonjala na znoj i plijesan. Ležao sam u mraku, razmišljao o događajima toga dana i nastojao shvatiti božanske znakove kojima sam možda nazočio, ali sam ih, u brzini ili neznanju, propustio zamijetiti.

Od dječačke dobi primam vizije i čujem glasove. Oduvijek sam se obraćao Bogu i On mi je uvijek odvraćao. Nekih bi se dana uzvinuo sve do sedmoga neba lagano kao šapat.

Zatim bih se spustio u najdublje jame zemaljske, prožete mirisom tla, sakrivene kao stijena zakopana ispod moćnih hrastova i slatkih kestena. Ponekad bih izgubio želju za hranom i danima živio bez jela. Ništa od toga nije me plašilo, iako sam s vremenom naučio ne spominjati to drugima. Ljudska bića sklona su omalovažavati ono što ne mogu razumjeti.

To sam naučio iz prve ruke.

Prva osoba koja je pogrešno prosudila moje vizije bio je moj otac. Mora da sam imao deset godina kad sam počeo svakodnevno viđati svog anđela čuvara i bio sam dovoljno naivan da pomislim da ga vide i svi drugi. Jednoga dana, dok me je otac učio da iz cedrovog drveta napravim škrinju, ne bih li postao stolar poput njega, rekao sam mu za svog anđela čuvara.

“Imaš bujnu maštu, sine”, suho je odgovorio moj otac. “I bolje ti je da to zadržiš za sebe. Ne želimo ponovno uznemiriti seljane.”

Nekoliko dana ranije, susjedi su se mojim roditeljima požalili na mene, optužujući me da sam čudan i plašim njihovu djecu.

“Ne razumijem tvoje ponašanje, sine moj. Zašto ne možeš prihvatiti da nisi nimalo osobitiji od svojih roditelja?” upitao je moj otac. “Svako je dijete na oca i majku. Takav si i ti.”

Tad sam shvatio da, iako volim roditelje i čeznem za njihovom ljubavlju, oni su mi neznanci.

“Oče, ja sam iz drugačijeg jajeta nego tvoja ostala djeca. Misli o meni kao o pačetu kojeg su odgojile kokoši. Ja nisam domaća ptica predodređena da svoj život provede u kokošinjcu. Voda koja vas plaši, mene pomlađuje. Jer za razliku od vas, ja znam plivati, i plivat ću. Ocean je moja domovina. Ako ste sa mnom, dođite do oceana. Ako niste, prestanite me sprečavati i vratite se u kokošinjac.”

Očeve oči najprije su se razrogačile, a zatim postale sitne i daleke. “Ako već sad sa svojim ocem razgovaraš ovako”, rekao je, “pitam se kako ćeš se obraćati svojim neprijateljima kad odrasteš.”

Na veliku žalost mojih roditelja, vizije nisu nestale kako sam postajao stariji. Naprotiv, postale su snažnije i intenzivnije. Znao sam da svoje roditelje činim nervoznima i osjećao sam se krivim što ih toliko uznemirujem, ali istina je da nisam znao kako bih okončao te vizije, a čak i da jesam, mislim da to ne bih učinio. Ubrzo sam zauvijek otišao od kuće.

Otad je Tabriz postao glatka, slatka riječ, tako nježna i osjetljiva da se topi na mome jeziku.

Tri mirisa prate moja sjećanja na to mjesto: miris nacijepanog drva, kruha s makovim

sjemenkama i meki, hrskavi miris snijega.

Otad sam lutajući derviš, koji ne spava na istome mjestu više od jednom, koji ne jede iz iste zdjele dvaput zaredom, koji svakoga dana oko sebe vidi različita lica. Kad sam gladan, zaradim nekoliko kovanica tumačeći snove. U tome stanju tumaram istokom i zapadom i tražim Boga u visinama i u dubinama. Posvuda hvatam život vrijedan življenja i znanje vrijedno znanja. Budući da nigdje nemam korijenje, svuda me ima.

Tijekom svojih putovanja hodao sam svakojakim cestama, od omiljenih trgovačkih ruta do zaboravljenih staza na kojima danima nećeš naići na živu dušu. Od obala Crnoga mora do perzijskih gradova, od prostranih stepa Središnje Azije do arapskih dina, prošao sam kroz guste šume, ravne travnjake i pustinje; boravio sam u odmorištima karavana i svratištima; savjetovao se s učenim ljudima u stoljetnim knjižnicama; slušao kako učitelji podučavaju djecu u mektebima; raspravljao o tefsiru i logici s učenicima u medresama; posjećivao hramove, samostane i svetišta; meditirao s pustinjacima u njihovim špiljama; izvodio zikr s dervišima; postio s mudracima i večeravao s krivovjercima; plesao sa šamanima ispod punog mjeseca; upoznao ljude svih vjera, dobi i zanimanja; i nazočio kako nesrećama tako i čudima.

Vidio sam bijedom pogođena sela, polja crna od vatre i opljačkane gradove u kojima su rijeke tekle crvene od krvi i nije bilo živog muškarca starijeg od deset godina. Vidio sam ono najgore i najbolje u ljudskome rodu. Ništa me više ne iznenađuje.

Dok sam prolazio kroz ta iskustva, počeo sam sastavljati popis koji nije zapisan ni u jednoj knjizi, samo je upisan u mojoj duši. Taj sam osobni popis nazvao Temeljna načela putujućeg islamskog mistika. Za mene su ona univerzalna, pouzdana i nepromjenjiva poput zakona prirode. Zajedno sačinjavaju Četrdeset pravila vjere ljubavi, koja se mogu postići isključivo i samo kroz ljubav. A jedno od tih pravila glasi, Put do Istine nešto je što se radi iz srca, ne iz glave. Neka vam srce bude prvi vodič! Ne vaš um. Upoznajte, izazovite i na kraju nadvladajte svoj nafs svojim srcem. Poznavanje vašega ja dovest će vas do spoznaje Boga.

Trebale su mi godine da dovršim ta pravila. Svih četrdeset. I sad kad sam ih zgotovio, znao sam da se približavam završnoj fazi svog vremena na ovome svijetu. U zadnje vrijeme imam mnogo vizija u tom smislu. Mene nije brinula smrt, jer je ne smatram krajem, već umiranje a da iza sebe ne ostavim nasljeđe. U mojim je grudima bilo nagomilano mnoštvo riječi, priča koje su čekale biti ispričane. Htio sam predati svo to znanje nekoj drugoj osobi, ni učitelju ni učeniku. Tražio sam ravnopravnog - druga.

“Bože”, šapnuo sam u mračnu, vlažnu prostoriju, “čitavog života putujem svijetom i slijedim Tvoj put. Vidio sam svaku osobu kao otvorenu knjigu, hodajući Kuran. Držao sam se podalje od bjelokosnih tornjeva učenjaka i radije provodio vrijeme s izopćenicima, prognanima i izbjeglicama. Sad se raspadam. Pomozi mi da predam Tvoju mudrost pravoj osobi. Nakon toga možeš učiniti sa mnom kako želiš.”

Pred mojim očima, prostoriju je oblilo tako snažno svjetlo da su lica putnika na njihovim posteljama postala sablasno modra. Zrak u sobi zamirisao je svježe i živo, kao da su se svi prozori naglo otvorili i zapuh vjetra donio miris ljiljana i jasmina iz dalekih vrtova.

“Idi u Bagdad”, poput flaute je rekao moj anđeo čuvar svojim pjevnim glasom. “Što me čeka u Bagdadu?” upitao sam.

“Molio si za druga i druga ćeš dobiti. U Bagdadu ćeš pronaći učitelja koji će te uputiti u pravome smjeru.”

Suze zahvalnosti navrle su mi na oči. Sad sam znao da onaj muškarac u mojoj viziji nije nitko drugi doli moj duhovni drug. Prije ili kasnije bilo nam je suđeno sresti jedan drugoga. A kad se sretnemo, saznat ću zašto su njegove blage oči boje lješnjaka vječno

tuŞne i kako su me ubili jedne ranoproljetne noći.

Ella

NORTHAMPTON, 19. SVIBNJA 2008.

Bližio se zalazak sunca i djeca se još nisu vratila kući, kad je Ella stavila oznaku u rukopis i odložila Slatko bogohulje. Znatiželjna glede muškarca koji je napisao roman, uključila se na internet i upisala u Google “A. Z. Zahara”, pitajući se koje će rezultate dobiti, ali ne očekujući mnogo.

Na njezino iznenađenje, pojavio se osobni blog. Boje na stranici uglavnom su bile ametista i tirkiza, a na vrhu stranice muški lik s dugom bijelom suknjom koja se lagano talasala. Budući da nikad ranije nije vidjela vrtećeg derviša, Ella je pomno promotrila sliku. Blog je bio naslovljen Ljuska jajeta nazvana Život, a ispod slike nalazila se pjesma istog naslova: Odaberimo jedno drugoga za drugove!

Sjednimo jedno drugome na stopala!

U nutrini imamo mnogo sklada Ne misli da smo samo ono što vidimo.

Stranica je bila prepuna razglednica iz gradova i mjesta iz čitavoga svijeta. Ispod svake razglednice nalazili su se komentari o tome mjestu. Čitajući ih, Ella je naišla na informacije koje su odmah privukle njezinu pozornost: Kao prvo, ono A u A.Z. Zahara predstavljalo je Aziza. Kao drugo, taj se Aziz smatrao sufijem. Kao treće, trenutačno je putovao negdje po Gvatemali.

U drugome dijelu bili su primjerci fotografija koje je snimio. Većinom su to bili portreti ljudi svih rasa. Unatoč naglašenoj razlici, jedni drugima nalikovali su na jedan zanimljiv način: svim ljudima na tim portretima nešto je vidno nedostajalo. Nekima je to nešto što je nedostajalo bilo jednostavno, kao naušnica, cipela ili gumb, dok je drugima nedostajalo nešto mnogo konkretnije, kao zub, prst ili ponekad noga. Ispod fotografija je pisalo: Bez obzira tko smo ili gdje živimo, duboko u nutrini svi se mi osjećamo necjelovitima.

Kao da smo nešto izgubili i moramo to vratiti. Što je to nešto, većina nas nikad ne sazna. A od onih koji saznaju, tek nekolicina uspije izići i potražiti.

Ella je prelistavala tu web stranicu, otvarala svaku razglednicu da je poveća i pročitala svaki Azizov komentar. Na dnu stranice nalazila se adresa elektronske pošte, azizZzahara@gmail.com, koju je zapisala na komad papira. Uz nju, pronašla je jednu Rumijevu pjesmu: Odaberi Ljubav, Ljubav! Bez slatkog života Ljubavi, življenje je teret - kao što si i sam uvidjeo.

Dok je čitala tu pjesmu, mislima joj je proletjela najneobičnija pomisao. Na jedan

prolazan trenutak, imala je osjećaj da je sve što je Aziz Z. Zahara uključio u svoj osobni blog - fotografije, komentari, navodi i pjesme - bilo napisano samo za njezine oči. Bila je to neobična i pomalo ohola pomisao, ali njoj je imala savršenog smisla.

Kasnije tog poslijepodneva, Ella je sjedila uz prozor, umorna i pomalo potištena, sa suncem koje joj je pritiskalo leđa i kuhinjskim zrakom ispunjenim mirisima čokoladnih kolača koje je pekla. Ispred sebe držala je otvoreno Slatko bogohulje, ali um joj je bio toliko zaokupljen da se nije mogla usredotočiti na rukopis. Palo joj je na pamet da bi možda i ona trebala zapisati svoja vlastita temeljna pravila. Mogla bi ih nazvati Četrdeset pravila duboko ukorijenjene, praktične kućanice.

“Pravilo broj jedan”, promrmljala je. “Prestani tražiti ljubav! Prestani trčati za nemogućim snovima! Zacijelo postoje važnije stvari u životu jedne udate žene koja tek što nije napunila četrdeset godina.”

Ali njezina vlastita šala u Elli je izazvala neku nejasnu nelagodu, podsjetivši je na veće brige. Nesposobna dalje se susprezati, nazvala je stariju kćerku. Dobila je njezinu automatsku tajnicu.

“Jeannette, draga, znam da sam pogriješila nazvavši Scotta. Ali moje namjere nisu bile loše. Samo sam se htjela uvjeriti...” Zastala je, duboko požalivši što ovu poruku nije unaprijed isplanirala. Čula je tiho šuškanje automatske tajnice u pozadini. Osjetila je nervozu pomislivši da se vrpca okreće i vrijeme istječe.

“Jeannette, žao mi je zbog onoga što činim. Znam da se ne bih smjela jadati kad sam toliko blagoslovljena. Ali, riječ je o tome da sam tako... nesretna...”

Klik. Automatska tajnica se isključila. Ellino srce stisnulo se od šoka onoga što je netom izrekla. Što ju je spopalo? Nije znala da je nesretna. Je li moguće biti potišten i to ne znati? Čudno, ali nije se osjećala nesretnom zbog priznanja svoje nesreće. U zadnje vrijeme nije osjećala baš Bog zna što.

Pogled joj je kliznuo na papirić na koji je zapisala Aziz Z. Zaharinu adresu elektronske pošte. Adresa je izgledala jednostavno, nepretenciozno i na određeni način privlačno. Ne misleći mnogo o tome, prišla je računalu i sastavila poruku: Poštovani Azize Z. Zahara, Moje ime je Ella. Čitam vaš roman Slatko bogohulje u svojstvu recenzentice za književnu agenciju. Tek sam počela čitati i neizmjerno uživam. To je, međutim, moje osobno mišljenje i ne odražava nazore mog šefa. Sviđa li se meni vaš roman ili ne, jedva da imam ikakav utjecaj na konačnu odluku glede toga hoćemo li vas uzeti za klijenta. Čini se da vi vjerujete da je ljubav bit života i da ništa drugo nije važno. Nije mi namjera upustiti se s vama u beskorisnu raspravu na tu temu. Dostajat će da kažem da se ne slažem u cijelosti. Ali ne pišem vam zbog toga.

Pišem vam jer vrijeme mog čitanja Slatkog bogohulja nije moglo biti bizarnije nego što jest. Trenutačno pokušavam nagovoriti stariju kćerku da se ne uda tako mlada. Jučer sam zamolila njezinog dečka da otkaže planove za vjenčanje. Sad me kćerka mrzi i odbija razgovarati sa mnom. Imam osjećaj da biste se vas dvoje dobro slagali, budući da imate naizgled veoma slične poglede na ljubav. Žao mi je što vam iznosim svoje osobne probleme. Nisam to

kanila. Vaš osobni blog (na njemu sam pronašla ovu adresu elektronske pošte) kaže da ste u Gvatemali. Mora da je uzbudljivo putovati naokolo po svijetu. Zateknete li se slučajno u Bostonu, možda bismo se mogli naći i porazgovarati uz šalicu kave.

Uz najbolje želje, Ella Njezina prva elektronska poruka Azizu nije bila toliko pismo koliko poziv, krik za pomoć. Ali Ella to nije mogla znati dok je sjedila u tišini svoje kuhinje i sastavljala poruku nekom nepoznatom piscu kojeg nije očekivala upoznati ni sad ni bilo kad u budućnosti.

Učitelj

BAGDAD,TRAVANJ 1242.

Bagdad nije ni zamijetio dolazak Šemsa iz Tabriza, ali ja nikad neću zaboraviti dan kad je došao u našu skromnu dervišku tekiju1. Tog smo poslijepodneva imali važne goste.

Visoki sudac svratio je sa skupinom svojih ljudi i ja sam sumnjao da je iza njegovog posjeta nešto više od samo srdačnosti. Poznat po svojoj antipatiji prema sufizmu, sudac me želio podsjetiti da nas drži na oku, jednako kao što drži na oku sve sufije u ovome području.

Sudac je bio častohlepan čovjek. Imao je široko lice, ovješen trbuh i kratke, zdepaste prste s dragocjenim prstenom na svakome. Morao je prestati toliko mnogo jesti, ali rekao bih da nitko nije imao hrabrosti to mu reći, čak ni njegov liječnik. Potičući iz duge loze vjerskih učenjaka, bio je jedan od najutjecajnijih ljudi u kraju. Jednom je presudom mogao poslati čovjeka na vješala ili je jednako lako mogao oprostiti zločine nekog robijaša i izbaviti ga iz najmračnije tamnice. Uvijek odjeven u krznene kapute i skupu odjeću, nosio se s raskoši nekoga tko je siguran u svoj autoritet. Nisam odobravao njegov veliki ego, ali za dobrobit naše tekije, dao sam sve od sebe da ostanem u dobrim odnosima s tim utjecajnim čovjekom. “Živimo u najveličanstvenijem gradu na svijetu”, objavio je sudac ubacivši smokvu u usta. “Danas Bagdad vrvi izbjeglicama koje bježe pred mongolskom vojskom. Mi im dajemo sigurno utočište. Ovo je središte svijeta, ne mislite li da je tako, Baba Zamane?”

“Ovaj je grad nedvojbeno pravi dragulj”, oprezno sam odgovorio. “Ali ne zaboravimo da su gradovi kao ljudi. Rode se, prolaze kroz djetinjstvo i adolescenciju, stare i na kraju umru. U ovome trenutku u vremenu, Bagdad je u kasnoj mladosti. Nismo onako bogati kao što smo bili u doba kalifa Haruna ar-Rašida, iako se još uvijek možemo podičiti da smo središte trgovine, zanata i pjesništva. Ali tko zna kako će grad izgledati za tisuću godina? Sve bi moglo biti drugačije.”

“Kakav pesimizam!” Sudac je odmahnuo glavom posegnuvši ka drugoj zdjeli i uzevši datulju. “Abasidski zakon će prevladati i mi ćemo napredovati. Naravno, ako postojeće stanje ne poremete izdajnici među nama. Postoje oni koji se nazivaju muslimanima, ali njihovo je tumačenje islama mnogo opasnije od prijetnji nevjernika.”

Odlučio sam ostati nijem. Nije bila tajna da sudac mistike, s njihovim individualističkim i ezoteričnim tumačenjem islama, smatra izgrednicima. Optužio nas je da se ne obaziremo na šerijat i time iskazujemo nepoštovanje prema ljudima od autoriteta - ljudima kao što je on. Ponekad sam imao osjećaj da bi najradije izbacio sve sufije iz Bagdada.

“Vaše bratstvo je bezopasno, ali ne mislite li da su neki sufije izopćenici?” upitao je sudac gladeći bradu.

Nisam znao kako bih odgovorio na to pitanje. Hvala Bogu, upravo u tom trenutku začuli smo kucanje na vratima. Došao je crvenokosi pripravnik. Krenuo je ravno prema meni i šapnuo mi u uho da imamo posjetitelja, derviša lutalicu koji zahtijeva da me vidi i odbija razgovarati s bilo kime drugime.

1

Tekija - bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske obrede derviši (sufije).

Inače bih zamolio pripravnika da odvede pridošlicu u mirnu, ugodnu prostoriju, da mu toplu hranu i kaže da pričeka dok gosti ne odu. Ali, budući da me je sudac dovodio u nezgodnu situaciju, palo mi je napamet da bi putujući derviš mogao raspršiti napetost u prostoriji pričajući nam živopisne priče iz dalekih zemalja. Stoga sam zamolio pripravnika da uvede tog muškarca.

Nekoliko minuta kasnije, vrata su se otvorila i ušao je muškarac odjeven u crno od glave do pete. Visok i mršav, upala lica, neodredive dobi, imao je šiljast nos, duboko usađene, kao ugljen crne oči i tamnu kosu koja mu je u gustim kovrčama padala preko očiju. Bio je odjeven u dugački ogrtač s kapuljačom, vuneno odijelo i čizme od ovčje kože.

Oko vrata je nosio mnoštvo talismana. U ruci je držao drvenu zdjelu kakvu derviši prosjaci nose kako bi nadvladali osobnu taštinu i neumjereni ponos prihvaćajući milostinju drugih. Shvatio sam da je preda mnom čovjek koji ne obraća mnogo pozornosti na mišljenja društva. To da ga ljudi mogu zamijeniti za nekog lutalicu, ili čak prosjaka, kao da ga nije ni najmanje smetalo. Čim sam ga vidio kako stoji i čeka dopuštenje da se predstavi, osjetio sam da je drugačiji. Bilo je to u njegovim očima, u njegovim razrađenim pokretima, napisano svuda po njemu. Kao žir koji se neupućenim očima možda čini skromnim i ranjivim, ali već naviješta ponosan hrast u koji će se pretvoriti, gledao me je svojim prodornim crnim očima i nijemo kimnuo glavom.

“Dobrodošao u našu tekiju, dervišu”, rekao sam pokazujući mu da sjedne na jastuke sučelice meni.

Nakon što je sve pozdravio, derviš je sjeo, proučavajući ljude u prostoriji i zamjećujući svaku pojedinost. Pogled mu se najzad zaustavio na sucu. Dvojica muškaraca netremice su se promatrala punu minutu, ne izgovorivši nijednu jedinu riječ, i ja sam se morao zapitati što misle jedan o drugome, budući da su djelovali toliko silno oprečni.

Ponudio sam dervišu toplo kozje mlijeko, zaslađene smokve i punjene datulje, ali je on sve to pristojno odbio. Kad sam ga upitao za ime, predstavio se kao Šems iz Tabriza i rekao da je putujući derviš koji traži Boga u visinama i dubinama.

“I jesi li ga uspio pronaći?” upitao sam.

Preko lica derviša preletjela je sjena kad je kimnuo glavom i i rekao: “Doista, cijelo je vrijeme bio sa mnom.”

Sudac se umiješao s prezirnim osmijehom kojeg se nije trudio sakriti. “Nikad ne razumijem zašto vi derviši toliko komplicirate život. Ako je Bog stalno bio s tobom, zašto si lutao naokolo svo ovo vrijeme u potrazi za Njime?” Šems iz Tabriza zamišljeno je pognuo glavu i kratko šutio. Kad je ponovno podigao pogled, lice mu je bilo mirno, glas odmjeren. “Zato što, iako je činjenica da Ga se ne može pronaći traženjem, pronaći Ga mogu samo oni koji traže.”

“Lijepa igra riječi”, narugao se sudac. “Pokušavaš li ti to nama reći da ne možemo pronaći Boga ako čitavog svog života ostanemo na istome mjestu? To je glupost. Ne moraju svi odjenuti dronjke i skitati naokolo kao ti!”

Uslijedio je smijeh, budući da su muškarci u prostoriji željeli pokazati svoju suglasnost sa sucem - kreštav, nesamopouzdan i nesretan smijeh ljudi naviklih ulagivati se svojim nadređenima. Osjećao sam se nelagodno. Očito nije bila dobra zamisao spojiti suca i derviša.

“Možda sam pogrešno shvaćen. Nisam htio reći da čovjek ne može pronaći Boga ako ostane u svom rodnom gradu. To je svakako moguće”, priznao je derviš. “Postoje ljudi koji nikad nisu nigdje otputovali, a ipak su vidjeli svijet.”

“Točno!” Sudac se pobjedonosno nacerio - cerekom koji je nestao kad je čuo naredne

dervišove riječi.

“Htio sam reći, suče, da čovjek ne može pronaći Boga ako ostane u krznenom kaputu, svilenom odijelu i skupome nakitu kakav vi danas imate na sebi.”

Zapanjena tišina spustila se na prostoriju, a zvukovi i prizori oko nas rastopili se u prašinu. Svi smo suspregnuli dah, kao da očekujemo da će se dogoditi nešto veće, iako nisam znao što bi moglo biti šokantnije.

“Jezik ti je previše oštar za jednoga derviša”, rekao je sudac.

“Kad nešto mora biti rečeno, ja ću to reći makar me cijeli svijet ščepao za vrat i rekao mi da umuknem.”

Sudac se na te riječi namrštio, ali je zatim popustljivo slegnuo ramenima. “Kako god”, rekao je. “U svakom slučaju, ti si muškarac kakav nam je potreban. Baš smo govorili o sjaju našega grada. Mora da si vidio mnoga mjesta. Postoji li ijedno dražesnije od Bagdada?”

Tiho, klizeći pogledom s jednoga muškarca na drugoga, Šems je objasnio: “Nedvojbeno je da je Bagdad izuzetan grad, ali nijedna ljepota na zemlji ne traje vječno. Gradovi su podignuti na duhovnim stupovima. Poput divovskih zrcala, oni odražavaju srca svojih stanovnika. Ako ta srca potamne i izgube vjeru, gradovi će izgubiti svoj sjaj. To se događa, to se stalno događa.”

Nisam mogao ne kimnuti. Šems iz Tabriza okrenuo se prema meni, nakratko odvučen od svojih misli, s prijateljskom iskrom u očima. Osjetio sam ih na sebi kao toplinu užarenog sunca. Tad sam jasno spoznao kako je zavrijedio svoje ime. Iz tog je muškarca zračila snaga i jedrost i unutarnji plam, kao zapaljene lopte. Doista je bio Šems, “sunce”.

Ali sudac nije mislio tako. “Vi sufije sve previše komplicirate. Jednako je i s filozofima i pjesnicima! Čemu potreba za toliko mnogo riječi? Ljudi su jednostavna stvorenja s jednostavnim potrebama. Na vođama je da se pobrinu za njihove potrebe i osiguraju da ne zastrane. To zahtijeva primjenu šerijatskog zakona do savršenstva.” “Šerijatski zakon je kao svijeća”, odgovorio je Šems iz Tabriza. “Daje nam mnogo vrijednog svjetla. Ali ne zaboravimo da nam svijeća pomaže da stignemo s jednog mjesta na drugo po mraku. Ako zaboravimo kamo smo krenuli i umjesto toga se usredotočimo na svijeću, od kakve je to koristi?”

Sudac je iskrivio lice, zatvorio ga. Osjetio sam kako me preplavljuje val tjeskobe.

Ulazak u raspravu o važnosti šerijatskog zakona s čovjekom čiji je posao suditi, i često kažnjavati ljude prema tom istom zakonu, bio je plivanje u opasnim vodama. Zar Šems to ne zna?

I dok sam ja tražio prikladnu izliku da izvedem derviša iz prostorije, čuo sam ga kako govori: “Postoji jedno pravilo koje se odnosi na ovu situaciju.”

“Koje pravilo?” sumnjičavo je upitao sudac. Šems iz Tabriza se ispravio, ukočenog pogleda kao da čita iz neke nevidljive knjige, i objavio: “Svaki čitatelj ponaosob shvaća Časni Kur'an na različitoj razini u sprezi s dubinom svog razumijevanja. Postoje četiri razine uvida. Prva je izvanjsko značenje i s njome se većina ljudi zadovoljava. Sljedeća je Batini - unutarnja razina. Kao treće, postoji unutarnje od unutarnjeg. A četvrta je razina toliko duboka da se ne može izraziti riječima i stoga mora ostati neopisiva.”

Zacakljenih očiju, Šems je nastavio: “Učenjaci koji se usredotočuju na šerijatski zakon poznaju izvanjsko značenje. Sufije znaju unutarnje značenje. Sveci znaju unutarnje unutarnjeg. A glede četvrte razine, nju spoznaju samo Božji poslanici i oni najbliži Bogu.”

“Zar mi želiš reći da jedan običan sufi dublje shvaća Kur'an od šerijatskog učenjaka?” upitao je sudac lupkajući prstima po zdjeli.

Jedva primjetan, podrugljiv osmijeh izvio je usta derviša, ali nije odgovorio.

“Pazi, moj prijatelju”, rekao je sudac. “Tanka je linija između mjesta na kojemu stojiš i pukog bogohuljenja.”

Ako je u tim riječima bilo prijetnje, derviš kao da je nije zamijetio. “Što je točno ‘puko bogohuljenje’?” upitao je i zatim, naglo udahnuvši, dodao: “Dopustite da vam ispričam jednu priču.”

I evo što nam je ispričao: Jednog je dana Mojsije posve sam šetao planinom, kad je u daljini ugledao pastira. Muškarac je klečao, ruku raširenih ka nebu, i molio. Mojsije je bio oduševljen. Ali kad se približio, jednako se zapanjio čuvši pastirovu molitvu.

“O, moj ljubljeni Bože, volim Te više no što znaš. Za Tebe ću sve učiniti, samo reci. Čak i ako zatražiš od mene da u Tvoje ime zakoljem najdeblju ovcu u mom stadu, učinit ću to bez imalo oklijevanja. Ti ćeš je ispeći i staviti njezin debeli rep u svoju rižu da bude ukusnija.”

Mojsije se polako približio pastiru, pozorno slušajući.

“Nakon toga ću Ti oprati noge i očistiti uha i istrijebiti Tvoje uši. Toliko Te volim.” Čuvši dovoljno, Mojsije je prekinuo pastira zaviknuvši: “Prestani, neznalice! Što misliš da radiš? Misliš li da Bog jede rižu? Misliš li da Bog ima noge koje treba oprati? Ovo nije molitva.

Ovo je puko bogohuljenje.”

Ošamućen i posramljen, pastir se opetovano ispričavao i obećao da će se moliti onako kako se mole pristojni ljudi. Mojsije ga je tog poslijepodneva naučio nekoliko molitvi. Nakon toga je otišao svojim putem, krajnje zadovoljan samim sobom.

Ali te noći, Mojsije je čuo glas. Bio je to glas Božji.

“Oh, Mojsije, što si učinio? Izgrdio si onog sirotog pastira i nisi shvatio koliko mi je on drag.

Možda on ne govori prave stvari na pravi način, ali bio je iskren. Njegovo srce bilo je čisto, a njegove namjere dobre. Bio sam zadovoljan s njim. Možda su njegove riječi tebi zvučale kao bogohuljenje, ali meni su bile slatko bogohulje.”

Mojsije je odmah spoznao svoju pogrešku. Sljedećeg dana se ranim jutrom vratio na planinu posjetiti onog pastira. Ponovno ga je zatekao u molitvi, samo što je sad molio kako ga je Mojsije podučio. U odluci da se moli kako valja, zamuckivao je, lišen uzbuđenja i strasti svoje ranije molitve. Kajući se zbog onoga što mu je učinio, Mojsije je potapšao pastira po leđima i rekao: “Prijatelju moj, pogriješio sam. Molim te da mi oprostiš. Nastavi se moliti na tvoj vlastiti način. On je u Božjim očima dragocjeniji.” Pastir se zapanjio kad je to čuo, ali još je dublje bilo njegovo olakšanje. Međutim, nije se htio vratiti svojim starim molitvama. Nije ustrajao ni uz službene molitve kojima ga je Mojsije podučio. Sad je pronašao novi način općenja s Bogom. Iako zadovoljan i blažen u svojoj naivnoj pobožnosti, sad je prošao tu fazu - svoje slatko bogohulje.

“Dakle, vidite, nemojte suditi o načinu na koji se drugi ljudi povezuju s Bogom”, zaključio je Šems. “Svatko ima svoj vlastiti način i svoju vlastitu molitvu. Bog nas ne sudi po riječima koje izgovorimo. On gleda duboko u naša srca. Nisu važni obredi ili ceremonije, već jesu li naša srca dovoljno čista ili nisu.”

Pogledao sam sučevo lice. Ispod njegove maske apsolutnog samopouzdanja i smirenosti, opazio sam da je očito uzrujan. Međutim, pronicav kakav je bio, istodobno je uočio škakljivu situaciju. Ako reagira na Šemsovu priču, morat će poduzeti sljedeći korak i kazniti ga za njegovu drskost, u kom će slučaju situacija postati ozbiljna i svi će čuti da se jedan običan derviš usudio suprotstaviti visokom sucu. Stoga je za njega bilo bolje hiniti da nema nikakvog razloga za uzrujanost i ostaviti stvari na tome.

Vani je sunce zalazilo, bojeći nebo desecima nijansi grimizne, ponegdje naglašeno tamnim sivim oblacima. Sudac je ubrzo ustao, govoreći da ima važnoga posla koji mora obaviti. Lagano mi kimnuvši glavom i hladno pogledavši Šemsa iz Tabriza, dugim je koracima izišao iz sobe. Njegovi su ga ljudi slijedili bez riječi.

“Bojim se da se sucu nisi previše svidio”, rekao sam kad su svi otišli. Šems iz Tabriza sklonio je kosu s lica, smiješeći se. “Oh, to je posve u redu. Naviknut sam da me ljudi ne vole.”

Nisam mogao ne osjetiti uzbuđenje. Bio sam gospodar tekije dovoljno dugo da znam da takav posjetitelj ne dolazi često.

“Reci mi, dervišu, što dovodi nekoga kao što si ti u Bagdad?” upitao sam.

Izgarao sam od želje čuti njegov odgovor, ali sam ujedno osjećao i neobičnu bojazan.

Ella

NORTHAMPTON, 20. SVIBNJA 2008.

Baršunasti trbusi plesačica i derviši vrtjeli su se u Ellinom snu one noći kad se njezin suprug nije vratio kući. Glave položene na rukopis, gledala je kako grubi ratnici večeravaju u krčmi uz cestu, tanjura do vrha napunjenih slasnim pitama i desertima.

Zatim je ugledala sebe. Nekoga je tražila na živahnom bazaru u citadeli u stranoj zemlji. Posvuda oko nje, ljudi su se polako kretali, kao da plešu na neku melodiju koju ona ne može čuti. Zaustavila je jednog debelog muškarca s ovješenim brkovima kako bi ga nešto upitala, samo što se nije mogla sjetiti pitanja. Muškarac ju je bezizražajno pogledao i odšepesao dalje. Pokušala je razgovarati s nekoliko trgovaca i zatim kupaca, ali nitko joj nije odgovorio. Isprva je pomislila da je to zato što ona ne govori njihov jezik. Zatim je prislonila ruku na usta i užasnuto shvatila da joj je odsječen jezik. Sa sve većom panikom ogledavala se oko sebe ne bi li pronašla zrcalo, vidjela svoj odraz i dokučila je li još uvijek ista osoba, ali na bazaru nije bilo nikoga. Rasplakala se i probudila uz uznemirujući zvuk, ne znajući ima li još uvijek jezik.

Kad je Ella otvorila oči, zatekla je Spirita kako grozničavo grebe po stražnjim vratima.

Neka se životinja vjerojatno popela na trijem, što je psa izluđivalo. Tvorovi su ga posebice razdraživali. Sjećanje na njegov susret u nezgodan čas s jednime prošle zime još je bilo svježe. Elli su trebali tjedni da ukloni iz psa odvratan smrad, a čak i nakon što je oprala psa u soku od rajčice, vonj se zadržao i podsjećao na spaljenu gumu.

Ella je pogledala sat na zidu. Bilo je četvrt do tri sata ujutro. David se još nije vratio i možda nikad ni neće. Jeannette joj nije uzvratila poziv i u svom pesimističnom raspoloženju Ella je sumnjala da će joj ikad odgovoriti. Obuzeta strahom da su je napustili i suprug i kćerka, otvorila je hladnjak i nekoliko minuta promatrala namirnice u njemu. Želja za sladoledom od vanilije i trešanja ratovala je sa strahom od debljanja. Uz veliku se muku odmaknula od hladnjaka i zalupila vratima, malo grublje nego što je bilo potrebno.

Zatim je otvorila bocu crnog vina i natočila si čašu. Vino je bilo dobro, lagano i pitko, s natruhom slatkogorkog, što je Ella voljela. Tek kad je točila drugu čašu, palo joj je na pamet da je mogla otvoriti jednu od Davidovih boca skupog Bordeauxa. Provjerila je naljepnicu - Chateau Margaux 1996. Ne znajući kako bi to shvatila, namrštila se boci.

Bila je previše umorna i previše pospana da bi dalje čitala. Stoga je odlučila provjeriti elektronske poruke. I ondje je, među tucetom neželjenih propagandnih poruka i jednom od Michelle u kojoj se raspituje kako napreduje rukopis, pronašla poruku Aziza Z. Zahare.

Draga Ella (ako mi je dopušteno), Tvoja me je poruka zatekla u jednom selu u Gvatemali po imenu Momostenango. To je jedno od rijetkih preostalih mjesta u kojima još uvijek koriste kalendar Maja. Tik nasuprot mojem hostelu, nalazi se stablo želja, okićeno stotinama komadića tkanina svih boja i uzoraka koje možeš zamisliti. Zovu ga Stablom slomljenih srca. Ljudi slomljenih srca zapišu svoja imena na komadiće papira i privežu ih za grane, moleći da njihova srca budu iscijeljena.

Nadam se da ovo nećeš smatrati previše pretencioznim, ali

pročitavši tvoju poruku, otišao sam do stabla želja i molio da tvoja kćerka i ti riješite vaš nesporazum. Ni mrvica ljubavi ne smije proći nezamijećena, jer je ljubav, kao što kaže Rumi, voda života.

Meni je osobno u prošlosti pomoglo prestati uplitati se u poslove ljudi oko sebe i ojađivati kad ih ne mogu promijeniti.

Umjesto nametanja ili pasivnosti, smijem li predložiti pokornost?

Neki ljudi griješe shvaćajući „pokornost“ slabošću, iako je ona sve samo ne slabost. Pokornost je oblik mirnog prihvaćanja uvjeta svemira, uključujući i ono što trenutačno ne možemo promijeniti ili shvatiti.

Prema kalendaru Maja, danas je sretan dan. Sprema se velika astrološka promjena, koja najavljuje novu ljudsku svjesnost. Moram požuriti i poslati ti ovu poruku prije no što sunce zađe i dan okonča.

Neka te ljubav pronađe kad je najmanje očekuješ i gdje je najmanje očekuješ.

S poštovanjem, Aziz Ella je isključila računalo, dirnuta spoznajom da se neki posvemašnji neznanac u dalekom kutku svijeta molio za njezino dobro. Zatvorila je oči i zamislila svoje ime napisano na komadiću papira privezanom za stablo želja, kako se njiše poput zmaja u zraku, slobodno i sretno.

Nekoliko minuta kasnije, otvorila je vrata kuhinje i izišla u vrt iza kuće, uživajući u uznemirujućoj hladnoći povjetarca. Spirit je stajao pokraj nje, nespokojan i režući, stalno njuškajući zrak. Oči psa su se stisnule, zatim raskolačile i ispunile strahom, a uši se naćulile, kao da je u daljini prepoznao nešto strašno. Ella i njezin pas stajali su jedno uz drugoga ispod kasnoproljetnog mjeseca i netremice promatrali gustu, ogromnu tamu, jednako preplašeni stvorenjima što brzaju u mraku, preplašeni nepoznatim.

Pripravnik

BAGDAD, TRAVANJ 1242.

Brižno se klanjajući i stružući nogama, otpratio sam suca do vrata i brzo se vratio u glavnu prostoriju po prljave zdjele. Iznenadio sam se zatekavši Baba Zamana i putujućeg derviša u istom položaju u kojemu sam ih ostavio, obojicu nijeme. Pogledao sam ih krajičkom oka, pitajući se bi li bilo moguće nastaviti razgovor ne govoreći. Zastajkivao sam ondje najduže što sam mogao, namještajući jastuke, redeći prostoriju, skupljajući mrvice sa saga, ali nakon nekog vremena ponestalo mi je razloga za ostanak.

Malodušno sam se odvukao natrag u kuhinju. Čim me je vidio, kuhar je počeo sipati naredbe. “Obriši pult, operi pod! Operi posuđe! Izribaj štednjak i zidove oko roštilja! A kad završiš, ne zaboravi provjeriti mišolovke!” Otkad sam prije nekih šest mjeseci došao u ovu tekiju, kuhar me tlačio. Svakog me dana tjerao da radim kao pas i zvao to mučenje dijelom mojeg duhovnog odgoja, kao da bi pranje masnoga posuđa moglo na bilo koji način biti duhovno. Škrt na riječima, kuhar je imao omiljenu mantru: “Čišćenje je molitva, molitva je čišćenje!”

“Da je to istina, sve bi kućanice u Bagdadu postale duhovne učiteljice”, jednom sam se odvažio reći.

Bacio mi je drvenu žlicu u glavu i iz sveg glasa zagrmio: “Takvo te odgovaranje nikamo neće dovesti, sine. Ako želiš biti derviš, budi nijem kao ova drvena žlica.

Buntovništvo nije dobra osobina u pripravnika. Govori manje, dozori brže!”

Mrzio sam kuhara, ali sam ga se još više bojao. Nikad se nisam oglušio na njegove naredbe. Odnosno, do večeras. Čim mi je kuhar okrenuo leđa, iskrao sam se iz kuhinje i na vršcima prstiju otišao natrag u glavnu prostoriju, umirući da saznam više o dervišu lutalici. Tko je on? Što radi ovdje? Nije bio kao derviši u tekiji. Njegove su oči izgledale divlje i neposlušne, čak i kad je skromno pogibao glavu. U njemu je bilo nečeg toliko neobičnog i nepredvidivog da je bilo gotovo zastrašujuće.

Provirio sam kroz pukotinu u vratima. Isprva ništa nisam vidio. No, ubrzo su se moji oči privikle na polutamu u prostoriji i razabrao sam njihova lica.

Učitelj je upitao; “Reci mi, Šemse iz Tabriza, što dovodi nekoga kao ti u Bagdad? Jesi li vidio ovo mjesto u snu?”

Derviš je odmahnuo glavom. “Ne, nije me ovamo doveo san. Dovela me je vizija. Ja nikad nemam snove.”

“Svi imaju snove”, nježno je odgovorio Baba Zaman. “Samo ih se možda uvijek ne sjećaš. Ali to ne znači da ne sanjaš.”

“Ali ja ne sanjam”, nije odustajao derviš. “To je dio dogovora koji sam sklopio s Bogom. Znaš, dok sam bio dječak, vidio sam anđele i promatrao kako se pred mojim očima odmotavaju tajne svemira. Kad sam to rekao svojim roditeljima, nisu bili sretni i rekli su mi da prestanem sanjati. Kad sam se povjerio prijateljima, i oni su rekli da sam beznadežni sanjar. Pokušao sam razgovarati sa svojim učiteljima, ali ni njihov odgovor nije bio nimalo drugačiji. Najzad sam shvatio da ljudi uvijek kad čuju nešto neobično,

nazovu to snom. Počeo sam ne voljeti svijet i sve što predstavlja.”

Rekavši te riječi, derviš je zastao kao da je čuo neki nenadani zvuk. Zatim se dogodilo nešto veoma neobično. Ustao je, ispravio leđa i polako, hotimice se zaputio prema vratima, čitavo vrijeme gledajući u mojem smjeru. Kao da je nekako znao da ih špijuniram.

Kao da vidi kroz drvena vrata.

Srce mi je lupalo kao ludo. Želio sam potrčati natrag u kuhinju, ali nisam vidio kako.

Moje ruke, moje noge, čitavo moje tijelo zaledilo se. Kroz i onkraj vrata, tamne oči Šemsa iz Tabriza bile su uperene u mene. Ma koliko bio prestravljen, ujedno sam osjećao ogromnu količinu energije koja je navirala kroz moje tijelo. Približio se, položio ruku na kvaku, ali baš kad sam pomislio da će otvoriti vrata i uhvatiti me, zaustavio se. Iz te blizine nisam mogao vidjeti njegovo lice i nisam imao pojma zbog čega se predomislio. Čekali smo tako jednu nepodnošljivo dugu minutu. Zatim se on okrenuo i odmičući od vrata nastavio svoju priču.

“Kad sam postao malo stariji, zamolio sam Boga da mi oduzme sposobnost sanjanja, tako da svaki put kad Ga susretnem, znam da ne sanjam. Pristao je. Oduzeo mi je sve snove. Zato ja nikad ne sanjam.” Šems iz Tabriza sad je stajao uz otvoreni prozor na suprotnome kraju prostorije. Vani je padala lagana kišica i on ju je zamišljeno promatrao prije nego što je rekao: “Bog mi je oduzeo sposobnost sanjanja. Ali da bi nadoknadio taj gubitak, dopustio mi je da tumačim snove drugih. Ja sam tumač snova.”

Očekivao sam da Baba Zaman neće vjerovati toj gluposti i da će ga prekoriti, kao što mene stalno kori.

No umjesto toga, učitelj je s poštovanjem kimnuo glavom i rekao: “Izgleda da si neobična osoba. Reci mi, što mogu učiniti za tebe?”

“Ne znam. Zapravo, nadao sam se da ćeš to ti meni reći.”

“Kako to misliš?” upitao je učitelj i zvučao zbunjen.

“Putujući sam derviš već gotovo četrdeset godina. Vješt sam u poznavanju prirode, iako su mi društveni običaji još uvijek tuđi. Ako je potrebno, mogu se boriti kao divlja zvijer, ali ja osobno nikoga ne mogu povrijediti. Mogu imenovati zviježđa na nebu, prepoznati stabla u šumi i čitati kao otvorenu knjigu ljude koje je Svemogući stvorio na svoju sliku.” Šems je nakratko zastao i pričekao da učitelj upali uljanicu. Zatim je nastavio: “Jedno od pravila kaže, Boga možeš proučavati kroz sve i svakoga u svemiru, jer Bog nije ograničen na džamiju, sinagogu ili crkvu. Ali ako i nadalje moraš znati gdje je točno njegov stan, potraži ga samo na jednome mjestu: u srcu onoga koji istinski ljubi. Ne postoji nitko tko je živio nakon što Ga je vidio, jednako kao što ne postoji nitko tko je umro nakon što Ga je vidio. Tkogod Ga pronađe, zauvijek će ostati s njim.”

Na tom slabom, treperavom svjetlu, Šems iz Tabriza djelovao je još viši, a kosa mu se spuštala do ramena u neurednim valovima.

“Ali znanje je kao bočata voda na dnu stare vaze ukoliko negdje ne isteče. Godinama sam se molio Bogu za druga s kojime ću podijeliti znanje koje sam nakupio u sebi. Najzad mi je, u viziji u Samarkandu, rečeno da trebam doći u Bagdad kako bih ispunio svoju sudbinu. Shvaćam da ti znaš ime mog druga i njegovo boravište i da ćeš mi reći, ako ne sad, onda kasnije.” Vani se spustila noć i tračak mjesečevog svjetla razlio se kroz otvoren prozor. Shvatio sam koliko je kasno. Kuhar me već sigurno traži. Ali nisam mario. Za promjenu je bio dobar osjećaj prekršiti pravila.

“Ne znam kakav odgovor tražiš od mene”, promrmljao je učitelj. “Ali ako mi je suđeno otkriti ti neku informaciju, znam da će se to dogoditi kad za to bude čas. Dotad možeš

ostati ovdje s nama. Budi naš gost.”

Kad je to čuo, putujući derviš ponizno se i zahvalno naklonio poljubiti ruku Baba Zamana. Tad ga je učitelj upitao ono bizarno pitanje: “Kažeš da si spreman prenijeti svo svoje znanje drugoj osobi. Želiš držati Istinu na dlanu kao da je dragocjeni biser i ponuditi je nekom posebnom. Ali otvoriti nečije srce duhovnom svjetlu nije malen zadatak za ljudsko biće. Kradeš Božju grmljavinu. Što si voljan platiti zauzvrat?”

Dok god budem živ, nikad neću zaboraviti odgovor koji je derviš tad dao. Podigao je obrvu i odlučno rekao: “Voljan sam dati svoju glavu.”

Lecnuo sam se, osjetivši hladne žmarce niz kralježnicu. Kad sam ponovno prislonio oko uz pukotinu, zamijetio sam da i učitelj izgleda potresen tim odgovorom.

“Možda smo za danas dovoljno razgovarali.” Baba Zaman ispustio je uzdah. “Sigurno si umoran. Dopusti da ti pozovem mladog pripravnika. On će te odvesti do tvoje postelje i dati ti čiste plahte i čašu mlijeka.”

Sad se Šems iz Tabriza okrenuo prema vratima i ja sam sve do kostiju osjetio da me ponovno promatra. Više od toga. Kao da je gledao kroz mene i u mene, proučavao udubine i uzvisine moje duše, proučavao tajne koje su bile čak i meni sakrivene. Možda se bavio crnom magijom ili su ga obučili Harut i Marut, dva anđela babilonska na koje nas Kur'an upozorava. Ili je posjedovao nadnaravne moći koje su mu pomagale da vidi kroz vrata i zidove. U svakom slučaju, plašio me.

“Nema potrebe da zoveš pripravnika”, rekao je i glas mu je postao viši. “Imam osjećaj da je u blizini i da nas je već čuo.”

Zadahtao sam tako glasno da bi to probudilo mrtve u njihovim grobovima. U krajnjoj sam panici skočio na noge i odbrzao u vrt, tražeći utočište u mraku. Ali ondje me čekalo neugodno iznenađenje.

“Dakle tu si, mali nitkove!” povikao je kuhar trčeći prema meni s metlom u ruci. “U velikoj si nevolji, sine, velikoj nevolji!”

Skočio sam u stranu i uspio se izmaknuti metli u zadnjem trenutku.

“Dolazi ovamo ili ću ti slomiti noge!” zaurlao je kuhar iza mojih leđa, dašćući.

Ali nisam. Umjesto toga sam pojurio iz vrta brzo kao strijela. Dok je lice Šemsa iz Tabriza svjetlucalo pred mojim očima, trčao sam i trčao vijugavom stazom koja je spajala tekiju s glavnom cestom i čak i kad sam odmaknuo dovoljno daleko, nisam mogao prestati trčati. Srce mi je mahnito lupalo, grlo se posve osušilo, ali ja sam trčao dok me koljena nisu izdala i više nisam mogao trčati.

Ella

NORTHAMPTON, 21. SVIBNJA 2008.

Blago pripremljen za svađu, David je sutradan rano ujutro došao kući, ali je zatekao Ellu usnulu u krevetu sa Slatkim bogohuljem otvorenim na krilu i praznom čašom vina uz postelju. Zakoračio je prema njoj kako bi pridigao njezin pokrivač i pobrinuo se da bude ugodno pokrivena, ali se predomislio.

Deset minuta nakon toga, Ella se probudila. Nije se iznenadila kad ga je čula kako se tušira u kupaonici. Njezin suprug možda očijuka s drugim ženama i očito čak provede noć s njima, ali svoje jutarnje tuširanje ne bi obavio nigdje osim u svojoj vlastitoj kupaonici.

Kad se David istuširao i prošao kroz sobu, Ella se pravila da spava, na taj ga način poštedjevši potrebe da objasni svoje odsuće.

Manje od sat vremena kasnije, i njezin suprug i djeca već su bili otišli i Ella je bila sama u kuhinji. Život kao da je ponovno krenuo svojim uobičajenim tijekom. Otvorila je svoju omiljenu kuharicu, Lako i jednostavno kulinarsko umijeće, i razmotrivši nekoliko mogućnosti, odlučila se za prilično zahtjevan jelovnik koji će je držati zaposlenom cijelo poslijepodne: Gusta juha od školjki sa šafranom, kokosom i narančama Tjestenina pečena s gljivama, svježim začinskim travama i pet vrsta sira Teleća rebrica marinirana u ružmarinu s vinskim octom i pečenim češnjakom Salata od mahuna i cvjetače s limetom Zatim se odlučila za desert: topli čokoladni sufle.

Ella je voljela kuhati iz brojnih razloga. Stvaranje slasnog obroka iz običnih sastojaka nije bilo samo ugodno i ispunjavajuće, već i neobično čulno. Još više od toga, uživala je u kuhanju jer je to bilo nešto u čemu je bila doista dobra. Osim toga, smirivalo joj je misli.

Kuhinja je bila jedino mjesto na svijetu na kojemu je mogla posve izbjeći izvanjski svijet i zaustaviti protok vremena u sebi. Kod nekih ljudi seks možda ima isti učinak, mislila je, ali za seks je uvijek potrebno dvoje, a za kuhanje je potrebno samo vrijeme, pomnja i vreća namirnica.

Kad slušaš ljude koji kuhaju u televizijskim emisijama, zvuče kao da je kuhanje pitanje nadahnuća, izvornosti i kreativnosti. Njihova omiljena riječ je “eksperimentiranje”. Ella se nije slagala s time. Zašto ne ostaviti eksperimentiranje znanstvenicima, a hirovitost umjetnicima! Kuhanje je pitanje učenja osnova, pridržavanja uputa i poštovanja vjekovne mudrosti. Moraš samo upotrijebiti starostavne tradicije, a ne eksperimentirati s njima.

Kulinarske vještine dolaze od običaja i konvencija, i iako je jasno da moderno doba podcjenjuje takve stvari, nije ni najmanje loše biti tradicionalan u kuhinji.

Ella je također voljela svoju dnevnu rutinu. Svakoga jutra, otprilike u isto vrijeme, obitelj je doručkovala; svakog vikenda odlazili su u isti trgovački centar; a prve nedjelje svakog mjeseca večerali su sa susjedima. Budući da je David bio radoholik s malo slobodnog vremena, Ella je bila zadužena za sve kod kuće: vodila je financije, brinula za

kuću, presvlačila pokućstvo, obavljala posliće, usklađivala rasporede djece i pomagala im sa zadaćom, i tako dalje. Četvrtkom je odlazila u kulinarski klub Fusion, gdje su članovi spajali kuhinje raznih zemalja i osvježivali drevne recepte novim začinima i sastojcima.

Svakog petka satima bi bila na tržnici, čavrljala s farmerima o njihovim proizvodima, proučavala staklenku organskog pekmeza od breskve s malo šećera ili objašnjavala drugom kupcu kako će najbolje skuhati šampinjone. Ono što ne bi uspjela pronaći, kupila bi u samoposluživanju Whole Foods na povratku kući.

Zatim, subotom navečer, David bi odveo Ellu u restoran (obično tajlandski ili japanski) i kad ne bi bili previše umorni ili pijani ili jednostavno neraspoloženi kad se vrate kući, seksali bi se. Kratki poljupci i nježni pokreti iz kojih je izbijalo više suosjećanja nego strasti.

Nekoć njihova najpouzdanija veza, seks je već prilično davno izgubio svoju čar. Ponekad tjednima ne bi vodili ljubav. Elli se činilo neobičnim da im je seks nekoć bio tako važan u životu, a sad kad ga više nije bilo, osjećala je olakšanje, gotovo oslobođenje. Sve u svemu, suglasila bi se s idejom da par koji je dugo u braku s vremenom napusti razinu tjelesne privlačnosti zbog pouzdanijeg i stabilnijeg kontakta.

Jedini problem bio je u tome da se David nije odrekao seksa koliko se odrekao seksa sa svojom suprugom. Nikad se nije otvoreno suočila s njime zbog njegovih avantura, nije čak ni dala naslutiti svoje sumnje. Činjenica da nitko od njihovih bliskih prijatelja nije ništa znao olakšavala joj je da hini neznanje. Nije bilo skandala, nikakvih neugodnih slučajnosti, ništa zbog čega bi krenula govorkanja. Ona nije znala kako njemu to uspijeva, s obzirom na učestalost njegovog seksualnog općenja s drugim ženama, posebice njegovim mladim pomoćnicama, ali njezin je suprug baratao tim stvarima spretno i diskretno. Međutim, nevjera ima miris. To je Ella znala.

Ako je postojao niz događaja, Ella nije mogla reći koji je bio prvi, a koji je uslijedio kasnije. Je li njezin gubitak zanimanja za seks bio razlog nevjere njezinog supruga? Ili je bilo obratno? Je li David najprije nju prevario, a onda je ona zapustila svoje tijelo i izgubila seksualnu želju?

U svakom slučaju, ishod je bio isti: ushit između njih, svjetlo koje im je pomagalo da plove neoznačenim vodama braka, održavajući njihovu želju na površini, čak i nakon troje djece i dvadeset godina, jednostavno nije više postojao.

Naredna tri sata njezin je um bio prepun misli, a ruke nespokojne. Sjeckala je rajčice, kosala češnjak, pirjala luk, kuhala umak, ribala koricu naranče i mijesila tijesto za štrucu kruha od cjelovitih žitarica. To zadnje temeljilo se na zlatnom savjetu koji joj je dala Davidova majka kad su se zaručili.

“Ništa muškarca ne podsjeća na dom kao miris netom ispečenog kruha”, rekla je.

“Nikad ne kupuj kruh. Peci ga sama, dušo. Učinit će čuda.”

Radeći cijelo poslijepodne, Ella je postavila predivan stol s odgovarajućim ubrusima, mirisnim svijećama i buketom žutog i narančastog cvijeća, tako jarkog i lijepog da je djelovalo gotovo umjetno. Kao posljednji potez, dodala je svjetlucave prstene za ubruse.

Kad je bila gotova, blagovaonički stol nalikovao je onima iz otmjenih časopisa za uređenje doma.

Umorna ali zadovoljna, uključila je lokalne vijesti na televizoru u kuhinji. Jedna je mlada terapeutkinja probodena u svom stanu, električni kratki spoj izazvao je požar u nekoj bolnici, a četvoro srednjoškolaca uhićeno je zbog vandalizma. Gledala je vijesti i odmahivala glavom na beskonačne opasnosti što vrebaju u svijetu. Kako ljudi kao što je

Aziz Z. Zahara pronalaze želju i hrabrost putovati manje razvijenim dijelovima kugle zemaljske kad čak ni američka predgrađa više nisu sigurna?

Ella je smatrala zbunjujućim da nepredvidiv i nedokučiv svijet može natjerati ljude kao što je ona natrag u njihove kuće, ali ima gotovo suprotan učinak na nekoga kao što je Aziz, kojega nadahnjuje upustiti se u pustolovine daleko izvan utabanih staza.

Rubinsteinovi su u sedam i trideset navečer sjeli za savršeno postavljen stol, a svjetlo svijeća blagovaonici je davalo neko posvećeno ozračje. Netko tko bi ih promatrao izvana, mogao bi pretpostaviti da su savršena obitelj, otmjena kao pramičci dima što su se polako raspršivali u zraku. Čak ni Jeannettina odsutnost nije pomračila tu sliku. Jeli su dok su Orly i Avi čavrljali o događajima tog dana u školi. Ella im je za promjenu bila zahvalna na tolikoj razgovorljivosti i bučnosti kojima su prikrili tišinu koja bi se inače teško spustila između nje i njezinog supruga.

Krajičkom oka, Ella je promatrala kako David nabija vilicom cvjetaču i sporo je žvače.

Pogled joj se spustio na njegove tanke, blijede usnice i bisernobijele zube - usta koja je tako dobro poznavala i toliko mnogo puta poljubila. Zamislila ga je kako ljubi drugu ženu. Iz nekog razloga, suparnica koja se pojavila u njezinome umu nije bila Davidova mlada tajnica, već prsata inačica Susan Sarandon. Športski tip i samouvjerena, pokazivala je svoje grudi u uskoj haljini i nosila crvene kožne čizme do koljena i s visokim potpeticama, blistavog lica, gotovo u duginim bojama od previše šminke. Ella je zamislila kako David ljubi tu ženu u žurbi i požudno, nimalo ovako kao što sad žvače svoju cvjetaču za obiteljskim stolom.

Upravo je tad, tijekom večere iz Lakog i jednostavnog kulinarskog umijeća i zamišljanja žene s kojom je njezin suprug vara, nešto u Elli puknulo. S ledenom je jasnoćom i mirom shvatila da će usprkos svom neiskustvu i plašljivosti jednoga dana sve to napustiti: svoju kuhinju, svog psa, svoju djecu, svoje susjede, svog supruga, svoje kuharice i recepte za domaći kruh... Jednostavno će išetati u svijet u kojem se opasne stvari stalno događaju.

Učitelj

BAGDAD, 26. SIJEČNJA 1243.

Biti dio tekije od derviša zahtijeva mnogo više strpljenja nego što ga Šems iz Tabriza ima. A ipak, prošlo je devet mjeseci, a on je još uvijek s nama.

Na početku sam očekivao da će se svakog trenutka spakirati i otići, toliko je vidljiva bila njegova averzija prema strogo uređenom životu. Vidio sam da ga nasmrt ojađuje odlazak na spavanje i buđenje uvijek u isto doba, redovni obroci i pokoravanje istoj rutini kao svi drugi. On je bio sviknut letjeti kao samotna ptica, divlja i slobodna. Mislim da je nekoliko puta bio veoma blizu bijegu. Svejedno, ma koliko bila velika njegova potreba za samoćom, još je veća bila njegova obveza da pronađe svog druga. Šems čvrsto vjeruje da ću jednog od ovih dana ja imati informaciju koja mu je potrebna i da ću mu reći kamo da ode, koga da pronađe. S tom je vjerom ostao.

Tijekom tih devet mjeseci, pomno sam ga promatrao i pitao se protječe li njemu vrijeme drugačije, brže i intenzivnije. Ono za što su drugim dervišima trebali mjeseci, a ponekad i godine, on bi naučio u samo nekoliko tjedana, ako ne i dana. Bio je začudno znatiželjan glede svega novog i neobičnog i bio je sjajan promatrač prirode. Mnogih bih ga dana zatekao u vrtu kako se divi simetriji paukove mreže ili kapljicama rose što blistaju na cvijetu što noću cvjeta. Kukci, biljke i životinje kao da su mu bili zanimljiviji i veće nadahnuće od knjiga i rukopisa. Ali baš kad bih pomislio da ga čitanje nimalo ne zanima, pronašao bih ga udubljenog u neku drevnu knjigu. Zatim bi ponovno mogao tjednima zaredom bez ikakvog štiva ili učenja.

Kad sam ga upitao o tome, rekao je da čovjek mora sačuvati um zadovoljenim, ali mora paziti da ga ne razmazi. To je bilo jedno od njegovih pravila. “Um i ljubav sačinjeni su od različitih materijala”, rekao je. “Um veže ljude u čvorove i ne izlaže se nikakvoj opasnosti, ali ljubav odrješuje sve čvorove i izlaže se svim opasnostima. Um je uvijek oprezan i savjetuje, “Čuvaj se prevelikog ushićenja”, dok ljubav govori, “Oh, ne obaziri se! Zaroni!”

Um se ne slama lako, a ljubav se bez napora može svesti na gruh. Ali između ruševina skrivaju se blaga. Slomljeno srce skriva blaga.”

Kad sam ga bolje upoznao, divio sam se njegovoj odvažnosti i pronicavosti. Ali ujedno sam smatrao da postoji naličje Šemsove ingeniozne izvornosti bez premca. Kao prvo, bio je izravan do te mjere da bi postajao osoran. Učio sam svoje derviše da nikad ne zamjećuju mane drugih ljudi, a ako ih zamijete, da im oproste i ne govore o njima. Šems, međutim, ne pušta da ijedna pogreška prođe neprimjećeno. Kad god zamijeti nešto pogrešno, odmah progovori o tome, nikad ne okoliša. Njegova iskrenost vrijeđa ostale, ali on voli izazvati ljude da vidi što će izići iz njih u trenucima gnjeva.

Bilo je teško primorati ga da obavlja obične zadatke. Imao je malo strpljenja za takve poslove i gubio zanimanje za nešto čim bi to svladao. Kad bi bila riječ o rutini, postajao bi očajan, kao tigar zarobljen u kavezu. Ako bi mu razgovor bio dosadan ili bi netko izrekao kakvu budalastu primjedbu, ustao bi i otišao, ne gubeći vrijeme na uljudnost. Vrijednosti koje cijeni većina ljudskih bića, kao što su sigurnost, udobnost i sreća, za njega gotovo nemaju nikakvoga značenja. A njegovo nepovjerenje u riječi toliko je jako da često danima ne bi progovorio. I to je bilo jedno od njegovih pravila: Većina problema u svijetu potječe od

jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma. Nikad ne uzimaj riječi zdravo za gotovo. Kad zakoračiš u područje ljubavi, jezik kakav poznajemo postaje zastarjeo. Ono što se ne može pretočiti u riječi može se spoznati samo kroz šutnju.

S vremenom sam postao zabrinut za njegovo dobro stanje. Jer duboko u sebi, osjetio sam da onaj tko može tako žarko gorjeti, može biti sklon dovesti se u opasne situacije.

Na kraju dana, naše su sudbine u Božjim rukama, i samo On može reći kad ili kako će svatko od nas napustiti ovaj svijet. Ja sam odlučio dati sve od sebe kako bih usporio Šemsa i priviknuo ga, najviše što mogu, na miran način života. I neko sam vrijeme mislio da bih mogao uspjeti. Ali tad je došla zima, a sa zimom i glasnik s pismom iz daleka.

To je pismo sve promijenilo.

Pismo

IZ KAYSERIJA U BAGDAD, VELJAČA 1243.

Bismillahirrahmanirrahim.

Dragi moj brate Baba Zamane, Neka mir i Božji blagoslov budu s tobom.

Prošlo je dugo vrijeme otkad smo se zadnji put vidjeli i ja se nadam da će te moje pismo zateći u dobrom raspoloženju. Čuo sam toliko mnogo divnih stvari o tekiji koju si sagradio u predgrađu Bagdada, gdje podučavaš derviše mudrosti i ljubavi prema Bogu.

Pišem ti ovo pismo u povjerenju kako bih s tobom podijelio nešto što me već neko vrijeme zabrinjava. Dopusti da krenem iz početka.

Kao što znaš, pokojni sultan Aladdin Keykubad bio je izvanredan čovjek koji se istaknuo vodstvom u teška vremena. Sanjao je o tome da sagradi grad u kojemu bi pjesnici, obrtnici i filozofi mogli živjeti i raditi u miru. San koji su mnogi nazvali nemogućim s obzirom na kaos i neprijateljstvo u svijetu, posebice kad križari i Mongoli napadaju s obje strane. Sve smo to vidjeli. Kršćani ubijaju muslimane, kršćani ubijaju kršćane, muslimani ubijaju kršćane, muslimani ubijaju muslimane. Vjere, sekte, plemena, čak i braća u međusobnom su ratu. Ali Keykubad je bio odlučan vođa.

Odabrao je grad Konju - prvo mjesto koje je izronilo nakon velikog potopa - da u njemu ostvari svoj veliki san.

Sad, u Konji živi učenjak za kojega ti možda jesi, a možda nisi čuo. Ime mu je Mevlana Dželaluddin, ali često se predstavlja imenom Rumi. Imao sam zadovoljstvo upoznati ga, i ne samo to, već i učiti s njim, najprije kao njegov učitelj, a zatim, nakon smrti njegovoga oca, kao njegov mentor i, nakon godina, kao njegov učenik. Da, prijatelju moj, postao sam učenik svog učenika. Toliko je bio nadaren i razborit da ga nakon nekog vremena više nisam imao čemu naučiti i umjesto toga sam počeo učiti od njega. I njegov otac bio je sjajan učenjak. Ali Rumi ima osobinu koju ima tek malen broj učenjaka: sposobnost da zaroni duboko ispod lupine vjere i izvuče iz njezine jezgre dragulj koji je univerzalan i vječan. Želim da znaš da ovo nisu samo moja osobna razmišljanja. Kad je Rumi kao mladić upoznao velikog mistika, ljekarnika i proizvođača miomirisa, Fariduddina Attara, Attar je rekao o njemu: „Ovaj će momak otvoriti vrata u srcu ljubavi i baciti plamen u srca svih ljubitelja mistike.“ Jednako tako, kad je Ibn Arebi, istaknuti filozof, pisac i mistik, vidio jednog dana mladog Rumija kako hoda iza svog oca, uzviknuo je, „Uzvišeni Bože, ocean hoda iza jezera!“ Sa samo dvadeset i četiri godine, Rumi je postao duhovni vođa.

Danas, trinaest godina kasnije, stanovnici Konje uvažavaju ga kao

primjer i svakoga petka ljudi iz čitavog područja hrle u grad kako bi slušali njegove propovijedi. Istaknuo se u pravu, filozofiji, teologiji, astronomiji, povijesti, kemiji i algebri. Već se govori da ima deset tisuća učenika. Njegovi sljedbenici slušaju svaku njegovu riječ i smatraju ga velikim prosvjetiteljem koji će izazvati važnu pozitivnu promjenu u povijesti islama, ako ne i u povijesti svijeta.

Ali, meni je Rumi oduvijek bio kao sin. Obećao sam njegovom pokojnom ocu da ću uvijek paziti na njega. A sad kad sam starac koji se približava zadnjim danima svog života, želim biti siguran da je u dobrome društvu.

Vidiš, ma koliko izvanredan i uspješan Rumi nedvojbeno jest, sam mi se Rumi nekoliko puta povjerio da se u nutrini osjeća nezadovoljan. Nešto u njegovome životu nedostaje - neka praznina koju ne mogu ispuniti ni njegovi učenici ni njegova obitelj.

Jednom sam mu rekao da iako nije ni približno sirov, još nije ni pečen. Njegova je šalica puna do ruba, a ipak je potrebno da se vrata njegove duše otvore kako bi vode ljubavi mogle teći unutra i van. Kad me je upitao kako se to može učiniti, rekao sam mu da treba druga, prijatelja na istome putu, i podsjetio ga da Kur'an kaže, „Vjernici su zrcala jedni drugih.“ Da se ta tema nije ponovno pojavila, možda bih posve zaboravio na nju, ali onoga dana kad sam otišao iz Konje, Rumi je došao k meni kako bi me zatražio mišljenje o učestalome snu koji ga je opterećivao. Rekao mi je da u svom snu traži nekoga u nekom velikom, prometnom gradu u nekoj dalekoj zemlji. Riječi na arapskome. Božanstven zalazak sunca. Dudova stabla i svilci koji strpljivo čekaju u zatvorenim čahurama da dođe njihov trenutak.

Zatim se vidio u dvorištu svoje kuće, kako sjedi uz bunar sa svjetiljkom u ruci i plače.

Isprva nisam imao pojma što djelići u njegovome snu znače. Ništa mi nije djelovalo poznato. Ali onda jednog dana, nakon što sam na dar dobio svileni šal, odgovor mi je došao i zagonetka je bila riješena. Sjetio sam se koliko ti voliš svilu i dudove svilce.

Sjetio sam se divnih stvari koje sam čuo o tvom derviškom redu. I sinulo mi je da je mjesto koje je Rumi vidio u svojim snovima upravo tvoja derviška tekija. Ukratko, moj brate, ne mogu se ne zapitati ne živi li Rumijev drug pod tvojim krovom. Otuda razlog za ovo pismo.

Ne znam postoji li takva osoba u tvojoj tekiji. Ali ako postoji, ostavljam tebi da ga obavijestiš o sudbini koja ga čeka. Ako ti i ja možemo odigrati i najmanju ulogu kako bismo pomogli da se dvije rijeke susretnu i izliju u ocean Božanske Ljubavi kao jedan jedinstveni vodeni tijek, ako možemo pomoći da se dvojica dobrih prijatelja Boga sretnu, smatrat ću se blagoslovljenim.

Postoji, međutim, jedna stvar koju moraš uzeti u obzir. Možda Rumi jest utjecajan čovjek kojega mnogi obožavaju i poštuju, ali to ne znači da nema kritičare. Ima ih. Štoviše, takvo zajedničko kolanje moglo bi izazvati nezadovoljstvo i otpor i suparništvo onkraj našega shvaćanja. Njegova ljubav prema drugu mogla bi također izazvati probleme u njegovoj obitelji i užem krugu. Osoba koju otvoreno voli netko kome se toliko mnogo ljudi divi mora izazvati zavist, ako ne i mržnju drugih.

Sve bi ovo moglo dovesti Rumijevog druga u nepredskazivu opasnost. Drugim riječima, moj brate, osoba koju pošalješ u Konju možda se nikad ne vrati. Stoga te, prije nego što doneseš ikakvu odluku glede toga kako ćeš otkriti ovo pismo Rumijevom drugu, molim da pomno razmisliš o svemu. Žao mi je što te stavljam u težak položaj, ali kao što obojica znamo, Bog nas nikad ne optereti više nego što možemo podnijeti.

Unaprijed se radujem tvom odgovoru i vjerujem da ćeš, ma kakav bio ishod, poduzeti prave korake u pravome smjeru.

Neka svjetlo vjere nikad ne prestane obasjavati tebe i tvoje derviše, Učitelj Seyyid Burhaneddin

Šems

BAGDAD, 18. PROSINCA 1243.

Blistave sige što su visjele i snijegom prekrivene ceste iz daljine su pozdravile glasnika.

Rekao je da dolazi iz Kayserija i izazvao komešanje među dervišima, koji su znali da su posjetitelji u ovo doba godine rjeđi od slatkog ljetnog grožđa. Glasnik s dovoljno hitnom porukom da bude nošena kroz snježne oluje mogao je značiti samo dvije stvari: ili se dogodilo nešto strašno, ili će se dogoditi nešto važno.

Dolazak glasnika pokrenuo je derviške jezike u tekiji jer su svi bili znatiželjni glede sadržaja pisma predanog učitelju. Ali, zaodjeven plaštom tajne, on ga ničime nije dao naslutiti. Trom i zamišljen, i pomno oprezan, danima je imao izraz osobe koja se bori sa svojom savješću i kojoj je teško donijeti ispravnu odluku.

Tijekom tog vremena, nije me samo puka znatiželja nagnala da pomno promatram Baba Zamana. Duboko u sebi, osjetio sam da se to pismo odnosi na mene osobno, iako nisam znao na koji način. Proveo sam brojne večeri u sobi za molitvu, izgovarajući devedeset i devet Božjih imena za vodstvo. Svaki put, jedno bi se ime istaknulo: elDžebbar - Onaj u čijoj se vlasti ne događa ništa osim onoga što On želi.

U danima koji su uslijedili, dok su svi u tekiji neobuzdano nagađali, ja sam provodio vrijeme sam u vrtu, promatrajući Majku Prirodu, sad šćućurenu ispod teškog snježnog pokrova. Najzad smo jednoga dana začuli opetovanu zvonjavu mjedenog zvona u kuhinji, koje nas je sazivalo na hitan sastanak. Ušavši u glavnu prostoriju u khaneqahu, zatekao sam ih sve okupljene, pripravnike i starije derviše, kako sjede u širokome krugu. A u sredini kruga sjedio je učitelj, uredno naškubljenih usana, mutnih očiju.

Pročistivši grlo, rekao je: “Bismillah, zacijelo se pitate zašto sam vas danas sazvao ovdje.

Riječ je o pismu koje sam primio. Nije bitno odakle je došlo. Dovoljno je reći da mi je skrenulo pozornost na jedno pitanje od velike važnosti.”

Baba Zaman nakratko je zastao i zagledao se kroz prozor. Izgledao je umoran, mršav i blijed, kao da je znatno ostarjeo proteklih dana. Ali kad je nastavio govoriti, glas mu se ispunio neočekivanom odlučnošću.

“U jednome gradu nedaleko od nas živi veliki učenjak. Dobar je s riječima, ali ne i s metaforama jer nije pjesnik. Tisuće ljudi ga vole, poštuju i dive mu se, ali on sam nije onaj koji voli. Iz razloga koje ni ja ni vi ne možemo pojmiti, netko iz ove tekije možda će morati otići upoznati ga i biti njegov drug.”

Srce mi se stisnulo u grudima. Polako sam, veoma polako izdahnuo. Morao sam se sjetiti jednog od pravila. Samoća i osama dvije su različite stvari. Kad si sam, lako se možeš obmanuti da povjeruješ da si na pravome putu. Osama je za nas bolja, jer ona znači biti sam, ali se ne osjećati usamljen. No na kraju je najbolje pronaći neku osobu, osobu koja će biti tvoje zrcalo. Ne zaboravi, samo u srcu druge osobe možeš uistinu vidjeti sebe i nazočnost Boga u tebi.

Učitelj je nastavio. “Pitam vas bi li se itko od vas volio dragovoljno prijaviti za ovo duhovno putovanje. Mogao sam jednostavno odrediti nekoga od vas, ali ovo nije zadatak koji se može odraditi iz dužnosti. Jer on se može obaviti samo iz ljubavi i u ime ljubavi.”

Jedan je mladi derviš zamolio dopuštenje da govori. “Učitelju, tko je taj učenjak?”

“Njegovo ime mogu otkriti samo onome tko je voljan ići.” Čuvši to, nekoliko derviša podiglo je ruke, uzbuđeni i nestrpljivi. Bilo je devet kandidata. Pridružio sam im se i postao deseti. Baba Zaman mahnuo je rukom, pokazujući nam da pričekamo da završi. “Još biste nešto trebali znati prije nego što odlučite.”

Tad nam je učitelj rekao da je to putovanje puno velikih opasnosti i nezapamćenih nedaća, i da nema jamstva povratka. Sve su se ruke odmah spustile. Osim moje.

Baba Zaman pogledao me ravno u oči po prvi put nakon dugog vremena i čim se njegov pogled susreo s mojime, shvatio sam da je od samoga početka znao da ću ja biti jedini koji će se dragovoljno prijaviti. “Šemse iz Tabriza” polako i mrko rekao je učitelj, kao da mu moje ime ostavlja težak okus u ustima. “Poštujem tvoju odlučnost, ali ti nisi u cijelosti pripadnik ovoga reda. Ti si naš gost.”

“Ne vidim zašto bi to bio problem”, odgovorio sam.

Učitelj je dugo šutio, razmišljajući. Zatim je najednom ustao i zaključio: “Odustanimo zasad od ove teme. Razgovarat ćemo ponovno kad dođe proljeće.”

Moje se srce pobunilo. Iako je znao da je ovo poslanje jedini razlog zašto sam uopće došao u Bagdad, Baba Zaman me lišavao prilike da ispunim svoju sudbinu.

“Zašto, učitelju? Zašto čekati kad sam spreman poći već ovog trenutka? Samo mi reci ime grada i tog učenjaka i odmah ću krenuti!” uzviknuo sam.

Ali učitelj mi je odvratio hladnim, strogim glasom kakav nisam bio sviknut čuti od njega: “Nemamo o čemu raspravljati. Sastanak je završen.”

Zima je bila duga i oštra. Vrt je bio posve zaleđen, kao i moje usne. Sljedeća tri mjeseca nisam nikome prozborio ni riječ. Svakog sam dana dugo šetao naokolo, nadajući se da ću vidjeti stablo u cvatu. Ali nakon snijega došlo je još snijega. Proljeće nije bilo nigdje na vidiku. Međutim, ma koliko bio malodušan izvana, u svojoj nutrini ostao sam zahvalan i pun nade i u mislima čuvao još jedno pravilo. Postojalo je jedno pravilo koje je odgovaralo mojem raspoloženju: Štogod se dogodilo u tvome životu, ma kako se stvari činile zabrinjavajućima, ne ulazi u susjedstvo očaja. Čak i kad sva vrata ostaju zatvorena, Bog će otvoriti novi put samo za tebe. Budi zahvalan! Lako je biti zahvalan kad je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono što mu je dano, već i za sve ono što mu je uskraćeno.

Zatim sam najzad jednog jutra opazio blistavu boju, slatku kao slatka pjesma, što je stršala ispod hrpa snijega. Bio je to grm djeteline prekriven majušnim blijedoljubičastim cvjetovima. Srce mi se ispunilo radošću. Na povratku u tekiju, naletio sam na crvenokosog pripravnika i vedro ga pozdravio. Bio je toliko naviknut vidjeti me u mrzovoljnoj šutnji da je razjapio usta od čuđenja.

“Nasmiješi se, dječače!” uzviknuo sam. “Zar ne vidiš da je proljeće u zraku?”

Od tog dana nadalje, krajolik se mijenjao izvanrednom brzinom. I zadnji snijeg se otopio, stabla propupala, lastavice i palčići vratili, i ubrzo se zrak ispunio nekim blagim, pikantnim mirisom.

Jednog jutra, ponovno smo začuli bakreno zvono. Ovaj sam put ja prvi stigao do glavne prostorije. Ponovno smo sjeli u širokome krugu oko učitelja i slušali kako on govori o onom istaknutom učenjaku islama koji zna sve, osim dubina ljubavi. Ponovno se nitko drugi nije dragovoljno prijavio.

“Vidim da je Šems jedini koji se dragovoljno javlja”, objavio je Baba Zaman, a njegov se glas povisio i stanjio kao huk vjetra. “Ali pričekat ću jesen prije no što donesem odluku.”

Bio sam zapanjen. Nisam mogao vjerovati da se to događa. Bio sam spreman krenuti nakon tri duga mjeseca odgode, a učitelj mi je govorio da svoje putovanje odgodim još narednih šest mjeseci. Snuždenoga srca, prosvjedovao sam i tužio se i preklinjao učitelja da mi kaže ime grada i učenjaka, ali on je ponovno odbio.

Ovaj put, međutim, znao sam da će biti lakše čekati, jer nije moglo biti daljnjih odgoda.

Izdržavši od zime do proljeća, moći ću se obuzdati od proljeća do jeseni. Odbijanje Baba Zamana nije me obeshrabrilo. Ako išta, obodrilo me i produbilo moju odlučnost. Jedno drugo pravilo kaže, Strpljivost ne znači pasivno trpljenje. Ona znači biti dovoljno dalekovidan da vjeruješ krajnjem ishodu postupka. Što znači strpljivost? Ona znači pogledati trn i vidjeti ružu, pogledati noć i vidjeti zoru. Nestrpljivost znači biti toliko kratkovidan da ne možeš vidjeti ishod.

Onima koji ljube Boga nikad ne ponestane strpljivosti jer oni znaju da je vrijeme da polumjesec postane pun mjesec.

Kad je ujesen bakreno zvono zazvonilo i treći put, odazvao sam se bez žurbe i samouvjereno, vjerujući da će sad najzad sve biti kako treba. Učitelj je izgledao bljeđi i slabiji no ikad, kao da u njemu više nema snage. Međutim, kad je vidio kako ponovno podižem ruku, niti je svrnuo pogled, niti odustao od teme. Umjesto toga, odlučno mi je kimnuo glavom.

“U redu, Šemse, nedvojbeno je da si ti taj koji se treba otputiti na ovo putovanje. Sutra ujutro ćeš krenuti, inšallah” Poljubio sam učiteljevu ruku. Najzad ću upoznati svog druga.

Baba Zaman mi se nasmiješio srdačno i zamišljeno, onako kako se otac smiješi sinu jedincu prije nego što ga pošalje na bojište. Zatim je izvukao zapečaćeno pismo iz svoje duge žućkastosmeđe halje i, predavši mi ga, bez riječi izišao iz prostorije. Svi ostali pošli su za njim. Sam u sobi, slomio sam voštani pečat. U pismu su bile dvije informacije napisane otmjenim rukopisom. Ime grada i učenjaka. Po svemu sudeći, išao sam u Konju upoznati nekog Rumija.

Srce mi je poskočilo. Nikad ranije nisam čuo njegovo ime. Koliko je meni bilo poznato, mogao je biti čuveni učenjak, ali za mene je bio posvemašnja tajna. Jedno po jedno, izgovorio sam slova njegovoga imena: moćno, jasno R; baršunasto U; neustrašivo i samopouzdano M; i tajanstveno I, koje tek treba riješiti.

Spojivši ta slova, uporno sam ponavljao njegovo ime dok se ta riječ nije otopila na mojem jeziku slatkoćom slatkiša i postala poznata kao “voda”, “kruh” ili “mlijeko”.

Ella

NORTHAMPTON, 22. SVIBNJA 2008.

Bijeli je prošiveni pokrivač skrivao Ellu dok je s osjećajem krajnje izmoždenosti teško gutala slinu bolnoga grla. Ostanak budna dokasna i ispijanje više vina od uobičajene granice nekoliko noći zaredom uzelo je svoj danak. Bez obzira na to, sišla je u prizemlje pripremiti doručak i sjela za stol s blizancima i svojim suprugom, dajući sve od sebe da izgleda zainteresirano za njihovo blebetanje o “najsuper” automobilima u školi, iako je željela samo vratiti se u krevet i spavati.

Najednom se Orly obratila majci i upitala: “Avi kaže da se naša sestra više nikad neće vratiti kući. Je li to istina, mama?” Iz njezinog je glasa isparavala sumnjičavost i optužba.

“Naravno da to nije istina. Vaša sestra i ja smo se posvađale, kao što znate, ali se volimo”, odgovorila je Ella.

“Je li istina da si nazvala Scotta i zatražila od njega da napuca Jeannette?” s cerekom je upitao Avi, očito neizmjerno uživajući u toj temi.

Ella je razrogačenim očima pogledala supruga, ali David je podigao obrve i rastvorio dlan kako bi pokazao da on nije taj koji im je to rekao.

Uvježbanom lakoćom, Ella je svome glasu dala autoritativni ton koji je koristila za upute svojoj djeci. “To nije posve točno. Istina je da jesam razgovarala sa Scottom, ali nisam mu rekla da napuca vašu sestru. Rekla sam samo da ne brza sa brakom.”

“Ja se nikad neću udati”, sa sigurnošću je objavila Orly.

“Baš, kao da bi te ijedan tip htio za ženu!” prasnuo je Avi. Dok je slušala kako se njezini blizanci međusobno zadirkuju, iz razloga koje nije mogla shvatiti, Ella je osjetila kako joj se na usta navlači neki nervozan osmijeh. Potisnula ga je.

Ali osmijeh je bio ondje, izrezbaren ispod njezine kože, dok ih je ispraćala do vrata i kad im je svima zaželjela lijep dan.

Tek kad se vratila na svoje mjesto za stolom, riješila se tog osmijeha i učinila je to jednostavno time što si je dopustila namrgoditi se. Kuhinja je izgledala kao da ju je napala vojska štakora. Napola pojedena kajgana, nedovršena zdjelica žitnih pahuljica i prljave šalice stvarali su nered na pultu. Spirit se ushodao, nestrpljiv izići u šetnju, ali čak i nakon dvije šalice kave i multivitaminskog napitka, jedino za što je Ella smogla snage bilo je izvesti ga u vrt na nekoliko minuta.

Kad se vratila iz vrta, Ellu je dočekalo treperenje crvenog svjetla na automatskoj tajnici.

Pritisnula je gumb i na njezinu veliku radost, Jeannettin melodiozni glas ispunio je prostoriju.

“Mama, jesi li doma...? Izgleda da nisi, ili bi se javila.” Nasmi- juljila se. “ U redu, bila sam toliko bijesna na tebe da više nikad nisam željela vidjeti tvoje lice. Ali sad sam u redu glede svega toga. Hoću reći, ono što si učinila bilo je pogrešno, to svakako. Nisi smjela nazvati Scotta. Ali shvaćam zašto si to učinila. Slušaj, ne moraš me stalno štititi. Ja nisam ona prerano rođena beba koju još uvijek treba držati u inkubatoru. Prestani se ponašati

previše zaštitnički! Samo me pusti živjeti, u redu?”

Elline oči napunile su se suzama. U mislima je vidjela Jeannette kao tek rođenu bebu.

Posve crvene, tužne kože, namreškanih i gotovo prozirnih prstića, pluća spojenih na cjevčicu za disanje - bila je tako nepripremljena za ovaj svijet. Ella je provela mnoge besane noći osluškujući njezino disanje, samo kako bi bila sigurna da je živa i da će preživjeti.

“Mama, još nešto”, dodala je Jeannette, kao da se toga naknadno sjetila. “Volim te.”

Na taj je šlagvort Ella ispustila dubok uzdah. Misli su joj skrenule na Azizovu poruku.

Stablo želja uslišalo je njegovu želju. Barem njezin prvi dio. Nazvavši je, Jeannette je odradila svoj dio. Sad je bilo na Elli da ispuni ostalo. Nazvala je kćerkin mobitel i zatekla je na putu u knjižnicu kampusa.

“Dušo, dobila sam tvoju poruku. Slušaj, strašno mi je žao. Želim ti se ispričati.”

Uslijedila je stanka, kratka, ali nabijena. “U redu je, mama.”

“Ne, nije. Trebala sam pokazati više poštovanja prema tvojim osjećajima.”

“Zaboravimo sve to, može?” rekla je Jeannette, kao daje ona majka, a Ella njezina buntovna kćerka.

“Da, draga.”

Sad je Jeannette spustila glas do povjerljivog mrmljanja, kao da se boji onoga što će sljedeće upitati. “Nekako me zabrinulo ono što si rekla neki dan. Hoću reći, je li to istina?

Jesi li doista nesretna?”

“Naravno da nisam”, odgovorila je Ella, malo prebrzo. “Odgojila sam troje predivne djece - kako mogu biti nesretna?”

Ali Jeannette nije zvučala uvjerena. “Mislila sam s tatom.”

Ella nije znala što bi rekla, osim istinu. “Tvoj otac i ja smo dugo u braku. Teško je ostati zaljubljen nakon toliko mnogo godina.”

“Shvaćam”, odgovorila je Jeannette i čudno, ali Ella je imala osjećaj da doista shvaća.

Kad je prekinula razgovor, Ella si je dopustila mozganje o ljubavi. Sklupčala se u stolcu za ljuljanje i zapitala kako bi ona, povrijeđena i cinična kakva je bila, mogla ikad ponovno doživjeti ljubav. Ljubav je bila za one koji traže malo rime ili razlog u ovome svijetu koji se divlje okreće. Ali što je s onima koji su odavno odustali od potrage?

Prije nego što je dan završio, otpisala je Azizu.

Dragi Azize (ako mi je dopušteno).

Hvala ti za ljubazan i srdačan odgovor koji mi je pomogao u obiteljskoj krizi. Moja kćerka i ja uspjele smo ostaviti iza sebe onaj grozan nesporazum, kako si ga ti pristojno nazvao.

Bio si u pravu glede jedne stvari. Ja se stalno kolebam između dvije oprečnosti: agresivnog i pasivnog. Ili se previše uplećem u živote onih koje volim, ili se osjećam bespomoćnom pred njihovim djelima.

Glede pokornosti, nikad nisam iskusila onakvo mirno prepuštanje o kakvom ti pišeš. Iskreno, mislim da nemam ono što je potrebno za jednog sufija. Ali ovo ti moram priznati: začudno, situacija između Jeannette i mene postala je onakvom kakvu sam priželjkivala tek nakon što sam prestala željeti i uplitati se. Dugujem ti veliko hvala. I ja bih se molila za tebe, ali prošlo je toliko mnogo vremena otkad sam zadnji put pokucala na Božja vrata da nisam sigurna živi li On još uvijek na istome mjestu. Ops, jesam li govorila kao krčmar u tvojoj priči? Ne brini, nisam toliko ogorčena. Ne još. Ne još. Tvoja prijateljica u Northamptonu, Ella

Pismo

IZ BAGDADA U KAYSERI, 29. RUJNA 1243.

Bismillahirrahmanirrahim, Brate Seyyide Burhaneddine, S velikim sam zadovoljstvom primio tvoje pismo i saznao da si posvećen putu ljubavi kao i uvijek. Ali tvoje me je pismo ujedno dovelo u škripac. Jer čim sam saznao da tražiš druga za Rumija, znao sam o kome govoriš. Ono što nisam znao bilo je što sljedeće učiniti.

Vidiš, pod mojim je krovom bio jedan putujući derviš, Šems iz Tabriza, koji je u svemu odgovarao tvom opisu. Šems vjeruje da ima posebno poslanje na ovome svijetu i u tu svrhu želi prosvijetliti prosvjetljenu osobu. Ne tražeći ni učenike ni pripravnike, zamolio je Boga za druga. Jednom mi je rekao da nije došao za obične ljude. Došao je položiti svoj prst na puls onih koji vode svijet ka Istini.

Kad sam primio tvoje pismo, znao sam da je Šemsu predodređeno upoznati Rumija. Međutim, kako bih se pobrinuo da svaki od mojih derviša dobije jednaku priliku, okupio sam ih i ne ulazeći u pojedinosti, rekao sam im za učenjaka čije srce treba otvoriti, lako je bilo nekoliko kandidata, Šems je bio jedini koji je ustrajao i nakon što je čuo o opasnostima toga zadatka. To je bilo još zimus. Isti se prizor ponovio u proljeće i sad ujesen.

Možda se pitaš zašto sam čekao ovoliko dugo. Pomno sam razmislio o tome i iskreno, mogu ponuditi samo jedan razlog: zavolio sam Šemsa. Boljela me spoznaja da ga šaljem na opasno putovanje.

Vidiš, Šems nije laka osoba. Dok je živio nomadskim životom, snalazio se prilično dobro, ali ostane li u gradu i bude li se družio s gradskim ljudima, bojim se da će se nekima nakostriješiti perje. Zato sam pokušao odgoditi njegovo putovanje najduže što sam mogao.

Večer prije Šemsovog odlaska, dugo smo šetali oko stabala dudova na kojima uzgajam svilce. Stare navike rijetko umiru. Bolno osjetljiva i iznenađujuće snažna, svila nalikuje ljubavi. Rekao sam Šemsu kako svilci uništavaju svilu koju proizvode kad izađu iz svojih čahura. Zato uzgajivači moraju odlučiti između svile i dudovog svilca. Najčešće ubijaju svilca dok je još u čahuri, kako bi izvadili svilu nedirnutu. Za jedan svileni šal potrebni su životi na stotine svilaca.

Večer se bližila kraju. Hladan je vjetar zapuhao prema nama i ja sam zadrhtao. U mojim poodmaklim godinama, brzo mi postane hladno, ali znao sam da taj drhtaj nije izazvala moja dob. Zadrhtao sam jer sam shvatio da je to zadnji put da Šems stoji u mom vrtu. Više se nikad nećemo vidjeti. Ne na ovome svijetu. Mora da je i on to

osjetio jer je u njegovim očima bilo tuge.

Jutros u cik zore, došao mi je poljubiti ruku i zatražiti moj blagoslov. Iznenadio sam se vidjevši da je ošišao svoju dugu kosu i obrijao bradu, ali on nije ponudio nikakvo objašnjenje, a ja nisam pitao. Prije nego što je otišao, rekao je da njegova uloga u ovoj priči nalikuje dudovom svilcu. On i Rumi povući će se u čahuru Božanske ljubavi, samo kako bi iz nje izišli kad za to kucne vrijeme i dragocjena svila bude istkana. Ali na kraju, da bi svila preživjela, svilac mora umrijeti.

I tako je otišao za Konju. Neka ga Bog čuva. Znam da sam postupio ispravno, jednako kao i ti, ali srce mi pritišće tuga i već mi nedostaje nejneobičniji i najneposlušniji derviš kojega je moja tekija ikad primila.

Na kraju svi mi pripadamo Bogu i Njemu ćemo se vratiti. Dostajao ti Bog, Baba Zaman

Pripravnik

BAGDAD,29. RUJNA 1243.

Biti derviš nije lako. Svi su me upozorili na to. Međutim, zaboravili su spomenuti da ću, kako bih postao derviš, morati proći kroz pakao. Otkad sam došao ovamo, radim kao pas. Većinu dana radim tako naporno da, kad se najzad ispružim na svoju slamaricu, ne mogu spavati od bolova u mišićima i pulsiranja u stopalima. Pitam se zamjećuje li itko kako se grozno ponašaju prema meni. Čak i ako zamjećuju, u svakom slučaju ne pokazuju nikakve znakove suosjećanja. A što se više trudim, to naizgled postaje gore. Ne znaju ni moje ime. “Onaj novi pripravnik”, tako me zovu i šapuću iza mojih leđa, “onaj crvenokosi neznalica”.

Daleko najgore je raditi u kuhinji pod nadzorom kuhara. Taj čovjek ima kamen umjesto srca. Mogao je biti krvožedni zapovjednik u mongolskoj vojsci, a ne kuhar u derviškoj tekiji. Ne mogu se sjetiti da sam ga ikad čuo da je ikome rekao išta lijepoga. Mislim da se i ne zna nasmiješiti.

Jednom sam upitao jednog starijeg derviša moraju li svi pripravnici proći kušnju rada s kuharom u kuhinji. Zagonetno se nasmiješio i odgovorio: “Ne svi pripravnici, samo neki.”

Zašto onda ja? Zašto učitelj želi da ja patim više od drugih pripravnika? Je li to zato što je moj nafs veći od njihovih i treba mu stroži postupak kako bi bio doveden u red?

Svakog sam dana prvi koji ustaje i donosi vodu s obližnjeg potoka. Zatim zagrijem štednjak i ispečem pogače sa sezamom. Priprema juhe koja će biti poslužena za doručak također je moja obveza. Nije lako nahraniti pedeset ljudi. Sve treba skuhati u kotlovima koji nisu nimalo manji od kada. Pogodite tko ih zatim riba i pere? Od zore do sumraka, perem podove, čistim, brišem stube, metem dvorište, siječem drva i provodim sate na koljenima kako bih izribao škripave stare podne daske. Kuham pekmeze i pikantne umake. Kiselim mrkve i buču, pazeći da stavim pravu količinu soli, dovoljno da se jaje digne na površinu. Ako dodam previše ili premalo soli, kuhar poludi i razbije sve ćupove pa sve moram iznova.

Povrh svega toga, dok obavljam svaki pojedini zadatak, od mene se očekuje da izgovaram molitve na arapskome. Kuhar želi da se molim naglas, tako da može provjeriti hoću li preskočiti ili pogrešno izgovoriti neku riječ. I tako se ja molim i radim, radim i molim. “Što bolje podnosiš napore u kuhinji, to ćeš brže sazoriti, sine”, tvrdi moj mučitelj.

“Dok budeš učio kuhati, tvoja će duša vreti.”

“Ali koliko će ova kušnja trajati?” jednom sam ga upitao.

“Tisuću i jedan dan” bio je njegov odgovor. “Ako je pripovjedačica Šeherezada toliko dugo uspijevala smisliti svaku večer novu priču, i ti možeš izdržati.”

To je ludost! Nalikujem li ja i najmanje onoj lajavoj Šeherezadi? Osim toga, ona je samo ležala na baršunastim jastucima, vrtjela nožnim prstima i izmišljala pomodne pričice, dok je okrutnog princa hranila slatkim grožđem i plodovima svoje mašte. U tome ne vidim nikakvog napornog rada. Ona ne bi preživjela ni tjedan dana da mora obaviti pola mojeg posla. Ne znam da li itko broji. Ali ja svakako brojim. I ostalo mi je još 624 dana.

Prvih četrdeset dana kušnje proveo sam u izbici tako skučenoj i niskoj da nisam mogao ni ležati ni stajati, nego sam morao stalno klečati. Ako bih čeznuo za pravom hranom ili

malo udobnosti, ako bih se bojao tame ili samoće, ili ne daj Bože imao mokre snove o ženskome tijelu, morao bih zazvoniti o srebrna zvona koja su visjela sa stropa i tako zatražiti duhovnu pomoć. Nikad to nisam učinio. Time ne želim reći da nikad nisam pomislio nešto što mi je odvuklo pozornost. Ali što je loše u malo razonode kad se ne možeš ni pomaknuti?

Kad je razdoblje osame završilo, poslan sam natrag u kuhinju kako bih trpio od ruku kuhara. I trpio sam. Ali istina je, ma koliko bio ogorčen na njega, nikad nisam prekršio kuharova pravila - odnosno, nikad do one večeri kad je došao Šems iz Tabriza. Te noći, kad me kuhar najzad dostigao, izmlatio me kao nitko dotad u životu, lomeći vrbine šibe jednu za drugom na mojim leđima. Zatim je stavio moje cipele ispred vrata, s vrhovima prema van, kako bi bilo jasno da je vrijeme da odem. Iz derviške tekije nikad te ne izbace niti ti otvoreno kažu da si podbacio; umjesto toga, natjeraju te da odeš bez riječi.

“Ne možemo te učiniti dervišom protiv tvoje volje”, objavio je kuhar. “Čovjek može dovesti magarca do vode, ali ga ne može natjerati da pije. Magarac to mora imati u sebi.

Nema drugog načina.”

To mene čini magarcem, naravno. Iskreno, ja bih davno napustio ovo mjesto da nije bilo Šemsa iz Tabriza. Znatiželja glede njega zadržala me usidrenog ovdje. Nikad ranije nisam upoznao nikoga kao što je on. Nikoga se nije bojao i nikome pokoravao. Čak ga je i kuhar poštovao. Ako je u ovoj tekiji postojao uzor za mene, bio je to Šems sa svojim šarmom, dostojanstvom i neposluhom. A ne ponizni stari učitelj.

Da, Šems iz Tabriza bio je moj junak. Kad sam ga vidio, zaključio sam da se ne moram pretvoriti u krotkog derviša. Provedem li dovoljno vremena uz njega, mogao bih postati jednako drzak, postojan i buntovan. Stoga sam, kad je stigla jesen i kad sam shvatio da Šems zauvijek odlazi, odlučio otići s njim.

Donijevši tu odluku, otišao sam do Babe Zamana i zatekao ga kako sjedi i čita neku staru knjigu uz svjetlo uljanice. “Što želiš, pripravniče?” umorno je upitao, kao da ga je izmorio pogled na mene.

Izravan koliko sam mogao biti, odgovorio sam: “Čujem da Šems iz Tabriza uskoro odlazi, učitelju. Želim poći s njim. Mogao bi trebati društvo na putu.”

“Nisam znao da toliko mariš za njega”, sumnjičavo je rekao učitelj. “Ili je to zato što tražiš način da izbjegneš svoje zadaće u kuhinji? Tvoja kušnja još nije završena. Teško se možeš nazvati dervišom.”

“Možda je moja kušnja odlazak na putovanje s nekim kao što je Šems”, predložio sam, znajući da je to drsko reći, ali svejedno rekavši.

Učitelj je spustio pogled i utonuo u razmišljanje. Što je duža bila njegova šutnja, to sam ja bio uvjereniji da će me izgrditi zbog drskosti i pozvati kuhara da bolje pripazi na mene.

Ali nije to učinio. Umjesto toga me bespomoćno pogledao i odmahnuo glavom.

“Možda ti, sine moj, nisi stvoren za život u tekiji. Naposljetku, od sedam pripravnika koji krenu ovim putem, samo jedan ostane. Imam osjećaj da ti nisi za derviša i da svoj kismet moraš potražiti negdje drugdje. Glede praćenja Šemsa na njegovome putovanju, to ćeš morati njega pitati.”

Tako mi davši otkaz, Baba Zaman zaključio je tu temu pristojnim, ali nepokolebljivim kimanjem glavom i vratio se svojoj knjizi.

Osjećao sam se tužnim i malenim, ali neobično slobodnim.

Šems

BAGDAD,30. RUJNA 1243.

Boreći se protiv vjetra, moj konj i ja odhitali smo u cik zore. Samo sam se jednom zaustavio i osvrnuo. Derviška tekija nalikovala je ptičjem gnijezdu sakrivenom između dudovih stabala i grmlja. Neko je vrijeme umorno lice Baba Zamana lepršalo kroz moje misli. Znao sam da je zabrinut za mene. Ali nisam vidio pravoga razloga za to. Otputio sam se na unutarnje putovanje Ljubavi. Kako bi iz toga mogla nastati ikakva šteta? To je bilo moje deseto pravilo: Istok, zapad, jug ili sjever malo je važno. Ma koje bilo tvoje odredište, samo se pobrini da svako putovanje učiniš putovanjem u duši. Ako putuješ u sebi, proputovat ćeš čitav široki svijet i dalje.

Iako sam očekivao nedaće koje predstoje, to me nije naročito zabrinjavalo. Kakva me god sudbina čekala u Konji, dočekat ću je s dobrodošlicom. Kao sufi, obučen sam prihvatiti trn sa ružom, poteškoće s ljepotama života. Iz toga je uslijedilo drugo pravilo: Babica zna da kad nema boli, put se za dijete ne može otvoriti i majka ne može roditi. Jednako tako, da bi se rodilo novo Ja, potrebna je patnja.

Kao što glina mora proći kroz veliku vrućinu da bi postala čvrsta i otporna, Ljubav se može usavršiti samo kroz bol.

Večer prije nego što sam otišao iz derviške tekije, otvorio sam sve prozore u mojoj sobi kako bih pustio da u nju dolebde zvukovi i mirisi tame. Uz treperavo svjetlo svijeće, odrezao sam svoju dugu kosu. Gusti pramenovi pali su na pod. Zatim sam obrijao bradu i brkove i riješio se obrva. Kad sam to obavio, proučio sam lice u zrcalu, sad svjetlije i mlađe. Bez ijedne dlake, moje je lice bilo očišćeno od imena, dobi ili spola. Nije imalo ni prošlost ni budućnost, zauvijek zapečaćeno u ovome trenutku.

“Tvoje te putovanje već mijenja”, rekao je učitelj kad sam otišao u njegovu sobu oprostiti se. “A još nije ni počelo.”

“Da, shvatio sam”, tiho sam odgovorio. “To je još jedno od onih četrdeset pravila: Potraga za Ljubavlju nas mijenja. Među onima koji traže Ljubav ne postoji nijedan tragač koji putem nije sazreo. Čim počneš tražiti Ljubav, počinješ se mijenjati izvana i iznutra” S laganim osmijehom, Baba Zaman izvadio je jednu baršunastu kutijui pružio mi je. U njoj sam pronašao tri stvari: srebrno zrcalo, svileni rupčić i staklenu bočicu masti.

“Ovi će ti predmeti pomoći na putovanju. Upotrijebi ih kad bude potrebno. Ako ikad izgubiš samopoštovanje, zrcalo će ti pokazati tvoju unutarnju ljepotu. U slučaju da tvoja reputacija bude ukaljana, rupčić će te podsjetiti koliko je čisto tvoje srce. A mast će ti zacijeliti rane, unutarnje i izvanjske.”

Pomilovao sam svaku od te tri stvari, zatvorio kutiju i zahvalio Baba Zamanu. Nakon toga više si nismo imali što reći.

Dok su ptice cvrkutale, a majušne kapi rose visjele s grana na prvome svjetlu zore, zajahao sam svog konja. Krenuo sam prema Konji, ne znajući što očekivati, ali vjerujući sudbini koju je Svemogući pripremio za mene.

Pripravnik

BAGDAD, 30. RUJNA 1243.

Bodreći ukradenog konja, jahao sam iza Šemsa iz Tabriza.

Ma koliko se trudio sačuvati sigurnu udaljenost između nas, ubrzo se pokazalo nemogućim pratiti ga i pritom se ne otkriti. Kad se Šems zaustavio na bazaru u Bagdadu kako bi se osvježio i kupio nekoliko stvarčica za putovanje, odlučio sam se pokazati i bacio se pred njegovog konja.

“Crvenokosa neznalice, što radiš ovdje ležeći na tlu?” uzviknuo je Šems sa svojega konja i djelovao napola zabavljeno, a napola iznenađeno.

Kleknuo sam, sklopio ruke i izvio vrat, onako kako sam vidio da to čine prosjaci, i usrdno zamolio: “Želim poći s tobom. Molim te da mi dopustiš da ti se pridružim.”

“Imaš li pojma kamo idem?”

Zastao sam. To mi pitanje nikad nije palo na pamet. “Ne, ali to nije važno. Želim postati tvoj učenik. Ti si moj uzor.”

“Uvijek putujem sam i ne želim učenike ni pripravnike, hvala ti! A svakako nisam uzor ni za koga, a ponajmanje za tebe”, odgovorio je Šems. “Zato pođi svojim putem. Ali ako u budućnosti i nadalje budeš tražio učitelja, molim te imaj na umu jedno zlatno pravilo: Na ovome je svijetu više lažnih gurua i lažnih učitelja nego što je zvijezda u vidljivome svemiru. Ne zamijeni sobom zaokupljene, moći gonjene ljude s istinskim mentorima. Pravi duhovni učitelj neće usmjeriti tvoju pozornost na sebe i neće od tebe očekivati apsolutnu pokornost ili krajnje divljenje, nego će ti pomoći da cijeniš i diviš se svojem unutarnjem ja. Istinski mentori prozirni su kao staklo.

Oni puštaju da Božje svjetlo prođe kroz njih” “Molim te, daj mi priliku”, preklinjao sam. “Svi čuveni putnici imaju nekoga tko im pomaže na putu, kao šegrt ili nešto slično.” Šems se zamišljeno počešao po bradi, kao da u mojim riječima zamjećuje istinu. “Imaš li snage podnijeti moje društvo?” upitao je.

Skočio sam na noge i zakimao svim srcem: “Naravno da imam. A moja snaga dolazi iznutra.”

“Onda u redu. Evo ti prvi zadatak: želim da odeš u najbližu krčmu i nabaviš vrč vina.

Popit ćeš ga ovdje na bazaru.”

E sad, bio sam naviknut ribati podove svojim haljama, laštiti zdjele i tave dok ne zasjaje kao fino venecijansko staklo koje sam vidio u rukama jednog zanatlije koji je davno pobjegao iz Carigrada kad su križari opljačkali grad. Mogao sam nasjeckati stotinu glavica luka odjednom ili oguliti i samljeti česne češnjaka, sve u ime duhovnog razvoja. Ali piti vino usred bazara u tu svrhu nadilazilo je moje shvaćanje. Užasnuto sam ga pogledao.

“Ne mogu to učiniti. Ako moj otac sazna, slomit će mi noge. On me poslao u dervišku tekiju kako bi postao bolji musliman, a ne nevjernik. Što će moja obitelj i prijatelji misliti o meni?”

Osjetio sam na sebi užareni Šemsov pogled i zadrhtao pod tim pritiskom, jednako kao i onoga dana kad sam ga kradomice promatrao iza zatvorenih vrata.

“Vidiš, ne možeš biti moj učenik”, uvjereno je objavio. “Previše si plašljiv za mene.

Previše mariš za mišljenje drugih ljudi. Ali, znaš što? Budući da tako očajnički želiš zadobiti odobrenje drugih, nikad se nećeš riješiti njihovog kritiziranja, ma koliko se

trudio.”

Shvatio sam da mi prilika da mu se pridružim klizi iz ruke i pohitao se obraniti. “Kako sam mogao znati da mi to pitanje nisi postavio namjerno? Islam strogo zabranjuje vino.

Mislio sam da me iskušavaš.”

“Ali, to bi značilo da se igram Boga. Nije na nama da sudimo i mjerimo jedni drugima pobožnost”, odgovorio je Šems.

Očajno sam se ogledao oko sebe, ne znajući kako bih shvatio te njegove riječi, uma zgnječenog kao tijesto za okruglice. Šems je nastavio: “Kažeš da želiš putovati putem, ali ne želiš ništa žrtvovati kako bi to postigao. Novac, slava, moć, rasipnost ili tjelesni užitak - štogod je ono što smatraš najdražim u životu, toga se prvog moraš riješiti.”

Tapšući svog konja, Šems je s izrazom konačnosti zaključio: “Mislim da trebaš ostati u Bagdadu sa svojom obitelji. Pronađi poštenog trgovca i postani njegov šegrt. Imam osjećaj da bi jednoga dana mogao postati dobar trgovac. Ali ne budi pohlepan! A sad, s tvojim dopuštenjem, moram krenuti dalje.”

Na to me je pozdravio još jedan, zadnji put, podbo konja i odgalopirao, dok je svijet klizio pod grmljavinom njegovih kopita. Skočio sam na svog konja i jurio za njim prema predgrađima Bagdada, ali je udaljenost između nas postajala sve veća, dok se on nije pretvorio tek u tamnu točkicu u daljini. Još dugo nakon što je ta točkica nestala na obzoru, osjećao sam težinu Šemsovog pogleda na sebi.

Ella

NORTHAMPTON, 24. SVIBNJA 2008.

Bit je doručku. Doručak je najvažniji obrok u danu. Kao velika vjernica u tu izreku, Ella je svakoga jutra, kako radnim danima, tako i vikendom, odlazila u kuhinju. Dobar doručak, smatrala je, određuje ozračje ostatka dana. U ženskim je časopisima čitala da su obitelji koje redovito zajedno doručkuju kako valja povezanije i skladnije od onih u kojima svaki član izjuri kroz vrata polugladan. No, iako je čvrsto vjerovala u to istraživanje, tek je trebala iskusiti radostan doručak o kojima su ti časopisi pisali. Njezino iskustvo doručka bilo je sudar galaksija u kojemu je svaki član njezine obitelji marširao različitim ritmom.

Svatko je za doručak želio jesti različito jelo, a to se u cijelosti kršilo s Ellinim poimanjem zajedničkog objeda. Kako može za stolom vladati jedinstvo kad jedan gricka prepečeni kruh i pekmez (Jeannette), drugi mljaska žitarice s medom (Avi), treći strpljivo čeka da bude poslužen kajganom (David), a četvrti odbija staviti išta u usta (Orly)? Svejedno, doručak je važan. I ona ga je pripremala svakoga jutra, odlučna da nijedno njezino dijete neće započeti dan žvačući neki slatkiš ili neku drugu nezdravu hranu.

No jutros kad je ušla u kuhinju, umjesto da skuha kavu, i scijedi naranče ili prepeče kruh, prvo što je Ella učinila bilo je sjesti za kuhinjski stol i uključiti prijenosno računalo.

Priključila se na internet da vidi je li stigla poruka od Aziza. Na njezino oduševljenje, stigla je.

Draga Ella, Silno sam se obradovao saznavši da se situacija između tebe i tvoje kćerke poboljšala. Glede mene, ja sam jučer u osvit zore otišao iz sela Momostenango. Čudno, bio sam ondje samo nekoliko dana, a ipak, kad je došlo vrijeme da se oprostim, osjećao sam se tužnim, gotovo ucviljenim. Hoću li ikad ponovno vidjeti ovo seoce u Gvatemali? Ne bih rekao.

Svaki put kad se opraštam od nekog takvog mjesta, imam osjećaj kao da u njemu ostavljam dio sebe. Pretpostavljam da, odabrali mi putovati često kao Marco Polo ili od kolijevke do groba ostali na istome mjestu, život je slijed rođenja i smrti. Trenuci se rađaju i trenuci umiru. Da bi se pojavila nova iskustva, stara moraju odumrijeti. Ne misliš li da je tako?

Dok sam bio u Momostenangu, meditirao sam i pokušao vizualizirati tvoju auru. Ubrzo su se pojavile tri boje: topla žuta, plašljiva narančasta i suzdržana metalno ljubičasta. Imao sam osjećaj da su to tvoje boje. Učinile su mi se lijepima, i odvojene i zajedno.

Moje zadnje odredište u Gvatemali je Chajul - gradić s kućama od nepečene cigle i djecom očiju mnogo mudrijih od njihove dobi. U svakoj kući, žene svih dobi tkaju veličanstvene tapiserije.

Zamolio sam jednu baku da odabere tapiseriju i rekao da je za

jednu gospođu koja živi u Northamptonu. Nakon što je načas razmislila, izvukla je jednu tapiseriju iz ogromne hrpe iza svojih leđa. Kunem se Bogom, na toj je hrpi bilo više od pedeset tapiserija svih mogućih boja. Međutim, ona koju je odabrala za tebe sastojala se od samo tri boje: žute, narančaste i ljubičaste.

Pomislio sam da bi voljela znati za ovu slučajnost, ako u Božjemu svemiru nešto takvo uopće postoji.

Padne li ti ikad na pamet da ova naša prepiska možda nije rezultat slučajnosti?

Srdačan pozdrav, Aziz P.S. Ako želiš, tapiseriju ti mogu poslati poštom, ili mogu pričekati dan kad ćemo se naći na kavi i donijeti je osobno.

Ella je zatvorila oči i pokušala zamisliti kako boje njezine aure okružuju njezino lice.

Zanimljivo, slika nje same koja joj se pojavila u mislima nije je prikazivala kao odraslu ženu, nego kao dijete od nekih sedam godina.

Preplavile su je mnoge uspomene, sjećanja za koja je mislila da ih je davno ostavila iza sebe. Slika njezine majke kako nepomično stoji sa zelenom pregačom boje pistacija oko struka i mjericom u ruci, lica nalik pepeljastosivoj maski bola; obješena papirnata srca na zidovima, vedra i svjetlucava; i tijelo njezinoga oca koje se njiše sa stropa kao da se želi stopiti s božičnim ukrasima i dati kući blagdanski izgled. Sjetila se kako je provela tinejdžerske godine smatrajući majku odgovornom za očevo samoubojstvo. Kao mlada djevojka, Ella je samoj sebi obećala da će, kad se uda, uvijek usrećivati svog supruga i da neće podbaciti u braku, kao njezina majka. U svom nastojanju da vlastiti brak učini što drukčijim od braka svoje majke, nije se udala za kršćanina i radije se odlučila za muškarca svoje vjere.

Tek je prije nekoliko godina Ella ponovno prestala mrziti svoju ostarjelu majku i, iako su njih dvije u zadnje vrijeme bile u dobrim odnosima, istina je da se duboko u sebi Ella još uvijek osjećala nelagodno kad bi se sjetila prošlosti.

“Mama!... Zemlja zove mamu! Zemlja zove mamu!”

Ella je čula mrmor cerekanja i šaputanja iza svojih leđa. Kad se okrenula, ugledala je četiri para očiju koje su je zabavljeno promatrale. Orly, Avi, Jeannette i David za promjenu su svi sišli na doručak istodobno i sad su stajali poredani iza nje i proučavali je kao da je ona neko egzotično stvorenje. Prema njihovom izgledu, činilo se da već neko vrijeme ondje stoje i pokušavaju privući njezinu pozornost.

“Dobro vam jutro svima”, nasmiješila se Ella.

“Kako to da nas nisi čula?” upitala je Orly i zvučala iskreno iznenađena.

“Djelovala si posve zaokupljena tim zaslonom”, rekao je David ne gledajući je.

Ellin pogled slijedio je pogled njezinog supruga i ondje, na otvorenom zaslonu ispred sebe, ugledala je poruku Aziza Z. Zahare, koja je nejasno svjetlucala. U hipu je zatvorila računalo, ne čekajući da se ugasi.

“Moram mnogo čitati za književnu agenciju”, odgovorila je Ella kolutajući očima.

“Radila sam na recenziji.”

“Ne, nisi! Čitala si elektronske poruke”, rekao je Avi ozbiljnog, praktičnog lica. Što je to u dječacima tinejdžerima što ih čini toliko revnima da otkriju svačije mane i laži?, upitala se Ella. Ali, na njezino olakšanje, ostali nisu bili zainteresirani za tu temu.

Zapravo, svi su sad gledali negdje drugdje, usredotočeni na kuhinjski pult.

Orly je bila ta koja se obratila Elli, naglas izgovarajući pitanje za sve njih. “Mama, kako

to da nam jutros nisi pripremila doručak?”

Sad se Ella okrenula prema pultu i ugledala ono što su oni vidjeli. Kava se nije kuhala, na štednjaku nije bilo kajgane ni prepečenog kruha s umakom od borovnica. Kimala je glavom kao da se slaže s nekim unutarnjim glasom koji je izricao neporecivu istinu.

Točno, pomislila je, kako to da je zaboravila na doručak?

DRUGI DIO

Voda

STVARI KOJE SU TEKUĆE, PROMJENJIVE I NEPREDVIDIVE

Rumi

KONJA, 15. LISTOPADA 1244.

Božanstveni puni mjesec, sjajan i debeljuškast, nalikovao je ogromnom biseru što visi na nebu. Ustao sam iz postelje i pogledao kroz prozor u dvorište, preplavljeno mjesečinom. Međutim, ni ta ljepota nije ublažila lupanje mojega srca i drhtanje mojih ruku.

“Efendijo, izgledate blijedi. Jeste li ponovno sanjali onaj isti san?” šapnula je moja supruga. “Da vam donesem čašu vode?”

Rekao sam joj da ne brine i da spava. Ne može ništa učiniti. Naši su snovi dio naše sudbine i ići će svojim tijekom po Božjoj volji. Osim toga, zacijelo postoji razlog, pomislio sam, da već zadnjih četrdeset dana svake noći sanjam isti san.

Početak sna svaki se put pomalo razlikovao. Ili je možda uvijek bio jednak, ali bi ja svake večeri ušao u njega kroz druga vrata. Ovom sam prigodom vidio samoga sebe kako čitam Kur'an u sobi obloženoj sagovima koja mi je djelovala poznato, ali nije bila nalik nijednoj u kojoj sam ranije boravio. Sučelice meni sjedio je jedan derviš, visok, mršav i uspravan, s koprenom na licu. U ruci je držao svijećnjak s pet zapaljenih svijeća kako bih ja imao svjetla za čitanje.

Nakon nekog vremena, podigao sam glavu da pokažem tom dervišu stih koji sam čitao i tek sam tad na vlastito zaprepaštenje shvatio da je ono što sam smatrao svijećnjakom zapravo bila muškarčeva desna ruka. Pružao je svoju ruku prema meni, a svaki od njegovih pet prstiju bio je u plamenu.

Panično sam se osvrnuo tražeći vodu, ali nije je bilo nigdje na vidiku. Skinuo sam ogrtač i bacio ga na derviša kako bih ugasio plamen. Ali kad sam podigao ogrtač, on je nestao, iza sebe ostavivši samo zapaljenu svijeću.

Od tog trenutka nadalje, san je uvijek bio isti. Isprva bih ga tražio u kući, pretražujući svaki kutak. Zatim bih istrčao u dvorište, gdje su ruže procvjetale u moru jarkog žutila.

Zazivao bih na sve strane, ali tog čovjeka nigdje nije bilo.

“Vrati se, ljubljeni. Gdje si?”

Najzad, kao vođen nekom zlokobnom intuicijom, prišao bih bunaru i zavirio u mračne vode što se pjene na njegovome dnu. Isprva ne bih ništa vidio, ali ubrzo bi me mjesec zapljusnuo svojim blistavim svjetlom i dvorište dobilo rijetku jasnoću. Tek bih tad zamijetio dva crna oka koja su me s nezapamćenom tugom netremice promatrala s dna bunara.

“Ubili su ga!” netko bi povikao. Možda sam to bio ja. Možda tako zvuči moj glas u stanju neizmjerne boli.

I ja bih vrištao i vrištao dok me supruga ne bi čvrsto zagrlila, privinula na svoje grudi i tiho upitala: “Efendijo, jeste li opet sanjali onaj isti san?”

Kad se Kerra vratila na spavanje, izišao sam u dvorište. U tom sam trenutku imao dojam da je onaj san još uvijek sa mnom, živ i zastrašujući. U tišini noći, od pogleda na bunar kralješnicom su mi navrli ježuri jeze, ali morao sam sjesti pokraj njega, osluškujući

lagano šuškanje noćnog povjetarca kroz stabla.

U situacijama kao što je ova, osjetim kako me obuzima nenadani val tuge, iako nikad ne znam zašto. Moj život je cjelovit i ispunjen, utoliko što sam blagoslovljen s tri stvari koje smatram najvažnijima: znanjem, vrlinom i sposobnošću da pomognem drugima pronaći Boga.

U dobi od trideset i osam godina, Bog mi je dao više no što sam ikad mogao tražiti.

Obučen sam za propovjednika i jurista i iniciran u Znanost božanske intuicije - znanje dano u različitim stupnjevima prorocima, svecima i učenjacima. Pod vodstvom mog pokojnog oca i obrazovanjem stečenim od najboljih učitelja našega doba, marljivo sam radio ne bih li produbio svoju svijest s uvjerenjem da je to dužnost koju mi je Bog odredio.

Moj stari učitelj Seyyid Burhaneddin znao je reći da sam jedan od Božjih miljenika, budući da mi je dan časni zadatak prenošenja Njegove poruke Njegovom narodu i pomaganja da razlikuju ispravno od pogrešnog.

Već godinama podučavam u medresi, raspravljam o teologiji s drugim šerijatskim učenjacima, dajem upute svojim učenicima, proučavam zakon i hadis, svakoga petka održavam propovijedi u najvećoj džamiji u gradu. Odavno sam prestao brojati učenike koje sam poučavao. Laskavo je čuti kako ljudi hvale moje vještine propovjednika i govore mi kako su moje riječi promijenile njihove živote u vrijeme kad im je ponajviše trebalo vodstvo.

Blagoslovljen sam obitelji koja me voli, dobrim prijateljima i odanim učenicima. Nikad u životu nisam trpio oskudicu ni bijedu, iako me gubitak moje prve supruge bio razorio.

Mislio sam da se više nikad neću ponovno oženiti, ali oženio sam se i zahvaljujući Kerri iskusio ljubav i radost. Obojica mojih sinova već su odrasli, no nikad me ne prestaje čuditi koliko su različiti ispali. Oni su kao dvije sjemenke koje su, iako posađene jedna pokraj druge u istome tlu i hranjene istim suncem i vodom, procvjetale u posve različite biljke.

Ponosan sam na njih, jednako kao što sam ponosan i na našu posvojenu kćerku koja ima jedinstvene darove. Sretan sam, zadovoljan čovjek, i u privatnom životu i u zajednici.

Zašto onda osjećam ovu prazninu u sebi, koja sa svakim novim danom postaje sve dublja i šira? Izjeda mi dušu kao neka bolest i prati me kamo god krenem, tiha kao miš i jednako proždrljiva.

Šems

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Baš uvijek prije no što prođem kroz vrata grada kojeg , nikad ranije nisam posjetio, zastanem na minutu kako bih pozdravio njegove svece - mrtve i žive, poznate i skrivene.

Nikad u životu nisam stigao na neko novo mjesto, a da najprije ne bih dobio blagoslov njegovih svetaca. Meni nije važno pripada li to mjesto muslimanima, kršćanima ili Židovima. Vjerujem da su sveci ponad takvih trivijalnih nominalnih razlikovanja. Svetac pripada čitavom čovječanstvu.

Stoga sam, po prvi put ugledavši izdaleka Konju, učinio što uvijek činim. Ali nakon toga se dogodilo nešto neobično. Umjesto da mi odzdrave i ponude svoj blagoslov, što bi oni uvijek učinili, sveci su ostali nijemi kao razbijene nadgrobne ploče. Pozdravio sam ih ponovno, ovaj put glasnije i upornije, u slučaju da me nisu čuli. Ali ponovno je uslijedila šutnja. Shvatio sam da su me sveci čuli, dobro su me čuli. Samo što mi nisu davali blagoslov.

“Reci mi što ne valja”, zamolio sam vjetar kako bi odnio moje riječi svecima nadaleko i naširoko.

Ubrzo se vjetar vratio s odgovorom. “O, dervišu, u ovome ćeš gradu pronaći samo dvije krajnosti i ništa između. Ili čistu ljubav, ili čistu mržnju. Upozoravamo te. Uđi na vlastiti rizik.”

“U tom slučaju nema razloga za brigu”, odgovorio sam. “Dok god mogu naići na čistu ljubav, za mene će to biti dovoljno.” Čuvši to, sveci Konje dali su mi svoj blagoslov. Ali ja još nisam želio ući u grad. Sjeo sam ispod jednog hrasta i dok je moj konj žvakao rijetku travu naokolo, pogledao sam grad što se uzdizao u daljini. Minareti Konje bljeskali su na suncu kao krhotine stakla.

Svako toliko, začuo sam lajanje pasa, revanje magaraca, smijeh djece i glasno izvikivanje uličnih prodavača - obične zvuke grada što pulsira životom. Kakve se radosti i tuge, zapitao sam se, u ovome trenutku proživljavaju iza zatvorenih vrata i rešetkastih prozora?

Naviknutom na putujući život, smiriti se u gradu učinilo mi se pomalo obeshrabrujućim, ali sjetio sam se još jednog temeljnog pravila: Nastoj se ne opirati promjenama koje naiđu tvojim putem. Umjesto toga, dopusti da život živi kroz tebe. I ne brini ako se tvoj život okreće naglavačke. Kako znaš da je strana na koju si sviknut bolja od one koja dolazi?

Prijateljski glas trgnuo me je iz snatrenja. “Selamun alejkum, dervišu!”

Kad sam se okrenuo, ugledao sam mišićavog seljaka maslinaste kože i ovješenih brkova. Vozio je kola koja je vukao vol tako mršav da je jadničak izgledao kao da bi u svakom trenutku mogao skapati.

“Alejkumu selam, Bog te blagoslovio!” odazvao sam se.

“Zašto sjediš ovdje sam? Ako si umoran od jahanja onog tvog konja, ja te mogu povesti.”

Nasmiješio sam se. “Hvala, ali mislim da bih bio brži pješice nego s tvojim volom.”

“Ne podcjenjuj mog vola”, odgovorio je seljak i zvučao je uvrijeđen. “On možda jest star i slabašan, ali još uvijek mi je najbolji prijatelj.”

Stavljen na mjesto tim riječima, skočio sam na noge i poklonio se pred seljakom. Kako

sam ja, nevažan element u Božjem širokom krugu stvaranja, mogao omalovažiti drugi element u tom istom krugu, bio on životinja ili ljudsko biće?

“Ispričavam se tebi i tvome volu”, rekao sam. “Molim da mi oprostite.”

Sjenka nevjerice preletjela je seljakovim licem. Na trenutak je stajao kao ukopan, odvagujući zadirkujem li ga. “Nitko to nikad ne čini”, rekao je kad je ponovno progovorio i uputio mi srdačan osmijeh.

“Misliš, nitko se nikad ne ispriča tvom volu?”

“Ni to. Ali htio sam reći da se meni nitko nikad ne ispriča. Obično je obrnuto. Ja sam taj koji stalno govori da mu je žao. Čak i kad meni ljudi naude, ja se njima ispričavam.”

Dirnulo me kad sam to čuo. “Kur'an nam govori da je svatko od nas načinjen u najboljem kalupu. To je jedno od pravila”, tiho sam rekao.

“Kakvo pravilo?” upitao je seljak.

“Bog je zaposlen dovršenjem rada na tebi, izvana i iznutra. Posve je zaokupljen tobom. Svako ljudsko biće rad je u nastanku koji se polako ali neumoljivo kreće ka savršenstvu. Svatko od nas nedovršeno je umjetničko djelo koje čeka i nastoji biti dovršeno. Bog se sa svima nama bavi pojedinačno jer je ljudski rod lijepa umjetnost vješte kaligrafije u kojoj je svaka točkica jednako važna za cjelokupnu sliku” “Jesi li i ti došao na propovijed?” upitao je seljak s obnovljenim zanimanjem. “Izgleda da će biti velika gužva. On je izvanredan čovjek.”

Srce mi je poskočilo kad sam shvatio o kome on govori. “Reci mi, što je toliko osobito u Rumijevim propovijedima?”

Seljak je zašutio i zaškiljio u nepregledan obzor. Misli kao da su mu bile posvuda i nigdje.

Zatim je rekao: “Dolazim iz sela koje je imalo svojih nedaća. Najprije glad, zatim Mongoli. Spalili su i opljačkali svako selo putem. Ali još je bilo gore ono što su učinili u velikim gradovima. Osvojili su Erzurum, Sivas i Kayseri i masakrirali cjelokupno muško stanovništvo, a žene poveli sa sobom. Ja osobno nisam izgubio voljenu osobu ili kuću. Ali nešto sam izgubio. Izgubio sam radost.”

“Kakve to ima veze s Rumijem?” upitao sam.

Spustivši pogled ponovno na svog vola, seljak je monotono promrmljao: “Svi kažu da će tvoja tuga biti izliječena budeš li slušao Rumija dok propovijeda.”

Osobno, nisam smatrao da u tuzi ima ičeg lošeg. Upravo suprotno - licemjerje čini ljude sretnima, a istina ih rastužuje. Ali nisam to rekao seljaku. Umjesto toga, rekao sam: “Zašto ti se ne bih pridružio do Konje da mi ispričaš više o tom Rumiju?”

Zavezao sam uzde svog konja za kola i popeo se sjesti pokraj seljaka, sretan što primjećujem kako volu ne smeta dodatni teret. Ovako ili onako, hodao je jednako bolno polako. Seljak mi je ponudio kruha i kozjeg sira. Jeli smo i razgovarali. U tom stanju, dok je sunce blještalo na modroljubičastom nebu, i pod budnim očima gradskih svetaca, ušao sam u Konju.

“Dobro se čuvaj, prijatelju”, rekao sam skočivši sa kola i odrješujući uzde svog konja.

“Svakako dođi na propovijed!” s očekivanjem je uzviknuo seljak.

Kimnuo sam glavom mašući mu na rastanku. “Inšallah.”

Iako sam gorio od želje da poslušam propovijed i upoznam Rumija, najprije sam htio provesti neko vrijeme u gradu i saznati što stanovnici misle o velikom propovjedniku.

Htio sam ga vidjeti kroz tuđe oči, ljubazne i neljubazne, tople i hladne, prije nego što ga pogledam vlastitima.

Prosjak Hasan

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bilo to vama shvatljivo ili ne, oni ovo čistilište na zemlji nazivaju “svetom patnjom”. Ja sam gubavac zarobljen u limbu. Ni mrtvi ni živi ne žele me među sobom. Majke na ulicama upiru prstom u mene kako bi zaplašile svoju neposlušnu djecu, a djeca na mene bacaju kamenje. Zanatlije me tjeraju ispred svojih trgovina kako bi odbili nesreću koja me posvuda prati, a trudnice okreću lica kad god me ugledaju, u strahu da će njihova djeca biti rođena manjkava. Nitko od tih ljudi kao da ne shvaća da, ma koliko oni bili željni izbjeći mene, ja sam mnogo željniji izbjeći njih i njihove sućutne poglede.

Koža se prva promijeni, postane deblja i tamnija. Na ramenima, koljenima, rukama i licu pojave se mrlje raznih veličina, boje trulih jaja. U toj fazi strašno bocka i peče, ali onda nekako bol jene, ili čovjek postane neosjetljiv na nju. Zatim se ta mjesta na koži počnu povećavati i oteknu, pretvarajući se u ružne gomolje. Ruke se pretvore u kandže, a lice je toliko izobličeno da je neprepoznatljivo. Sad kad se približavam završnim fazama, ne mogu više sklopiti vjeđe. Suze i slina teku bez mog nadzora. Šest noktiju s mojih prstiju na rukama otpalo je, a jedan će tek otpasti. Čudno, još uvijek imam kosu. To bih valjda trebao smatrati srećom. Čuo sam da u Europi gubavce drže izvan gradskih vrata. Ovdje nam dopuštaju da živimo u gradu, pod uvjetom da nosimo zvono kojim ćemo ostale ljude upozoriti na svoju nazočnost. Dopušteno nam je i da prosimo, što je dobro, jer bismo u protivnom vjerojatno umrli od gladi. Prošnja je jedan od samo dva načina da preživimo. Drugi je molitva. Ne zato što Bog posvećuje posebnu pozornost gubavcima, nego zato što ljudi iz nekog neobičnog razloga misle da im posvećuje. Stoga nas stanovnici grada poštuju, ma koliko nas prezirali. Unajmljuju nas da se molimo za bolesne, za bogalje i za starce. Plaćaju i dobro nas hrane, u nadi da će iz naših usta iscijediti nekoliko dodatnih molitava. Na ulicama se prema gubavcima možda odnose gore nego prema psima, ali na mjestima gdje se zlokobno uzdižu smrt i očaj, mi smo sultani.

Kad god me unajme da molim, pognem glavu i proizvodim nerazumljive zvukove na arapskome, hineći da sam zaokupljen molitvom. Hiniti je sve što mogu, jer ne mislim da me Bog čuje. Nemam razloga vjerovati da čuje.

Iako je prošnja manje unosna, smatram je mnogo lakšom od molitve. Barem nikoga ne varam. Petak je najbolji dan u tjednu za prošnju, osim kad je Ramazan, kad je cijeli mjesec prilično unosan. Zadnji dan Ramazana svakako je najbolje vrijeme za zaradu. Tad čak i beznadežni škrci jure dati milostinju, željni obeštetiti sve svoje grijehe, prošle i sadašnje; Jednom godišnje, ljudi ne okreću glavu od prosjaka. Naprotiv, upravo traže prosjaka, što bjednijeg to bolje. Toliko je duboka njihova potreba da pokažu koliko su velikodušni i milostivi, da ne samo što jure kako bi nam udijelili milostinju, nego nas taj jedan dan gotovo vole.

Danas bi također mogao biti veoma unosan dan, budući da Rumi drži jednu od onih svojih propovijedi petkom. Džamija je već dupkom puna. Oni koji ne mogu pronaći sjedalo u unutrašnjosti, redaju se u dvorištu. Današnje poslijepodne savršena je prilika za ulične prosjake i džeparoše. I jednako kao i ja, svi su oni ovdje, raspršeni u gomili.

Sjeo sam točno sučelice ulazu u džamiju, leđima okrenut stablu javora. U zraku se osjećao vlažan miris kiše, pomiješan sa slatkim, blagim mirisom iz dalekih voćnjaka.

Stavio sam svoju prosjačku zdjelicu ispred sebe. Za razliku od mnogih drugih u ovome poslu, ja nikad ne moram otvoreno tražiti milostinju. Gubavac ne mora cviliti i preklinjati, izmišljati priče o tome koliko mu je bijedan život ili slabo zdravlje. Jedan pogled na moje lice kod ljudi ima učinak tisuću riječi. Stoga sam jednostavno otkrio lice i opustio se.

U sljedećih sat vremena, nekoliko kovanica ubačeno je u moju zdjelicu. Sve su bile od otkrhnutog bakra. Žudio sam za kovanicom od zlata, sa simbolima sunca, lava i polumjeseca. Otkad je pokojni Aladdin Keykubad ublažio pravila o novcu, kovanice koje izdaju begovi Aleppa, fatimidski vladari u Kairu i bagdadski kalif, da ne spominjem talijanske fjorine, sve su proglašene valjanima. Vladari Konje sve su ih prihvaćali, kao i gradski prosjaci.

Zajedno s kovanicama, na moje je krilo palo nekoliko suhih listova. Stablo javora odbacivalo je svoje crvenkastozlatno lišće, a kako je puhao jak vjetar, popriličan broj listova dospio je u moju zdjelicu, kao da mi stablo daje milostinju. Najednom sam shvatio da javor i ja imamo nešto zajedničkog. Stablo koje ujesen odbacuje lišće nalikuje čovjeku koji odbacuje svoje udove u završnim fazama gube.

Bio sam golo stablo. Moja koža, moji organi, moje se lice raspadalo. Svakoga dana napuštao me je još jedan dio tijela. Ali za mene, za razliku od onog javora, neće biti proljeća u kojemu bih procvao. Što sam izgubio, izgubio sam zauvijek. Kad me ljudi pogledaju, ne vide tko sam, nego što mi nedostaje. Kad god stave kovanicu u moju zdjelicu, čine to zapanjujućom brzinom i izbjegavaju kontakt očima, kao da je moj pogled zarazan. U njihovim sam očima gori od kradljivca ili ubojice. Ma koliko osuđuju takve odmetnike, prema njima se ne ponašaju kao da su nevidljivi. Međutim, kad je riječ o meni, vide samo smrt koja im zuri u lice. To ih plaši - spoznaja da smrt može biti ovako blizu i ovako ružna.

Najednom je u pozadini nastalo veliko komešanje. Čuo sam kako je netko izviknuo: “On dolazi! On dolazi!”

Naravno, stigao je Rumi, jašući konja bijelog kao mlijeko, u profinjenom kaftanu boje jantara, izvezenom zlatnim listićima i sitnim biserima, uspravan i ponosan, mudar i plemenit, u pratnji mnoštva štovatelja. Zračeći karizmom i samopouzdanjem, izgledao je manje kao učenjak, a više kao vladar - sultan vjetra, vode, vatre i zemlje. Čak je i njegov konj stajao visok i čvrst, kao da je svjestan istaknutosti muškarca kojeg nosi na svojim leđima.

Spremio sam kovanice iz zdjelice u džep, omotao glavu tako da mi pola lica bude sakriveno i ušao u džamiju. Bila je toliko krcata da se činilo nemogućim disati, a kamoli pronaći sjedalo. Ali jedino dobro u tome da sam gubavac jest da, ma kako neko mjesto bilo puno, uvijek mogu pronaći sjedalo budući da nitko ne želi sjediti pokraj mene.

“Braćo”, rekao je Rumi, a glas mu se visoko uzdigao i nisko spustio. “Beskraj svemira čini da se osjećamo malima, čak i nevažnima. Neki od vas možda se pitaju, ‘Kakvo bi značenje mogao ja, u svojoj ograničenosti, imati za Boga?’ To je, vjerujem, pitanje koje je mnogima povremeno palo na pamet. U današnjoj propovijedi želim dati neke određene odgovore na to.”

Rumijeva dvojica sinova bila su u prvome redu - onaj zgodni, sultan Walad, za kojeg su svi govorili da nalikuje svojoj pokojnoj majci, i onaj mladi, Aladdin, živahnog lica, ali neobično podmuklih očiju. Vidio sam da su obojica ponosni na oca.

“Adamovoj djeci ukazana je tako velika čast da je ne bi mogle preuzeti ni planine ni nebesa”, nastavio je Rumi. “Zato u Kur'anu piše, Uistinu ponudismo povjerenje nebesima i

zemlji i planinama, ali oni ga odbiše nositi jer ga se bojaše. Samo ga je čovjek prihvatio. Budući da im je dan tako častan položaj, ljudska bića ne smiju težiti nimalo niže nego što im je Bog nakanio.”

Izgovarajući samoglasnike na onaj neobičan način za koji su sposobni samo obrazovani ljudi, Rumi je govorio o Bogu i uvjeravao nas da On ne boravi na nekom dalekom prijestolju na nebu, već veoma blizu svakome od nas. A još bliže Bogu, rekao je, dovodi nas upravo patnja.

“Vaša se ruka stalno otvara i zatvara. Da nije tako, bili biste paralizirani. Vaša najdublja nazočnost je u svakom i najmanjem stezanju i širenju. To dvoje predivno je uravnoteženo i usklađeno kao krila ptice.”

Isprva mi se svidjelo što je rekao. Razgalilo mi je srce misliti o radosti i tuzi ovisnima jedna o drugoj kao krila ptice. Ali gotovo odmah sam osjetio kako mi se u grlo podiže val kivnje. Što Rumi zna o patnji? Kao sinu uglednog čovjeka i nasljedniku bogate, istaknute obitelji, život je prema njemu uvijek bio dobar. Znao sam da je izgubio prvu suprugu, ali nisam vjerovao da je ikad iskusio pravu nesreću. Rođen sa srebrnom žlicom u ustima, odgojen u otmjenim krugovima, podučavan od najboljih učenjaka i uvijek voljen, mažen i pažen - kako se on usuđuje propovijedati o patnji?

Malodušno sam shvatio da opreka između Rumija i mene ne bi mogla biti veća. Zašto je Bog tako nepošten? Meni je dao siromaštvo, bolest i bijedu. Rumiju bogatstvo, uspjeh i mudrost. Sa svojom besprijekornom reputacijom i kraljevskim držanjem, teško da je pripadao ovome svijetu, barem ne ovome gradu. Ja sam morao prekrivati lice ako nisam želio da ljudi budu zgroženi pogledom na mene, a on je blistao u javnosti kao dragulj.

Pitao sam se kako bi mu bilo na mome mjestu. Je li mu ikad palo na pamet da bi se čak i netko tako savršen i povlašten kao što je on mogao jednog dana prevrnuti i pasti? Je li ikad razmišljao o tome kakav bi bio osjećaj biti izopćenik, makar na jedan dan? Bi li svejedno bio veliki Rumi da mu je bio dodijeljen život kakav sam ja dobio?

Sa svakim novim pitanjem, moja je kivnja rasla, brišući svako divljenje koje bih u protivnom osjetio prema njemu. Ogorčen i razdražljiv, ustao sam i progurao se van.

Nekoliko ljudi u publici znatiželjno me pogledalo, pitajući se zašto odlazim s propovijedi kojoj su toliki brojni drugi umirali od želje nazočiti.

Šems

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bodar i zahvalan seljaku koji me je iskrcao u središtu grada, pronašao sam mjesto na kojemu ćemo moj konj i ja odsjesti. Svratište trgovaca šećerom činilo se upravo onime što mi je potrebno. Od četiri sobe koje su mi pokazane, odabrao sam onu s najmanje pokućstva, koje se sastojalo od prostirke za spavanje s pljesnivom dekom, uljanice koja je bila na izdisaju, suncem osušene cigle koju sam mogao upotrijebiti kao jastuk i dobrog pogleda na cijeli grad, sve do podnožja okolnih brežuljaka.

Tako se smjestivši, lunjao sam ulicama, zapanjen mješavinom vjera, običaja i jezika koji su prožimali zrak. Naletio sam na romske glazbenike, arapske putnike, kršćanske hodočasnike, židovske trgovce, budističke svećenike, franačke trubadure, perzijske umjetnike, kineske akrobate, indijske krotitelje zmija, zoroastričke čarobnjake i grčke filozofe. Na tržnici robljem, vidio sam priležnice kože bijele kao mlijeko i krupne, tamne eunuhe koji su vidjeli takve svireposti da su izgubili moć govora. Na bazaru sam naišao na putujuće brijače s napravama za puštanje krvi, gatare s kristalnim kuglama i mađioničare koji su gutali vatru. Bilo je hodočasnika na putu za Jeruzalem i lutalica za koje sam sumnjao da su odbjegli vojnici iz zadnjih križarskih pohoda. Čuo sam ljude kako govore venecijanski, franački, saksonski, grčki, perzijski, turski, kurdski, armenski, hebrejski i nekoliko drugih narječja koja nisam uspio razaznati. Usprkos njihovim naizgled beskonačnim razlikama, svi su ti ljudi zračili sličnom necjelovitošću djela u nastanku što su i bili, svatko nedovršeno majstorsko djelo. Čitav grad bio je kula babilonska. Sve se stalno mijenjalo, razdvajalo, izranjalo na svjetlo, hlapilo, cvalo, rastakalo se, trunulo i umiralo. Usred svog tog kaosa, stajao sam na mjestu nepomućene tišine i vedrine, posve ravnodušan prema svijetu i istodobno osjećajući goruću ljubav prema svim ljudima koji se u njemu muče i pate. Dok sam promatrao ljude oko sebe, sjetio sam se još jednog zlatnog pravila: Lako je voljeti savršenog Boga, neokaljanog i nepogrešivog kakav On jest. Mnogo je teže voljeti druga ljudska bića sa svim njihovim nesavršenostima i manama. Ne zaboravi, čovjek može spoznati samo ono što može voljeti.

Nema mudrosti bez ljubavi. Ne naučimo li voljeti Božju tvorevinu, ne možemo ni istinski voljeti ni istinski spoznati Boga.

Lunjao sam uskim uličicama u kojima su zanatlije svih dobi mučno radili u svojim malim, prljavim radnjama. Na svakom mjestu koje sam posjetio, čuo sam kako stanovnici grada govore o Rumiju. Kakav je osjećaj, pitao sam se, biti ovako omiljen? Kako to utječe na njegovo ja? Uma zaposlenog ovim pitanjem, zaputio sam se u suprotnome smjeru od one džamije u kojoj je propovijedao Rumi. Okolina se postupno počela mijenjati. Kako sam odmicao sjeverno, kuće su postale ruševnije, zidovi vrtova urušeni, a djeca bučnija i neposlušnija. I mirisi su se promijenili, i postali teži, s više češnjaka i začina. Na kraju sam zakoračio u jednu ulicu u kojoj su tri mirisa lebdjela u zraku: znoj, parfem i požuda. Došao sam do mračne strane grada.

Na vrhu strme, kaldrmom popločane ulice, nalazila se ruševna kuća, zidova poduprtih stupovima od bambusa, s krovom od slame. Ispred kuće je sjedila skupina žena i razgovarala. Kad su me vidjele da se približavam, znatiželjno su me pogledale, naizgled se

zabavljajući. Pokraj njih bio je vrt s ružama svih zamislivih boja i nijansi, najzačudnijeg mirisa. Pitao sam se tko brine o njima.

Nisam morao dugo čekati kako bih saznao odgovor. Čim sam stigao do vrta, ulazna vrata kuće naglo su se otvorila i kroz njih je izjurila jedna žena. Imala je velik podbradak, bila visoka i strašno debela. Kad je zaškiljila, kao sad, oči su joj se izgubile u naborima mesa. Imala je tanke, tamne brkove i guste zaliske. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je i muškarac i žena. “Što hoćeš?” sumnjičavo me upitao taj dvospolac. Lice joj se stalno mijenjalo: čas je izgledalo kao lice žene, a zatim bi se plima vratila i zamijenila ga licem muškarca.

Predstavio sam se i zapitao je za ime, ali nije se obazirala na moje pitanje. “Ovo nije mjesto za tebe”, rekla je mašući rukama kao da sam ja muha koju bi voljela otjerati.

“Zašto ne?”

“Zar ne vidiš da je ovo bordel? Zar vi derviši ne prisežete da ćete se kloniti požude?

Ljudi misle da se ja ovdje valjam u grijehu, ali dajem milostinju i zatvaram vrata u mjesecu Ramazanu. A sad tebe spašavam. Kloni nas se. Ovo je najprljaviji kutak u gradu.”

“Prljavština je unutra, ne vani”, usprotivio sam se. “Tako kaže pravilo.”

“O čemu ti to govoriš?” zagraktala je.

“To je jedno od četrdeset pravila”, pokušao sam objasniti. “Prava prljavština je ona unutra. Ostalo se jednostavno opere. Postoji samo jedna vrsta prljavštine koja se ne može očistiti čistom vodom, a to je blato mržnje i zadrtosti koja kalja dušu. Tijelo možeš očistiti uzdržavanjem i postom, ali samo će ljubav očistiti tvoje srce!“ Dvospolac nije prihvatio moje riječi. “Vi derviši ste ludi. Ja ovdje imam svakojake mušterije. Ali derviš? Kad žabi naraste brada! Ako ti dopustim da se zadržiš, Bog će sravniti ovo mjesto sa zemljom i baciti kletvu na nas jer smo zavele čovjeka vjere.”

Morao sam se nasmijuljiti. “Odakle ti takve smiješne zamisli? Misliš li da je Bog neki srditi, mrzovoljni patrijarh koji nas promatra s nebesa kako bi nam čim pogriješimo zasuo glave kamenjem i žabama?”

Vlasnica je čupnula vrhove svog tankog brka i uputila mi zlovoljan pogled na granici s podlošću.

“Ne brini, nisam ovdje kako bih posjetio tvoj bordel”, uvjerio sam je. “Samo sam se divio tvom ružičnjaku.”

“Oh, to” - dvospolac je nemarno odmahnuo rukom - “to je djelo jedne od mojih djevojaka, Pustinjske ruže.”

Na to je vlasnica pokazala na mladu ženu koja je sjedila među bludnicama ispred nas.

Profinjena brada, kao biser sjajna koža i tamne, bademaste oči zasjenjene brigom. Bila je dirljivo lijepa. Dok sam je promatrao, imao sam osjećaj da je ona netko u postupku velike preobrazbe.

Spustio sam glas do šapta kako bi me samo vlasnica mogla čuti. “Ona djevojka je dobra djevojka. Jednog od ovih dana krenut će na duhovno putovanje da pronađe Boga.

Zauvijek će napustiti ovo mjesto. Kad taj dan svane, nemoj je pokušavati spriječiti.”

Dvospolac me zabezeknuto promatrao prije nego što je eksplodirao: “Kog vraga to govoriš? Nitko mi neće govoriti što da radim sa svojim curama! Bolje ti je da se gubiš odavde. Ili ću pozvati Šakalovu glavu!”

“Tko je to?” upitao sam.

“Vjeruj mi, ne bi volio znati”, odgovorio je dvospolac, mašući prstom kako bi naglasio smisao svojih riječi. Čuvši ime tog neznanca, lagano sam zadrhtao, ali nisam razmišljao o tome. “Kako god bilo, ja odlazim”, rekao sam. “Ali vratit ću se, i zato se nemojte iznenaditi kad me ponovno

vidite. Ja nisam jedan od onih pobožnih tipova koji čitav život provode pogrbljeni na sagovima za molitvu, ali im oči i srca ostanu zatvoreni za izvanjski svijet. Oni Kur'an čitaju samo na površini. Ali ja čitam Kur'an u cvjetnim pupovima i pticama selicama. Čitam udišući Kur'an skriven u ljudima.”

“Hoćeš reći da čitaš ljude?” Vlasnica se malodušno nasmijala. “Kakva je to glupost?”

“Svaki je čovjek otvorena knjiga, svatko od nas hodajući Kur'an. Potraga za Bogom ukorijenjena je u srcima sviju, bila to prostitutka ili svetac. Ljubav postoji u nama od trenutka kad smo rođeni i otad nadalje čeka da bude otkrivena. O tome govori jedno od četrdeset pravila: Čitav svemir sadržan je u jednom jedinom biću - tebi. Sve što vidiš oko sebe, uključujući i one stvari koje ne voliš, čak i ljude koje prezireš ili ih se gnušaš, nazočno je u tebi u različitim stupnjevima. Stoga, ne traži ni šejtana izvan sebe. Vrag nije neka izvanredna sila koja te napada izvana. On je običan glas iznutra. Ako se u cijelosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svijetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svijesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Boga.”

Prekriživši ruke na grudima, hermafrodit se nagnuo i prijeteći zaškiljio prema meni.

“Derviš koji propovijeda bludnicama!” progunđao je. “Upozoravam te, neću ti dopustiti da dodijavaš ikome ovdje svojim glupim zamislima. Bolje ti je da se kloniš mog bordela! Jer ne budeš li, kunem se Bogom, Šakalova glava će ti odrezati tu oštru jezičinu, a ja ću je sa zadovoljstvom pojesti.”

Ella

NORTHAMPTON, 28. SVIBNJA 2008.

Besprijekorno u skladu s njezinim općenitim raspoloženjem, Ella se probudila tužna..

Ali ne tužna u smislu da je plakala i bila nesretna, samo tužna u smislu da je bila nevoljka smiješiti se i olako shvaćati stvari. Imala je osjećaj kao da je stigla do prekretnice za koju nije bila spremna. Dok je kuhala kavu u kuhinji, izvukla je iz ladice svoj popis odluka i brzo ga pregledala.

DESET STVARI KOJE TREBAM UČINITI PRIJE ČETRDESETOG ROĐENDANA 1. Unaprijediti upravljanje vremenom, biti bolje organizirana i odlučna iskoristiti vrijeme na najbolji mogući način. Kupiti novi dnevni planer. (Obavljeno) 2. Pridodati prehrani dodatke minerala i antioksidanse.

(Obavljeno) 3. Poduzeti nešto kako bih imala manje bora. Iskušati proizvode s alfa hidroksidnom kiselinom i početi koristiti novu L'Orealovu kremu. (Obavljeno) 4. Promijeniti tkaninu na pokućstvu, kupiti nove biljke, nabaviti nove jastučiće. (Obavljeno) 5. Ocijeniti svoj život, vrijednosti i uvjerenja. (Napola obavljeno) 6. Izbaciti meso iz prehrane, sastaviti zdravi jelovnik svakog tjedna i početi davati svom tijelu poštovanje koje zaslužuje.

(Napola obavljeno) 7. Početi čitati Rumijeve pjesme. (Obavljeno) 8. Odvesti djecu na neki brodvejski mjuzikl. (Obavljeno) 9. Početi pisati kuharicu. (Neobavljeno) 10. Otvoriti srce ljubavi!!!

Ella je nepomično stajala, pogleda uperenog u desetu stavku na njezinom popisu, ne znajući bi li je označila kvačicom ili ne. Nije ni znala što je mislila kad je to napisala. Što je mislila? “Mora da je to učinak Slatkog bogohulja”, promrmljala je sebi u bradu. U zadnje se vrijeme često hvatala kako razmišlja o ljubavi.

Dragi Azize, Danas je moj rođendan! Osjećam se kao da sam stigla do prekretnice u životu. Kažu da je napuniti četrdesetu odlučujući trenutak, posebice za žene. Kažu i da je četrdeset novih trideset (a šezdeset novih četrdeset), ali ma koliko voljela vjerovati u sve to, meni to ipak zvuči previše nategnuto. Mislim, koga zavaravamo? Četrdeset je četrdeset! Valjda ću sad imati „više“ svega - više znanja, više mudrosti, i naravno, više bora i sijedih

vlasi.

Rođendani su me uvijek usrećivali, ali jutros sam se probudila s težinom u grudima, postavljajući pitanja prevelika za nekoga tko još nije ni popio jutarnju kavu. Stalno sam se pitala je li način na koji živim svoj život način na koji želim nastaviti odsad nadalje.

A onda me preplavio osjećaj koji izaziva strah. Što ako i da i ne mogu izazvati jednako katastrofalne posljedice? Stoga sam pronašla treći odgovor: možda!

Srdačan pozdrav, Ella P.S. Oprosti što nisam mogla napisati vedriju poruku. Ne znam zašto sam danas tako snuždena. Ne mogu ti dati razlog. (Odnosno, osim zato što sam napunila četrdesetu. Valjda je ovo ono što zovu krizom srednjih godina.)

Draga Ella, Sretan rođendan! Četrdesete godine najljepše su doba i za muškarce i za žene. Jesi li znala da u mističnoj misli broj četrdeset simbolizira uspinjanje na jednu višu razinu i duhovno buđenje? Kad oplakujemo, oplakujemo četrdeset dana. Kad se dijete rodi, potrebno je četrdeset dana da postane spremno započeti život na zemlji. A kad smo zaljubljeni, moramo pričekati četrdeset dana da budemo sigurni u svoje osjećaje.

Noin je potop trajao četrdeset dana, i iako su vode uništile život, ujedno su isprate svu nečist i omogućile ljudskim bićima novi, svježi početak. U islamskoj mistici, četrdeset je stupnjeva između čovjeka i Boga. Jednako tako, postoje četiri osnovne faze svijesti i u svakoj deset stupnjeva, što sve zajedno čini četrdeset razina. Isus je proveo u pustinji četrdeset dana i noći.

Muhamed je imao četrdeset godina kad je primio poziv da postane Božji poslanik. Buddha je meditirao pod lipom četrdeset dana. Da ne spominjemo četrdeset Šemsovih pravila.

S četrdeset primaš novo poslanje, nov život! Stigla si do najpovoljnijeg broja. Čestitam! I ne brini zbog starenja. Nema tih bora ni sijedih vlasi koje su dovoljno jake da se opru snazi četrdesete!

Srdačno, Aziz

Bludnica Pustinjska ruža

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bordeli postoje od pamtivijeka. Kao i žene poput mene. Ali postoji nešto što me zapanjuje: zašto, iako kažu da mrze prostitutke, ti isti ljudi zagorčavaju život prostitutki koja se želi pokajati i započeti život iznova? Kao da nam govore da im je žao što smo pale tako nisko, ali sad kad smo tamo gdje jesmo, trebale bismo zauvijek ostati ondje. Ne znam zašto je tako. Znam samo da se neki ljudi hrane bijedom drugih i ne sviđa im se kad na zemlji postoji jedna nesretna osoba manje. Ali, ma što oni rekli ili učinili, ja ću jednoga dana otići odavde.

Jutros sam se probudila izgarajući od želje da čujem propovijed velikog Rumija. Da sam gazdarici rekla istinu i zamolila je dopuštenje, ona bi me ismijala. “Otkad kurve idu u džamiju?” bila bi rekla i toliko bi se smijala da bi njezino okruglo lice postalo boje grimiza.

Zato sam lagala. Nakon što je onaj bezdlaki derviš otišao, gazdarica je izgledala toliko zabrinuta da sam osjetila kako je pravo vrijeme da joj priđem i razgovaram s njom. Uvijek je pristupačnija kad je rastresena. Rekla sam joj da moram otići na bazar obaviti neke sitnice. Povjerovala mi je. Nakon devet godina koliko radim za nju kao pseto, vjeruje mi.

“Samo pod jednim uvjetom”, odgovorila je. “Sezam ide s tobom.”

To nije bio problem. Voljela sam Sezama. Krupan i snažan muškarac s umom djeteta, bio je pouzdan i iskren do prigluposti. Kako je preživljavao u tako okrutnom svijetu bila mi je tajna. Nitko nije znao njegovo pravo ime, možda čak ni on sam. Nazvali smo ga Sezam zbog njegove zaluđenosti halvom sa sezamom. Kad bi neka bludnica iz bordela morala izići nešto obaviti, Sezam bi je pratio kao nijema sjena. Bio je najbolji čuvar kojega sam mogla poželjeti.

Nas dvoje krenuli smo prašnjavom cestom što je vijugala kroz voćnjake. Kad smo stigli do prvog raskršća, zamolila sam Sezama da me pričeka i nestala iza grma u kojem sam sakrila vreću punu muške odjeće.

Odjenuti se kao muškarac bilo je teže nego što sam mislila. Omotavši duge marame oko dojki, spljoštila sam prsa. Zatim sam odjenula široke hlače, pamučnu potkošulju, dugu halju boje kestena i turban. Na kraju sam lice napola sakrila maramom, nadajući se da nalikujem arapskom putniku.

Kad sam mu ponovno prišla, Sezam se lecnuo, zbunjen.

“Idemo”, nukala sam ga, a kad se nije ni pomaknuo, otkrila sam lice. “Dragi moj, zar me nisi prepoznao?”

“Pustinjska ružo, jesi li to ti?” uzviknuo je Sezam, stavljajući jednu ruku na usta kao dijete ispunjeno strahopoštovanjem. “Zašto si se tako prerušila?”

“Možeš li sačuvati tajnu?”

Sezam je kimnuo glavom, razrogačivši oči od uzbuđenja.

“U redu”, šapnula sam. “Idemo u džamiju. Ali nemoj reći gazdarici.”

Obje Sezamove usnice su zadrhtale. “Ne, ne. Idemo na bazar.“ “Da, dragi, kasnije. Najprije idemo poslušati velikog Rumija.”

Sezam se blago uspaničio, kao što sam i znala da hoće. Promjena planova u njemu je izazivala nemir. “Molim te, to mi mnogo znači”, preklinjala sam. “Pristaneš li i obećaš li da nećeš nikome reći, kupit ću ti ogroman komad halve.”

“Halva.” Sezam je oduševljeno pucnuo jezikom, kao da je već sama ta riječ ostavila sladak okus u njegovim ustima.

I sa slatkim iščekivanjem, nas dvoje krenuli smo prema džamiji u kojoj će govoriti Rumi.

Rođena sam u jednom seocetu u blizini Nikeje. Majka mi je uvijek govorila, “Rođena si na pravom mjestu, ali se bojim pod pogrešnom zvijezdom.” Vremena su bila loša, nepredvidljiva. Iz godine u godinu, ništa nije ostajalo jednako. Najprije se počelo šuškati o povratku križara. Čuli smo strašne priče o svirepostima koje su počinili u Carigradu, pljačkanju palača, uništavanju ikona u kapelama i crkvama. Zatim smo čuli o napadima Seldžuka. A prije nego što su priče o užasima seldžučke vojske izblijedjele, započele su one o nemilosrdnim Mongolima. Ime i lice neprijatelja se mijenjalo, ali strah da će nas tuđinci uništiti ostajao je postojan kao snijeg na planini Ida. Moji su roditelji bili pekari i dobri kršćani. Jedno od mojih najranijih sjećanja je miris kruha netom izvađenog iz pećnice. Nismo bili bogati. Znala sam to još kao dijete. Ali nismo bili ni siromašni. Vidjela sam pogled u očima siromašnih kad bi došli u pekaru moliti mrvice. Svake večeri prije odlaska na spavanje, zahvaljivala sam Gospodinu što me u postelju ne šalje gladnu. Imala sam osjećaj da razgovaram s prijateljem. Jer tad mi je Bog bio prijatelj.

Kad sam imala sedam godina, moja majka je zatrudnjela. Danas kad razmišljam o tome, pretpostavljam da je prije toga možda imala nekoliko pobačaja, ali tad nisam ništa znala o tim stvarima. Bila sam toliko neiskusna da bi, da me itko upitao kako nastaju djeca, rekla da ih Bog mijesi iz mekog, slatkog tijesta.

Ali dijete-kruh koje je Bog izmijesio za moju majku mora da je bilo ogromno, jer je njezin trbuh ubrzo sav nabrekao, velik i napet. Majka je toliko okrupnjela da se jedva kretala. Babica je rekla da njezino tijelo zadržava vodu, ali meni to nije zvučalo kao nešto loše.

Ono što nisu znale ni moja majka ni babica bilo je da u mojoj majci nije bilo jedno dijete, već troje. Svi su bili dječaci. Moja su braća ratovala u tijelu moje majke. Jedan od njih trojice zadavio je brata svojom pupčanom vrpcom i, kao u osvetu, mrtvo je dijete zapriječilo prolaz i onemogućilo ostaloj dvojici da iziđu. Majka je bila u trudovima četiri dana. Danonoćno smo slušali njezine krike dok je više nismo čuli.

Nemoćna spasiti moju majku, babica je dala sve od sebe da spasi moju braću. Uzela je škare, razrezala trbuh moje majke, ali na kraju je preživjelo samo jedno dijete. Tako se rodio moj brat. Otac mu nikad nije oprostio, a kad je dijete bilo kršteno, nije nazočio obredu.

Sad kad je majka bila mrtva, a otac se pretvorio u mrzovoljnog, ogorčenog čovjeka, život više nikad nije bio isti. Situacija u pekari brzo se pogoršavala. Izgubili smo mušterije.

U strahu da ćemo postati siromašni i jednoga dana morati prositi, počela sam skrivati peciva ispod kreveta, gdje bi se osušila i upljesnivila. Ali, moj brat je istinski patio. Mene su bar u prošlosti voljeli i brinuli o meni. On nikad nije imao ništa od toga. Srce mi se slamalo dok sam gledala kako loše otac postupa s njime, a ipak, dio mene osjećao je olakšanje, čak i zahvalnost, što nisam ja postala metom očevog gnjeva. Voljela bih da sam zaštitila brata. Sve bi tad bilo drugačije i ja danas ne bih bila u bordelu u Konji. Život je tako čudan.

Godinu dana kasnije, moj otac se ponovno oženio. Jedina razlika u životu mog brata

bila je u tome što se sad nije samo moj otac loše odnosio prema njemu, već i njegova nova žena. Počeo je bježati od kuće, samo kako bi se vratio s lošim navikama i pogrešnim prijateljima. Jednog ga je dana otac tako gadno premlatio da ga je umalo ubio. Nakon toga, dječak se promijenio. U njegovim je očima bio neki hladan, okrutan pogled kojeg ranije nije bilo. Znala sam da mu je nešto na umu, ali nikad mi nije palo na pamet kakav strašan plan kuha. Voljela bih da sam znala. Voljela bih da sam spriječila tragediju.

Onda su jednog proljetnog jutra moj otac i pomajka pronađeni mrtvi, ubijeni otrovom za štakore. Čim se pročulo za taj incident, svi su posumnjali na mog brata. Kad su se stražari počeli raspitivati, bezglavo je pobjegao. Više ga nikad nisam vidjela. I najednom sam se našla sama na svijetu. Ne mogavši ostati kod kuće gdje sam još uvijek osjećala miris majke, ne mogavši raditi u pekari u kojoj su uznemirujuća sjećanja još lebdjela u zraku, odlučila sam otići u Carigrad kod stare tetke usidjelice koja mi je tad postala najbliža rođakinja. Bilo mi je trinaest godina.

Do Carigrada sam putovala kočijom. Bila sam najmlađa putnica i jedina koja je putovala sama. Nakon nekoliko sati na cesti, zaustavila nas je banda pljačkaša. Sve su uzeli - kovčege, odjeću, čizme, pojaseve i nakit, čak i kočijaševe kobasice. Budući da im nisam imala što dati, mirno sam stajala po strani, sigurna da mi neće nauditi. Ali upravo kad su se spremali otići, vođa bande okrenuo se prema meni i upitao: “Jesi li djevica, ljepotice?”

Zacrvenjela sam se i odbila odgovoriti na tako nepristojno pitanje. Nisam znala da je moja rumen odgovor koji je htio.

“Idemo!” povikao je vođa bande. “Uzmite konje i djevojku!”

Dok sam im se ja opirala plačući, nijedan od ostalih putnika nije mi ni pokušao pomoći.

Pljačkaši su me odveli u gustu šumu, u kojoj sam se iznenadila vidjevši da su sagradili cijelo selo. U njemu je bilo žena i djece. Pataka, koza i svinja bilo je posvuda. Izgledalo je kao idilično selo, samo što su ga nastavali zločinci.

Ubrzo sam shvatila zašto me je vođa bande pitao jesam li djevica. Seoski starješina ozbiljno je obolio od nervozne groznice. Dugo je bio u postelji, s crvenim točkama po čitavom tijelu, iskušavajući nebrojene lijekove bez ikakve koristi. Nedavno ga je netko uvjerio da će, bude li spavao s djevicom, njegova bolest prijeći na nju, a on će biti čist i izliječen.

Postoje stvari u mom životu kojih se ne želim sjećati. Vrijeme koje sam provela u onoj šumi jedna je od njih. Čak i danas, kad god pomislim na tu šumu, razmišljam o borovima, i samo o borovima. Radije sam sjedila sama ispod tih stabala, nego boravila u društvu seoskih žena, koje su većinom bile supruge ili kćerke pljačkaša. Bilo je i mnoštvo bludnica koje su onamo došle same. Nikako nisam mogla shvatiti zašto nisu pobjegle. Ja sam bila odlučna to učiniti.

Kroz šumu su prolazile kočije i većina njih pripadala je plemstvu. Nije mi bilo shvatljivo zašto ih nisu pljačkali, dok nisam shvatila da neki kočijaši daju mito pljačkašima prije nego što prođu kroz šumu, a zauzvrat dobivaju pravo na sigurno putovanje. Jednom kad sam dokučila kako stvari funkcioniraju, sklopila sam vlastitu pogodbu. Zaustavivši jednu kočiju na putu u veliki grad, zamolila sam kočijaša da me poveze. Tražio je previše novca, iako je znao da nemam ni pare. Platila sam mu na jedini način koji sam znala.

Tek sam dugo nakon dolaska u Carigrad shvatila zašto one bludnice u šumi nisu željele pobjeći. Grad je bio još gori. Bio je nemilosrdan. Nikad nisam potražila svoju ostarjelu tetu. Sad kad sam posrnula, znala sam da me pristojna gospođa kao ona ne bi željela. Bila sam prepuštena sama sebi. Gradu nije trebalo dugo da mi slomi volju i uništi tijelo. Najednom sam se našla u jednom posve drugom svijetu - svijetu zlobe, silovanja,

okrutnosti i bolesti. Imala sam nekoliko pobačaja zaredom dok nisam postala toliko bolesna da sam prestala dobivati mjesečnice i više nisam mogla zanijeti.

Na tim sam ulicama vidjela stvari za koje nemam riječi. Nakon što sam otišla iz grada, putovala sam s vojnicima, umjetnicima i Romima, zadovoljavajući potrebe svih njih. Onda me je pronašao muškarac po imenu Šakalova glava i doveo u ovaj bordel u Konji. Vlasnicu nije zanimalo odakle dolazim, dok god sam donekle zdrava. Oduševila se kad je čula da ne mogu imati djece i da joj u tom pogledu neću izazvati probleme. Aludirajući na moju jalovost nazvala me “pustinjom”, a kako bi malo uljepšala to ime, dodala je “ruža”, što je meni odgovaralo jer obožavam ruže.

Tako razmišljam o vjeri - kao o skrivenom ružičnjaku kojim sam nekoć besciljno lutala i udisala njegove miomirise, ali više u njega ne mogu ući. Želim da mi Bog ponovno bude prijatelj. S tom čežnjom, kružim oko tog ružičnjaka, tražim ulaz, nadam se da ću pronaći vrata koja će me pustiti da uđem.

Kad smo Sezam i ja stigli do džamije, nisam mogla vjerovati očima. Muškarci svih dobi i zanimanja zauzeli su svaki kutak, čak i mjesto u stražnjem dijelu koje bi inače bilo rezervirano za žene. Tek što nisam odustala i otišla, kad sam zamijetila kako neki prosjak napušta svoje sjedalo i polako se probija ka izlazu. Zahvaljujući sretnoj zvijezdi, uvukla sam se na njegovo mjesto i ostavila Sezama ispred džamije.

Tako sam se zatekla gdje slušam velikog Rumija u džamiji punoj muškaraca. Nisam željela ni misliti o tome što bi se moglo dogoditi ako otkriju da je među njima jedna žena, i još k tome bludnica. Tjerajući sve mračne misli, obratila sam punu pozornost propovijedi.

“Bog je stvorio patnju kako bi se kroz njezinu opreku mogla pojaviti radost”, rekao je Rumi. “Stvari postaju očite kroz suprotnosti. Budući da Bog nema suprotnost, on ostaje sakriven.”

Dok je propovjednik govorio, njegov se glas uzdizao i bujao kao planinski potok hranjen snijegom što se otapa. “Pogledajte poniženje zemlje i uzvišenje nebesa. Znajte da su sva stanja svijeta takva: poplava i suša, mir i rat. Što god se dogodi, ne zaboravite, ništa što je Bog stvorio nije zaludu, bio to gnjev ili strpljivost, iskrenost ili prijevara.”

Sjedeći ondje, shvatila sam da sve služi nekoj svrsi. Trudnoća moje majke i rat u njezinoj maternici, neizlječiva samoća mojeg brata, čak i umorstvo mog oca i pomajke, moji grozni dani u šumi, pa čak i okrutnost koju sam iskusila na ulicama Carigrada - sve je to, na ovaj ili onaj način, doprinijelo mojoj priči. Iza svih nedaća nalazi se neki veći plan.

Nisam ga mogla jasno razabrati, ali osjetila sam ga svim svojim srcem. Slušajući Rumija u prepunoj džamiji tog poslijepodneva, osjetila sam kako me obavija oblak spokoja, divan i umirujući kao pogled na majku dok je pekla kruh.

Prosjak Hasan

KONJA,17. LISTOPADA 1244.

Brideći od ljutnje, sjeo sam ispod onog javora. I nadalje sam se srdio na Rumija zbog njegovog razmetljivog govora o patnji - temi o kojoj je očito malo znao. Sjena minareta polako se spuštala preko ulice. Napola drijemajući, napola promatrajući prolaznike, tek što nisam zaspao, kad sam ugledao jednog derviša kojeg nikad ranije nisam vidio.

Odjeven u crne rite, s velikim štapom u ruci, bez ijedne dlačice na licu i s majušnom srebrnom naušnicom u jednom uhu, izgledao je toliko drukčiji da sam morao prikovati pogled uz njega.

Dok je pogledom pretraživao nalijevo i nadesno, dervišu nije trebalo dugo da me zamijeti. Umjesto da ignorira moju nazočnost, onako kako to ljudi uvijek čine kad me prvi put vide, on je stavio desnu ruku na srce i pozdravio me kao da smo dva stara prijatelja.

Bio sam toliko zapanjen da sam se osvrnuo oko sebe, samo kako bih bio siguran da ne pozdravlja nekog drugog. Ali ondje smo bili samo ja i javor. Ošamućen, zbunjen, svejedno sam stavio ruku na srce i odzdravio mu.

Derviš mi je prišao sporim korakom. Spustio sam pogled, očekujući da će on ostaviti bakrenjak u mojoj zdjeli ili mi pružiti komad kruha. Ali umjesto toga, on je kleknuo kako bi nam oči bile u istoj razini.

“Selamun alejkum, prosjače”, rekao je.

“Alejkumu selam, dervišu”, odgovorio sam. Moj mi je glas zvučao promukao i neobičan.

Prošlo je toliko dugo vremena otkad sam zadnji put osjetio potrebu s ikime razgovarati, tako da sam gotovo zaboravio kako moj vlastiti glas zvuči.

Predstavio se kao Šems iz Tabriza i upitao me za ime.

Nasmijao sam se. “Što će ime čovjeku kao što sam ja?”

“Svatko ima ime”, usprotivio se. “Bog ima nebrojena imena. Nama ih je poznato samo devedeset i devet. Ako Bog ima toliko mnogo imena, kako jedno ljudsko biće koje je Njegov odraz može hodati po svijetu bez imena?”

Nisam znao kako odgovoriti na to pa nisam ni pokušao. Umjesto toga sam priznao: “Nekoć sam imao suprugu i majku. Zvale su me Hasan.”

“Onda je Hasan.” Derviš je kimnuo glavom. Zatim mi je, na moje iznenađenje, dao srebrno zrcalo. “Zadrži ga”, rekao je. “Dao mi ga je jedan dobar čovjek u Bagdadu, ali tebi je potrebnije. Podsjetit će te da u sebi nosiš Boga.”

Prije no što sam imao prilike išta mu odvratiti, u pozadini je izbila gungula. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da je neki džeparoš uhvaćen u džamiji. Ali kad su povici postali glasniji i silovitiji, znao sam da mora biti nešto ozbiljnije. Nijedan džeparoš ne bi izazvao takvu galamu.

Uskoro smo saznali. Jedna je žena, poznata prostitutka, uhvaćena u džamiji odjevena kao muškarac. Skupina ljudi grubo ju je gurala van, izvikujući “Izbičujte varalicu! Izbičujte kurvu!” U tom je stanju bijesna gomila stigla na ulicu. Načas sam ugledao mladu ženu u muškoj odjeći. Lice joj je bilo blijedo kao smrt, a bademaste oči užasnute. Već sam u životu vidio mnoga linčovanja. Nikad me nije prestalo čuditi koliko se dramatično ljudi promijene kad se pridruže svjetini. Obični ljudi bez iskustva nasilja - zanatlije, prodavači

ili preprodavači - postajali bi agresivni do točke umorstva kad bi se udružili zajedno.

Linčovanja su bila uobičajena i završavala bi izlaganjem leševa kako bi se zastrašili ostali.

“Sirota žena”, promrmljao sam Šemsu iz Tabriza, ali kad sam se okrenuo prema njemu po odgovor, preda mnom nije stajao nitko.

Ugledao sam derviša kako strelovito juri prema svjetini, kao plamteća sulica odapeta ravno u nebo. Skočio sam na noge i pohitao sustići ga.

Kad smo stigli do čela povorke, Šems je podigao svoj štap kao barjak i povikao iz sveg glasa: “Prekinite, ljudi! Stanite!”

Zbunjeni, i najednom nijemi, muškarci su ga u čudu promatrali.

“Trebali biste se stidjeti!” povikao je Šems iz Tabriza lupivši štapom o tlo. “Trideset muškaraca protiv jedne žene. Je li to pravedno?”

“Ona ne zaslužuje pravednost”, odgovorio je krupan muškarac četvrtastog lica i jednog razrokog oka, koji se naizgled proglasio vođom ove improvizirane skupine.

Odmah sam ga prepoznao. Bio je stražar po imenu Baybars, čovjek kojeg su svi prosjaci u gradu dobro znali po okrutnosti i pohlepi.

“Ova se ovdje žena odjenula kao muškarac i ušuljala u džamiju da prevari dobre muslimane”, rekao je Baybars. “Želiš li mi reći da želite kazniti neku osobu zato što je ušla u džamiju? Je li to zločin?” upitao je Šems iz Tabriza, a glas mu je bio natopljen prezirom.

To je pitanje stvorilo trenutačno zatišje. Očito nitko o tome nije razmišljao na taj način.

“Ona je kurva!” zaviknuo je jedan drugi muškarac, koji je djelovao toliko razgnjevljen da mu je lice poprimilo boju tamnog grimiza. “Nema što tražiti u svetoj džamiji!”

To se činilo dovoljnim da ponovno raspali skupinu. “Kurva! Kurva!” uglas povika nekoliko ljudi u pozadini. “Sredimo kurvu!”

Kao da je to bila naredba, jedan je momčić iskočio i zgrabio ženin turban, silovito ga potežući. Turban se razvezao i ženina duga plava kosa, svijetla kao suncokreti, rasula se u milovidnim valovima. Svi smo suspregnuli dah, zapanjeni njezinom mladošću i ljepotom.

Mora da je Šems prepoznao podvojene osjećaje u zraku, jer ih je prekorio nimalo ne časeći: “Morate odlučiti, braćo. Prezirete li doista ovu ženu, ili je zapravo želite?”

To rekavši, derviš je uhvatio bludnicu za ruku i privukao je k sebi, podalje od onog momka i gomile. Ona se sakrila iza njega, kao djevojčica koja se skriva iza majčinih skuta. “Činiš veliku grešku”, rekao je vođa skupine, podižući glas kako bi nadjačao žamor gomile. “Stranac si u ovome gradu i ne znaš naše običaje. Ne miješaj se u ovu stvar.”

Netko se drugi ubacio: “Uostalom, kakav si ti uopće derviš? Zar nemaš pametnijeg posla nego braniti interese jedne kurve?” Šems iz Tabriza načas nije ništa odgovorio, kao da razmišlja o tim pitanjima. Nije pokazao nimalo ljutnje, ostao je postojano miran. Zatim je rekao: “Kako ste je uopće zamijetili? Idete u džamiju, ali obraćate više pozornosti ljudima oko sebe nego Bogu? Da ste dobri vjernici kakvi tvrdite da jeste, ne biste zamijetili ovu ženu ni da je bila naga. A sad se vratite na propovijed i ovaj put obavite bolji posao.”

Na čitavu se ulicu spustila nelagodna šutnja. Lišće je lepršalo po pločniku i na trenutak bilo jedino što se kretalo.

“Hajde, ljudi! Idite, vratite se na propovijed.” Šems iz Tabriza zamahnuo je svojim štapom, tjerajući muškarce kao muhe.

Nisu se svi okrenuli i udaljili, ali su ustuknuli nekoliko koraka, nesigurno se kolebajući, zbunjeni glede toga što da sljedeće učine. Nekolicina je pogledavala u smjeru džamije kao da razmišlja o povratku. Upravo je tad bludnica smogla hrabrosti istupiti iza dervišovih leđa. Brza kao zec, dala se u bijeg, a duga joj je kosa letjela na sve strane dok je brzala u

najbližu sporednu ulicu.

Samo su dvojica muškaraca pokušala pojuriti za njom. Ali Šems iz Tabriza prepriječio im je put, zamahnuvši svojim štapom ispod njihovih stopala tako nenadano i silovito da su se spotaknuli i pali. Nekoliko prolaznika nasmijalo se tom prizoru, a i ja s njima.

Zbunjeni i zaprepašteni, ta dvojica muškaraca uspjeli su ponovno ustati, ali dotad je bludnica davno nestala i derviš se udaljavao. Njegov je posao ovdje bio obavljen.

Sulejman pijanac

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bez one gungule, mirno sam dremuckao, leđima oslonjen na zid krčme, a onda sam umalo iskočio iz kože od larme na ulici. “Što se to događa?” vrisnuo sam, naglo otvorivši oči. “Jesu li nas napali Mongoli?”

Začuo se žamor smijeha. Okrenuo sam se i zatekao nekoliko drugih gostiju koji su me ismijavali. Prokleti gadovi!

“Ništa ti ne brini, stara pijanduro!” povikao je Hristos, vlasnik krčme. “Po tebe ne dolaze nikakvi Mongoli. To prolazi Rumi s vojskom obožavatelja.”

Prišao sam prozoru i pogledao na ulicu. Naravno, bili su ondje - uzbuđena povorka učenika i obožavatelja koja je opetovano izvikivala “Bog je velik! Bog je velik!” Usred svega toga, bio je uspravan Rumijev lik, na sedlu bijeloga konja, zračeći snagom i samopouzdanjem. Otvorio sam prozor, isturio glavu, i promatrao ih. Krećući se brzinom ne većom od puževe, povorka se veoma približila. Zapravo, neki iz mnoštva bili su mi toliko blizu da sam im lako mogao dodirnuti glave. Najednom, mi je na pamet pala sjajna zamisao. Strgnut ću nekima turban s glave!

Zgrabio sam drvenu češkalicu za leđa koja pripada Hristosu. Pridržavajući jednom rukom prozor otvorenim, a drugom češkalicu, nagnuo sam se kroz prozor i uspio dosegnuti turban jednog muškarca u mnoštvu. Tek što mu ga nisam povukao s glave, kad je neki drugi muškarac nehotice podigao pogled i opazio me.

“Selamun alejkum“, pozdravio sam ga, smiješeći se od uha do uha.

“Musliman u krčmi! Stidi se!” zagrmio je muškarac. “Zar ne znaš da je vino šejtanovo djelo?”

Zaustio sam da mu odgovorim, ali prije no što sam uspio ispustiti ikakav zvuk, nešto oštro prozujalo mi je pokraj glave. U pukom sam užasu shvatio da je to bio kamen. Da se nisam izmaknuo u zadnjem trenutku, razbio bi mi lubanju. Ovako je proletjeo kroz otvoreni prozor i sletjeo na stol perzijskog trgovca koji je sjedio iza mene. Previše pripit da bi shvatio što se dogodilo, trgovac je držao kamen u ruci i proučavao ga kao da je neka nejasna poruka s neba.

“Sulejmane, zatvori taj prozor i vrati se za svoj stol!” zaurlao je Hristos, glasom promuklim od brige.

“Jesi li vidio što se dogodilo?” upitao sam, zateturavši natrag prema stolu. “Netko je zavitlao kamen na mene. Mogli su me ubiti!”

Hristos je podigao obrvu. “Žao mi je, ali što očekuješ? Zar ne znaš da postoje ljudi koji ne žele vidjeti muslimana u krčmi? A ti se pokazuješ, vonjajući na alkohol, nosa blještavog kao crveni fenjer.”

“Pa ššto onda?” zamucao sam. “Zar ja nisam ljudsko biće?”

Hristos me potapšao po ramenu, kao da želi reći, Ne budi tako osjetljiv.

“Znaš, upravo se zbog ovakvih stvari ja i gnušam vjere. Svih vrsta! Vjernici su toliko uvjereni da je Bog na njihovoj strani, da misle da su bolji od svih drugih”, rekao sam.

Hristos nije odgovorio. On je bio vjernik, ali ujedno i vješt krčmar koji je znao kako umiriti raspaljenog gosta. Donio mi je novu karafu crnog vina i promatrao me kako ga

pohlepno pijem. Vani je divljao vjetar, lupao prozorskim oknima i raštrkavao suho lišće na sve strane. Na trenutak smo nepomično stajali i pomno osluškivali, kao da se može čuti neka melodija.

“Ne shvaćam zašto je vino na ovome svijetu zabranjeno, a na nebu obećano rekao sam.

“Da je tako loše kao što tvrde, zašto bi ga posluživali u raju?”

“Pitanja, pitanja...” promrmljao je Hristos podigavši ruke. “Ti si uvijek prepun pitanja.

Zar baš sve moraš preispitivati?”

“Naravno da moram. Zato smo dobili mozak, ne misliš li?”

“Sulejmane, dugo te poznajem. Ti meni nisi tek običan gost. Ti si moj prijatelj. I zabrinut sam za tebe.”

“Bit ću ja dobro...”, započeo sam, ali me Hristos prekinuo.

“Dobar si čovjek, ali jezik ti je oštar kao bodež. To je ono što me brine. U Konji ima svakojakih ljudi. I nije nikakva tajna da neki od njih nemaju dobro mišljenje o muslimanu koji se propio. Moraš naučiti biti oprezan. Skrivaj svoje navike, i pazi što govoriš.”

Nacerio sam se. “Možemo li okruniti ovaj govor jednom Hajjamovom pjesmom?”

Hristos je uzdahnuo, ali je onaj perzijski trgovac koji je čuo što sam rekao, veselo uzviknuo: “Da, hoćemo Hajjamovu pjesmu.”

Pridružili su mu se i drugi gosti i glasno mi zapljeskali. Potaknut i pomalo izazvan, skočio sam na stol i počeo recitirati: “Misliš li da je Bog posadio grožđe i istodobno grijehom proglasio piće?”

Perzijski trgovac je uzviknuo: “Naravno da nije! To ne bi imalo nikakvog smisla!”

“Zahvali onome tko je predodredio tako – jer On zveket čaša od srca voli čuti!“ Ako me je dugogodišnje iskustvo opijanja ičemu poučilo, tad me je naučilo da različiti ljudi različito piju. Znao sam ljude koji su svake večeri pili galone i bili samo veseli, pjevali pjesmice i zatim zadrijemali. Ali bilo je i drugih koji bi se pretvorili u čudovišta nakon nekoliko kapljica. Ako isto piće neke čini veselima i pripitima, a druge opakima i agresivnima, ne bismo li odgovornima trebali smatrati one koji piju, a ne piće?

“Pij! Jer ne znaš odakle si došao i zašto; Pij! Jer ne znaš zašto ideš, ni kamo.“ Uslijedio je novi pljesak. Čak se i Hristos pridružio uzbuđenju. U židovskom dijelu Konje, u krčmi u vlasništvu jednog kršćana, mi, miješana gomila ljubitelja vina svih vjera, podigli smo čaše i zajedno nazdravili, ma koliko to bilo teško povjerovati, Bogu koji nas može voljeti i oprostiti nam čak i ako mi sami to očito ne uspijevamo.

Ella

NORTHAMPTON, 31. SVIBNJA 2008.

“Bolje spriječiti nego liječiti”, pisalo je na web stranici. “Provjerite nema li na njegovoj košulju mrlja od ruža za usne, vidite dolazi li kući mirišući na nepoznate parfeme.”

Bio je to prvi put da je Ella ispunjavala neki online test, naslovljen “Kako znati vara li vas suprug!” Iako je ona to pitanje smatrala vulgarnim, dosad je već znala da sam život povremeno može djelovati kao jedan veliki klišej.

Usprkos završnom rezultatu na testu, Ella se nije željela suočiti s Davidom glede tog pitanja. Još uvijek ga nije pitala gdje je bio onih noći kad nije došao kući. Tih je dana većinu vremena provodila u čitanju Slatkog bogohulja, koristeći roman kao izliku kojom će prikriti šutnju. Bila je toliko rastresena da joj je trebalo duže no inače da knjigu pročita do kraja. Svejedno, uživala je u priči i sa svakim novim Šemsovim pravilom, mozgala o svom životu.

Kad su djeca bila u blizini, ponašala se normalno. Oni su se ponašali normalno.

Međutim, čim bi se David i ona našli sami, uhvatila bi svog supruga kako je znatiželjno promatra, kao da se pita kakva bi to supruga izbjegavala upitati svog muža gdje je proveo noć. Ali istina je bila da Ella nije željela informaciju s kojom ne bi znala kako postupiti. Što manje zna o ljubavnim avanturama svog supruga, to će manje misliti o njima, mislila je.

Istina je što kažu o neznanju. Doista je blaženo.

Jedino vrijeme kad je to blaženstvo bilo narušeno bio je prošli Božić, kad je u njihov poštanski sandučić stigao upitnik iz lokalnog hotela, naslovljen izričito na Davida. Služba za korisnike željela je znati je li bio zadovoljan uslugom. Ella je ostavila to pismo na stolu, na vrhu hrpe pošte i te ga je iste večeri promatrala dok je uzimao pismo iz otvorene omotnice i čitao ga.

“Ah, obrazac za ocjenjivanje hotelske usluge! Zadnje što sam trebao”, rekao je David, uspjevši se kiselo nasmiješiti za nju. “Prošle smo godine ondje imali zubarsku konferenciju. Mora da su sve sudionike stavili na svoj popis kupaca.”

Povjerovala mu je. Barem onaj dio nje koji nije volio narušiti sklad. Drugi dio nje bio je ciničan i nepovjerljiv. Bio je to onaj isti dio koji je narednog dana našao telefonski broj onog hotela i nazvao, samo da čuje ono što je već znala: Ni ove, ni godine ranije u hotelu nikad nije održana nikakva konferencija stomatologa.

Duboko u nutrini, Ella je okrivljavala samu sebe. Nije lijepo ostarjela i u zadnjih se šest godina znatno udebljala. Sa svakim novim kilogramom, njezin bi se seksualni nagon dodatno smanjio. Satovi kuhanja još su otežali skidanje viška kilograma, iako je u njezinoj skupini bilo žena koje su kuhale i češće i bolje od nje, ali su svejedno bile upola tanje od nje.

Kad bi se osvrnula na svoj život, shvatila bi da joj pobuna nikad nije odgovarala. Nikad nije pušila travu s dečkima iza zatvorenih vrata, nikad nije bila izbačena iz kafića, nikad nije koristila jutarnje “pilule za dan poslije”, bila mušičava ili lagala majci. Nikad nije markirala satove. Nikad se nije upustila u tinejdžerski seks. Svuda oko nje, djevojke njezine dobi išle su na pobačaje ili davale svoju izvanbračnu djecu na usvajanje, a ona je promatrala njihove priče kao da gleda neku televizijsku emisiju o gladi u Etiopiji. Ellu je

rastuživalo što se takve tragedije događaju na svijetu, ali istina je da se nikad nije doživljavala kao netko tko s tim nesretnicima dijeli isti svemir.

Nikad nije bila djevojka za zabave, ni kao tinejdžerica. Petkom je radije sjedila kod kuće i čitala neku dobru knjigu, nego da se bučno zabavlja s neznancima na nekoj razuzdanoj zabavi.

“Zašto ne možeš biti kao Ella?” pitale bi majke u susjedstvu svoje kćerke. “Vidiš, ona se nikad ne uvali u nevolju.”

Iako su je njihove majke obožavale, sami klinci smatrali su je štrebericom bez smisla za humor. Nikakvo čudo da u srednjoj školi nije bila naročito omiljena. Jednom joj je jedna školska kolegica rekla: “Znaš što je tvoj problem? Previše ozbiljno shvaćaš život. Jebeno si dosadna!”

Ella ju je pozorno saslušala i rekla da će razmisliti o tome. Čak se ni njezina frizura kroz godine nije mnogo promijenila - duga, ravna kosa boje meda, koju je skupljala u nepopustljivu pundžu ili plela u pletenicu na leđima. Malo se šminkala, samo s mrvicom crvenkastosmeđeg rumenila za usne i mahovinastozelenom olovkom za oči koja je, prema mišljenju njezine kćerke, više skrivala nego naglašavala modrosivu boju njezinih očiju. U svakom slučaju, nikad nije uspjela iscrtati tom olovkom dvije savršeno zavinute linije i često je izlazila s linijom na jednoj vjeđi debljom nego na drugoj.

Ella je sumnjala da nešto sa njom nije kako treba. Ili je bila previše nametljiva i napadna (u odnosu prema Jeannettinim planovima da se uda), ili previše pasivna i poslušna (u odnosu na ljubavne avanture svog supruga). Postojala je Ella koja mora sve nadzirati i jedna druga beznadežno krotka Ella. Nikad nije znala koja će se od njih dvije pojaviti, ili kad.

Uz to je postojala i jedna treća Ella, koja je sve mirno promatrala i čekala da dođe njezino vrijeme. Ta joj je Ella rekla da je ona mirna do točke umrtvljenosti, ali da ispod toga postoji neko ugušeno ja, u kojem divlje bujaju bijes i pobuna. Nastavi li ovako, upozorila je treća Ella, jednog će dana sigurno ekplodirati. Samo je pitanje vremena.

Razmišljajući o ovim stvarima zadnjeg dana svibnja, Ella je učinila nešto što davno nije učinila. Pomolila se. Zamolila je Boga da joj ili da ljubav koja će obuzeti čitavo njezino biće, ili je učini čvrstom i dovoljno ravnodušnom da joj ne smeta odsuće ljubavi u njezinom životu. “Štogod odlučio, molim Te, budi brz”, dodala je kao naknadnu misao. “Možda si Ti to zaboravio, ali ja već imam četrdeset godina. A kao što vidiš, svoje godine ne nosim baš dobro.”

Bludnica Pustinjska ruža

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Bez daha, trčala sam i trčala uskom uličicom, nesposobna osvrnuti se. Pluća su mi gorjela, grudi se nadimale, i kad sam najzad stigla do gužve bazara, sagnula sam se iza jednog zida, gotovo srušila. Tek sam tad smogla snage pogledati iza sebe. Na moje veliko iznenađenje i olakšanje, slijedila me je samo jedna osoba: Sezam. Zaustavio se pokraj mene, zadihan, ruke su mu mlohavo visjele uz tijelo, izraz na njegovome licu bio je zbunjen i uzrujan, jer nije mogao shvatiti zašto sam najednom mahnito potrčala kroz ulice Konje.

Sve se dogodilo tako brzo da sam tek na bazaru uspjela složiti zajedno sve dijelove.

Jednog trenutka sjedila sam u džamiji, zaokupljena propovijedi, upijajući Rumijeve bisere mudrosti. U svom transu nisam primijetila da je momak pokraj mene slučajno nagazio na rubove marame kojom mi je bilo prekriveno lice. I već u sljedećem trenutku, marama se odriješila i moj turban kliznuo u stranu, otkrivajući mi lice i malo kose. Brzo sam namjestila maramu i nastavila slušati Rumija, uvjerena da nitko nije ništa zamijetio. Ali kad sam ponovno podigla pogled, vidjela sam da me jedan mladić u prvom redu pozorno promatra. Četvrtastog lica, razrokog oka, šiljatog nosa, nacerenih usana. Prepoznala sam ga. Bio je to Baybars.

Baybars je bio jedna od onih dosadnih mušterija s kojom nijedna djevojka u bordelu nije željela spavati. Neki muškarci imaju čudnu naviku da žele spavati s prostitutkama, ali ih istodobno žele vrijeđati. On je bio takav. Uvijek je zbijao lascivne šale, imao je groznu narav. Jednom je jednu djevojku tako okrutno premlatio da ga je čak i gazdarica, koja voli novac više od ičega, morala zamoliti da ode i više se nikad ne vraća. Ali on se stalno vraćao. Barem još nekoliko mjeseci. A onda je, iz nekog meni nepoznatog razloga, prestao posjećivati bordel i više ga nikad nismo ni čule ni vidjele. Sad je bio ondje, sjedio je u prednjem redu, pustio bradu kao pobožan čovjek, ali u očima mu je i nadalje bila ona ista iskra surovosti.

Skrenula sam pogled. Ali bilo je prekasno. Prepoznao me je.

Baybars je nešto šapnuo muškarcu pokraj sebe i zatim su se obojica okrenula i zagledala u mene. Zatim su me pokazali nekom drugom i jedan za drugim, svi muškarci u tom redu zagledali su se u mom smjeru. Osjetila sam kako mi lice rumeni i srce užurbano kuca, ali nisam se mogla ni pomaknuti. Umjesto toga, držala sam se djetinje nade da, ostanem li nepomična i zatvorim li oči, tama će nas sve progutati i više neće biti nikakvog razloga za zabrinutost.

Kad sam se odvažila ponovno otvoriti oči, Baybars se probijao kroz mnoštvo prema meni. Potrčala sam prema vratima, ali bilo je nemoguće pobjeći jer sam bila okružena gustim morem ljudi. Baybars me u hipu sustigao, tako prijeteći blizu da sam osjetila vonj njegovog daha. Ščepao me za ruku i protisnuo kroz stisnute zube: “Što jedna bludnica radi ovdje? Zar nemaš nimalo srama?”

“Molim vas... molim vas, pustite me”, promucala sam, ali mislim da me on nije ni čuo.

Njegovi prijatelji su mu se pridružili. Grubi, zastrašujući, samouvjereni, prezirni momci, koji su vonjali na bijes i ocat i zasipali me kišom uvreda. Svi su se naokolo okrenuli

vidjeli čemu ta gungula i nekoliko ljudi je progunđalo s neodobravanjem, ali nitko se nije umiješao. Tijela bezvoljnog kao gruda tijesta, pokorno sam im dopustila da me odguraju do izlaza. Kad stignemo na ulicu, nadala sam se, Sezam će mi priteći u pomoć, a dođe li do najgorega, pobjeći ću. Ali čim smo iskoračili na ulicu, muškarci su postali ratoborniji i agresivniji. Užasnuto sam shvatila da su u džamiji, iz poštovanja prema propovjedniku i zajednici, pazili da ne podignu glasove ili me grubo naguruju, ali vani na ulici nije bilo ničega što bi ih spriječilo.

U životu sam prošla i teže stvari, ali ipak sumnjam da sam se ikad ranije osjećala toliko klonula duhom. Nakon godina oklijevanja, danas sam najzad zakoračila prema Bogu i kako je odgovorio? Izbacujući me iz svoje kuće!

“Nisam smjela otići onamo”, rekla sam Sezamu, a glas mi je pucao kao tanki led. “Oni su u pravu, znaš. Bludnica nema što tražiti u džamiji ili u crkvi ili u ijednoj Njegovoj kući.”

“Nemoj to govoriti!”

Kad sam se okrenula da vidim tko je to rekao, nisam mogla vjerovati svojim očima. Bio je to on, onaj putujući bezdlaki derviš. Sezam se nasmiješio od uha do uha, sretan što ga ponovno vidi. Nagnula sam se prema njemu ne bih li mu poljubila ruke, ali me on zaustavio na pola puta. “Molim te, nemoj.”

“Ali kako vam mogu zahvaliti? Toliko vam mnogo dugujem”, zaklinjala sam.

Slegnuo je ramenima i djelovao nezainteresirano. “Ništa mi ne duguješ”, rekao je.

“Obvezni smo nikome drugome doli Njemu.”

Predstavio se kao Šems iz Tabriza i zatim rekao najčudniju stvar koju sam ikad čula: “Neki ljudi započnu život sa savršeno blistavom aurom, ali zatim izgube boju i izblijede.

Ti kao da si jedna od njih. Nekoć je tvoja aura bila bjelja od ljiljana s točkicama žute i ružičaste, ali s vremenom je izblijedjela. Sad je blijedosmeđa. Zar ti ne nedostaju tvoje izvorne boje? Ne bi li se voljela sjediniti sa svojom srži?”

Pogledala sam ga, osjećajući se krajnje izgubljena u njegovim riječima.

“Tvoja je aura izgubila svoj sjaj jer se sve ove godine uvjeravaš da si prljava izvana i iznutra.”

“Ja jesam prljava”, odgovorila sam, grizući usnicu. “Zar ne znate čime se bavim?”

“Dopusti da ti ispričam jednu priču”, rekao je Šems. I evo što mi je ispričao: Jednog je dana jedna prostitutka prošla pokraj psa lutalice. Životinja je dahtala na vrelom suncu, žedna i bespomoćna. Prostituka je odmah skinula cipelu i napunila je vodom iz najbližeg bunara kako bi napojila psa. Zatim je krenula dalje svojim putem. Sljedećeg je dana naletjela na jednog sufija, čovjeka velike mudrosti. Čim ju je ugledao, poljubio joj je ruke. Zapanjila se. Ali on joj je rekao da je njezina dobrota prema psu bila toliko iskrena da su joj njome oprošteni svi grijesi.

Shvatila sam što mi Šems iz Tabriza pokušava reći, ali nešto u meni odbijalo je vjerovati mu. Zato sam rekla: “Uvjeravam vas, čak i da nahranim sve pse u Konji, to ne bi bilo dovoljno za moje iskupljenje.”

“Ti to ne možeš znati; to može samo Bog. Osim toga, zbog čega misliš da je ijedan od onih muškaraca koji su te danas izgurali iz džamije iole bliži Bogu?” “Čak i ako nisu bliži Bogu, tko će im to reći? Hoćete li vi?” odgovorila sam, neuvjerena.

Ali derviš je odmahnuo glavom. “Ne, sustav tako ne funkcionira. Ti si ta koja im to treba reći.”

“Mislite li da bi me saslušali? Ti ljudi me mrze.”

“Saslušat će”, odlučno je odgovorio. “Jer ne postoji tako nešto kao što su ‘oni’, baš kao što ne postoji nikakvo ‘ja’. Moraš samo ne zaboraviti da su svi i sve u ovome svemiru međusobno povezani. Mi nismo stotine i tisuće različitih bića. Mi smo svi Jedno.” Čekala sam da mi objasni, ali je on nastavio: “To je jedno od četrdeset pravila. Ako želiš promijeniti odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebao promijeniti odnos na koji

se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe, u cijelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen. Međutim, jednom kad postigneš tu fazu, budi zahvalan za svaki trn koji drugi možda bace na tebe. On je znak da ćeš ubrzo biti obasut ružama.” Kratko je zastao i zatim dodao: “Kako možeš kriviti druge što te ne poštuju, kad samu sebe smatraš nedostojnom poštovanja?”

Stajala sam ondje nesposobna reći ijednu riječ i osjećala kako gubim stisak oko onoga što je stvarno. Pomislila sam na sve muškarce s kojima sam spavala - kako su mirisali, kako je bilo osjetiti njihove žuljevite ruke na svojoj koži, kako bi kriknuli kad bi svršili...

Vidjela sam drage momke kako postaju čudovišta i čudovišta kako postaju dragi momci.

Jednom sam imala klijenta koji je pljuvao po prostitutkama dok je spavao s njima.

“Prljavice”, rekao bi pljujući u moja usta i po licu. “Prljava kurvo.”

A ovdje mi ovaj derviš govori da sam čišća od svježe izvorske vode. To se činilo neukusnom šalom, ali kad sam se primorala nasmijati, zvuk nije prolazio kroz moje grlo i na kraju sam potisnula jecaj.

“Prošlost je vrtlog. Ako joj dopustiš da vlada tvojim sadašnjim trenutkom, usisat će te”, rekao je Šems kao da mi je pročitao misli. “Vrijeme je samo obmana. Moraš živjeti upravo ovaj trenutak. Samo to je važno.”

Rekavši to, izvadio je svileni rupčić iz unutarnjeg džepa svoje halje. “Zadrži ga”, rekao je. “Dao mi ga je jedan dobar čovjek u Bagdadu, ali tebi je potrebniji nego meni. Podsjetit će te da je tvoje srce čisto i da u sebi nosiš Boga.”

Na to je derviš zgrabio svoj štap i ustao, spreman poći dalje. “Samo otiđi iz onog bordela.”

“Kamo? Kako? Nemam kamo otići.”

“To nije problem”, odgovorio je Šems blistavih očiju. “Ne boj se kamo će te cesta odvesti.

Usredotoči se radije na prvi korak. To je najteži dio i to je ono za što si ti odgovorna. Jednom kad napraviš taj korak, pusti neka sve učini što prirodno čini i ostalo će uslijediti. Ne prepuštaj se bujici.

Budi bujica.”

Kimnula sam glavom. Nisam morala pitati kako bih shvatila da je i ovo jedno od pravila.

Sulejman pijanac

KONJA, 17. LISTOPADA 1244.

Brzo sam iskapio svoje zadnje piće i izišao iz krčme. Još nije bila ponoć. “Ne zaboravi što sam ti rekao. Pazi što govoriš”, upozorio me Hristos mašući u pozdrav.

Kimnuo sam glavom, sretan što imam prijatelja koji mari za mene. Ali čim sam izišao u mračnu, praznu ulicu, spopao me takav umor kakav nikad ranije nisam osjetio. Poželio sam da sam uzeo bocu vina sa sobom. Dobro bi mi došlo piće.

Dok sam teturao klopoćući čizmama razbijenom kaldrmom, mislima mi je proletjeo prizor muškaraca u Rumijevoj povorci. S bolom sam se sjetio iskre gnušanja u njihovim očima. Ako išta mrzim najviše na svijetu, tad je to lažna krijepost. Toliko su me puta u životu prekorili ukočeni i pristojni ljudi da je već i samo sjećanje na njih dovoljno da me prođu srsi.

Boreći se s tim mislima, skrenuo sam za ugao i ušao u bočnu ulicu. Ovdje je bilo mračnije zbog ogromnih stabala koja su se nadvijala nad njom. Kao da to nije dovoljno, mjesec se najednom sakrio iza oblaka i ovio me gustom, neprobojnom tamom. Inače bih bio zamijetio dvojicu stražara koji su mi se približavali.

“Selamun alejkum”, zapjevušio sam, previše veselo u pokušaju da sakrijem tjeskobu.

Ali stražari mi nisu odzravili. Umjesto toga, upitali su me što radim na ulici u taj kasni sat.

“Samo šetam”, promrmljao sam.

Stajali smo licem u lice, usidreni u nelagodnoj tišini koju je probijalo samo zavijanje dalekih pasa. Jedan od muškaraca zakoračio je prema meni i onjuškao zrak. “Nešto smrdi”, rekao je.

“Da, vonja po vinu”, potvrdio je drugi stražar.

Odlučio sam shvatiti situaciju ležerno. “Ništa se vi ne brinite. Smrad je samo metaforički. Budući da je nama muslimanima dopušteno piti samo metaforičko vino, i miris mora biti metaforički.”

“Kog to vraga ovaj trabunja?” progunđao je prvi stražar.

Upravo u tom trenutku, mjesec je izišao iza oblaka i prekrio nas svojim blagim, blijedim svjetlom. Sad sam vidio muškarca ispred sebe. Imao je četvrtasto lice s isturenom bradom, ledeno modre oči i šiljasti nos. Mogao je biti zgodan, da nije imao razroko oko i neprestano namrgođeno lice. “Što radiš na ulici u ovo doba?” ponovio je taj muškarac. “Odakle dolaziš i kamo ideš?”

Nisam si mogao pomoći. “To su duboka pitanja, sine. Da znam odgovore na njih, riješio bih tajnu naše svrhe na ovome svijetu.”

“Zar se ti to meni izruguješ, smeće jedno?” strogo je upitao stražar, mršteći se, i prije no što sam i trepnuo, izvukao bič i zapucketao njime po zraku.

Njegove su kretnje bile tako dramatično pretjerane da sam se nasmijuljio. Već u sljedećem trenutku pogodio je bičem moje grudi. Udarac je bio tako nenadan da sam izgubio ravnotežu i pao.

“Možda će te ovo naučiti pristojnosti”, odvratio je stražar prebacujući bič iz jedne ruke

u drugu. “Zar ne znaš da je opijanje veliki grijeh?” Čak i kad sam osjetio toplinu vlastite krvi, čak i dok mi se glava vrtložila u moru bola, još uvijek nisam mogao vjerovati da me je nasred ulice izbičevao muškarac dovoljno mlad da bi mi mogao biti sin.

“Tad samo daj, kazni me”, odgovorio sam. “Ako je Božji raj rezerviran za ljude tvog soja, ionako bih radije gorjeo u paklu.”

U napadaju bijesa, mladi me stražar počeo bičevati svom snagom. Prekrio sam lice rukama, ali to nije naročito pomoglo. Na pamet mi je pala jedna vesela stara pjesma, probijajući se kroz moje zakrvavljene usne. Odlučan ne pokazati svoj jad, sa svakim praskom biča pjevao sam sve glasnije: “Poljubi me, ljubljena moja, oguli moje srce do koštice, Tvoje su usne k'o trešnjino vino slatke, daj mi još kapljice.“ Moj sarkazam natjerao je stražara u još dublji gnjev. Što sam ja glasnije pjevao, to me je on jače udarao. Nikad ne bih pretpostavio da u jednom čovjeku može biti nagomilano toliko bijesa.

“Dosta je, Baybarse!” čuo sam kako panično viče onaj drugi stražar. “Prestani, čovječe!”

Jednako nenadano kao što je počelo, bičevanje je i završilo. Htio sam da moja bude zadnja, htio sam reći nešto moćno i neotesano, ali krv u ustima prigušila mi je glas. U želucu mi se pjenilo i, prije no što sam toga bio svjestan, povratio sam.

“Prava si ništarija”, prekorio me Baybars. “Možeš kriviti samo sebe za ovo što sam ti učinio.”

Okrenuli su mi leđa i dugim koracima otišli u noć.

Ne znam koliko sam dugo ležao ondje. Možda ne duže od nekoliko minuta, a možda čitavu noć. Vrijeme je izgubilo svoju težinu, jednako kao i sve drugo. Mjesec se sakrio iza oblaka i ostavio me ne samo bez svog svjetla, nego i bez osjećaja tko sam. Ubrzo sam plutao u limbu između života i smrti i nisam mario gdje ću završiti. Zatim je otupljenost počela jenjavati i svaka modrica, svaka masnica, svaka posjekotina na mome tijelu divljački je boljela, preplavljujući me uzastopnim valovima bola. U glavi mi se vrtjelo, udovi me boljeli. U tom sam stanju stenjao kao ranjena životinja.

Mora da sam se onesvijestio. Kad sam otvorio oči, moje šalvare bile su natopljene mokraćom, a svaki me ud na tijelu strahovito boljeo. Molio sam Boga da me ili umrtvi, ili mi da piće, kad sam začuo približavanje koraka. Srce mi je zastalo. Mogao bi biti kakav ulični deran ili razbojnik, čak i ubojica. Ali tad sam pomislio, čega se ja imam bojati? Došao sam do točke kad ništa što noć može donijeti više nije zastrašujuće.

Iz sjena je izišao visoki, vitki derviš bez dlaka. Kleknuo je pokraj mene i pomogao mi da sjednem. Predstavio se kao Šems iz Tabriza i upitao me za ime.

“Sulejman pijanac Konje vama na usluzi”, odgovorio sam iščupavši klimavi zub iz usta. “Drago mi je.”

“Krvariš”, promrmljao je Šems i počeo otirati krv s mojega lica. “Ne samo izvana, nego i iznutra.”

Kad je to rekao, izvukao je srebrnu posudicu iz džepa svoje halje. “Namaži ovom mašću svoje rane”, rekao je. “Dao mi ju je jedan dobri čovjek u Bagdadu, ali tebi je potrebnija nego meni. Međutim, moraš znati da je rana u tebi dublja i da je ona ta zbog koje trebaš biti zabrinut. Ovo će te podsjetiti da u sebi nosiš Boga.”

“Hvala ti”, čuo sam samoga sebe kako zamuckujem, dirnut njegovom ljubaznošću.

“Onaj stražar... izbičevao me je. Rekao je da to zaslužujem.” Čim sam izgovorio te riječi, zapanjilo me djetinje cviljenje u mom glasu i moja potreba

za utjehom i suosjećanjem. Šems iz Tabriza odmahnuo je glavom. “Nisu imali pravo to učiniti. Svaki je pojedinac samodostatan u svojoj potrazi za božanskim. Postoji pravilo glede toga: Svi smo stvoreni na Njegovu sliku, a ipak je svatko od nas stvoren drukčiji i jedinstven. Ne postoje dva jednaka čovjeka.

Ne postoje dva srca koja kucaju u istom ritmu. Da je Bog htio da svi budu isti, ne bi to tako načinio.

Stoga, nepoštovanje razlika i nametanje vlastitih razmišljanja drugima jednako je nepoštivanju Božjeg svetog plana?

“To zvuči dobro”, rekao sam, samoga sebe zapanjivši lakoćom u vlastitom glasu. “Ali zar vi sufije nikad ne dvojite ni o čemu glede Njega?” Šems iz Tabriza nasmiješio se umornim osmijehom. “Dvojimo, i dvojbe su dobre. One znače da si živ i da tražiš.”

Govorio je zapijevajući, baš kao da citira iz neke knjige.

“Osim toga, čovjek ne postaje vjernikom preko noći. Misli da je vjernik; onda se nešto dogodi u njegovom životu i postane nevjernik; nakon toga ponovno postane vjernik, pa ponovno nevjernik i tako dalje. Dok ne dosegnemo određenu fazu, stalno se kolebamo. To je jedini put naprijed. Sa svakim novim korakom, postajemo bliži Istini.”

“Da te Hristos čuje kako govoriš, rekao bi ti da paziš što pričaš”, rekao sam. “On kaže da nije svaka riječ prikladna za svako uho.”

“Pa, u pravu je.” Šems iz Tabriza kratko se nasmijao skočivši na noge. “Dođi, daj da te odvedem kući. Moramo se pobrinuti za tvoje rane i osigurati da se naspavaš.”

Pomogao mi je da ustanem, ali jedva sam uspijevao hodati. Bez imalo oklijevanja, derviš me podigao kao da ništa ne težim i stavio me na svoja leđa.

“Upozoravam te, smrdim”, posramljeno sam promrmljao.

“U redu je, Sulejmane, ništa ti ne brini.”

Tako me je derviš, ne obazirući se na krv, mokraću ili vonj, nosio uskim uličicama Konje. Prošli smo pokraj kuća i daščara uronjenih u dubok san. Psi su lajali na nas, glasno i okrutno, iza zidova vrtova, obavještavajući sve o našoj nazočnosti.

“Oduvijek me zanimalo spominjanje vina u sufijskom pjesništvu”, rekao sam. “Hvale li sufije metaforičko ili pravo vino?”

“U čemu je razlika, prijatelju moj?” upitao je Šems iz Tabriza, prije nego što me spustio pred vratima moje kuće. “Postoji pravilo koje to objašnjava: Kad čovjek koji istinski voli Boga uđe u krčmu, krčma postaje njegova odaja molitve, ali kad vinopija uđe u tu istu odaju, ona postaje njegova krčma. U svemu što činimo, naša srca su ta koja su važna, ne naš izvanjski izgled. Sufije ne sude druge ljude po tome kako izgledaju ili tko su. Kad sufi nekoga promatra, oba su mu oka zatvorena i umjesto njih otvara treće oko - oko koje vidi nutrinu!“ Sam u kući nakon ove duge i iscrpljujuće noći, razmišljao sam o onome što se dogodilo.

Ma kako se jadno osjećao, negdje duboko u meni bio je blaženi spokoj. Na jedan prolazni trenutak, ugledao sam ga i čeznuo ostati u njemu zanavijek. U tom sam trenutku znao da Bog ipak postoji i da me voli.

Iako sam bio pun rana, izbuban po čitavom tijelu, nekim čudom više me nije boljelo.

Ella

NORTHAMPTON, 3. LIPNJA 2008.

Beach Boysi su dopirali kroz otvorene prozore automobila studenata koji su se vozili pokraj nje, lica potamnjelih od ranoljetnog sunca. Ella ih je promatrala, tupa na njihovu sreću, mislima se vraćajući na događaje proteklih nekoliko dana. Najprije je pronašla Spirita mrtvog u kuhinji, i iako je samoj sebi mnogo puta rekla da mora biti spremna za taj trenutak, obuzela ju je ne samo duboka tuga, već i osjećaj ranjivosti i osamljenosti, kao da je gubitak psa imao isti učinak kao baciti se u svijet posve sama. Zatim je saznala da Orly boluje od bulimije i da za to znaju gotovo svi u njezinom razredu. To je u Elli izazvalo val krivnje i navelo je da posumnja u svoj odnos s mlađom kćerkom i preispita svoja postignuća kao majka. Krivnja nije bila novi element na Ellinom repertoaru osjećaja, ali ovaj gubitak samopouzdanja u majčinstvu jest.

U tom je razdoblju Ella počela svakodnevno razmjenjivati poruke s Azizom Z. Zahara.

Dvije, tri, ponekad čak i pet. Pisala mu je o svemu i, na njezino iznenađenje, on joj je uvijek brzo odgovarao. Kako je uspijevao pronaći vremena ili čak internetsku vezu da provjeri svoje elektronske poruke dok putuje zabačenim predjelima dalekih kontinenata bilo je Elli neshvatljivo. Ali nije joj trebalo dugo da postane ovisna o njegovim riječima. Ubrzo je provjeravala svoje poruke svakom prigodom - odmah čim bi se probudila i zatim ponovno nakon doručka, kad bi se vratila iz jutarnje šetnje i dok je kuhala ručak, prije no što bi izišla obaviti poslove izvan kuće i čak i dok bi ih obavljala, svraćajući u internetske kafiće.

Dok je gledala omiljene televizijske emisije, sjeckala rajčice u kuharskom klubu Fusion, razovarala telefonom s prijateljicama ili slušala kako njezini blizanci teatralno govore o školi ili zadaći, njezino prijenosno računalo bilo je uključeno, a elektronska pošta otvorena.

Kad nije bilo novih Azizovih poruka, iznova je čitala stare. I svaki put kad bi dobila novu poruku od njega, morala se nasmiješiti, napola vesela, a napola u nelagodi zbog onoga što se zbiva. Jer nešto se zbivalo.

Ubrzo je zbog razmjenjivanja elektronskih poruka s Azizom Ella imala osjećaj da se nekako otkida od svog mirnog i staloženog života. Od žene s mnogo dosadnih sivih i smeđih boja na platnu života, pretvarala se u ženu s jednom tajnovitom bojom - jarkom, primamljivom crvenom. I ona je to voljela.

Aziz nije bio muškarac za sitne šale. Za njega, ljudi koji svoje srce nisu učinili primarnim vodičem u životu, koji se ne mogu otvoriti ljubavi i slijediti njezin put onako kao što suncokret slijedi sunce, nisu bili doista živi. (Ella se pitala bi li je to moglo staviti na popis neživih objekata.) Aziz nije pisao o vremenu ili zadnjem filmu koji je gledao. On je pisao o drugim stvarima, dubljim stvarima, kao što su život i smrt, i iznad svega ljubav.

Ella nije bila naviknuta izražavati svoje osjećaje o takvim pitanjima, posebice nekom neznancu, ali možda je potreban neznanac da bi žena kao ona otvorila dušu.

Ako i postoji tračak očijukanja u njihovoj prepisci, mislila je Ella, ono je bezazleno i moglo bi im oboma koristiti. Mogli bi očijukati jedno s drugime, smještajući se u udaljene kutove unutar beskonačnog labirinta cyber prostora. Zahvaljujući ovoj prepisci, nadala se iznova steći barem dio osjećaja vrijednosti koji je izgubila tijekom braka. Aziz je bio onaj rijetki tip muškarca kojeg žena može voljeti ne gubeći samopoštovanje.

A možda i on može naći nešto ugodno u tome da je središte pozornosti jedne sredovječne Amerikanke. Cyber prostor istodobno je povećavao i ublažavao offline ponašanja, pružajući prigodu za očijukanje bez osjećaja krivnje (koji ona nije željela jer ga je već imala previše) i pustolovinu bez opasnosti (što je željela jer nikad nije doživjela pustolovinu). Kao da gricka zabranjeno voće, a ne mora brinuti o dodatnim kalorijama nije bilo posljedica.

Zato možda jest bilo bogohuljenje da jedna udata žena piše prisne elektronske poruke neznancu, ali s obzirom na platonsku prirodu njihovog odnosa, bilo je to slatko bogohulje.

Ella

NORTHAMPTON, 5. LIPNJA 2008.

Brižni, dragi Azize, U jednoj ranijoj poruci, rekao si da je zamisao da možemo nadzirati tijek naših života racionalnim odabirima apsurdna kao riba koja pokušava nadzirati ocean u kojem pliva. O tvojoj sljedećoj rečenici mnogo sam razmišljala: “Ideja o Jastvu Koje Zna stvorila je ne samo lažna očekivanja, već i razočaranja na mjestima gdje se život ne podudara s našim očekivanjima.“ A sad je vrijeme da priznam: i sama sam pomalo od onih ljudi koji sve vole držati pod nadzorom. Barem će ti to reći ljudi koji me najbolje poznaju. Donedavna sam bila veoma stroga mama. Imala sam gomilu pravila (i vjeruj mi, nisu onako lijepa kao tvoja sufijska pravila!), i sa mnom nije bilo cjenkanja. Jednom me je moja starija kćerka optužila da primjenjujem strategiju gerile.

Rekla je da se ukopam u njihove živote i iz svog rova pokušavam zarobiti svaku misao koja je zastranila, ili želju koju bi mogli imati.

Sjećaš se one pjesme “Que Sera, Sera“? Znaš, pretpostavljam da to nikad nije bila moja pjesma. “Što će biti, bit će“ nikad mi nije dobro sjelo; ja se jednostavno ne mogu prepustiti. Znam da si ti religiozna osoba, ali ja nisam, lako kao obitelj svako toliko obilježavamo Šabat, osobno se ne sjećam kad sam se zadnji put molila. (Ops, sjetila sam se. U mojoj kuhinji, prije samo dva dana, ali to se ne računa jer je bilo više kao jadanje nekom višem Ja.) U koledžu sam neko vrijeme bila navučena na istočnjačku duhovnost i pročitala sam neke knjige o budizmu i taoizmu. Čak sam s jednom ekscentričnom prijateljicom planirala provesti mjesec dana u nekom ašramu u Indiji, ali ta faza mog života nije dugo potrajala. Ma koliko mistična učenja bila privlačna, smatrala sam ih previše popustljivima i neprimjenjivima u modernom životu. Otad nisam promijenila mišljenje. Nadam se da te moja averzija prema religiji neće uvrijediti. Molim te da je shvatiš kao davno zakašnjelu ispovijed nekoga tko mari za tebe.

Srdačno, Ella

Draga Ella-gerila, Tvoja me je poruka zatekla dok sam se spremao na odlazak iz Amsterdama u Malawi. Dobio sam zadatak fotografirati ljude u jednom selu u kojem je raširen AIDS i većina djece su siročići.

Ako sve bude dobro, vratit ću se za četiri dana. Mogu li se

nadati da će biti tako? Da. Mogu li to kontrolirati? Ne! Mogu samo uzeti svoje računalo sa sobom, pokušati pronaći dobru internetsku vezu i nadati se da ću i sutra biti živ. Ostalo nije u mojim rukama. A to je ono što sufije nazivaju petim elementom prazninom. To je onaj neobjašnjiv božanski element koji se ne može nadzirati i koji mi kao ljudi ne možemo shvatiti, a ipak bismo ga stalno trebali biti svjesni. Ja ne vjerujem u “neaktivnost“ ako time podrazumijevaš ništa ne činiti i ne pokazivati nimalo dubokog zanimanja za život. Ali vjerujem u poštivanje petog elementa.

Vjerujem da svatko od nas sklapa savez s Bogom. Znam da sam ga ja sklopio. Kad sam postao sufi, obećao sam Bogu da ću odigrati svoju ulogu najbolje što mogu i prepustiti ostalo Njemu i samo Njemu. Prihvatio sam činjenicu da postoje stvari onkraj mojih mogućnosti. Mogu vidjeti samo neke dijelove, kao plutajuće isječke iz nekog filma, ali veći plan meni je nedokučiv.

Sad, ti misliš da sam religiozan čovjek. Ali ja to nisam.

Ja sam duhovan čovjek, a to je nešto drugo. Religioznost i duhovnost nisu ista stvar, i ja vjerujem da jaz između tog dvoje nikad nije bio veći nego što je danas. Kad pogledam svijet, vidim sve dublji raskol. S jedne strane, vjerujemo u slobodu i moć pojedinca bez obzira na Boga, vladu ili društvo. Ljudska bića na mnoge načine postaju sve više usredotočena na same sebe i svijet postaje sve više materijalistički. S druge strane, ljudski rod u cjelini postaje sve duhovniji. Nakon što smo se tako dugo oslanjali na razum, kao da smo stigli do točke kad priznajemo granice uma.

Danas, jednako kao i u srednjemu vijeku, postoji eksplozija zanimanja za duhovnost. Sve više ljudi na Zapadu pokušava izboriti prostor za duhovnost usred svojih zaposlenih života. Ali iako su im namjere dobre, metode su im često nedostatne. Duhovnost nije još jedan preljev za istu staru ribu. Ona nije nešto što možemo pridodati svom životu, a da u njemu ne izazovemo velike promjene.

Znam da voliš kuhati. Jesi li znala da Šems kaže da je svijet ogroman kotao i da se nešto veliko kuha u njemu? Još ne znamo što.

Sve što činimo, osjećamo ili pomislimo sastojak je u toj mješavini. Moramo se zapitati što dodajemo tom kotlu. Dodajemo li kivnje, neprijateljstva, srdžbu i nasilje? Ili dodajemo ljubav i sklad?

A ti, draga Ella? Što misliš, koje sastojke ti ubacuješ u skupno varivo ljudskoga roda? Kad god pomislim na tebe, sastojak koji ja dodam velik je osmijeh.

S ljubavlju, Aziz

TREĆI DIO

Vjetar

STVARI KOJE SE MIJENJAJU, RAZVIJAJU I POTIČU

Vjerski fanatik

KONJA, 19. LISTOPADA 1244.

Budni ispod mog otvorenog prozora lajali su i režali psi. Podbočio sam se u postelji, pomislivši da su zacijelo zamijetili nekog razbojnika koji pokušava provaliti u kuću ili nekog prljavog pijanca u prolazu. Pristojni ljudi više ne mogu spavati u miru. Posvuda je razvrat i razbludnost. Nije uvijek bilo ovako. Ovaj je grad prije nekoliko godina bio sigurniji. Moralna pokvarenost nije drugačija od neke odvratne bolesti koja dolazi bez upozorenja i brzo se,širi, trujući bogate i siromašne, mlade i stare. Takvo je stanje u kojem je danas naš grad. Da nije moje službe u medresi, teško da bih ikad izišao iz kuće.

Hvala Bogu da postoje ljudi koji interese zajednice stavljaju ispred vlastitih interesa i danonoćno rade kako bi uveli red. Ljudi kao moj mladi nećak, Baybars. Moja supruga i ja ponosni smo na njega. Utješno je znati da u ovaj kasni sat, kad nitkovi, zločinci i pijanci divljaju, Baybars i njegovi kolege stražari obilaze grad kako bi nas zaštitili.

Nakon preuranjene smrti moga brata, postao sam Baybarsov glavni skrbnik. Mlad i nepopustljiv, prije šest mjeseci po čeo je raditi kao stražar. Tračeri su tvrdili da je taj posao uspio dobiti zahvaljujući mom položaju učitelja u medresi. Glupost! Baybars je snažan i dovoljno hrabar da bi bio sposoban za taj posao. Bio bi i izvrstan vojnik. Htio je ići u Jeruzalem boriti se protiv križara, ali moja supruga i ja smo bili mišljenja da mu je vrijeme da se smiri i osnuje obitelj.

“Potreban si nam ovdje, sine”, rekao sam. “I ovdje ima mnogo toga protiv čega se treba boriti.”

I bilo je. Evo, baš jutros sam rekao supruzi da živimo u teškim vremenima. Nije slučajno da svaki dan čujemo za neku novu tragediju. Ako su Mongoli tako nepobjedivi, ako su kršćani mogli uspjeti promaknuti svoje ideje, ako grad za gradom, selo za selom, pljačkaju neprijatelji islama, to je zbog ljudi koji su muslimani samo po imenu. Kad ljudi ispuste iz ruke Božje uže, moraju zastraniti. Mongoli su poslani kao kazna za naše grijehe.

Da nisu Mongoli, bio bi to potres, glad ili poplava. Koliko još nesreća moramo iskusiti prije nego što grešnici u ovome gradu shvate poruku i pokaju se? Bojim se da će ubrzo s neba pasti kiša kamenja. Jednog od ovih dana, svi bismo mogli biti izbrisani, hodati stopama stanovnika Sodome i Gomore.

A ovi sufije, oni su tako loš utjecaj. Kako se usuđuju nazivati muslimanima kad govore stvari koje nijednom muslimanu ne bi ni pale na pamet? Krv mi usključa kad čujem kako izgovaraju Prorokovo ime, mir bio s njim, kako bi promaknuli svoje budalaste nazore.

Tvrde da je nakon ratnog pohoda prorok Muhamed objavio da njegov narod odsad nadalje napušta mali džihad za veći džihad - borbu protiv vlastitog ega. Sufije - tvrde da je otad ego jedini neprijatelj protiv kojeg bi musliman trebao ratovati. Zvuči lijepo, ali pitam se kako će to pomoći u borbi protiv neprijatelja islama.

Sufije idu tako daleko da tvrde da je šerijat tek faza na putu. Kakva faza?, kažem ja, O čemu oni to govore? Kao da to već nije dovoljno uznemirujuće, tvrde da prosvijetljena osoba ne može biti obvezana pravilima ranih faza. A budući da o sebi vole misliti kao o nekome tko je već dosegnuo najvišu razinu, to koriste kao slabu izliku za nepoštivanje šerijatskih pravila. Opijanje, plesanje, glazba, pjesništvo i slikarstvo njima se čine

važnijima od vjerskih obveza. Uporno propovijedaju da, budući da u islamu nema hijerarhije, svatko ima pravo ria svoju osobnu potragu za Bogom. Sve to zvuči bezazleno i bezopasno, ali nakon što progacaš kroz dosadnu blagoglagoljivost, otkriješ da njihova poruka ima i mračnu stranu: da nema potrebe obraćati pozornost na vjerske vlasti!

Ako pitate sufije, Časni Kur'an prepun je nejasnih simbola i naslaganih aluzija, koje sve trebaju biti protumačene na mističan način. Zato oni istražuju kako svaka riječ vibrira prema broju, proučavaju skriveno značenje brojeva i traže skrivene reference u tekstu, čineći sve što je u njihovoj moći kako bi izbjegli čitanje Božje poruke, jasne i glasne.

Neki sufije čak kažu da su ljudska bića Kur'an koji govori. Ako to nije puko bogohuljenje, ne znam što jest. Tu su i putujući derviši, još jedna poremećena kategorija neprilagođenih. Kalandari, hajdari, kamiji - poznati su po svakojakim imenima. Rekao bih da su oni najgori. Kakvo bi dobro moglo izići iz čovjeka koji se ne može smiriti na jednome mjestu? Ako čovjek nema osjećaj pripadanja, može odlutati u svim smjerovima, kao suhi list na vjetru. Savršena žrtva za šejtana.

Filozofi nisu ništa bolji od sufija. Oni samo mozgaju i mozgaju, kao da njihovi ograničeni mozgovi mogu shvatiti nepojmljivost svemira! Postoji jedna priča koja govori o uroti između filozofa i sufija.

Jednog je dana jedan filozof susreo jednog derviša i odmah su se složili. Njih dvojica danima su razgovarali i jedan drugome dovršavali rečenice.

Kad su se najzad razdvojili, filozof je izvijestio o razgovoru, “Sve što ja znam, on vidi.”

Zatim je i sufi dao svoj prikaz: “Sve što ja vidim, on zna.”

Dakle, sufi misli da vidi, a filozof misli da zna. Po mom mišljenju, oni ništa ne vide i ništa ne znaju. Zar ne shvaćaju da se od nas kao jednostavnih, ograničenih i konačno smrtnih bića ne očekuje da znamo više nego što bismo trebali? Najviše što je ljudsko biće sposobno postići tek je nešto malo znanja o Svevišnjemu. To je sve. Nije naš zadatak tumačiti Božja učenja nego povinovati im se.

Kad Baybars dođe kući, razgovarat ćemo o tim pitanjima. To nam je postalo navikom, našim malim obredom. Svake noći nakon smjene, on pojede juhu i pogaču koju mu posluži moja supruga i nas se dvojica upustimo u razgovor o svakodnevici. Drago mi je vidjeti kako dobar tek ima. Mora biti snažan. Mlad, principijelan momak kao on ima mnogo posla u ovom bezbožnom gradu.

Šems

KONJA, 30. LISTOPADA 1244.

Bila je to večer prije nego što sam upoznao Rumija, sjedio sam na svom balkonu u Svratištu trgovaca šećerom. Srce mi je uživalo u veličanstvenosti svemira koji je Bog stvorio na svoju sliku, tako da Ga, ma gdje se okrenuli, možemo i potražiti i pronaći. A ipak, ljudska bića rijetko to čine.

Sjetio sam se pojedinaca koje sam susreo - onog prosjaka, prostitutke i pijanca. Običnih ljudi koji su patili od uobičajene bolesti: odvojenosti od Jednog. Oni su bili od onih ljudi koje učenjaci ne vide dok sjede u svojim kulama od slonokosti. Pitao sam se je li Rumi imalo drukčiji. Ako nije, samome sam sebi rekao da moram biti kanal između njega i najnižih slojeva društva.

Grad je napokon usnuo. Bilo je to ono doba noći kad čak i noćne životinje nevoljko remete mir koji vlada. Uvijek me neizmjerno žalosti i ujedno ushićuje slušati kako neki grad spava, pitati se kakve se priče proživljavaju iza zatvorenih vrata, kakve sam priče ja mogao proživjeti da sam odabrao drugi put. Ali ja nisam ništa odabrao. U najmanju ruku, put je odabrao mene.

Sjetio sam se jedne pripovijesti. Putujući derviš došao je u grad u kojem stanovnici nisu imali povjerenja u strance. “Odlazi!” vikali su mu. “Nitko te ovdje ne poznaje!”

Derviš je mirno odgovorio: “Da, ali ja poznajem samoga sebe, i vjerujte mi, bilo bi mnogo gore da je obrnuto.”

Dok god poznajem samoga sebe, bit ću dobro. Tko god poznaje samoga sebe, poznaje Jedno.

Mjesec me okupao svojim toplim sjajem. Lagana kišica, nježna kao svilena marama, zapadala je po gradu. Zahvalio sam Bogu na ovom blagoslovljenom trenutku i ostavio se u Njegovim rukama. Ponovno me se dojmila krhkost i kratkoća života i sjetio sam se još jednog pravila: Život je privremeni zajam, a ovaj je svijet tek površno oponašanje Stvarnosti. Samo bi djeca zamijenila igračku za stvarnu stvar. A ipak, ljudi se ili zalude igračkom ili je drsko slome i bace. U ovome životu, kloni se svih krajnosti, jer one će uništiti tvoju unutarnju ravnotežu.

Sufije ne idu u krajnosti. Sufi uvijek ostaje blag i umjeren.

Sutra ujutro otići ću do one velike džamije i slušati Rumija. Možda on jest sjajan propovjednik kao što svi kažu, ali na kraju širina i doseg svakog govornika određeni su širinom i dosegom njegove publike. Rumijeve riječi možda jesu kao divlji vrt, pun češljuga, travki, smreke i grmlja, ali uvijek je na posjetitelju da odabere što mu se najviše sviđa. I dok lijepo cvijeće odmah čupaju, rijetki ljudi obraćaju pozornost na biljke s trnjem i bodljikama. Ali, istina je da se od njih često spravljaju sjajni lijekovi.

Nije li jednako i s vrtom ljubavi? Kako ljubav može biti vrijedna svog imena ako biraš samo ono što je lijepo i izostavljaš teškoće? Lako je uživati u dobrome i ne voljeti loše.

Svatko to može. Pravi je izazov voljeti dobro i loše zajedno, ne zato što moraš prihvatiti grubo s glatkim, već zato što moraš nadići takve opise i prihvatiti ljubav u njezinoj cijelosti.

Još samo jedan dan prije no što upoznam svog druga. Ne mogu spavati.

Oh, Rumi! Kralj kraljevstva riječi i značenja!

Hoćeš li me prepoznati kad me vidiš?

Vidi me!

Rumi

KONJA, 31. LISTOPADA 1244.

Blagoslovljen je ovaj dan, jer upoznao sam Šemsa iz Tabriza. Ovog zadnjeg dana listopada, u zraku je neka nova studen, a vjetrovi pušu jače, najavljujući dolazak zime.

Danas poslijepodne, džamija je bila prepuna, kao i inače. Dok propovijedam velikom mnoštvu, uvijek pazim da niti zaboravim niti zapamtim svoju publiku. Za to postoji samo jedan način: zamisliti mnoštvo kao jednu jedinu osobu. Stotine ljudi slušaju me svakog tjedna, ali ja uvijek govorim samo jednoj osobi - onome tko čuje kako moje riječi odjekuju u njegovome srcu i tko me poznaje kao nitko drugi.

Kad sam kasnije izišao iz džamije, moj je konj već bio spreman. Griva životinje bila je spletena u pletenice sa zlatnim nitima i majušnim srebrnim zvoncima. Uživao sam slušati zveckanje tih zvonaca pri svakom koraku, ali budući da mi je put priječilo mnoštvo ljudi, bilo je nemoguće brzo se kretali. Odmjerenim korakom, prošli smo pokraj otrcanih trgovina i kuća sa slamnatim krovovima. Uzvici molitelja miješali su se s vriskom djece i povicima prosjaka željnih zaraditi pokoju kovanicu. Većina tih ljudi željela je da molim za njih; neki su jednostavno željeli hodati u mojoj blizini. Ali bilo je i drugih, koji su došli s većim očekivanjima i molili me da ih izliječim od neke smrtne bolesti ili uroka. Takvi su me zabrinjavali. Kako ne vide da ja, koji nisam ni prorok ni mudrac, ne mogu činiti čuda?

Kad smo skrenuli za ugao i približili se Svratištu trgovaca šećerom, zamijetio sam kako se neki putujući derviš probija kroz gomilu, hoda ravno prema meni i promatra me prodornim očima. Njegovi pokreti bili su spretni i usredotočeni, i zračio je aurom samodostatne sposobnosti. Nije imao kose. Ni brade. Ni obrva. Ali, iako je njegovo lice bilo otvoreno najviše što ljudsko lice to može biti, njegov izraz bio je nedokučiv.

No mene nije zainteresirao njegov izgled. Kroz godine sam vidio svakovrsne putujuće derviše u prolazu kroz Konju u svojoj potrazi za Bogom. S upadljivim tetovažama, brojnim naušnicama i kolutovima u ušima, većina tih ljudi uživala je što svuda na njima piše “neposlušan”. Ili su imali veoma dugu kosu ili je posve brijali. Neki su kalandari čak bušili jezike i bradavice. Stoga, kad sam prvi put vidio tog derviša, nije me zapanjila njegova izvanjska ljuštura. Zapanjio me, usuđujem se reći, njegov pogled.

Crnih očiju koje su sijevale na mene oštrije od mačeva, stajao je nasred ulice i široko podigao ruke, kao da želi zaustaviti ne samo povorku već i protok vremena. Osjetio sam kako mi tijelo potresa trzaj, kao iznenadna intuicija. Moj se konj uznemirio i glasno zarzao, trzajući glavom gore-dolje. Pokušao sam ga smiriti, ali je on postao tako nemiran da sam se i ja uznemirio.

Pred mojim očima, derviš je prišao konju, koji se uplašen vrpoljio, i nešto mu nečujno šapnuo u uho. Životinja je počela leško disati, ali kad je derviš zadnji put zamahnuo rukom, odmah se smirila. Val uzbuđenja prostrujio je mnoštvom i čuo sam kako netko mrmlja, “Ovo je crna magija!”

Nesvjestan svega oko sebe, derviš me znatiželjno promatrao. “O, veliki učenjače Istoka i Zapada, toliko sam čuo o tebi. Danas sam došao ovdje upitati te jedno pitanje, ako smijem.”

“Samo daj”, rekao sam ispod glasa.

“Najprije moraš sjahati s konja i biti na istoj razini sa mnom.”

Bio sam toliko zapanjen kad sam to čuo, da nakratko nisam mogao prozboriti. I ljudi oko mene djelovali su jednako zaprepašteni. Nitko mi se nikad ranije nije usudio obratiti na takav način.

Osjetio sam kako mi se lice žari, a želudac komeša od ljutnje, ali uspio sam svladati svoj ego i sjahati. Derviš se već okrenuo i udaljavao.

“Hej, čekaj, molim te!” viknuo sam sustigavši ga. “Želim čuti tvoje pitanje.”

Zaustavio se, okrenuo i prvi put mi se nasmiješio. “U redu, reci mi, molim te, što misliš tko je veći: prorok Muhamed ili sufi Bistami?”

“Kakvo je to pitanje?” rekao sam. “Kako možeš uspoređivati našeg časnog Proroka, mir neka je s njim, zadnjeg u nizu proroka, s jednim zloglasnim mistikom?”

Znatiželjno mnoštvo okupilo se oko nas, ali dervišu kao da nije smetala publika. I nadalje pomno proučavajući moje lice, nije odustajao. “Molim te, razmisli o tome. Nije li Prorok rekao, “Oprosti mi, Bože, nisam Te mogao spoznati kako sam trebao”, a Bistami objavio, “Slavljen neka sam, nosim Boga u svom ogrtaču”? Ako se jedan čovjek osjeća tako malenim u odnosu prema Bogu, a drugi tvrdi da Boga nosi u sebi, koji je od njih dvojice veći?”

Srce mi je zatreperilo u grlu. Pitanje se više nije činilo tako apsurdnim. Zapravo, imao sam osjećaj kao da je podignuta neka koprena, a ono što me ispod nje čeka zanimljiva je zagonetka. Kradomičan osmijeh, kao prolazni povjetarac, zalepršao je na dervišovim usnama. Sad sam znao da nije neki pomahnitali luđak. Bio je čovjek s pitanjem - pitanjem o kojem nikad ranije nisam razmišljao.

“Shvaćam što pokušavaš reći”, započeo sam, ne želeći da on čuje ni najmanje podrhtavanje u mom glasu. “Usporedit ću te dvije izjave i reći ti zašto je, iako Bistamijeva izjava zvuči uzvišenijom, upravo obratno.”

“Sav sam se pretvorio u uho”, odgovorio je derviš.

“Vidiš, Božja ljubav beskonačan je ocean, a ljudska bića nastoje iz njega izvući najviše vode što mogu. Ali na kraju dana, koliko vode ćemo dobiti ovisi o veličini naših šalica.

Neki ljudi imaju bačve, neki vjedra, a neki samo zdjelice.”

Dok sam govorio, promatrao sam kako se izraz dervišovog lica mijenja od blagog prezira do otvorenog priznanja i odatle u nježan osmijeh nekoga tko vlastite misli prepoznaje u tuđim riječima.

“Bistamijeva posuda bila je razmjerno malena i njegova se žed utažila već nakon jednog gutljaja. Bio je sretan u fazi u kojoj je bio. Divno je da je prepoznao ono božansko u sebi, ali i tad nadalje ostaje razlika između Boga i Sebstva. Nije postignuto jedinstvo. Glede Proroka, on je bio Božji izabranik i imao mnogo veću šalicu koju je trebalo napuniti. Zato ga je Bog u Kur'anu upitao, Zar nismo otvorili tvoje srce? S tako otvorenim srcem, s neizmjernom šalicom, njega je spopadala jedna žeđ za drugom. Nikakvo čudo da je rekao, “Ne poznajemo Te kako bismo trebali”, iako ga je on zacijelo poznavao kao nitko drugi.”

Razvukavši usne u dobrodušan osmijeh, derviš je kimnuo i zahvalio mi. Zatim je stavio ruku na srce u kretnji zahvalnosti i nekoliko sekundi tako ostao. Kad su nam se oči ponovno srele, zamijetio sam da mu se u pogled uvukao tračak nježnosti.

Gledao sam mimo derviša u bisernosivi krajolik tipičan za naš grad u ovo doba godine.

Nekoliko suhih listova zalepršalo je oko naših stopala. Derviš me pogledao s obnovljenim zanimanjem i na umirućem svjetlu zalazećeg sunca, zakleo bih se da sam na djelić sekunde ugledao jantarnu auru oko njega.

Naklonio mi se s poštovanjem. I ja sam se naklonio njemu. Ne znam koliko smo dugo tako stajali, dok je nebo ljubičasto visjelo iznad naših glava. Nakon nekog vremena, mnoštvo oko nas počelo se nervozno meškoljiti, nakon što je promatralo naš razgovor s

čuđenjem na granici neodobravanja. Nikad me ranije nisu vidjeli da se ikome klanjam i činjenica da sam to učinio jednom običnom putujućem sufiju zaprepastila je neke ljude, uključujući moje najbliže učenike.

Mora da je derviš osjetio nezadovoljstvo u zraku.

“Bit će bolje da sad odem i ostavim vas vašim obožavateljima”, rekao je, a glas mu jenuo nekom baršunastom bojom, gotovo šapatom. “Čekaj”, usprotivio sam se. “Ne idi, molim te. Ostani!”

Uočio sam tračak zamišljenosti na njegovom licu, čeznutljivo naškubljena usta, kao da želi još nešto reći, ali jednostavno ne može ili neće. I u tom trenutku, u toj stanci, čuo sam pitanje koje mi nije postavio.

A što je s tobom, veliki propovjedniče? Reci mi, koliko je velika tvoja šalica?

Zatim se više nije imalo što reći. Ponestalo nam je riječi. Zakoračio sam prema dervišu i približio mu se toliko da sam vidio zlatne točkice u njegovim crnim očima. Najednom me preplavio neki čudan osjećaj, kao da sam već ranije doživio ovaj trenutak. Ne jednom, već više od desetak puta. Počeo sam se prisjećati trenutaka. Visok, mršav muškarac s koprenom na licu, prstiju u plamenu. I tad sam znao. Derviš koji je stajao sučelice meni nije bio nitko drugi doli onaj muškarac kojega sam viđao u snovima.

Znao sam da sam pronašao svog druga. Ali umjesto da me obuzme ushit radosti, kao što sam uvijek mislio da će se dogoditi, spopala me hladna strava.

Ella

NORTHAMPTON, 8. LIPNJA 2008.

Bombardirana pitanjima i manjkom odgovora, Ella je shvatila da je u njezinoj prepisci s Azizom mnogo toga iznenađuje, a posebice činjenica da ta prepiska postoji. Njih dvoje su se u svemu toliko silno razlikovali da se pitala što to uopće imaju zajedničkog, zbog čega jedno drugome tako često šalju elektronske poruke.

Aziz je bio kao slagalica koju je ona pokušavala složiti djelić po djelić. Sa svakom njegovom novom porukom, novi djelić slagalice sjeo je na mjesto. Ella je tek trebala vidjeti cijelu sliku, ali dosad je već otkrila nekoliko stvari o muškarcu s kojim se dopisivala.

Iz njegovog je bloga saznala da je Aziz profesionalni fotograf i nezasitan svjetski putnik koji je putovanje najudaljenijim kutcima svijeta smatrao jednako prirodnim i lakim kao šetnju parkom u susjedstvu. Nesmiljeni nomad u srcu, bio je posvuda i osjećao se jednako kod kuće u Sibiru, Šangaju, Kalkuti i Casablanci. Putujući samo s naprtnjačom i sviralom od trske, stekao je prijatelje na mjestima koja Ella nije uspjela pronaći ni na karti.

Beskompromisni granični službenici, nemogućnost dobivanja vize od neprijateljskih vlada, parazitske bolesti koje se prenose vodom, crijevni poremećaji zbog zaražene hrane, opasnost da će biti opljačkan, sukobi između vladinih trupa i pobunjenika - ništa ga nije moglo spriječiti da ne putuje istokom i zapadom, sjeverom i jugom.

Ella je Aziza smatrala mlazom vodoskoka. Ondje gdje se ona bojala zakoračiti, on je nadirao punom snagom. Ondje gdje je ona oklijevala i brinula prije no što bi nešto učinila, on je najprije djelovao, a zatim brinuo, ako je ikad uopće brinuo. Imao je temperamentnu osobnost, previše idealizma i strasti za jedno tijelo. Radio je mnogo toga, i radio je dobro.

Ella je sebe smatrala liberalnom, nepopustljivom demokratkinjom, nominalnom Židovkom i budućom vegetarijankom koja je odlučna jednog dana izbaciti svo meso iz svoje prehrane. Pitanja je odvajala u jasno odredene kategorije, organizirala svoj svijet uvelike kao što je organizirala svoju kuću, uredno i čisto. Njezin je mozak radio s dva jednako dugačka popisa koji su se međusobno isključivali: stvari koje voli nasuprot stvarima koje mrzi.

Iako ni u kom slučaju nije bila ateistkinja i uživala je svako toliko u nekom vjerskom obredu, Ella je vjerovala da je religija najveći problem koji danas, jednako kao i u prošlosti, izjeda svijet. Sa svojom nenadmašivom bahatošću i samoprozvanim vjerovanjem u nadmoć njihovih postupaka, vjernici su joj išli na živce. Fanatici svih vjera bili su moralno pokvareni i nepodnošljivi, no duboko u sebi fanatike islama smatrala je najgorima.

Međutim, Aziz je bio duhovan čovjek koji je pitanja vjere i religije shvaćao ozbiljno, klonio se suvremene politike i nije “mrzio” nikoga i ništa. Zadrti mesojedac, rekao je da nikad ne bi odbio tanjur dobro pečenih šiš-ćevapa. Iz ateizma se preobratio na islam sredinom sedamdesetih, kako je sam u šali rekao, “nedugo nakon Kareema AbdulJabbara, a prije Cata Stevensa”. Otad je podijelio kruh sa stotinama mistika iz svih zemalja i svih vjera, i proglasio ih “braćom i sestrama na putu”.

Predani pacifist sa snažnim humanitarnim načelima, Aziz je vjerovao da su svi vjerski ratovi u osnovi “lingvistički problem”. Jezik, rekao je, više skriva no što otkriva Istinu, i ljudi zato stalno pogrešno shvaćaju i pogrešno ocjenjuju jedni druge. U svijetu načičkanom

pogrešnim prijevodima, nema smisla biti nepokolebljiv ni u jednoj temi, jer bi jednako tako i naša najjača uvjerenja mogla biti izazvana jednostavnim nesporazumom. Općenito, čovjek ne smije biti previše krut ni u čemu jer “živjeti znači stalno mijenjati uvjerenja”.

Aziz i Ella živjeli su u različitim vremenskim zonama. Doslovce i u metaforičkom smislu. Za nju je vrijeme poglavito značilo budućnost. Velik dio svojih dana provodila je opsjednuta planovima za sljedeću godinu, sljedeći mjesec, sljedeći dan ili čak sljedeću minutu. Čak i za tako trivijalne stvari kao što je kupovina ili zamjena slomljenog stolca, Ella je svaku pojedinost planirala unaprijed, i u torbi stalno nosila pedantni raspored i popis stvari koje treba učiniti.

Za Aziza je, pak, vrijeme bilo usredotočeno na upravo ovaj trenutak, i sve osim sad bilo je iluzija. Iz istog je razloga vjerovao da ljubav nema nikakve veze s “planovima za sutra” ili “sjećanjima na jučer”. Ljubav može biti samo sad i ovdje. Jedna od njegovih ranijih poruka koju joj je poslao, završavala je sa sljedećom opaskom: “Ja sam sufi, dijete sadašnjeg trenutka”.

“Kako li je to bizarno reći”, otpisala mu je Ella, “jednoj ženi koja oduvijek previše razmišlja o prošlosti, a još više o budućnosti, ali nekako kao da nikad ne uspijeva dodirnuti sadašnji trenutak”.

Aladdin

KONJA, 16. PROSINCA 1244.

Bit će da je sudbina htjela da ne budem ondje kad se derviš susreo s mojim ocem.

Otišao sam s nekolicinom prijatelja u lov na jelene i vratio se tek sutradan. Dotad se već o očevom susretu sa Šemsom iz Tabriza govorilo po čitavom gradu. Tko je taj derviš, govorkali su ljudi, i kako to da ga je učen čovjek kao Rumi ozbiljno shvatio, do te mjere da mu se naklonio?

Još otkad sam bio dječak, gledao sam kako ljudi kleče pred mojim ocem i nikad nisam zamišljao da bi moglo biti ikako drugačije - odnosno, ukoliko druga osoba nije neki kralj ili veliki vezir. Stoga sam odbio povjerovati u polovicu onoga što sam čuo i nisam dopustio da mi se te brbljarije zavuku pod kožu, dok nisam stigao kući i dok mi Kerra, moja pomajka, koja nikad ne laže i nikad ne pretjeruje, nije potvrdila čitavu priču. Da, istina je, putujući derviš po imenu Šems iz Tabriza javno je izazvao mog oca i štoviše, sad je odsjeo u našoj kući.

Tko je taj neznanac koji je upao u naše živote kao neki tajastveni, s neba bačen kamen?

Nestrpljiv vidjeti ga vlastitim očima, upitao sam Kerru: “Onda, gdje je taj čovjek?”

“Tiho”, šapnula je Kerra, pomalo nervozno. “Tvoj otac i on su u biblioteci.” Čuli smo žamor njihovih glasova u daljini, iako je bilo nemoguće razabrati o čemu razgovaraju. Uputio sam se u smjeru biblioteke, ali me Kerra zaustavila.

“Bojim se da ćeš morati pričekati. Zamolili su da ih nitko ne ometa.” Čitav dan nisu izišli iz biblioteke. Ni naredni, ni onaj nakon toga. O čemu bi uopće mogli razgovarati? Što bi netko kao moj otac mogao imati zajedničkog s jednim običnim dervišom?

Prošao je tjedan, pa još jedan. Kerra je svakoga jutra pripremala doručak i ostavljala ga ispred njihovih vrata. Bez obzira kakve bi im poslastice pripremila, sve bi ih odbili i zadovoljili se samo kriškom kruha ujutro i čašom kozjeg mlijeka navečer.

Uzrujanog i nervoznog, tijekom tog razdoblja obuzelo me loše raspoloženje. U razna doba tijekom dana pokušavao sam proviriti u knjižnicu kroz svaku rupu i pukotinu u vratima. Ne mareći što će se dogoditi ako oni najednom otvore vrata i zateknu me kako prisluškujem, većinu sam vremena proveo zgrbljen, u nastojanju da shvatim o čemu razgovaraju. Ali čuo sam samo tiho mrmljanje. Nisam mnogo ni vidio. Prostorija je bila u sjeni zbog napola navučenih zastora. Bez mnogo toga što sam mogao čuti ili vidjeti, dopustio sam svom umu da marljivo popuni tišinu, izmišljajući razgovor koji zacijelo vode.

Jednom me je Kerra zatekla uha priljubljenog uz vrata, ali ništa nije rekla. Dotad je već ona očajnije od mene željela saznati što se zbiva. Žene si ne mogu pomoći kad je riječ o znatiželji; ona im je u prirodi.

Ali kad me je moj brat, sultan Walad, ulovio u prisluškivanju, priča je bila drukčija.

Uputio mi je žestok pogled, a lice mu se ozlovoljilo.

“Nemaš prava špijunirati druge ljude, a posebice ne vlastitog oca”, prekorio me.

Slegnuo sam ramenima. “Iskreno, brate, zar tebe nimalo ne smeta što naš otac provodi vrijeme s jednim neznancem? Sad je već prošlo više od mjesec dana. Otac je svoju obitelj

gurnuo u stranu. Zar tebe to ne uzrujava?”

“Naš otac nikoga nije gurnuo u stranu” odgovorio je moj brat. “U Šemsu iz Tabriza pronašao je veoma dobrog prijatelja. Umjesto da prigovaraš i jadaš se poput malog djeteta, trebao bi biti sretan zbog našeg oca. Odnosno, ako ga uistinu voliš.”

Tako bi nešto mogao reći samo moj brat. Bio sam naviknut na njegovo čudaštvo pa se nisam uvrijedio zbog njegovih oštrih primjedaba. Uvijek ljubazan, bio je miljenik obitelji i susjedstva, najdraži sin mog oca.

Točno četrdeset dana nakon što su se otac i derviš osamili u biblioteci, dogodilo se nešto čudno. Ponovno sam čučao ispred vrata i prisluškivao tišinu mukliju no inače, kad sam najednom čuo derviša kako govori.

“Prošlo je četrdeset dana otkad smo se povukli ovamo. Svakog smo dana raspravljali o jednom od Četrdeset pravila vjere Ljubavi. Sad kad smo završili, mislim da bismo trebali izići. Tvoja je odsutnost možda uzrujala tvoju obitelj.”

Otac se usprotivio. “Ne brini. Moja supruga i sinovi dovoljno su zreli da shvate da mi je možda potrebno provesti neko vrijeme daleko od njih.”

“O tvojoj supruzi ne znam ništa, ali tvoja dva sina različiti su kao noć i dan”, odgovorio je Šems. “Stariji ide tvojim stopama, ali bojim se da mlađi korača u jednom posve drukčijem ritmu. Njegovo je srce zamućeno kivnjom i zavišću.”

Obrazi su mi se zažarili od srdžbe. Kako može reći tako grozne stvari o meni kad se nismo ni upoznali?

“On misli da ga ja ne poznajem, ali poznajem ga”, malo kasnije je rekao derviš. “Dok je čučao uha priljubljenog uz vrata i promatrao me kroz rupice na vratima, i ja sam promatrao njega.”

Osjetio sam kako mi tijelom prolaze srsi jeze i svaka mi se dlačica nakostriješila. Ne misleći o onome što kanim učiniti, naglo sam otvorio vrata i odlučnim korakom ušao u sobu. Oči mog oca razrogačile su se od neshvaćanja, ali nije trebalo dugo da šok zamijeni ljutnja.

“Aladdine, jesi li poludio? Kako se usuđuješ tako nas ometati?” zagrmio je moj otac.

Neobazirući se na to pitanje, pokazao sam na Šemsa i uzviknuo: “Zašto najprije ne pitate njega kako se usuđuje onako govoriti o meni?”

Otac nije rekao ni riječ. Samo me je pogledao i duboko udahnuo, kao da je moja nazočnost težak teret na njegovim ramenima.

“Molim vas, oče, nedostajete Kerri. Nedostajete i svojim učenicima. Kako možete okrenuti leđa svim svojim voljenima zbog jednog ušljivog derviša?” Čim su te riječi izišle iz mojih usta, pokajao sam se, ali bilo je prekasno. Otac me je promatrao s razočaranjem u očima. Nikad ga ranije nisam vidio takvoga.

“Aladdine, učini samome sebi uslugu. Otiđi odavde - smjesta”, rekao je moj otac. “Idi na neko mirno mjesto i razmisli o ovome što si učinio. Nemoj mi se obraćati dok ne pogledaš u svoju nutrinu i ne osvijestiš svoju pogrešku.”

“Ali, oče...”

“Odlazi!” ponovio je moj otac i okrenuo glavu od mene.

Snuždeno sam izišao iz prostorije, vlažnih dlanova, drhtavih koljena.

U tom mi je trenutku sinulo da su se na neki nerazumljiv način naši životi promijenili i da više nikad ništa neće biti kao ranije. Od smrti moje majke prije osam godina, ovo je bio drugi put da sam se osjećao napušten od roditelja.

Rumi

KONJA, 18. PROSINCA 1244.

Batin Allah - skriveno lice Boga. Otvori moj um kako bih mogao vidjeti Istinu.

Kad mi je Šems iz Tabriza postavio ono pitanje o proroku Muhamedu i sufiju Bistamiju, imao sam osjećaj da smo nas dvojica jedino dvoje ljudi na kugli zemaljskoj. Pred nama se pružalo sedam etapa na Putu do Istine - sedam maqamata kroz koje mora proći svaki ego kako bi dosegnuo Jedinstvo.

Prvi stupanj je stanje Uskraćenog nafs, najprimitivnije i najuobičajenije stanje postojanja, kad je duša zarobljena u svjetovnim težnjama. Većina ljudskih bića zapela je u njemu, muče se i pate u službi svojih strasti, ali uvijek smatraju druge odgovornima za svoju stalnu nesreću.

Ako i kad neka osoba postane svjesna bijede svoga ega, počne li raditi na sebi, može dospjeti do sljedeće etape koja je na određeni način suprotnost prethodnoj. Umjesto da stalno okrivljava druge ljude, osoba koja dosegne ovaj stupanj mijenja sebe, ponekad do točke samozataje. Ovdje ego postaje Samoptužujući nafs i time započinje putovanje ka unutarnjem pročišćenju.

U trećoj fazi, osoba je zrelija i ego se razvio u Nadahnut nafs. Tek na ovoj razini, i ni u jednom trenutku ranije, čovjek može doživjeti istinsko značenje riječi “predaja” i lutati Dolinom spoznaje. Svatko tko je dospio ovako daleko imat će i pokazivati strpljenje, ustrajnost, mudrost i poniznost. Svijet će djelovat nov i pun nadahnuća. Međutim, mnogi ljudi koji dosegnu treću razinu osjećaju poriv zaustaviti se na njoj i izgube volju ili snagu ići dalje. Zato je, ma koliko bila lijepa i blažena, treća razina zamka za onoga tko teži višem.

Oni koji uspiju ići dalje, dolaze do Doline mudrosti i upoznaju Nepomućeni nafs. Ovdje ego nije što je nekoć bio, jer se promijenio u višu razinu svijesti. Velikodušnost, zahvalnost i nepokolebljiv osjećaj zadovoljstva bez obzira na životne nedaće glavne su značajke svakoga tko je dospio ovamo. Iza toga se nalazi Dolina jedinstva. Oni koji su u njoj bit će zadovoljni svakom situacijom u koju ih Bog stavi. Svjetovna pitanja njima nisu nimalo važna, jer oni su postigli stanje Zadovoljnog nafs.

U sljedećoj fazi, Ugodnog nafs, čovjek postaje svjetlost ljudskog roda, zrači energijom svakome tko je zatraži, podučava i prosvjetljava kao pravi učitelj. Ponekad takva osoba može imati i iscjeljiteljske moći. Kamo god da ode, u životima drugih ljudi izazvat će veliku promjenu. U svemu što čini i teži učiniti, njezin je glavni cilj služiti Bogu služeći drugima.

Na kraju, u sedmoj fazi, čovjek doseže Pročišćen nafs i postaje Insan-i Kâmil, savršeno ljudsko biće. Ali o tome stanju nitko ne zna mnogo, a čak i ako su malobrojni ikad znali, ne bi govorili o njemu.

Etape na putu lako je ukratko prikazati, teško iskusiti. Prepreke koje se pojavljuju putem dodatno otežava činjenica da nema jamstva stalnog napretka. Ruta od prve do zadnje faze nipošto nije linearna. Uvijek postoji opasnost da ćemo se sunovratiti natrag u ranije faze, ponekad čak iz nekog višeg stupnja posve natrag do prvog. S obzirom na mnoge zamke uzduž puta, nije čudo da u svakom stoljeću samo nekolicini ljudi uspijeva

dosegnuti krajnje faze.

I zato, kad mi je Šems postavio ono pitanje, nije tražio samo usporedbu. Htio je da razmislim koliko sam daleko sam spreman ići kako bih izbrisao svoju osobnost da bih bio upijen u Bogu. U njegovom prvom pitanju krilo se drugo.

“A ti, veliki propovjedniče?” upitao me je. “Od sedam faza, na kojoj si ti? I misliš li da imaš hrabrosti ići dalje, do samoga kraja? Reci mi, koliko je velika tvoja šalica?”

Kerra

KONJA, 18. PROSINCA 1244.

Beskorisno mi je oplakivati svoju sudbinu, znam. Međutim, ne mogu ne poželjeti da imam više znanja o vjeri, povijesti i filozofiji i svim onim stvarima o kojima Rumi i Šems danonoćno zacijelo razgovaraju. Ponekad se poželim pobuniti protiv toga da sam stvorena ženom. Kad se rodiš kao djevojčica, nauče te kuhati i čistiti, prati prljavu odjeću, krpati stare čarape, raditi maslac i sir i hraniti djecu. Neke žene poduče i umijeću ljubavi i kako da se učine privlačnima muškarcima. Ali to je to. Ženama nitko ne daje knjige da im otvori oči.

Prve godine našega braka, znala bih se svakom prigodom koja bi mi se pružila krišom zavući u Rumijevu biblioteku. Sjedila bih među onim knjigama koje on tako silno voli, udisala njihov prašnjav, pljesniv miris i pitala se kakve tajne skrivaju u sebi. Znala sam koliko Rumi duboko voli svoje knjige, većinu kojih je naslijedio od svog pokojnog oca, Baha’al-Dina. Od njih mu je posebice draga bila Ma'arif. Mnoge bi noći bio budan do zore i čitao je, iako sam ja bila uvjerena da je čitavu zna napamet.

“I da mi plate vrećama zlata, nikad ne bih prodao očeve knjige”, znao je reći Rumi.

“Svaka od ovih knjiga neprocjenjiva je ostavština mojih predaka. Naslijedio sam ih od svog oca i proslijedit ću ih svojim sinovima.”

Na težak sam način saznala koliko mu znače njegove knjige Još u prvoj godini braka, dok sam jednog dana bila sama kod kuće, palo mi je na pamet obrisati prašinu u biblioteci.

Izvadila sam sve knjige s polica i obrisala im korice komadom baršuna poprskanim ružinom vodicom. Lokalni ljudi vjeruju da postoji neki mladenački džin po imenu Kebikec koji bolesno uživa uništavati knjige. Kako bi ga odbili, običaj je u svakoj knjizi napisati upozorenje: “Miruj, Kebikec, drži se podalje ove knjige!” Kako sam mogla znati da nije Kebikec jedini koji se treba držati podalje knjiga mog supruga, nego sam to i ja?

Tog sam poslijepodneva obrisala prašinu i očistila svaku knjigu u biblioteci. Radeći, čitala sam iz Gazalijevog Oživljavanja vjerskih znanosti. Tek kad sam iza svojih leđa začula opor, dalek glas, shvatila sam koliko sam vremena provela ondje.

“Kerra, što misliš da radiš ovdje?”

Bio je to Rumi, ili netko tko mu je nalikovao - glas je bio grublji u tonu, stroži u izrazu.

U svih naših osam godina braka, bio je to jedini put da mi se tako obratio. “Čistim”, promrmljala sam bojažljivo. “Željela sam te iznenaditi.”

Rumi je odgovorio: “Razumijem, ali molim te, više nikad ne diraj moje knjige. Zapravo, volio bih da uopće ne ulaziš u ovu prostoriju.”

Nakon tog dana, držala sam se podalje biblioteke čak i kad nikoga nije bilo kod kuće.

Shvatila sam i prihvatila da svijet knjiga nije za mene, nikad nije bio, niti će ikad biti.

Ali kad je Šems iz Tabriza došao u našu kuću, i kad su se on i moj suprug zaključali u biblioteku na četrdeset dana, osjetila sam kako u meni ključa stara kivnja. Rana za koju nisam bila ni svjesna da je počela krvariti.

Kimya

KONJA, 20. PROSINCA 1244.

Bilo mi je dvanaest godina kad me je Rumi usvojio, kćerku obitelji skromnih seljaka iz jedne doline uz planinu Taurus. Moji pravi roditelji bili su ljudi koji su naporno radili i ostarjeli prije vremena. Živjeli smo u malom kućerku, i sestra i ja dijelile smo istu sobu s duhovima naše mrtve braće i sestara, petoro djece umrle od jednostavnih bolesti. Ja sam bila jedina u kući koja je vidjela te duhove. Svaki put kad bih spomenula što ti mali duhovi rade, sestra bi se uplašila, a majka rasplakala. Pokušala sam objasniti, ali bezuspješno, da se ne trebaju bojati ni brinuti, budući da nitko od moje mrtve braće i sestara nije izgledao zastrašujuće ili nesretno. Moja obitelj to nikako nije mogla shvatiti.

Jednog je dana našim selom prošao neki pustinjak. Kad je vidio koliko je iscrpljen, otac ga je pozvao da prenoći u našoj kući. Te večeri, dok smo svi sjedili uz ognjište i pekli kozji sir, pustinjak nam je pričao čarobne priče iz dalekih zemalja. Dok je njegov glas mrmorio, ja sam zatvorila oči, putujući s njime do pustinja Arabije, beduinskih šatora u Sjevernoj Africi i mora najmodrije vode, koje nazivaju Sredozemnim. Ondje sam na plaži pronašla školjku, veliku i spiralnu, i stavila je u džep. Kanila sam prošetati plažom s jednog kraja na drugi, ali me negdje na po puta zaustavio neki oštar, odbojan miris.

Kad sam otvorila oči, zatekla sam se kako ležim na podu, a svi u kući bili su oko mene, sa zabrinutim izrazom na licu. Majka je jednom rukom držala moju glavu, a u drugoj je imala polovicu glavice luka, koju mi je silom gurala pod nos.

“Osvijestila se!” radosno je pljesnula rukama moja sestra.

“Hvala Bogu!” Majka je teško uzdahnula. Zatim se obratila pustinjaku, objašnjavajući: “Još otkad je bila mala djevojčica, Kimyu spopadaju napadi nesvjestice. To se stalno događa.”

Ujutro nam je pustinjak zahvalio na gostoprimstvu i oprostio se s nama.

Međutim, prije nego što je otišao, rekao je mom ocu: “Tvoja kćerka Kimya neobično je dijete. Veoma je nadarena. Bila bi šteta da takvi darovi prođu nezamijećeno. Trebao bi je poslati u školu...” “Što će djevojci obrazovanje?” uzviknula je moja majka. “Gdje ste to čuli? Treba ostati uz mene i tkati sagove dok se ne uda. Znate, ona je darovita tkalja sagova.”

Ali pustinjak se nije pokolebao. “Možda, ali jednog bi dana mogla biti još bolja učenjakinja. Očito, Bog nije nesklon vašoj kćerki zato što je djevojčica i obdario ju je mnogim darovima. Tvrdite li da znate bolje od Boga?” upitao je. “Ako nema dostupnih škola, pošaljite je nekom učenjaku da dobije obrazovanje koje zaslužuje.”

Majka je odmahnula glavom. Ali vidjela sam da je otac drukčijeg mišljenja. Znajući koliko voli obrazovanje i znanje, i koliko cijeni moje sposobnosti, nije me iznenadilo kad je upitao: “Mi ne znamo nijednog učenjaka. Gdje ću ga pronaći?”

Tad je onaj pustinjak izgovorio ime koje će mi promijeniti život. Rekao je: “Poznajem divnog učenjaka u Konji, po imenu Mevlana Dželaluddin Rumi. Moglo bi mu biti drago podučavati djevojčicu kao Kimya. Odvedite je k njemu. Nećete požaliti.”

Kad je pustinjak otišao, majka je podigla ruke. “Trudna sam. Uskoro će u ovoj kući biti još jedna usta koja treba hraniti. Potrebna mi je pomoć. Djevojci ne treba knjiga. Ona mora

naučiti obavljati kućanske poslove i brinuti o djeci.”

Bilo bi mi mnogo draže da se majka usprotivila mom odlasku iz drugih razloga. Da je rekla da ću joj nedostajati i da ne može podnijeti dati me drugoj obitelji, makar samo privremeno, možda bih bila odlučila ostati. Ali ona nije rekla ništa od toga. U svakom slučaju, otac je bio uvjeren da pustinjak ima pravo, a za nekoliko dana u to sam bila uvjerena i ja.

Nedugo nakon toga, otac i ja otputovali smo u Konju. Čekali smo Rumija ispred medrese u kojoj je podučavao. Kad je izišao, meni je bilo previše neugodno pogledati ga.

Zato sam gledala u njegove ruke. Prsti su mu bili dugi, gipki i vitki, više kao u zanatlije, nego učenjaka. Otac me je gurnuo prema njemu.

“Moja kćerka je veoma nadarena. Ali ja sam priprost čovjek, a takva je i moja žena.

Rečeno nam je da ste vi najučeniji čovjek u kraju. Biste li bili voljni podučavati je?”

I ne gledajući njegovo lice, osjećala sam da Rumi nije iznenađen. Mora da je bio naviknut na takve molbe. Dok su otac i on razgovarali, ja sam prišla dvorištu, u kojem sam ugledala nekoliko dječaka, ali nijednu djevojčicu. Ali na povratku, ugodno sam se iznenadila uočivši jednu mladu ženu koja je sama stajala u kutu, bijelog i nepomičnog lica kao da je isklesano od mramora. Mahnula sam joj. Izgledala je zaprepašteno, ali mi je nakon kratkog oklijevanja odmahnula.

“Zdravo, djevojčice, vidiš li me?” upitala je.

Kad sam kimnula glavom, žena se nasmiješila i pljesnula rukama. “Pa to je divno!

Nitko me drugi ne vidi.”

Vratile smo se do mog oca i Rumija. Mislila sam da će prestati razgovarati kad je vide, ali imala je pravo - nisu je vidjeli.

“Kimya, dođi ovamo”, rekao je Rumi. “Tvoj mi otac kaže da voliš učiti. Reci mi, što ti se to u knjigama toliko sviđa?”

S naporom sam progutala slinu, nesposobna odgovoriti, paralizirana.

“Reci, dušo”, obratio mi se otac i zvučao je razočaran. Željela sam odgovoriti točno, odgovorom zbog kojega će se otac ponositi mnome, samo što nisam znala koji je to odgovor.

U mojoj tjeskobi, jedini zvuk koji sam ispustila bio je očajnički dahtaj.

Otac i ja bismo se vratili u naše selo praznih ruku da se tad nije umiješala ona žena.

Uhvatila me je za ruku i rekla: “Samo reci istinu o sebi. Bit će dobro, obećajem ti.”

Osjećajući se bolje, okrenula sam se prema Rumiju i rekla: “Bila bih počašćena proučavati Kur'an s vama, učitelju. Ne bojim se napornog rada.”

Rumijevo se lice razvedrilo. “To je veoma dobro”, rekao je, ali je zatim zastao kao da se upravo sjetio neke gadne pojedinosti. “Ali ti si djevojčica. Čak i ako budemo naporno učili i dobro napredovali, ubrzo ćeš se udati i roditi djecu. Godine obrazovanja neće biti ni od kakve koristi.”

Nisam znala što reći i osjećala sam se obeshrabreno, gotovo krivom. I otac kao da je bio zabrinut i najednom je pozorno proučavao svoje cipele. U pomoć mi je ponovno pritekla ona mlada žena. “Reci mu da njegova supruga oduvijek želi djevojčicu i sad bi bila sretna kad bi on jednu podučavao.”

Rumi se nasmijao kad sam mu prenijela tu poruku. “Vidim da si posjetila moju kuću i razgovarala s mojom suprugom. Ali uvjeravam te, Kerra se ne miješa u moje učiteljske obveze.”

Polako, bespomoćno, žena je odmahnula glavom i šapnula mi na uho: “Reci mu da nisi govorila o Kerri, njegovoj drugoj supruzi. Govorila si o Gevher, majci njegove dvojice sinova.”

“Govorila sam o Gevher”, rekla sam, brižno izgovarajući to ime. “Majci vaših sinova.”

Rumijevo liceje problijedjelo. “Gevher je mrtva, dijete”, suho je odgovorio. “Ali što ti znaš o mojoj pokojnoj supruzi? Je li ovo neka neslana šala?”

Umiješao se moj otac. “Siguran sam da nije mislila loše, učitelju. Uvjeravam vas da je Kimya ozbiljno dijete. Nikad nije bez poštovanja prema starijima.”

Shvatila sam da moram reći istinu. “Vaša pokojna supruga je ovdje. Drži me za ruku i potiče da govorim. Ima tamnosmeđe bademaste oči, lijepe pjegice na licu, i odjevena je u dugu žutu halju...”

Zastala sam primijetivši da mlada žena pokazuje na svoje papuče. “Želi da vam kažem za njezine papuče. Načinjene su od jarkonarančaste svile i izvezene sitnim crvenim cvjetićima. Jako su lijepe.”

“Te sam joj papuče donio iz Damaska”, rekao je Rumi, a oči mu se napunile suzama.

“Voljela ih je.”

Kad je to rekao, učenjak je utonuo u šutnju i češkao se po bradi sa svečanim, odsutnim izrazom lica. Ali kad je ponovno progovorio, glas mu je bio nježan i prijateljski, bez tračka potištenosti.

“Sad shvaćam zašto svi misle da je tvoja kćerka nadarena”, rekao je Rumi mom ocu.

“Hajdemo u moju kuću. Uz večeru možemo razgovarati o njezinoj budućnosti. Siguran sam da će biti odlična učenica. Bolja od mnogih dječaka.”

Tad se Rumi obratio meni i upitao: “Hoćeš li to reći Gevher?”

“Nema potrebe, učitelju. Čula vas je”, odgovorila sam. “Kaže da sad mora ići. Ali uvijek vas promatra s ljubavlju.”

Rumi se srdačno nasmiješio. Nasmiješio se i moj otac. Sad je u zraku bilo neke lakoće koje ranije nije bilo. U tom sam trenutku znala da će moj susret s Rumijem imati dalekosežne posljedice. Nikad nisam bila bliska s majkom, ali kao da želi nadomjestiti taj manjak, Bog mi je dao dva oca, mog pravog oca i oca koji me usvojio.

Tako sam prije osam godina došla u Rumijevu kuću, kao bojažljivo dijete gladno znanja. Kerra je bila nježna i suosjećajna, više od moje vlastite majke, a Rumijevi sinovi dočekali su me s dobrodošlicom, posebice onaj stariji, koji mi je s vremenom postao starijim bratom.

Na kraju je pustinjak imao pravo. Ma koliko mi nedostajali otac i braća i sestre, nijednog trenutka nisam požalila što sam došla u Konju i pridružila se Rumijevoj obitelji.

Mnogo sam sretnih dana provela pod njegovim krovom.

Odnosno, dok nije došao Šems iz Tabriza. Njegova je nazočnost sve promijenila.

Ella

NORTHAMPTON, 9. LIPNJA 2008.

Bez obzira što nikad dotad nije uživala u samoći, Ella je shvatila da joj u zadnje vrijeme samoća odgovara. Zaokupljena završnim dotjerivanjem svoje recenzije Slatkog bogohulja, zamolila je Michelle za još tjedan dana prije nego što je preda. Mogla je završiti ranije, ali nije željela. Taj joj je zadatak pružao izliku da se povuče u svoj um i izbjegne obiteljske dužnosti i dugo odgađana bračna suočavanja. Ovaj je tjedan po prvi put preskočila sat u klubu kuhanja Fusion, jer nije bila raspoložena za kuhanje i čavrljanje s petnaest žena sa životima sličnim njezinome, sad kad nije bila sigurna što će učiniti sa svojime. U zadnji je tren nazvala i rekla da je bolesna.

Ella se prema komunikaciji s Azizom odnosila kao prema tajni, kojih je najednom imala previše. Aziz nije znao da ona ne samo čita njegov roman, već i piše recenziju; književna agencija nije znala da ona potajno očijuka s autorom knjige koju recenzira; a njezina djeca i suprug nisu znali ništa o temi romana, autoru ili očijukanju. U razdoblju od nekoliko tjedana, preobrazila se iz žene čiji je život providan kao koža novorođenčeta u ženu koja se utapa u tajnama i lažima. Još više od ove promjene iznenadila ju je spoznaja da je to ni najmanje ne uznemiruje. Kao da je čekala, uvjereno i strpljivo, da se dogodi nešto značajno. To iracionalno iščekivanje bilo je dio čari njezinog novog raspoloženja, jer usprkos svim tajnama, bilo je čarobno.

Tad više elektronske poruke nisu bile dovoljne. Ella je bila ta koja je prva nazvala Aziza. I usprkos vremenskoj razlici od pet sati, gotovo svakodnevno su razgovarali telefonski. Aziz joj je rekao da joj je glas nježan i krhak. Kad se nasmije, njezin smijeh dolazi u valićima, naglašen kratkim dahtajima, kao da nije sigurna koliko se još mora smijati. To je smijeh žene koja nikad nije naučila ne posvećivati previše pozornosti sudovima drugih ljudi.

“Samo se prepusti”, rekao je. “Pusti se!”

Ali bujica oko nje bila je nepostojana i promjenjiva budući da se u njezinoj kući zbivalo nekoliko stvari istodobno. Avi je počeo uzimati privatne satove matematike, a Orly posjećivala savjetnika zbog poremećaja prehrane. Jutros je pojela pola omleta - prvu konkretnu hranu u zadnjih nekoliko mjeseci - i iako je odmah upitala koliko je u njemu kalorija, nekim se čudom nije osjećala krivom i nije se kaznila povraćanjem. U međuvremenu je Jeannette aktivirala bombu objavivši da je prekinula sa Scottom. Nije ponudila nikakvo objašnjenje, osim činjenice da im oboma treba prostora. Ella se pitala je li “prostor” šifra za novu ljubav, budući da ni Jeannette ni Scott nisu ni časa časili u pronalaženju nekog novog.

Brzina kojom su se ljudski odnosi pojavljivali i rasplinjavali začudila je Ellu više no ikad, ali je ipak pokušala više ne izricati osude. Ako je išta naučila iz svoje prepiske s Azizom, tad je to bilo da će, što je ona mirnija i pribranija, njezina djeca više toga podijeliti s njom. Kad je prestala trčati za njima, oni su prestali bježati od nje. Stvari su nekako funkcionirale glađe i više po njezinoj volji nego u doba kad je neumorno pokušavala pomagati i ispravljati.

Kad samo pomisli da nije činila ništa kako bi postigla taj rezultat! Umjesto da svoju

ulogu u kući smatra svojevrsnim ljepilom, nevidljivom ali središnjom sponom koja sve povezuje, postala je nijema promatračica. Promatrala je kako se događaji odvijaju i dani dolaze i prolaze, ne nužno hladno ili ravnodušno, ali s vidljivim odmakom. Otkrila je da je, jednom kad je prihvatila da se ne mora izludjeti zbog stvari nad kojima nema nadzor, iz unutrašnjosti izronila jedna druga ona - mudrija, mirnija i mnogo razumnija.

“Peti element”, promrmljala je samoj sebi u bradu nekoliko puta tijekom dana. “Samo prihvati prazninu!”

Njezinom suprugu nije dugo trebalo da zamijeti da je na njoj nešto čudno, nešto tako netipično za Ellu. Želi li zato najednom provoditi više vremena s njom? Ovih je dana ranije dolazio kući i Ella je pretpostavljala da se neko vrijeme nije viđao s drugim ženama.

“Dušo, jesi li dobro?” stalno je pitao David.

“Nikad bolje”, odgovorila bi i svaki bi se put nasmiješila. Kao da je njezino povlačenje u neki njezin vlastiti miran, privatni prostor skinulo uljudnu pristojnost iza koje je njezin brak godinama nepomućeno spavao. Sad kad više nije bilo hinjenja između njih, mogla je vidjeti njihove nedostatke i pogreške u svoj njihovoj golotinji. Prestala se pretvarati. I imala je osjećaj da i David tek što nije učinio isto.

Uz doručak i večeru razgovarali su o dnevnim događajima smirenim glasovima odraslih ljudi, kao da razgovaraju o godišnjem prinosu dionica. Zatim bi zašutjeli, priznajući neuvijenu činjenicu da nemaju razgovarati o mnogočemu drugome. Više ne.

Ponekad bi uhvatila svog supruga kako ju pomno promatra i čeka da ona nešto kaže, gotovo bilo što. Ella je osjetila da će joj on rado priznati, upita li ga za njegove ljubavne veze. Ali nije bila sigurna da želi znati.

U prošlosti je običavala hiniti neznanje kako ne bi zaljuljala čamac njihovog braka. Sad se, međutim, prestala ponašati kao da ne zna što je on radio kad ga nije bilo. Jasno mu je dala do znanja da zna i da ju to ne zanima. Upravo je ta nova uzdržanost plašila njezinog supruga. Ella ga je mogla shvatiti, jer duboko unutra, i nju samu je plašila.

Prije mjesec dana, da je David poduzeo mali koračić kako bi poboljšao njihov brak, ona bi bila zahvalna. Svaki pokušaj s njegove strane nju bi bio oduševio. Više ne. Sad je sumnjala da njezin život nije dovoljno stvaran. Kako je došla do ove točke? Kako je ispunjena majka troje djece otkrila vlastitu malodušnost? Što je još važnije, ako je doista nesretna, kao što je jednom rekla Jeannette da jest, zašto ne čini ono što nesretni ljudi stalno čine? Ona ne plače na podu kupaonice, ne jeca u kuhinjski sudoper, ne odlazi u melankolične šetnje, ne baca stvari o zidove... ništa.

Neki se čudan mir spustio na Ellu. Osjećala se stabilnijom no ikad, iako je spretno klizila sve dalje od života kakav je poznavala. Ujutro bi dugo i uporno gledala svoj odraz u zrcalu da vidi ima li vidljivih promjena na njezinome licu. Izgleda li mlađe? Ljepše? Ili kao da u njoj ima više života? Nije vidjela nikakvu razliku. Ništa se nije promijenilo, a ipak, ništa više nije bilo isto.

Kerra

KONJA, 5. SVIBNJA 1245.

Bijele, nekoć pod težinom snijega obješene grane, sad cvjetaju ispred našeg prozora, a Šems iz Tabriza još je uvijek s nama. Tijekom tog vremena, gledala sam kako se moj suprug preobražava u drugačijeg muškarca, svakoga dana odlazi malo dalje od mene i svoje obitelji. Na početku sam mislila da će brzo jedan drugome dojaditi, ali to se nije dogodilo. Naprotiv, samo su postali bliskiji. Kad su zajedno, ili su neobično šutljivi, ili razgovaraju neprekidnim mrmljanjem protkanim grohotima smijeha, zbog čega se zapitam zašto im nikad ne ponestane riječi. Nakon svakog razgovora sa Šemsom, Rumi hoda naokolo kao preobražen čovjek, dalek i zaokupljen svojim mislima, kao da je opijen nekom tvari koju ja ne mogu ni okusiti ni vidjeti.

Spona koja ih povezuje gnijezdo je za dvojicu i u njemu nema mjesta za treću osobu.

Oni kimaju glavom, smiješe se, smijulje ili mršte na isti način i u isto vrijeme, izmjenjujući između riječi duge, znakovite poglede. Čak i njihova raspoloženja kao da su međusobno ovisna. Ima dana kad su mirniji od uspavanke, ništa ne jedu, ništa ne govore, a ima i takvih kad jure naokolo s takvom euforijom da obojica nalikuju luđacima. Ovako ili onako, više ne prepoznajem vlastitog supruga. Muškarac s kojim sam u braku sad već više od osam godina, muškarac čiju sam djecu podigla kao da su moja vlastita i s kojim sam imala dijete, pretvorio se u neznanca. Bliskom mu se osjećam jedino kad je u dubokom snu.

Mnoge sam noći proteklih tjedana ležala budna i osluškivala ritam njegovog disanja, osjećala nježan šapat njegovog daha na svojoj koži i utjehu otkucaja njegovog srca u mom uhu, samo da se podsjetim da je on još uvijek muškarac za kojeg sam se udala.

Uporno si ponavljam da je ovo privremena faza. Šems će jednog dana otići. Ipak je on derviš lutalica. Rumi će ostati ovdje sa mnom. On pripada ovom gradu i svojim učenicima.

Ne trebam učiniti ništa doli čekati. Ali nije mi lako biti strpljiva, i svakim mi danom postaje sve teže. Kad se osjećam previše malodušnom, nastojim se prisjetiti starih dana posebice onih trenutaka kad je Rumi stajao uz mene usprkos svim poteškoćama.

“Kerra je kršćanka. Čak i ako se preobrati na islam, nikad neće biti jedna od nas”, govorkali su ljudi kad su tek saznali za naš predstojeći brak. “Vodeći islamski učenjak ne bi se smio oženiti ženom koja nije njegove vjere.”

Ali Rumi se nije obazirao na njih. Ni tad, ni kasnije. Zato ću mu vječno biti zahvalna.

Anatolija je sačinjena od mješavine vjera, naroda i kuhinja. Ako možemo jesti istu hranu, pjevati iste pjesme, vjerovati u ista praznovjerja i noću sanjati iste snove, zašto ne bismo mogli živjeti zajedno? Vidjela sam kršćanske bebe s muslimanskim imenima i muslimanske bebe koje su dojile dojilje kršćanke. Naš je svijet vječno židak, u njem sve teče i miješa se. Ako postoji granica između kršćanstva i islama, mora biti savitljivija nego što učenjaci na obje strane misle da jest.

Budući da sam supruga čuvenog učenjaka, ljudi od mene očekuju da o učenjacima imam visoko mišljenje, ali ga ja nemam. Učenjaci mnogo znaju, to svakako, ali je li previše znanja od ikakve koristi kad je riječ o pitanjima viere? Oni uvijek govore tako velike riječi da je teško pratiti što govore. Muslimanski učenjaci kritiziraju kršćanstvo jer je prihvatilo Trojstvo, a kršćanski učenjaci kritiziraju islam jer Kur'an smatra savršenom knjigom. Iz

njihovih bi riječi zaključio da su te dvije vjere dva različita svijeta. Ali ako mene pitate, kad je riječ o osnovama, obični kršćani i obični muslimani imaju više toga zajedničkog jedni s drugima nego sa svojim vlastitim učenjacima.

Kažu da je za muslimana koji se preobrati na kršćanstvo najteže prihvatiti Trojstvo. A najteže za kršćana koji se preobrati na islam navodno je otpustiti Trojstvo. U Kur'anu Isus kaže, Naravno da sam sluga Božji; On mi je dao knjigu i učinio me prorokom.

A ipak, meni nije bilo teško povjerovati da Isus nije bio Božji sin, već Božji sluga.

Mnogo mi je teže bilo napustiti Mariju. Nikome to nisam rekla, čak ni Rumiju, ali ponekad čeznem vidjeti Marijine ljubazne smeđe oči. Njezin je pogled na mene uvijek djelovao umirujuće.

Istina je da sam, otkad je Šems iz Tabriza došao u našu kuću, toliko ojađena i zbunjena da se hvatam kako čeznem za Marijom više no ikad. Kao vrućica što divlja mojim venama, moja potreba da se molim Mariji vraća se silinom koju jedva uspijevam svladati. U takvim me trenucima izjede krivnja, kao da varam svoju novu vjeru.

Nitko ovo ne zna. Čak ni moja susjeda Safiya, kojoj se u svemu drugome povjeravam.

Ona ne bi shvatila. Voljela bih da to mogu podijeliti sa svojim suprugom, ali ne vidim načina za to. Toliko je suzdržan; bojim se da ću ga još više udaljiti od sebe. Rumi mi je nekoć bio sve. Sad je neznanac. Nisam znala da je moguće živjeti s nekim pod istim krovom, spavati u istom krevetu, a ipak osjećati da nije doista ondje.

Šems iz Tabriza

KONJA, 12. LIPNJA 1245.

Budalasti, zbunjeni vjerniče! Ako svakog Ramazana čovjek posti u ime Boga i svakog Kurban Bajrama žrtvuje ovcu ili kozu u okajanje svojih grijeha, ako se čitavog života trudi odlaziti na hodočašće u Meku i pet puta dnevno klekne na molitveni čilim, a istodobno nema mjesta za ljubav u svom srcu, od kakve je koristi sva ta muka? Vjera je samo riječ ako u njezinom središtu nema ljubavi, mlitava je i beživotna, neodređena i prazna - ništa što možeš uistinu osjetiti.

Misle li da Bog stanuje u Meki ili Medini? Ili negdje u nekoj lokalnoj džamiji? Kako mogu zamisliti da je Bog zatvoren u ograničenom prostoru kad On otvoreno kaže, Ne obgrljuju me ni moje nebo ni moja zemlja, nego me obgrljuje srce mog sluge koji vjeruje u mene. Žali budalu koja misli da su granice njegovog smrtnog uma granice Boga svemogućeg. Žali neznalicu koji pretpostavlja da može pregovarati i podmiriti dugove s Bogom. Misle li takvi ljudi da je Bog trgovac mješovitom robom koji pokušava odvagati naše vrline i naša nedjela na dvije odvojene vage? Je li On činovnik koji pomno zapisuje naše grijehe u svoju knjigu računa kako bi nas jednog dana prisilio da mu platimo? je li to njihovo poimanje Jedinstva?

Ni trgovac mješovitom robom ni činovnik, moj Bog je veličanstven Bog. Živući Bog! Zašto bih želio mrtvog Boga? On je živ. Ime mu je el-Hajj - Vječno živ. Zašto bih se utapao u beskonačnim strahovima i brigama, uvijek ograničen zabranama i ograničenjima? On je beskonačno sućutan. Ime mu je el-Vedud. On je u svemu hvalevrijedan. Hvalim Ga sa svim svojim riječima i djelima, prirodno i bez napora kao što dišem. Ime mu je el-Hamid.

Kako ikad mogu širiti glasine i klevete, ako duboko u srcu znam da Bog sve to vidi i čuje?

Njegovo ime je el-Besir. Lijep onkraj svih snova i nada.

El-Džami', el-Kajjum, er-Rahman, er-Rahim. Kroz glad i poplavu, suh i žedan, pjevat ću i plesati za Njega dok mi koljena ne popuste, dok mi se tijelo ne sruši i srce prestane kucati. Razbit ću svoj ego na sitne komadiće, dok ne postanem tek čestica nepostojanja, putnik puke praznine, prašina prašine u Njegovoj veličanstvenoj građevini. Zahvalno, radosno i nepopustljivo, hvalim njegovu divotu i velikodušnost. Zahvaljujem mu za sve što mi je dao i uskratio, jer samo On zna što je za mene najbolje.

Prisjetivši se još jednog pravila na mom popisu, osjetio sam novi val sreće i nade.

Ljudsko biće ima jedinstveno mjesto među Božjim stvorenjima. “Udahnuo sam u njega od svog duha”, kaže Bog. Svatko je od nas bez iznimke načinjen da bude Božji poslanik na zemlji. Zapitaj se, koliko se često ponašaš kao poslanik, ako ikad to činiš? Ne zaboravi, na svakome je od nas da otkrijemo božanski duh u sebi i živimo po njemu.

Umjesto da se izgube u Ljubavi prema Bogu i ratuju protiv svog ega, vjerski fanatici bore se protiv drugih ljudi, stvarajući val za valom straha. Gledajući cijeli svemir strahom obojanih očiju, nije nikakvo čudo da ne vide mnoštvo stvari kojih se treba bojati. Kad god je negdje potres, suša ili bilo koja druga nesreća, oni to smatraju znakom Božanskoga gnjeva - kao da Bog ne kaže otvoreno, Moja sućut preteže moj gnjev. Uvijek kivni na nekoga zbog ovoga ili onoga, oni kao da očekuju da će se Svemogući Bog umiješati u njihovu korist i umjesto njih se osvetiti. Njihov je život stanje neprestanog ogorčenja i

neprijateljstva, nezadovoljstva tako ogromnog da ih slijedi kamo god pošli, kao crni oblak, koji zamućuje i njihovu prošlost i njihovu budućnost.

U vjeri postoji tako nešto kao što je ne vidjeti šumu od stabla. Cjelokupnost vjere daleko je veća i dublja od zbroja njezinih sastavnih dijelova. Pojedinačna pravila treba čitati u svjetlu cjeline. A cjelina je sakrivena u biti.

No umjesto da traže bit Kur'ana i prigrle ga kao cjelinu, vjerski fanatici izdvajaju određenu suru ili dvije i daju prednost božanskim zapovjedima koje smatraju u skladu sa svojim plašljivim umovima. Stalno sve podsjećaju da će na Sudnji dan svi ljudi biti primorani hodati Siratovim mostom, tanjim od zraka, oštrijim od britve. Nesposobni prijeći taj most, grešnici će se strmoglaviti u jame pakla, gdje će zauvijek patiti. Oni koji su živjeli kreposno stići će na drugu stranu mosta, gdje će biti nagrađeni egzotičnim voćem, slatkim vodama i djevicama. To je, u najkraćim crtama, njihovo poimanje života nakon smrti. Toliko su silno opsjednuti užasima i nagradama, ognjem i voćem, anđelima i demonima, da u svojoj žudnji da dosegnu budućnost koja će opravdati ono što su danas zaboravljaju na Boga! Zar ne znaju jedno od četrdeset pravila? Pakao je u ovdje i sad. I raj je.

Prestani brinuti o paklu ili sanjati o raju, jer oni su oboje prisutni u tebi upravo u ovome trenutku.

Svaki put kad se zaljubimo, uzvisimo se u raj. Svaki put kad mrzimo, zavidimo ili se s nekime borimo, strmoglavljujemo se ravno u oganj pakla. O tome govori pravilo broj dvadeset i pet.

Postoji li gori pakao od muka koje čovjek podnosi kad duboko u svojoj svijesti zna da je učinio nešto pogrešno, strašno pogrešno? Upitajte tog čovjeka. On će vam reći što je pakao. Postoji li bolji raj od blaženstva koje se spušta na čovjeka u onim rijetkim trenucima u životu kad se zasuni svemira naglo otvore i on se osjeća kao da posjeduje sve tajne vječnosti i kao da je posve sjedinjen s Bogom? Upitajte tog čovjeka. On će vam reći što je raj.

Zašto toliko brinuti o posljedicama, o zamišljenoj budućnosti, kad je sadašnji trenutak jedino vrijeme kad možemo istinski i u cijelosti doživjeti i Božju nazočnost i Božje odsuće u našim životima? Neopterećeni strahom od kazne u paklu i željom da budu nagrađeni u raju, sufije vole Boga jednostavno zato što Ga vole, čisto i lako, neokaljano i bez ustupaka.

Ljubav je razlog. Ljubav je cilj.

A kad toliko voliš Boga, kad voliš svako njegovo stvorenje zbog Njega i zahvaljujući Njemu, izvanjske kategorije iščezavaju bez traga. Od tog trenutka nadalje, više ne može biti “ja”. Jedino što jesi ništica je tako velika da prekriva čitavo tvoje biće.

Neki smo dan Rumi i ja razmišljali o ovim pitanjima, kad je najednom on zatvorio oči i izgovorio sljedeće stihove: “Ni kršćanin ni Židov ni musliman, ni hindu, ni budist, sufi ili zen. Nijedna religija ni kulturni sistem. Ja nisam s Istoka, ni sa Zapada... Moje je mjesto bezmjesno, trag bez traga.“ Rumi misli da nikad ne bi mogao biti pjesnik. Ali u njemu jest pjesnik. I to sjajan! Sad se taj pjesnik otkriva.

Da, Rumi je u pravu. On nije ni s Istoka ni sa Zapada. On pripada Kraljevstvu Ljubavi.

On pripada Ljubljenom.

Ella

NORTHAMPTON, 12. LIPNJA 2008.

Bogohulje je dotad već bilo pročitano i Ella je dovršavala recenziju. Iako je umirala od želje da s Azizom prodiskutira o pojedinostima njegovog romana, u tome ju je spriječio osjećaj profesionalnosti. To ne bi bilo ispravno. Ne prije nego što ona obavi svoj zadatak.

Azizu nije rekla ni da je, pročitavši njegov roman, kupila knjigu Rumijevih pjesama i da sad svake večeri prije spavanja pročita nekoliko. Toliko je uredno odvojila svoj posao na romanu od prepiske s njegovim autorom. Ali dvanaestog lipnja, nešto se dogodilo što je zauvijek izbrisalo liniju između tog dvoga.

Sve do tog dana, Ella nikad nije vidjela Azizovu fotografiju. Kako na njegovoj web stranici nije bilo nijedne njegove fotografije, nije imala pojma kako on izgleda. Na početku je uživala u zagonetnosti pisanja muškarcu bez lica. Ali s vremenom ju je znatiželja nadvladala i izjedala je potreba da njegovim porukama da lice. On nikad nije zatražio njezinu fotografiju i njoj se to činilo čudnim, uistinu čudnim.

I tako mu je, kao grom iz vedra neba, poslala svoju fotografiju. Prikazivala ju je na trijemu s voljenim Spiritom, odjevenu u plavetnu haljinicu koja je lagano otkrivala njezine obline. Na fotografiji se smiješila - napola zadovoljnim, napola zabrinu tim osmijehom.

Prstima je čvrsto držala okovratnik psa, kao da iz njega nastoji izvući snagu. Iznad njih nebo je bilo šareni pokrivač sivih i ljubičastih tonova. Ta fotografija nije bila jedna od njezinih najboljih, ali imala je nešto duhovno, gotovo nezemaljsko. Ili se bar ona nadala.

Ella ju je poslala pripojenu uz poruku i samo čekala. Bio je to njezin način da zamoli Aziza da joj pošalje svoju fotografiju.

Poslao je.

Kad je Ella vidjela fotografiju koju joj je Aziz poslao, pomislila je da je zacijelo snimljena negdje na Dalekom Istoku, iako sama nikad nije bila ondje. Na toj fotografiji, Aziz je bio okružen s više od desetoro tamnokose lokalne djece svih dobi. Odjeven u crnu košulju i crne hlače, imao je vitku građu, oštar nos, visoke jagodice i dugu, tamnu, valovitu kosu koja mu je padala do ramena. Njegove oči bile su dva smaragda prepuna energije i nečeg drugog što je Ella prepoznala kao suosjećanje. Imao je jednu naušnicu i ogrlicu zakučastog oblika koji Ella nije mogla razabrati. U pozadini se nalazilo srebrnkasto jezero oivičeno visokom travom, a u jednome kutu nazirala sjena nečega ili nekoga izvan kadra.

Dok je proučavala muškarca na toj fotografiji, primjećujući svaku pojedinost, Ella je imala osjećaj da ga odnekud poznaje. Ma kako se to činilo bizarnim, mogla se zakleti da ga je vidjela već ranije.

I najednom je znala. Šems iz Tabriza nije bio samo pomalo sličan Azizu Z. Zahari. Aziz je izgledao točno onako kako je u rukopisu bio opisan Šems prije nego što je krenuo u Konju upoznati Rumija. Ella se pitala je li Aziz namjerno temeljio izgled svog lika na sebi. Kao pisac, možda je htio svoj središnji lik stvoriti po vlastitoj slici, baš kao što je Bog stvorio ljude na svoju sliku.

Dok je razmišljala o tome, pojavila se i druga mogućnost. Je li moguće da je pravi Šems

iz Tabriza izgledao upravo onako kako je opisan u knjizi, u kom slučaju to može samo značit i da postoji iznenađujuća sličnost između dvojice muškaraca koju dijeli vremensko razdoblje od gotovo osamsto godina? Što je više razmišljala o toj dilemi, to je jače sumnjala da bi Šems iz Tabriza i Aziz Z. Zahara mogli biti povezani na način koji nadilazi obične književne trikove.

To je otkriće na Ellu imalo dva neočekivana učinka. Kao prvo, osjetila je potrebu vratiti se Slatkom bogohulju i ponovno pročitati roman, drugim očima, ovaj put ne zbog priče, nego kako bi pronašla autora skrivenog u središnjem liku romana, kako bi u Šemsu iz Tabriza pronašla Aziza.

Kao drugo, još ju je više zainteresirala Azizova osobnost. Tko je on? Kakva je njegova priča? U jednoj ranijoj poruci, rekao joj je da je Škot, ali zašto onda ima istočnjačko ime Aziz? Je li mu to pravo ime? Ili je to njegovo sufijsko ime? I usput, što znači biti sufi?

Još joj je nešto zaokupljalo misli: prvi, gotovo nezamjetni znakovi želje. Prošlo je uistinu mnogo vremena otkad ju je zadnji put osjetila pa joj je trebalo nekoliko dodatnih sekundi da prepozna taj osjećaj. Ali bio je ondje. Snažan, probuđen i neposlušan. Shvatila je da želi muškarca na fotografiji i zapitala se kako bi bilo poljubiti ga.

Taj je osjećaj bio toliko neočekivan i toliko je zbunio da je brzo isključila računalo, kao da bi je muškarac na onoj fotografiji mogao u protivnom usisati.

'

Ratnik Baybars

KONJA, 10. LIPNJA 1245.

“Baybarse, sine, nikome ne vjeruj” kaže moj stric, “jer svijet svakoga dana postaje sve pokvareniji”. Tvrdi da je bilo drukčije samo u Zlatno doba, kad je prorok Muhamed, mir neka je s njim, bio glavni kako treba. Od njegove smrti, sve ide nizbrdo. Ali ako mene pitate, svako mjesto na kojemu je više od dvoje ljudi neminovno mora postati bojište. Čak i u Prorokovo vrijeme među ljudima je bilo neprijateljstva, nije li? Rat je jezgra života. Lav jede jelena, a lešinari svode na gole kosti ono što ostane od strvine. Priroda je okrutna. Na kopnu, u moru i zraku, za svako stvorenje bez iznimke, postoji samo jedan način preživljavanja: biti pronicaviji i jači od svog najgoreg neprijatelja. Da bi ostao živ, moraš se boriti. Jednostavno je tako.

I boriti se moramo. Čak i najveće naivčine vide da u ovo vrijeme nema drugog načina.

Situacija je postala gadna kad je poklana stotina mongolskih diplomata koje je Džingis-kan poslao na mirovne pregovore. Nakon toga je Džingis-kan postao užarena lopta bijesa i objavio rat islamu. Kako i zašto su ubijeni ti diplomati, to nitko nije znao reći. Neki su sumnjali da je sam Džingis-kan dao ubiti svoje vlastite diplomate kako bi mogao započeli ovaj masovni ratnički pohod. To bi mogla biti istina. Nikad se ne zna. Ali ja znam da su u pet godina Mongoli opustošili čitavo područje Khorasana i svuda gdje su galopirali uništavali i ubijali. A prije dvije godine porazili su Seldžuke u Kosedagu i sultana pretvorili u vazala koji plaća danak. Jedini razlog iz kojega nas Mongoli nisu izbrisali s lica zemlje jest taj da im je unosnije držati nas pod svojim jarmom.

Možda ratovi postoje od pamtivijeka, barem otkad je Kain ubio svog brata Abela, ali mongolska vojska drukčija je od svega što smo ranije vidjeli. Specijalizirani na više načina, koriste brojna oružja od kojih je svako smišljeno za određenu svrhu. Svaki mongolski vojnik teško je naoružan, buzdovanom, sjekirom, sabljom i kopljem. Povrh toga, imaju strijele koje mogu probiti oklop, spaliti čitava sela, otrovati svoje žrtve ili probiti najtvrđe kosti u ljudskome tijelu. Imaju čak i strijele koje zvižde, a koje koriste za slanje signala iz jedog bataljuna u drugi. S tako dobro razvijenim ratničkim vještinama i bez Boga kojeg bi se bojali, Mongoli napadaju i razaraju svaki grad, mjesto i selo na svom putu. Čak su i drevni gradovi kao što je Buhara pretvoreni u hrpe gruha. A nisu problem samo Mongoli.

Moramo dobiti Jeruzalem natrag od križara, da i ne spominjem pritisak Bizantinaca i suparništvo između Šiita i Sunita. Kad smo sa svih strana okruženi nemilosrdnim neprijateljima, kako si možemo dopustiti spokoj?

Eto zašto me nerviraju ljudi kao Rumi. Briga me koliko ga svi drugi cijene. Za mene je on kukavica koja ne širi ništa osim kukavičluka. Možda je u prošlosti i bio dobar učenjak, ali danas je očito pod utjecajem onog krivovjerca Šemsa. U vrijeme kad se neprijatelji islama prijeteći uzdižu, što Rumi propovijeda? Mir! Pasivnost! Pokornost!

Brate, otrpi bol. Pobjegni otrovu svojih poriva.

Nebo će se nakloniti tvojoj ljepoti ako to učiniš...

Tako trn postaje ruža.

Pojedinačno plamti s općim.

Rumi propovijeda pokornost, pretvarajući muslimane u stado ovaca, plahih i bojažljivih. Kaže da svaki prorok ima zajednicu sljedbenika i svaka zajednica određeno vrijeme. Uz “ljubav“, omiljene riječi kao da su mu “strpljenje”, “ravnoteža” i “snošlji vost”.

Da je do njega, mi bismo svi samo sjedili u kući i čekali da nas neprijatelji zakolju ili pogodi neka druga nesreća. I siguran sam da bi on tad došao i kratko proučio propast, nazivajući je baraqa. Neki su ga čuli kako govori, “Kad budu srušene škola i džamija i minaret, tad derviši mogu započeti svoju zajednicu”. Kakve su to, molim vas, riječi?

A kad malo bolje razmisliš, jedini razlog zašto je Rumi završio u ovome gradu jest u tome što je njegova obitelj, prije nekoliko desetljeća, napustila Afganistan i potražila utočište u Anatoliji. Mnogi su drugi moćni i imućni ljudi tad primili otvoreni poziv od seldžučkog sultana, među njima i Rumijev otac. I tako je zaštićena i povlaštena i uvijek obasipana pažnjom i odobravanjem, Rumijeva obitelj napustila ludnicu u Afganistanu i zamijenila je mirnim voćnjacima Konje. Lako je propovijedati snošljivost kad imaš takvu povijest!

Neki sam dan čuo priču koju je Šems iz Tabriza ispričao skupini ljudi na bazaru. Rekao je da se Ali, Prorokov nasljednik i drug, borio s nekim nevjernikom na bojnome polju. Tek što Ali nije zario svoj mač u srce drugog muškarca, kad je najednom taj nevjernik podigao glavu i pljunuo na njega. Ali je odmah ispustio mač, duboko udahnuo i udaljio se.

Nevjernik je bio zaprepašten. Potrčao je za Alijem i upitao ga zašto ga pušta.

“Zato što sam jako ljut na tebe”, odgovorio je Ali. “Zašto me onda ne ubiješ?” upitao je nevjernik. “Ne razumijem.”

Ali je objasnio: “Kad si mi pljunuo u lice, strašno sam se rasrdio. Moj ego je bio izazvan i čeznuo je za osvetom. Ako te sad ubijem, slijedit ću svoj ego. A to bi bila ogromna pogreška.”

I tako je Ali oslobodio onog muškarca. Nevjernik je bio toliko ganut da je postao Alijev prijatelj i sljedbenik i s vremenom se svojevoljno preobratio na islam.

To je, očito, vrsta priča kakve Šems iz Tabriza voli pričati. A koja je njegova poruka?

Pustite da vam nevjernici pljuju u lice! Preko mene mrtvog, kažem ja! Nevjernik ili ne, nitko ne može pljunuti u lice Baybarsu ratniku.

Ella

NORTHAMPTON, 13. LIPNJA 2008.

Brižni moj Azize, Mislit ćeš da sam luda, ali nešto te želim pitati: Jesi li ti Šems?

Ili je obratno? Je li Šems ti?

Pozdrav, Ella

Draga Ella, Šems je osoba koja je odgovorna za preobrazbu Rumija iz lokalnog svećenika u svjetski poznatog pjesnika i mistika.

Učitelj Sameed običavao mi je reći, “Čak i ako u nekim ljudima možda postoji ekvivalent Šemsa, važno je, gdje su Rumiji da ga vide?“ Srdačan pozdrav, Aziz

Dragi Azize, Tko je učitelj Sameed?

Sve najbolje, Ella

Voljena Ella, Duga je to priča. Želiš li doista znati?

Srdačno, Aziz

Dragi Azize, Imam vremena na pretek.

S ljubavlju, Ella

Rumi

KONJA, 2. KOLOVOZA 1245.

Bogat je tvoj život, pun i cjelovit. Ili bar tako misliš, dok netko ne naiđe i ne natjera te da shvatiš što ti je sve vrijeme nedostajalo. Kao zrcalo koje odražava ono što je odsutno, a ne ono što je prisutno, pokaže ti prazninu u tvojoj duši prazninu koju si odolijevao vidjeti.

Taj netko može biti ljubavnik, prijatelj ili duhovni učitelj. Ponekad je to dijete o kojemu brineš. Važno je pronaći dušu koja će upotpuniti tvoju. Svi mi proroci dali isti savjet: Pronađi onoga tko će biti tvoje zrcalo! Za mene je to zrcalo Šems iz Tabriza. Dok on nije došao i primorao me da se zagledam duboko u svaku pukotinu svoje duše, nisam se suočio s temeljnom istinom o sebi samome: iako sam izvana bio uspješan i imućan, u nutrini sam bio osamljen i neispunjen.

To je kao tla godinama sastavljaš osobni rječnik. U njemu daješ svoju definiciju svakog pojma koji ti je važan, kao što je “istina”, “sreća” ili “ljepota”. Na svakoj većoj prekretnici u životu, zaviriš u taj rječnik, gotovo nikad ne osjećajući potrebu da ispitaš njegove polazne pretpostavke. A onda jednog dana dođe neki neznanac, zgrabi tvoj dragocjeni rječnik i baci ga.

“Sve tvoje definicije treba iznova definirati”, kaže. “Vrijeme je da zaboraviš sve što znaš.”

A ti se, iz nekog razloga nepoznatog tvog umu, ali očitog tvome srcu, umjesto da prosvjeduješ ili se naljutiš na njega, rado pokoriš. To je Šems meni učinio. Naše me je prijateljstvo mnogo naučilo. Ali više od toga, naučilo me da zaboravim sve što sam znao.

Kad nekoga toliko voliš, očekuješ da će svi oko tebe osjećati jednako i dijeliti tvoju radost i euforiju. A kad se to ne dogodi, osjećaš se iznenađen, zatim uvrijeđen i izdan.

Kako bih mogao natjerati svoju obitelj i prijatelje da vide ono što ja vidim? Kako bih mogao opisati neopisivo? Šems je moje More milosti i miline. On je moje Sunce istine i vjere. Zovem ga Kraljem kraljeva duha. On je moje vrelo života i moj visoki čempres, veličanstven i vazda zelen. Njegovo društvo je kao četvrto čitanje Kur'ana - putovanje koje se može doživjeti samo iznutra, ali nikada shvatiti izvana.

Nažalost, većina ljudi donosi procjene na temelju slika i glasina. Za njih je Šems ekscentrični derviš. Misle da se ponaša čudno i da bogohuli riječima, da je posve nepredvidljiv i nepouzdan. Meni je, međutim, on utjelovljenje Ljubavi koja pokreće čitav svemir, ponekad povlačeći se u pozadinu i držeći sve dijelove na okupu, a ponekad praskavo eksplodirajući. Takav se susret događa jednom u životu. Jednom u trideset i osam godina.

Otkad je Šems došao u naše živote, ljudi me pitaju što je to u njemu što smatram toliko posebnim. Ali nema načina da im odgovorim na to pitanje. Na kraju dana, oni koji postavljaju to pitanje oni su koji neće shvatiti, a glede onih koji shvaćaju, oni takve stvari ne pitaju. Škripac u kojem se nalazim podsjeća me na priču o Lejli i Harunu ar-Rašidu, čuvenom abasidskom caru. Kad je čuo da se beduinski pjesnik po imenu Qays beznadežno zaljubio u Lejlu i zbog nje poludio, pa su ga zbog toga prozvali Medžnun - luđak - cara je silno zainteresirala žena koja je prouzročila sav taj jad.

Ta Lejla mora da je neko veoma posebno stvorenje, mislio je. Žena bolja od svih žena. Možda je čarobnica nenadmašive ljepote i draži.

Uzbuđen, znatiželjan, upotrijebio je sve trikove koje je znao kako bi vidio Lejlu svojim vlastitim očima.

Na kraju su jednog dana doveli Lejlu u carevu palaču. Kad je skinula koprenu, Harun ar-Rašid bio je razočaran. Ne zato što je Lejla bila ružna, obogaljena ili stara. Nego zato što nije bila ni posebno privlačna. Bila je ljudsko biće s običnim ljudskim potrebama i nekoliko nedostataka, jednostavna žena, kao nebrojene druge.

Car nije skrivao razočaranje. “Jesi li ti ona za kojom luduje Medžnun? Pa ti izgledaš tako obično. Što je to tako posebno na tebi?”

Lejli se lice razvuklo u osmijeh. “Da, ja sam Lejla. Ali ti nisi Medžnun” odgovorila je.

“Moraš me vidjeti Medžnunovim očima. Inače nikad nećeš moći riješiti zagonetku nazvanu ljubav”.

Kako da ja objasnim tu istu zagonetku svojoj obitelji, prijateljima ili učenicima? Kako da ih natjeram da shvate da moraju početi promatrati Šemsa iz Tabriza Medžnunovim očima, žele li pojmiti što je to tako posebno na njemu.

Postoji li način da shvatimo što je ljubav, a da prije toga ne zavolimo?

Ljubav se ne može objasniti. Može se samo doživjeti.

Ljubav se ne može objasniti, a ipak sve objašnjava.

Kimya

KONJA, 17. KOLOVOZA 1245.

Bez daha čekam poziv, ali Rumi više nema vremena za učenje sa mnom. Ma koliko mi nedostajali naši satovi poduke i ma koliko se osjećala zanemarenom, nisam ljuta na njega.

Možda je to zato što previše volim Rumija da bih se srdila na njega. Ili je to možda zato što bolje od ikoga drugog mogu shvatiti kako se osjeća, jer duboko u nutrini, i mene je pomela neobična bujica kakva je Šems iz Tabriza.

Rumijeve oči slijede Šemsa onako kako suncokret slijedi sunce. Njihova međusobna ljubav toliko je očita i intenzivna, a ono što imaju toliko je rijetko da se čovjek mora osjećati malodušno u njihovoj blizini, obuzet spoznajom da mu u vlastitome životu nedostaje veza takve siline. Ne mogu svi u kućanstvu to podnositi, počevši od Aladdina. Mnogo sam ga puta uhvatila kako bijesno promatra Šemsa. I Kerri je nelagodno, ali ona nikad ništa ne kaže, a ja nikad ne pitam. Sjedimo na buretu baruta. Čudno, Šems iz Tabriza, muškarac koji je odgovoran za svu tu napetost, ili nije svjestan situacije, ili jednostavno ne mari.

Dio mene ogorčen je na Šemsa jer nam je oteo Rumija. Međutim, drugi dio izgara od želje da ga bolje upozna. S ovim se dvojnim osjećajima borim već neko vrijeme, ali danas sam se, bojim se, odala.

Kasno poslijepodne, skinula sam Kur'an koji je visio na zidu, odlučna samostalno ga proučavati. U prošlosti smo se Rumi i ja uvijek držali poretka kojim su nam sure prenesene, ali sad kad me nitko nije vodio i kad su se naši životi okrenuli naglavce, nisam vidjela nikakve štete u čitanju bez ikakvog reda. Stoga sam nasumce otvorila stranicu i stavila prst na prvu suru koja se pojavila. Ispostavilo se da je to en-Nisa', jedina sura u čitavoj knjizi koja mi je zadavala najviše problema. Sa svojim beznadnim poukama o ženama, Nisu mi je bilo teško razumjeti i još teže prihvatiti. Dok sam tako stajala i ponovno čitala tu suru, palo mi je na pamet da zamolim za pomoć. Možda Rumi preskače naše satove, ali nema razloga da mu ne bih mogla postaviti pitanja. Zato sam zgrabila Kur'an i otišla u njegovu sobu.

Na moje iznenađenje, umjesto Rumija ondje sam zatekla Šemsa, kako sjedi uz prozor s brojanicom u ruci dok mu umiruće svjetlo zalazećeg sunca miluje lice. Izgledao je tako zgodan da sam morala skrenuti pogled.

“Oprosti”, brzo sam rekla. “Trebala sam Mevlanu. Doći ću kasnije.” “Čemu žurba? Ostani”, odgovorio je Šems. “Čini se da si došla ovamo nešto pitati.

Možda ti ja mogu biti od pomoći.”

Nisam vidjela razloga da to ne podijelim s njim. - “Pa, postoji jedna sura u Kur'anu koju nikako ne uspijevam shvatiti”, nesigurno sam rekla. Šems je promrmljao, kao da razgovara sam sa sobom: “Kur'an je kao stidljiva mladenka. Podignut će svoju koprenu samo ako vidi da je promatrač u srcu nježan i sućutan.” Zatim je izbacio ramena i upitao: “Koja je to sura?”

“En-Nisa'”, odgovorila sam. “U nekim njezinim dijelovima stoji da su muškarci nadmoćni ženama. Piše čak i da muškarci mogu tući svoje žene...”

“Ma nemoj?” upitao je Šems s tako pretjeranim zanimanjem da nisam mogla biti sigurna zadirkuje li me ili je ozbiljan. Nakon kratke šutnje, lice mu se razvuklo u blag

osmijeh i izrekao je suru po sjećanju.

“Muškarci vode brigu o ženama jer je Allah odlikovao jedne iznad drugih jer oni troše svoje imetke. Zbog toga su dobre žene pokorne, čuvaju tajne u odsutnosti muža što treba čuvati jer i njih Allah čuva. A one za koje se bojite da će biti nepokorne, savjetujte ih, ostavite ih u posteljama i istucite ih; a ako vam se pokore, ne iznalazite protiv njih nikakva načina da im učinite nasilje.

Zaista je Allah uzvišen i velik. “ Kad je završio, Šems je zatvorio oči i izgovorio tu istu suru, ali u drugom prijevodu.

“Muškarci su podrška ženama jer Bog jednima daje više nego drugima, i jer oni troše od svojega bogatstva (da bi se pobrinuli za njih). Zato su kreposne žene poslušne Bogu i čuvaju ono što je skriveno kao što ga je Bog čuvao. Glede žena za koje osjećaš da su nesklone, razgovaraj s njima ne bi li ih uvjerio; zatim ih ostavi same u postelji (ali ih ne zlostavljaj) i idi s njima u postelju (kad su voljne). Ako ti se otvore, ne traži izliku da bi ih okrivio. Bog je doista uzvišen i velik. “ “Vidiš li ikakve razlike između ovoga dvoga?” upitao je Šems.

“Da, vidim”, odgovorila sam. “Tkivo im je posve drukčije. Ono prvo zvuči kao da daje dopuštenje oženjenim muškarcima da tuku svoje žene, a ovo drugo im savjetuje da se jednostavno udalje. Mislim da je to velika razlika. Zašto je tome tako?”

“Zašto je tome tako? Zašto je tome tako?” nekoliko je puta ponovio Šems, kao da uživa u tom pitanju. “Reci mi nešto, Kimya. Jesi li ikad plivala u rijeci?”

Kimnula sam glavom, dozvavši u misli sjećanje iz djetinjstva. Na pamet su mi pali hladni brzaci planine Taurus koji taže žeđ. Malo je toga sad ostalo od one male djevojčice koja je sa se strom i prijateljima provela mnoga sretna poslijepodneva im tim brzacima.

Okrenula sam glavu jer nisam željela da Šems vidi suze u mojim očima.

“Kad izdaleka promatraš rijeku, Kimya, možda pomisliš da ima samo jedno korito. Ali ako zaroniš u vodu, shvatit ćeš da postoji više od jedne rijeke. Rijeka skriva razne struje, i sve one teku skladno, a ipak posve zasebno jedna od druge.”

Kad je to rekao, Šems iz Tabriza mi je prišao i uhvatio dvama prstima moju bradu, primoravajući me da ga gledam ravno u duboke, tamne, duševne oči. Srce mi je preskočilo. Nisam mogla ni disati.

“Kuran je rijeka koja nadire u bujici”, rekao je. “Oni koji je promatraju iz daljine, vide samo jednu rijeku. Ali za one koji plivaju u njoj postoje četiri struje. Kao različite vrste riba, neki od nas plivamo bliže površini, a neki plivaju u velikim dubinama.”

“Bojim se da ne razumijem” rekla sam, iako sam počinjala shvaćati.

“Oni koji vole plivati blizu površine zadovoljni su s izvanjskim značenjem Kur'ana.

Mnogi ljudi su takvi. Previše doslovno shvaćaju sure. I zato nije nikakvo čudo da kad pročitaju suru kao što je Nisa, stignu do zaključka da su muškarci nadmoćni ženama. Jer je to upravo ono što žele vidjeti.”

“A druge struje?” upitala sam. Šems je tiho uzdahnuo, a ja nisam mogla ne zamijetiti njegova usta, tajanstvena i privlačna kao tajni vrt.

“Postoje još tri struje. Druga je dublja od prve, ali još uvijek blizu površine. Kako se tvoja svijest širi, tako se širi i tvoje shvaćanje Kur'ana. Ali da bi se to dogodilo, moraš zaroniti.”

Slušajući ga, osjećala sam se praznom i ispunjenom istodobno. “Što se dogodi kad zaroniš?” oprezno sam upitala.

“Treća struja je ezoterično čitanje, batini. Ako pročitaš Nisu s otvorenim unutarnjim okom, vidjet ćeš da ta sura nije o ženama i muškarcima, nego o ženstvenosti i muževnosti.

A svatko od nas, uključujući i tebe i mene, u sebi ima i ženstvenost i muževnost, u različitim stupnjevima i nijansama. Tek kad naučimo prigrliti oboje, možemo postići skladno Jedinstvo.”

“Želiš li mi reći da ja u sebi imam muževnost?”

“O, da, definitivno. A ja imam i žensku stranu.”

Morala sam se nasmijuljiti. “A Rumi? Što je s njim?” Šems se letimice nasmiješio. “Svaki muškarac u sebi nosi stupanj ženstvenosti.” “Čak i muževni muškarci?”

“Posebice oni, draga”, odgovorio je Šems, ukrasivši svoje riječi treptajem i spuštajući glas do šapta, kao da mi povjerava neku tajnu.

Potisnula sam smijeh, osjećajući se kao mala djevojčica. To je bio učinak Šemsove blizine. Bio je čudnovat muškarac, neobično dražesnog glasa, gipkih i mišićavih ruku, i pogleda nalik naboru sunčevog svjetla, od kojega sve na što se spusti izgleda življe i intenzivnije. Uz njega sam osjetila svoju mladost u svoj njezinoj punini, a ipak se negdje u meni probudio materinski nagon koji je lučio gust, mliječni miris majčinstva. Željela sam ga zaštititi. Kako ili od čega, nisam znala. Šems je stavio ruku na moje rame, lica tako blizu mojega da sam osjećala toplinu njegovoga daha. Sad je u njegovim očima bio neki novi, sanjivi pogled. Držao me zarobljenu svojim dodirom, milujući mi obraze, jagodica vrelih kao plamen na mojoj koži.

Bila sam zapanjena. Sad se njegov prst spustio i stigao do moje donje usne. Zbunjena i ošamućena, zatvorila sam oči, osjećajući kako mi u želucu buja životno uzbuđenje. Ali čim je dodirnuo moje usne, Šems je povukao ruku.

“Sad bi trebala ići, draga Kimya”, promrmljao je Šems tako da je moje ime zazvučalo kao tužna riječ.

Izišla sam, u glavi mi se vrtjelo, a obrazi se žarili.

Tek nakon što sam otišla u svoju sobu, legla nauznak na svoju prostirku za spavanje i zagledala se u strop, pitajući se kakav bi bio osjećaj da me Šems poljubi, sinulo mi je da sam ga zaboravila upitati o četvrtoj struji ispod površine - dubljem čitanju Kur'ana. Što je to? Kako čovjek ikad može dosegnuti takvu dubinu?

I što se događa s onima koji zarone?

Sultan Walad

KONJA, 4. RUJNA 1245.

Bio sam, kao njegov stariji brat, oduvijek zabrinut za Aladdina, ali nikad toliko kao sad. Oduvijek je imao naglu ćud, još kao malen dječak, ali u zadnje je vrijeme svadljiviji i lako plane. Spreman prepirati se oko gotovo svega, ma kako bilo nerazumno ili beznačajno, ovih je dana toliko razdražljiv da se čak i djeca na ulici prestraše kad vide da dolazi. Sa samo sedamnaest godina, oko očiju ima bore od prekomjernog mrštenja i škiljenja. Jutros sam netom zamijetio i jednu novu boru pokraj usta od neprestane stisnutosti u ravnu liniju.

Bio sam zaposlen pisanjem po pergamentu od ovčje kože, kad sam iza sebe začuo neki štropot. Bio je to Aladdin, namrgođenih, ukočenih usana. Bog zna koliko je dugo tako stajao ondje i promatrao me s nekim izrazom napetosti u smeđim očima. Upitao me što radim.

“Prepisujem jedno očevo staro predavanje”, odgovorio sam. “Dobro je imati dodatnu presliku svakog od njih.”

“Od kakve je to koristi?” glasno je izdahnuo Aladdin. “Otac je prestao držati predavanja i propovijedati. Ako nisi primijetio, ne poučava ni u medresi. Zar ne vidiš da je sve svoje odgovornosti gurnuo u stranu?”

“To je privremena situacija”, rekao sam. “Uskoro će ponovno početi poučavati.”

“Samo se zavaravaš. Zar ne vidiš da naš otac nema vremena ni za što i ni za koga osim Šemsa? Nije li to smiješno? Taj bi čovjek navodno trebao biti putujući derviš, ali ukorijenio se u našoj kući.”

Aladdin se nasmijuljio, čekajući da se ja suglasim s njime, ali kad nisam ništa odgovorio, ushodao se po sobi. I ne gledajući ga, osjećao sam bijesan pogled u njegovim očima.

“Ljudi govorkaju”, nastavio je Aladdin zlovoljno. “Svi pitaju isto: Kako jedan uvaženi učenjak može dopustiti da njime manipulira jedan bezvjernik? Dobar glas našega oca topi se kao snijeg na suncu. Ako se ubrzo ne sabere, možda više nikad ne uspije pronaći učenike u ovome gradu. Nitko ga neće željeti za učitelja. I ja ih ne bih krivio.”

Odložio sam pergament u stranu i pogledao brata. Zapravo je bio još dječak, iako je svaki njegov izraz i pokret govorio da se osjeća na rubu muževnosti. Od prošle se godine veoma promijenio i ja sam počinjao sumnjati da bi mogao biti zaljubljen. Jedino nisam znao tko bi mogla biti ta djevojka, a njegovi mi bliski prijatelji to nisu željeli reći.

“Brate, shvaćam da ne voliš Šemsa, ali on je gost u našem domu i moramo ga poštovati. Ne slušaj što drugi govore. Iskreno, ne bismo smjeli raditi slona od buhe.”

“Buhe?” posprdno je frknuo Aladdin. “Zar tako nazivaš ovu nesreću koja nas je zadesila? Kako možeš biti tako slijep?”

Izvadio sam novi pergament i pomilovao njegovu nježnu površinu. Uvijek sam silno uživao preslikavajući očeve riječi i razmišljajući da im time pomažem da traju duže. Čak i kad prođe stotinu godina, ljudi će moći pročitati učenja mog oca i biti nadahnuti njima.

Odigrati ulogu u tom prijenosu, ma kako ona bila mala, činilo me ponosnim.

I nadalje prigovarajući, Aladdin je stao pokraj mene i pogledao moje djelo mračnim,

ogorčenim očima. Na jedan nestalni trenutak, u njegovim sam očima zamijetio čežnju i prepoznao lice dječaka kojemu je potrebna očinska ljubav. Srce mi se snuždilo i shvatio sam da on nije uistinu bijesan na Šemsa. Bio je bijesan na mog oca.

Aladdin je bio srdit na mog oca jer ga ovaj ne voli dovoljno i jer je to što jest. Možda moj otac jest bio uvažen i čuven, ali ujedno je bio posve bespomoćan pred smrću koja nam je oduzela majku u tako nježnoj dobi.

“Kažu da je Šems začarao našeg oca”, rekao je Aladdin. “Kažu da su ga poslali asasini.”

“Asasini!” prosvjedovao sam. “To je glupost.”

Asasini su bili sekta ubojica čuvena po preciznim metodama smaknuća i opsežnoj uporabi otrovnih tvari. Ciljali su na utjecajne ljude i svoje žrtve ubijali javno, kako bi usadili strah i paniku u srca ljudi. Otišli su tako daleko da su u Saladinovom šatoru ostavili otrovani kolač s porukom u kojoj je pisalo U našim si rukama. A Saladin, taj veliki islamski vođa koji se hrabro borio protiv križara i iznova osvojio Jeruzalem, nije se usudio boriti protiv asasina i radije je s njima sklopio mir. Kako ljudi mogu misliti da je Šems povezan s tom sektom straha?

Stavio sam ruku na Aladdinovo rame i prisilio ga da me pogleda. “Osim toga, ne znaš li da ta sekta više nije kakva je nekoć bila? Sad su tek nešto više od pukog imena.”

Aladdin je kratko razmislio o toj mogućnosti. “Da, ali kažu da su postojala tri veoma odana zapovjednika Hasana Sabaha. Otišli su iz dvorca Alamut zaklinjući se da će širiti strah i nevolju svuda gdje pođu. Ljudi misle da bi Šems mogao biti njihov vođa.”

Počeo sam gubiti strpljenje. “Bože pomozi mi! A možeš li mi, molim te, reći zašto bi neki asasin želio ubiti našeg oca?”

“Zato što mrze utjecajne ljude i vole stvoriti kaos, eto zašto”, odgovorio je Aladdin.

Toliko je bio uzrujan tim teorijama zavjere da su mu se obrazi osuli crvenim mrljama.

Znao sam da tome moram opreznije pristupiti. “Slušaj, ljudi stalno govore svakojake stvari”, rekao sam. “Ne smiješ te grozne glasine uzimati ozbiljno. Očisti um od kivnih misli. Truju te.”

Aladdin je ogorčeno prostenjao, ali ja sam svejedno nastavio. “Tebi se osobno Šems možda ne sviđa. Ne mora ti se sviđati. Ali moraš mu pokazati poštovanje, zbog oca.”

Aladdin me pogledao s ogorčenošću i prezirom. Shvatio sam da moj mlađi brat nije samo ljut na našeg oca i bijesan na Šemsa. Bio je i razočaran u mene. Moje je uvažavanje Šemsa shvatio kao znak slabosti. Možda je mislio da sam pokoran i beskičmenjak kako bih se umilio ocu. Bila je to samo moja sumnja, ali svejedno me duboko povrijedila.

Međutim, nisam se mogao rasrditi na njega, a čak i da jesam, moja srdžba ne bi dugo potrajala. On je moj mlađi brat. Za mene će zauvijek biti onaj dječarac koji je trčao za uličnim mačkama, prljao noge u lokvama nakon kiše i čitav dan grickao kriške kruha s jogurtom. Na njegovome licu nisam mogao ne vidjeti onog dječaka kakav je nekoć bio, mrvicu debeljuškastog i mrvicu niskog za svoju dob, dječaka koji je primio vijest o smrti svoje majke ne prolivši nijednu suzu. Samo je pogledao svoja stopala, kao da se najednom stidi svojih cipela i naškubio donju usnicu dok iz nje nije iščeznula sva boja. Iz njegovih usta nije izišla ni jedna riječ, ni jedan jecaj. Volio bih da je plakao.

“Sjećaš se kad si se potukao s nekom djecom iz susjedstva?” upitao sam. “Kući si došao uplakan, krvavog nosa. Što ti je tad rekla naša majka?”

Aladdinove oči najprije su se skupile, a zatim razrogačile od prepoznavanja, ali nije ništa odgovorio.

“Rekla ti je da, kad god se na nekoga naljutiš, u mislima zamijeniš lice te osobe licem nekoga koga voliš. Jesi li pokušao zamijeniti Šemsovo lice licem naše majke? Možda bi u

njemu mogao pronaći nešto što će ti se svidjeti.”

Kradomičan osmijeh, brz i bojažljiv kao oblak u prolazu, zalebdjeo je na Aladdinovim usnama i ja sam se zapanjio koliko mu je smekšao izraz lica.

“Možda bih”, odgovorio je i sad je iz njega iščeznuo svaki bijes.

Srce mi se otopilo. Zagrlio sam brata, nesiguran što bih drugo mogao reći. Dok mi je uzvraćao zagrljaj, bio sam siguran da će popraviti svoj odnos sa Šemsom i da će u našoj kući ubrzo iznova zavladati sklad.

S obzirom na tijek događaja koji su uslijedili, nisam mogao biti u većoj zabludi.

Kerra

KONJA, 22. LISTOPADA 1245.

Bog zna o čemu su Šems i Rumi neki dan, gorljivo razgovarali iza zatvorenih vrata.

Pokucala sam i ušla ne čekajući odgovor, noseći pladanj s tanjurom halve. Obično Šems ne kaže ništa kad sam ja u blizini, kao da ga moja nazočnost nagoni na šutnju. I nikad ne komentira moje kulinarske vještine. Ionako veoma malo jede. Ponekad imam dojam da njemu nije uopće važno jesam li poslužila veličanstvenu gozbu ili suhi kruh. Ali ovaj put, čim je zagrizao moju halvu, oči su mu zasjajile.

“Ovo je slasno, Kerra. Kako si to napravila?” upitao je.

Ne znam što me spopalo. Umjesto da to shvatim kao kompliment kakav je bio, čula sam samu sebe kako odgovaram, “Zašto pitaš? I da ti kažem, ti je ne bi mogao napraviti.” Šems me je mirno pogledao u oči i lagano kimnuo glavom, kao da se slaže s onime što sam rekla. Čekala sam da mi kaže nešto zauzvrat, ali on je samo stajao ondje, nijem i miran.

Ubrzo sam izišla iz prostorije i vratila se u kuhinju, misleći da je taj incident iza mene. I vjerojatno ga se ne bih ponovno sjetila da nije bilo onoga što se jutros zbilo.

Radila sam maslac uz ognjište u kuhinji, kad su se iz dvorišta začuli neobični glasovi.

Istrčala sam van, samo kako bih svjedočila najluđem prizoru. Posvuda su bile knjige, naslagane u klimave kule, knjige su plutale i u fontani. Od tinte koja se rastapala, voda u fontani postala je intenzivno plava.

Dok je Rumi stajao uz njega, Šems je odabrao jednu knjigu iz hrpe - Sabrane pjesme alMutanabbija - pogledao je s nekim turobnim izrazom i bacio u vodu. Čim je ta knjiga potonula, posegnuo je za drugom. Ovaj put to je bila Attarova Knjiga tajni.

Užasnuto sam zadahtala. Jednu po jednu, uništavao je Rumijeve najdraže knjige!

Sljedeća koju je zavitlao u vodu bila je Božanske znanosti koju je napisao Rumijev otac.

Znajući koliko Rumi voli svog oca i voli ovaj stari rukopis, pogledala sam ga, očekujući da će se razbjesnjeti.

Umjesto toga, vidjela sam kako se Rumi odmiče u stranu, lica blijedog kao vosak, drhtavih ruku. Muškarac koji me je jednom prekorio jer sam samo obrisala prašinu s njegovih knjiga, sad je promatrao kako mu luđak uništava čitavu biblioteku, ali nije rekao ni riječi. To nije bilo pošteno. Ako se Rumi ne kani umiješati, ja ću. “Što to radiš?” upitala sam Šemsa. “Ove knjige nemaju nijednu presliku. Veoma su dragocjene. Zašto ih bacaš u vodu? Jesi li poludio?”

Umjesto odgovora, Šems je naherio glavu prema Rumiju. “Misliš li i ti tako?” upitao je.

Rumi je napućio usnice i blijedo se nasmiješio, ali i nadalje je šutio.

“Zašto ništa ne kažeš?” dreknula sam na svog supruga.

Na to mi je Rumi prišao i čvrsto me uhvatio za ruku. “Smiri se, Kerra, molim te. Imam povjerenja u Šemsa.”

Pogledavši me preko ramena, opušten i samouvjeren, Šems je podvinuo rukave i počeo

izvlačiti knjige iz vode. Na moje zaprepaštenje, svaka koju je izvadio bila je suha kao kost.

“Je li to magija? Kako si to učinio?” upitala sam.

“Zašto pitaš?” odgovorio je Šems. “Čak i da ti kažem, ti to ne bi mogla napraviti.”

Drhteći od bijesa i gušeći se od suspregnutih jecaja, otrčala sam u kuhinju koja mi je ovih dana postala utočištem. I ondje sam, među loncima i tavama, hrpama trava i začina, sjela i gorko se rasplakala.

Rumi

KONJA, PROSINAC 1245.

Brzo nakon što je svanulo, Šems i ja smo izišli iz kuće odlučivši zajedno obaviti jutarnju molitvu na svježem zraku. Neko smo vrijeme jahali, kroz livade i doline i preko ledenohladnih potoka, uživajući u povjetarcu na licu. Strašila na žitnim poljima pozdravila su nas svojim sablasnim držanjem, a netom oprana odjeća ispred neke seoske kuće divlje je lepršala na povjetarcu dok smo prolazili, mlatarajući u svim smjerovima u polumraku.

Na povratku, još izvan grada, Šems je zauzdao svog konja i pokazao na golemi hrast.

Zajedno smo sjeli pod stablo, a nebo je nad našim glavama bilo u čudesnim nijansama ljubičaste. Šems je odložio ogrtač na zemlju i dok su pozivi na molitvu odjekivali iz džamija u blizini i daljini, zajedno smo se pomolili.

“Kad sam tek došao u Konju, sjeo sam pod ovo stablo”, rekao je Šems. Nasmiješio se na to davno sjećanje, ali se zatim zamislio i rekao: “Povezao me je jedan seljak. Bio je tvoj veliki štovatelj. Rekao mi je da tvoje propovijedi liječe tugu.”

“Zvali su me Čarobnjak riječi”, odgovorio sam. “Ali sad mi se sve to čini tako dalekim.

Više ne želim održavati propovijedi. Imam osjećaj da sam gotov s time.”

“Ti i jesi Čarobnjak riječi”, odlučno je rekao Šems. “Ali umjesto propovjedačkog uma, sad imaš srce koje pjeva.”

Nisam znao što time misli i nisam pitao. Zora je izbrisala ostatke prethodne noći i pretvorila nebo u nedužnu naranču. Daleko ispred nas, grad se budio, vrane zaranjale u povrtnjake kako bi kljucnule što god mogu ukrasti, vrata su škripala, magarci revali a štednjaci gorjeli dok su se svi spremali za novi dan.

“Ljudi se svuda muče ne bi li postigli vlastito ispunjenje, ali bez ikakvoga vodstva kako to postići”, promrmljao je Šems odmahnuvši glavom. “Tvoje im riječi mogu pomoći. A ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da pomognem tebi. Tvoj sam sluga.”

“Nemoj to govoriti”, prosvjedovao sam. “Ti si moj prijatelj.”

Nesvjestan mojeg prigovora, Šems je nastavio: “Moja jedina briga jest ljuštura u kojoj živiš. Kao čuveni propovjednik, bio si okružen štovateljima koji su ti se ulagivali. Ali koliko dobro poznaješ obične ljude? Pijance, prosjake, lopove, prostitutke, kockare - one najneutješnije i najpotlačenije. Možemo li voljeti sva Božja stvorenja? Teška je to kušnja i takva koju samo malobrojni mogu proći.”

Dok je on govorio, ja sam na njegovome licu vidio nježnost i zabrinutost, i još nešto što je izgledalo gotovo kao majčinsko suosjećanje.

“U pravu si”, priznao sam. “Oduvijek sam živio zaštićen. Ne znam čak ni kako žive obični ljudi.” Šems je podigao grudu zemlje i dok ju je mrvio među prstima, tiho je dodao: “Ako možemo prigrliti svemir kao cjelinu, sa svim njegovim različitostima i proturječnostima, sve će se stopiti u Jedno.”

To rekavši, Šems je podigao jednu suhu granu i nacrtao širok krug oko hrastovog stabla. Kad je završio, podigao je ruke ka nebu, kao da želi da ga podigne neko nevidljivo uže i izgovorio devedeset i devet imena Božjih. Istodobno se počeo vrtjeti oko svoje osi unutar kruga, najprije polako i nježno, a zatim postojano ubrzavajući, kao

kasnoposlijepodnevni povjetarac. Ubrzo se okretao brzinom i silinom snažnoga vjetra.

Toliko je privlačan bio njegov zanos, da se nisam mogao oprijeti osjećaju da se čitav svemir - Zemlja, zvijezde i Mjesec - vrte s njim. Promatrao sam taj veoma neobičan ples i puštao da energija koja je zračila iz njega obujmi moju dušu i tijelo.

Na kraju je Šems usporio do zaustavljanja, prsa su mu se nadimala sa svakim iskrzanim udisajem, lice bilo blijedo, glas najednom dubok, kao da dolazi odnegdje izdaleka. “Svemir je jedno. Sve i svi međusobno su povezani nevidljivom mrežom priča. Bili mi toga svjesni ili ne, svi smo u nijemom razgovoru. Ne naudi. Budi suosjećajan. I ne govori nikome iza leđa - čak ni naizgled nedužnu primjedbu! Riječi koje iziđu iz tvojih usta ne nestaju, nego bivaju zauvijek pohranjene u beskonačnom prostoru i vratit će ti se kad za to bude vrijeme. Bol jednog čovjeka sve će nas povrijediti. Radost jednog čovjeka u svima nama izazvat će osmijeh”, promrmljao je. “Na to nas podsjeća jedno od četrdeset pravila.”

Zatim je svoj upitan pogled svrnuo na mene. U nedokučivim dubinama njegovih očiju nazirala se sjena očaja, val tuge koju u njemu nikad ranije nisam vidio.

“Jednog dana bit ćeš poznat kao Glas Ljubavi”, rekao je Šems. “Istok i Zapad, ljudi koji nikad nisu vidjeli tvoje lice, bit će nadahnuti tvojim glasom.”

“Kako će se to dogoditi?” u nevjerici sam upitao.

“Kroz tvoje riječi”, odgovorio je Šems. “Ali ja ne govorim o predavanjima ili propovjedima. Govorim o pjesništvu.”

“Pjesništvu?” Glas me izdao. “Ja ne pišem pjesme. Ja sam učenjak.”

To je u Šemsu izazvalo blag osmijeh. “Ti si, prijatelju, jedan od najboljih pjesnika koje će svijet ikad upoznati.”

Tek što nisam prosvjedovao, ali me zaustavio odlučan po gled u Šemsovim očima.

Osim toga, nisam bio raspoložen za prepirku. “Ako i jest tako, štogod treba učiniti, učinit ćemo to zajedno. Zajedno ćemo hodati tim putem.” Šems je odsutno kimnuo glavom i utonuo u sablasnu šutnju, promatrajući boje koje su blijedjele na obzoru. Kad je najzad prozborio, izgovorio je one zlokobne riječi koje me nikad nisu napustile i zauvijek mi izbrazdale dušu. “Ma koliko bih ja volio pridružiti ti se, bojim se da ćeš to morati učiniti sam.”

“Kako to misliš? Kamo ti ideš?” upitao sam. Čeznutljivo naškubivši usta, Šems je spustio pogled. “To nije u mojim rukama.”

U našem je smjeru zapuhao nenadani vjetar i zrak je postao hladan, kao da nas upozorava da će jesen brzo okončati. Kiša se spustila iz vedroga neba u laganim, toplim kapljama, blaga i nježna kao dodir leptira. I to je bio prvi put da me pomisao da će me Šems napustiti pogodila kao oštar bol u prsima.

Sultan Walad

KONJA, PROSINAC 1245.

Boli me kad čujem govorkanja, iako su ona za neke samo šala. Kako ljudi mogu biti tako puni prezira i poruge prema stvarima o kojima tako malo znaju? Čudno je to, ako ne i zastrašujuće, koliko su ljudi izvan dodira s istinom! Ne shvaćaju dubinu veze između mog oca i Šemsa. Očito nisu pročitali Kur'an. Jer da jesu, znali bi da postoje slične priče o duhovnom druženju, kao što je priča o Mojsiju i Khidru.

Nalazi se u suri el-Kehf, jasno i glasno. Mojsije je bio izvanredan čovjek, dovoljno velik da jednoga dana postane prorok, kao i legendarni vođa i zakonodavatelj. Ali postojalo je doba kad mu je bio bolno potreban duhovni drug koji će mu otvoriti treće oko. A taj drug nije bio nitko drugi doli Khidr, tješitelj ojađenih i odbačenih.

Khidr je rekao Mojsiju, “Ja sam vječni putnik. Bog mi je dodijelio da tumaram svijetom i činim što treba biti učinjeno. Ka žeš da mi se želiš pridružiti na mojim putovanjima, ali budeš li me slijedio, ne smiješ me ispitivati ni o čemu što činim. Možeš li podnijeti pratiti me bez ispitivanja? Možeš li mi u cijelosti vjerovati?”

“Da, mogu”, uvjerio ga je Mojsije. “Dopusti mi da pođem s tobom. Obećajem, neću postavljati nikakva pitanja.”

I tako su se oni otputili i putem posjećivali razne gradove. Ali kad je svjedočio Khidrovim bezumnim djelima, kao što je bilo umorstvo jednog dječaka ili potapanje broda, Mojsije nije mogao zauzdati jezik. “Zašto si učinio te grozne stvari?” očajno je upitao. “Što se dogodilo s tvojim obećanjem?” pitanjem je odvratio Khidr. “Nisam li ti rekao da mi ne smiješ postavljati nikakva pitanja?”

Svaki se put Mojsije ispričao, obećao da više neće ništa pitati, i svaki je put prekršio obećanje. Na kraju je Khidr objasnio razlog svakog svog djela. Polako ali sigurno, Mojsije je shvatio da su stvari koje se mogu činiti zlima ili nesretnima često blagoslov pod krinkom, dok ono što možda izgleda ugodnim dugoročno može biti štetno. Njegovo kratko druženje s Khidrom imalo je biti iskustvo koje mu je otvorilo oči više od ijednog drugog u životu.

Kao u ovoj paraboli, postoje na svijetu prijateljstva koja se običnim ljudima čine nerazumljivima, ali zapravo su putovi do duboke mudrosti i uvida. Tako ja doživljavam Šemsovu nazočnost u životu mog oca.

Ali znam da je drugi ljudi ne vide na isti način i zabrinut sam. Nažalost, Šems ne olakšava ljudima, ne nastoji se svidjeti. Sjedi pred vratima vjerske škole poput nekog neprikrivenog tiranina, zaustavlja i ispituje svakoga tko želi ući porazgovarati s mojim ocem.

“Zbog čega želiš vidjeti velikog Mevlanu?” pita. “Što si donio na dar?”

Ne znajući što bi odgovorili, ljudi zamuckuju i oklijevaju, čak se ispričavaju. A Šems ih otjera.

Neki od tih posjetitelja vrate se za par dana s darovima, donoseći suho voće, srebrne dirame, svilene ćilime ili novorođenu janjad. Ali kad vidi ta dobra, Šems se još više rasrdi.

Njegove crne oči zaplamte, lice mu zasja od žara i ponovno ih otjera.

Jednog se dana jedan muškarac toliko rasrdio na Šemsa da je poviknuo: “Što ti daje pravo da zapriječiš ulaz kroz Mevlanina vrata? Svakoga pitaš što donose! A ti? Što si mu ti donio?”

“Donio sam sebe”, odgovorio je Šems, tek toliko glasno da bude čujno. “Žrtvovao sam vlastitu glavu zbog njega.”

Onaj muškarac se pokunjeno udaljio, mrmljajući nešto sebi u bradu, i djelovao je više zbunjen no bijesan.

Tog istog dana upitao sam Šemsa ne smeta li ga što ga toliki mnogi ljudi pogrešno shvaćaju i nedovoljno cijene. Jedva sposoban suspregnuti zabrinutost, naglasio sam da je u zadnje vrijeme stekao mnogo neprijatelja. Šems me je bezizražajno pogledao, kao da nema pojma o čemu govorim. “Ali ja nemam neprijatelja”, rekao je i slegnuo ramenima. “Oni koji ljube Boga mogu imati kritičare, čak i suparnike, ali ne mogu imati neprijatelje.”

“Da, ali ti se svađaš s ljudima”, prigovorio sam. Šems se nakostriješio od žara. “Ja se ne svađam s njima, svađam se s njihovim egom.

To je nešto drugo.”

Zatim je tiho dodao: “To je jedno od četrdeset pravila: Ovaj je svijet kao snježna planina s koje odjekuje tvoj glas. Štogod kažeš, dobro ili zlo, nekako će ti se vratiti. Stoga, ako postoji netko tko gaji loše misli o tebi, kažeš li slično loše stvari o njemu, samo ćeš pogoršati situaciju. Naći ćeš se zarobljen u pakosnom krugu zlobne energije. Umjesto toga, četrdeset dana i noći govori i misli lijepe stvari o toj osobi. Po isteku tih četrdeset dana, sve će biti drukčije, jer ćeš ti u svojoj nutrini biti drukčiji.”

“Ali ljudi o tebi govore svakojake stvari. Kažu čak i da mora biti neka neizreciva veza između dvojice muškaraca koji toliko vole jedan drugoga”, rekao sam, a glas me pri kraju izdao.

Kad je to čuo, Šems je stavio dlan na moju ruku i nasmiješio se svojim uobičajenim mirnim osmijehom. Zatim mi je ispri čao jednu priču.

Dvojica muškaraca putovala su iz jednoga grada u drugi. Došli su do rječice čija se voda podigla od obilne kiše. Tek što su prišli vodi, zamijetili su kako ondje stoji jedna mlada, lijepa žena kojoj je bila potrebna pomoć. Jedan od dvojice muškaraca odmah joj je prišao. Podigao je ženu i odnio je u naručju preko rječice. Zatim ju je ondje spustio, mahnuo joj u pozdrav i dvojica muškaraca nastavila su svojim putem.

Tijekom ostatka putovanja, drugi je putnik bio neobično šutljiv i mrzovoljan, i nije odgovarao na pitanja svog prijatelja. Nakon nekoliko sati durenja, nesposoban više šutjeti, upitao je: “Zašto si dodirnuo onu ženu? Mogla te je zavesti! Muškarci i žene ne smiju dolaziti u takav doticaj!”

Prvi je muškarac mirno odgovorio: “Prijatelju, ja sam onu ženu prenio preko rječice i ondje sam je ostavio. Ti si taj koji je nosi sve otad.”

“Neki ljudi su takvi”, rekao je Šems. “Nose svoje strahove i sklonosti na ramenima, pritisnuti svom tom težinom. Ako čuješ nekoga tko ne može shvatiti dubinu veze između tvog oca i mene, reci mu da opere svoj um!”

Ella

NORTHAMPTON, 15. LIPNJA 2008.

Blistava moja Ella, Pitala si me kako sam postao sufi. To se nije dogodilo preko noći.

Rodio sam se kao Craig Richardson u Kinlochbervieju, jednom lučkom selu u škotskim brdima. Kad god razmišljam o prošlosti, s ljubavlju se sjećam ribarskih brodica, njihovih mreža teških od ulovljene ribe i vlati morske trave što vise kao zelene zmije, vivaka što hitaju uz obalu kljuckajući crve, velikog kostriša koji raste na najneočekivanijim mjestima i mirisa mora u pozadini, oštrog i slanog. Taj miris, zajedno s mirisima planina i jezera, i dosadna mirnoća života u postratnoj Europi sačinjavao je kulisu pred kojom se odvilo moje djetinjstvo.

Dok se svijet stropoštavao u tisuću devetsto šezdesete i postajao prizorom studentskih demonstracija, otmica zrakoplova i revolucija, ja sam od svega toga bio odsječen u svom mirnom, zelenom kutku. Moj je otac bio vlasnik knjižare rabljenim knjigama, a moja majka uzgajala ovce koje su davale veoma kvalitetnu vunu. Kao dijete, osjetio sam tračak i usamljenosti pastira i introspektivnosti knjižara. Mnogih bi se dana uspeo na jedno staro stablo i promatrao krajolik, uvjeren da ću ondje provesti čitav život. Svako toliko, srce bi mi se stisnulo od čežnje za pustolovinama, ali volio sam Kinlochbervie i bio sretan predvidljivošću svoga života. Kako sam mogao znati da Bog za mene ima druge planove?

Nedugo nakon što sam napunio dvadeset godina, otkrio sam dvije stvari koje će mi zauvijek promijeniti život. Prva je bila profesionalna kamera. Upisao sam se na tečaj fotografije, ne znajući da će mi ono što sam smatrao običnim hobijem postati doživotna strast. Druga je bila ljubav - Nizozemka koja je s prijateljima putovala Europom. Zvala se Margot.

Bila je osam godina starija od mene, lijepa, visoka i izuzetno tvrdoglava. Margot se smatrala boemkom, idealistkinjom, radikalom, biseksualkom, Ijevičarkom, anarhistkinjom, multikulturalistkinjom, pobornicom ljudskih prava, aktivistkinjom hipi kulture, ekofeministkinjom - oznakama koje ja ne bih mogao ni definirati da me netko pita što znače. Ali ja sam rano uočio da je još nešto: žena njihalo. Sposobna zanjihati se od krajnje radosti do krajnjeg očaja u samo nekoliko minuta, čitavo Margotino biće odisalo je nepredvidljivošću.

Uvijek bijesna na ono što je tumačila "licemjerjem malograđanskog stila života", preispitivala je svaku pojedinost u životu i borila se protiv društva. Do dana današnjega mi je tajna zašto nisam pobjegao od nje. Ali nisam. Umjesto da pobjegnem, pustio sam da me usiše vir njezine živahne osobnosti.

Zaljubio sam se preko ušiju.

Ona je bila nemoguća kombinacija, puna revolucionarnih zamisli, nesputane hrabrosti i kreativnosti, a istodobno krhka kao kristalni cvijet. Obećao sam samome sebi da ću ostati uz nju i štititi je ne samo od izvanjskoga svijeta, nego i od nje same. Je li me ikad voljela koliko sam ja nju volio? Ne bih rekao. Ali znam da me je voljela na svoj samoživ, autodestruktivan način.

Tako sam s dvadeset godina završio u Amsterdamu. Ondje smo se vjenčali. Margot je svo vrijeme posvećivala pomaganju izbjeglicama koji su se u Europi zatekli iz političkih ili humanitarnih razloga. Radila je za jednu organizaciju specijaliziranu za potrebe useljenika i istraumatiziranim ljudima koji su dolazili iz najnemirnijih kutaka svijeta pomagala da se osamostale u Nizozemskoj. Bila je njihov anđeo čuvar. Obitelji iz Indonezije, Somalije, Argentine i Palestine nazivale su svoje kćerke po njoj.

Glede mene, ja nisam bio zainteresiran za velike stvari jer sam bio prezaposlen uspinjanjem na korporativnoj ljestvici. Kad sam diplomirao na poslovnoj školi, zaposlio sam se za jednu međunarodnu tvrtku. Činjenica da Margot nije marila za moj položaj ili plaću u meni je izazvala još veću želju za drangulijama uspjeha. Željan moći, htio sam zariti zube u važna djela.

Posve sam isplanirao naš život. Za dvije godine imali bismo djecu. Dvije kćerkice upotpunjavale su moju sliku idealne obitelji. Bio sam siguran u budućnost koja nas čeka. Na kraju krajeva, živjeli smo na jednom od najsigurnijih mjesta na svijetu, a ne u jednoj od onih napaćenih zemalja koje su kao slomljena slavina štrcale useljenike na europski kontinent. Bili smo mladi, zdravi i zaljubljeni. Ništa nije moglo poći ukrivo. Teško je vjerovati da sad imam pedeset i četiri godine i da Margot više nije živa.

Ona je bila ta koja je zdrava. Nepokolebljiva veganka u doba kad ta riječ još nije bila ni skovana, jela je samo zdrave stvari, svakodnevno vježbala, klonila se droga. Njezino anđeosko lice prelijevalo se zdravljem, njezino tijelo uvijek bilo vitko, energično i uglato. Toliko je dobro brinula o sebi da sam, usprkos razlici u godinama između nas, ja izgledao stariji od nje.

Umrla je najneočekivanijom, jednostavnom smrću. Jedne noći, na povratku kući iz posjeta nekom čuvenom ruskom novinaru koji je zatražio azil, njezin se automobil pokvario nasred autoceste. I ona, koja se uvijek pridržavala pravila, učinila je nešto posve netipično za nju. Umjesto da uključi žmigavce i pričeka pomoć, ona je izišla iz automobila i odlučila otići do susjednog sela. U sivoj kišnoj kabanici s tamnim hlačama, nije imala baterijsku svjetiljku niti išta što bi je učinilo zamjetljivijom. Pogodilo ju je neko vozilo – prikolica iz Jugoslavije. Vozač je rekao da je uopće nije vidio. Do te se mjere Margot posve stopila s noći.

Nekoć sam bio dječak. Ljubav mi je otvorila oči ispunjenijem životu. Kad sam izgubio ženu koju sam volio, drastično sam se promijenio. Ni dječak ni odrasla osoba, postao sam životinja uhvaćena u klopku. Tu fazu svog života zovem susretom sa slovom S u riječi "sufi".

Nadam se da te nisam ugnjavio ovako dugačkim pismom.

S ljubavlju, Aziz

Bludnica Pustinjska ruža

KONJA, SIJEČANJ 1246.

Braneći mi mnogo toga ovih dana, još od one sablazni koju sam izazvala u džamiji, gazdarica mi ne dopušta da ikamo idem. Zauvijek sam u kazni. Ali mene to ne uzrujava.

Istina je da u zadnje vrijeme ne osjećam mnogo ni od čega.

Svakoga jutra, lice koje me pozdravi u zrcalu izgleda bljeđe. Više se ne češljam, niti štipkam obraze kako bi bili rumeniji. Druge se djevojke stalno tuže na moj loš izgled i kažu da to odbija mušterije. Možda su u pravu. Zato sam se prilično iznenadila kad mi je neki dan rečeno da jedan određeni klijent zahtijeva baš mene.

Na moj užas, ispostavilo se da je to Baybars. Čim smo se našli sami u sobi, upitala sam: “Što jedan gradski stražar kao ti radi ovdje?”

“Moj dolazak u bordel nije ništa bizarniji od odlaska jedne bludnice u džamiju”, rekao je, a glas mu je odisao zlobnim aludiranjem.

“Sigurna sam da bi me bio volio linčovati onaj dan”, rekla sam. “Život dugujem Šemsu iz Tabriza.”

“Ne spominji to odvratno ime. Taj tip je krivovjerac!”

“Ne, nije!” Ne znam što me je spopalo, ali čula sam samu sebe kako govorim: “Od toga dana Šems me je došao posjetiti mnogo puta.”

“Ha! Derviš u bordelu!” prezirno je odgovorio Baybars. “Zašto me to ne čudi?”

“Nije tako”, rekla sam. “Uopće nije tako.”

Nikad ranije to nisam nikome rekla i ne znam zašto sam to sad otkrila Baybarsu, ali Šems me je proteklih nekoliko mjeseci posjećivao svakog tjedna. Nisam shvaćala kako se uspijevao ušuljati a da ga ne vide, posebice vlasnica. Svatko drugi pretpostavio bi da mu je to polazilo za rukom uz pomoć crne magije. Ali ja sam znala da nije tako. Šems je bio dobar čovjek. Čovjek vjere. I imao je posebne darove. Osim moje majke dok sam bila dijete, Šems je bio jedina osoba koja se prema meni odnosila s bezuvjetnim suosjećanjem.

Naučio me je da ne klonem duhom, bez obzira na sve. Kad god bih mu rekla da netko kao ja nikako ne može odbaciti prošlost, on bi me podsjetio na jedno od svojih pravila: Prošlost je tumačenje. Budućnost je iluzija. Svijet se ne kreće kroz vrijeme kao da je ono ravna linija, iz prošlosti u budućnost. Umjesto toga, vrijeme se kreće kroz nas i u nama, u beskonačnim spiralama.

Vječnost ne znači vječno vrijeme, već jednostavno bezvremenost.

Ako želiš doživjeti vječno prosvjetljenje, izbaci prošlost i budućnost iz misli i ostani u sadašnjem trenutku. Šems mi je uvijek govorio: “Vidiš, sadašnji trenutak sve je što postoji i što će ikad postojati. Kad shvatiš tu istinu, više se nećeš imati čega bojati. Tad možeš zauvijek otići iz ovog bordela.”

Baybars je pomno promatrao moje lice. Kad me je pogledao, desno oko mu je pobjeglo u stranu. Imala sam osjećaj kao da je s nama još neka osoba, netko koga ne vidim. Plašio

me.

Shvativši da će biti najbolje više ne govoriti o Šemsu, poslužila sam mu vrč piva koje je naglo ispio.

“Onda, koja je tvoja specijalnost?” upitao je Baybars kad je popio i drugo pivo. “Zar vi cure nemate svaka neki dar? Znaš li plesati trbušni ples?”

Rekla sam mu da nemam nikakav takav dar i da, ako sam u prošlosti i imala neki dar, on više ne postoji jer bolujem od neke nepoznate bolesti. Gazdarica bi me ubila da me čula da to govorim mušteriji, ali nisam marila. Istina je da sam se potajno nadala da će Baybars provesti noć s nekom drugom djevojkom.

Ali, na moje razočaranje, Baybars je slegnuo ramenima i rekao da mu to nije važno.

Zatim je izvukao svoju kesicu, prosuo na dlan crvenkastosmeđu tvar koju je u njoj držao i ubacio je usta, polako žvačući. “Hoćeš li malo?” upitao je.

Odmahnula sam glavom. Znala sam što je to.

“Ne znaš što propuštaš.” Nacerio se i ispružio na krevet, klizeći iz vlastitog tijela u omamu kanabisa.

Te večeri, opijen pivom i kanabisom, Baybars se hvastao strašnim stvarima koje je vidio na bojištima. Iako je Džingis-kan bio mrtav i njegovo se tijelo raspalo, njegov duh još uvijek prati mongolsku vojsku, rekao je Baybars. Potaknuta tim duhom, mongolska vojska napada karavane, pustoši sela i masakrira i muškarce i žene. Ispričao mi je kako se šutnja poput vela, meka i podatna kao deka u hladnoj zimskoj noći, spušta na bojno polje nakon što su stotine ljudi ubijene i ranjene, a još deseci na izdisaju.

“Tišina koja slijedi masovnu katastrofu najmirniji je zvuk koji možeš čuti na površini zemlje”, rekao je zaplićući jezikom.

“Zvuči strašno tužno”, promrmljala sam.

Najednom u njemu više nije bilo riječi. Više nismo imali o čemu razgovarati. Uhvatio me za ruku, gurnuo na krevet i strgnuo moju haljinu. Oči su mu bile krvave, glas promukao, a vonjao je na odbojnu mješavinu kanabisa, znoja i požude. Ušao je u mene u jednom grubom, oštrom pokretu. Pokušala sam se malo pomaknuti i opustiti bedra kako bih ublažila bol, ali je on objema rukama pritisnuo moja prsa takvom silinom da se nisam mogla ni mrdnuti. Ljuljao se naprijed-natrag još dugo nakon što je svršio u meni, kao lutka na koncima kojom upravljaju neke nevidljive ruke i koja ne može prestati. Očito nezadovoljan, pomicao se tako grubo da sam se pobojala da će se ponovno uzbuditi, ali je onda najednom sve završilo. Još uvijek na meni, pogledao je moje lice s neskrivenom mržnjom, kao da mu se tijelo koje ga je trenutak ranije uzbudilo sad gadilo.

“Odjeni nešto”, zapovjedio mi je dok se okretao na bok.

Odjenula sam halju i krajičkom oka gledala kako ubacuje još kanabisa u usta. “Odsad nadalje, želim da budeš moja ljubavnica”, rekao je isturivši čeljust.

Nije bilo neobično da mušterije postave takve zahtjeve. Znala sam kako se ponijeti u takvim osjetljivim situacijama, kako dati mušteriji lažni dojam da bih voljela biti njegova ljubavnica i opsluživati samo njega, ali da bi se to dogodilo, morao je potrošiti mnogo novca i najprije usrećiti moju gazdaricu. Ali danas nisam bila raspoložena za pretvaranje.

“Ne mogu biti tvoja ljubavnica”, odgovorila sam. “Uskoro ću otići iz ovog mjesta.”

Baybars se grohotom nasmijao, kao da je to nešto najsmješnije što je ikad čuo. “Ne možeš to učiniti”, uvjereno je rekao.

Znala sam da se ne bih smjela prepirati s njim, ali nisam mogla odoljeti. “Ti i ja nismo veoma različiti. Oboje smo u prošlosti učinili stvari zbog kojih se duboko kajemo. Ali ti si postao gradski stražar, zahvaljujući položaju tvog strica. Ja nemam strica koji bi me podržao.”

Baybarsovo lice postalo je bezizražajno, a njegove oči, dotad hladne i suzdržane, najednom su se razrogačile od bijesa. Nasrnuo je na mene i zgrabio me za kosu. “Bio sam dobar prema tebi, nisam li?” zarežao je. “Što misliš, tko si ti?”

Zaustila sam ne bih li mu nešto odgovorila, ali me je ušutkao oštar ubod bola. Baybars me je udario šakom u lice i gurnuo o zid.

To nije bio prvi put. Mušterije su me i prije tukle, ali nikad ovako strašno.

Srušila sam se na pod i Baybars me počeo žestoko udarati nogama o rebra i noge, zasipajući me uvredama. Upravo tad i ondje doživjela sam najneobičnije iskustvo. Šćućurena od bola, tijela zdrobljenog težinom svakog udarca, moja se duša - ili ono što mi se činilo dušom - odvojila od tijela i pretvorila u zmaja, laganog i slobodnog.

Ubrzo sam lebdjela u eteru. Kao da sam bačena u mirni zrakoprazni prostor u kojem nemam čemu odolijevati i nikamo otići, jednostavno sam lebdjela. Prošla sam iznad nedavno požnjetih polja pšenice, na kojima je vjetar lepršao maramama seoskih djevojaka, a noću svijetlile krijesnice kao svjetla iz bajke. Imala sam osjećaj da padam, ali kao da padam uvis u nebo bez dna.

Jesam li umirala? Ako je smrt takva, nije nimalo zastrašujuća. Moje brige su se smanjile.

Skotrljala sam se u mjesto apsolutnog svjetla i čistoće, čarobno područje u kojemu me ništa nije moglo povući na zemlju. I najednom sam shvatila da proživljavam svoj strah i da on, na moje iznenađenje, nije strašan. Nisam li se od straha da ću biti ozlijeđena bojala napustiti bordel čitavo ovo vrijeme? Ako mogu ne bojati se smrti, shvatila sam sa srcem koje se razgalilo, mogu napustiti ovu štakorsku rupu. Šems iz Tabriza bio je u pravu. Jedina prljavština je prljavština u nama. Zatvorila sam oči i zamislila tu drugu ja, djevičansku i pokajničku i izgledom mnogo mlađu, kako izlazi iz bordela i ulazi u nov život. Blistavo od mladosti i samopouzdanja, tako bi izgledalo moje lice da sam u životu iskusila sigurnost i ljubav. Ta je vizija bila toliko privlačna i toliko veoma stvarna da sam se, usprkos krvi koja mi je zastirala oči i bolnom pulsiranju u rebrima, morala nasmiješiti.

Kimya

KONJA, SIJEČANJ 1246.

Brideći od rumeni i lagano se znojeći, prikupila sam hrabrosti razgovarati sa Šemsom iz Tabriza. Kanila sam ga već duže vrijeme priupitati o najdubljem čitanju Kur'ana, ali tjednima za to nisam imala prilike. Iako smo živjeli pod istim krovom, naši se putevi nikad nisu ukrstili. Ali jutros, dok sam mela dvorište, Šems se pojavio pokraj mene, sam i raspoložen za razgovor. I ovaj put ne samo da sam uspjela duže razgovarati s njim, nego sam ga uspjela i gledati u oči.

“Kako je, draga Kimya?” veselo je upitao.

Nisam mogla ne zamijetiti da Šems izgleda ošamućen, kao da se tek probudio iz sna, ili neke vizije. Znala sam da ima vizije, u zadnje vrijeme češće no ikad, i dosad sam već naučila čitati znakove. Svaki put kad bi imao viziju, lice bi mu problijedjelo, a oči postale sanjive.

“Predstoji nam oluja”, promrmljao je Šems mršteći se na nebo, na kojem su se kovitlali sivkasti oblaci, najavljući prvi snijeg ove godine. Činilo se pravim vremenom da ga upitam pitanje koje sam držala u sebi. “Sjećaš se kad si mi rekao da svi mi shvaćamo Kur'an u skladu s dubinom svoga uvida?” oprezno sam rekla. “Još otad te želim pitati o četvrtoj razini.”

Sad se Šems okrenuo prema meni, pogledom mi pretražujući lice. Voljela sam kad je tako pozorno gledao u mene. Smatrala sam ga najzgodnijim u tim trenucima, napućenih usana, lagano naboranog čela. “Četvrta razina je neizreciva”, odgovorio je. “Postoji faza nakon koje nas jezik iznevjeri.

Kad zakoračiš u područje ljubavi, jezik ti neće biti potreban.”

“Voljela bih jednog dana zakoračiti u područje ljubavi” izlanula sam, ali mi je odmah zbog toga bilo neugodno. “Hoću reći, tako da mogu čitati Kur'an s dubljim uvidom.”

Na Šemsove se usne urezao neki neobičan osmijeh. “Ako to imaš u sebi, siguran sam da hoćeš. Zaronit ćeš u četvrtu struju i nakon toga ćeš ti biti rječica.”

Zaboravila sam onaj dvojaki osjećaj koji je samo Šems bio kadar probuditi u meni. Uz njega sam se osjećala i kao dijete koje iznova uči život i kao žena spremna odgojiti život u svojoj utrobi.

“Kako to misliš, ako imam to u sebi?” upitala sam. “Hoćeš reći, kao sudbinu?”

“Da, tako je”, kimnuo je Šems.

“Ali što znači sudbina?”

“Ne mogu ti reći što je sudbina. Mogu ti samo reći što nije. Zapravo, postoji još jedno pravilo glede tog pitanja. Sudbina ne znači da je tvoj život strogo predodređen. Stoga, prepustiti sve sudbini i ne pridonijeti aktivno glazbi svemira znak je pukog neznanja.

Glazba svemira sve prožima i skladana je na četiri različite razine.

Tvoja sudbina je razina na kojoj ćeš svirati svoju melodiju. Možda nećeš promijeniti glazbalo, ali koliko ćeš dobro svirati, u cijelosti je u tvojim rukama.”

Mora da sam mu uputila zbunjen pogled, jer Šems je osjetio potrebu da objasni. Stavio je ruku na moju i nježno je stisnuo. Tamnim, dubokim, svjetlucavim očima, rekao je: “Dopusti da ti ispričam jednu priču.”

I evo što mi je ispričao: Jednog je dana jedna mlada žena upitala derviša o sudbini. “Pođi sa mnom”, odgovorio je derviš. “Pogledajmo zajedno svijet.” Ubrzo su naišli na neku povorku. Nekog su ubojicu vodili na trg da ga objese. Derviš je upitao: “Onaj će čovjek biti pogubljen. Ali je li to zato što mu je netko dao novac kojim je kupio oružje za umorstvo? Ili je zato što ga nitko nije zaustavio dok je činio zločin? Ili je to zato što ga je netko nakon toga uhvatio? Gdje su u ovome slučaju uzrok i posljedica?”

Umiješala sam se, prekidajući njegovu priču, i rekla: “Taj će čovjek biti obješen jer je strašno ono što je učinio. Plaća za ono što je učinio. To je uzrok i to je posljedica. Postoje dobre stvari i loše stvari i razlika između njih.”

“Ah, slatka Kimya”, odgovorio je Šems, tihim glasom kao da je iznenada umoran. “Ti voliš razlikovanja jer misliš da ona olakšavaju život. Što ako stvari nisu uvijek tako jasne?”

“Ali Bog želi da budemo jasni. Inače ne bi bilo pojmova harama ili halala. Ne bi bilo pakla i raja. Zamisli da ne možeš zaplašiti ljude paklom ili ih potaknuti rajem. Svijet bi bio mnogo gori.”

Snježne pahuljice lepršale su na vjetru i Šems se nagnuo ka meni kako bi mi čvršće ovio šal. Na jedan kratki trenutak, nepomično sam stajala i udisala njegov miris. Bila je to mješavina sandalovine i blagog jantara s laganom, svježom podnotom, nalik mirisu zemlje nakon kiše. Osjetila sam toplinu u dnu želuca i val želje među nogama. Bilo je to silno uznemiravajuće - a ipak, čudno, nimalo neugodno.

“U ljubavi su granice zamućene”, rekao je Šems promatrajući me napola suosjećajno, a napola zabrinuto.

Je li govorio o ljubavi prema Bogu ili ljubavi između muškarca i žene? Da možda nije mislio na nas? Je li postojalo tako nešto kao što smo “mi”?

Nesvjestan mojih misli, Šems je nastavio. “Ja ne marim za haram ili halal. Najradije bih ugasio vatru u paklu i spalio raj, tako da ljudi počnu voljeti Boga ni iz jednog drugog razloga osim iz ljubavi.”

“Ne bi smio govoriti naokolo takve stvari. Ljudi su zli. Neće svi shvatiti”, rekla sam, ne shvaćajući da ću morati još razmisliti o tome upozorenju prije nego što u cijelosti shvatim njegove implikacije. Šems se nasmiješio hrabrim, gotovo smionim osmijehom. Dopustila sam mu da me drži zarobljenom, njegov je dlan bio vruć i težak na mojemu.

“Možda si u pravu, ali ne misliš li da mi to daje još više razloga da kažem što mislim?

Osim toga, uskogrudni ljudi ionako su gluhi. Njihovim zapečaćenim ušima sve što ja kažem puko je bogohulje.”

“A meni je sve što kažeš uvijek slatko!” Šems me pogledao s nevjericom koja je graničila sa zapanjenošću. Ali ja sam bila šokiranija od njega. Kako sam mogla reći nešto takvoga? Zar sam poludjela? Mora da me je opsjeo neki džin ili nešto.

“Oprosti, bit će najbolje da sad odem”, rekla sam i skočila na noge.

Obraza koji su gorjeli od stida, srca koje je lupalo od svega što smo rekli i ostavili neizrečenim, odbrzala sam iz dvorišta natrag u kuću. Ali još dok sam trčala, znala sam da je prag prekoračen. Nakon ovog trenutka, nisam se mogla ne obazirati na istinu koju sam čitavo vrijeme znala: bila sam zaljubljena u Šemsa iz Tabriza.

Šems

KONJA, SIJEČANJ 1246.

Blaćenje drugih ljudi druga je priroda mnogih. Čuo sam govorkanja o sebi. Otkad sam došao u Konju veoma ih je mnogo. To me ne iznenađuje. Iako Kur'an jasno kaže da je klevetanje jedan od najtežih grijeha, većina ljudi jedva da se iole potrudi izbjeći ga. Uvijek osuđuju one koji piju vino ili traže preljubnice kako bi ih kamenovali, ali kad je riječ o ogovaranju, što je u Božjim očima mnogo ozbiljniji grijeh, ne zamjećuju da je u tome išta lošega.

Sve to podsjeća me na jednu priču.

Jednog je dana neki čovjek dotrčao sufiji i zadahtano rekao, “Hej, nose pladnjeve, pogledaj!”

Sufi je mirno odgovorio, “Što to nama znači? Tiče li se to nas?”

“Ali nose te pladnjeve u tvoju kuću!” uzviknuo je onaj čovjek.

“Da li se to onda tebe tiče?” odgovorio je sufi.

Nažalost, ljudi uvijek promatraju tuđe pladnjeve. Umjesto da brinu o svojim poslima, donose sudove o drugim ljudima. Nikad me ne prestaje čuditi kakve stvari izmišljaju!

Njihova mašta ne poznaje granice kad je riječ o sumnji i kleveti.

Očito u ovome gradu ima ljudi koji vjeruju da sam ja tajni vođa asasina. Neki idu tako daleko da tvrde da sam sin pokojnog Ismaila imama iz Alamuta. Kažu da sam tako vješt u crnoj magiji i čarobnjaštvu da će svatko koga prokunem umrijeti na licu mjesta. Neki me čak besramno optužuju da sam začarao Rumija. Samo kako bih bio siguran da neće prekinuti tu čaroliju, silim ga da svako jutro u zoru pije juhu od zmije!

Kad čujem takve gluposti, nasmijem se i udaljim. Što drugo mogu učiniti? Kako jednom dervišu može nauditi tuđa mrzovolja? Da cijeli svijet proguta more, što bi to značilo jednoj patki?

Međutim, vidim da su ljudi oko mene zabrinuti, posebice sultan Walad. On je tako pametan mladić da sam siguran da će uskoro postati najbolji pomoćnik svom ocu. A tu je i Kimya, slatka Kimya... I ona djeluje zabrinuto. Ali najgore u tim klevetama jest da i Rumi dobiva svoj dio. Za razliku od mene, on nije naviknut da drugi o njemu loše govore. Muči me vidjeti ga ojađenog zbog riječi neznalica. Mevlana u sebi nosi neizmjernu ljepotu. Ja, pak, imam i ljepotu i rugobu. Meni je lakše nositi se s rugobom drugih nego njemu. Ali kako se jedan učeni čovjek koji je naviknut na ozbiljne razgovore i logične zaključke može nositi s glupošću neznalica?

Nikakvo čudo da je prorok Muhamed rekao, “U ovome svijetu imaj sažaljenja prema tri vrste ljudi. Bogatašu koji je izgubio svoje bogatstvo, poštovanom čovjeku koji je izgubio svoj ugled i mudracu koji je okružen neznalicama.”

A ipak, ne mogu ne pomisliti da bi u svemu ovome moglo biti nečeg dobrog za Rumija.

Klevetanje je bolan, iako potreban element u Rumijevom unutarnjem preobražaju. Čitavog života drugi su mu se divili, poštovali ga i oponašali, imao je ugled bez prigovora. On ne zna kakav je osjećaj biti pogrešno shvaćen i kritiziran. Niti ga je ikad morila ona ranjivost i osamljenost koju čovjek osjeća s vremena na vrijeme. Njegov ego drugi ljudi nisu ranili, čak ni lagano okrhnuli. Ma koliko to bilo bolno, biti oklevetan u konačnici je dobro za nekoga na putu. To je Pravilo trideset: Pravi sufi je takav da čak i kad je nepravedno optužen,

napadnut i osuđen sa svih strana, strpljivo izdržava, ne izgovarajući nijednu ružnu riječ ni o jednom svojem kritičaru. Sufi nikad ne raspodjeljuje krivnju. Kako može biti protivnika ili suparnika ili čak “drugih” kad ne postoji “ja”?

Kako može postojati itko tko bi bio kriv kad postoji samo jedno?

Ella

NORTHAMPTON, 17. LIPNJA 2008.

Blaga, draga Ella, Ljubazno si me zamolila da ti ispričam dalje. Iskreno, nije mi lako pisati o tom razdoblju mog života jer to donosi neželjena sjećanja. Ali evo: Nakon Margotine smrti, moj je život doživio dramatičnu promjenu.

Izgubio sam se u krugu ovisnika, postao redoviti posjetitelj cjelonoćnih zabava i plesnih klubova u Amsterdamu kakav ranije nikad nisam upoznao, tražio utjehu i suosjećanje na pogrešnim mjestima. Postao sam noćno stvorenje, sprijateljio se s pogrešnim ljudima, budio u krevetima neznanaca i izgubio više od trinaest kilograma u samo nekoliko mjeseci.

Prvi put kad sam ušmrkao heroin, povratio sam i tako mi je pozlilo da čitav dan nisam mogao podignuti glavu. Moje je tijelo odbilo drogu. Bio je to znak, ali ga ja nisam bio u stanju primijetiti. I već u sljedećem času, šmrkanje sam zamijenio injekcijama. Marihuana, hašiš, LSD, kokain - probao sam sve čega sam se mogao dočepati. Nije mi trebalo dugo da se posve uneredim, psihički i tjelesno. Sve što sam činio, činio sam kako bih ostao drogiran.

A kad sam bio drogiran, planirao sam spektakularne načine samoubojstva. Pokušao sam i s kukutom, poput Sokrata, ali njezin otrov ili nije djelovao na mene ili je ona tamna biljka koju sam kupio na stražnjim vratima nekog kineskog restorana bila običan drač. Možda su mi prodali neku vrstu zelenog čaja i nasmijali se na moj račun. Mnoga sam se jutra budio na nepoznatim mjestima s nekim novim pokraj sebe, ali s istom prazninom koja me je izjedala. Žene su brinule o meni. Neke su bile mlađe od mene, druge mnogo starije. Živio sam u njihovim kućama, spavao u njihovim krevetima, odsjedao u njihovim vikendicama, jeo hranu koju su pripremale, nosio odjeću njihovih supruga, kupovao njihovim kreditnim karticama i odbijao im dati čak i mrvicu ljubavi koju su tražile i nedvojbeno zasluživale. Život koji sam odabrao brzo je uzeo svoj danak. Izgubio sam posao, izgubio sam prijatelje i na kraju sam izgubio stan u kojemu smo Margot i ja proveli brojne sretne dane. Kad je postalo jasno da više ne mogu održavati taj stil života, živio sam u napuštenim zgradama gdje je sve bilo kolektivno. Proveo sam više od petnaest mjeseci u jednoj takvoj zgradi u Rotterdamu. Na zgradi nije bilo vrata, ni vanjskih ni unutarnjih, čak ni na kupaonici. Sve smo dijelili. Pjesme, snove, džeparac, drogu, hranu, postelju... Sve osim boli.

Nekon nekoliko godina života u drogama i razvratništvu, dosegnuo sam dno, sjena muškarca kakav sam nekoć bio. Dok sam se jednog jutra umivao, zagledao sam se u zrcalo. Nikad nisam vidio nikog

tako mladog tko je bio toliko ispijen i tužan. Vratio sam se u krevet i plakao kao dijete. Tog istog dana prekapao sam po kutijama u kojima sam čuvao Margotine stvari. Njezine knjige, odjeću, ploče, ukosnice, bilješke, fotografije - jednu po jednu, oprostio sam se sa svim suvenirima. Zatim sam ih vratio u kutije i dao ih djeci useljenika za koje je ona tako duboko marila. Bilo je to 1977.

Uz pomoć Bogom poslanih veza, pronašao sam posao fotografa u jednom poznatom putničkom časopisu. Tako sam krenuo na putovanje u Sjevernu Afriku s platnenim kovčegom i Margotinom uokvirenom fotografijom, bježeći od muškarca u kakvog sam se bio pretvorio.

Zatim mi je jedan britanski antropolog kojeg sam upoznao na saharskom Atlasu dao zamisao. Upitao me jesam li ikad razmišljao o tome da budem prvi zapadnjački fotograf koji se ušuljao u najsvetije islamske gradove. Nisam znao o čemu govori. Rekao je da neki saudijski zakon strogo brani nemuslimanima ulaz u Meku i Medinu. Kršćanima i Židovima ondje je zabranjeno, ukoliko ne pronađu način da se kradom uvuku u grad i fotografiraju. Ako te uhvate, mogao bi završiti u zatvoru, ili još gore. Sav sam se pretvorio u uši. Uzbuđenje neovlaštenog ulaska u zabranjeno područje, postizanje nečega što nitko ranije nije postigao, nalet adrenalina, da ne spominjemo slavu i novac koji bi došli na kraju... Ta me zamisao privukla kao pčelu tegla meda.

Antropolog je rekao da to ne mogu učiniti sam i da mi je potrebna veza. Predložio je da provjerim bratstvo sufija na tom području. Nikad se ne zna, možda ti pristanu pomoći, rekao je.

Nisam znao ništa o sufizmu i nisam mogao biti ravnodušniji. Ali, ako mi ponude pomoć, rado ću upoznati sufije. Za mene su oni bili samo sredstvo za postizanje cilja. Ali, istodobno, bili su to i svi i sve drugo. Život je čudan, Ella. Na kraju nikad nisam stigao do Meke ili Medine. Ni tad, ni kasnije. Čak ni nakon što sam se preobratio na islam. Sudbina me je povela posve drukčijim putem, putem neočekivanih obrata i zavoja, od kojih me je svaki promijenio tako duboko i bespovratno da je nakon nekog vremena izvorno odredište izgubilo svoj značaj, lako sam na početku bio motiviran isključivo materijalističkim razlozima, kad je putovanje završilo, bio sam preobražen čovjek.

A glede sufija, tko je mogao znati da će ono što sam isprva smatrao sredstvom za postizanje cilja veoma brzo postati samo po sebi cilj? Taj dio svog života nazivam susretom sa slovom U u riječi "sufi".

Voli te, Aziz

Bludnica Pustinjska ruža

KONJA, VELJAČA 1246.

Bordel sam napustila studenog i tmurnog dana, najhladnijeg u zadnjih četrdeset godina. Uske, vijugave ulice svjetlucale su pod svježim snijegom, a oštri privjesci leda visjeli s krovova kuća i minareta džamija u opasnoj ljepoti. Do sredine poslijepodneva, studen je bila takva da je na ulicama bilo smrznutih mačaka kojima su se brkovi pretvorili u tanke ledene niti, a nekoliko se klimavih kuća srušilo pod težinom snijega. Nakon uličnih mačaka, najviše su trpjeli beskućnici Konje. Bilo je nekoliko smrznutih tijela - sva šćućurena u fetalnom položaju s blaženim osmijesima na licima, kao da očekuju da će biti iznova rođeni u nekom boljem i toplijem životu.

Kasno poslijepodne, kad su svi drijemali prije večernje gužve, iskrala sam se iz svoje sobe. Uzela sam samo nešto jednostavne odjeće i ostavila sve svilene odjevne predmete i dodatke koje sam odijevala za posebne mušterije. Sve što je bilo zarađeno u bordelu moralo je ostati u bordelu.

Negdje na pola stuba, vidjela sam Magnoliju na ulaznim vratima, žvakala je ono smeđe lišće o kojemu je bila ovisna. Starija od svih drugih djevojaka u bordelu, u zadnje se vrijeme tužla na nalete vrućine. Noću bih je čula kako se okreće u krevetu. Nije bila nikakva tajna da je njezina ženstvenost presušivala. Mlađe su djevojke u šali govorile da zavide Magnoliji, jer ona više neće morati brinuti o mjesečnicama, trudnoćama ili pobačajima, i moći će spavati s muškarcem svaki dan u mjesecu, ali sve smo znale da ostarjela prostitutka ima malo izgleda za opstanak. Čim sam ugledala Magnoliju na vratima, znala sam da imam samo dvije mogućnosti: ili vratiti se u svoju sobu i zaboraviti na bijeg, ili proći kroz ona vrata i snositi posljedice.

Moje srce odabralo je ovo drugo.

“Hej, Magnolijo, osjećaš li se bolje?” upitala sam, kako sam se nadala opuštenim i bezbrižnim glasom.

Magnolijino se lice razvedrilo i ponovno smračilo kad je opazila torbu u mojoj ruci.

Nije imalo smisla lagati. Znala je da mi je gazdarica zabranila da izlazim iz sobe, a kamoli iz bordela.

“Odlaziš li?” zadahtala je Magnolija, kao da ju je to pitanje plašilo.

Nisam ništa odgovorila. Sad je bio njezin red da odabere. Mogla me ili zaustaviti na mjestu i sve izvijestiti o mom planu, ili me jednostavno pustiti da odem. Magnolija me netremice promatrala, ozbiljnog, ogorčenog izraza lica.

“Vrati se u svoju sobu, Pustinjska ružo”, rekla je. “Gazdarica će za tobom poslati Šakalovu glavu. Zar ne znaš što je učinio...?

Ali nije dovršila rečenicu. Bilo je to jedno od nepisanih pravila u bordelu: Nismo spominjale priče o nesretnicama koje su ovdje radile prije nas i dočekale preuranjenu smrt, a u onim rijetkim prigodama kad bismo ih spomenule, pazile smo da im ne izgovorimo imena. Nema smisla uznemiravati ih u njihovim grobovima. Već su imale teške živote; bolje je pustiti ih da počivaju u miru. “Čak i ako uspiješ pobjeći, od čega ćeš živjeti?” bila je uporna Magnolija. “Umrijet ćeš od gladi.”

Ono što sam vidjela u Magnolijinim očima bio je strah - ne strah da ja neću uspjeti i da će me gazdarica kazniti, već strah da bih mogla uspjeti. Kanila sam učiniti upravo ono o čemu je ona oduvijek sanjala, ali se to nikad nije odvažila provesti u djelo, i ona me istodobno poštovala i mrzila zbog moje smionosti. Na trenutak sam se pokolebala i bila bih se vratila, da mi u glavi nije uporno odjekivao glas Šemsa iz Tabriza.

“Pusti me da odem, Magnolijo”, rekla sam. “Više ni dana neću ostati ovdje.”

Nakon što me je Baybars izmlatio i nakon što sam pogledala smrti u lice, osjećala sam da se nešto u meni nepovratno promijenilo. Kao da u meni više nije bilo straha. Ovako ili onako, nisam marila. Bila sam odlučna ostatak svog života posvetiti Bogu. Hoće li to biti jedan dan ili još mnogo godina nije bilo važno. Šems iz Tabriza rekao je da vjera i ljubav preobražavaju ljude u junake jer one iz njihovih srca uklanjaju sav strah i tjeskobu.

Počinjala sam shvaćati što je time mislio. Čudno, ali i Magnolija je to shvatila. Uputila mi je dug, bolan pogled i polako se odmaknula u stranu, otvarajući mi put.

Ella

NORTHAMPTON, 19. LIPNJA 2008.

Brižna Ella, Hvala ti na suosjećajnosti. Drago mi je da ti se moja priča svidjela i da često razmišljaš o njoj. Nisam naviknut ni s kime razgovarati o svojoj prošlosti, i podijeliti sve to sa tobom čini me nekako neobično bezbrižnijim.

Ljeto godine 1977. proveo sam sa skupinom sufija u Maroku. Moja je soba bila bijela, mala i jednostavna. Imala je samo ono najosnovnije: madrac za spavanje, uljanicu, jantarni tespih, biljku u posudi uz prozor, talisman protiv uroka i stol od orahovine s knjigom Rumijevih pjesama u ladici. Nije bilo telefona, televizora, sata i struje. Nije mi smetalo. Nakon godina života u nenaseljenim zgradama, nisam vidio zašto ne bih mogao preživjeti u kolibi derviša.

Prve večeri koju sam proveo ondje, učitelj Sameed došao je u moju sobu provjeriti kako sam. Rekao je da sam dobrodošao ostati s njima dok ne budem spreman poći za Meku. Ali postojao je jedan uvjet: bez droga!

Sjećam se kako mi se lice zažarilo, kao kod djeteta uhvaćenog s rukama u staklenki s keksima. Otkud znaju? Jesu li prekapali po mom kovčegu dok sam bio odsutan? Nikad neću zaboraviti učiteljeve sljedeće riječi: "Ne moramo pregledati tvoje stvari da bismo znali da se drogiraš, brate Craig. Imaš oči ovisnika."

I smiješno je, Ella, da do tog dana o sebi nikad nisam razmišljao kao o ovisniku. Bio sam toliko siguran da držim stvari u svojim rukama i da mi droge pomažu nositi se s problemima.

"Umrtviti bol nije isto što i zacijeliti je", rekao je učitelj Sameed. “Kad anestezija popusti, bol je i nadalje prisutna."

Znao sam da je u pravu. Taštom sam im odlučnošću predao sve droge koje sam donio sa sobom, čak i svoje tablete za spavanje.

Ali uskoro je postalo očito da moja odlučnost nije dovoljno jaka da me izvuče kroz ono što je uslijedilo. Tijekom onih četiri mjeseca koliko sam ostao u toj tekiji, svoje sam obećanje prekršio i gadno zastranio više od deset puta. Nekome tko radije bira opijenost nego trezvenost nije teško pronaći drogu, čak i ako je stranac. Jedne sam se noći mrtav pijan vratio u tekiju i zatekao sva vrata zakračunata iznutra. Morao sam spavati u vrtu. Sljedećeg dana učitelj Sameed nije ništa rekao, a ja nisam ponudio ispriku.

Uz iznimku ovih sramotnih incidenata, sa sufijama sam se dobro slagao, uživao u miru koji bi se uvečer spuštao na tekiju. Bilo mi je čudno biti ondje, ali istodobno sam osjećao neobičan spokoj, i iako mi nije bilo nepoznato živjeti pod istim krovom s mnogim ljudima, ondje sam pronašao nešto što nikad ranije nisam iskusio: unutarnji mir.

Na površini smo živjeli kolektivnim životom u kojem su svi jeli, pili i obavljali iste djelatnosti u isto vrijeme, ali ispod toga se od nas očekivalo i ohrabrivalo nas da ostanemo sami i zavirimo u svoju nutrinu. Na putu sufije, najprije otkriješ umijeće samovanja usred mnoštva. Zatim otkriješ mnoštvo u svojoj samoći glasove u sebi.

Dok sam čekao da me sufije u Maroku sigurno uvedu u Meku i Medinu, obilno sam čitao o sufijskoj filozofiji i pjesništvu, najprije iz dosade i nedostatka ičeg boljeg što bi činio, a zatim sa sve većim zanimanjem. Kao čovjek koji nije shvatio koliko je žedan dok nije otpio prvi gutljaj vode, shvatio sam da me susret sa sufizmom nagoni da čeznem za više. Od svih knjiga koje sam pročitao tog dugog ljeta, na mene su najveći učinak imale Rumijeve sabrane pjesme.

Tri mjeseca kasnije, iz vedra neba, učitelj Sameed rekao je da ga podsjećam na nekoga - putujućeg derviša po imenu Šems iz Tabriza. Rekao je da neki ljudi Šemsa smatraju besramnim krivovjercem, ali ako pitaš Rumija, on je bio mjesec i zvijezde.

Zainteresirao sam se. Ali bilo je to više od obične znatiželje.

Dok sam slušao kako mi učitelj Sameed pripovijeda o Šemsu, osjetio sam drhtaj niz kralježnicu i imao neobičan dojam već viđenog.

Mislit ćeš da sam lud. Ali kunem se Bogom, u tom sam trenutku začuo šuškanje svile u pozadini, najprije negdje daleko, zatim sve bliže, i vidio sam sjenu nekoga tko nije bio ondje. Možda je to bio večernji povjetarac koji je lepršao kroz grane, ili možda par anđeoskih krila. U svakom slučaju, najednom sam znao da ne moram nikamo ići. Više ne. Dojadila mi je čežnja da uvijek budem negdje drugdje, negdje onkraj, uvijek u žurbi usprkos samome sebi.

Već sam bio gdje sam želio biti. Morao sam samo ostati i zagledati se u vlastitu nutrinu. Taj novi dio mog života nazivam svojim susretom sa slovom F u riječi “sufi”.

Voli te, Aziz

Šems

KONJA, VELJAČA 1246.

Brže no inače proteklo je jutro najavljujući dan pun događaja, a sivo nebo nisko je visjelo. Kasno poslijepodne, zatekao sam Rumija u njegovoj sobi uz prozor, čela namrštenog od razmišljanja, prstiju neumornih na zrncima tespiha. Prostorija je bila u polumraku zbog napola navučenih teških baršunastih zastora, a neobičan je trak dnevnoga svjetla padao na mjesto na kojem je sjedio Rumi, dajući čitavom prizoru neko snovito ozračje. Morao sam se zapitati hoće li Rumi shvatiti pravu nakanu iza onoga što sam ga kanio zamoliti da učini ili će se šokirati i uzrujati.

Dok sam stajao ondje i upijao spokoj tog trenutka, ali istodobno osjećao laganu nervozu, nakratko mi se ukazala jedna vizija. Vidio sam Rumija, mnogo stariju i krhkiju inačicu njega samoga, odjevenog u tamnozelenu halju, kako sjedi na ovom istom mjestu i izgleda suosjećajniji i velikodušniji no ikad, ali s trajnim ožiljkom na srcu u obliku mene.

Odmah sam shvatio dvije stvari: Da će Rumi provesti starost ovdje u ovoj kući. I da rana koju će moje odsuće ostaviti nikad neće zacijeliti. U očima su me zapeckale suze.

“Jesi li dobro? Izgledaš blijed”, rekao je Rumi.

Primorao sam se na osmijeh, ali teret onoga što sam mu kanio reći teško je pritiskao moja ramena. Glas mi je zvučao napuklije i manje odlučan no što sam želio. “Ne baš.

Strašno sam žedan, a u ovoj kući nema ničega što bi utažilo moju žeđ.”

“Bi li htio da upitam Kerru što može glede toga učiniti?” upitao je Rumi.

“Ne, jer ono što ja trebam nije u kuhinji. U krčmi je. Vidiš, baš sam raspoložen napiti se.”

Hinio sam da ne zamjećujem sjenu nerazumijevanja koja je preletjela Rumijevim licem i nastavio sam. “Umjesto da odeš u kuhinju po vodu, hoćeš li otići u krčmu po vino?”

“Hoćeš reći, želiš da ti nabavim vino?” upitao je Rumi i oprezno je izgovorio tu zadnju riječ, kao da se boji da će je slomiti.

“Tako je. Silno bih cijenio da nam doneseš malo vina. Dvije boce bit će dovoljne, jedna za tebe, druga za mene. Ali, učini mi, molim te, uslugu. Kad odeš u krčmu, nemoj samo uzeti boce i vratiti se. Ostani neko vrijeme ondje. Razgovaraj s ljudima. Ja ću te čekati ovdje. Nema potrebe žuriti.”

Rumi mi je uputio pogled koji je bio napola srdit, napola zaprepašten. Sjetio sam se lica jednog pripravnika u Bagdadu koji je htio poći sa mnom, ali je previše mario za svoj ugled da bi zaronio. Suspregnula ga je briga o tuđem mišljenju. Sad sam se pitao hoće li Rumijev ugled zadržati i Rumija.

Ali na moje veliko olakšanje, Rumi je ustao i kimnuo glavom. “Nikad u životu nisam bio u krčmi i nikad nisam pio vino. Mislim da opijanje nije dobro. Ali posve ti vjerujem, jer vjerujem ljubavi između nas. Mora postojati razlog zašto si me zamolio da to učinim.

Moram otkriti koji je to razlog. Idem i donijet ću nam vino.”

To rekavši, oprostio se i otišao. Čim je on izišao iz sobe, pao sam na tlo u stanju dubokog ushita. Zgrabio sam jantarni tespih koji je Rumi ostavio iza sebe i nebrojeno puta zahvalio Bogu što mi je dao istinskog druga i molio se da se ta lijepa duša nikad ne otrijezni od pijanstva Božanske Ljubavi.

ČETVRTI DIO

Vatra

STVARI KOJE ŠTETE, RAZARAJU I UNIŠTAVAJU

Sulejman pijanac

KONJA, VELJAČA 1246.

Brojne lude zablude opsjedale su me u pijanome stanju, obmanutog vinom, ali vidjeti velikog Rumija kako ulazi kroz vrata krčme bilo je pretjerano čak i za mene. Uštipnuo sam se, ali vizija nije nestala. “Hej, Hristose, što si mi to poslužio, čovječe?” uzviknuo sam.

“Ona zadnja boca vina mora da je bila opaka. Nikad nećeš pogoditi što mi se pričinja u ovom trenutku.” “Šuti, idiote”, šapnuo je netko iza mojih leđa.

Osvrnuo sam se ne bih li vidio tko me to pokušava ušutkati i zapanjio se vidjevši kako svi muškarci u krčmi, uključujući Hristosa, zblenuto gledaju u vrata. Čitava je krčma utonula u neku sablasnu tišinu, i čak je i gostioničarski pas, Saqui, djelovao zbunjen dok je ležao mlohavih ušiju priljubljenih uz pod. Perzijski trgovac ćilimima prestao je pjevati one njegove grozne melodije koje je nazivao pjesmama. Sad se ljuljao na nogama, visoko uzdignute brade, s prenaglašenom ozbiljnošću pijanca koji nastoji djelovati trijezan.

Hristos je prekinuo šutnju. “Dobrodošli u moju krčmu, Mevlana” rekao je, a glas mu je bio natopljen pristojnošću. “Čast je vidjeti vas pod ovim krovom. Kako vam mogu pomoći?”

Uporno sam treptao dok mi najzad nije sinulo da ondje doista stoji Rumi.

“Hvala vam”, odgovorio je Rumi sa širokim, ali bezizražajnim osmijehom. “Volio bih malo vina.”

Siroti Hristos je bio toliko iznenađen kad je to čuo da je razjapio usta. Kad se uspio ponovno pomaknuti, poveo je Rumija do prvog slobodnog stola, koji je slučajno bio tik pokraj mojega!

“Selamun alejkum”, pozdravio me Rumi čim je sjeo.

Odzdravio sam mu i izgovorio nekoliko ljubaznih riječi, ali nisam siguran da sam ih izgovorio kako treba. Sa svojim mirnim izrazom, skupocjenom haljom i otmjenim smeđim kaftanom, Rumi je izgledao posve neumjesno.

Nagnuo sam se prema njemu i spustivši glas do šapta, upitao: “Hoće li biti strašno nepristojno ako vas upitam što čovjek kao vi radi ovdje?”

“Prolazim sufijsku kušnju”, odgovorio je Rumi i namignuo mi kao da smo najbolji prijatelji. “Šems me je poslao ovamo kako bih upropastio svoj ugled.”

“Je li to dobro?” upitao sam.

Rumi se nasmijao. “Pa, ovisi kako gledaš na to. Ponekad je neophodno uništiti sve veze kako bi pobijedio vlastiti ego. Ako smo previše privrženi svojoj obitelji, svom položaju u društvu, čak i svojoj lokalnoj školi ili džamiji, do te mjere da nam to stoji na putu do Jedinstva s Bogom, moramo raskinuti te veze.” Nisam bio siguran da točno razumijem njegove riječi, ali na neki je način ovo objašnjenje mom smušenom umu imalo savršenog smisla. Oduvijek sam sumnjao da su te sufije ludo, šaroliko mnoštvo sposobno za svakojaka čudaštva.

Sad je bio red na Rumija da se nagne prema meni i upita istim šaptom: “Bi li bilo strašno nepristojno ako te upitam kako si dobio taj ožiljak na licu?”

“Bojim se da to nije naročito zanimljiva priča”, odgovorio sam. “Vraćao sam se kasno

noću kući i naletio na jednog stražara koji me je prebio kao vola.”

“Ali zašto?” upitao je Rumi i djelovao iskreno zabrinut.

“Zato što sam pio vino”, odgovorio sam pokazujući na bocu koju je Hristos netom stavio ispred Rumija.

Rumi je odmahnuo glavom. Isprva je izgledao krajnje zbunjen, kao da nije mogao vjerovati da se takve stvari mogu dogoditi, ali ubrzo je izvio usne u prijateljski osmijeh. I samo tako, nastavili smo razgovarati. Uz kruh i kozji sir, razgovarali smo o vjeri i prijateljstvu i drugim stvarima u životu za koje sam mislio da sam ih davno zaboravio, ali sam ih sad s oduševljenjem iskopao iz srca.

Nedugo nakon zalaska sunca, Rumi je ustao spreman na odlazak. Svi u krčmi ustali su kako bi ga pozdravili. Bio je to sjajan prizor.

“Ne možeš otići prije nego što nam kažeš zašto je vino zabranjeno”, rekao sam.

Hristos je dotrčao do mene mršteći se, zabrinut da bi moje pitanje moglo rasrditi njegovog uglednog gosta. “Šuti, Sulejmane. Zašto moraš pitati takve stvari?”

“Ne, ozbiljno”, nisam odustajao, netremice promatrajući Rumija. “Vidio si nas. Nismo zli ljudi, ali to stalno govore o nama. Reci mi, što je toliko loše u ispijanju vina, pod uvjetom da se ponašamo pristojno i nikome ne naudimo?”

Usprkos otvorenom prozoru u kutu, zrak u krčmi postao je zadimljen i zagušljiv, natopljen iščekivanjem. Vidio sam da su svi znatiželjni čuti odgovor. Zamišljen, ljubazan, trezven, Rumi mi je prišao i evo što je rekao: “Ako je u vinopiji duboka nježnost, to će pokazati kad je pijan.

Ali ako je u njemu skriven bijes i bahatost, one će se pojaviti, a budući da ih većina ljudi ima, vino je zabranjeno svima.“ Nastala je kratka tišina, dok smo svi razmišljali o tim riječima.

“Prijatelji, vino nije bezazleno piće”, obratio nam se Rumi oživljenim glasom, zapovjednim, a istodobno pribranim i čvrstim, “jer ono izaziva ono najgore u nama.

Vjerujem da je za nas bolje suzdržavati se od pića. Sad kad sam to rekao, ne možemo kriviti alkohol za ono za što smo sami odgovorni. Naša vlastita bahatost i bijes ono je na čemu bismo morali poraditi. To je hitnije. Na kraju dana, onaj tko želi piti, pit će, a onaj tko se želi kloniti vina, klonit će ga se. Nemamo prava nametati svoje običaje drugima. U vjeri nema prinude.”

To je izazvalo zdušno kimanje kod nekih gostiju. Ja sam samo podigao čašu u uvjerenju da nijedno zrnce mudrosti ne bi smjelo proći bez zdravice.

“Ti si dobar čovjek s velikim srcem”, rekao sam. “Ma što ljudi govorili o ovome što si danas učinio, a siguran sam da će reći mnogo toga, mislim da je od tebe kao propovjednika bilo veoma hrabro doći u krčmu i razgovarati s nama bez osude.”

Rumi me prijateljski pogledao. Zatim je zgrabio boce vina koje prije toga nije ni dotaknuo i izišao u večernji povjetarac.

Aladdin

KONJA, VELJAČA 1246.

Bolno opsjednut iščekivanjem, zadnja sam tri tjedna čekao pravi trenutak da upitam oca za Kimyjinu ruku. U mislima sam proveo mnoge sate u razgovoru s njim, uvijek iznova preobrazujuči iste rečenice, tražeći bolji način da se izrazim. Imao sam spreman odgovor za svaki mogući prigovor koji bi on mogao smisliti. Ako kaže da smo Kimya i ja kao sestra i brat, podsjetit ću ga da nismo vezani krvnim srodstvom. Znajući koliko moj otac voli Kimyju, kanio sam reći i da, dopusti li nam da se vjenčamo, ona neće morati otići živjeti negdje drugdje i čitav će život moći ostati ovdje s nama. Sve sam razradio u mislima, samo što nikako nisam uspijevao pronaći trenutak nasamo s ocem.

Ali večeras sam naletjeo na njega na najgori mogući način. Tek što nisam izišao iz kuće kako bih se našao s nekim prijateljima, kad su se vrata odškrinula i ušao otac s bocom u svakoj ruci.

Nepomično sam stajao razjapljenih usta. “Oče, što to nosite?” upitao sam.

“Oh, to!” odgovorio je moj otac bez i najmanjeg traga nelagode. “Vino, sine.”

“Ma nemojte?” uzviknuo sam. “Je li to postalo od velikog Mavlane? Starac pijan od vina?”

“Pazi što govoriš”, začuo se mrzovoljan glas iza mojih leđa.

Bio je to Šems. Promatrao me ni ne trepćući i rekao: “Tako se ne razgovara s ocem. Ja sam ga zamolio da ode u krčmu.”

“Zašto me to ne čudi?” Morao sam se podrugljivo nasmijuljiti.

Ako je Šems bio uvrijeđen mojim riječima, nije to pokazao. “Aladdine, možemo razgovarati o tome”, glatko je rekao. “Odnosno, ako ne dopustiš da ti bijes zamuti shvaćanje.”

Zatim je naherio glavu u stranu i rekao mi da moram omekšati svoje srce.

“To je jedno od pravila”, rekao je. “Želiš li učvrstiti vjeru, morat ćeš smekšati iznutra. Da bi tvoja vjera bila čvrsta kao stijena, tvoje srce mora biti meko kao pero. Kroz bolest, nesreću, gubitak ili prepast, na ovaj ili onaj način, svi se mi suočavamo sa zgodama koje nas uče kako da budemo manje sebični i skloni osudama, a više suosjećajni i velikodušni. Međutim, neki od nas nauče tu lekciju i uspiju postati blaži, a drugi završe još grublji nego ranije. Jedini način da se približiš Istini jest taj da proširiš srce kako bi obuhvatilo čitav ljudski rod, a da ipak u njemu još uvijek ima mjesta za više Ljubavi.”

“Ti se u ovo ne miješaj”, rekao sam. “Ne primam naređenja od pijanih derviša. Za razliku od mog oca.”

“Aladdine, stidi se”, umiješao se otac.

Osjetio sam trenutačan, snažan žalac krivnje, ali bilo je prekasno. Preplavile su me brojne zamjerke za koje sam mislio da sam ih ostavio iza sebe.

“Nimalo ne sumnjam da me mrziš koliko kažeš”, izjavio je Šems, “ali ne mislim da si prestao voljeti oca ni na jednu minutu. Zar ne vidiš da mu nanosiš bol?”

“Zar ti ne vidiš da uništavaš naše živote?” odvratio sam.

Tad je moj otac nasrnuo prema meni, usana stisnutih u turobnu crtu, desne ruke podignute iznad glave. Mislio sam da će me ošamariti, ali kad to nije učinio, kad to nije

htio učiniti, osjećao sam se još nelagodnije.

“Sramotiš me”, rekao je otac ne gledajući moje lice.

Oči su mi se napunile suzama. Okrenuo sam glavu na drugu stranu i najednom se našao licem u lice s Kimyjom. Koliko je dugo stajala ondje i promatrala nas iz kuta sa strahom u pogledu? Koliko je ove prepirke čula?

Stid zbog poniženja koje mi je otac nanio pred djevojkom kojom sam se želio oženiti kiptjeo je u mom želucu i ostavljao gadan okus u mojim ustima. Imao sam osjećaj da se prostorija okreće oko mene i prijeti urušiti se.

Nesposoban zadržati se ondje i trenutak duže, zgrabio sam kaput, gurnuo Šemsa u stranu i izjurio iz kuće, daleko od Kimyje, daleko od svih njih.

Šems

KONJA, VELJAČA 1246.

Boce vina stajale su između nas, natrpane mirisima vrele zemlje, divljih trava i tamnih bobica. Kad je Aladdin otišao, Rumi je bio tako tužan da neko vrijeme nije mogao govoriti.

On i ja izišli smo u snijegom prekriveno dvorište. Bila je jedna od onih turobnih večeri u veljači kad je zrak težak od neke neobične nepomičnosti. Stajali smo i promatrali kako oblaci prolaze, osluškivali svijet koji nam nije nudio ništa osim tišine. Vjetar nam je donio dašak šume iz daljine, mirisan i mošusan, i mislim da smo na trenutak obojica poželjeli zauvijek otići iz ovoga grada.

Zatim sam ja uzeo jednu od onih boca vina. Kleknuo sam pokraj ruže penjačice koja je trnovita i golih grana stajala na snijegu i počeo prolijevati vino po tlu ispod nje. Rumijevo lice se razvedrilo i nasmiješio se onim svojim poluzamišljenim, poluuzbuđenim osmijehom.

Polako, zapanjujuće, gola je ruža oživjela, kora joj smekšala kao ljudska koža. Pred našim očima proizvela je jednu jedinu ružu. Dok sam ja i nadalje izlijevao vino ispod grma, ruža je otkrila dražesnu toplu nijansu narančaste.

Zatim sam uzeo drugu bocu i izlio je na isti način. Narančasta boja ruže pretvorila se u žarki grimiz koji je blistao životom. Sad je na dnu boce ostala još čaša vina. Istočio sam ga u čašu, popio pola i ponudio preostalu polovicu Rumiju.

Prihvatio je čašu drhtavim rukama, odgovarajući na moj pokret srdačnom uzajamnošću ljubaznosti i smirenosti, taj čovjek koji nikad u životu nije okusio alkohol.

“Vjerska pravila i zabrane su važne”, rekao je. “Ali ne smiju biti pretvorene u neupitne tabue. S tom sviješću pijem ovo vino koje mi danas nudiš, vjerujući svim svojim srcem da postoji trezvenost onkraj pijanstva ljubavi.”

Netom prije nego što je Rumi prinio čašu usnama, istrgnuo sam mu je iz ruke i bacio na tlo. Vino se razlilo po snijegu, kao kapljice krvi.

“Nemoj ga piti”, rekao sam, više ne osjećajući potrebu da nastavim njegovu kušnju.

“Ako nisi kanio tražiti od mene da popijem ovo vino, zašto si me uopće poslao u krčmu?” upitao je Rumi glasom koji nije bio toliko znatiželjan, koliko suosjećajan.

“Znaš zašto”, odgovorio sam s osmijehom. “Duhovni rast je cjelokupnost naše svijesti, a ne zaokupljenost pojedinim vidovima. Pravilo broj trideset i dva: Ništa ne smije stajati između tebe i Boga. Ni imami, ni svećenici, ni rabini, ni bilo koji drugi čuvari moralnog ili vjerskog vodstva. Ni duhovni učitelji, čak ni tvoja vjera. Vjeruj u svoje vrijednosti i svoja pravila, ali nikad ih ne nameći drugima. Budeš li uporno slamao tuđa srca, kakvu god vjersku dužnost obnašaš, neće biti dobra.

Kloni se svih vrsta idolatrije, jer ona će ti zamutiti vid. Neka Bog i samo Bog bude tvoj vodič.

Nauči Istinu, prijatelju, ali pazi da od svojih istina ne načiniš fetiše.“ Oduvijek sam se divio Rumijevoj osobnosti i znao sam da je njegova suosjećajnost, onako beskonačna i izvanredna, ono što meni u životu nedostaje. Ali danas je moje divljenje prema njemu strelimice naraslo.

Ovaj je svijet prepun ljudi zaokupljenih bogatstvom, priznanjem ili moći. Što više obilježja uspjeha steknu, to se više čini da su im ona potrebna. Pohlepni i gramzivi,

svjetovni su imetak učinili svojom kiblom, uvijek gledajući u tom smjeru, nesvjesni da postaju sluge onome za čime su žudjeli. To je uobičajeni obrazac. Stalno se događa. Ali rijetko je, rijetko kao rubini, da se jedan čovjek koji je već uspio u životu, čovjek koji ima obilje zlata, slave i autoriteta, jednoga dana najednom odrekne svog položaja i ugrozi svoj ugled zbog unutarnjeg putovanja, takvog za koje nitko ne može reći gdje ili kako će završiti. Rumi je bio taj rijetki rubin.

“Bog želi od nas da budemo skromni i nepretenciozni” , rekao sam.

“I želi da bude spoznat”, tiho je dodao Rumi. “Želi da ga spoznamo svakim dahom svoga bića. Zato je bolje biti budan i trijezan, nego pijan i ošamućen.”

Suglasio sam se. Dok se nije smračilo i zahladilo, sjedili smo u dvorištu s onom jednom crvenom ružom između nas. Ispod večernje hladnoće, osjećao se miris nečeg svježeg i slatkog. Vino Ljubavi izazvalo je laganu vrtoglavicu u našim glavama i ja sam s radošću i zahvalnošću shvatio da vjetar više ne šapuće očaj.

Ella

NORTHAMPTON, 24. LIPNJA 2008.

“Bubice, otvorili su novi tajlandski restoran u gradu”, rekao je David. “Kažu da je dobar. Zašto ne bismo večeras otišli onamo? Samo nas dvoje.”

Zadnje što je Ella željela učiniti tog utorka bilo je izići na večeru sa svojim suprugom.

Ali David je bio tako uporan da nije mogla odbiti.

Srebrni mjesec bio je malen restoran s otmjenim svjetiljkama, kožnim separeima, crnim ubrusima i toliko mnogo zrcala nisko obješenih na svim zidovima da su gosti imali osjećaj da večeraju sa svojim vlastitim odrazima. Elli nije trebalo dugo da se ondje počne osjećati neugodno. Ali nije se tako osjećala zbog restorana. Osjećala se tako zbog svog supruga. U Davidovim je očima opazila neki neobičan sjaj. Nešto nije bilo kao inače. Izgledao je zamišljen - čak i zabrinut. Nju je najviše uznemiravalo to da je nekoliko puta zamucao. Ella je znala da David mora biti veoma nesretan kad se pojavila njegova govorna mana iz djetinjstva.

Jedna je mlada konobarica odjevena u tradicionalnu opravu došla primiti njihovu narudžbu. David je naručio školjke s čilijem i bosiljkom, a Ella se odlučila za povrće i tofu u umaku od kokosa, ostajući vjerna svojoj odluci donesenoj za četrdeseti rođendan da će se suzdržati od konzumiranja mesa. Naručili su i vino.

Nekoliko minuta su razgovarali o profinjenom dekoru i učinku crnih naprama bijelim ubrusima. Zatim je uslijedila šutnja. Dvadeset godina braka, dvadeset godina spavanja u istom krevetu, dijeljenja iste kupaonice, jedenja iste hrane, podizanja troje djece... i na kraju se sve to svelo na šutnju. Ili je barem tako Ella mislila.

“Vidim da čitaš Rumija”, zamijetio je David.

Ella je kimnula glavom, iako pomalo iznenađena. Nije znala što ju je više iznenadilo: čuti da David zna za Rumija ili da mu je važno što ona čita.

“Počela sam čitati njegovu poeziju kako bih lakše napisala recenziju Slatkog bogohulja, ali me onda zainteresirala i sad je čitam za sebe”, objasnila je Ella.

Davidu je pozornost zaokupila mrlja od vina na stolnjaku, a zatim je uzdahnuo s izrazom lica kao da se oprašta. “Ella, znam što se događa”, rekao je. “Sve znam.”

“O čemu ti govoriš?” upitala je Ella, iako nije bila sigurna da želi čuti odgovor.

“O tvojoj... vezi...” zamuckivao je David. “Svjestan sam je.”

Ella je pogledala supruga, preneražena. Na odsjaju svijeće koju je konobarica netom zapalila za njih, na Davidovom licu odražavao se puki očaj.

“Mojoj vezi?” izlanula je Ella, brže i glasnije no što je kanila. Odmah je zamijetila kako se par za susjednim stolom okreće prema njima. U nelagodi je spustila glas do šapta i ponovila: “Kakvoj vezi?”

“Nisam glup”, odgovorio je David. “Provjerio sam tvoj račun elektronske pošte i pročitao poruke koje si izmijenila s onim muškarcem.” “Što si učinio?” uzviknula je Ella.

Ne obazirući se na to pitanje, lica izobličenog od težine onoga što se spremao objaviti, David je rekao: “Ne krivim te, Ella. Ja to zaslužujem. Zanemario sam te i ti si potražila suosjećanje drugdje.”

Ella je spustila pogled na svoju čašu. Vino je imalo dražesnu boju - dubokog, tamnog rubina. Na trenutak joj se učinilo da je opazila kako na površini svjetlucaju točkice duginih boja, poput staze svjetla koje je vodi. A možda je ondje doista i bila staza. Sve je djelovalo nestvarno.

Sad je David zastao, odlučujući kako će najbolje ili hoće li otkriti što je naumio.

“Spreman sam ti oprostiti i ostaviti to iza nas”, najzad je rekao.

Mnogo je stvari Ella poželjela odgovoriti u tom trenutku, zajedljivih i podrugljivih, napetih i dramatičnih, ali odabrala je najlakšu. Blistavih očiju je upitala: “A tvoje veze?

Hoćeš li i njih ostaviti iza sebe?”

Tad je stigla konobarica s njihovim narudžbama. Ella i David naslonili su se na naslone svojih stolaca i promatrali je kako odlaže tanjure na stol i pretjeranom pristojnošću dolijeva vino u njihove čaše. Kad je najzad otišla, David je podigao pogled ka Elli i upitao: “Znači, o tome je riječ? Je li to bilo iz osvete?”

“Ne”, odgovorila je Ella, razočarano odmahujući glavom. “Nije riječ o osveti. Nikad nije ni bilo.”

“O čemu je onda riječ?”

Ella je sklopila ruke, osjećajući kao da su svi i sve u restoranu - gosti, konobari, kuhari, pa čak i tropske ribice u akvariju - zastali kako bi čuli što će ona reći.

“Riječ je o ljubavi”, najzad je rekla. “Volim Aziza.”

Ella je očekivala da će se njezin suprug grohotom nasmijati. Ali kad je najzad smogla hrabrosti da ga pogleda u oči, na njegovom je licu bio samo užas koji je brzo zamijenio izraz nekoga tko pokušava riješiti problem uz najmanje neprilika. Najednom je spoznala.

“Ljubav” je ozbiljna riječ, puna značenja i veoma neuobičajena za nju - ženu koja je u prošlosti rekla toliko mnogo negativnih stvari o ljubavi.

“Imamo troje djece”, rekao je David, a glas mu utihnuo.

“Da, i ja ih veoma volim”, odgovorila je Ella ovjesivši ramena. “Ali, volim i Aziza...”

“Prestani koristiti tu riječ”, prekinuo ju je David. Otpio je dug gutljaj iz čaše prije nego što je ponovno progovorio. “Napravio sam neke velike pogreške, ali nikad te nisam prestao voljeti, Ella. I nikad nisam volio nikog drugog. Oboje možemo naučiti iz svojih pogrešaka. Ja ti sa svoje strane mogu obećati da se to više neće ponoviti. Više ne moraš tražiti ljubav drugdje.”

“Ja nisam išla okolo i tražila ljubav”, promrmljala je Ella, više samoj sebi nego njemu.

“Rumi kaže da ne moramo loviti ljubav izvan nas samih. Moramo samo ukloniti prepreke u nama koje nas drže podalje od ljubavi.”

“O, moj Bože! Što te je spopalo? To nisi ti! Prestani, molim te, biti tako romantična!

Vrati se svome starome ja”, obrecnuo se David i zatim dodao: “Molim te.”

Ella je namrštila čelo i promotrila svoje nokte kao da je nešto na njima muči. Istina, sjećala se jednog drugog trenutka kad je ona sama izgovorila praktički te iste riječi svojoj kćerki. Imala je osjećaj da je krug završen. Polako je kimnula glavom i odložila ubrus.

“Možemo li, molim te, sad ići?” upitala je. “Nisam gladna.”

Te noći su spavali u odvojenim krevetima. A rano ujutro, prvo što je Ella učinila bilo je napisati pismo Azizu.

Vjerski fanatik

KONJA, VELJAČA 1246.

Brzo, pripremite se za nevolju! Šeiče Yassin! Šeiče Yassin! Jeste li čuli skandal?”

Abdullah, otac jednog mog učenika, uzviknuo je pristupivši mi na ulici. “Rumi je jučer viđen u jednoj krčmi u židovskoj četvrti!”

“Da, čuo sam za to”, odgovorio sam, “ali nisam se iznenadio, taj čovjek ima ženu kršćanku, a najbolji prijatelj mu je jedan krivovjerac. Što si ti očekivao?”

Abdullah je ozbiljno kimnuo glavom. “Valjda ste u pravu. Trebali smo to predvidjeti.”

Oko nas se okupilo nekoliko prolaznika, koji su čuli naš razgovor. Netko je predložio da Rumiju ne bude više dopušteno propovijedati u Velikoj džamiji. Sve dok se javno ne ispriča. Suglasio sam se. Budući da sam kasnio na predavanje u medresi, ostavio sam ih njihovom razgovoru i odhitao svojim putem.

Oduvijek sam sumnjao da Rumi ima mračnu stranu koja je spremna jednog dana isplivati na površinu. Ali ni ja nisam očekivao da će se odati piću. To je bilo krajnje odvratno. Ljudi kažu da je Šems glavni razlog Rumijeve propasti i da njega nema u blizini, Rumi bi se vratio u normalu. Ali ja sam drukčijeg mišljenja. Nije da ja sumnjam da je Šems zao čovjek – on to jest - niti da nema loš utjecaj na Rumija - ima ga - ali pitanje je zašto Šems ne može zavesti na krivi put druge učenjake, kao što sam ja? Na kraju dana, njih dvojica su slični na više načina no što su ljudi voljni priznati.

Neki su čuli Šemsa kako govori, “Učenjak živi na oznakama pera. Sufi voli i živi na otiscima stopala!” Što sad to znači? Očito Šems misli da učenjaci samo govore, a sufije žive u skladu s onime što govore. Ali i Rumi je učenjak, nije li? Ili se on više ne smatra jednim od nas?

Da Šems uđe u moju učionicu, ja bih ga otjerao kao muhu i ne bih mu dao priliku da blebeće svoje gluposti u mojoj nazočnosti. Zašto Rumi ne učini to isto? Mora da nešto s njime nije kako treba. Za početak, taj čovjek ima suprugu kršćanku. Mene nije briga je li se ona preobratila na islam. To je u njezinoj krvi i krvi njezinog djeteta. Nažalost, gradski ljudi ne shvaćaju prijetnju kršćanstva onako ozbiljno kako bi trebali i pretpostavljaju da možemo živjeti jedni uz druge. Onima koji su dovoljno naivni da u to vjeruju, uvijek kažem, “Mogu li se voda i ulje ikad pomiješati? Do te se mjere mogu pomiješati i muslimani i kršćani!”

Budući da ima kršćanku za suprugu i da je poznat po slabosti prema manjinama, Rumi je u mojim očima već bio nepouzdan, ali kad je Šems iz Tabriza počeo živjeti pod njegovim krovom, posve je skrenuo s pravoga puta. Kao što svakodnevno govorim svojim učenicima, čovjek mora biti na oprezu od šejtana. A Šems je utjelovljeni vrag. Siguran sam da je bila njegova zamisao poslati Rumija u krčmu. Bog zna kako ga je nagovorio na to. Ali nije li namamljivanje kreposnih ljudi na oskvrnuće upravo ono u čemu je vrag najbolji?

Ja sam od početka shvatio Šemsovu đavolsku stranu. Kako se on usuđuje uporediti poslanika Muhameda, mir neka je s njim, s onim bezbožnim sufijem Bastamijem? Zar nije upravo Bastami proglasio, “Pogledajte me! Koliko je velika moja slava!” Nije li baš on nakon toga rekao, “Vidio sam kako Ćaba hoda oko mene”? Taj je čovjek otišao tako daleko da je izjavio, “Ja sam kovač samoga sebe”. Ako to nije bogohuljenje, što onda jest? Takva je

razina čovjeka kojega Šems s poštovanjem navodi. Jer i on je krivovjerac, jednako kao Bastami.

Jedina dobra vijest jest da građani počinju uviđati istinu. Napokon! Šemsovih kritičara sa svakim je danom sve više. A što samo govore! Čak se i ja ponekad užasnem. U kupejima i čajanama, na poljima žita i u voćnjacima, ljudi ga razdiru.

Do medrese sam stigao kasnije no inače, zabrinut ovim mislima. Čim sam otvorio vrata svoje učionice, osjetio sam da je nešto neobično. Moji su učenici sjedili u savršenom redu, blijedi i neuobičajeno tihi, kao da su vidjeli duha.

Tad sam shvatio zašto. Uz otvoreni prozor, leđima oslonjen o zid, s bahatim osmijehom na onom svom licu bez ijedne dlake, sjedio je nitko drugi doli Šems iz Tabriza.

“Selamun alejkum, šeiče Yassin”, rekao je, nesmiljeno me promatrajući s drugog kraja prostorije.

Oklijevao sam, ne znajući bih li mu odzdravio, a zatim sam odlučio da to neću učiniti.

Umjesto toga, okrenuo sam se svojim učenicima i upitao, “Što ovaj čovjek radi ovdje?

Zašto ste ga pustili unutra?”

Ošamućeni i u nelagodi, nitko od učenika nije se usudio odgovoriti. Šems je bio taj koji je prekinuo šutnju.

Drskim tonom i s nepokolebljivim pogledom, rekao mi je: “Ne kori ih, šeiče Yassin. To je bila moja zamisao. Vidiš, bio sam u susjedstvu i samome sebi rekao, Što ne bih svratio u medresu i posjetio upravo onu osobu u ovome gradu koja me najviše mrzi? ”

Učenik Husam

KONJA, VELJAČA 1246.

Bistrooki i čupavih repova, svi smo sjedili na podu učionice kad su se vrata otvorila i ušetao Šems iz Tabriza. Svi smo se zapanjili. Nakon što sam čuo toliko loših i bizarnih stvari o njemu, većinom od našeg učitelja, i ja sam se lecnuo ugledavši ga glavom i bradom u našoj učionici. On je, međutim, djelovao opušten i prijateljski raspoložen. Sve nas je pozdravio i rekao da je došao porazgovarati sa šeikom Yassinom.

“Nač učitelj ne voli neznance u učionici. Možda biste trebali razgovarati s njime neki drugi put”, rekao sam, nadajući se izbjegavanju tog neugodnog susreta.

“Hvala ti na brizi, mladiću, ali ponekad su neugodni susreti ne samo neizbježni, već i neophodni”, odgovorio je Šems, kao da mi je pročitao misli. “Ali, ništa ti ne brini. Neće trajati predugo.”

Irshad, koji je sjedio pokraj mene, promrsio je kroz stisnute zube: “Kako je samo drzak!

Utjelovljenje vraga.”

Kimnuo sam glavom, iako nisam bio siguran da meni Šems izgleda kao vrag. Onako sučelice njemu, nisam mogao odoljeti njegovoj izravnosti i odvažnosti.

Nekoliko minuta kasnije, šeik Yassin ušao je kroz vrata, čela namrštenog u razmišljanju. Načinio je samo nekoliko koraka, a zatim zastao i rastreseno trepnuo u smjeru nepozvanog posjetitelja. “Što ovaj čovjek radi ovdje? Zašto ste ga pustili da uđe?” Moji prijatelji i ja izmijenili smo šokirane poglede i preplašeno šaputanje, ali prije no što je itko smogao snage da išta odgovori, Šems je već izjavio da je bio u susjedstvu i odlučio posjetiti osobu u Konji koja ga najviše mrzi! Čuo sam kako se nekoliko učenika napeto nakašljava i vidio kako je Irshad naglo udahnuo. Napetost između dvojice muškaraca bila je takva da se zrak u učionici mogao rezati nožem.

“Ne znam što radiš ovdje, ali imam pametnijeg posla od razgovora s tobom”, strogo ga je ukorio šeik Yassin. “A sad, zašto ne odeš, da možemo nastaviti s učenjem?”

“Kažeš da ne želiš razgovarati sa mnom, ali naokolo govoriš o meni” zamijetio je Šems.

“Stalno govoriš loše o meni i Rumiju, i o svim misticima na sufijskom putu.” Šeik Yassin puhnuo je kroz svoj veliki, koščati nos i naškubio usta, kao da ima nešto kiselo na jeziku. “Kao što sam rekao, nemam o čemu razgovarati s tobom. Već znam što moram znati. Imam svoja mišljenja.” Šems se sad okrenuo prema nama s brzim, podrugljivim pogledom. “Čovjek s brojnim mišljenjima, a bez ijednog pitanja! Nešto je strašno pogrešno u tome.”

“Ma nemoj?” Šeik Yassin izgledao je zabavljen i zainteresiran. “Zašto onda ne upitamo učenike što bi od toga dvoga radije bili: mudri ljudi koji znaju odgovore ili zbunjeni koji nemaju ništa osim pitanja?”

Svi moji prijatelji stali su na stranu šeika Yassina, ali ja sam osjetio da su mnogi to učinili manje iz iskrene suglasnosti, a više kako bi se dodvorili učitelju. Ja sam odlučio šutjeti.

“Onaj tko misli da ima sve odgovore najveća je neznalica”, rekao je Šems i nehajno

slegnuo ramenima, a zatim se obratio našem učitelju. “Ali budući da si tako dobar s odgovorima, smijem li ti postaviti jedno pitanje?”

Tad sam se zabrinuo kamo vodi taj razgovor. Ali nisam mogao učiniti ništa kako bih spriječio sve veću napetost.

“Budući da ti tvrdiš da sam ja vražji sluga, bi li bio tako ljubazan da nam kažeš kako točno poimaš šejtana?” upitao je Šems.

“Naravno”, odgovorio je šeik Yassin, nikad ne propuštajući priliku da propovijeda.

“Naša vjera, koja je zadnja i najbolja od abrahamskih vjera, govori nam da je šejtan prouzročio protjerivanje Adama i Eve iz raja. Kao djeca posrnulih roditelja, svi mi moramo biti na oprezu, jer šejtan se pojavljuje u mnogim oblicima. Ponekad dolazi u obliku kockara koji nas poziva na kockanje, ponekad kao prelijepa djevojka koja nas pokušava zavesti... Šejtan se može pojaviti u oblicima koje najmanje očekujemo, kao što je onaj putujućeg derviša.”

Kao da je očekivao ovu primjedbu, Šems se znalački nasmiješio. “Shvaćam što želiš reći. Mora da je ogromno olakšanje i lak izlaz misliti da je vrag uvijek izvan nas.”

“Kako to misliš?” upitao je šeik Yassin.

“Pa, ako je šejtan tako pokvaren i neukrotiv kao što ti tvrdiš, tad mi ljudi nemamo razloga kriviti same sebe za svoja nedjela. Sve dobro što se dogodi, pripisat ćemo Bogu, a sve loše stvari u životu jednostavno ćemo pripisati šejtanu. U oba slučaja, bit ćemo izuzeti od svake kritike i samoispitivanja. Kako je to lako!”

I nadalje govoreći, Šems je počeo koračati po prostoriji, a glas mu je sa svakom riječju postajao odlučniji. “Ali zamislimo na trenutak da nema šejtana. Da nema demona koji čekaju kako bi nas sažgali u vrelim kotlovima. Sve te slike od kojih se krv ledi smišljene su kako bi nam nešto pokazale, ali su zatim postale klišeji i izgubile svoju izvornu poruku.”

“A kakva bi to bila poruka?” umorno je upitao šeik Yassin i prekrižio ruke na prsima.

“Ah, znači ipak imaš pitanja”, odgovorio je Šems. “Poruka je da su muke koje si neka osoba može zadati beskonačne. Pakao je u nama, jednako kao i raj. Kur'an kaže da su ljudska bića najplemenitija. Viši smo od najvišega, ali ujedno niži od najnižega. Kad bismo spoznali puno značenje toga, prestali bismo tražiti šejtana vani i umjesto toga se usredotočili na sebe same. Nama je potrebno iskreno preispitivanje. A ne promatranje tuđih mana.”

“Samo ti idi i preispituj se, i ako je Allahova volja, jednog ćeš se dana iskupiti”, odgovorio je šeik Yassin, “ali pravi učenjak mora držati na oku svoju zajednicu.”

“Tad mi dopusti da ti ispričam jednu priču”, rekao je Šems s takvom ljupkošću da nismo mogli biti sigurni je li iskren ili zadirkuje.

I evo što nam je ispričao: Četvorica trgovaca molili su se u džamiji kad su vidjeli kako u nju ulazi mujezin. Prvi se trgovac prestao moliti i upitao, “Mujezine! Je li molitva prekinuta? Ili još uvijek imamo vremena?”

Drugi se trgovac prestao moliti i obratio prijatelju. “Hej, progovorio si dok si se molio. Tvoja je molitva sad nevažeća. Moraš početi ispočetka!”

Kad je to čuo, umiješao se treći trgovac. “Zašto kriviš njega, idiote? Trebao si misliti na svoju molitvu. Sad je i tvoja nevažeća.” Četvrti se trgovac nasmiješio i glasno rekao, “Pogledaj ih! Sva trojica su zabrljali. Hvala Bogu što ja nisam jedan od onih koji su zastranili.”

Ispričavši nam tu priču, Šems je stao pred nas i upitao: “Onda, što mislite? Koje su od molitvi ove četvorice trgovaca po vašemu mišljenju nevažeće?”

U učionici je nastalo kratko komešanje dok smo između sebe raspravljali o odgovoru.

Najzad je netko straga rekao: “Molitve drugog, trećeg i četvrtog trgovca su nevažeće. Ali prvi je trgovac nedužan jer se samo želio posavjetovati s mujezinom.”

“Da, ali nije smio samo tako napustiti molitvu”, umiješao se Irshad. “Očito je da su svi trgovci pogriješili, osim četvrtoga, koji je samo razgovarao sam sa sobom.”

Odvratio sam pogled, ne slažući se ni s jednim ni s drugim odgovorom, ali odlučan da ne zucnem. Imao sam osjećaj da moji stavovi možda ne bi bili dobrodošli.

Ali čim mi je ta misao prošla kroz glavu, Šems iz Tabriza pokazao je na mene i upitao: “A ti? Što ti misliš?”

S mukom sam progutao slinu prije no što sam uspio prozboriti. “Ako su ti trgovci pogriješili, to nije zato što su prozborili tijekom molitve”, rekao sam, “nego zato što ih je, umjesto da brinu svoja posla i povežu se s Bogom, više zanimalo ono što se zbiva oko njih.

Međutim, osudimo li ih, bojim se da ćemo i mi načiniti istu presudnu pogrešku.”

“Kakav je onda tvoj odgovor?” upitao je šeik Yassin, najednom zainteresiran za taj razgovor.

“Moj odgovor je da su sva četvorica trgovaca pogriješila iz sličnog razloga, ali se ni za jednoga od njih ne može reći da je u krivu, jer na kraju dana nije na nama da im sudimo.” Šems iz Tabriza zakoračio je prema meni i pogledao me s toliko ljubavi i nježnosti da sam se osjećao kao dječak koji uživa u bezuvjetnoj roditeljskoj ljubavi. Upitao me kako se zovem, a kad sam mu rekao, zamijetio je: “Ovaj vaš prijatelj Husam ima srce sufija.”

Zacrvenjeo sam se do ušiju kad sam to čuo. Nije bilo dvojbe da će me šeik Yassin strogo izgrditi nakon sata, a moji prijatelji zadirkivati i ismijavati. Ali sve moje brige brzo su isparile. Uspravio sam se i nasmiješio Šemsu. On mi je zauzvrat namignuo i, još uvijek sa smiješkom, nastavio objašnjavati.

“Sufi kaže, ‘Trebao bih misliti na svoj unutarnji susret s Bogom, a ne osuđivati druge ljude.’ Međutim, ortodoksni učenjak uvijek budno traži pogreške drugih. Ali ne zaboravite, učenici, onaj tko se tuži na druge najčešće je sam na krivom putu.”

“Prestani zbunjivati umove mojih učenika!” umiješao se šeik Yassin. “Kao učenjaci, ne možemo si dopustiti nezainteresiranost za djela drugih ljudi. Ljudi nam postavljaju mnoga pitanja i očekuju da ćemo im odgovoriti kako treba, tako da svoju vjeru mogu živjeti propisno i u cijelosti. Pitaju nas trebaju li se ponovno umiti ako im prokrvari iz nosa ili je li u redu postiti na putu, i tako dalje. Učenja Šafija, Hanefija, Hanbalija i Malikija međusobno se razlikuju kad je riječ o tim stvarima. Svaka škola zakona ima svoje precizne odgovore koje treba proučiti i naučiti.”

“To je dobro, ali nemoj se toliko vezati uz nominalne razlike.” Šems je uzdahnuo.

“Božji logos je cjelovit. Ne poseži za pojedinostima nauštrb cjeline.”

“Pojedinostima?” u nevjerici je ponovio šeik Yassin. “Vjernici pravila shvaćaju ozbiljno.

A mi učenjaci vodimo ih u njihovim nastojanjima.”

“Samo ih vi nastavite voditi - odnosno, sve dok ne zaboravljate da je vaše vodstvo ograničeno i da ne postoji riječ iznad Božje riječi”, odgovorio je Šems i dodao: “Ali pokušajte ne propovijedati onima koji su postigli prosvjetljenje. Oni u surama Kur'ana pronalaze drukčije zadovoljstvo i stoga ne zahtijevaju vodstvo jednog šeika.”

Kad je to čuo, šeik Yassin toliko se rasrdio da su mu se uveli obrazi oblili grimiznim crvenilom, a Adamova jabučica naglo iskočila. “Nema ničeg privremenog u vodstvu koje mi dajemo”, rekao je. “Šerijatski zakon predstavlja pravila i odredbe kojih se svaki musliman treba pridržavati od kolijevke do groba.” “Šerijatski zakon samo je čamac koji plovi po oceanu Istine. Onaj tko uistinu traži Boga, prije ili kasnije napustit će plovilo i zaroniti u more.”

“Tako da ga može pojesti morski pas”, odvratio je šeik Yassin i nasmijuljio se. “To je ono što se događa onome tko odbija vodstvo.”

Nekoliko učenika pridružilo se njegovom hihotu, ali mi ostali mirno smo sjedili i

osjećali sve veću nelagodu. Sat se bližio kraju, a ja nisam vidio kako bi se ovaj razgovor mogao zaključiti u pozitivnom tonu.

Mora da je i Šems iz Tabriza osjetio istu sumornost jer je sad izgledao zabrinut, gotovo jadan. Zatvorio je oči kao da je najednom umoran od tolikog razgovora, pokretom tako istančanim da je bio gotovo nezamjetan.

“Na svojim putovanjima upoznao sam brojne šeike”, rekao je Šems. “Dok su neki od njih bili iskreni ljudi, drugi su bili snishodljivi i nisu znali ništa o islamu. Ne bih mijenjao prašinu sa starih cipela osobe koja uistinu ljubi Boga za glave današnjih šeika. Čak i glumci sjena, koji prikazuju slike iza zastora bolji su od njih jer oni barem priznaju da je ono što daju čista iluzija.”

“Sad je dosta! Mislim da smo čuli dosta s tvog rašljastog jezika”, objavio je šeik Yassin.

“A sad izlazi iz moje učionice!”

“Ne brini, ionako sam kanio otići”, nestašno je odvratio Šems i zatim se okrenuo prema nama. “Ovo čemu ste danas svjedočili stara je rasprava koja seže sve do vremena poslanika Muhameda, mir neka je s njim. Ali ta rasprava ne odnosi se samo na povijest islama. Ona je prisutna u srcu svake abrahamske vjere. To je sukob između učenjaka i mistika, između uma i srca. Vi odaberite!” Šems je kratko zastao kako bismo osjetili puni učinak njegovih riječi. Osjetio sam kako njegov pogled pada na mene i kao da smo podijelili tajnu - ulazak u neko neiskazano, nepisano bratstvo.

Zatim je dodao: “Na kraju, ni vaš učitelj ni ja ne možemo znati više no što nam Bog dopušta znati. Svi igramo svoje uloge. Iako, samo je jedno važno. Da svjetlo sunca ne bude zasjenjeno sljepoćom oka onoga tko poriče, onoga tko odbija vidjeti.”

Na to je Šems iz Tabriza položio desnu ruku na srce i pozdravio se sa svima nama, uključujući šeika Yassina, koji je stajao sa strane, hladan i mrk. Derviš je izišao i zatvorio vrata iza svojih leđa, ostavljajući nas obavijene tako dubokom šutnjom da još dugo nismo mogli prozboriti niti se promeškoljiti.

Irshad me je iščupao iz transa. Zamijetio sam da zuri u mene s nečim sličnim prijekoru.

Tek sam tad shvatio da moja desna ruka počiva na mom srcu u pozdrav Istini koju je prepoznalo.

Ratnik Baybars

KONJA, SVIBANJ 1246.

Besramnost kakvu svijet nije vidio. Nisam mogao vjerovati ušima kad sam čuo da je Šems imao drskosti suočiti se s mojim stricem pred njegovim učenicima. Zar taj čovjek nema nimalo pristojnosti? Kako sam želio da sam bio u medresi kad je on tamo došao.

Izbacio bih ga iz nje prije no što bi uopće imao prilike otvoriti ona svoja pokvarena usta.

Ali nisam bio ondje i izgleda da su on i moj stric dugo razgovarali jer učenici otad stalno klepeću o tome. Iako, ja njihove riječi uzimam s dosta opreza budući da su njihovi prikazi nedosljedni i daju previše zasluga onom pokvarenom dervišu.

Večeras se osjećam veoma nervoznim. To je sve zbog one bludnice Pustinjske ruže. Ne mogu je izbaciti iz misli. Podsjeća me na kutije za nakit s tajnim pretincima. Misliš da ju posjeduješ, ali ako nemaš ključeve, ostaje zaključana i nedostižna čak i kad je držiš u naručju.

Najviše od svega me muči njezino prepuštanje. Stalno se pitam zašto se nije branila od mojih šaka. Kako to da je samo ležala na podu pod mojim nogama, beživotna kao prljava stara krpetina? Da mi je uzvratila udarac ili vrisnula u pomoć prestao bih je mlatiti. Ali ona je nepomično ležala, iskolačenih očiju, zatvorenih usta, kao da je odlučila nastradati, što bilo da bilo. Zar doista nije nimalo marila hoću li je ubiti?

S mukom sam se trudio ne otići ponovno u bordel, ali danas sam podlegao potrebi da je vidim. Putem onamo, stalno sam se pitao kako će reagirati kad me vidi. U slučaju da se potuži na mene i postane gadno, kanio sam podmititi ili zaprijetiti onoj njezinoj debeloj gazdarici. Sve sam razradio u mislima i bio spreman za svaku mogućnost, osim mogućnosti da je ona pobjegla.

“Kako to misliš, Pustinjska ruža nije ovdje?” planuo sam. “Gdje je?”

“Zaboravi tu bludnicu”, odgovorila je vlasnica bordela ubacivši lokum u usta i sišući sirup s prsta. Vidjevši koliko sam uzrujan, nježnijim je glasom dodala: “Baybarse, zašto malo ne pogledaš druge cure?”

“Ne želim tvoje jeftine kurve, ti debela stara vještice. Moram vidjeti Pustinjsku ružu i moram je vidjeti odmah.”

Hermafrodit je podigao svoje tamne, naglašene obrve na ovakvo oslovljavanje, ali nije se usudio prepirati sa mnom. Glas mu se spustio do šapta, kao da se stidi onoga što će reći.

“Otišla je. Izgleda da je pobjegla dok su svi spavali.”

To je bilo previše apsurdno da bi se čovjek nasmijao. “Otkad kurve odlaze iz svojih bordela?” upitao sam. “Da si je odmah pronašla!”

Gazdarica me je pogledala kao da me vidi, doista vidi, prvi put. “Tko si ti da mi naređuješ?” prosiktala je, dok su me njezine sitne, prkosne očice, toliko različite od očiju Pustinjske ruže, bijesno promatrale.

“Ja sam gradski stražar sa stricem na visokom položaju, mogu zatvoriti ovaj brlog i sve vas izbaciti na ulicu”, odgovorio sam, posežući rukom do zdjele na njezinom krilu i čupkajući lokum. Bio je mekan i sočan.

Obrisao sam ljepljive prste o gazdaričinu svilenu maramu. Lice joj je pomodrjelo od bijesa, ali nije se usudila zapodjenuti svađu.

“Zašto kriviš mene?” upitala je. “Krivi onog derviša. On je taj koji je uvjerio Pustinjsku ružu da napusti bordel i pronađe Boga.”

Na trenutak nisam shvaćao o kome ona govori, ali zatim mi je sinulo da je riječ ni o kom drugom doli Šemsu iz Tabriza.

Najprije je omalovažio mogu ujaka pred njegovim učenicima, a sad ovo. Taj krivovjerac očito ne poznaje granice.

Ella

NORTHAMPTON, 26. LIPNJA 2008.

Brižni Azize, Odlučila sam napisati ti pismo ovaj put. Znaš, na onaj starinski način, na namirisanom papiru s odgovarajućom omotnicom i poštanskim pečatom. Danas poslijepodne poslat ću ga u Amsterdam.

Moram to odmah učiniti jer budem li odgađala slanje pisma, bojim se da ga nikad neću moći poslati.

Najprije upoznaš nekoga - nekoga tko je posve drugačiji od svih oko tebe. Nekoga tko sve vidi u drugačijem svjetlu i primora te da se pomakneš, promijeniš kut viđenja, promotriš sve iznova, iznutra i izvana. Misliš da možeš sačuvati sigurnu udaljenost od njega.

Misliš da možeš ploviti kroz tu predivnu oluju dok ne shvatiš, previše iznenada, da si bačen na otvoreno more i zapravo ne možeš nadzirati ništa.

Ne mogu ti reći kad su me doista očarale tvoje riječi. Znam samo da me je naša prepiska mijenjala. Od samoga početka. Velika je vjerojatnost da ću se pokajati što ovo govorim. Ali provevši čitav život u kajanju zbog onoga što nisam učinila, ne vidim nikakve štete u tome da za promjenu učinim nešto vrijedno osude.

Otkad sam te “upoznala“ kroz tvoj roman i elektronske poruke, vladaš mojim mislima. Svaki put kad pročitam neku tvoju poruku, osjećam kako se nešto u meni uskovitla i shvatim da takvo zadovoljstvo i uzbuđenje već davno nisam doživjela. Kroz dan stalno mislim o tebi. Nijemo ti se obraćam i pitam se kako bi ti reagirao na svaki novi poticaj u mome životu. Kad odem u neki fini restoran, želim otići onamo s tobom. Kad vidim bilo što što me zanima, rastuži me što ti to ne mogu pokazati. Neki dan me je mlađa kćerka upitala jesam li učinila nešto sa svojom kosom. Moja je kosa ista kao i uvijek! Ali istina je da izgledam drugačije, jer se osjećam drugačije.

Tad podsjetim samu sebe da se ti i ja još nismo ni sreli. I to me vrati u stvarnost. A stvarnost je da ja ne znam što bih učinila s tobom. Pročitala sam tvoj roman i predala recenziju. (O, da, pisala sam uredničku recenziju o njemu. Nekoliko sam puta poželjela podijeliti svoje mišljenje s tobom, ili ti barem poslati recenziju koju sam poslala književnom agentu, ali pomislila sam da to ne bi bilo u redu. Iako s tobom ne mogu podijeliti pojedinosti svoje recenzije, moraš znati da sam se posve oduševila tvojom knjigom. Hvala ti na tom zadovoljstvu. Tvoje će riječi zauvijek ostati sa mnom.)

U svakom slučaju, Slatko bogohulje nema nikakve veze s mojom odlukom da ti napišem ovo pismo, ili možda ima sve veze. Ono što me primoralo na to je ono između nas, štogod to bilo, i nesavladiv učinak tog nečeg na mene izmiče mom nadzoru. Postalo je ozbiljnije

no što mogu svladati. Najprije sam zavoljela tvoju maštu i tvoje priče, a zatim sam shvatila da volim muškarca iza tih priča.

Sad ne znam što da učinim s tobom.

Kao što sam rekla, moram odmah poslati ovo pismo. Ne pošaljem li ga, morat ću ga rasparati na sto komada. Ponašat ću se kao da u mom životu nema ničeg novog, ničeg neuobičajenog.

Da, mogla bih učiniti što i uvijek i hiniti da je sve normalno.

Mogla bih to hiniti da nije ove slatke boli u mom srcu...

S ljubavlju, Ella

Kerra

KONJA, SVIBANJ 1246.

Bilo je vatreno krštenje. Ne znam kako se nositi s ovom situacijom. Jutros se, iz vedra neba, pojavila neka žena i pitala za Šemsa iz Tabriza. Rekla sam joj da dođe kasnije, da on nije kod kuće, ali je ona rekla da nema kamo otići i da bi radije pričekala u dvorištu. Tad sam postala sumnjičava i počela se raspitivati tko je ona i odakle je došla. Pala je na koljena i odmaknula koprenu, pokazujući mi lice puno brazgotina i oteklina od mnogih batina.

Usprkos posjekotinama i modricama, bila je veoma lijepa i vitka. Kroz jecaje i suze, i na iznenađujuće artikuliran način, potvrdila je ono na što sam već sumnjala. Bila je bludnica iz bordela.

“Ali napustila sam to grozno mjesto”, rekla je. “Otišla sam u javnu kupelj i oprala se četrdeset puta uz četrdeset molitvi. Zavjetovala sam se držati podalje muškaraca. Odsad nadalje, moj život je posvećen Bogu.”

Ne znajući što bih rekla, zurila sam u njezine napaćene oči i pitala se kako je ona, tako mlada i krhka, uspjela smoći hrabrosti napustiti jedini život koji je poznavala. Nisam željela posrnulu ženu u blizini svoje kuće, ali na njoj je bilo nešto što mi je slomilo srce, neka jednostavnost, gotovo nevinost, kakvu nikad ranije ni na kome nisam vidjela. Njezine smeđe oči podsjetile su me na oči Djevice Marije. Nisam se mogla prisiliti da je otjeram.

Pustila sam je da čeka u dvorištu. To je bilo najviše što sam mogla. Sjela je uza zid, i zagledala se u daljinu nepomična kao mramorni kip.

Sat vremena kasnije kad su se Šems i Rumi vratili iz šetnje, pohitala sam im reći za neočekivanu posjetiteljicu.

“Jesi li ti to rekla da je u našem dvorištu bludnica?” upitao je Rumi i zvučao zbunjen.

“Da, i kaže da je napustila bordel kako bi pronašla Boga.”

“Oh, to je zacijelo Pustinjska ruža”, uzviknuo je Šems, ne toliko iznenađenim, koliko zadovoljnim tonom. “Zašto si je ostavila vani? Uvedi je unutra!”

“Ali što će reći naši susjedi ako saznaju da pod krovom imamo jednu bludnicu?” usprotivila sam se, glasa napuklog od napetosti.

“Ne živimo li svi ionako pod istim krovom?” odvratio je Šems pokazujući na nebo iznad naših glava. “Kraljevi i prosjaci, djevice i bludnice, svi su pod istim nebom!”

Kako sam se mogla prepirati sa Šemsom? On je uvijek za sve imao spreman odgovor.

Uvela sam bludnicu u kuću, moleći se da radoznale oči susjeda ne padnu na nas. Čim je ušla u prostoriju, Pustinjska ruža je jecajući potrčala poljubiti Šemsove ruke.

“Tako mi je drago da si ovdje.” Šems je sjao od radosti, kao da razgovara sa starim prijateljem. “Nikad se više nećeš vratiti onamo. Ta je faza tvoga života posve završena.

Neka Bog učini tvoje putovanje ka Istini plodnim!”

Pustinjska ruža jače je zaplakala. “Gazdarica me nikad neće ostaviti na miru. Poslat će Šakalovu glavu za mnom. Vi ne znate kako...”

“Očisti um, dijete”, prekinuo ju je Šems. “Sjeti se još jednog pravila: Dok se svi na svijetu trude nekamo stići i netko postati, samo kako bi to sve ostavili iza sebe nakon smrti, ti teži ka najvišoj fazi ništavnosti. Živi ovaj život lagan i prazan kao nula. Mi nismo nimalo drukčiji od lonca.

Uspravnima nas ne drže izvanjski ukrasi već unutarnja praznina. Jednako tako, ono što nas tjera

dalje nije ono što težimo postići već svijest o ništavnosti.”

Kasno navečer, pokazala sam Pustinjskoj ruži postelju u kojoj će spavati. I kad je ona odmah zaspala, vratila sam se u glavnu prostoriju u kojoj sam zatekla Rumija i Šemsa u razgovoru.

“Trebala bi doći na našu izvedbu”, rekao je Šems kad je vidio da dolazim.

“Kakvu izvedbu?” upitala sam.

“Duhovni ples, Kerra, nalik nijednome koji si dosad vidjela.”

Zapanjeno sam pogledala svog supruga. Što se to događa? O kakvom to plesu oni govore?

“Mevlana, ti si uvaženi učenjak, nisi zabavljač. Što će ljudi misliti o tebi?” upitala sam i osjećala kako mi se lice žari.

“Ništa ti ne brini”, odgovorio je Rumi. “Šems i ja smo dugo razgovarali o tome. Želimo predstaviti tradicionalni ples vrtećih derviša. Ime mu je sema. Tkogod žudi za Božanskom Ljubavi više je nego dobrodošao pridružiti nam se.”

Glava me je luđački zaboljela, ali taj je bol bio ništavan u usporedbi s mukom u mome srcu. “Što ako se ljudima ne svidi? Ne cijene svi ples”, rekla sam Šemsu, nadajući se da će ga to spriječiti da kaže sljedeće što je kanio. “Barem razmisli da odgodiš tu izvedbu.”

“Ne cijene svi Boga”, odgovorio je Šems nimalo ne oklijevajući. “Zar ćemo odgoditi i vjerovanje u njega?”

I to je bio kraj rasprave. Više nije bilo riječi koje bismo izmijenili i kuću je ispunio zvuk vjetra, koji je nadro kroz rebrenice u zidovima i zabubnjao mi u ušima.

Sultan Walad

KONJA, LIPANJ 1246.

“Brizi nema mjesta. Ljepota je u oku onoga koji promatra”, stalno je ponavljao Šems.

“Svi će gledati isti ples, ali svatko će ga vidjeti drugačije. Čemu onda brinuti? Nekima će se svidjeti, nekima neće.” Međutim, uvečer na dan seme, rekao sam Šemsu kako me je strah da se nitko neće pojaviti.

“Ne brini”, žestoko je odvratio. “Građani me možda ne vole, možda im više ni tvoj otac nije drag, ali ne mogu nas ignorirati. Znatiželja će ih dovesti ovamo.”

I baš tako, uvečer na dan izvedbe, zatekao sam dvoranu na otvorenom prepunu. Bilo je u njoj trgovaca, kovača, tesara, seljaka, kamenorezaca, proizvođača boja, prodavača lijekova, cehovskih majstora, činovnika, grnčara, pekara, narikača, proroka, hvatača štakora, trgovaca mirisima - čak je i šeik Yassin došao sa skupinom svojih učenika. Žene su sjedile straga.

Laknulo mi je kad sam ugledao vladara Kaykhusrawa u prvome redu sa svojim savjetnicima. Činjenica da čovjek tako visokog položaja podržava mog oca ušutkat će jezičine.

Gledateljima je dugo trebalo da se smjeste, a čak i nakon što su se smjestili, buka u dvorani nije posve prestala i zadržao se žamor vatrenog ogovaranja. U želji da sjednem pokraj nekoga tko neće ružno govoriti o Šemsu, sjeo sam pokraj pijanca Sulejmana. Vonjao je na vino, ali meni to nije smetalo.

Noge su mi se trzale, dlanovi znojili, i iako je bilo dovoljno toplo da skinemo ogrtače, zubi su mi cvokotali. Ova je izvedba bila silno važna za sve gori ugled mog oca. Molio sam se Bogu, ali budući da nisam znao što bih točno tražio, osim da sve ispadne u redu, moja je molitva zvučala previše traljavo.

Ubrzo se začuo neki zvuk, najprije izdaleka, a zatim se približio. Bio je tako privlačan i ganutljiv da su svi suspregnuli dah, osluškujući.

“Kakvo je to glazbalo?” šapnuo je Sulejman s mješavinom strahopoštovanja i oduševljenja.

“Zove se ney“, odgovorio sam, sjetivši se razgovora između mog oca i Šemsa. “A njegov je zvuk uzdah ljubavnika za ljubljenim.”

Kad je ney utihnuo, na pozornici se pojavio moj otac. Odmjerenim, mekim koracima, prišao je i pozdravio publiku. Za njim su izišla četvorica derviša, svi učenici mog oca, svi u dugim bijelim haljama sa širokim suknjama. Prekrižili su ruke na prsima, klanjajući se mom ocu kako bi dobili njegov blagoslov. Zatim se začula glazba i, jedan po jedan, derviši su se počeli okretati oko svoje osi, najprije polako, a zatim brzinom od koje je zastajao dah, dok su im se suknje rastvarale kao cvjetovi lotosa.

Bio je to divan prizor. Morao sam se nasmiješiti od ponosa i radosti. Krajičkom oka, provjerio sam reakciju publike. Čak i najopakiji ogovaratelji promatrali su izvedbu s vidnim divljenjem.

Derviši su se vrtjeli i vrtjeli naizgled čitavu vječnost. Zatim je glazba postala glasnija, zvuk rebaba iza zastora dostigao je ney i bubnjeve. I tad je na pozornicu izišao Šems iz Tabriza, kao divlji pustinjski vjetar. U tamnijoj halji od svih ostalih i naizgled viši, ujedno

se i brže okretao. Ruke su mu bile širom ispružene ka nebu, jednako kao i njegovo lice, nalik suncokretu u potrazi za suncem. Čuo sam kako mnogi u publici sa strahopoštovanjem uzdišu. Čak i oni koji su mrzili Šemsa iz Tabriza kao da su podlegli čarima tog trenutka. Pogledao sam oca. Dok se Šems okretao u zanosu, a učenici vrtjeli malo sporije u svojim orbitama, moj je otac stajao nepomičan kao staro hrastovo stablo, mudar i miran, s usnama koje su se neprekidno micale u molitvi.

Najzad je glazba usporila. Derviši su se najednom prestali okretati, svaki se cvijet lotosa zatvorio u sebe. S nježnim pozdravom, moj je otac blagoslovio sve na pozornici i u gledalištu i na trenutak kao da smo svi bili povezani u savršenom skladu. Uslijedila je iznenadna, duboka tišina. Nitko nije znao kako reagirati. Nitko nikad ranije nije vidio ništa nalik ovome.

Glas moga oca razbio je tišinu. “Ovo se, prijatelji moji, naziva sema - ples vrtećih derviša. Od današnjeg dana nadalje, derviši svih dobi plesat će semu. S jednom rukom uperenom u nebo, a drugom u zemlju, svaku mrvicu ljubavi koju primimo od Boga, svečano se obvezujemo razdijeliti ljudima.”

Gledatelji su se nasmiješili i mrmljajući suglasili. Svuda u dvorani nastao je srdačan, prijateljski metež. Toliko me ganula ta pozitivna reakcija da su mi suze navrle na oči. Moj otac i Šems najzad su počinjali zadobivati poštovanje i ljubav koju svakako zavređuju.

Ta je večer mogla završiti srdačno i ja sam mogao otići kući kao sretan čovjek, siguran da se situacija poboljšava, da nije bilo onoga što se zatim dogodilo i sve upropastilo.

Pijanac Sulejman

KONJA, LIPANJ 1246.

Bez riječi sam! Kakva nezaboravna večer! Još uvijek se nisam oporavio od učinka koji je imala na mene. Od svega čemu sam večeras svjedočio, najviše me zapanjio svršetak.

Nakon seme, veliki Kaykhusraw II. je ustao, pogledom zapovjednički pretražujući prostor. Savršeno samodopadno prišao je pozornici i nakon što se iz sveg glasa nasmijao, rekao: “Čestitam, derviši! Zadivila me je vaša izvedba.”

Rumi mu je ljupko zahvalio, a isto su učinili i svi derviši na pozornici. Zatim su glazbenici svi zajedno ustali i s krajnjim poštovanjem pozdravili vladara. S licem koje je sjalo od zadovoljstva, Kaykhusraw je mahnuo jednom od svojih stražara, koji mu je odmah dodao baršunastu kesu. Kaykhusraw je nekoliko puta odvagnuo kesu na dlanu kako bi pokazao koliko je teška od zlatnika i zatim je bacio na pozornicu. Ljudi oko mene uzdahnuli su i zapljeskali. Toliko smo duboko bili ganuti velikodušnošću našega vladara.

Zadovoljan i samouvjeren, Kaykhusraw se okrenuo ne bi li otišao. Ali čim je zakoračio prema izlazu, ona ista kesa koju je bacio na pozornicu, bačena je natrag ka njemu.

Kovanice su sletjele pred njegove noge, zveckajući kao narukvice novopečene mladenke.

Sve se dogodilo tako brzo da smo punu minutu svi stajali posve nepomični i zbunjeni, nesposobni shvatiti što se događa. Ali nedvojbeno je najzaprepašteniji bio sam Kaykhusraw. Ta je uvreda bila tako očita i definitivno previše osobna da bi bila oprostiva.

Pogledao je preko ramena očima u kojima se zrcalila nevjerica, kako bi vidio tko je mogao učiniti nešto tako strašno.

Bio je to Šems iz Tabriza. Sve su se glave okrenule prema njemu koji je stajao na pozornici podbočivši se rukama o bokove, divljih, krvlju podlivenih očiju.

“Mi ne plešemo za novac”, zagrmio je dubokim glasom. “Sema je duhovni ples koji se izvodi iz ljubavi i samo iz ljubavi. Zato uzmi svoje zlato natrag, vladaru! Tvoj novac ovdje ne vrijedi!”

Na dvoranu se spustila strašna tišina. Rumijev stariji sin izgledao je toliko potresen kao da je iz njegovog mladog lica nestala sva krv. Nitko se nije usudio ni zucnuti. Bez ijednog uzdaha, bez ijednog dahtaja, svi smo suspregnuli dah. Kao da su nebesa čekala na taj znak, spustila se kiša, oštra i bockava. Kišne kapi zaglušile su sve i svakoga svojim postojanim zvukom.

“Idemo!” doviknuo je Kaykhusraw svojim ljudima.

S obrazima koji su se ljuljkali od poniženja, usnama koje su drhtale bez nadzora i vidno ovješenih ramena, vladar je krenuo prema izlazu. Njegovi brojni čuvari i sluge hitali su za njim jedan po jedan, gazeći svojim teškim čizmama po rasutim kovanicama na podu. Ljudi su se bacili na kovanice, naguravajući se. Čim je vladar otišao, publikom se razlegao žamor neodobravanja i razočaranja, “Što on misli da jest!” uzviknuli su neki.

“Kako se usuđuje uvrijediti našeg vladara?” priključili su se drugi. “Što ako Kaykhusraw sad natjera čitav grad da plati za tu uvredu?”

Skupina ljudi je ustala, u nevjerici odmahujući glavom, i krenula ka izlazu u jasan znak prosvjeda. Ne čelu prosvjednika bili su šeik Yassin i njegovi učenici. Na moje veliko

iznenađenje, među njima zamijetih i dvojicu Rumijevih starih učenika - i njegovog vlastitog sina Aladdina.

Aladdin

KONJA, LIPANJ 1246.

Bilo mi je neugodno kao nikad u životu, Allaha mi. Kao da već nije bilo dovoljno sramotno vidjeti mog vlastitog oca udruženog s jednim krivovjercem, morao sam otrpjeti i poniženje da predvodi plesnu predstavu. Kako se mogao tako osramotiti pred čitavim gradom? Povrh toga, bio sam krajnje zgrožen kad sam čuo da je u publici i jedna bludnica iz bordela. Dok sam sjedio ondje i pitao se koliko će nam još svima ludila i propasti prouzročiti očeva ljubav prema Šemsu, po prvi put u životu poželio sam biti sinom nekog drugog.

Za mene je čitava ta predstava bila puko oskvrnuće. Ali što se dogodilo nakon nje bilo je onkraj svih granica. Kako se onaj besramnik mogao drznuti izvrgnuti ruglu našeg vladara? Ima sreće što ga Kaykhusraw nije dao uhititi na licu mjesta i poslao na vješala.

Kad sam vidio kako šeik Yassin izlazi za Kaykhusrawom, znao sam da moram učiniti jednako. Zadnje što sam želio bilo je da stanovnici grada pomisle da sam na strani krivovjerca. Svi su morali vidjeti odmah i jednom zauvijek da ja, za razliku od svog brata, nisam očeva marioneta.

Te noći nisam došao kući. Prespavao sam kod Irshada s nekoliko prijatelja. Svladani uzbuđenjem, razgovarali smo o događajima tog dana i dugo raspravljali što učiniti.

“Taj čovjek grozno utječe na tvog oca”, sažeto je rekao Irshad. “A sad je u vašu kuću doveo i jednu prostitutku. Moraš oprati ime svoje obitelji, Aladdine.”

Dok sam stajao i slušao što govore, lice mi je gorjelo od stida, ali jedno mi je bilo jasno: Šems nam nije donio ništa doli bijede.

Zajednički smo zaključili da Šems mora otići iz ovog grada - ako ne milom, onda silom.

Narednog dana, vratio sam se kući, odlučan da sa Šemsom iz Tabriza porazgovaram kao muškarac s muškarcem. Zatekao sam ga samog u dvorištu, svirao je ney, pognute glave, sklopljenih očiju, okrenut mi leđima. Posve zaokupljen svojom glazbom, nije me zamijetio. Približio sam mu se tiho kao miš, koristeći priliku da ga promotrim i bolje upoznam neprijatelja.

Nakon kako mi se činilo nekoliko minuta, glazba je prestala. Šems je lagano podigao glavu i ne gledajući u mome smjeru, glatko je promrmljao, kao da govori samome sebi: “Hej, Aladdine, jesi li mene tražio?”

Nisam rekao ni riječ. Znajući za njegovu sposobnost da vidi kroz zatvorena vrata, nije me iznenadilo da ima oči na zatiljku.

“Onda, jesi li uživao u jučerašnjoj izvedbi?” upitao je Šems okrećući lice prema meni.

“Smatram je sramotnom” odmah sam odgovorio. “Da nešto raščistimo, može? Ne sviđaš mi se. Nikad mi se nisi sviđao. I neću ti dopustiti da uništiš dobar glas moga oca imalo više nego što si ga već uništio.”

Iskra je zatreperila u Šemsovim očima dok je odlagao svoj ney. “Je li o tome riječ? Ako Rumijev dobar glas bude uništen, ljudi te više neće štovati kao sina uglednog čovjeka.

Plaši li te to?”

Odlučan ne dopustiti mu da mi se zavuče pod kožu, nisam se obazirao na njegove zajedljive primjedbe. Međutim, dugo mi je trebalo da išta kažem.

“Zašto ne odeš i ne ostaviš nas na miru? Bilo nam je tako dobro prije nego što si došao”, odvratio sam. “Moj otac je uvaženi učenjak i obiteljski čovjek. Vas dvojica nemate ništa zajedničkog.”

Izvio je vrat, namrštio čelo u silnoj usredotočenosti i duboko uzdahnuo. Najednom je izgledao star i ranjiv. Pomislio sam da bih ga mogao premlatiti, samljeti u kašu, prije no što itko uspije dotrčati i spasiti ga. Ta je pomisao bila tako grozna i zlobna, ali istodobno i zastrašujuće privlačna, da sam morao odvratiti pogled.

Kad sam ga ponovno pogledao, zatekao sam Šemsa kako me pomno proučava, oduševljenim, vedrim pogledom. Da mi možda ne čita misli? Obuzeo me neki jezoviti osjećaj, koji se širio od mojih ruku do stopala, kao da me bocka tisuću igala i koljena su mi zaklecala, nevoljka nositi me. Mora da je to bila crna magija. Nimalo nisam sumnjao da je Šems pravi majstor u najmračnijim oblicima vraćanja.

“Ti se mene bojiš, Aladdine”, rekao je Šems nakon stanke. “Znaš li na koga me podsjećaš? Na škiljavog pomoćnika!”

“O čemu ti govoriš?” upitao sam.

“To je jedna priča. Voliš li priče?”

Slegnuo sam ramenima. “Nemam vremena za njih.” Šemsove usne milostivo su zadrhtale. “Čovjek koji nema vremena za priče je čovjek koji nema vremena za Boga”, rekao je. “Zar ne znaš da je Bog najbolji pripovjedač?”

I ne čekajući da išta odgovorim, ispričao mi je ovu priču: Bijaše jednom jedan majstor koji je imao žučljivog pomoćnika, povrh toga škiljavog. Taj je pomoćnik uvijek vidio dvostruko. Jednog mu je dana majstor rekao da donese lonac meda iz spremišta. Pomoćnik se vratio praznih ruku. “Ali, majstore, ondje su dva lonca meda”, potužio se.

“Koji želite da donesem ?” I predobro poznavajući svog pomoćnika, majstor je odvratio: “Zašto ne razbiješ jedan od ta dva lonca i doneseš mi drugi?”

Avaj, pomoćnik je bio previše površan da bi shvatio mudrost iza tih riječi. Učinio je kako mu je bilo rečeno. Razbio je jedan od ona dva lonca i silno se iznenadio kad je vidio da se razbio i drugi. “Što mi pokušavaš reći?” upitao sam. Rasrditi se pred Šemsom bila je pogreška, ali nisam si mogao pomoći. “Ti i tvoje priče! Prokletstvo! Zar nikad ne možeš govoriti izravno?”

“Ali posve je jasno, Aladdine. Govorim ti da i ti kao onaj škiljavi pomoćnik u svemu vidiš dvojnost”, odgovorio je Šems. “Tvoj otac i ja smo jedno. Ako razbiješ mene, razbit ćeš i njega.”

“Ti i moj otac nemate ništa zajedničko”, brzo sam odgovorio. “Razbijem li drugi lonac, oslobodit ću prvi.”

Bio sam toliko pun bijesa i kivnje da nisam razmislio o posljedicama svojih riječi. Ne tad. Ne do mnogo kasnije.

Ne dok nije bilo prekasno.

Šems

KONJA, LIPANJ 1246.

Blebećući nadaleko i naširoko, uskogrudni kažu da je ples oskvrnuće. Misle da nam je Bog dao glazbu - ne samo glazbu koju proizvodimo svojim glasovima i glazbalima, nego i glazbu koja je u podlozi svim oblicima života - a onda nam zabranio da je slušamo? Zar ne vide da čitava priroda pjeva? Sve se u ovome svemiru kreće u nekom ritmu - lupanje srca, lepet krila ptice, vjetar u olujnoj noći, kovač uz nakovanj, ili zvukovi kojima je nerođeno dijete okruženo u maternici... Sve sudjeluje, strastveno i spontano, u jednoj veličanstvenoj melodiji. Ples vrtećih derviša karika je u tom beskonačnom lancu. Baš kao što kapljica morske vode u sebi nosi čitav ocean, naš ples istodobno odražava i obavija tajne svemira.

Nekoliko sati prije izvedbe, Rumi i ja smo se povukli u jednu mirnu prostoriju kako bismo meditirali. Pridružila su nam se i ona šestorica derviša koja su se navečer okretala.

Zajedno smo uzeli abdest i obavili molitvu. Zatim smo odjenuli kostime. Već smo ranije naširoko raspravili o tome kakva bi trebala biti dolična odjeća i odabrali jednostavnu tkaninu i zemljane boje. Kapa boje meda simbolizirala je nadgrobni kamen, duga bijela haljina pokrov i crni ogrtač grob. Naš je ples pokazao kako sufije odbacuju čitavo Ja, kao da odbacuju komad stare kože.

Prije nego što smo izišli iz dvorane na pozornicu, Rumi je izgovorio jednu pjesmu: “Gnostik je pobjegao od pet čula i šest smjerova i čini te svjesnim onoga što je izvan njih.“ S tim smo osjećajima bili spremni. Najprije se začuo zvuk neya. Zatim je Rumi izašao na pozornicu u svojstvu semazenbašija. Jedan po jedan, derviši su ga slijedili, skromno pognute glave. Zadnji koji se pojavi mora biti šeik. Iako sam se ja odlučno opirao tom prijedlogu, Rumi je bio uporan da večeras ja odigram tu ulogu.

Hafiz je proučio suru iz Kur'ana: Svakako postoje znakovi na zemlji za ljude koji su sigurni; i u nama također. Zar ne vidite?

Zatim je zasvirao kudum uz prodoran zvuk neya i rebaba.

Slušaj trsku i priču koju priča, kako pjeva o odvojenosti: Otkad su me odsjekli od korita trske, moj jauk muškarce i žene tjera na plač.

Predajući se u Božje ruke, prvi se derviš počeo vrtjeti, rubovi njegove suknje nježno su zašuštali vlastitim životom. Svi smo mu se pridružili i vrtjeli se dok oko nas nije ostalo ništa osim Jedinstva. Sve što smo primili od neba, prenijeli smo na zemlju, od Boga ljudima. Svatko od nas postao je veza koja spaja Onoga koji voli s Voljenim. Kad je glazba prestala, svi zajedno smo se naklonili osnovnim silama svemira: vatri, vjetru, zemlji i vodi, i petom elementu, praznini.

Ne kajem se zbog onoga što se zbilo između mene i Kaykhusrawa na kraju izvedbe. Ali žao mi je što sam Rumija doveo u nezgodan položaj. Kao čovjek koji je uvijek uživao u povlasticama i zaštiti, nikad ranije nije se osjećao otuđen od nekog vladara. Sad barem ima površan uvid u nešto što prosječni ljudi stalno doživljavaju - duboki, ogroman jaz između vladajuće elite i masa.

I time se, pretpostavljam, približavam kraju svog boravka u Konji.

Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno.

S upućivanjem u pjesništvo, glazbu i ples, veliki dio Rumijeve preobrazbe je dovršen.

Nekoć krut učenjak koji nije volio pjesništvo i propovjednik koji je uživao u zvuku vlastitoga glasa dok je propovijedao drugima, Rumi se sad pretvara u pjesnika, postajući glas puke praznine, iako on to možda još nije u cijelosti shvatio. I ja sam se također promijenio i još se mijenjam. Iz postojanja prelazim u ništavnost. Iz jednog godišnjeg doba u drugo, iz jedne faze u drugu, iz života u smrt.

Naše je prijateljstvo bilo blagoslov, dar od Boga. Rasli smo, radovali se, cvjetali i uživali u međusobnom društvu, uživali u apsolutnoj punoći i sreći.

Sjetio sam se što mi je jednom rekao Baba Zaman. Da bi svila napredovala, dudov svilac mora umrijeti. Sjedeći ondje sam u dvorani nakon što su svi otišli i žamor se utišao, znao sam da se moje vrijeme s Rumijem približava kraju. Kroz naše druženje, Rumi i ja iskusili smo izvanrednu ljepotu i spoznali kako je susresti se s beskrajem kroz dva zrcala koja beskonačno odražavaju jedno drugoga. Ali stara poslovica još uvijek vrijedi: Gdje ima ljubavi, mora biti i čemera.

Ella

NORTHAMPTON, 29. LIPNJA 2008.

Bajnije no u najluđim snovima, rekao je Aziz, najčudnije se stvari događaju ljudima kad su spremni za neobično i neočekivano. Ali nijedna koščica u Ellinom tijelu nije bila spremna za jednu čudnu stvar koja se dogodila ovaj tjedan: Aziz Z. Zahara došao je u Boston kako bi je vidio.

Bila je nedjelja navečer. Rubinsteinovi su upravo sjeli za objed kad je Ella zamijetila SMS na svom mobitelu. Pretpostavljajući da je zacijelo od nekoga iz njezinog kulinarskog kluba, nije požurila provjeriti što piše. Umjesto toga je poslužila specijalitet te večeri: patku pečenu s medom, pirjane krumpire i karamelizirani luk na smeđoj riži. Kad je odložila patku na stol, svi su naglo živnuli. Čak je i Jeannette, koja je bila potištena nakon što je vidjela Scotta s njegovom novom djevojkom i shvatila da ga još uvijek voli, djelovala izgladnjelo.

Bila je to duga, troma večera, začinjena dobrim vinom i uobičajenim razgovorom. Ella je sudjelovala u svakom razgovoru za stolom. Sa suprugom je raspravljala o bojanju vrtne sjenice u jarkomodru boju, s Jeannette čavrljala o gustom fakultetskom rasporedu, a s blizancima dogovorila posudbu novih DVD-ova, uključujući Pirate s Kariba. Tek nakon što je složila prljavo posuđe u perilicu i poslužila creme brulee od bijele čokolade, palo joj je na pamet provjeriti poruku na mobitelu.

Bok, Ella, ja sam u Bostonu na zadatku za časopis Smithsonian.

Upravo sam izišao iz zrakoplova. Bi li voljela da se nađemo?

Odsjeo sam u Onyxu i volio bih te vidjeti. Aziz Ella je odložila mobitel i sjela na svoje mjesto za stolom kako bi pojela desert. Osjećala je laganu vrtoglavicu.

“Dobila si poruku?” upitao je David, podižući glavu od tanjura.

“Da, od Michelle”, odgovorila je Ella bez ijednog trenutka oklijevanja.

Okrećući tjeskobno lice na drugu stranu, David je otro usta i zatim, zapanjujućom sporošću i preciznošću, složio svoj ubrus u savršeni kvadrat. “A tako”, rekao je kad je završio.

Ella je znala da joj suprug ne vjeruje, ni najmanje, ali ujedno je osjećala i da se mora držati svoje priče, ne kako bi uvjerila svog supruga ili zavarala djecu, već zbog sebe, kako bi samoj sebi omogućila onaj jedan korak iz kuće do Azizovog hotela. Stoga je nastavila, odmjeravajući svaku riječ. “Javlja mi da je sutra ujutro sastanak u agenciji o programu za sljedeću godinu. Želi da im se pridružim.”

“Tad moraš ići”, rekao je David, s iskrom u očima koja je označavala da mu je posve jasno o čemu je riječ. “Mogu te ja ujutro povesti pa ćemo poći zajedno. Mogao bih prebaciti nekoliko naručenih pacijenata.”

Ella je zaprepašteno pogledala svog supruga. Što to pokušava učiniti? Zar želi napraviti scenu pred djecom?

“To bi bilo divno”, odgovorila je i primorala se na osmijeh. “Ali morat ćemo izići iz

kuće prije sedam ujutro. Michelle kaže da želi razgovarati nasamo sa mnom prije nego što nam se pridruže ostali.”

“Oh, tad zaboravi”, ubacila se Orly, znajući koliko njezin otac mrzi rano ustajanje.

“Tata se nikad ne bi probudio na vrijeme!”

Sad su se Ella i David pogledali, prikovavši poglede preko glava svoje djece, oboje želeći da ovaj drugi povuče prvi potez.

“To je istina”, najzad je popustio David.

Ella je kimnula s olakšanjem, iako je osjetila laganu provalu srama zbog svoje smionosti, jer joj je u tom trenutku na pamet sinula nova zamisao, drskija.

“Da, to je strašno rano. Zapravo, zašto ne bih otišla odmah?” upitala je.

Pomisao da sutradan ujutro ode u Boston i doručkuje s Azizom bila je dovoljna da joj srce brže zalupa. Ali ona je željela odmah vidjeti Aziza, prije sad nego sutra, koje joj se najednom činilo predaleko. Od kuće do Bostona morala je voziti gotovo dva sata, ali nije marila. On je zbog nje došao čak iz Amsterdama. Ona svakako može voziti dva sata.

“Mogla bih biti u Bostonu večeras prije deset. A sutra bih mogla biti u agenciji dovoljno rano da se nađem s Michelle prije sastanka.”

Sjenka agonije preletjela je Davidovim licem. Činilo se kao da je prošla čitava vječnost prije no što je uspio išta reći. U tom dugom trenutku, njegove su oči bile oči muškarca koji u sebi nema ni dovoljno snage ni dovoljno osjećaja da spriječi svoju suprugu od odlaska drugom muškarcu.

“Mogu se večeras odvesti u Boston i prespavati u našem stanu”, rekla je Ella, naizgled djeci, ali uistinu samo Davidu. To je bio njezin način da supruga uvjeri da neće biti tjelesnog dodira između nje i onoga s kime on pretpostavlja da se ona ide sastati.

David je ustao od stola s čašom vina u ruci. Zamahnuvši rukom prema vratima, ohrabrujući se nasmiješio Elli i dodao, malo previše gorljivo, “U redu, dušo, ako tako želiš, trebala bi odmah poći.”

“Ali mama, mislio sam da ćeš mi večeras pomoći oko matematike”, usprotivio se Avi. Ella je osjetila kako joj se lice žari. “Znam, dušo. Zašto to ne učinimo sutra?”

“Daj je pusti da ide”, zadirkivala je Orly brata. “Ne treba ti stalno mama. Kad ćeš već jednom odrasti?”

Avi se namrštio, ali više nije ništa rekao, Orly ju je podržala, Jeannette je bilo svejedno i tako je Ella zgrabila svoj mobitel i pohitala na kat. Čim je zatvorila vrata spavaće sobe, bacila se na krevet i poslala SMS Azizu.

Ne mogu vjerovati da si ovdje. Bit ću u Onyxu za dva sata.

Sa sve je većom panikom zurila u svoj mobitel, promatrajući kako poruka biva poslana. Što to radi? Ali nije bilo vremena za razmišljanje. Bude li se kajala zbog ove večeri, a pomišljala je da bi se mogla kajati, može se kajati kasnije. Sad mora požuriti. Trebalo joj je dvadeset minuta da skoči pod tuš, isfenira kosu, opere zube, odabere haljinu, skine je, isproba drugu haljinu, pa treću, počešlja se, malo našminka, potraži male naušnice koje joj je baka Ruth darovala za osamnaesti rođendan i ponovno presvuče.

Duboko je udahnula i malo se namirisala. Vječnost Calvina Kleina. Bočica je već čitavu vječnost čekala u ormariću u kupaonici. David nikad nije volio parfeme. Rekao je da žene trebaju mirisati kao žene, a ne kao zrnca vanilije ili štapići cimeta. Ali europski muškarci možda imaju drugačije mišljenje o tome, pretpostavila je Ella. Nije li u Europi parfem velika stvar?

Kad se uredila, proučila je ženu u zrcalu. Zašto joj nije rekao da dolazi? Da je znala, bila

bi otišla frizeru, uredila nokte, otišla kozmetičarki i možda iskušala novu frizuru. Što ako se ne svidi Azizu? Što ako ne bude kemije između njih i on požali što je prevalio čitav taj put do Bostona?

Najednom se osvijestila. Zašto je željela promijeniti svoj izgled? Kakve ima veze hoće li između njih biti ikakve kemije ili ne? Svaka pustolovina s ovim muškarcem osuđena je na prolaznost. Ona ima obitelj. Ona ima život. Ovdje je njezina prošlost, i njezina budućnost.

Srdita na samu sebe jer se prepustila tako nevjerojatnim scenarijima, isključila je um, što se uvijek pokazalo lakšim.

U četvrt do osam, Ella je poljubila djecu za laku noć i izišla iz kuće. Davida nije bilo na vidiku.

Dok je prilazila automobilu, zveckajući ključevima bostonskog stana u ruci, um joj je još uvijek bio umrtvljen, ali srce joj je lupalo kao ludo.

PETI DIO

Praznina

STVARI KOJE SU PRISUTNE KROZ SVOJE ODSUĆE

Sultan Walad

KONJA, SRPANJ 1246.

Bez daha i jedva uspijevajući stajati na nogama, otac je došao u moju sobu i izgledao kao sjena muškarca kakav je nekoć bio. Ispod očiju je imao podočnjake, tamne i zloslutne, kao da je probdjeo čitavu noć. Ali najviše me je iznenadilo da mu je brada posve pobijelila.

“Sine, pomozi mi”, rekao je glasom koji nije zvučao njegov.

Otrčao sam do njega i uhvatio ga za ruku. “Sve, oče, samo recite.” Šutio je jednu minutu, kao da je zgnječen težinom onoga što kani reći. “Šems je otišao.

Napustio me je.”

Na jedan veoma kratak trenutak, preplavila me zbunjenost i neki neobičan osjećaj olakšanja, ali nisam to spominjao. Iako sam bio žalostan i šokiran, palo mi je na pamet da bi ovako moglo biti i najbolje. Ne bi li život sad bio jednostavniji i mirniji? Otac je u zadnje vrijeme stekao mnogo neprijatelja, sve zbog Šemsa. Htio sam da stvari ponovno budu onakve kakve su bile prije njegovog dolaska. Možda je Aladdin u pravu? Nije li nam svima bilo bolje bez Šemsa?

“Ne zaboravi koliko mi on znači”, rekao je moj otac kao da je naslutio moje misli. “On i ja smo jedno. Isti mjesec ima svoju svijetlu i svoju tamnu stranu. Šems je moja nepokorna strana.”

Kimnuo sam glavom, postiđen. Srce mi se snuždilo. Otac nije morao reći ništa više.

Nikad u životu nisam vidio toliko patnje u očima jednog čovjeka. Jezik mi je otežao u ustima. Neko vrijeme nisam mogao progovoriti. “Želim da pronađeš Šemsa - odnosno, naravno, ako on želi biti nađen. Dovedi ga natrag. Reci mu koliko me srce boli.” Glas mog oca spustio se do šapta. “Reci mu da me njegovo odsuće ubija.”

Obećao sam mu da ću dovesti Šemsa natrag. Njegova ruka uhvatila je moju i stisnula je s takvom zahvalnošću da sam morao odvratiti pogled, jer nisam želio da on vidi neodlučnost u mojim očima.

Čitav sam tjedan tumarao ulicama Konje, nadajući se da ću ući u trag Šemsu. Dotad su već svi u gradu čuli da je nestao i mnogo se nagađalo gdje bi mogao biti. Sreo sam jednog gubavca koji je neizmjerno volio Šemsa. On me uputio mnogim očajnim i nesretnim ljudima kojima je putujući derviš pomogao. Nisam znao da toliko mnogo ljudi voli Šemsa, jer je to bila ona vrsta ljudi koja mi je dosad bila nevidljiva.

Jedne sam se večeri vratio kući umoran i dezorijentiran. Kerra mi je donijela zdjelicu pudinga od riže, mirisnog od ekstrakta ruže. Sjela je pokraj mene i promatrala me kako jedem, osmijeha uokvirenog polumjesecima tjeskobe. Nisam mogao ne zamijetiti koliko je ostarjela u proteklih godinu dana. “Čula sam da pokušavaš dovesti Šemsa natrag. Znaš li kamo je otišao?” upitala je.

“Govorka se da je možda otišao u Damask. Ali čuo sam da ljudi govore i da je otišao u Isfahan, Kairo, čak i Tabriz, grad u kojem se rodio. Moramo ih sve provjeriti. Ja ću otići u

Damask. Neki od učenika mog oca otići će u ova druga tri grada.”

Kerrinim je licem preletjeo neki svečani izraz i promrmljala je, kao da glasno razmišlja: “Mevlana piše stihove. Predivni su. Šemsova odsutnost pretvara ga u pjesnika.”

Spuštajući pogled na perzijski sag, vlažnih obraza, naškubljenih okruglih usana, Kerra je uzdahnula i izgovorila sljedeće stihove: “Vidio sam kralja s licem Slave Onoga tko je oko i sunce neba“ Sad je u zraku bilo nečeg čega trenutak ranije nije bilo. Vidio sam da je Kerra raskoljena duboko u sebi. Bilo je dovoljno samo pogledati njezino lice da shvatiš koliko joj boli zadaje promatrati suprugovu patnju. Bila je spremna učiniti sve što je u njezinoj moći samo kako bi ponovno vidjela njegov osmijeh. A ipak, i njoj je jednako laknulo, gotovo je bila sretna, što se najzad riješila Šemsa. “Što ako ga ne mogu pronaći?” čuo sam samog sebe kako pitam.

“Tad nećemo moći mnogo toga učiniti. Nastavit ćemo živjeti kao ranije”, zamijetila je, s iskricom nade u očima.

U tom sam trenutku posve jasno i bez ikakve dvojbe shvatio na što je aludirala. Nisam morao pronaći Šemsa iz Tabriza. Nisam čak morao ni otići u Damask. Mogao sam sutra napustiti Konju, lutati negdje naokolo, pronaći neku zgodnu krčmu u kojoj ću odsjesti i vratiti se nekoliko tjedana kasnije, hineći da sam ga tražio posvuda. Otac bi mi vjerovao na riječ i ta bi tema zauvijek bila zaboravljena. Možda bi tako bilo najbolje, ne samo za Kerru i Aladdina, koji su uvijek bili sumnjičavi glede Šemsa, nego i za učenike mog oca, čak i za mene.

“Kerra, što da učinim?” upitao sam.

I ta žena koja se preobratila na islam kako bi se udala za mog oca, koja je bila predivna majka meni i mom bratu i koja je voljela svog supruga toliko mnogo da je pamtila pjesme koje je on napisao nekom drugom, uputila mi je bolan pogled i ništa nije odgovorila.

Najednom u sebi više nije imala riječi.

Morao sam sam pronaći odgovor.

Rumi

KONJA, KOLOVOZ 1246.

Bez sunca je svijet, prazan, otkad je Šems otišao. Ovaj je grad tužno, hladno mjesto, a moja je duša prazna. Noću ne mogu spavati, a tijekom dana samo tumaram naokolo.

Ovdje sam i nisam ovdje - duh među ljudima. Ne mogu ne biti srdit na sve. Kako mogu nastaviti živjeti svoje živote kao da se ništa nije promijenilo? Kako život može biti isti bez Šemsa iz Tabriza?

Svaki dan od sumraka do zore sjedim sam u knjižnici i ne mislim ni o čemu drugome osim Šemsa. Pamtim što mi je, s natruhom grubosti u glasu, jednom rekao: “Jednoga dana bit ćeš glas ljubavi.”

Ne znam hoće li to biti tako, ali istina je da mi je ovih dana tišina bolna. Riječi mi daju otvore kojima probijam tamu u svom srcu. To je Šems cijelo vrijeme želio, nije li? Načiniti od mene pjesnika!

U životu je riječ o usavršavanju. Sve što se dogodi, ma koliko veliko ili malo, i svaka nedaća koju otrpimo vid je božanskoga plana koji djeluje s tim ciljem. Napor je suštinski ljudskim bićima. Zato u Kur'anu piše, Naravno da ćemo pokazati Naš put onima koji se naprežu na Našem putu. U Božjem planu nema slučajnosti. I nisam slučajno sreo Šemsa iz Tabriza na svom putu onoga dana u listopadu prije gotovo dvije godine.

“Nisam došao k tebi zbog vjetra”, rekao je Šems.

I zatim mi je ispričao jednu priču.

Bijaše jednom jedan sufijski učitelj koji je bio toliko obrazovan da je dobio Isusov dah. Imao je samo jednog učenika i bio prilično sretan s onime što je dobio. Ali taj je učenik bio drugačijega mišljenja. U želji da vidi kako se svi drugi dive moćima njegovoga učitelja, uporno ga je preklinjao da uzme više sljedbenika.

“U redu”, najzad je pristao učitelj. “Ako će te to usrećiti, učinit ću kako kažeš.”

Tog su dana otišli na tržnicu. Na jednoj od tezgi, bili su slatkiši u obliku ptice. Čim je učitelj puhnuo na njih, ptice su oživjele i odletjele s vjetrom. Bez riječi, stanovnici grada odmah su se okupili oko njega sa divljenjem. Od tog dana nadalje, svi u gradu pjevali su hvalospjeve učitelju.

Ubrzo je oko njega bilo toliko mnogo sljedbenika i štovatelja da ga njegov stari učenik više nije mnogo viđao.

“Oh, učitelju, pogriješio sam. U davnim je danima bilo mnogo bolje”, žalobno je jaukao učenik.

“Učini nešto. Neka svi odu, molim te.”

“Uredu. Ako će te to usrećiti, sve ću ih otjerati” Sljedećeg dana dok je propovijedao, učitelj je ispustio vjetar. Njegovi sljedbenici su se zgrozili.

Jedan po jedan, okrenuli su se i otišli. Samo je njegov stari učenik ostao.

“Zašto nisi otišao s ostalima?” upitao je učitelj.

A učenik je odgovorio: “Nisam došao k tebi zbog prvoga vjetra, niti ću te napustiti zbog zadnjega.”

Sve što je Šems učinio, učinio je zbog mog usavršavanja. To stanovnici ovoga grada

nikad nisu mogli shvatiti. Šems je namjerno raspirivao plamen ogovaranja, udarao u bolne živce i izgovarao riječi koje su običnim ušima zvučale kao bogohuljenje, šokirao i izazivao ljude, čak i one koji su ga voljeli. Bacio je moje knjige u vodu i primorao me da zaboravim sve što sam znao. Iako su svi čuli da kritizira šeike i učenjake, samo su malobrojni znali koliko je sposoban za tefsir. Šems je imao duboko poznavanje alkemije, astrologije, astronomije, teologije, filozofije i logike, ali svoje je znanje skrivao od očiju neznalica. Iako je bio fakih, ponašao se kao da je fakir.

Otvorio je naša vrata jednoj prostitutki i natjerao nas da s njom podijelimo hranu.

Poslao me u krčmu i potaknuo da razgovaram s pijancima. Jednom me je prisilio da prosim nasuprot džamije u kojoj sam nekoć propovijedao, primoravajući me da se stavim u kožu prosjaka gubavca. Odvojio me najprije od mojih štovatelja, zatim od vladajuće elite, i doveo me u dodir s običnim ljudima. Zahvaljujući njemu upoznao sam osobe koje inače nikad ne bih sreo. U svom uvjerenju da sve idole koji stoje između pojedinca i Boga treba uništiti, uključujući slavu, bogatstvo, položaj, pa čak i vjeru, Šems je odvezao sva sidra koja su me ukotvljavala uz život kakav sam poznavao. Gdjegod bi opazio neku mentalnu granicu, predrasudu ili tabu, uhvatio bi se u koštac i sukobio se s tim.

Zbog njega sam prolazio kroz kušnje i probe, stanja i faze, od kojih me svaka činila još poremećenijim u očima čak i mojih najodanijih sljedbenika. Prije sam imao mnoštvo štovatelja; sad sam se riješio potrebe za publikom. Udarac za udarcem, Šems je uspio uništiti moj ugled. Zbog njega sam spoznao vrijednost ludila i upoznao okus osamljenosti, bespomoćnosti, klevete, povučenosti od svijeta, i najzad, čemera. Štogod smatraš unosnim, bježi od toga!

Pij otrov i izlij vodu života!

Napusti sigurnost i boravi na strašnim mjestima!

Odbaci ugled, postani osramoćen i bestidan!

Na kraju dana, nismo li svi stavljeni na kušnju? Svakog dana, svake minute, Bog nas pita, Sjećaš li se saveza koji smo sklopili prije nego što si poslan na ovaj svijet? Shvaćaš li svoju ulogu u otkrivanju Mojega blaga?

Većinu vremena nismo spremni odgovoriti na ova pitanja.

Previše su zastrašujuća. Ali Bog je strpljiv. On uvijek iznova pita.

I ako je ovaj čemer također dio kušnje, moja je jedina želja da na njezinom kraju pronađem Šemsa. Moje knjige, moje propovijedi, obitelj, bogatstvo ili ime - spreman sam odreći se svega i svačega, samo da još jednom vidim njegovo lice.

Neki dan je Kerra rekla da postajem pjesnik, gotovo protiv svoje volje. Iako nikad nisam cijenio pjesnike, nisam se iznadio kad sam to čuo. U bilo koje drugo doba možda bih se usprotivio protiv onoga što je rekla, ali više ne.

Moja usta izbacuju stihove poezije, stalno i nehotice i, slušajući ih, čovjek bi mogao zaključiti da uistinu postajem pjesnik. Sultan jezika! Ali istina je, koliko ja vidim, da te pjesme ne pripadaju meni. Ja sam samo posrednik za slova koja su mi stavljena u usta.

Poput pera što zapisuje riječi koje mu je naređeno zapisati ili flaute koja svira note koje su u nju upuhane, i ja samo igram svoju ulogu. Čudesno sunce Tabriza! Gdje si?

Šems

DAMASK, TRAVANJ 1247.

Bilo je već proljeće u punom zamahu u Damasku, i deset je mjeseci prošlo od mog odlaska iz Konyje, kad me sultan Walad pronašao. Pod vedrim modrim nebom, igrao sam šah s jednim kršćanskim pustinjakom po imenu Francis. Bio je to čovjek čija se unutarnja ravnoteža nije lako mogla poljuljati, čovjek koji je znao značenje pokornosti. A budući da islam znači unutarnji mir koji dolazi iz pokornosti, za mene je Francis bio veći musliman od mnogih koji za sebe to tvrde. Jer to je jedno od četrdeset pravila: Pokornost ne znači biti slab ili pasivan. Ona ne vodi ni do fatalizma ni do predaje. Upravo suprotno. Istinska moć nalazi se u pokornosti - moć koja dolazi iznutra. Oni koji se pokore božanskoj srži života živjet će u nepomućenom miru i spokoju čak i kad čitav bijeli svijet prolazi kroz previranja, jedno za drugim.

Pomaknuo sam lovca kako bih primorao Francisa da pomakne svog kralja. Brzom i hrabrom odlukom, pomaknuo je topa. Već sam pomislio da ću izgubiti partiju kad sam podigao glavu i našao se oči u oči sa sultanom Waladom.

“Lijepo te je vidjeti”, rekao sam. “Znači, ipak si odlučio potražiti me.”

Skrušeno mi se nasmiješio, a zatim uozbiljio, iznenađen što sam svjestan unutarnje borbe koju je prošao. Ali budući da je bio častan čovjek, nije porekao istinu.

“Neko sam vrijeme lutao naokolo umjesto da te tražim. Ali nakon nekog vremena, više to nisam mogao. Nisam se mogao natjerati da lažem ocu. Došao sam u Damask i počeo te tražiti, ali nije te bilo lako pronaći.”

“Ti si častan čovjek i dobar sin”, rekao sam. “Jednog dana uskoro bit ćeš sjajan drug svom ocu.”

Sultan Walad turobno je odmahnuo glavom. “Ti si jedini drug koji njemu treba. Želim da se vratiš u Konju sa mnom. Potreban si mom ocu.”

Mnogo se toga uspjenilo u mom mozgu kad sam čuo ovaj poziv i ništa isprva nije bilo jasno. Moj je nafs reagirao sa strahom na pomisao da se vratim negdje gdje očito nisam dobrodošao.

Ne slušaj ga. Tvoje je poslanje završeno. Ne moraš se vratiti u Konju. Sjeti se što ti je rekao Baba Zaman. Previše je opasno. Ako se vratiš u taj grad, više nikad nećeš izići iz njega.

Htio sam nastaviti putovati svijetom, upoznavati nove ljude i vidjeti nove gradove.

Svidio mi se i Damask i lako sam mogao ostati ondje do sljedeće zime. Putovanje na neko novo mjesto često budi strašan osjećaj osamljenosti i tuge u duši čovjeka. Ali s Bogom na mojoj strani, bio sam zadovoljan i ispunjen u svojoj samoći.

Međutim, i predobro sam znao da je moje srce u Konji. Rumi mi je toliko nedostajao da je bilo previše bolno čak i izgovoriti njegovo ime. Na kraju dana, kakve ima veze u kojem ću gradu biti, ako Rumi nije uz mene? Gdjegod on živi, ondje je moja kibla.

Pomaknuo sam kralja na šahovnici. Francis je razrogačio oči uočivši fatalan položaj. Ali u šahu, jednako kao i u životu, postoje potezi koje načiniš kako bi pobijedio i potezi koje načiniš zato što su ispravni.

“Molim te, dođi sa mnom”, preklinjao je sultan Walad, prekidajući moje misli. “Ljudi koji su te ogovarali i prema tebi se loše odnosili sad se kaju. Ovaj put će sve biti bolje, obećajem.”

Moj dječače, ti ne možeš dati takva obećanja, poželio sam mu reći. Nitko ne može!

No umjesto toga samo sam kimnuo glavom i rekao: “Volio bih još jednom gledati zalazak sunca u Damasku. Sutra možemo krenuti za Konju.”

“Doista? Hvala ti!” Sultan Walad sjao je od olakšanja. “Ne znaš koliko će to značiti mom ocu.”

Tad sam se obratio Francisu, koji je strpljivo čekao da se vratim igri. Kad je imao moju punu pozornost, usne su mu se razvukle u nestašan osmijeh.

“Pazi se, prijatelju”, rekao je pobjedničkim glasom. “Šah mat.”

Kimya

KONJA, SVIBANJ 1247.

Budno tajanstvenog pogleda u očima, sa suzdržanošću u držanju kakvu nikad ranije nije imao, Šems iz Tabriza vratio se u moj život. Izgleda da se uvelike promijenio. Kosa mu je dovoljno dugačka da mu pada u oči, koža preplanula pod suncem Damaska, izgleda mlađi i zgodniji. Ali u njemu je još nešto, neka promjena koju ne mogu doista odrediti.

Vedre i lakoumne kakve njegove crne oči mogu biti, u njima je sad neki novi sjaj. Ne mogu ne pomisliti da ima oči čovjeka koji je sve vidio i više se ne želi mučiti.

Ali ja mislim da je u Rumiju došlo do jednog dubljeg preobražaja. Ranije sam mislila da će se sve njegove brige smanjiti kad se Šems vrati, ali to izgleda nije tako. Onoga dana kad se Šems vratio, Rumi ga je dočekao s cvijećem izvan gradskih zidina. Ali kad je radost prvoga dana ponešto jenula, Rumi je postao još zabrinutiji i povučeniji nego ranije. Mislim da znam razlog. Budući da je već jednom izgubio Šemsa, boji se da će ga ponovno izgubiti.

Ja to shvaćam bolje od ikog drugog jer se i ja bojim da ću ga izgubiti.

Jedina osoba s kojom dijelim svoje osjećaje je Gevher, Rumijeva pokojna supruga.

Dobro, ona nije stvarna osoba, ali ja je ne zovem ni duhom. Manje sanjiva i daleka od većine duhova koje poznajem, ona se kreće kao spor vodeni tok oko mene otkad sam došla u ovu kuću. Iako razgovaramo o svemu, u zadnje vrijeme imamo samo jednu temu: Šemsa.

“Rumi izgleda silno ojađen. Voljela bih da mu mogu pomoći”, rekla sam danas Gevher.

“Možda možeš. Nešto mu zaokuplja misli ovih dana, ali to još nije ni s kime podijelio”, tajanstveno je odvratila Gevher. “Što to?” upitala sam.

“Rumi misli da će, ako se Šems oženi i osnuje obitelj, stanovnici grada biti manje protiv njega. Da će biti manje ogovaranja i da Šems neće morati ponovno otići.”

Srce mi je preskočilo. Da se Šems oženi! Ali kime?

Gevher me pogledala iskosa i rekla: “Rumi se pita bi li se ti voljela udati za Šemsa.”

Bila sam zapanjena. Ne zato što mi je pomisao na brak prvi put pala na pamet.

Napunivši petnaest godina, znala sam da sam dosegnula dob za udaju, ali sam također znala da se djevojke koje se udaju zauvijek promijene. U očima im se pojavi neki novi pogled, i počnu se držati drukčije, do te mjere da se ljudi počnu drukčije odnositi prema njima. Čak i mala djeca vide razliku između udate i neudate žene.

Gevher se nježno nasmiješila i uhvatila me za ruku. Zamijetila je da mene zabrinjava udaja, ne udaja za Šemsa.

Poslijepodne narednog dana otišla sam do Rumija i zatekla ga zadubljenog u knjigu nazvanu Tahafut al-Tahafut.

“Reci mi, Kimya, što mogu učiniti za tebe?” s ljubavlju je upitao.

“Kad me je otac doveo k vama, rekli ste mu da djevojčica neće biti tako dobra učenica kao dječak jer će se morati udati i odgajati djecu, sjećate se?”

“Naravno da se sjećam”, odgovorio je, a njegove oči boje lješnjaka bile su pune znatiželje.

“Tog sam dana samoj sebi obećala da se nikad neću udati, kako bih zauvijek mogla ostati vaša učenica”, rekla sam, a glas mi se gubio pod teretom onoga što sam kanila reći.

“Ali možda je moguće udati se i ne morati otići iz ove kuće. Mislim, ako se udam za nekoga tko živi ovdje...” “Želiš li mi reći da bi se htjela udati za Aladdina?” upitao je Rumi.

“Aladdina?” zaprepašteno sam ponovila. Zašto je pomislio da se želim udati za Aladdina? On mi je bio kao brat.

Mora da je Rumi uočio moju iznenađenost. “Prije nekog vremena, Aladdin me je došao zatražiti tvoju ruku”, rekao je.

Zinula sam od čuda. Znam da nije dolično za jednu djevojku da postavlja previše pitanja o takvim stvarima, ali umirala sam od želje da saznam nešto više. “I što ste vi rekli, učitelju?”

“Rekao sam mu da ću najprije morati tebe pitati”, odgovorio je Rumi.

“Učitelju...”, rekla sam, a glas me izdao. “Došla sam ovamo reći vam da se želim udati za Šemsa iz Tabriza.”

Rumi mi je uputio pogled koji je graničio s nevjericom. “Jesi li sigurna u to?”

“Moglo bi biti dobro na mnogo načina”, odgovorila sam, dok se u meni potvrda da kažem više hrvala s kajanjem što sam rekla previše. “Šems bi bio dio naše obitelji i više nikad ne bi morao otići.”

“Znači, zato se želiš udati za njega? Da mu pomogneš da ostane ovdje?” upitao je Rumi.

“Ne”, odgovorila sam. “Hoću reći, da, ali ne samo zato... Vjerujem da je Šems moja sudbina.”

To je bilo najbliže što sam se mogla približiti da ikome priznam da volim Šemsa iz Tabriza.

Prva koja je čula za taj brak bila je Kerra. U zapanjenoj je šutnji dočekala tu vijest sa slabašnim smiješkom, ali čim smo ostale same u kući, počela me ispitivati. “Jesi li sigurna da to želiš učiniti? Ne činiš to kako bi pomogla Rumiju, zar ne?” upitala je. “Ti si tako mlada! Zar ne misliš da bi se trebala udati za nekoga tko ti je bliži po godinama?” “Šems kaže da su u ljubavi sve granice izbrisane”, odgovorila sam.

Kerra je glasno uzdahnula. “Dijete moje, voljela bih da je tako jednostavno”, zamijetila je, gurajući kovrču sijede kose pod maramu. “Šems je putujući derviš, nepokoren muškarac. Muškarci kao on nisu naviknuti na obiteljski život i nisu dobri muževi.”

“To je u redu, on se može promijeniti”, odlučno sam zaključila. “Ja ću mu pružiti toliko mnogo ljubavi i sreće da će se morati promijeniti. Naučit će kako biti dobar suprug i dobar otac.”

To je bio kraj našeg razgovora. Štogod je bilo to što je vidjela na mome licu, Kerra nije imala više prigovora.

Te sam noći mirno spavala i osjećala se razdragano i odlučno. Malo sam znala da činim najuobičajeniju i najbolniju pogrešku koju žene čine kroz vijekove: naivno misle da svojom ljubavlju mogu promijeniti muškarca kojeg vole.

Kerra

KONJA, SVIBANJ 1247.

Baviti se temom dubokom i osjetljivom kao što je ljubav je kao pokušati uhvatiti zapuh vjetra.. Osjećaš štetu koju će vjetar prouzročiti, ali ne postoji način da ga usporiš. Nakon nekog vremena Kimyju više ništa nisam pitala, ne zato što su me uvjerili njezini odgovori, nego zato što sam u njezinim očima vidjela zaljubljenu ženu. Prestala sam dovoditi u sumnju taj brak i prihvatila sam ga kao jednu od onih neobičnih stvari u životu nad kojom nemam nadzora.

Mjesec Ramazan prošao je tako brzo i užurbano da nisam imala vremena ponovno razmišljati o tome. Bajram je pao u nedjelju. Četiri dana kasnije, udali smo Kimyju za Šemsa.

Večer prije vjenčanja, dogodilo se nešto što je u cijelosti promijenilo moje raspoloženje.

Bila sam sama u kuhinji, sjedila ispred pobrašnjene daske i valjka za valjanje tijesta i pripremala pogačice za uzvanike. Najednom sam, ne razmišljajući što činim, počela oblikovati kuglicu tijesta. Oblikovala sam malu, mekanu Djevicu Mariju. Moju Djevicu Mariju. Nožem sam izrezbarila njezinu dugu haljinu i lice, smireno i suosjećajno. Toliko sam bila zaokupljena time da nisam zamijetila da netko stoji iza mene. “Što to izrađuješ, Kerra?”

Srce mi je skočilo u grudima. Kad sam se okrenula, vidjela sam Šemsa koji je stajao na vratima i upitno me promatrao. Palo mi je na pamet da sakrijem tijesto, ali bilo je prekasno. Šems se približio pladnju i pogledao lik od tijesta.

“Je li to Marija?” upitao je, a kad ja nisam odgovorila, okrenuo se prema meni sav razdragan. “Predivna je. Nedostaje li ti Marija?”

“Davno sam se preobratila. Muslimanka sam”, kratko sam odgovorila.

Ali Šems je nastavio kao da me nije čuo. “Možda se pitaš zašto islam nema ženski lik kao što je Marija. Postoji Ajša, svakako, i Fatima, ali ti možda misliš da to nije isto.”

Osjećala sam se nelagodno, ne znajući što bih odgovorila.

“Smijem li ti ispričati jednu priču?” upitao je Šems.

I evo što mi je ispričao: Bijahu jednom četvorica putnika, jedan Grk, jedan Arap, jedan Perzijanac i jedan Turčin.

Stigavši u neki gradić, odlučiše naći nešto za jelo. Budući da su imali malo novca, mogli su birati samo jedno jelo. Svatko od njih rekao je da na umu ima najbolju hranu na svijetu. Upitan koja je to hrana, Perzijanac je odgovorio “angoor”, Grk “staphalion”, Arap je zatražio “aneb”, a Turčin “üzüm”. Kako nisu razumjeli jezike ovih drugih, počeli su se prepirati.

Svađali su se međusobno i sa svakom minutom postajali sve kivniji i ogorčeniji, dok ih nije prekinuo jedan sufi koji je slučajno prolazio onuda. Prikupljenim novcem sufi je kupio hrpu grožđa.

Zatim je stavio grožđe u posudu i čvrsto ga zgnječio. Natjerao je putnike da popiju sok i bace kožicu, jer važna je srž ploda, ne njegov izvanjski oblik.

“Kršćani, Židovi i muslimani su kao ti putnici. Dok se oni svađaju oko izvanjskog oblika, sufi traži srž”, rekao je Šems i uputio mi osmijeh koji je zračio takvim uzbuđenjem da je bilo teško ne biti ponesen njime.

“Ono što pokušavam reći jest da nema razloga da ti nedostaje Djevica Marija, jer je

uopće ne moraš napustiti. Kao muslimanka, svejedno joj možeš biti privržena.”

“Ja... ne mislim da bi to bilo u redu”, promucala sam.

“Ne vidim zašto ne. Vjere su kao rijeke: sve se ulijevaju u isto more. Djevica Marija predstavlja sućut, milost, privrženost i bezuvjetnu ljubav. Ona je osobna i univerzalna istodobno. Kao muslimanka, možeš je i nadalje voljeti i nazvati svoju kćerku Marija.”

“Ja nemam kćerku”, rekla sam.

“Imat ćeš je.”

“Misliš?”

“Znam.“ Osjetila sam ogromno uzbuđenje kad sam čula te riječi, ali uzbuđenje je ubrzo otplavio nov osjećaj: solidarnost. Dijeleći neobičan trenutak vedrine i sklada, zajedno smo promatrali lik Djevice Marije. Srce mi se zagrijalo za Šemsa i po prvi put otkad je došao u našu kuću, mogla sam vidjeti ono što je Rumi u njemu vidio: čovjeka velikog srca.

Svejedno, sumnjala sam da će biti dobar suprug Kimyji.

Ella

BOSTON, 29. LIPNJA 2008.

Banuvši u hotel, Ella je bila toliko napeta da nije mogla razmišljati kako treba. U predvorju se nalazila skupina japanskih turista, svi naizgled u sedamdesetim godinama života i s istom frizurom. Prešla je predvorje proučavajući slike na zidovima, kako ne bi morala pogledati u oči ljudi oko sebe. Ali nije trebalo dugo da njezina znatiželja nadvlada bojažljivost. I čim joj je pogled kliznuo ka salonu za sastanke, ugledala ga je, promatrao ju je.

Bio je odjeven u kaki košulju i tamne samterice i imao je dvodnevnu bradu koja ga je, po njezinom mišljenju, činila veoma privlačnim. Kovrčava kosa boje kestena padala mu je preko zelenih očiju i davala dojam samopouzdanja i nestašluka istodobno. Mišićav i vitak, lagan i spretan, bio je veoma različit od Davida u njegovim skupocjenim, po mjeri šivanim odijelima. Govorio je sa škotskim naglaskom, koji je ona smatrala dražesnim, i smiješio se nekako opušteno, djelujući iskreno sretan i uzbuđen što je vidi. A Ella se morala zapitati što bi lošeg moglo biti popije li sa njim šalicu kave.

Kasnije se ona neće moći sjetiti kako je jedna šalica kave postala nekoliko šalica, ili kako je razgovor postao sve prisniji, ni kako je on u jednom trenutku utisnuo poljubac u jagodicu njezinog prsta, jednako kao što neće moći objasniti zašto nije učinila ništa kako bi ga spriječila. Nakon nekog vremena, više kao da ništa nije bilo važno, samo da on govori, a ona postajkuje pogledom na jamici u kutku njegovih usta, pitajući se kako bi bilo poljubiti ga ondje. Bilo je jedanaest i trideset uvečer. Bila je u hotelu s muškarcem o kojem nije znala ništa osim nekoliko elektronskih poruka i telefonskih poziva i romana koji je napisao.

“Dakle, ovdje si zbog časopisa Smithsonian?” upitala je Ella.

“Zapravo, ovdje sam zbog tebe”, odgovorio je Aziz. “Kad sam pročitao tvoje pismo, želio sam doći i vidjeti te.”

Svejedno, još je bilo mogućih izlaza s ove brze autoceste. Do određenog trenutka, još je bilo moguće hiniti da je sve isključivo na prijateljskoj osnovi - poruke, telefonski pozivi, čak i pogledi. Doduše, pomalo koketni i zaigrani, ali ništa više od toga. Mogla je povući crtu. Odnosno, mogla je, dok on nije upitao: “Ella, bi li voljela poći sa mnom u moju sobu?”

Ako je to bila igra koju su oboje igrali, tad je postala ozbiljna. Njegovo pitanje sve je učinilo odviše realnim, kao da je pokrov podignut i istina, gola istina koja je čitavo vrijeme bila ondje, sad im zuri ravno u lice. Ella je osjetila nešto u želucu, neku pjenušavu nelagodu koju je prepoznala kao paniku, ali nije ga odbila. To je bila najimpulzivnija odluka koju je u životu donijela, a istodobno je imala osjećaj kao da je ta odluka već ranije bila donesena za nju. Morala ju je samo prihvatiti.

Soba 608 bila je ugodno uređena u nijansama crne, crvene, sive i bež boje. Bila je topla i

prostrana. Pokušala se sjetiti zadnjeg puta kad je odsjela u nekom hotelu. Na pamet joj je palo putovanje u Montreal sa suprugom i djecom prije mnogo godina. Nakon toga, sve su praznike provodili u svojoj kući u Rhode Islandu i ona nije imala razloga odsjedati negdje gdje se ručnici svakodnevno mijenjaju i doručak priprema netko drugi. Boravak u hotelskoj sobi djelovao je kao boravak u nekoj drugoj zemlji. A možda je i bila u nekoj drugoj zemlji. Već je osjećala lakoumnu slobodu kakvu možeš uživati samo u gradu u kojem su ti svi posvemašnji neznanci.

Ali čim je ušla u sobu, nervoza joj se vratila. Ma koliko soba bila ukusno uređena ili prostrana, bračni krevet očito je bio u sredini. Stojeći pokraj njega osjećala se nespretno i krivo. Počela se boriti s unutarnjim pitanjima, ali bez rezultata. Hoće li sad voditi ljubav?

Bi li trebali? Ako budu vodili ljubav, kako će ikad kasnije pogledati suprugu u oči? Ali David nikad nije imao poteškoća pogledati njoj u oči usprkos mnogobrojnim avanturicama, zar ne? I što će Aziz misliti o njezinom tijelu? Što ako mu se ne svidi? Ne bi li sad trebala razmišljati o svojoj djeci? Spavaju li ili su budni i gledaju televiziju? Ako saznaju što se ona sprema učiniti, hoće li joj ikad oprostiti?

Osjetivši njezinu nelagodu, Aziz je ispružio ruku i poveo je prema naslonjaču u kutu prostorije, podalje od kreveta.

“Pst”, šapnuo je. “Takva je gužva u tvom umu. Previše glasova.“ “Voljela bih da smo se sreli ranije”, čula je Ella vlastiti glas.

“U životu ne postoji rano ili kasno”, odgovorio je Aziz. “Sve se događa u pravo vrijeme.”

“Vjeruješ li doista u to?”

Nasmiješio se i odmaknuo oblak kose s očiju. Zatim je otvorio kovčeg i izvadio onu tapiseriju koju je kupio u Gvatemali i jednu kutijicu za koju se ispostavilo da je ogrlica od tirkiza i crvenih koralja sa srebrnim vrtećim dervišom.

Ella mu je dopustila da joj stavi ogrlicu oko vrata. Gdje su njegovi prsti dodirnuli njezinu kožu, osjećala je toplinu. “Možeš li me voljeti?” upitala je.

“Već te volim.” Aziz se nasmiješio.

“Ali ni ne poznaješ me!”

“Ne moram poznavati da bih volio.”

Ella je uzdahnula. “Ovo je ludost.”

Aziz je ispružio ruku i izvukao ukosnicu iz njezine pundže, raspuštajući joj kosu.

Zatim ju je nježno odveo do kreveta. Polako, nježno i u sve većim krugovima, pomicao je svoje dlanove od njezinih stopala do gležnjeva i od gležnjeva prema trbuhu. Čitavo vrijeme mrmljao je nešto što je Elli zvučalo kao neka tajna, drevna šifra. Najednom je shvatila. On se moli. Dok su njegove ruke milovale svaki centimetar njezinog tijela, njegove oči ostale su čvrsto zatvorene, a njegove usne molile su za nju. Bilo je to nešto najduhovnije što je ikad iskusila. I, iako je bila odjevena, jednako kao i on, i iako u tome nije bilo ničeg tjelesnog, bio je to najerotičniji osjećaj koji je ikad iskusila.

Odjednom su je dlanovi, laktovi, ramena, čitavo njezino tijelo zapeckalo nekom neobičnom energijom. Obuzela ju je tako veličanstvena želja da je imala osjećaj da pluta na toplim, valovitim vodama u kojima se može samo prepustiti i smiješiti. Osjetila je neku živu nazočnost oko njega, zatim oko sebe, kao da ih oboje zasipa rosulja svjetla.

Sad je i ona zatvorila oči, plutajući na divljoj rijeci i ne držeći se ni za što. Koliko je njoj bilo poznato, na kraju te rijeke možda je bio i vodopad, ali čak i da se mogla zaustaviti, nije bila sigurna da to želi.

Ella je osjetila žarenje među nogama kad su njegove ruke dodirnule njezin trbuh i napravile krug po njemu. Osjećala je nesigurnost glede svoga tijela, bokova i bedara i

oblika dojki, koji su bili daleko od savršenih nakon troje djece i svih onih godina, ali njezina je zabrinutost dolazila i odlazila. Osjećajući kao da pluta, gotovo zaštićena, utonula je u stanje blaženstva. I jednostavno shvatila da bi mogla voljeti ovog muškarca. Mogla bi ga silno voljeti.

S tim je osjećajem zagrlila Aziza i privukla ga k sebi, spremna ići dalje. Ali on je naglo otvorio oči, poljubio je u vrh nosa i odmaknuo se.

“Zar me ne želiš?” upitala je Ella, zapanjena krhkošću svoga glasa.

“Ne želim učiniti ništa što će tebe kasnije unesrećiti.”

Pola nje poželjelo je zaplakati; druga polovica bila je ushićena. Obuzeo ju je neki čudan osjećaj lakoće. Bila je posve zbunjena, ali, na njezino veliko iznenađenje, za promjenu je bilo u redu biti zbunjen.

U pola jedan ujutro, Ella je otvorila vrata svog stana u Bostonu. Legla je na kožni kauč, ne želeći spavati u bračnom krevetu. Ne zato što je znala da je njezin suprug spavao ondje s drugim ženama, nego zato što je iz nekog razloga ovako bilo bolje, kao da joj ova kuća ne pripada nimalo više od neke hotelske sobe, kao da je ovdje gošća, a njezino pravo ja čeka negdje drugdje.

Šems

KONJA, SVIBANJ 1247.

Blijeda mladenko, ne plači Oprosti se s majkom, s ocem Sutra ćeš čuti pjev ptica Iako više nikad neće biti isto...

U noći našeg vjenčanja, iskrao sam se u dvorište i neko vrijeme sjedio ondje, slušajući kako među brojnim drugim zvucima iz kuće dopire jedna stara anatolijska pjesma. Smijeh, glazba, razgovor. Glazbenice su svirale u ženskom dijelu. Stajao sam ondje razmišljajući i pjevajući, drhteći i osjećajući se umrtvljenim, sve istodobno. Razmišljao sam o stihovima te pjesme. Zašto žene na dan vjenčanja uvijek pjevaju tužne pjesme? Sufije povezuju smrt s vjenčanjima i slave dan svoje smrti kao dan sjedinjenja s Bogom. I žene povezuju vjenčanja sa smrću, iako iz posve drukčijih razloga. Čak i kad se sretno udaju, preplavi ih val tuge.

Na svakoj proslavi vjenčanja, oplakuje se djevica koja će ubrzo postati žena i majka.

Kad su uzvanici otišli, vratio sam se u kuću i meditirao u mirnom kutku. Zatim sam otišao u sobu u kojoj me je čekala Kimya. Zatekao sam je kako sjedi na krevetu, u bijeloj halji urešenoj zlatnim nitima, kose spletene u mnoštvo pletenica od kojih je svaka bila ukrašena perlicama. Bilo je nemoguće vidjeti njezin izraz jer joj je lice bilo prekriveno gustim, crvenim tilom. Osim svijeće koja je treperila uz prozor, soba je bila bez svjetla.

Zrcalo na zidu bilo je prekriveno baršunastom tkaninom, budući da se smatralo lošom srećom da mladenka vidi svoj odraz u noći vjenčanja. Pokraj našeg kreveta nalazio se nar i nož, kako bismo mogli pojesti voćku i imati onoliko djece koliko je zrna u njemu.

Kerra mi je sve ispričala o lokalnim običajima i podsjetila me da svojoj mladenki darujem ogrlicu sa zlatnicima kad podignem njezinu koprenu. Ali ja nikad u životu nisam imao zlatnike i nisam htio pozdraviti svoju mladenku kovanicama koje sam posudio od nekog drugog. Stoga sam Kimyji, kad sam podigao njezinu koprenu, darovao samo češljić od kornjačevine i utisnuo malen poljubac na usne. Nasmiješila se. I ja sam na trenutak osjetio stidljivost kao izgubljen dječačić.

“Lijepa si”, rekao sam.

Zarumenjela se. Ali zatim je ispravila ramena, dajući sve od sebe kako bi izgledala smirenija i zrelija no što je ikad mogla biti.

“Sad sam tvoja žena”, odgovorila je.

Zatim je pokazala na divan ćilim na podu, koji je sama brižno izradila kao dio svog miraza. Živih boja, oštrih opreka. Čim sam ga vidio, znao sam da svaki čvorić i svaki uzorak na tom ćilimu govori o meni. Kimyja je tkala svoje snove.

Ponovno sam je poljubio. Toplina njezinih usana izazvala je valove želje u čitavom mom tijelu. Mirisala je na jasmin i divlje cvijeće. Ispružio sam se pokraj nje, udahnuo njezin miris i dodirnuo njezine dojke, malene i čvrste. Želio sam samo ući u nju i izgubiti se u njoj. Ponudila mi se onako kako se ružin pupoljak otvara kiši.

Odmaknuo sam se. “Oprosti, Kimya. Ne mogu to učiniti.”

Pogledala me, još uvijek zapanjena, zaboravljajući disati. Razočaranje u njezinim očima

bilo je nepodnošljivo. Skočio sam na noge.

“Moram ići”, rekao sam.

“Ne možeš sad otići”, rekla je Kimya glasom koji nije zvučao njezin. “Što će ljudi reći ako sad iziđeš iz ove sobe? Znat će da ovaj brak nije bio konzumiran. I mislit će da je to zbog mene.”

“Kako to misliš?” promrmljao sam, napola sebi u bradu, jer sam znao o čemu govori.

Odvraćajući pogled, promrmljala je nešto nerazumljivo i zatim tiho rekla: “Mislit će da nisam bila djevica. Morat ću živjeti u sramoti.”

Krv mi je proključala od pomisli da društvo nameće tako smiješna pravila svojim pojedincima. Ti kodeksi časti imali su manje veze sa skladom koji je Bog stvorio nego sa poretkom koji su ljudi željeli održati.

“To je glupost. Ljudi bi trebali brinuti svoja posla”, prigovorio sam, ali znao sam da je Kimya u pravu.

Jednim brzim potezom, zgrabio sam nož pokraj nara. Uočio sam tračak panike na Kimyjinom licu, kojeg je polako zamijenio izraz nekoga tko prepoznaje tužnu situaciju i prihvaća je. Bez oklijevanja, zarezao sam lijevi dlan. Moja je krv kapala na našu plahtu, ostavljajući za sobom tamnocrvene mrlje.

“Samo im daj ovu plahtu. To će im začepiti usta i tvoje će ime ostati čisto i neokaljano, kako i treba ostati.” “Čekaj, molim te! Ne idi”, zaklinjala me Kimya. Ustala je, ali ne znajući što da sljedeće učini, samo je ponovila: “Sad sam tvoja žena.”

U tom sam trenutku shvatio kako sam strašno pogriješio oženivši je. Dok mi je u glavi bubnjalo od bola, izišao sam iz sobe u noć. Muškarac kao ja nije se smio oženiti. Ja nisam stvoren za obavljanje bračnih dužnosti. Jasno sam to uvidjeo. Rastužila me cijena te spoznaje.

Osjetio sam snažnu potrebu da pobjegnem od svega, ne samo od ove kuće, ovog braka, ovog grada, nego i od ovog tijela koje mi je dano. Ali pomisao da ću sutradan ujutro vidjeti Rumija zadržala me usidrenim. Nisam ga mogao ponovno napustiti.

Bio sam u klopki.

Aladdin

KONJA, SVIBANJ 1247.

Bio sam primoran na odluku za koju sam znao da ću se kasnije zbog nje duboko kajati. Šutio sam i nisam se otvoreno suprostavio ovom braku, ali onog dana kad se Kimya trebala udati za Šemsa, probudio sam se s takvom boli kakvu nikad ranije nisam osjetio.

Sjedio sam u krevetu i hvatao zrak kao čovjek koji se utapa, a zatim, srdit na samoga sebe zbog valjanja u samosažaljenju, šamarao sam se do iznemoglosti. S usana mi se oteo prigušen uzdah. I zbog tog sam zvuka spoznao da više nisam sin svog oca.

Nisam imao majku. Ni oca. Ni brata. Ni Kimyju. Bio sam sam samcat na svijetu. Ono malo poštovanja što sam prema ocu još gajio nestalo je preko noći. Kimya mu je bila poput kćerke. Mislio sam da mari za nju. Ali očito je jedina osoba za koju je doista mario bio Šems iz Tabriza. Kako može udati Kimyju za muškarca kao što je Šems? Svatko vidi da će Šems biti grozan suprug. Što sam više razmišljao o tome, to mi je postajalo jasnije da je, samo kako bi Šems bio siguran, moj otac žrtvovao Kimyjinu sreću - i zajedno s njom, moju. Čitav sam se dan borio s tim mislima i morao gledati pripreme. Kuća je bila dotjerana, a spavaća soba u kojoj će spavati mladenci očišćena ružinom vodicom protiv zlih duhova.

Ali zaboravili su najveće zlo! Kako će otkloniti Šemsa?

Kasno poslijepodne, više to nisam mogao trpjeti. Odlučan ne sudjelovati u proslavi koja će za mene biti samo mučenje, krenuo sam prema vratima.

“Aladdine, čekaj! Kamo ideš?” Glas mog brata odjeknuo je iza mojih leđa, glasan i oštar.

“Večeras ću ostati u Irshadovoj kući”, odgovorio sam ne gledajući ga.

“Jesi li poludio? Kako možeš otići s vjenčanja? Ako to čuje naš otac, srce će mu se slomiti.”

Osjetio sam kako mi iz dubine želuca navire bijes. “A što je sa srcima koja naš otac slama?”

“O čemu ti to govoriš?”

“Zar ne shvaćaš? Naš je otac dogovorio ovaj brak samo kako bi ugodio Šemsu i pobrinuo se da ponovno ne pobjegne! Ponudio mu je Kimyju na srebrnom pladnju.”

Moj je brat naškubio usnice. Izgledao je povrijeđen. “Znam što misliš, ali griješiš. Misliš da je ovo brak iz prisile, a zapravo je Kimya ta koja se željela udati za Šemsa”, rekao je.

“Kao da je ona u tome imala izbora”, obrecnuo sam se.

“Oh, Bože! Zar ne shvaćaš?” uzviknuo je moj brat, podižući oba dlana kao da traži pomoć od Boga. “Ona je zaljubljena u Šemsa.”

“Da to nisi ponovio. To nije istina.” Glas mi je pucao kao led koji se topi.

“Brate moj”, rekao je sultan Walad, “molim te, nemoj dopustiti da ti osjećaji zastru oči.

Ljubomoran si. Ali čak se i ljubomora može upotrijebili na konstruktivan način i služiti višoj svrsi. Čak i nevjerica može biti pozitivna. To je jedno od pravila. Pravilo broj trideset i pet: Na ovome svijetu, nisu sličnosti ili pravilnosti ono što nas vodi korak naprijed, nego puke suprotnosti. A sve suprotnosti u svemiru prisutne su u svakome od nas. Stoga se vjernik mora susresti s nevjernikom koji živi u njemu. A nevjernik mora upoznati šutljivog vjernika u sebi. Do dana kad čovjek dosegne fazu Insan-i Kamila, savršenog ljudskog bića, vjera je postupan proces i

takav koji zahtijeva svoju naizgled suprotnost: nevjericu.

To je za mene bila kap koja je prelila čašu.

“Slušaj, muka mi je od svih tih sladunjavih sufijskih priča. Osim toga, zašto bih te slušao? Za sve si ti kriv! Mogao si ostaviti Šemsa u Damasku. Zašto si ga doveo natrag?

Ako postane gadno, a siguran sam da hoće, ti ćeš biti odgovoran.”

Moj se brat ugrizao za unutarnju stranu usne s izrazom na granici s bojazni. U tom sam trenutku shvatio da je to prvi put u našim životima da se on boji mene i onoga što sam sposoban učiniti. Bio je to čudan osjećaj, ali neobično utješan.

Dok sam išao ka Irshadovoj kući, bočnom ulicom koja je vonjala kako me nitko ne bi vidio da plačem, mislio sam samo na jedno: Šemsa i Kimyju u istoj postelji. Pomisao da će on skinuti njezinu vjenčanu haljinu i svojim grubim, ružnim rukama dodirnuti njezinu mliječnobijelu kožu bila je odvratna. Želudac mi se zgrčio.

Znao sam da je granica prijeđena. Netko je morao nešto učiniti.

Kimya

KONJA, PROSINAC 1247.

Blaženi mladoženja i mladenka - to smo trebali biti. Sedam je mjeseci prošlo otkad smo se vjenčali. I čitavo to vrijeme on nijednom nije spavao sa mnom kao moj muž. Ma koliko se silno trudila sakriti istinu od ljudi, ne mogu ne sumnjati da ne znaju. Ponekad se bojim da je moj stid očit na mom licu. Kao natpis na mom čelu, on je prvo što na meni zamijeti svatko tko me pogleda. Dok razgovaram sa susjedima na ulici, radim u voćnjaku ili se cjenjkam s trgovcima na bazaru, ljudima, čak i neznancima, dovoljan je samo jedan pogled da vide da sam udata žena, ali još uvijek djevica.

Nije da Šems nikad ne dolazi u moju sobu. Dolazi. Svaki put kad me navečer želi posjetiti, prije toga me pita je li to u redu. I svaki put mu dajem isti odgovor.

“Naravno da je u redu”, kažem. “Ti si moj muž.”

Zatim ga čitav dan čekam suspregnutog daha, nadajući se i moleći da će ovaj put naš brak biti konzumiran. Ali kad on najzad pokuca na moja vrata, želi samo sjediti i razgovarati. Uživa i kad čitamo zajedno. Pročitali smo Lejlu i Medžnuna, Farhada i Širin, Jusufa i Zulejku, Slavuja i ružu - priče o ljubavnicima koji su voljeli jedno drugoga usprkos svemu. No unatoč snazi i odlučnosti njihovih glavnih likova, ja te priče smatram čemernima. Možda zato što duboko u sebi znam da nikad neću iskusiti ljubav takvih razmjera.

Kad ne čitamo priče, Šems mi govori o Četrdeset pravila putujućih mistika islama osnovnim načelima vjere ljubavi. Jednom je spustio glavu u moje krilo dok mi je objašnjavao neko pravilo. Polako je sklopio oči i dok mu je glas jenjavao do šapta, zaspao je. Moji su prsti prošli kroz njegovu dugu kosu, a moje usne poljubile njegovo čelo. Činilo se kao da je prošla čitava vječnost prije nego što je ponovno otvorio oči. Privukao me k sebi i nježno poljubio. Bio je to najblaženiji trenutak koji smo ikad podijelili. Ali to je bilo to. Do dana današnjega, njegovo mi je tijelo nepoznati kontinent, kao i njemu moje.

Tijekom ovih sedam mjeseci i ja sam bila nekoliko puta u njegovoj sobi. Ali svaki put kad ga posjetim nenajavljeno, moje se srce stegne od tjeskobe jer nikad ne znam kako će me dočekati. Nemoguće je predvidjeti Šemsova raspoloženja. Ponekad je tako nježan i pun ljubavi da zaboravim sav svoj jad, a ponekad zna biti krajnje mrzovoljan. Jednom mi je zalupio vratima pred nosom, vičući da želi biti sam. Naučila sam ne uvrijediti se, jednako kao što sam naučila ne ometati ga kad je u dubokoj meditaciji.

Mjesecima nakon vjenčanja hinila sam da sam zadovoljna, možda manje pred drugima nego pred samom sobom. Primorala sam se ne vidjeti Šemsa kao supruga, nego kao gotovo sve drugo: prijatelja, srodnu dušu, učitelja, druga, čak i sina. Ovisno o danu, ovisno o raspoloženju, smatrala bih ga nečim od toga, u mašti ga odijevajući u različite kostime.

I neko je vrijeme to funkcioniralo. Ne očekujući mnogo, počela sam se unaprijed radovati našim razgovorima. Neizmjerno me radovalo što cijeni moja razmišljanja i potiče me da razmišljam dublje. Od njega sam naučila mnogo toga i s vremenom, shvatila sam da i ja njega mogu nečemu podučiti, kao što je radost obiteljskog života koju on nikad ranije nije okusio. Do dana današnjeg vjerujem da ga mogu nasmijati kao nitko drugi.

Ali to nije bilo dovoljno. Štogod učinila, nisam se mogla otresti pomisli da on mene ne voli. Nisam nimalo dvojila da mu se sviđam i da mi želi dobro. Ali to nije bilo ni blizu ljubavi. Ta je pomisao bila toliko potresna da me je izjedala iznutra, žvakala mi tijelo i dušu. Odvojila sam se od ljudi oko sebe, prijatelja i susjeda. Sad sam radije ostajala sama u svojoj sobi i razgovarala s onostranim ljudima. Za razliku od živih, mrtvi nikad nisu osuđivali.

Osim mrtvih, jedina prijateljica koju sam imala bila je Pustinjska ruža.

Sjedinjene u zajedničkoj potrebi da ostanemo izvan društva, postale smo bliske prijateljice. Ona je sad sufi. Živi samotnim životom, nakon što je ostavila bordel iza sebe.

Jednom sam joj rekla da joj zavidim na hrabrosti i odlučnosti da započne život iznova.

Odmahnula je glavom i rekla: “Ali ja nisam započela život iznova. Samo sam umrla prije smrti.”

Danas sam posjetila Pustinjsku ružu iz posve različitog razloga. Planirala sam sačuvati prisebnost i mirno razgovarati s njom, ali čim sam ušla, morala sam susprezati jecaje.

“Kimya, jesi li dobro?” upitala je.

“Ne osjećam se dobro”, priznala sam. “Mislim da mi je potrebna tvoja pomoć.”

“Naravno”, odgovorila je. “Što mogu učiniti za tebe?”

“Riječ je o Šemsu... On mi ne prilazi... Mislim, ne onako”. Negdje napola rečenice počela sam mucati, ali uspjela sam je dovršiti. “Želim mu se učiniti privlačnom. Želim da me ti podučiš kako.”

Pustinjska ruža je izdahnula, gotovo uzdahnula. “Zavjetovala sam se, Kimya”, rekla je, a u glas joj se uvukla klonulost. “Obećala sam Bogu da ću ostati čista i nedirnuta i da više neću ni misliti o tome kako jedna žena može pružiti užitak muškarcu.”

“Ali, ti nećeš prekršiti svoj zavjet. Samo ćeš pomoći meni”, preklinjala sam. “Ja sam ta koja mora naučiti kako usrećiti Šemsa.” “Šems je prosvijetljen muškarac”, odgovorila je Pustinjska ruža malčice tišim glasom, kao da se boji da će je netko čuti. “Mislim da to nije pravi način da mu pristupiš.”

“Ali ipak je muškarac, nije li?” zaključila sam. “Nisu li svi muškarci Adamovi sinovi i stoga podčinjeni tijelu? Prosvijetljeni ili ne, svi smo dobili tijelo. Čak i Šems ima tijelo, nema li?”

“Da, ali...” Pustinjska ruža zgrabila je svoj tespih i dodirivala zrnca jedno po jedno, glave nakošene u razmišljanju.

“Molim te”, preklinjala sam. “Ti si jedina kojoj se mogu povjeriti. Prošlo je sedam mjeseci. Svakog se jutra budim s istom težinom u grudima, svake noći tonem u san u suzama. Ne mogu dalje ovako. Moram zavesti svog supruga!”

Pustinjska ruža nije ništa odgovorila. Skinula sam maramu, uhvatila je za glavu i primorala je da me pogleda. Upitala sam: “Reci mi istinu. Jesam li tako ružna?”

“Naravno da nisi, Kimya. Ti si lijepa mlada žena.”

“Tad mi pomozi. Nauči me putu do muškoga srca”, bila sam uporna.

“Put do muškoga srca ponekad ženu može odvesti daleko od nje same, draga”, zloslutno je rekla Pustinjska ruža.

“Nije me briga”, odgovorila sam. “Spremna sam ići onoliko daleko koliko je potrebno.”

Pustinjska ruža

KONJA, PROSINAC 1247.

Briznuvši u plač, preklinjala me da joj pomognem, natečenog lica, sve brže i brže nadimajući prsa, dok najzad nisam pristala. Ali još dok sam je tješila, duboko u sebi znala sam da je beznadežno, znala sam da nisam smjela popustiti njezinim zahtjevima. Ipak, pitam se kako nisam vidjela tragediju koja će se dogoditi? Razapeta krivnjom, stalno se uvijek iznova pitam kako sam mogla biti tako naivna i ne vidjeti da će stvari krenuti u tako kobnom smjeru?

Ali onoga dana kad me je plačući došla zamoliti pomoć, nisam je nikako mogla odbiti.

“Poduči me, molim te”, preklinjala me, smjerno sklopivši ruke u krilu, kao dobra djevojčica kako je odgojena. Njezin je bio glas koji više nije imao razloga za nadu, ali se istodobno nadao.

Kakve bi štete moglo biti u ovome? pomislila sam, dok mi se srce stezalo od sućuti. Pa ona želi zavesti svog supruga, za ime Božje. Ne nekog neznanca! Imala je samo jedan motiv: ljubav. Kako bi to moglo dovesti do ičeg pogrešnog? Njezina je strast možda previše jaka, ali to je halal, nije li? Halal strast!

Nešto u meni osjetilo je zamku, ali budući da ju je Bog postavio, nisam vidjela nikakve štete ušetati u nju. Tako sam odlučila pomoći Kimyji, toj seoskoj djevojci čije je jedino poimanje ljepote bilo stavljanje kane na ruke.

Naučila sam je kako da se učini privlačnijom i zgodnijom. Bila je pohlepna učenica, željna naučiti. Pokazala sam joj kako da se dugo kupa u mirisnim kupkama, smekša kožu mirisnim uljima i pomadama i stavi maske od mlijeka i meda. Dala sam joj jantarne perlice da ih uplete u pletenice kako bi joj glava imala sladak, dugotrajan miris. Lavanda, kamilica, ružmarin, majčina dušica, ljiljan, mažuran i maslinovo ulje - rekla sam joj kako da stavi svako od toga i koje miomirise da pali noću. Zatim sam joj pokazala kako će izbijeliti zube, obojati kanom nokte na rukama i nogama, staviti ugljen na oči i obrve, zarumeniti usne i obraze, kako će svoju kosu učiniti bujnom i svilenkastom, a dojke većima i okruglijima. Zajedno smo otišle u jednu trgovinu na bazaru koju sam i predobro poznavala iz prošlosti. Ondje smo joj kupile svilene halje i svileno donje rublje kakvo nikad ranije nije vidjela ni dodirnula.

Potom sam je naučila kako plesati ispred muškarca, kako iskoristiti tijelo koje joj je Bog dao. Nakon dva tjedna priprema, bila je spremna.

Tog sam poslijepodneva pripremila Kimyju za Šemsa iz Tabriza onako kako pastir priprema žrtveno janje. Najprije se okupala u toploj kupki, trljajući kožu sapunom i mažući kosu uljima. Zatim sam joj pomogla da odjene odjeću koju žena može odjenuti samo za svog supruga, a čak i za njega samo jednom ili dvaput u životu. Odabrala sam usku haljinu boje trešnje i ružičastu halju s pozlaćenim zumbulima, koja će otkriti oblik njezinih dojki. Na kraju smo joj jako našminkale lice. S niskom bisera preko čela, izgledala je tako lijepa da nisam mogla odvratiti pogled od nje.

Kad smo završile, Kimya više nije izgledala kao neiskusna, plaha djevojčica, već kao žena koja izgara od ljubavi i strasti. Žena spremna učiniti odvažan potez za muškarca kojeg voli i, ako je nužno, platiti cijenu. Dok sam je promatrala, sjetila sam se stiha o Jusufu

i Zulejki u Časnom Kur'anu.

Baš kao i Kimya, i Zulejka je bila opsjednuta željom za muškarcem koji nije odgovarao na njezine pokušaje približavanja. Kad su je gospođe u gradu počele zlobno ogovarati, Zulejka ih je sve pozvala na gozbu. Svakoj od njih dala je nož: i rekla je (Jusufu), “Izađi pred njih.” Kad su ga ugledale, zadiviše se ljepotom njegovom, i (u svome čuđenju) posjekoše se po rukama i rekoše: “Bože sačuvaj, ovo nije ljudsko biće, ovo je jedan plemeniti anđeo.”

Tko je mogao kriviti Zulejku što je toliko željela Jusufa?

“Kako izgledam?” zabrinuto je upitala Kimya prije nego što je stavila koprenu, spremna izići kroz vrata i zakoračiti na ulicu.

“Izgledaš predivno”, odgovorila sam. “Tvoj suprug ne samo da će večeras voditi ljubav s tobom, već će se i sutra vratiti tražeći još.”

Kimya se toliko zarumenjela da su joj obrazi postali crveni kao ruža. Nasmijala sam se, a nakon kratke stanke, i ona mi se pridružila, a njezin me smijeh ugrijao kao sunčevo svjetlo.

Mislila sam što sam rekla jer sam bila uvjerena da će ona moći privući Šemsa, onako kako cvijet pun voćnog soka privlači pčelu. A ipak, kad su nam se pogledi sreli netom prije nego što je ona otvorila vrata, opazila sam da joj se u oči uvukao tračak sumnje.

Najednom sam u dubini želuca imala loš predosjećaj, gotovo upozorenje da će se dogoditi nešto strašno.

Ali nisam je zaustavila. Trebala sam biti pametnija. Trebala sam znati da se to sprema.

Dok god budem živa, neću si oprostiti.

Kimya

KONJA, PROSINAC 1247.

Bučan, odvažan i pametan, Šems iz Tabriza zna mnogo o ljubavi. Ali o jednome ne zna ništa: o boli neuzvraćene ljubavi.

One večeri kad me je Pustinjska ruža uredila, bila sam prepuna uzbuđenja i smjelosti za koju nisam ni znala da je posjedujem. Meko šuškanje svile na mojem tijelu, miris parfema, okus ružinih latica na jeziku - zbog svega toga osjećala sam se neobično, ali ujedno neuobičajeno hrabro. Kad sam se vratila kući, ugledala sam svoj odraz na staklenoj plohi. Moje tijelo nije bilo ni okruglo ni mliječnobijelo, a moje grudi ne onako bujne kako bih željela, ali svejedno sam smatrala da izgledam lijepo. Čekala sam dok nisam bila sigurna da su svi ostali u kući otišli spavati. Tad sam se omotala dugim, debelim šalom i na vrhovima prstiju otišla u Šemsovu sobu.

“Kimya, nisam te očekivao”, rekao je čim je otvorio vrata.

“Morala sam te vidjeti”, odgovorila sam i zakoračila u sobu ne čekajući da me on pozove. “Bi li mogao zatvoriti vrata, molim te?” Šems je izgledao zbunjen, ali učinio je što sam rekla.

Kad smo bili sami u sobi, trebalo mi je nekoliko sekundi da smognem hrabrosti.

Okrenula sam mu leđa, duboko udahnula i zatim, jednim brzim potezom, odmotala šal i pustila da mi halja klizne niz tijelo. Gotovo odmah, osjetila sam težinu iznenađenih očiju mog supruga na leđima, od vrata do stopala. Gdjegod me je njegov pogled dodirnuo, osjećala sam toplinu. Ali tu toplinu, bila ona stvarna ili zamišljena u mom uzbuđenju, brzo je zamijenila hladnoća šutnje koja se spustila na prostoriju. Ubrzano dišući od straha, stajala sam ispred Šemsa naga i pozivajući ga, kao što govore za hurije u raju.

U mučnoj tišini, stajali smo i osluškivali vjetar napolju, koji je urlao, bijesnio i zavijao kroz grad. “Što misliš da činiš?” hladno je upitao.

Bio je velik napor prozboriti, ali uspjela sam reći: “Želim te.” Šems iz Tabriza obišao me u polukrugu i stao tik ispred mene, primoravajući me da ga pogledam u oči. Koljena su mi klecnula, ali nisam se ni pomaknula. Umjesto toga sam zakoračila prema njemu i priljubila tijelo uz njegovo, jedva primjetno meškoljeći se, nudeći mu svoju toplinu, onako kako me podučila Pustinjska ruža. Pomilovala sam mu grudi i šapnula nježne riječi ljubavi. Upijala sam njegov miris dok sam prelazila prstima niz njegova mišićava leđa.

Kao da je dodirnuo užarenu peć, Šems se s trzajem odmaknuo od mene. “Misliš da želiš mene, ti to misliš, ali želiš samo ugoditi svom povrijeđenom egu.”

Ovila sam ruke oko njegovog vrata i poljubila ga, strasno. Gurnula sam jezik u njegova usta i pomicala ga naprijed-natrag, sjetivši se što mi je rekla Pustinjska ruža: “Muškarci vole sisati jezike svojih žena Kimya. Svi to vole.”

Njegove usne imale su okus kupina, sladak i kiseo, ali čim sam pomislila da nas je oboje zahvatio kovitlac užitka, Šems me zaustavio i odgurnuo.

“Razočarala si me, Kimya”, rekao je Šems. “A sad, možeš li, molim te, izići iz moje sobe?”

Ma koliko njegove riječi zvučale grubo, lice mu nije okrznuo ni tračak osjećaja. Nimalo bijesa. Čak ni najmanja srditost. I ja nisam znala što me više boli: grubost njegovih riječi ili praznina na njegovom licu.

Nikad u životu nisam se osjećala tako poniženom. Sagnula sam se kako bih podigla svoju halju, ali ruke su mi toliko drhtale da nisam mogla uhvatiti sklisku, tanku tkaninu.

Zato sam dograbila šal i omotala ga oko sebe. Jecajući, dahćući i još uvijek polunaga, istrčala sam iz sobe i daleko od njega, daleko od ove ljubavi za koju sam sad shvatila da postoji samo u mojoj mašti.

Više nikad nisam vidjela Šemsa. Nakon tog dana više nisam izišla iz svoje sobe. Čitavo sam vrijeme provela ležeći na krevetu, u manjku ne toliko snage, koliko volje da iziđem.

Prošao je jedan tjedan, pa drugi, a zatim sam prestala brojati dane. Sva mi je energija nestala iz tijela, opadajući malo pomalo. Samo su moji dlanovi bili živi. Oni su pamtili dodir Šemsovih ruku i toplinu njegove kože.

Nisam znala da smrt ima miris. Jak miris, kao ukiseljeni đumbir i slomljene borove iglice, prodoran i gorkast, ali ne nužno neugodan. Upoznala sam ga tek kad je počeo strujati mojom sobom i obavijati me kao gusta, vlažna magla. Dobila sam vrućicu i počela buncati. Ljudi su me dolazili posjetiti. Susjedi i prijatelji. Kerra je bdjela uz bok moje postelje, natečenih očiju, blijedog lica. Gevher je stajala s druge strane i nježno mi se smješkala s onim svojim rupicama na obrazima.

“Proklet bio onaj krivovjerac”, rekla je Safiya. “Ova se sirotica razboljela od slomljenog srca. Sve zbog njega!”

Pokušala sam istisnuti neki zvuk, ali nije prolazio dalje od grla.

“Kako možeš reći nešto takvoga? Zar je on Bog?” upitala je Kerra, nastojeći pomoći.

“Kako možeš jednom smrtniku pripisati takve moći?”

Ali one nisu slušale Kerru, a ja nisam bila u stanju nikoga ni u što uvjeriti. U svakom slučaju, ubrzo sam shvatila da će ishod biti isti, ma što ja rekla ili ne rekla. Ljudi koji ne vole Šemsa u mojoj su bolesti pronašli još jedan razlog da ga mrze, a ja ga nisam mogla ne voljeti čak i da sam željela.

Uskoro sam odlutala u stanje ništavnosti, gdje su se sve boje stopile u bijelu, a svi zvukovi rastočili u neprekidno mrmorenje. Više nisam razlikovala lica ljudi niti čula riječi koje su izgovorili, osim dalekog žamora u pozadini.

Ne znam je li Šems iz Tabriza ikad došao u moju sobu. Možda nije. Možda me je htio vidjeti, ali ga žene u sobi nisu pustile da uđe. Ili je možda ipak došao i sjedio uz moju postelju, svirao mi ney nekoliko sati, držao me za ruku i molio za moju dušu. Voljela bih to vjerovati.

Svejedno, ovako ili onako, više nije bilo važno. Nisam bila ni bijesna ni srdita na njega.

Kako sam mogla biti, kad sam plovila u bujici čiste svijesti?

Toliko je mnogo nježnosti i sućuti u Bogu i objašnjenje za sve. Savršen sustav ljubavi iza svega toga. Deset dana nakon što sam posjetila Šemsovu sobu odjevena u svilu i namirisane tilove, deset dana nakon što sam se razboljela, zaronila sam u rijeku čistog nepostojanja. Ondje sam plivala do mile volje, najzad osjećajući da je ovakvo zacijelo najdublje čitanje Kur'ana - kapljica u vječnosti!

I te su me vode tekućice odnijele iz života u smrt.

Ella

BOSTON, 3. SRPNJA 2008.

Boston nikad nije bio ovako živopisan i blistav, pomislila je Ella. Zar je svo ovo vrijeme bila slijepa na ljepotu tog grada? Aziz je u Bostonu proveo pet dana. Ella se svakoga od tih pet dana vozila iz Northamptona u Boston da ga vidi. Ručali su ukusnu i skromnu hranu u Maloj Italiji, posjetili Muzej lijepih umjetnosti, odlazili na duge šetnje uz rijeku i bostonskim parkom, promatrali kitove u akvariju i ispijali kave u užurbanim, malim kafićima na Harvard Squareu. Razgovarali su u nedogled o najrazličitijim temama, kao što su osebujnosti lokalnih kuhinja, razne tehnike meditacije, domorodačka umjetnost, gotički romani, promatranje ptica, vrtlarstvo, uzgoj savršenih rajčica i tumačenje snova, stalno prekidajući i dovršavajući jedno drugome rečenice. Ella se nije mogla sjetiti da je ikada i sa kime toliko mnogo razgovarala.

Kad su bili vani na ulici, pazili su da se ne dodiruju, ali to se pokazalo sve težim. Sitni grijesi postali su uzbudljivi i Ella se počela unaprijed radovati trenutku kad će im se ruke okrznuti. Potaknuta nekom neobičnom hrabrošću za koju nije ni znala da je posjeduje, u restoranima i na ulici Ella je držala Aziza za ruku, ljubila mu usne. Ne samo da joj nije bilo važno hoće li je tko vidjeti, imala je osjećaj da dio nje čezne da bude viđen. Nekoliko puta su se zajedno vratili u hotel i svaki put došli veoma blizu toga da vode ljubav, ali nikad to nisu učinili.

Ujutro onoga dana kad je Aziz trebao letjeti natrag u Amsterdam, bili su u njegovoj sobi, a njegov je kovčeg stajao između njih kao ružan podsjetnik na rastanak koji predstoji.

“Nešto ti moram reći”, rekla je Ella. “Predugo već razmišljam o tome.”

Aziz je podigao obrvu, prepoznavši naglu promjenu u Ellinom tonu. Zatim je oprezno rekao: “I ja tebi nešto moram reći.”

“U redu, ti prvi.”

“Ne, ti prva.”

I nadalje se smješkajući onim svojim poluosmijehom, Ella je spustila pogled razmišljajući što da kaže i kako da to kaže. Najzad je započela. “Prije nego što si došao u Boston, David i ja smo izišli jednu večer i dugo razgovarali. Pitao me za tebe. Izgleda da je pročitao naše poruke bez mog znanja. Bila sam nevjerojatno ljuta na njega zbog toga, ali nisam porekla istinu. Hoću reći, o nama.”

Sad je Ella zabrinuto podigla pogled da vidi kako će Aziz reagirati na ono što mu se spremala otkriti. “Da skratim, rekla sam suprugu da volim drugog muškarca.”

Vani na ulici, sirene nekoliko vatrogasnih vozila prekinule su uobičajene gradske zvukove. Elli su nakratko skrenule pozornost, ali uspjela je dovršiti. “Zvuči ludo, znam, ali pomno sam promislila o tome. Želim poći s tobom u Amsterdam.”

Aziz je prišao prozoru i pogledao strku i žurbu na ulici. Iz jedne od zgrada u daljini sukljao je dim - gusti, crni oblak što je lebdjeo u zraku. Nijemo se pomolio za ljude koji ondje žive. Kad je progovorio, zvučalo je kao da se obraća cijelom gradu.

“Volio bih te povesti sa sobom u Amsterdam, ali ne mogu ti obećati budućnost ondje.”

“Kako to misliš?” nervozno je upitala Ella.

Na to pitanje, Aziz se vratio, sjeo pokraj nje, stavio ruke na njezine i odsutno ih

milujući, rekao: “Kad si mi prvi put pisala, bilo je to veoma neobično razdoblje u mom životu.”

“Hoćeš reći da u tvom životu postoji neka druga...?”

“Ne, dušo, ne.” Aziz se malo nasmiješio, a zatim je taj osmijeh iščezao. “Ništa takvoga.

Jednom sam ti pisao o tri faze u mom životu, sjećaš se? To su bila prva tri slova u riječi “sufi” Nikad me nisi pitala za četvrtu fazu, a ja, ma koliko se trudio, nikako se nisam uspio primorati da ti kažem. Moj susret sa slovom I. Bi li htjela sad čuti o njemu?”

“Da”, odgovorila je Ella, iako se bojala svega i svačega što bi moglo prekinuti ovaj trenutak. “Da, htjela bih.”

U hotelskoj sobi tog srpanjskog dana, nekoliko sati prije leta natrag za Amsterdam, Aziz je ispričao Elli kako je 1977. godine postao sufi i uzeo novo ime i, nadao se, novu sudbinu. Otad putuje svijetom kao fotograf po zanimanju, a putujući derviš u srcu. Stekao je bliske prijatelje na šest kontinenata, ljude koji su ga smatrali dijelom svoje obitelji. Iako se nije ponovno oženio, postao je poočim dvojici siročića iz Istočne Europe. Nikad ne skidajući ogrlicu u obliku sunca koju je nosio kako bi ga podsjećala na Šemsa iz Tabriza, Aziz je živio život putujući, čitajući i podučavajući, stopama sufijskih derviša, nailazeći na Božje znakove u svemu i posvuda.

Zatim je, prije dvije godine, saznao za svoju bolest.

Započela je s kvržicom u pazuhu, koju je očito prekasno primijetio. Ispostavilo se da je ta kvržica maligni melanom, kobni oblik raka kože. Liječnici su rekli da ne izgleda dobro, ali da moraju obaviti neke pretrage prije nego što mu daju određeniju dijagnozu. Tjedan dana kasnije vratili su se s lošim vijestima: melanom se proširio na njegove unutarnje organe i napao pluća.

Tad je imao pedeset i dvije godine. Rečeno mu je da neće živjeti duže od pedeset i pet.

Ella je pomaknula usnice kako bi nešto rekla, ali riječi nisu izišle i usta su joj bila suha kao kost. Niz obraze su joj se zakotrljale suze, koje je brzo obrisala.

Aziz je govorio dalje, odlučno i s hitnošću. Rekao je da je tako započela nova i na određeni način produktivnija faza u njegovom životu. Još uvijek je bilo mjesta koja je želio vidjeti i prvo što je učinio bilo je pronaći način da stigne do svih njih. Osnovao je sufijsku fondaciju u Amsterdamu s vezama po cijelome svijetu. Kao amaterski svirač neya, održavao je koncerte sa sufijskim glazbenicima u Indoneziji, Pakistanu i Egiptu, čak je i snimio album sa skupinom židovskih i muslimanskih mistika u Cordobi u Španjolskoj.

Vratio se u Maroko i posjetio onu tekiju u kojoj je prvi put u životu upoznao prave sufije.

Učitelj Sameed već je davno bio mrtav i Aziz se molio i meditirao uz njegov grob, razmišljajući o putanji koju je slijedio njegov život.

“Zatim sam se povukao kako bih napisao roman koji sam oduvijek želio napisati, ali sam ga u svojoj lijenosti ili manjku hrabrosti unedogled odgađao”, rekao je Aziz namignuvši. “Znaš, bila je to jedna od onih stvari koje sam dugo želio učiniti. Nazvao sam knjigu Slatko bogohulje i poslao je jednoj književnoj agenciji u Americi, ne očekujući mnogo i istodobno se osjećajući otvorenim za sve mogućnosti. Tjedan dana kasnije primio sam zanimljivu elektronsku poruku od jedne tajanstvene žene u Bostonu.”

Ella se morala nasmiješiti. Slabašnim osmijehom sućuti pune poštovanja, nježnim i bolnim.

Aziz je rekao da od tog trenutka više ništa nije bilo isto. Iz čovjeka spremnog da umre pretvorio se u čovjeka koji se zaljubio u najneočekivanije vrijeme. Najednom su svi dijelovi

za koje je smatrao da ih je davno stavio na mjesto, morali biti pomaknuti. Duhovnost, život, obitelj, smrtnost, vjera i ljubav - zatekao se kako iznova promišlja o njihovom značenju i ne želi umrijeti.

Ovu novu i zadnju fazu svojeg života nazvao je svojim susretom sa slovom I u riječi “sufi”. I rekao je da se dosad ta faza pokazala mnogo težom od svih ranijih, jer je došla u vrijeme kad je mislio da je riješio većinu, ako ne i sve svoje unutarnje sukobe, u vrijeme kad se smatrao duhovno zrelim i ispunjenim.

“U sufizmu naučiš kako umrijeti prije smrti. Prošao sam kroz sve te faze, korak po korak. I onda, baš kad sam pomislio da sam gotovo sve riješio, iz vedra se neba pojavi ta žena. Piše mi, ja joj odgovorim. Nakon svake poruke, počinjem čekati njezin odgovor suspregnutog daha. Riječi postaju dragocjenije no ikad. Čitav se svijet pretvara u prazan zaslon koji čeka da na njemu bude nešto napisano. I ja shvaćam da želim upoznati tu osobu. Potrebno mi je više vremena s njom. Najednom moj život više nije dovoljan.

Shvaćam da se bojim smrti, i dio mene spreman je pobuniti se protiv Boga kojeg duboko štujem i kojem sam se pokorio.”

“Ali, imat ćemo vremena...” rekla je Ella kad je uspjela doći do glasa.

“Moji liječnici kažu da imam šesnaest mjeseci”, odgovorio je Aziz, ležerno, ali odlučno.

“Možda griješe. Ili su možda u pravu. Ja to ne mogu znati. Vidiš, Ella, ja ti mogu dati samo sadašnji trenutak. To je sve što imam. Ali istina je da nitko nema više od toga. Samo se volimo pretvarati da imamo.”

Ella je pogledala svoja stopala, naginjući se u stranu, kao da dio nje pada, a dio odolijeva. Rasplakala se.

“Nemoj, molim te. Više od svega sam želio da pođeš sa mnom u Amsterdam. Želio sam reći, ‘Proputujmo svijet zajedno. Posjetimo daleke zemlje, upoznajmo druge narode i zajedno se divimo Božjem djelu?`” “To bi bilo lijepo”, odgovorila je Ella šmrcajući, kao dijete kojemu je netko usred plača ponudio igračku jarkih boja.

Azizovo se lice smračilo. Odvratio je pogled od nje prema prozoru.

“Ali bojao sam se pitati te. Bojao sam se dodirnuti te, a kamoli voditi ljubav s tobom.

Kako sam mogao tražiti od tebe da budeš sa mnom i napustiš svoju obitelj, kad ja nemam budućnost koju ti mogu ponuditi?” Šćućurivši se na to pitanje, Ella je odgovorila: “Zašto si tako pesimističan? Možeš se boriti protiv bolesti. Možeš to učiniti za mene. Za nas.”

“Zašto se moramo protiv svega boriti?” htio je znati Aziz. “Uvijek govorimo o borbi protiv inflacije, borbi protiv AIDS- a, borbi protiv raka, borbi protiv korupcije, borbi protiv terorizma, čak i borbi protiv viška kilograma... Zar nemamo drugi način na koji bismo se nosili sa stvarima?“ “Ja nisam sufi“, nestrpljivo je zagraktala Ella, a njezin joj je vlastiti glas zazvučao kao glas neke druge osobe, nekog starijeg.

U tom joj je trenutku glavom proletjelo mnogo misli, smrt njezinoga oca, bol od gubitka voljene osobe zbog samoubojstva, godine i godine kajanja i ogorčenosti koje su uslijedile, pažljivo odjeljivanje svakog komadića sjećanja na onoga tko je mrtav, pitajući se bi li bilo imalo drugačije da su te pojedinosti bile negdje drugačije razmještene.

“Znam da nisi sufi”, nasmiješio se Aziz. I ne moraš biti sufi. Samo budi Rumi. To je sve što tražim od tebe.

“Kako to misliš?” upitala je.

“Prije nekog vremena upitala si me jesam li ja Šems, sjećaš se? Rekla si da te podsjećam na njega. Ma koliko sam bio sretan kad sam to čuo, ja ne mogu biti Šems. Mislim da je on

bio iznad i onkraj mene. Ali ti možeš biti Rumi. Ako dopustiš da te ljubav preuzme i promijeni, najprije svojim prisućem, a zatim odsućem...”

“Ja nisam pjesnikinja”, odvratila je Ella ovaj put.

“Ni Rumi nije bio pjesnik. Ali je bio preobražen u pjesnika.“ “Zar ne shvaćaš? Ja sam obična kućanica, za ime Božje, majka troje djece”, uzviknula je Ella, gutajući zrak.

“Svi smo što jesmo”, promrmljao je Aziz. I svi smo podložni promjeni. To je putovanje odavde dotamo. Ti možeš krenuti na to putovanje. I ako budeš dovoljno hrabra, i ja budem dovoljno hrabar, na kraju možemo zajedno otići u Konju. Tamo želim umrijeti.”

Ella je zadahtala. “Prestani tako govoriti!”

Aziz ju je kratko promatrao, a zatim spustio pogled. Sad je na njegovom licu bio neki novi izraz, u glasu suzdržanost, kao da se brzo udaljava od nje, kao suhi list na milosti i nemilosti vjetra.

“Ili se vrati kući, Ella”, polako je rekao. “Vrati se svojoj djeci i svojoj kući. Ti odluči, ljubavi. Štogod odabrala, ja ću poštovati tvoju odluku i voljeti te do kraja.“

Pijanac Sulejman

KONJA, OŽUJAK 1248.

Bol, krv, znoj i suze. Neupućeni misle da su pijanci ljenčine koje nemaju drugog posla.

Ne znaju oni da ispijanje sve većih količina vina svakoga dana zahtijeva velik trud. Mi na ramenima nosimo težinu svijeta.

Umoran i razdražljiv, dremuckao sam glave položene na stol i sanjao ne baš ugodan san. U njemu me je jedan veliki crni bik, ljut kao sam šejtan, ganjao nekim nepoznatim ulicama. Bježao sam od te zvijeri nemajući pojma što sam pogrešnog učinio čime sam ga razdražio, prevrćući tezge i razbijajući robu, izazivajući bijes svih trgovaca na bazaru. I nadalje trčeći, ušao sam u prostranu ulicu koja se pokazala slijepom. I ondje sam naletjeo na divovsko jaje, veće od kuće. Najednom se to jaje počelo leći i iz njega je izišao najružniji ptić na svijetu, mokar i bučan. Pokušao sam izići iz te ulice, ali majka ptica pojavila se na nebu i bijesno me gledala, kao da sam ja bio odgovoran za ružnoću njezinog djeteta. I baš kad se ta ptičurina počela obrušavati, oštrog kljuna i još oštrijih kandži uperenih u mene, probudio sam se.

Otvorio sam oči i shvatio da sam zaspao za stolom uz prozor. Iako mi je u ustima bio okus hrđavih čavala i umirao sam od želje za pićem, osjećao sam se previše umorno da bih se pomaknuo. Stoga sam i nadalje držao glavu na stolu i tonuo sve dublje u obamrlost, slušajući uobičajene zvukove u krčmi. Čuo sam vatrenu raspravu koja se dizala i spuštala kao zujanje pčela u roju. Dolazila je od muškaraca za susjednim stolom i iako sam nakratko razmislio o mogućnosti da okrenem glavu i pogledam tko su, nisam pomaknuo nijedan mišić. I tad sam čuo onu zloslutnu riječ: umorstvo.

Isprva se nisam obazirao na njihov razgovor, smatrajući ga pijanim bulažnjenjem. Čovjek u krčmi čuje svakojake stvari i s vremenom nauči ne shvaćati svaku izgovorenu riječ ozbiljno. Ali nešto je u njihovom tonu bilo previše prijeteće i previše moćno da ne bih mario pa sam naćulio uši i slušao. Zinuo sam od čuda kad mi je najzad sinulo da oni misle ozbiljno. Ali još je dublji bio moj šok kad sam shvatio koga to žele ubiti: Šemsa iz Tabriza. Čim su otišli od stola, prestao sam hiniti da spavam i skočio na noge.

“Hristose, dođi ovamo! Brzo!” panično sam povikao. “Što je pak sad?” dotrčao je Hristos. “Zašto si tako očajan?”

Ali nisam mogao reći. Čak ni njemu. Najednom, svi su mi izgledali sumnjivo. Što ako je u ovu zavjeru protiv Šemsa uključeno više ljudi? Morao sam držati usta zatvorena i oči otvorene.

“Ništa. Gladan sam, samo to”, odgovorio sam. “Bi li mi, molim te, donio malo juhe? S puno češnjaka. Moram se otrijezniti!”

Hristos me upitno promatrao, ali, naviknut na moju mušičavost, nije me više ništa pitao. Za nekoliko minuta donio mi je zdjelu juhe od kozjih iznutrica, pikantnu i vrelu, koju sam pojeo u žurbi, oprživši jezik. Kad sam se dovoljno rastrijeznio, izjurio sam na ulicu upozoriti Šemsa iz Tabriza.

Najprije sam ga pokušao naći u Rumijevoj kući. Nije bio ondje. Zatim sam otišao u džamiju, medresu, čajanu, pekarnicu, hamam... Zavirio sam u svaku trgovinu i podrum u

ulici zanatlija. Provjerio sam čak i šator stare ciganke među ruševinama, u slučaju da se otišao onamo riješiti bolnog zuba ili uroka. Svuda sam ga tražio, a moja je zabrinutost sa svakom minutom sve više rasla. Počeo me izjedati strah. Što ako je prekasno? Što ako su ga već ubili?

Satima kasnije, ne znajući gdje bih drugdje tražio, vratio sam se u krčmu, potišten i umoran. I kao nekom čarolijom, samo nekoliko koraka od vrata krčme, naletjeo sam baš na njega.

“Zdravo, Sulejmane. Izgledaš zabrinut”, s osmijehom je rekao Šems.

“O moj Bože! Pa ti si živ!” uzviknuo sam i potrčao mu u naručje.

Kad se uspio izvući iz mog zagrljaja, Šems se zagledao u mene i djelovao prilično zabavljen. “Naravno da sam živ! Zar ti izgledam kao duh?”

Nasmiješio sam se, ali ne zadugo. Glava me je toliko boljela da bi u svakom drugom trenutku iskapio nekoliko boca kako bi se što prije napio i zadrijemao. “Što je, prijatelju? Je li sve u redu?” sumnjičavo je upitao Šems.

S mukom sam progutao slinu. Što ako mi ne povjeruje kad mu kažem za onu zavjeru? Što ako pomisli da sam halucinirao pod utjecajem vina? A možda i jesam. Ni ja nisam mogao biti siguran.

“Planiraju te ubiti”, rekao sam. “Nemam pojma tko su. Nisam im vidio lica. Znaš, spavao sam i... Ali to nisam sanjao. Hoću reći, sanjao sam, ali ne to. I nisam bio pijan.

Dobro, popio sam nekoliko čaša, ali nisam bio...” Šems je stavio ruku na moje rame. “Smiri se, prijatelju. Shvaćam.”

“Shvaćaš?”

“Da. A sad se vrati u krčmu i ne brini za mene.”

“Ne, ne! Nikamo ja ne idem. A ne ideš ni ti”, usprotivio sam se. “Ti ljudi su ozbiljni.

Moraš biti oprezan. Ne smiješ se vratiti u Rumijevu kuću. To je prvo mjesto na kojem će te potražiti.”

Ne obazirući se na moju paniku, Šems je i nadalje šutio.

“Slušaj, dervišu, moja je kuća malena i pomalo zagušljiva. Ali ako ti to ne smeta, možeš ostati kod mene koliko god želiš.”

“Hvala ti na brizi”, promrmljao je Šems. “Ali ništa se ne događa izvan Božje volje. To je jedno od pravila: Ovaj je svijet podignut na načelu uzajamnosti. Ni kapljica ljubaznosti ni mrljica zla neće ostati neuzvraćena. Ne boj se zavjera, prevara ili trikova drugih ljudi. Ako netko postavlja klopku, ne zaboravi, postavlja je i Bog. On je veći urotnik. Nijedan listić ne zašuška a da Bog to ne zna. Vjeruj u to jednostavno i u cijelosti. Sve što Bog čini, čini lijepo.”

Rekavši to, Šems mi je namignuo i mahnuo u pozdrav. Gledao sam kako brzo korača kroz blatnjave ulice u smjeru Rumijeve kuće, usprkos mojim upozorenjima.

Ubojica

KONJA, OŽUJAK 1248.

Budale! Idioti! Rekao sam im da ne idu sa mnom. Objasnio sam im da uvijek radim sam i mrzim kad mi se klijenti petljaju u posao. Ali oni su bili uporni, zaključujući da se, budući da derviš ima nadnaravne moći, vlastitim očima moraju uvjeriti da je mrtav.

“U redu”, pristao sam na kraju. “Ali pobrinite se da mi se ne približite dok sve ne bude gotovo.”

Suglasili su se. Sad ih je bilo trojica. Ona dvojica koju sam znao iz prethodnog susreta i jedan novi tip koji je zvučao jednako mlad i napet kao i ostala dvojica. Svima su lica bila omotana crnim maramama. Kao da je mene briga tko su!

Nakon ponoći bio sam ispred Rumijeve kuće. Skočio sam preko kamenog zida u dvorište i sakrio se iza jednog grma. Moji su me klijenti uvjerili da Šems iz Tabriza ima naviku svake noći meditirati u dvorištu, prije ili nakon uzimanja abdesta. Morao sam samo čekati.

Bila je vjetrovita noć, neuobičajeno hladna za ovo doba godine. Mač mi je bio težak i hladan u ruci, a dvije koraljne kuglice kojima je bila urešena drška grube pod mojim prstima. Za svaki slučaj, sa sobom sam ponio i mali bodež u koricama.

Mjesec je bio ovijen nekom blijedomodrom maglicom. Nekoliko noćnih životinja tulilo je i zavijalo izdaleka. Osjetio sam sladak miris ruža na vjetru koji je tresao stabla.

Neobično, ali taj je miris u meni izazvao nelagodu. Ni prije nego što sam stigao do te kuće nisam bio u najboljem raspoloženju. Ali sad je bilo još gore. Dok sam stajao ondje, ovijen onim pretjerano slatkim mirisom, nisam mogao ne osjetiti snažan poriv da odustanem od čitavog tog plana i smjesta napustim to sablasno mjesto.

Ali ostao sam, vjeran svojoj riječi. Nisam znao koliko je vremena prošlo. Vjeđe su mi otežale i stalno sam zijevao protivno svojoj volji. Kad se silina vjetra pojačala, iz nekog meni nepoznatog razloga, moj je um pretresao sjećanja, mračna i uznemirujuća, na sve ljude koje sam u životu ubio. Iznenadila me moja bojazan. Obično me ne bi uznemirilo prisjećanje na prošlost. Zamislio bih se i povukao, možda, ponekad čak i postao mrzovoljan, ali nikad nervozan.

Odzviždao sam nekoliko pjesama da si podignem moral, a kad ni to nije pomoglo, uperio sam pogled u stražnja vrata kuće i šapnuo, “Dođi, Šemse. Nemoj da predugo čekam. Izađi u dvorište.”

Nije bilo nikakvog zvuka. Nikakvog pokreta. Ničega.

Najednom je počela padati kiša. S mjesta na kojemu sam stajao, vidio sam preko kosih zidova dvorišta. Uskoro je pljusak bio tako žestok da su se ulice pretvorile u nabujale rijeke i ja sam bio mokar do kože.

“Prokletstvo”, rekao sam. “Prokletstvo! Prokletstvo!”

Razmišljao sam da odustanem tu noć, kad sam kroz bubnjanje kiše po krovovima i cestama začuo neki oštar zvuk. Netko je bio u dvorištu.

Bio je to Šems iz Tabriza. Sa svjetiljkom u ruci, išao je prema meni i zaustavio se na nekoliko koraka od grma iza kojega sam se skrivao.

“Baš je krasna noć, nije li?”

Jedva uspijevajući suspregnuti iznenađenost, zadahtao sam od čuda. Je li netko pokraj njega, ili razgovara sam sa sobom?

Zna li da sam ovdje? Da možda nije svjestan moje nazočnosti? Um mi je ključao od pitanja.

Zatim mi je na pamet pala jedna druga misao. Kako svjetiljka u njegovoj ruci i nadalje gori, usprkos jakom vjetru i gustoj kiši? I čim mi je to pitanje palo na um, osjetio sam srse jeze niz kralježnicu.

Sjetio sam se govorkanja o Šemsu. Toliko je vješt u crnoj magiji, govorili su ljudi, da svakoga može pretvoriti u revajućeg magarca ili slijepog šišmiša jednostavno vezanjem niti iz odjeće te osobe i izgovaranjem svojih zlih magičnih riječi. Iako nikad nisam vjerovao u takve gluposti i nisam to kanio ni sad početi, dok sam stajao i promatrao kako plamen Šemsove svjetiljke treperi na gustoj kiši, nisam mogao mirno stajati, toliko sam drhtao.

“Prije mnogo godina imao sam učitelja u Tabrizu”, rekao je Šems odloživši svjetiljku na tlo i tako je sklanjajući iz mog vidokruga. “On me je naučio da za sve postoji vrijeme. To je jedno od zadnjih pravila.”

O kakvim on to pravilima govori? Kakve su to tajanstvene riječi? Morao sam brzo odlučiti hoću li izići iz grma odmah ili pričekati da mi on okrene leđa - samo što on to nije ni u jednom trenutku učinio. Ako zna da sam ovdje, nema smisla skrivati se. Međutim, u slučaju da ne zna, morao sam dobro odvagnuti kad ću izići.

Ali onda, kao da bi se produbila moja zbunjenost, ugledao sam kako se obrisi one trojice mladića koji su stajali ispod nadstrešnice s druge strane dvorišnog zida nespokojno meškolje. Mora da se pitaju zašto još nisam krenuo ubiti derviša.

“To je pravilo broj trideset i sedam”, nastavio je Šems. “Bog je precizan urar. Toliko je precizan njegov poredak da se sve na zemlji događa u svoje vrijeme. Ni minute kasnije, ni minute ranije. I za sve bez iznimke, taj sat točno radi. Za svakoga postoji vrijeme za ljubav i vrijeme za smrt.”

U tom sam trenutku shvatio da se obraća meni. Znao je da sam ondje. Znao je to i prije nego što je iskoračio u dvorište. Srce mi je zalupalo kao ludo. Imao sam osjećaj da je svuda oko mene netko isisao zrak. Više nije bilo koristi skrivati se. I zato sam se jednostavno uspravio i izišao iz grma. Kiša je prestala jednako naglo kao što je i počela i zaronila sve u tišinu. Stajali smo licem o lice, ubojica i žrtva, i usprkos neobičnosti te situacije, sve se činilo prirodnim, gotovo spokojnim.

Izvukao sam mač i zamahnuo svom snagom. Derviš je izbjegao udarac spretnošću kakvu nisam očekivao od čovjeka njegove visine. Tek što nisam ponovno zamahnuo, kad se najednom tama uskovitlala i šestorica ljudi pojavila se niotkuda, napadajući derviša toljagama i kopljima. Očito su ona trojica mladića doveli prijatelje. Borba koja je uslijedila bila je tako žestoka da su svi pali na tlo, kotrljali se naokolo, ponovno dizali i ponovno padali, lomeći koplja.

Stajao sam i promatrao, preneražen i bijesan. Nikad ranije nisam bio sveden na svjedoka umorstva za koje sam bio plaćen. Bio sam toliko srdit na onu trojicu mladića zbog njihove drskosti da sam lako mogao pustiti derviša da ode i umjesto toga se boriti protiv njih.

Ali ubrzo je jedan od njih počeo histerično vikati. “Upomoć! Pomozi nam, Šakalova glavo! Ubit će nas.”

Brzinom munje bacio sam mač, izvukao bodež iz pojasa i pojurio. Nas sedmorica oborili smo derviša na tlo i ja sam ga jednim brzim pokretom ubo u srce. Iz njegovih je usta izašao jedan promukli krik, glas mu se slomio na vrhuncu. Više se nije pomaknuo, niti je disao.

Zajedno smo podigli njegovo tijelo, koje je bilo neobično lagano, i bacili ga u bunar.

Glasno dahćući ne bismo li uhvatili daha, svi smo se zatim odmaknuli korak unatrag i čekali da čujemo zvuk pada njegovog tijela u vodu.

Nije ga bilo.

“Koji se to vrag događa?” upitao je jedan od muškaraca. “Zar nije pao u bunar?”

“Naravno da jest”, odgovorio je drugi. “Kako je mogao ne pasti?”

Uhvatila ih je panika. Uhvatila je i mene.

“Možda se uhvatio za kuku na zidu”, predložio je treći.

Taj je prijedlog imao smisla. On nam je s leđa skinuo teret pronalaženja objašnjenja i mi smo ga rado prihvatili, iako smo svi znali da na zidovima bunara nema kuka.

Ne znam koliko smo dugo čekali ondje i izbjegavali pogledati jedni drugima u oči.

Hladan je vjetrić zapuhao dvorištem, rasipavajući tanke, smeđe vrbine listiće oko naših nogu. Visoko na nebu, tamno plavetnilo jutra tek je počelo dobivalo purpur. Možda bismo ostali ondje do dugo u dan, da se nisu otvorila stražnja vrata kuće i izišao neki muškarac.

Odmah sam ga prepoznao. Bio je to Mevlana.

“Gdje si?” povikao je, glasom prepunim zabrinutosti. “Šemse, jesi li tu?”

Na spomen njegovog imena, nas sedmorica svi dadosmo petama vjetra. Ona šestorica preskočiše zid vrta i nestadoše u noći. Ja sam malo zaostao, tražeći svoj bodež, koji sam pronašao ispod jednog grma, blatnjav. Znao sam da se ne bih smio zadržavati ondje, ni sekunde, ali nisam mogao odoljeti iskušenju da se ne okrenem.

A kad sam se okrenuo, vidio sam kako Rumi tetura u dvorište i zatim naglo posrće nalijevo, prema bunaru, kao da ga vodi intuicija. Nagnuo se, provirio u bunar i tako ostao jedan trenutak, prilagođavajući oči polumraku u unutrašnjosti bunara. Zatim se odmaknuo, pao na koljena, lupio rukama o prsa i zastrašujuće vrisnuo.

“Ubili su ga! Ubili su mog Šemsa!”

Skočio sam preko zida i, ostavljajući za sobom bodež s dervišovom krvlju na njemu, potrčao kao nikad ranije.

Ella

NORTHAMPTON, 12. KOLOVOZA 2008.

Blag i sunčan, bio je to običan kolovoški dan. Dan kao svaki drugi. Ella se probudila rano ujutro, pripremila doručak za svog supruga i djecu, gledala kako odlaze na posao i na šah i u teniski klub, vratila se u kuhinju, otvorila kuharicu i odabrala jelovnik za taj dan: Juha od špinata s pireom od Dagnje s umakom od majoneze Jakopske kapice s umakom od Vrtna salata s brusnicama Gratinirane tikvice s rižom Pita od rabarbare i kreipne

gljiva i senfa maslaca s estragonom od vanilije

Trebalo joj je čitavo poslijepodne da pripremi ta jela. Kad je dovršila, izvadila je najbolji porculan. Postavila je stol, složila ubruse i stavila cvijeće. Sat na pećnici namjestila je na četrdeset minuta, tako da gratinirane tikvice budu tople do sedam sati. Pripremila je kockice prepečenog kruha, začinila salatu, baš onako kako Avi voli. Palo joj je na pamet da zapali svijeće, ali se predomislila kad je malo bolje razmislila. Bolje je ostaviti stol ovako.

Kao besprijekornu sliku. Nedirnut. Nepokretan.

Potom je zgrabila kovčeg koji je već ranije spakirala i izišla iz kuće. Dok je izlazila, mrmljala je jedno od Šemsovih pravila. “Nikad nije prekasno zapitati se, 'Jesam li spreman promijeniti život kojim živim? Jesam li spreman promijeniti se iznutra?` Čak i ako je samo jedan dan u tvom životu jednak kao prethodni, to je svakako šteta. U svakom trenutku i sa svakim novim dahom, čovjek bi trebao biti obnovljen i ponovno obnovljen. Postoji samo jedan način da se rodiš u novi život: umiranjem prije smrti.”

Aladdin

KONJA, TRAVANJ 1248.

Bojažljivo se kolebajući, iz minute u minutu predomišljajući se glede toga kako bih se trebao ponašati prema drugima, tri tjedna nakon Šemsove smrti najzad sam smogao snage otići porazgovarati s ocem. Zatekao sam ga u knjižnici, sjedio je sam uz kamin, nepomičan kao alabasterni kip, dok su mu sjene skakutale preko lica.

“Oče, mogu li razgovarati s vama?” upitao sam.

Polako, neodređeno, kao da pliva natrag na obalu iz mora snatrenja, pogledao me i nije ništa odgovorio.

“Oče, znam da mislite da sam sudjelovao u Šemsovoj smrti, ali dopustite mi da vas uvjerim da...”

Najednom, moj otac je podigao prst i prekinuo moje riječi. “Između tebe i mene, sine moj, riječi su presušile. Nemam što od tebe čuti niti ti što zauzvrat reći”, objavio je.

“Molim vas, ne govorite to. Dopustite da vam objasnim”, započeo sam drhtavim glasom. “Kunem se Bogom. To nisam bio ja. Znam ljude koji su to učinili, ali nisam bio ja.”

“Sine moj”, ponovno me prekinuo otac, a iz njega je nestala tuga, zamijenjena hladnim mirom nekoga tko je najzad prihvatio strašnu istinu, “kažeš da to nisi bio ti, ali krv je na porubu tvoje halje.”

Lecnuo sam se i odmah provjerio rubove halje. Može li to biti istina? Ima li na meni krvi od te večeri? Promotrio sam porub i zatim rukave, ruke i nokte. Sve se činilo čistim.

Kad sam ponovno podigao glavu, pogled mi se susreo s očevim i tek tad sam shvatio zamku koju mi je postavio.

Nehotice provjerivši imam li krvi na porubu halje, odao sam se.

Istina je. Pridružio sam im se one večeri u krčmi. Ja sam onaj koji je ubojici rekao da Šems svake večeri meditira u dvorištu. I kasnije te noći, kad je Šems na kiši razgovarao sa svojim ubojicom, ja sam bio jedan od one šestorice koji su prisluškivali uza zid vrta. A kad smo odlučili da moramo napasti, jer nije bilo povratka i ubojica je bio prespor, ja sam im pokazao ulaz u dvorište. Ali to je to. Na tome sam se zaustavio. Nisam sudjelovao u tučnjavi. Baybars je napao, a Irshad i ostali mu pomogli. A kad su se oni uspaničili, Šakalova glava učinio je ostalo.

Kasnije sam iznova proživio taj trenutak u mislima toliko mnogo puta da je teško reći koji je dio stvaran, a koji plod moje mašte. Jednom ili dvaput prizvao sam sjećanje na Šemsov bijeg iz naših ruku u poput roga crnu noć i ta je slika bila tako živa da sam gotovo povjerovao u nju.

Iako ga nema, posvuda su njegovi tragovi. Ples, poezija, glazba, i sve one stvari za koje sam mislio da će nestati kad njega više ne bude, ostali su čvrsto ukorijenjeni u naše živote.

Moj otac postao je pjesnik. Šems je imao pravo. Kad se jedna posuda razbije, razbije se i druga.

Moj otac je oduvijek bio pun ljubavi. Prihvaćao je ljude svih vjera. Bio je ljubazan ne samo prema muslimanima, već i prema kršćanima, Židovima, čak i poganima. Nakon što je Šems ušao u njegov život, njegov krug ljubavi postao je toliko ogroman da je uključio čak i one najposrnulije u društvu - prostitutke, pijance i prosjake, šljam šljama.

Vjerujem da bi on mogao voljeti i Šemsove ubojice.

Postojala je, i još uvijek postoji, samo jedna osoba koju ne uspijeva voljeti: njegov sin.

Sultan Walad

KONJA, RUJAN 1248.

Beskućnici prosjaci, pijanci, prostitutke, siročad i lopovi... On razdjeljuje sve svoje zlato i srebro zločincima. Od one grozne noći, moj otac više nikad nije bio isti. Svi kažu da je od tuge izgubio razum. Kad ga netko pita što radi, priča priču o Imra’ul-Qaysu, kralju Arapa, koji je bio omiljen, poznat po ljepoti i bogatstvu, ali je jednog dana, posve neočekivano, išetao iz svog savršenog života. Qays je navukao derviške halje, razdijelio svo svoje bogatstvo i otad nadalje lutao.

“To čovjeku čini gubitak voljene osobe”, kaže moj otac. “On rastače tvoje kraljevsko ja u prašinu i budi tvoje derviško ja. Sad kad je Šems zauvijek otišao, i ja sam otišao. Više nisam ni učenjak ni propovjednik. Sad sam utjelovljenje ništavnosti. Ovdje je moja fana, ovdje moja baqa.”

Neki je dan na naša vrata pokucao neki crvenokosi trgovac koji je izgledao poput najlukavijeg lažljivca. Rekao je da poznaje Šemsa iz Tabriza još iz Bagdada. Zatim se, spustivši glas do povjerljivog šapta, zakleo da je Šems živ i zdrav, da se skriva i meditira u nekom ašramu u Indiji i čeka pravi čas da se ponovno pojavi.

Dok je sve to govorio, na njegovom licu nije bilo ni tračka iskrenosti. Ali moj otac se izbezumio od veselja. Upitao je tog čovjeka što želi zauzvrat za tako divne vijesti. Bez imalo stida, trgovac je rekao da je kao mladić oduvijek htio biti derviš, ali budući da ga je život odveo u drugome smjeru, volio bi barem imati kaftan učenjaka koji je čuven kao Rumi. Kad je to čuo, moj otac je izvadio svoj baršunasti kaftan i dao mu ga, samo tako.

“Ali oče, zašto ste dali svoj dragocjeni kaftan onom čovjeku, kad ste jako dobro znali da laže?” upitao sam čim je trgovac otišao.

I evo što mi je otac odgovorio: “Misliš li da je kaftan previsoka cijena za njegovu laž?

Dragi moj sine, zamisli, da je govorio istinu, da je Šems doista živ, bio bih dao svoj život!”

Rumi

KONJA, 31. LISTOPADA, 1260.

Bilo kako bilo, s vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i bezdanu kao tamni oceani. Danas je šesnaesta godišnjica Šemsovog i mog susreta ispred Svratišta trgovaca šećernom trskom. Svake godine zadnjeg dana listopada povlačim se u osamu koja je iz dana u dan sve teža. Provodim četrdeset dana u meditaciji i razmišljam o onih četrdeset pravila. Pamtim i ponavljam svako od njih, ali u dalekim dosezima mog uma postoji samo Šems iz Tabriza, blistav.

Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I tek tad shvatiš da se vid sukobljuje s unutarnjim znanjem. Nijedno oko ne vidi tako jasno i oštro kao oko ljubavi. Nakon tuge dolazi novo godišnje doba, nova dolina, novi ti. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda.

Vidiš je u kapljici vode što pada u ocean, u plimi koja slijedi rast mjeseca, ili u jutarnjem vjetru koji širi svoj svjež miris; vidiš je u geomantskim simbolima u pijesku, u sitnim česticama stijene što blistaju na suncu, u osmijehu novorođenčeta ili u svojoj veni što pulsira. Kako možeš reći da Šemsa nema, kad je posvuda i u svemu?

Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam sa Šemsom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj Šems počiva. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam Šemsov glas. Od onog učenjaka i propovjednika koji sam nekoć bio, više ne ostaje ni najmanja mrvica. Ljubav je odnijela sve moje navike i običaje. I zauzvrat me ispunila pjesništvom. I, iako znam da ne postoje riječi koje bi mogle izraziti ovo moje unutarnje putovanje, vjerujem u riječi. Ja sam vjernik u riječi.

Dvoje ljudi pomoglo mi je da prebrodim najteže dane: moj stariji sin i pobožnjak po imenu Saladin, zlatar. Dok sam ga slušao kako radi u svojoj maloj trgovini i tuca zlatne listiće do savršenstva, obuzelo me najdivnije nadahnuće da do kraja dotjeram ples vrtećih derviša. Ritam koji je dopirao iz Saladinove trgovine bio je jednak bilu svemira, onom božanskom ritmu o kojemu smo Šems i ja toliko često razgovarali i silno ga voljeli.

S vremenom se moj stariji sin oženio Saladinovom kćerkom, Fatimom. Bistra i znatiželjna, podsjetila me na Kimyju. Podučio sam je Kur'anu. Postala mi je tako draga da sam je počeo nazivati svojim desnim okom, a njezinu sestru Hediyyu lijevim. To je nešto što mi je draga Kimya davno dokazala: da su djevojke jednako dobre učenice kao i dječaci, ako ne i bolje. Organiziram sema seanse za žene i savjetujem sufijske sestre da nastave tu tradiciju.

Prije četiri godine počeo sam recitirati Mesneviju. Prvi mi je stih došao jednog dana u zoru ničime izazvan, dok sam promatrao kako sunčevo svjetlo reže tamu. Otad se pjesme rasipaju s mojih usana kao nekom vlastitom silom. Ja ih ne zapisujem. Saladin je bio taj koji je brižno zapisao te rane pjesme. A moj ih je sin svaku prepisao. Zahvaljujući njima moje su pjesme preživjele, jer istina je, da me netko zatraži da danas ponovim neku od njih, mislim da to ne bih mogao. Proza ili poezija, riječi mi dolaze u jatima i zatim jednako naglo odu, kao ptice selice. Ja sam samo vodeno korito na kojem se one zaustave i odmore

na putu u toplije krajeve.

Kad počnem neku pjesmu, nikad unaprijed ne znam što ću reći. Može biti duga i može biti kratka. Ja to ne planiram. A kad je pjesma gotova, ponovno utihnem. Živim u tišini. A “tišina”, Khamush, jedan je od dva potpisa koje koristim u svojim gazelima. Drugi je Šems iz Tabriza.

Svijet se kreće i mijenja brzinom koju mi ljudska bića ne možemo ni nadzirati ni shvatiti. Godine 1258., Bagdad je pao u ruke Mongola. Grad koji se ponosio svojom snagom i glamurom i tvrdio da je središte svijeta, poražen je. Te iste godine umro je Saladin. Moji derviši i ja organizirali smo ogromnu proslavu, prolazeći ulicama s bubnjevima i flautama, radosno pjevajući i plešući, jer tako treba pokopati pobožnjaka.

Godine 1260. bio je red na Mongole da budu poraženi. Porazili su ih egipatski Mameluci. Jučerašnji pobjednici postali su današnji gubitnici. Svaki pobjednik sklon je misliti da će zauvijek biti pobjednikom. Svaki gubitnik sklon je bojazni da će zauvijek biti poražen. Ali oboje griješe iz istog razloga: Sve se mijenja osim lica Božjeg.

Nakon Saladinove smrti, učenik Husam, koji je na duhovnom putu sazrio tako brzo i uspješno da ga sad svi zovu Husam Čelebi, pomogao mi je zapisivati pjesme. On je pisar kojemu sam izdiktirao čitavu Mesneviju. Skroman i velikodušan, ako itko upita Husama tko je ili čime se bavi, on nimalo ne časeći odgovori, “Ja sam skromni sljedbenik Šemsa iz Tabriza. Eto tko sam.”

Malo pomalo, čovjek napuni četrdeset, pedeset i šezdeset godina, i sa svakim većim desetljećem, osjeća se cjelovitijim. Moraš nastaviti hodati, iako nema mjesta na koje bi stigao. Svemir se okreće, stalno i neumoljivo, a okreću se i Zemlja i Mjesec, ali upravo ona tajna usađena u nama ljudima ono je što sve to pokreće. S tom spoznajom mi derviši plesat ćemo kroz ljubav i čemer, čak i ako nitko ne razumije što činimo. Plesat ćemo usred tučnjave ili velikog rata, svejedno. Plesat ćemo u svojoj boli i tuzi, s radošću i zanosom, sami i zajedno, polako i brzo kao protok vode. Plesat ćemo u našoj krvi. Postoji savršen sklad i fina ravnoteža u svemu što jest i što je bilo u svemiru. Točkice se stalno mijenjaju i jedna drugu zamjenjuju, ali krug ostaje nedirnut. Pravilo broj trideset i devet: Dok se dijelovi mijenjaju, cjelina uvijek ostaje ista. Na svakog lopova koji napusti ovaj svijet, novi se rodi. I svaku pristojnu osobu koja premine zamijeni nova pristojna osoba. Tako ne samo da ništa ne ostaje jednako, nego se ujedno ništa doista ne promijeni.

Na svakog sufija koji umre, negdje se rodi novi.

Naša vjera je vjera ljubavi. I svi smo mi povezani u lancu srca. Ako je i kad je jedna karika slomljena, druga se negdje drugdje doda. Na svakog Šemsa iz Tabriza koji je preminuo, pojavit će se novi u neko drugo doba, pod drugim imenom.

Imena se mijenjaju, ona dolaze i odlaze, ali bit ostaje ista.

Ella

KONJA, 7. RUJNA 2009.

Bila je na plastičnom stolcu uz njegov krevet i spavala, kad je odjednom otvorila oči i osluhnula neki neočekivani zvuk. Netko je u mraku izgovarao nepoznate riječi. Shvatila je da je to poziv na molitvu koji dopire izvana. Novi dan tek što nije započeo. Ali imala je osjećaj da će taj dan ujedno biti svršetak nečega.

Upitajte bilo koga tko je prvi put čuo poziv na jutarnju molitvu i reći će vam isto. Da je lijep, raskošan i tajanstven. Ali istodobno postoji nešto sablasno u njemu, gotovo jezovito.

Baš kao i u ljubavi.

U tišini noći, na taj se zvuk Ella preplašeno probudila. Treptala je u tami dok nije razabrala muški glas koji je ispunjavao sobu kroz otvorene prozore. Trebala joj je puna minuta da se sjeti da više nije u Massachusettsu. Ovo nije prostrana kuća koju je dijelila sa suprugom i troje djece. Sve to pripadalo je nekom drugom vremenu - vremenu tako dalekom i nejasnom da joj se činilo kao bajka, a ne kao njezina vlastita prošlost.

Ne, nije bila u Massachusettsu. Bila je u jednom posve drugom dijelu svijeta, u bolnici u gradu Konja u Turskoj. A muškarac čije je duboko, ravnomjerno disanje sad čula kao prizvuk pozivu na jutarnju molitvu nije bio njezin suprug dvadeset godina, već ljubavnik zbog kojeg ga je napustila jednog sunčanog dana prošlog ljeta.

“Zar ćeš napustiti supruga zbog muškarca bez budućnosti?” stalno su je pitali prijatelji i obitelj. “A djeca? Misliš li da će ti ikad oprostiti?”

I tako je Ella shvatila da, ako u očima društva postoji išta gore od žene koja napušta supruga zbog drugog muškarca, tad je to žena koja napušta svoju budućnost zbog sadašnjeg trenutka.

Uključila je stolnu svjetiljku i na njezinom mekom jantarnom odsjaju proučila prostoriju, kao da se želi uvjeriti da se ništa nije promijenilo otkad je prije samo nekoliko sati utonula u san. Bila je to najmanja bolnička soba koju je ikad vidjela, iako u životu nije vidjela mnogo bolničkih soba. Krevet je zauzimao većinu prostorije. Sve ostalo bilo je razmješteno u odnosu na krevet - drveni ormarić, kvadratni stolić za kavu, dodatni stolac, prazna vaza, pladanj uz krevet s tabletama raznih boja i pokraj njega knjiga koju je Aziz čitao od početka ovog putovanja: Ja i Rumi.

U Konju su došli prije četiri dana i prve dane proveli u gradu nimalo drugačije od prosječnih turista - posjećujući spomenike, muzeje i arheološka nalazišta; natrpavajući se lokalnim jelima; fotografirajući svaku novost, ma koliko bila obična ili smiješna. Sve je išlo dobro do jučer, kad se Aziz, dok su ručali u nekom restoranu, srušio na pod i morali su ga hitno odvesti u najbližu bolnicu. Otad je ona čekala ovdje uz njegovo uzglavlje, čekala ne znajući što da očekuje, nadala se iako nade nije bilo, i istodobno se nijemo i očajnički svađala s Bogom jer tako brzo uzima ljubav koju joj je dao tako kasno u životu.

“Dragi, spavaš li?” upitala je Ella. Nije ga željela uznemiravati, ali trebao joj je budan.

Nije dobila odgovor, osim prolaznog zatišja u ritmu njegovog disanja, note koja nedostaje u slijedu.

“Jesi li budan?” upitala je, šapćući i istodobno podižući glas.

“Sad jesam”, polako je odgovorio Aziz. “Što je, nisi mogla spavati?”

“Jutarnja molitva...”, odgovorila je Ella i zastala, kao da to sve objašnjava: njegovo sve slabije zdravlje, njezin sve veći strah da će ga izgubiti i apsolutnu ludost kakva je ljubav sve obuhvaćeno u te dvije riječi.

Aziz se sad uspravio u krevetu, ne trepćući. Na pramenastom svjetlu svjetiljke i okruženo izbijeljenim bijelim plahtama, njegovo je zgodno lice izgledalo tužno blijedo, ali na njemu je ujedno bilo nečeg moćnog, čak besmrtnog.

“Jutarnja molitva je posebna”, promrmljao je. “Jesi li znala da se, od pet molitvi koje bi svaki musliman trebao obaviti svakoga dana, za jutarnju kaže da je najsvetija, ali istodobno i najveća kušnja?”

“A zašto?”

“Valjda zato što nas budi iz snova, a to ne volimo. Radije bismo ostali spavati. Zato u jutarnjoj molitvi postoji stih koji u drugima ne postoji. Kaže, “Molitva je bolja od sna.”

Ali je za nas dvoje možda bolji san, pomislila je Ella. Kad bismo barem mogli zaspati zajedno. Čeznula je za mirnim, nepomućenim snom, nimalo manje čarobnim od onoga uspavane ljepotice, za sto godina apsolutnog mrtvila koje će ublažiti ovu bol.

Ubrzo je poziv na molitvu završio, a njegovi odjeci utihnuli u valovima koji jenjavaju.

Kad je i zadnja nota utihnula, svijet je djelovao neobično sigurnim, ali nepodnošljivo nijemim. Prošla je godina dana otkad su zajedno. Godina dana ljubavi i svijesti. Većinu tog vremena, Aziz se osjećao dovoljno dobro da nastavi putovati s Ellom, ali u zadnja dva tjedna zdravlje mu se vidno pogoršalo.

Ella je promatrala kako on ponovno tone u san, vedrog, tako milog lica. Misli su joj ispunili strahovi. Duboko je uzdahnula i izišla iz sobe. Prošla je kroz hodnike u kojima su sva vrata bila obojana u zelene nijanse i ušla u odjele na kojima je vidjela bolesnike, stare i mlade, muškarce i žene, neke koji su se oporavljali, druge koji su kopnili. Pokušala se ne obazirati na upitne poglede ljudi, ali njezina plava kosa i oči činili su njezino nepripadanje ovom gradu užareno bijelim. Nigdje se ranije Ella nikad nije osjećala toliko tuđom. Ali, Ella nikad u životu nije baš bila neka putnica.

Nekoliko minuta kasnije, sjedila je uz fontanu u malenom, ugodnom bolničkom vrtu.

Usred fontane nalazio se kipić anđela, a na dnu je svjetlucalo nekoliko srebrnih kovanica, svaka s nečijom tajnom željom. Prekopala je džepove ne bi li pronašla kovanicu, ali uspjela je pronaći samo načrčkane poruke i pola žitne pločice. Kad joj se pogled spustio na vrt, ispred sebe je ugledala nekoliko kamenčića. Glatkih, crnih, sjajnih. Podigla je jedan od njih, zatvorila oči i bacila ga u fontanu, usnama mrmljajući želju za koju je već znala da se neće obistiniti. Kamenčić je udario o zid fontane i odbio se u stranu, upadajući ravno u krilo kamenog anđela.

Da je Aziz ovdje, pomislila je Ella, on bi to smatrao nekim znakom.

Kad se pola sata kasnije vratila u sobu, u njoj je zatekla liječnika i jednu mladu bolničarku s maramom na glavi, i plahtu navučenu preko Azizove glave.

Preminuo je.

Aziz je pokopan u Konji, slijedeći stope svog ljubljenog Rumija.

Ella se pobrinula za sve, nastojeći isplanirati svaku i najmanju pojedinost, ali istodobno vjerujući da će joj Bog pomoći s onime što ne bude mogla sama. Najprije je dogovorila mjesto na kojem će biti pokopan - ispod ogromnog stabla magnolije na starom muslimanskom groblju. Zatim je pronašla sufijske glazbenike koji su pristali svirati ney i poslala poruku Azizovim prijateljima posvuda, pozivajući ih na pogreb. Na njezino

oduševljenje, popriličan broj njih mogao je doći, s mjesta udaljenih kao što su Cape Town, St. Petersburg, Murshidabad i Sao Paolo. Među njima je bilo fotografa poput njega, ali i učenjaka, novinara, pisaca, plesača, kipara, poslovnih ljudi, zemljoradnika, kućanica, i Azizova usvojena djeca.

Bio je to srdačan, radostan obred, kojem su nazočili ljudi svih vjera. Proslavili su njegovu smrt, kao što su znali da bi on volio. Djeca su se veselo igrala bez nadzora. Jedan je meksički pjesnik razdijelio slatke kriške kruha mrtvih sa sezamom, a jedan stari Azizov prijatelj iz Škotske po svima rasuo ružine latice, zasipajući ih njima kao konfetima, od kojih je svaka bila živopisno svjedočanstvo da smrt nije nešto čega se treba bojati. Jedan od lokalnih stanovnika, pogrbljeni stari musliman koji je promatrao čitav taj prizor sa širokim osmijehom i prodornim pogledom, rekao je da je to zacijelo bio najluđi pogreb koji je Konja ikad vidjela, osim Mevlaninog pogreba prije mnogo stoljeća.

Dva dana nakon pogreba, kad je najzad ostala sama, Ella je lutala gradom, promatrala obitelji koje su prolazile pokraj nje, trgovce u njihovim radnjama, i ulične prodavače željne prodati joj nešto, bilo što. Ljudi su zurili u ovu Amerikanku s očima natečenim od plača koja je hodala među njima. Ovdje je bila posvemašnja neznanka, posvemašnja neznanka posvuda.

Kad se vratila u hotel, prije nego što se odjavila i krenula ka zračnoj luci, Ella je skinula jaknu i odjenula pahuljasti pulover od angore boje breskve. Previše plaha i krotka boja za ženu koja ne pokušava biti ni plaha ni krotka, pomislila je. Zatim je nazvala Jeannette, koja je bila jedina od njezino troje djece koja ju je podržala u odluci da slijedi svoje srce. Orly i Avi još uvijek nisu razgovarali s majkom.

“Mama! Kako si?” upitala je Jeannette glasom punim topline.

Ella se nagnula u prazan prostor i nasmiješila kao da joj kćerka stoji sučelice. Zatim je gotovo nečujnim glasom rekla, “Aziz je mrtav.”

“Oh, mama, strašno mi je žao.”

Uslijedila je kratka tišina dok su obje razmišljale o tome što bi rekle. Jeannette ju je prekinula. “Mama, hoćeš li se sad vratiti kući?”

Ella je nagnula glavu razmišljajući. U pitanju svoje kćerke čula je još jedno neizgovoreno pitanje. Hoće li se vratiti u Northampton svom suprugu i prekinuti postupak za razvod braka, koji se već bio pretvorio u labirint međusobne kivnje i optužaba? Što sad kani učiniti? Nije imala novca i nije imala posao. Ali uvijek može davati privatne satove engleskoga, raditi za neki časopis ili tko zna, jednog dana biti dobra književna urednica.

Nakratko zatvorivši oči, Ella je samoj sebi s radosnim uvjerenjem i samopouzdanjem predskazala što će joj donijeti budući dani. Nikad ranije nije bila ovako prepuštena samoj sebi, a ipak, čudno, nije se osjećala usamljenom.

“Nedostaješ mi, dušo”, rekla je. “I nedostaju mi tvoj brat i sestra. Hoćeš li me doći posjetiti?”

“Naravno da hoću, mama - hoćemo - ali što ćeš ti sad učiniti? Jesi li sigurna da se ne vraćaš?”

“Idem u Amsterdam”, rekla je Ella. “Ondje imaju nevjerojatno zgodne stančiće, s pogledom na kanale. Mogu unajmiti jedan od njih. Morat ću poraditi na vještini vožnje bicikla. Ne znam... Neću ništa planirati, dušo. Pokušat ću živjeti dan po dan. Vidjet ću što mi kaže srce. To je jedno od pravila, nije li?”

“Kakvih pravila, mama? O čemu to govoriš?”

Ella je prišla prozoru i pogledala nebo, koje je u svim smjerovima bilo zadivljujuće modroljubičasto. Kovitlalo se vlastitom nevidljivom brzinom, rastakalo u ništavilo i u

njemu nailazilo na besonačne mogućnosti, kao derviš koji se okreće.

“To je pravilo broj četrdeset”, polako je odgovorila. “Život bez ljubavi bez važnosti je. Ne pitaj se kakvu bi vrstu ljubavi trebao tražiti, duhovnu ili materijalnu, božansku ili svjetovnu, istočnjačku ili zapadnjačku... Podjele vode samo do dodatnih podjela. Ljubav nema oznaka, nema odrednica. Ona je to što jest, čista i jednostavna.

Ljubav je voda života. A onaj tko ljubi duša je vatre!

Svemir se okreće drugačije kad vatra voli vodu.”

Zahvale

Dost na turskome znači “prijatelj”. Veću zahvalnost no što mogu izraziti dugujem prijateljima posvuda - u Istanbulu, Amsterdamu, Berlinu i Londonu. Mnogi su ljudi nadahnuli ovaj roman svojim pričama i šutnjama. Duboko sam zahvalna Marly Rusoff, mojoj književnoj agentici, koja je vjerovala u mene od prvoga dana i uvijek me mogla prozreti onim svojim trećim okom. Hvala i dragom Michaelu Radulescuu na trajnoj podršci i vjeri, i zato što je jednostavno ondje kad mi je potrebna pomoć. Zahvalna sam i svom uredniku, Paulu Slovaku, na vrijednom doprinosu i unutarnjoj mudrosti, kao i na prijeko potrebnim savjetima dok je rukopis putovao između Istanbula i New Yorka.

Posebnu zahvalnost dugujem sufijima po čitavom svijetu, onima koje sam upoznala u prošlosti i onima koje tek trebam upoznati, koji možda nose drukčija imena i putovnice, ali uvijek onu istu zapanjujuću sposobnost da vide stvari iz dva gledišta, vlastitoga i onoga druge osobe. Hvala vam, dragi Zeynepe, Emire, Hande i Beyza, na vremenu, strpljenju, dobrohotnosti i dragocjenom doprinosu. Od srca hvala Mercanu Dedeu na velikodušnosti i jedinstvenom prijateljstvu.

I na kraju, Eyupu i mojoj djeci, hvala vam što meni, nomadskoj duši, pokazujete da je moguće skrasiti se na jednome mjestu, a ipak biti slobodan. Ova vam knjiga duguje više no što mogu izreći.

Pojmovnik

baqa: trajnost koja dolazi nakon poništenja, više stanje života s Bogom baraqa: blagoslov derviš: netko tko je na sufijskom putu fana: poništenje sebe dok je čovjek tjelesno živ fakih: vjerski pravnik/učeni čovjek fakir: sufi koji prakticira duhovno siromaštvo gazel: vrsta pjesništva uobičajena u indo-perzijsko-arapskoj civilizaciji hadis: riječi i djela proroka Muhameda hafiz: osoba koja je naučila Kur'an napamet hamam: turska kupelj Insan-i Kamil: savršeno ljudsko biće prema sufizmu; to stanje je bespolno i stoga dostižno i muškarcima i ženama inšallah: “ako Bog da” kismet: sreća, sudbina kudüm i rebab: glazbala, kudum - bubanj, rebab - gusle lokum: turska poslastica medresa: škola u kojoj učenici stječu znanja iz brojnih područja mekteb: vjerska osnovna škola maqamat: faze razvoja, duhovne postaje nafs: lažni ego ney: svirala od trske koju uglavnom sviraju Mevlevi derviši kibla: smjer u kojem se muslimani okreću u svakodnevnim molitvama šalvare: široke hlače sema: duhovni ples vrtećih derviša semazenbaša: majstor plesa Šali, Hanefi, Hanbali i Maliki: četiri škole zakona sunitskog islama šerijat: 1. Niz islamskih zakona i odredbi; 2. Središnja struja, glavna nadležnost tefsir: tumačenje ili komentar, obično za Kur'an

Tahafut al-Tahafut: Nesuvislost nesuvislosti, djelo Ibn Rušda (Averoes), u kojemu autor brani aristotelovsku filozofiju u islamskoj misli tariqa: sufijski duhovni put, ili način, mistični put tespih: brojanica zikr: sjećanje na Boga, zazivanje i veličanje Božijeg imena

Izvori

Pišući ovaj roman, od velike su mi koristi bila djela o Mesneviji autora R.A. Nicholsona i Autobiografija Šemsa iz Tabriza Williama Chitticka. Zahvalna sam djelima Williama Chitticka, Colemana Barksa, Idrisa Shaha, Kabira Helminskog, Camille Helminski, Refika Algana, Franklina D. Lewisa i Annemarie Schimmel.

Rumijeve pjesme su iz sljedećih izvora: William Chittick, The Sufi Path of Love, State University of New York, Albany, 1983.

Coleman Barks, A Year with Rumi, Harper Collins, New York, 2006. i The Essential Rumi, 1995.

Kabir Helminski, The Rumi Collection, Shambhala Publications, Boston, 2005.

Pjesme Omara Hajjama u prijevodu Richarda Le Galliennea, na stranici http://en.wikipedia.org/wiki/Rubaiyat_of_Omar_Khayyam Od dva korištena prijevoda en-Nise, prvi je M. H. Shakira (Kur'an, preveo M.H. Shakir, 1993.), a drugi Ahmeda Alija (Kur'an, suvremeni prijevod, Princeton University Press, Princeton, 2001.)