Catherine anderson anniena pjesma (1)

GIGA

Catherine Anderson Anniena pjesma

Naslov originala ANNIE'S SONG

GIGA

Našemu prekrasnomu sinu Johu i njegovoj divnoj supruzi Deanni.

Neka vam Bog svom svojom dobrotom blagoslovi budućnost i ispuni ju radošću, smijehom i ostvarenim željama.

2

GIGA

Prolog Hooperville, Oregon Nedjelja, 6. travanj, 1890.g.

Kada je bio trijezan, Douglas Montgomery bio je čovjek uz kojega je bilo podnošljivo provoditi vrijeme, ali kad je bio pijan, Alan Dristol ga se bojao. Zbog čega je to bilo tako, Alan nije bio siguran. Iako je znao kako Douglas nikada nije nikomu naudio, Alan nije mogao pobjeći osjećaju da bi možda ipak mogao.

Bila je to uznemirujuća pomisao jer je tjerala Alana da preispita vlastiti karakter. Ako mu se Douglas nije sviđao, zašto se uopće družio s njim, a pogotovo, zašto je pio u njegovu društvu?

To si je pitanje Alan postavio nebrojeno puta, a odgovor je bio, iako neugodno priznanje, to što se bojao Douglasu reći ne. Ne - tako jednostavna riječ. Ali izgovoriti ju nekomu poput Douglasa nije bilo jednostavno.

Usporavajući korak konja, Alan je poluzatvorenih očiju zbog jutarnjeg sunca pogledao u leđa svojih četiriju suputnika dok su jaha-li ispred njega. Douglas Montgomery, za glavu viši i širi u ramenima nego ostali, predvodio je grupu. Kao da želi naglasiti svoj autoritet, neprestano je udarao konja čizmama u rebra i naglo potezao uzde jadne životinje. Dok je promatrao njegovo zlostavljačko ponašanje, Alanu je bilo muka. Konj je bio dresiran i nije bilo razloga za ovakvo ponašanje.

Odvrativši pogled, Alan je promatrao Jamesa Radwicka, Roddya Simmsa i Sama Pecka, drugu trojicu muškaraca koji su ja-hali s njima. Bili su njegovi najbolji prijatelji još od vremena kada su nosili pelene i pomislio je kako ih poznaje gotovo kao i samoga sebe.

Sumnjao je da se svaki od njih boji Douglasa, baš poput njega. Kakva su jadna skupina bili, zaboravljajući sve što su ikada naučili, prateći Douglasa sinoć, poput pačića u koloni, posjećujući bordele s njim a zatim utapajući krivnju u piću, samo zato da bi danas patili od glavobolje i mamurluka. Isuse. Bila je nedjelja. Njihove bi obitelji sada bile u crkvi pitajući se gdje su oni. Zar nitko od njih nije imao vlastitu volju?

Povukavši uzde kako bi okrenuo konja postrance i prepriječio im put, Douglas je skinuo svoj prljavi sivi šešir i rukavom obrisao znoj s čela. Bio je neobično suh travanj; u protekla je dva tjedna bilo malo kiše i cesta je bila prašnjava. Namrštio se kad mu je prašina pala na bijeli rukav. - Predlažem da se otrijeznimo kupanjem, -rekao je izazivajući ih. - tko posljednji uđe u vodu, mamin je sin!

Misty Falls i njihovo omiljeno mjesto za kupanje bili su u blizini. Jedva vjerujući u to što je čuo, Alan je pogledao u tome smjeru. Douglas je obožavao činiti divlje, lude stvari, što veći izazov, to bolje. Ali s obzirom na sinoćnje događaje, ovo je bilo previše. - Kupanje? Jesi li poludio? Smrznut ćemo se.

- Isuse Bože, Alane, ti si takva mimoza. Vruće je kao u paklu. Znojim se, a i ti isto.

- Odjeven i suh, da, znojim se. - Alan je priznao. - Ali ne ću se znojiti u hladnoj vodi bez odjeće.

- Voda je u toj uvali hladna od snijega koji se otopio s planina, - Roddy se nadovezao. - Bit će nam jako hladno, Douglas, bez sumnje.

- Jako hladno? Jesi li ti muškarac, Roddy? Ili raspekmežena djevojčica?

- Roddyjevo je lice pocrvenjelo od poniženja, ali nije rekao ništa kako bi obranio svoju muškost. Ni jedan se od njih nikada nije suprotstavio Douglasu.

Uz zvuk gađenja, Douglas je skrenuo s ceste prema jarku koji je prolazio duž ceste. Mašući bičem, izderao se na konja dok je koračao prema obali. Alan je s nevjericom gledao u trojicu prijatelja znajući bez pitanja da se nitko od njih nije želio kupati. Tužno je bilo i to što je također znao da se nitko nema hrabrosti usprotiviti Douglasu.

- Pa? - Roddy je rekao Sam je uzdahnuo. - Ponekad poželim da postojimo samo mi, kao nekada, i da se nikada nismo spetljali s njim.

- Slažem se, - James je dodao.

3

GIGA

Alan je dijelio njihovo mišljenje, ali činilo se da nema smisla sada to spominjati. Činjenica je bila slijedeća, Douglas se nije samo pridružio njihovu društvu, nego je preuzeo kontrolu nad njima. Njih su četvorica okrenuli konje i krenuli prema slapovima. Kao upozorenje, vjetar je počeo naglo puhati, oštro i osvježavajuće po Alanovu licu. Znao je da će na mokroj koži biti poput leda.

Umjesto već utabana puta, Douglas je krenuo kroz šumu kako bi stigli do uvale. Teren je bio grub i težak. Grmovi, hrastovo granje i borove iglice škripali su pod kopitima konja, poput ukočenih prstiju stare gospođe, otežavajući put konjima. Bilo je puno rupa i izbočina i gustoga patuljastoga raslinja. Bilo je nemoguće vidjeti zemlju. Bojeći se da bi se konji mogli spotaknuti i upasti u rupu i slomiti nogu, Alan je usporio hod konja. Njegovi prijatelji, bojeći se da ih Douglas ne bi kritizirao, nisu napravili isto. Alan je pomislio kako se neljudski odnose prema životinjama tjerajući ih da se kreću po tako teškome terenu. Ali on je bio samo pratitelj, ne vođa grupe. Sve što bi Douglas zamislio, ostali su napravili, bez obzira na njihove konje i bilo što drugo.

Stižući posljednji, Alan je čuo glasove svoja četiri kompanjona kako dopiru do njega kroz drveće borova i jela. Povike i glasno mrmljanje. Unatoč svojemu prijeziru prema Douglasu, Alan se nasmijao zamišljajući Sama, Roddyja i Jamesa kako goli skaču u ledenu vodu.

Budale. Dobit će upalu pluća, samo zato da bi ugodili Montgomeryju. Da bi se on dobro nasmijao. Uništavao je svoju obitelj. Uništavao je njihovu kuću na brežuljku. I njihov novac.

Ponekad se Alan pitao smišlja li njihov egocentrični vođa ovakve budalaštine samo zato da ispita njihove granice i vidi dokle se može ovako ponašati.

Kad je napokon izišao iz šume, Alan se iznenadio vidjevši da još nitko nije ušao u vodu.

Rukom je prekrio čelo i zaklonio oči od sunca kako bi pogledao prema njima. Ugledao je pet silueta na obali, svoja četiri prijatelja i nježno građenu djevojku. Douglas je uzeo djevojčin šal i držao ga visoko iznad njezina dohvata. Tipično. Kad bi mu se pružila prilika maltretirati nekoga, Douglas je to iskoristio.

Iako je to uznemirivalo Alana, pretpostavio je kako je ovo bezopasno.

A onda je prepoznao djevojku. Annie Trimble, gradska budala. Iako je već bila blizu dvadesete i već odavno prestala biti djevojčica, bila je slabe, dječačke građe, odjevena u široku plavu haljinu, crne čarape i duboke blatom prekrivene cipele koje su se vezale iznad gležnjeva. Budući da mu je majka bila redoviti posjetitelj doma Trimbleovih, Alan je znao da Edie Trimble pokušava držati djevojku čistom i urednom, ali budući da je Annie neprestano trčala šumom, to je bilo nemoguće.

Srce mu je zastalo vidjevši panični izraz njezina lica dok je pokušavala dosegnuti šal. Kako je stalno zaboravljala odjeću u šumi, roditelji su joj izričito rekli da mora vraćati stvari kući.

Alan je znao da ju čeka prijekor ili nešto gore ako se vrati bez šala. Njezin otac, sudac, nije vjerovao u kažnjavanje štapom i, zbog Annienih nestašluka, na njoj je koristio čvrstu ruku češće nego na ostalim trima starijim kćerima.

Alan nije zbog toga krivio suca niti ga smatrao okrutnim. Djevojku ograničenih mogućnosti, poput Annie, nije bilo lako kontrolirati i njezini su ju roditelji odlučili zadržati kod kuće.

Većina bi ljudi dijete, poput Annie, poslali u ustanovu. Da Trimbleovi nisu uspješno sakrivali djevojku od pogleda kada bi imali posjete, društvo bi ih davno osudilo. Većina ih je osobe, poput Annie, smatrala «nepodobnim». Unatoč tomu, roditelji ju nisu dali u ustanovu, umjesto toga omogućili su joj koliko-toliko normalan život.

Zašto su se Trimbleovi uopće trudili, Alan nije znao. Novac sigurno nije bio u pitanju; lako su si mogli priuštiti i udomiti djevojku, a s obzirom na sučevu političku opredijeljenost, čudno je kako to nisu već napravili. Iako je bilo poznato da je Annie mentalno zaostala u djetinjstvu što je bilo uzrokovano visokom temperaturom, nekolicina je ljudi ipak širila priče iza Trimbleovih leđa govoreći kao je jedan Edien ujak bio zaostao i kako je to sve poteklo iz njezine obitelji. Takve su priče mogle uništiti politički kredibilitet.

4

GIGA

Do vraga. Douglas je morao znati da Annie ne shvaća kako ju on samo pokušava zezati. To je bilo očito po njezinim očajničkim pokušajima da mu uzme šal. Jadno je stvorenje bilo na rubu živčanoga sloma, svatko je to mogao vidjeti. Izbezumljeni je pogled u njezinim plavim očima odavao njezin strah, a da ne spominjem čudan način kojim se udarala po glavi svaki put kad bi joj se Douglas obratio. Očito nije shvaćala ništa što joj je govorio.

- Zar nismo prerasli ovakvo ponašanje? - Alan je progovorio. - Hajde, Douglas. Ostavi jadnu djevojku na miru.

- Sveti Alan je progovorio, - Douglas je s podsmijehom odgovorio. - Kao da joj se ti nikad nisi rugao?

Bio je u pravu. - Svi smo krivi za mučenje Annie jednom ili dvaput, ali to je bilo kad smo bili djeca. Odrasli muškarci ne rade takve stvari.

- Da. Hajde, Douglas, - Roddy se složio, - Ostavi ju na miru. Činilo se kako ih Douglas uopće ne čuje. Nagnuvši se, napravio je grimasu ispred Anniena lica i zamahnuo šalom nešto iznad dohvata njezine ruke. - Želiš li ga, srce? Dođi i uzmi ga, onda.

Dok joj se približavao, Douglas je pogledao u njezinu haljinu koja je bila mokra, vjerojatno od slapa koji je bio uzvodno. Svatko tko je živio u Hoopervilleu znao je da Annie voli skakati po kamenju koje je okruživalo slapove. Zašto, samo je Bog znao. Pjena koja se stvarala na kraju slapa bila je ledena, ali ju to nije obeshrabrivalo, bez obzira na vrijeme.

Mokra tkanina Anniene haljine, omekšana od brojnih pranja, visjela je na njezinu tijelu otkrivajući više nego je pokrivala. Ženstvene su obline pod njom bile iznenađujuće skladne i pravilne. Osjećajući nevolju u zraku, Alan je sjahao s konja. Douglas zasigurno nije mislio ono čega se Alan bojao. Čak je i sama pomisao na to bila nemoralna. Ali, opet, tko je ikada smatrao Douglasa savjesnom osobom?

Gledajući u Douglasa, netko bi pomislio daje pristojan, mladi muškarac, s njegovanom i pažljivo podšišanom kosom i krupnim smeđim očima. Sve mu je išlo naruku, novac, privilegije i impresivno obrazovanje na jednome od prestižnih fakulteta na istoku države. Ali mu sve to nije bilo dovoljno i vjerojatno nikada ne će biti. U njem je bila nekakva potreba za moći, potreba da kontrolira sve oko sebe. Tu je potrebu odavno iskoristio nad njim i njegovim prijateljima, a sad je to pokušavao učiniti i nad Annie.

Samo što se Annie nije bila sposobna braniti.

Alan je još jednom pogledao u njezine izbezumljene plave oči i okrenuo se prema Douglasu. Proklet bio! Nije mentalno zdrava, Douglas, znaš to. Nađi nekoga tko je sposoban suprotstaviti se.

- Mozak joj je možda oštećen, ali joj je ostatak sasvim dobar, - Douglas je odgovorio. - Tako mi svega, mogu joj jasno vidjeti grudi. - Ispustio je tih zvižduk koji je odisao bolesnom željom za Annie i dodao, - Cure mi sline samo dok ih gledam.

Alan se okrenuo prema svojim prijateljima tražeći pomoć. S rukama u džepovima, Sam je sagnuo glavu i vrh čizme zabio u prašinu, kao da će zbog pokušaja ignoriranja, ova situacija nestati. Roddy se samo kiselo nasmijao, a Jamesovo je rumeno lice postajalo gotovo purpurne boje. Unatoč sramu koji su osjećali, ni jedan od njih nije mogao odvratiti pogled s Anniena tijela. Iako se gadio sam sebi, i Alan je nakratko pogledao prema njoj. Istina je, bradavice su joj bile ispupčene. Da bi sve bilo gore, suknja joj se privila uz bedra. Gadio se sam sebi stoje to uopće primijetio, Alan je od-vratio pogled. Poput šake, strah mu je za Annie ispunio utrobu.

- Tvoja je majka luda, djevojko, kada te pušta da sama lutaš okolo poluodjevena. - Douglas je tiho rekao, još uvijek mašući šalom ispred nje.

- Mentalno je još uvijek dijete i to ne baš pametno, - Alan ga je podsjećao ljutitim glasom. Siguran sam da ju majka tako odijeva zato što stalno trči po šumi. Vjeruje u poštenje svakoga tko bi ju ovdje presreo, i to s pravom. Nije ti ravnopravna, Douglas, znaš to. Daj joj njezin šal i pusti ju da ide kući.

5

GIGA

- Dat ću joj, - Douglas ga je uvjeravao. - Sve što treba učiniti je doći i uzeti ga. Hajde, ljubavi.

Dođi kod Douglasa.

Očito nesvjesna podmuklih primisli svojega mučitelja, Annie je krenula prema njemu. U trenutku kad mu se približila, Douglas ju je uhvatio oko struka. Nije vrištala, ali su prestravljeni zvukovi koje je ispuštala bili još i gori. Alanov je trbuh ispunila mučnina. Ovo mu se nije ovo sviđalo. Nimalo. Izraz je Douglasova lica bio zao. Zao i okrutan. Njegove su oči boje viskija blještale od bolesnoga uzbuđenja.

Alan je napravio korak prema njima. - Pusti djevojku, Douglas. Ozbiljan sam.

- Djevojku? - Kao daje uhvatio lovinu, Douglas je ispustio šal i uhvatio Annie za stražnjicu.

Sudeći po načinu na koji mu je ruka upala u meso, bio je namjerno okrutan. - Ti si slijep, prijatelju. Ovo nije djevojka, ovo je odrasla žena.

Tiho se nasmijavši, pokušao ju je nasilu poljubiti. Odgurava-jući se od njegova ramena, uspjela je izbjeći njegova usta, kosa joj je padala u svilenim pramenovima preko slabašnih leđa, bila je zbunjenoga pogleda. Douglas je počeo sliniti po njezinu vratu.

- Dovraga, kako je slatka, - promrmljao je dok ju je jednako grubo uhvatio za dojku.

Bijes je ispunjavao Alana. Neka bude proklet ako će samo stajati sa strane i gledati ga kako pokušava nauditi djevojci. Ovo je već prevršilo svaku mjeru. Uhvatio je Douglasa oko mišićave nadlaktice. - Rekao sam, pusti...

Sve što je dalje namjeravao reći presjekao je bljesak noža. Gledao je zapanjeno u Douglasa dok je puštao djevojku i okrenuo se prema njemu prijeteći mu oružjem, koje kao da se pojavilo ni-otkud.

- Da mi se više nikad nisi miješao u poslove, - Douglas ga je upozorio neobično mirnim glasom.

Alanova su koljena gotovo kleknula kad je pomislio kako bi mu se ta oštrica mogla zariti u utrobu. Jedina mu je utjeha bila što je Douglas u ljutnji zaboravio na Annie. Alan joj je želio povikati da pobjegne, ali je znao da će se Douglas tada sjetiti što je namjeravao i zgrabiti ju.

Jedino se mogao nadati da će se Annie sama toga sjetiti.

- Daj, Douglas, pijan si. - Alan je drhtavo progovorio.

Trči, Annie. Bježi odavde što brže možeš! Alan je osjetio kako ga prolaze trnci. Krajičkom je oka vidio Annie kako očajnički pokušava dohvatiti šal. Disala je kratkim, plitkim udasima.

Očito je bila uplašena i htjela je pobjeći. Ali nije željela otići bez šala. Alan je shvatio da joj je taj šal bio od neizmjerne važnosti. Ako se vrati kući bez njega, otac će ju kazniti. Jadno stvorenje nije shvaćalo opasnost u kojoj se nalazilo. Sumnjao je da ju je ikada ijedan muškarac pogledao na takav način, a kamoli da je stavio ruke na nju. Nije mogla shvatiti nešto što nikada prije nije doživjela. U tom trenutku Alanova je definicija riječi nevinost poprimila sasvim novo značenje, a Annie je bila njezin sinonim.

Pokušavajući pažnju usmjeriti na Douglasa, Alan gaje odlučio urazumiti. Ako ništa drugo, barem će dobiti na vremenu. - Samo se smiri, Douglas. Ne želiš imati problema sa zakonom, zar ne? Budeš li se petljao s retardiranom djevojkom, imat ćeš ih sigurno. Ona je kći staroga suca Trimblea, za Boga miloga. U mirovini ili ne, pobrinut će se da te objese za jaja ako ju dotakneš.

- Kako će znati? Ona mu ne može reći, zar si zaboravio?

Ta mu je okrutna činjenica sledila krv u žilama. Annie nije mogla govoriti. Čak i ako bi ih prepoznala, nije im znala imena, a da ih je i znala, ne bi ih znala ponoviti. Na brzinu je pogledao prema njoj i vidio kako pokušava skinuti šal s grane. Isuse. Roditelji su ju dobro istrenirali. Toliko dobro da je u stanju riskirati život zbog nečega tako beznačajnoga, kao što je komad odjeće. Alan je znao daje Annie gotovo cijeli život trpjela izrugivanje. Nije mogla znati da je ovaj put bilo drugačije, da je Douglasu na pameti bilo nešto više od bezazlenoga zadirkivanja. Nešto puno gore.

James, koji se sagnuo prema grani koja je pala s drveta, pridi-gao se u pognuti položaj,

6

GIGA

njegove su sive oči bile ispunjene nevje-ricom, zbog noža koji je bljeskao u Douglasovim rukama ili zbog njegova odvratnog prijedloga, Alan nije bio siguran. - Sigurno ne misliš ozbiljno, Douglas. - James je viknuo. - Bez obzira na to može li reći ili ne, postoji i moralni aspekt koji moraš sagledati.

- Kakav moralni aspekt? - Douglas se nasmijao - Vas četvorica ste takvi mlitavci. Ne znam zašto tratim svoje vrijeme s vama. Ona vjerojatno umire za tim. K vragu, ima sigurno osamnaest, devetnaest godina. Većina se djevojaka njezine dobi već vjenčala i imaju jedno ili dvoje djece. Ovo joj je možda jedinstvena prilika da se malo zabavi.

Zabavi. Ta je riječ odzvanjala u zraku, ružna i neprimjerena. Alan se molio da bar na kratko uspije odvratiti Douglasovu pozornost s nje. Iza njega, Annie je konačno oslobodila šal. Kao da je imao oči na leđima, Douglas se okrenuo i uhvatio ju za zapešće, u trenutku kad se okretala kako bi pobjegla. Kada je vidjela bljesak oštrice noža, lice joj je promijenilo boju.

Alan je pomislio kako joj je konačno doprla činjenica da bi Douglas mogao biti uistinu opasan.

Držeći nož uperen u Alana kao upozorenje, Douglas je pitao, - Želi li me netko od vas izazvati? Ako je tako, navalite!

Nitko od njih nije bio toliko blesav. Douglas je bio sposoban ubiti. Sjaj je u njegovim očima to potvrđivao. Nastavio je mahati nožem, njegov je hladni osmijeh obećavao nevolje ako ga netko od njih napadne. Kada se uvjerio da nitko od njih nema hrabrosti za to, vratio je nož natrag u spremnik na pojasu i opet pogledao prema Annie. Bespomoćno se izvijala hvatajući ga za ruku kako bi popustio stisak.

- Ne možeš to učiniti, - Alan je povikao.

- Tko će me spriječiti?

Annie sigurno ne će. Bila je slabašne građe, a Douglas je bio gotovo dvostruko krupniji od nje. Snažnim ju je udarcem gurnuo na tlo, podigao joj haljinu i silovao ju bez imalo muke, kao što bi to mogao napraviti bilo kojemu djetetu.

7

GIGA

Poglavlje 1 Držeći lampion visoko kako bi osvijetlio put ispred sebe, Alex Montgomery je oštro koračao niz stazu koja je vodila do staje. Jak se miris gnojiva pomiješanoga s prašnjavim mirisom sijena širio hladnim noćnim zrakom. Zvuči su dobrodošlice dopirali do njega iz mračne staje.

U drugim bi okolnostima Alex možda stao, ali večeras nije imao vremena ni volje šećerom nagraditi konje.

Bljesci su zlatnoga svjetla iz lampiona i igra sjena na zidu preko puta još više pojačavali njegov bijes. Stišćući zube, stigao je do kraja hodnika i otvorio vrata prostorije. Kako se i nadao, njegov je brat Douglas ležao ispružen na busenu sijena koji je bio naslonjen uz zid. To je bilo njegovo omiljeno mjesto za spavanje nakon pijanstva.

Progutavši prije nego što je progovorio, kako bi suzdržao bijes u glasu, Alex je rekao, Probudi se, mlađi brate. Moramo razgovarati.

S bocom viskija u jednoj ruci, dok je drugom trljao oči, momak je promrmljao i otkotrljao se u stranu okrenuvši Alexu leđa. -Odlazi. Noć je.

Sedam se sati navečer ne bi moglo smatrati sredinom noći. Promatrajući brata kako drži bocu u ruci, Alex je shvatio kako je krajnje vrijeme da prestane dvadesetogodišnjega brata smatrati dječakom.

- Probudi se, rekao sam. - Alex je zakoračio i ušao u prostoriju te objesio lampion o kuku na zid. - Čuo sam neke ozbiljne optužbe protiv tebe, mladiću, i želim saznati što se dogodilo.

Douglas je ponovno promrmljao. - Zar ne možemo o tome kasnije?

Spustivši ruke na kukove, Alex je raširio noge i podigao bradu. - Stari sudac Trimble me upravo posjetio. Njegova je kći Annie silovana, a Alan Dristol tvrdi da si to ti učinio.

To je, činilo se, privuklo Douglasovu pozornost pa se okrenuo na leđa i kroz prste pogledao prema bratu. Alexa je ispunila nada. Laži, bile su to laži. Strašan nesporazum koji će riješiti nekoliko rečenica njegova brata. Ni jedan Montgomery ne bi pao toliko nisko i prisilo ženu na takvo nešto, a pogotovo ne djevojku poput Annie Trimble. Osim toga, zašto bi se Douglas trudio? Bio je zgodan mladić iz utjecajne ooitelji. Gotovo ga je svaka djevojka u gradu željela.

Douglas je trepnuo kao da pokušava shvatiti ono što mu je brat upravo rekao. - Alan tvrdi što?

- Za sekundu su mu se usne iskrivile u podmukao osmijeh. - Taj mali izdajnički gad. Samo čekaj da ga se dokopam.

Poput mokrih, ledenih prstiju, te su riječi otjerale svaku Alexovu nadu. Na trenutak je samo stajao u nevjerici. Nije bilo ni traga kajanja u Douglasovu glasu, niti je pokušao negirati optužbe.

Prašina je iz sijena ulazila Alexu u nosnice. Vrućina ga je preplavila po licu. - Reci mi da nisi to učinio, za Boga miloga, -uporno se pokušavao nadati. - Čak i dok je govorio, mogao je čuti očaj u vlastitome glasu.

- Nisam to učinio. Možemo li razgovor nastaviti ujutro?

- Ne, k vragu, ne možemo. - Alex je ukočenoga tijela prišao bliže. Iznenada se počeo tresti. Djevojka je silovana. Kako da to čeka do jutra? Stari je sudac Trimble izvan sebe i tko bi ga mogao kriviti? Želim istinu, Douglas, i to odmah. Što se, zaboga, dogodilo? Zašto bi Alan rekao takvo nešto?

- Zato što je prokleta kukavica, eto zašto. Previše sam popio i stvari su izmakle kontroli. To je sve.

- To je sve? - Alexu se činilo kao da svjetlo lampiona jenjava, u jednome je trenu sijalo jakim svjetlom, a u drugome nestajalo. - Dragi Bože, Douglas, djevojka je silovana.

- Pa nisam joj napravio nikakvu trajnu štetu. Trajnu štetu? - Govorimo o silovanju, pobogu!

- Silovanju. - Douglas je ponovio ispod glasa kao da je ta optužba bila bezazlena. - Silovanje je po definiciji nasrtaj muškarca na ženu koja to ne želi. Annie Trimble je dobila točno ono stoje tražila.

- Molim?

8

GIGA

- Pa pogledaj samo kako se odijeva i izlaže svima okolo! Nije imala ništa osim tanke haljine i donjega rublja, bez korzeta i podsuknje kako bi sakrila figuru. Trči okolo, poput šumske nimfe bez nadzora! Izazivala je svakog muškarca u okrugu Hooper još od kada su joj se razvile grudi. Što bi momak trebao, pretvarati se da je slijep? Bio sam pijan, rekao sam ti. Muškarac može podnositi takvu kušnju do neke granice. Njezina bi majka trebala znati bolje i ne-puštati ju da tako odjevena hoda sama bez pratnje.

- Moj Bože, - Alex je prošaptao. - Učinio si to, zar ne? Silovao si tu jadnu djevojku.

Mišići na vilici su mu podrhtavali, a Douglas je rukom prešao preko zlatno smeđih očiju. - Ti si tako osjetljiv, Alex. Annien je mozak možda oštećen, ali od struka prema dolje ne može biti zdravija. Željela je to baš kao i ja. A čak i da nije, što onda? Ne može se sjetiti ni vlastitoga imena, a ne što joj se dogodilo prije pet minuta. Ponašaš se kao da sam napao Amy Widlow, svećenikovu kći.

- Annie Trimble, Amy Widlow, u čem je razlika? Silovanje je silovanje.

Još je jednom Douglas uzdahnuo s podsmijehom. Neljudski je osjećaj obuzeo Alexa i poželio gaje svom snagom protresti kao bi se otrijeznio. Umjesto toga, samo je zurio u njega moleći se daje sve ovo samo ružan san. Douglas je oduvijek bio bezobraznik, ali nikada nije učinio ništa tako ozbiljno. Budući da nije, Alex se zavaravao kako ni ne će. Prerast će to ponašanje, Alex se neprestano zavaravao. Samo je nadobudan. Sada je znao. Bez obzira na godine, muškarac je imao sposobnost suosjećanja, ili nije. To nije bilo nešto što se moglo naučiti. Ono što je Alexa najviše mučilo bila je činjenica da je mogao spasiti Annie Trimble, samo da je ranije otvorio oči; da nije uporno odbijao priznati okrutnu istinu kako je Douglas bio ništarija i da će zauvijek takav i ostati.

Ljudi su u Hoopervilleu tvrdili kako su Alex i njegov brat slični kao jaje jajetu. Alex se oduvijek ponosio time. Sad je samo želio istaknuti razlike među njima i svijetu povikati da su zapravo samo polubraća po ocu Bartholomewu Montgomeryju, ali da su imali različite majke.

Alexova je majka, Sarah, umrla od trovanja hranom nedugo nakon njegova trećeg rođendana.

Kao uspješan uzgajivač konja, Alex je oduvijek pridavao važnost krvnim linijama pa je sada kao utjehu koristio činjenicu kako je Douglas naslijedio zlu narav s majčine strane, od Alicie, Alexove pomajke.

Gorak mu se okus srama spustio niz grlo. Silovanje. Bila je to ružna riječ i nikada nije ni sanjao da će biti povezana s njim. Njegovim rođenim bratom? To nije mogao prihvatiti, a Douglas je samo ležao, svakim pokretom priznajući krivnju.

- Kako si mogao? - Alex je provukao drhtave prste kroz kosu, a zatim se odmaknuo i pogledao u njega. - Kakvo si ti čudovište? Nauditi bespomoćnoj djevojčici, poput Annie Trimble?

- Ona nije djevojčica. - Dodirujući ogrebotinu na vratu, koju Alex nije primijetio sve do sada, Douglas je dodao, - A nije ni bespomoćna, također.

Alex je spustio ruke sa strane i stisnuo šake. - A tvrdiš da ju nisi prisilio? S obzirom na tu ogrebotinu, rekao bih da se borila svim silama.

Otresavši glavom kao da se pokušava sabrati, Douglas je zauzeo sjedeći položaj i lijeno zijevajući omotao ruke oko koljena. Njegova je bijela košulja bila prekrivena crvenkastim mrljama. Poput većine zemljanih površina u ovim predjelima, zemlja je oko Hoopervillea bila crveno smeđe boje. Alexu je bilo muka. Bio je preneražen. Od nesretne majčine smrti i Douglasove šest godina nakon, za koju je oduvijek krivio sebe, svim se silama trudio pristojno odgojiti mlađega brata, usaditi u njega vrijednosti i moral kojima bi ga njihov otac naučio daje poživio dulje. Njegov je trud bio uzaludan. Ispod te zgodne vanjštine Douglas je bio pokvaren i truo, poput tjedan dana stare ribe, a Alex nije mogao učiniti ništa kako bi to promijenilo.

- U kakvoga si se jadnoga čovjeka pretvorio. - Alex je pro-šaptao. - Hvala Bogu da nam otac nije živ da ovo vidi.

9

GIGA

Namignuvši okom zbog svjetla koje mu je smetalo, Douglas je presreo Alexov izbezumljeni pogled. - Poslušaj se samo. Annie Trimble je zaostala, zaboga. Malo sam se zabavio, pa što?

Kladim se da se više ni ne sjeća. Ne vidim oko čega se diže tolika prašina.

Alex nije ni osjetio da se pomaknuo. Sljedeće čega se sjeća, držao je brata za grkljan i gurnuo ga uza zid. Iako je bio visok i razvijen, Douglas nikada nije ni dana pošteno radio. Njegovi očajnički pokušaji da se izvuče iz bratova stiska bili su uzaludni. Lice mu je postalo ljubičaste boje od nedostatka zraka, Alex je shvatio što radi te popustio stisak.

- Bože, pomozi mi, mogao bih te udaviti. Svoju rođenu krv i meso, mogao bih te ubiti bez razmišljanja.

Douglas se migoljio između Alexova očeličena tijela i gruboga zida iza sebe, kukovima pokušavajući odgurnuti njegova koljena koja su ga držala zarobljenim.

- Ti si lud! - Douglas je po vikao. Želeći učiniti nešto još gore, Alex se zadovoljio samo jednim udarcem. Douglasova su ramena udarila u drvo silovitim udarom. Dah u kojem se još osjetio smrad viskija, zapljusnuo je Alexa u lice i još jednom ga podsjetio da je ovaj mladi čovjek, kojeg je toliko volio, postao opaki i nemoralni pijanac. - Nisam lud, Douglas. Iz moje perspektive, tek sad sam došao pameti. Cijeli sam tvoj život smišljao isprike i vadio te iz nevolja. Ali ne i ovaj put. Bit ću u gomili i gledati kako propadaš na omči.

- Samo sam se malo zabavio, kažem ti.

- Na štetu jadne Annie.

Alex je pustio brata kao daje smeće. Nikada prije nije osjetio želju ubiti čovjeka. Iako je Annie Trimble vidio tek nekoliko puta, i to izdaleka, stalno ju je zamišljao u glavi, sitne i krhke građe, to blijedo, bezopasno stvorenje koje je trčkaralo okolnim šumama, uvijek se sakrivajući iza drveća kada bi opazila stranca. Kako li se samo osjećaju njezini roditelji znajući da ju je netko tako okrutno napao? I to ne bilo tko, nego Douglas Montgomery, kojega je bratov ugled uvijek spašavao pred zakonom.

O, da. Alex je već bio naviknut na davanje mita. Godinama je shvatio da se gotovo svatko može kupiti ako je iznos bio dovoljno visok. Izvukao je Douglasovu guzicu iz zatvora puno puta. Ali ovaj put to ne će učiniti. Ovoga je puta Douglas prevršio svaku mjeru. Branio se činjenicom koju ni Alex nije mogao smatrati isprikom. Brutalno silovanje djevojke koja nije mogla ni shvatiti značenje te riječi.

Bijes je u njem imao intenzitet koji je bio iznad njegovih shvaćanja i znao je bez sumnje da će se Douglasu život naći u opasnosti ako se ne makne od njega.

- Izlazi van, - tiho je rekao. - Idi u kuću, uzmi nešto novaca iz sefa i odjeću koju želiš. Onda odlazi. Ako te ikada ugledam, ne ću biti odgovoran za ono što ću ti učiniti.

- Van? - Douglas je ponovio. - Izbacit ćeš me van iz kuće? Ne budi smiješan, Alex. Ja sam ti brat.

Brat. Alex je pogledao u Douglasovo lice, toliko slično njegovu, u njegovu tamnu kosu i osunčanu kožu, široka ramena. Kako dvoje ljudi može biti toliko slično izvana, a toliko različito iznutra?

- Ja nemam brata. - Alex je kratko odgovorio. - On je odsad za mene mrtav. Makni mi se s očiju, prije nego to postane stvarnost.

Po prvi se puta, od kada Alex pamti, Douglasova drskost izgubila. Lice mu se izvijalo od emocija koje su odavale paniku. - Ne misliš to. - Odmaknuo se od zida i slegnuo ramenima kako bi namjestio košulju. - Gdje da odem? Što da radim?

- Nije me briga.

- Ali, ja... - Douglas je zašutio i drhtavo se nasmijao. - Daj, Alex. Pruži mi priliku da ispravim stvari. Svatko zaslužuje još jednu šansu.

- Ti si svoje šanse iskoristio. .

Spuštene je vilice Douglas samo stajao i zurio u njega. - Za Boga miloga. Oduzmi mi

10

GIGA

mjesečni džeparac! Zatvori me u kuću! Napravi što god želiš, ali me nemoj izbaciti.

- Tim se stvarima kažnjavaju djeca, Douglas. - Ovoga puta nisi uništio polje bundeva nekomu farmeru ili zapalio dvorišnu zgradu. - U trenutku, Alex se prisjetio stvari koje je Douglas kroz godine napravio, većina ih je bila bezazlena, ali ih je uvijek radio iz pakosti koju Alex uporno nije vidio. Hrpe je kravljega izmeta stavljao ljudima na trijemove ispred vrata i namjerno izazivao požar kako bi oni istrčali iz kuće. Sakrio bi se negdje i uživao gledajući kako ljudi gaze po odvratnim hrpama. Bezopasne psine, Alex si je uvijek govorio, ali je znao da to nije bila istina. - Šteta koju si danas napravio ne može se nadoknaditi novcem, Douglas. Zar to ne možeš shvatiti?

Mišići su oko bratovih usta počeli drhtati. - Ali može se popraviti. - Podigao je ruke u molećiv položaj. Jučer bi ga Alex možda i žalio, ali sada nije osjećao ništa. Apsolutno ništa. - Kako bih ispravio stvari, čak sam spreman i oženiti se tom malom idiotkinjom, Alex. Samo reci, i učinit ću to.

- Oženiti ju? To ne bih poželio ni najgoremu neprijatelju, a pogotovo ne retardiranoj djevojci.

Nakon toga, Alex se okrenuo i napustio prostoriju. Kada je krenuo prema stazi, nakratko se zadržao kako bi rekao, - Ako se ne izgubiš odavde dok se ne vratim od Trimbleovih, sam ću te predati vlastima.

- Trimbleovih? Zašto, zaboga, ideš tamo?

Uistinu, zašto? - Tražiti oprost, - Alex je tiho rekao. - iako, samo Bog zna kako da to učinim.

To što si Montgomery, Douglas, ne daje ti pravo da uništavaš tuđe živote. Ti si svoju priču završio u ovim krajevima. Gubi se prije nego puste pse na tebe.

Sjedeći u zavjetrini podno visokih stepenica trijema, koje su ju štitile od hladnoga noćnoga povjetarca, Annie je bila sklupčana iza grma ruža i leđima naslonjena na cigle kuće. Ovdje sam sigurna. Nitko joj se nije mogao prikrasti s leđa. Nitko ju nije mogao neočekivano zgrabiti. Sprijeda je bio jedini način da joj netko priđe.

Pokušavala je gledati kroz suze dok je neprestano trljala noge rubom spavaćice. Prljave, ljepljive, ružne. Nije mogla podnijeti ničiji pogled, pogotovo majčin i one njezine tugom ispunjene oči, ni očeve koje su blještale od bijesa. Nije ništa pogriješila, ništa. A opet, zbog načina na koji su zurili u nju, osjećala se kao da je. Ovdje, u tami, nije morala podnositi njihova optuživačka lica. Drhtavo je udahnula i zadržala dah kako ne bi zajecala.

Grane grma ruža njihale su se na povjetarcu. Mišići su u njezinim rukama i leđima drhtali od napetosti. Mjesečina je prosipala srebro po dvorištu, a sjene su čudnih oblika pretvarale bezopasne stvari u potencijalnu prijetnju. Kada ju je nedostatak zraka u plućima napokon natjerao da ponovno udahne, učinila je to panično pokušavajući potisnuti bilo kakav zvuk koji bi mogao nastati. Netko biju mogao čuti, a onda bi otac izišao sa šibom i natjerao ju da šuti.

Cijelo ju je tijelo već boljelo. Nije mislila da bi mogla podnijeti batine, ne večeras. Čak se i zrak oko Annie činio ispunjen opasnošću. Iako je znala kao je to glupo, nastavila je pogledavati prema gore bojeći se da bi čovjek koji joj je naudio mogao iskrsnuti niotkuda. Činilo se kako se jutros sve tako i dogodilo. Stala je kako bi vidjela svoj odraz u vodi, a njegovo se lice odjednom stvorilo pored njezina.

Trebala je ostaviti šal i pobjeći. Tek je sad to shvatila. Glupa, glupa Annie. Možda su ju zbog toga roditelji onako gledali. Bili su ljuti jer je ostala tamo pokušavajući uzeti šal. Tada joj se to činilo kao nešto stoje morala učiniti. Ipak je Alan bio tamo. Kako je njegova majka česta gošća u njihovoj kući, osjećala se sigurno. Nije se imala razloga bojati. Ljudi su ju uvijek mučili, ali nikada joj nitko nije ozbiljno naudio.

Sve do jutros.

Zarivši zube u donju usnu, Annie je zadrhtala prisjećajući se boli. Taj čovjek. Već gaje prije vidjela. Živio je u kući još većoj od njezine, tamo na brežuljku gdje su pasli konji. Viđala gaje izdaleka dok je jahao. Nije izgledao kao zao čovjek. Nije imala razloga misliti da bi joj mogao nauditi.

11

GIGA

On bi mogao biti tu negdje u tami. Annie je željela zatvoriti oči i izbrisati sjećanje koje ju je proganjalo, ali se nije usudila. Oči su joj bile jedno oružje.

Zašto ju je tako povrijedio? To ju je pitanje mučilo cijeli dan i večer i nije znala odgovor. Nije mu napravila ništa nažao ili krivo, ništa zbog čega bi se naljutio na nju. Sjetila se sjaja u njegovim očima. Lijepim očima koje su bile boje karamele. Smijao se dok je to činio. Annie je mislila kako nikada ne će moći izbrisati te slike iz pamćenja.

Omotala je ruke oko savijenih koljena. Bolio ju je trbuh i osjećala se kao da ju je netko parao nožem iznutra. Iako joj je majka pomogla da se okupa i očisti, još se uvijek osjećala tako prljavo, kao da je njegov dodir ostavio mrlje koje nikada ne će uspjeti skinuti s tijela. Kada je pomislila na stvari koje joj je učinio, povraćalo joj se.

Zvuk koji je dolazio iz tame zaokupio je Annienu pozornost. Nagnula se naprijed i provirila kroz lišće prema dvorištu. Tamni je obris čovjeka na konju prilazio kući. Kako se približavao, u mislima je ponavljala molitvu. Molim Te, samo da nije on. Molim te, Bože. Molim Te, molim Te, molim Te. Panično se pokušavala sjetiti riječi molitve koju ju je majka naučila kada je bila mala, ali nikako joj to nije uspijevalo. Kao da bi molitve pomogle. To joj jutro ništa nije pomoglo.

Muškarac je zaustavio konja i skliznuo sa sedla. Vrhom je čizme jedne noge pokušavao uhvatiti ravnotežu dok je drugu vadio iz stremena. Bio je odjeven u tamne samtane jahaće hlače i sivi kaput od odijela, lice mu je sakrivao rub pripadajućega šešira pa u prvi mah nije bio prepoznatljiv. Visok i širokih ramena, bio je slične građe kao čovjek koji joj je naudio, ali ležernije odjeven. Rubovi su njegovih jahaćih hlača bili obrubljeni crvenim flanelom, a crne su čarape ispod njih bile od običnoga pamuka.

Prebacio je uzde preko drveta na ogradi za koju su se vezali konji. Dok se približavao trijemu, protresao je hlače kako bi ih očistio od dlaka. Zaustavio se kod prve stepenice. Annie je vidjela kao mu se prsa podižu kada je duboko udahnuo i uspravio ramena stoje odavalo njegovu nervozu. Zatim je skinuo šešir.

Tamni je odsjaj njegove kose na mjesečini bio nepogrješiv. Panika je otjerala svaku racionalnu misao iz Anniene glave. Jedan pogled na to lice, koje će ju progoniti godinama, i Annie je zaboravila na sve planove kako će se sakrivati. To je bio on! Morala je pobjeći. Bojala se pomaknuti jer bi ju mogao vidjeti.

Kao da je osjetio njezin pogled na sebi, zaškiljio je zbog svjetla koje je kroz prozor osvjetljivalo trijem. Njegove oči boje ka-ramele prelazile su preko tame koja ju je okruživala i lagano se nagnuo kako bi pogledao kroz lišće. Lice mu je bilo djelomično u sjeni, a kad je progovorio, Annie je bilo teško izgovoriti riječ. Kao da je shvatio da ga nije razumjela, primaknuo se bliže i ponovio. Kada se pomaknuo, svjetlo mu je obasjalo lice i mogla mu je vidjeti usne dok je govorio.

-Hej. Hej? Nakon svega što joj je učinio, Annie je jedva povjerovala daju pozdravlja kao da se ništa nije dogodilo. Prisjećajući se brzine njegovih pokreta i snažnoga stiska njezine ruke, bila je prestravljena da bi ju mogao ponovno zgrabiti. Stisnula je šake u prašini i privila se uza zid.

Tišina koja se smjestila oko nje postala je glasna poput bubnjeva dok je razmicao grane koje su ju okruživale.

Ne, ne, ne. Annie je gotovo osjetila kako joj svojom težinom izbija dah iz pluća. Modrice koje joj je ostavio po cijelome tijelu, zaboljele su ju kada joj je srce ubrzalo ritam i zagrijalo krv na površini kože. Odmahnula je glavom kao da se brani kada je njegova velika ruka zamahnula prema noj.

Dok se stiskala uz cigle, nije ni osjetila ogrebotine na koži, gdje joj se poderala spavaćica.

Naslonjena na ruke i koljena, uspjela je pronaći prolaz između grana grma ne obraćajući pažnju na trnje koje joj se petljalo u kosu. Morala je pobjeći prije nego ju dohvati i ponovno joj naudi.

12

GIGA

Poglavlje 2 Pregledavajući ružičnjak kako bi ponovno ugledao djevojku, Alex je ostao stajati ukopan, s jednom nogom na posljednjoj stepenici Trimbleova trijema. Tanke su se grane grma omotale oko njega. Do njega je dopirao tihi, gotovo nečujan, zvuk i grmlje se pomaknulo. Nagnuvši se natrag, ugledao je bijeli odsjaj. Sljedećeg je trenutka izjurila iz grma. Njezina krhka pojava kao daje lepršala na povjetarcu.

- Ne ću ti nauditi, Annie! Nemoj se bojati. - Prije nego je izgovorio do kraja, već je nestala među drvećem koje je obrubljivalo dvorište. - K vragu.

Uvjeren kako nije sigurna sama u mraku, Alex je gotovo krenuo za njom. Ali onda je promislio i shvatio. Sigurno gaje zamijenila s Douglasom, a strah koji je osjećala bi ju mogao samo još više udaljiti od kuće. Čak i ako bi ju uspio uhvatiti, sumnjao je da bi ju mogao uvjeriti kako joj ne želi nauditi. Siroto stvorenje. Život joj je bio nesretan i bez Douglasa, koji bi joj pridavao još veću patnju. Alex nije želio dodavati ulje na vatru i na smrt ju uplašiti.

Vjerojatno nije mogla shvatiti što joj se danas dogodilo i nije razumjela da se to ne će ponovno dogoditi.

Odmahnuo je glavom i nastavio se penjati uz stepenice. Dragi Bože. Sama pomisao daje to jadno malo stvorenje vjerovalo kako je on silovatelj tjerala je Alexa da se vrati kući i isprebija Doug-lasa na mrtvo ime. Bijes koji gaje ispunjavao tjerao gaje da zabije šake u vrata Trimbleovih svom silom. Krv nije voda i samo iz tog razloga nije želio vidjeti brata na omči.

Ali, s druge strane, ako Douglas bude uhvaćen, dobit će sve što ga slijedi, bez sumnje.

Edie Trimble, sučeva žena, otvorila je vrata. Iznenadio se što ga nije dočekala sluškinja, ali je onda shvatio da je ova večer posebna u domu Trimbleovih, da žele svoje privatne stvari zadržati za sebe. To što su imali retardiranu kćer, bilo je dovoljno teško. Ako se pročuje da je djevojka silovana, tračevi neće nikada prestati. Osoblje je bez sumnje dobilo slobodan dan kako bi spriječili da se to dogodi.

Alex je pomislio kako je žalosno što se Trimbleovi moraju opterećivati s tim u ovakvoj situaciji. Ali ih također nije mogao ni kriviti. Iako je većina prihvaćala hendikepirane ljude, uvijek se našlo nekoliko zatucanih ljudi željnih tračeva. Iako Annie nikada nije bila u gradu i roditelji su ju skrivali od pogleda kada bi imali posjetitelje, Alex je čuo kako su druge gospođe svejedno vrijeđale Eddie zbog Anniena stanja. Kružile su i glasine kako ostale tri kćeri ne posjećuju često dom svojih roditelja, ne zbog udaljenosti, nego zato što su se njihovi muževi osjećali neugodno u Annienoj blizini.

Iako je bila besprijekorno dotjerana u zelenoj strukiranoj haljini, sijede kose povezane u urednu punđu, Eddie je izgledala iscrpljeno. Njezine su plave oči bile natečene od plača, nježno je oblikovano lice bilo blijedo, a lijepo oblikovane usne ispucale i grube. Bila je iznenađena što ga vidi, ali je uspješno to sakrivala. Ono što ju je odavalo, bio je nervozan stisak njezinih prstiju na suknji.

- Gospodine Montgomery. - Klimnula mu je glavom kada mu se obratila, ukočeno i formalno.

- Čime smo zaslužili ovakvu... čast?

Posljednja je riječ zvučala kao da se trudila da ju izgovori. Nije ju krivio. Obitelj Montgomery joj nije bila najpoželjniji gost. Pomislio je kako joj je jedina želja iskopati mu oči. Da je Annie bila njegova kći, on bi se tako osjećao. Pun bijesa. I želje za osvetom.

- Došao sam razgovarati s vašim mužem. - Alex je uspio izgovoriti. - Vjerujem daje kod kuće?

Klimnula je glavom i širom otvorila vrata puštajući ga u predvorje s očitim prijezirom na licu.

Osjećajući se kao uljez, Alex je okrenuo šešir u rukama želeći da se nalazi bilo gdje drugdje.

Sto reći roditeljima djevojke koju je silovao tvoj vlastiti brat? Došao sam Vam nadoknaditi štetu? Kao daje to moguće. Isprika ne će ni približno otkloniti štetu koja joj je nanesena. Tek je nekoliko puta u životu bio posramljen, ali ovo je nadmašilo sve.

Inače siguran u sebe i ne obraćajući pažnju na to što ljudi misle, Alex je pogledao u haljinu 13

GIGA

Edie Trimble i poželio da se odjenuo formalno. Dovoljno je loše bilo što je bio brat silovatelja, bez neuredne odjeće u kojoj se pojavio.

Pa dobro. Sada je kasno. Iako je bio blagoslovljen pozamašnom količinom novca i kućom koja je nadmašila ovu samo svojim prvim katom, Alex je većinu života proveo radeći s konjima ili na poljima. Kada se družio, što je bilo rijetko, preferirao je društvo običnih ljudi, koji su živjeli od obrađivanja zemlje. Osim ako je planirao put do grada, odijevao se u plave traperice i košulju s otkopčanim ovratnikom i rukavima zasukanih do lakata. Prije dolaska ovamo, umio se, obrijao, navukao jahaće hlače i kaput i bio je spreman. Uza sve što mu je bilo na pameti, zaboravio je daje Trimble oduvijek pridavao puno pozornosti na odijevanje i izgled. Kako je više od trideset godina proveo kao sudac, nikada nije imao pr-ljavštinu na rukama.

- Sudac je u radnoj sobi. - Gospođa Trimble ga je obavijestila gracioznim, ali hladnim gestama ruku.

Svjestan kako se nije ponudila uzeti mu šešir, Alex ju je slijedio kroz predvorje do dugačkoga hodnika. Na pola puta je zastala i lagano pokucala na jedna od vrata. - Suce? Imate posjetitelja.

Nerazumljivo je mrmljanje dolazilo iznutra. Gospođa Trimble je otvorila vrata i pomaknula se u stranu kako bi pustila Alexa da uđe u prostoriju. Kada je ušao, napetost koju je osjećao malo je popustila. Bila je to radna soba nalik njegovoj, s velikim, udobnim stolicama pravilno raspoređenim oko tapiserija na podu. Prostorija gdje se čovjek mogao opustiti i osjećati se kao kod kuće. Knjige su s kožnim koricama bile uredno složene na hrastovim policama na tri zida dok se na četvrtome nalazio široki kamin izrađen od riječnoga kamena. Vatra je pucketala i osvjetljavala limeni okvir oko njega.

Sudac je sjedio za stolom, otkopčane bijele košulje i olabav-ljene kravate. Dim se oštroga mirisa podizao iz pepeljare sve do njegovog lakta. Alex je zaustavio pogled na cigari. Čak i nakon četrnaest godina, sam ga je pogled na jednu takvu cigaru podsjećao na oca i ispunjavao ga tugom.

- Alex, - Trimble je tiho rekao. - Pretpostavljam da si razgovarao s bratom?

Nije mu bio potreban vidovnjak da bi shvatio kako je Trimble očekivao da će se baciti u objašnjavanje nadugačko i naširoko o tome kako Douglas nije kriv i kako je porekao bilo kakvu umiješanost u napad na njegovu kćer. Alex je mogao samo željeti da je tako. - Da. Gledajući u knjige na jednome zidu, pokušavao je razabrati naslove. Zlatna su mu se slova nizala u glavi, nemirno, poput njegovih misli. Nije znao kako započeti ni što reći. - Ja, ovaj...Progutao je i prešao rukom preko usta. Zatim je dlan spustio na bedro. - Douglas je to učinio, - napokon je izgovorio. - Došao sam se ispričati za svu štetu koju je nanio Vašoj kćeri i pokušati nadoknaditi štetu na bilo koji način.

Kao odgovor na to, sudac nije rekao ništa.

Alex je nastavio dalje. - Ako namjeravate podići optužnicu, ne ću Vam stajati na putu. Ali požurite obavijestiti šerifa. Izbacio sam brata iz kuće i vjerojatno je već krenuo u nepoznatome pravcu.

Naslonivši se laktima na stol, sudac je protrljao lice. - Optužnicu? - Gorko se nasmijao. - Ah, da. Netko bi na to pomislio. To se čini kao ispravna stvar koju bi trebalo napraviti, zar ne? Ali u situacijama kao stoje ova, granica između dobroga i lošega je izblijedjela. - Nakon tog priznanja, ponovno se nasmijao, ali bez imalo humora u tonu. - Proveo sam više od pola života kao sudac i tek sada, po prvi put otkada pamtim, vidim da gotovo ne postoji nijansa sive između crne i bijele boje.

Bolje u sučevu glasu natjerala Alexa da spusti pogled prema podu. To mu se činilo jedinim sigurnim teritorijem. Tako u njega nisu zurile oči pune osude. Nije mogao smisliti ništa što bi rekao pa je samo nastavio šutjeti.

Napokon, sudac je nastavio govoriti. - Cijenim vašu ponudu da se ne ćete miješati. Ipak, on je

14

GIGA

vaš brat. Ali nisam siguran da će vaše suzdržavanje biti potrebno.

Natjeravši se da podigne pogled, Alex je rekao. - Bojim se da Vas ne razumijem.

Trimble je spustio ruke i susreo Alexov pogled. - Znam da će zvučati okrutno, ali ovdje se radi o puno većoj stvari, nego što je šteta koja je nanesena Annie. - Sudac je gurnuo stolicu i stao na noge. Za čovjeka niska rasta, odavao je dojam veličine, s prodornim zeleno plavim očima, i pojavom na kojoj se primjećivala mješavina čvrstoga karaktera i snage. Alex mu se oduvijek divio, kao i njegovim pravednim odlukama za sudačkom klupom. Bio je težak čovjek, ali pravedan, osoba kojoj su ljudi instinktivno vjerovali.

- Skandal, Alex, politička noćna mora, - tiho je rekao. - Ako se sazna ono što se danas dogodilo, tračevi bi mogli dostići ogromne razmjere. - Izgledajući pomalo posramljeno, gurnuo je ruke u džepove i pregledavao vrhove svojih dobro ulaštenih crnih cipela. -Ne samo o Annie, nego i o meni i ostatku moje obitelji.

Alex je još uvijek bio zbunjen, ali nije ništa govorio.

S uzdahom, stari se čovjek okrenuo prema vatri koja je pucketala gledajući u kamenu građu kamina, izgledajući razočarano i nesretno. - Douglas bi trebao visjeti zbog onoga stoje danas učinio mojoj maloj djevojčici. U mojim mislima nema nimalo sumnje. Ali što bismo time dobili? Annie je povrijeđena i ne mogu to ispraviti. Zato sam odlučio ne napraviti ništa. Kao što sigurno znaš, povukao sam se s mjesta suca kako bih okušao sreću u politici i možda dogurao do neke pozicije na državnoj razini. Skandal bilo kakve vrste bi me uništio.

Alexu se činilo da bi skandal ukaljao ime Montgomery)evih, a ne Trimbleovih. - Vaša je kći silovana. Ne može se Vas kriviti za to, a niti na bilo koji način smatrati odgovornim. Ako ništa drugo, javnost će biti zgrožena.

- Inače, da. Ali Annie nije normalna. Ona je mentalno zaostala, nema sumnje, još kada je u ranome djetinjstvu dobila visoku vrućicu. Nažalost, kako ljudi vole tračeve, spekulirali su o njezinoj zaostalosti dajući naslutiti kako je naslijeđena. - Presjekao je Alexa kratkim, oštrim pogledom. - Za koliko si ti ludih političara glasovao u posljednje vrijeme?

Nije postojalo ništa što bi Alex mogao na to reći. Nitko nije sumnjao u sučev razum, ali ako bi tračevi indicirali da postoji ludilo u njegovoj obitelji, glasači bi možda bili u dvojbi. Da bi njegova politička karijera bila uništena, bilo je potrebno samo sjeme sumnje.

- Držali smo Annie podalje od radoznalih pogleda koliko god je to bilo moguće, kako ljudi ne bi ogovarali. Ako Douglasov napad na nju postane javan, sav bi naš trud da ju zaštitimo od ljigavaca bio uzaludan.

Alex je klimnuo. -Namjeravate onda ovo zataškati?

-Da. Ako je to značilo spas za njegova brata, Alex je smatrao daje to kriva odluka i sudac gaje duboko razočarao što ju je donio. Ako je Douglas bio u stanju napasti jednu djevojku, nije bilo sigurno da to ne će napraviti ponovno. Jedini način kojim bi ga se spriječilo je koristiti zakon do kraja.

Kada je Alex to istaknuo, sudac je odgovorio, - To što je Douglas Montgomery prijetnja društvu, nije moj problem ni moja odgovornost. Moram misliti na svoju obitelj i sebe, svoju budućnost. Politika je moj dugogodišnji san i tijekom cijele svoje karijere borio sam se za to.

Zašto bih dopustio da djela tvojega brata sve to unište? Ne mogu si priuštiti skandal, kažem ti, a u najboljem bi slučaju bilo gadno. Čak i da je Annie normalna, što nije, trač bi se proširio, poput vjetra. U njezinu bi slučaju tračevi bili još i zlobniji. Ne mogu to riskirati. Ne ću.

Daleko od očiju, daleko od srca. To je bio moj moto kod odgajanja Annie, a tako će se i nastaviti.

- Kao dodatna stvar, osim štete koja bi bila nanesena mojemu ugledu, također moram misliti na posljedice koje bi se odrazile na nju. Do sada su ju mladići ostavljali na miru. Ako se ovo pročuje, tko će jamčiti da će i ostati tako? Pokvarena roba i te stvari?

Alex je takav način rezoniranja smatrao degutantnim i to se na njemu sigurno primjećivalo jer

15

GIGA

je sudac naglo odvratio pogled.

- Dovraga, samo razmisli o tome, Montgomery. Moja je kći idiot. Cijeli je svoj život bila meta za mučenje. Što misliš, zašto se uvijek skrivala iza drveća kad bi ugledala ljude? Djeca su bacala kamenje na nju. Kad god bi im se pružila prilika, bili su okrutni prema njoj. Danas je tvoj brat samo pomaknuo zlostavljanje na višu razinu. Ako to postane javno, ostali bi mladići mogli pomisliti da ne će škoditi ako i oni to naprave. Da bismo ju zaštitili, morali bismo ju držati zaključanu, a ako dođe do toga, možemo ju staviti u ustanovu. To bi mojoj ženi slomilo srce.

Alex nije mogao smisliti ništa što bi rekao. Apsolutno ništa, osim, - Žao mi je, suce. Tako mi je žao.

Starije čovjek ponovno tiho uzdahnuo. - Da, znam daje. Ali žaljenje ne će izbrisati ono što se danas dogodilo. - Kao da je odjednom shvatio kako je to zvučalo okrutno, dodao je, - Nemoj to shvaćati tako osobno, Alex. Čovjek može birati prijatelje, ali ne i rodbinu.

- Ne. - Alex je beznadno pregledavao prostoriju pokušavajući smisliti nešto, bilo što, što bi mogao učiniti kako bi ispravio stvari. Nije postojalo ništa. Rekao je ono što je došao reći. Ako postoji nešto što mogu učiniti, nešto, bilo što...

Sudac je odmahnuo glavom. - Volio bih da postoji, sine. Kako stvari stoje, jedino se možemo moliti da će joj sjećanje ubrzo iz-blijedjeti.

Prisjećajući se načina na koji je Annie izjurila kroz grmlje kako bi pobjegla, Alex je imao razloga pitati se je li strah intenzivniji od svega ostaloga, instinktivna reakcija koja je izraženija kod mentalno zaostalih, baš kao i kod genija. Želio je da brzo zaboravi, ali nekako je sumnjao da će se to dogoditi.

Grlo mu je bilo suho. Blagi miris drveta koji je dolazio iz kamina miješao se s mirisom dogorjele cigare. - Ako bude nekih komplikacija, slobodno...

- Bože sačuvaj!

Alex nije krivio čovjeka zbog odbacivanja svake pomisli na trudnoću, ali s obzirom da je Douglas učinio to što je učinio, to je bila mogućnost koju nisu mogli zanemariti. - Svejedno, molim Vas da mi se obratite ako se pojavi problem te prirode. Rado ću Vam pomoći na bilo koji način.

Sudac je klimnuo glavom. Došavši ispred Alexa, ispružio je ruku i potapšao ga po ramenu s mučnim izrazom na licu. - Cijenim to što si došao. Bila je potrebna hrabrost.

I više nego što mislite. Alex je osjetio kako mu se vrućina penje uz vrat. Nije bilo na njemu da objesi Douglasa, iako je to želio. - Znate kako ćete me pronaći.

- Budi siguran da ću ti se javiti ako se pokaže potrebnim. Činilo se kako se više nema što reći. Alex je napustio kuću, zbunjen. Nevjerojatno, ali činilo se kako se Douglas opet uspio izvući nekažnjeno. Alex je znao da bi se trebao osjećati olakšano. Ali nije. Nije bilo pošteno da Annie bude jedina koja će ispaštati za nepravdu koja joj je danas učinjena.

Nimalo pošteno.

16

GIGA

Poglavlje 3 Četiri mjeseca kasnije 16. kolovoz, 1890. g.

Subota. Naslanjajući čelo na koljena kako bi joj majka mogla istr-ljati leđa, Annie je bez glasa izgovarala riječ koju je izgovorila njezina majka i pokušavala zamisliti kako zvuči. Neke su riječi bile lagane jer ih se mogla sjetiti još iz djetinjstva. Ali subota je bila teža riječ. Koliko se sjećala, nikada nije čula tu riječ. Iako ni to nije bilo važno, ako je pogrešno zamišljala zvukove. Majka biju udarila po ustima svaki put kada bi pokušala progovoriti. Annie nije bila sigurna zašto i odavno se prestala pitati. Za nju su vrijedila drugačija pravila nego za druge ljude i s vremenom je prihvatila da joj neke stvari nisu dopuštene.

Nije joj zapravo bilo stalo. Više ne. Kada bi se otišla igrati na tajno mjesto na tavanu, mogla je odjenuti staru odjeću i pretvarati se daje dama. Mogla je imati čajanke, baš kao one što ih je pripremala njezina majka, i pretvarati se da može pričati. Ponekad bi čak i plesala. A kad bi joj sve to dosadilo, mogla je crtati olovkom na papiru koji je prokrijumčarila iz očeve radne sobe. Tavan je bio zabavno mjesto i to stoje tamo mogla raditi zabranjene stvari, nadoknađivalo je to što ih nije mogla javno činiti.

Subota. Annie je ponovno nečujno izgovorila tu riječ i obećala sama sebi kako će, idući put kada ode na tavan, vježbati tu riječ ispred ogledala. Kada je bila mlađa, prije nego stoje potpuno svladala čitanje s usana, vjerovala je kako riječ subota znači «kupanje» jer ju je majka izgovarala s oduševljenjem svaki put kad bi ju smjestila u kadu. Sada je Annie znala daje subota dan koji je prethodio odlasku u crkvu, a da bi se pripremili, svi su se u obitelji kupali na taj dan.

Kako Annie nije bilo dopušteno odlaziti u crkvu dugo vremena, mislila je kako nije u redu to što se i ona mora kupati zajedno sa svima ostalima. Ujutro je smjela odjenuti lijepu haljinu, poput svoje majke i sestara, a kad bi došlo vrijeme mise, ostavljali su ju u stražnjoj prostoriji s ministrantima. Tko bi primijetio da joj uši nisu bile čiste i komu bi uopće bilo stalo? Njoj sigurno ne.

Kao daje pogodila njezine misli, majka ju je zgrabila za uho i snažno povukla. Poput kornjače, Annie je spustila glavu prema ramenima i zatvorila oči. Mrzila je ovaj dio. Mrzila, mrzila. Kako bi joj očistila uši, njezina je majka uvijek omotala ručnik oko prstiju i zatim joj ga gurnula u uho. Čak i kada nije boljelo, što je bilo rijetko, bilo je iznimno iritantno. Annie je željela sama čistiti uši, ali je iz nekog razloga njezina majka mislila kako nije sposobna za to.

Annie je davno naučila ne opirati se. Samo bi zaradila ćušku, a na kraju bi joj majka svejedno gurnula grubu tkaninu u uho.

Tup, tup. Oštro je struganje majčinih prstiju po njezinoj glavi natjeralo Annie da otvori oči.

Znajući što se od nje očekivalo, podigla je lice i prepustila se mučnomu ribanju. Zatim poslušno prateći majčine pokrete rukom, ustala se i dopustila majci da ju polije vodom kako bi joj oprala torzo i noge. Annie je znala postupak napamet i samo se okretala lijevo-desno.

Odjednom je majka prestala s trljanjem. Annie je virila kroz mokre pramenove tamne kose pitajući se što nije u redu. Plave su oči njezine majke bile izbočene, a usta otvorena kao da joj je netko izbio dah iz pluća. Annie je pogledala u svoje tijelo očekujući kako se na njem nalazi nešto grozno. Ali koliko je vidjela, sve je bilo uredu. Ponovno je pogledala u majku upitnim pogledom.

Kao da joj odgovara na pitanje, majčine su se usne izvijale dok je izgovarala riječi, - O, dragi Bože, ti se širiš. Širi?

To je bila riječ koja Annie nije bila poznata. Dok ju je pokušavala izgovoriti u mislima i odrediti njezino moguće značenje, shvatila je da joj majka gleda u njezin trbuh. Posramljena, Annie ga je pokušala uvući. Ranije je primijetila da joj je struk nešto širi i to popodne zaključila kako bi trebala manje jesti. Pošto je puno vremena provodila u šumi, često je promatrala divlje životinje kako se spremaju na zimski počinak i zaključila kako višak hrane 17

GIGA

deblja. Annie je pretpostavila da je krišom u posljednje vrijeme iznosila previše kolačića i slatkiša iz kuhinje.

Zaobljeni joj se trbuščić nije činio kao veliki problem, mislila je kako će ga lako riješiti. Ali činilo se kako je njezina majka mislila daje problem puno ozbiljniji. Nakon stoje neko vrijeme zurila u nju, spustila je mokri ručnik na pod i lice prekrila rukama. Po pokretima njezinih ramena, Annie je znala da majka jeca. Nije znala što da učini. Prije nego što se snašla, njezin je otac ušao u sobu. Krajevi njegova ogrtača vukli su se po podu i omotavali oko njegovih bosih, dlakavih gležnjeva.

Annie je rukama prekrila bedra i spustila se natrag u kadu. Otac nikada nije ušao u sobu dok se kupala.

- Sto, dovraga, nije uredu? - pitao je.

Annie je gledala u majku nadajući se da će odgovoriti tako da ju i ona može razumjeti. Ali majka je još uvijek držala ruke na licu. Sto god daje rekla ocu, pogodilo ga je jer je u trenutku problijedio. S bolnim je izrazom na licu pogledao u Annie.

- Dragi Bože, ne.

Polako se približio kadi. Hvatajući Annie ispod ruke, podigao ju je na noge. Annie se nije mogla sjetiti kad ju je posljednji put otac vidio bez odjeće i preplavio ju je grozan osjećaj srama. Nagnula se naprijed i rukama prekrila intimne dijelove tijela. Otac ju je naglo protresao. Pogledala je baš na vrijeme kako bi vidjela što govori. - Prestani s tim! Ustani se, djevojko, kako bih te mogao pogledati.

Annie nije željela daju gleda, ali je to učinio. Bila je zahvalna što je poniženje trajalo kratko.

Zatim je opustio stisak, rukom prekrio oči i odmaknuo se od kade. Prepoznavši uznemirenost u njihovim pokretima, Annie je rukama prekrila trbuh. Rijetko je viđala roditelje tako uzrujane. Sigurno se nije toliko udebljala.

Govoreći nešto preko ramena što nije razumjela, otac je napustio prostoriju. Njezina je majka drhtavim rukama obrisala lice, a zatim podigla ručnik i pomogla Annie da iziđe iz kade.

Drhteći, zakoračila je prema mekanomu flanelu i ogrnula se. Majka je rukom pokazala prema čistoj spavaćici koju je ostavila na krevetu. Zatim, očito očekujući od Annie da se sama obriše, napustila prostoriju.

Nakon što je odjenula spavaćicu, Annie je prišla vratima i odškrinula ih. Osjetila je vibracije na podu, prije nego što je ugledala oca na hodniku. Na njezino se iznenađenje ponovno odjenuo i panično zakopčavao košulju. Vezice njegovih cipela vukle su se po podu dok je hodao, činilo se da nije bio svjestan da ih je zaboravio vezati. Gledala gaje kako nestaje niza stube. Trenutak kasnije osjetila je podrhtavanje zidova kada je zalupio vratima.

Annie nije mogla ni pretpostaviti kamo je išao. Subotom navečer bi se ranije povukao i čitao u krevetu dok ne zaspe. Koliko se sjećala, nikada nije izišao nakon stoje legao u krevet, osim ako se nije dogodilo nešto uistinu loše.

Bojeći se da bi ju majka mogla uhvatiti u špijuniranju, ugasila je lampione i požurila natrag u krevet. Iako je ljetna noć bila topla, plahte su bile hladne i zadrhtala je dok se zavlačila ispod njih. Kada su se lampioni ugasili do kraja, zatvorila je oči, odlučna zaspati. Razlog zbog kojeg je njezin otac tako uzrujan sigurno nije imao veze s njom. Puno je ljudi bilo deblje od nje i nitko se nije toliko zabrinuo zbog toga.

Alex je popio gutljaj konjaka uživajući u njegovu okusu dok mu je polako klizio niz grlo. Ovo mu je bio omiljeni dio večeri, završio je s poslom, večerao, a mirni su sati prije spavanja sporo prolazili. Vatra je pucketala, a dim koji je mirisao na borovinu izdizao se prema dimnjaku. Bilo ljeto ili zima, Alex je uvijek volio upaliti vatru u kaminu navečer. Plamen je isijavao vrlo malo topline, ali je zato vatra obasjavala svaki kutak njegove radne sobe.

Nakon što je malo radio na papirologiji, nadao se kako će nadoknaditi čitanje. Novine od prošlih nekoliko tjedana stajale su pokraj njegove fotelje, čak nisu bile ni odmotane. Uz farmu konja i iskopinu kamena, proljeće i ljeto bili su najzaposleniji dijelovi godine, sve je

18

GIGA

započinjalo otapanjem snijega i nije prestajalo sve do kraja desetoga mjeseca. Tako mu je prolazio tjedan za tjednom, u napornome radu, ispunjavao je narudžbe za kamen, pomagao kobilama pri okotu, nosio sijeno, obrađivao polja, zatim sijao i sadio. Činilo se kako ima bezbroj zadataka, a vremena premalo. U rijetkim trenutcima kada bi imao nešto slobodnoga vremena, obično bi ga provodio u tvornici razgovarajući s poslovođom.

Istežući se, Alex je prekrižio noge. Gledajući u zlatni sjaj vatre, osjećao se lijenim, poput mačke. Svladao ga je umor i zatvorio je oči držeći čašu u ruci naslonjenu na prsima.

- Gospodine?

Na zvuk glasa svojega batlera, Alex se trgnuo. Konjak mu se prosuo po majici i opsovao je ispod glasa.

- Žao mi je što Vas uznemirujem, gospodine Alex, ali James Trimble je u predvorju i inzistira Vas vidjeti zbog nekog hitnog slučaja.

Alex je spustio čašu na stolić pokraj fotelje i rukama protrljao lice. Trimble? Pogledao je prema zidnomu satu i shvatio da je tek sedam sati i deset minuta. Protresao se kako bi se razbudio i ustao na noge namještajući košulju. - Uvedi ga unutra, Frederick. „ Odjeven u crni dugački sako, batler se okrenuo i napustio prostoriju. Trenutak kasnije vrata su se boje mahagonija otvorila i Trimble je zakoračio unutra. Na prvi pogled Alex je znao da nešto nije uredu. Sučeve su vezice na cipelama bile odvezane, a čarapa je na desnoj nozi visjela oko gležnja preko hlača. Košulja mu je bila uredno zakopčana, ali je samo s jedne strane bila uvučena u hlače.

- Za Boga miloga, suce, što se dogodilo?

Stariji je čovjek krenuo prema stolu zaustavivši se kod boce konjaka. Bez pitanja, natočio je piće u čašu i popio pozamašnu količinu u jednome gutljaju. S obzirom na činjenicu daje sudac jednom posjetio njegov dom, i to kada mu je kći bila silovana, Alex je njegovo ponašanje smatrao iznimno čudnim. Podigavši obrvu, gledao je u čovjeka koji je točio još jedno piće.

Nakon što je još jednom otpio, napokon se okrenuo prema Alexu. - Trudna je.

Te su riječi ostavile Alexa bez daha. Prošla su četiri mjeseca bez traga i glasa Trimbleovih pa je mislio da je mogućnost trudnoće odavno prošla. Koljena su mu zadrhtala i jedva je uspio doći do fotelje. Izbočenih očiju, stegnutoga grla od šoka, samo je zurio u staroga čovjeka.

Nakon nekoliko beskrajnih sekundi, napokon je odgovorio, - Tek ste sada to otkrili?

Sudac je odmahnuo rukom i slučajno srušio bocu preko čaše. Kao da nije primijetio da se tekućina prosula po podu. - Njezina mi majka ništa nije rekla. - Zastao je i zatvorio oči na trenutak. - Nadala se da povećavanje njezina trbuha nije bilo ništa ozbiljno. -Uputio je Alexu bolan pogled. - Nije bila u pravu. Annie je noseća, bez sumnje.

Alex se naslonio. - K vragu.

- Pitanje je što ćemo sada? Vjerujem da je prošlo previše vremena da bismo mogli prekinuti trudnoću, a da joj ne ugrozimo život.

Alex je znao da postoje liječnici koji bi, uz dobru cijenu, izveli postupak, ali mu je od te pomisli bilo muka. Dijete njegova brata? Njegov nećak ili nećakinja? Čak i da je prekid trudnoće moguć, ne bi to dopustio. Za njega su djeca bila nedosanjani san i neizmjerno dragocjen dar.

Kao da mu je pročitao misli, sudac je pogledao u razli venu bocu na podu i drhtavim glasom rekao, - Moja Annie nije sposobna odgajati dijete, Montgomery, a moja žena i ja smo prestari da bismo se obvezali na takvu odgovornost. Bit ćemo dvije stare olupine prije nego dijete naraste. - Odmahnuo je glavom. - Da joj trudnoća nije toliko odmakla, prekinuo bih ju bez razmišljanja. Vjerojatno mi zato Edie nije željela priznati istinu.

- Zaboravljate moju odgovornost. Jeste li pomislili da bih možda ja preuzeo brigu o djetetu?

-To nije rješenje.

- Zašto ne? Zbog Vaše političke karijere? - Alex je glasno uzdahnuo. - Postoje načini na koje bi izbjegli skandal, Trimble. -Iako je to teško priznao, znao je da ovo nije vrijeme biranja

19

GIGA

riječi. -Siguran sam kako ste čuli glasine da sam sterilan. Istina je. Obolio sam od zaušnjaka u ranim dvadesetima. - Odupirući se sramu koji ga je ispunjavao, Alex je slegnuo ramenima. Kako nisam u mogućnosti imati vlastitu djecu, nisam se namjeravao ženiti. Ako ništa drugo, voljan sam oženiti Annie i priznati dijete kao svoje.

Sudac je odlučno odmahnuo glavom.

Alex je požurio s raspravom. - Osim mladića koji su prisustvovali silovanju, a sumnjam da će progovoriti, nitko drugi ne će znati da dijete nije moje. S obzirom na Annieno stanje, bit će nagađanja zašto sam ju oženio, ali to će se negativno odraziti na mene, ne na Vas. Nakon određenoga perioda, mogao bih navesti nepopravljive razlike među nama i tražiti razvod braka. Annie bi se mogla vratiti kući i biti s majkom. To bi bilo savršeno rješenje za sve. To je dijete mojega brata, na kraju krajeva. Odgovoran sam za njegovu dobrobit, kao i za Annienu.

-Ne. Nakon te izjave, sudac je spustio čašu na stolić. Poput slijepca, jedva je koračao preko prostorije pridržavajući se za naslone stolica. Kada je stigao do kamina, privukao je kaput koji je držao u ruci i naslonio se na kamen iznad vatre. Alex je bio šokiran kad je začuo kako starac jeca.

- Ako ikada budeš rekao jednu riječ o ovome, - Trimble je prosaptao, - Upropašten sam.

Zakuni se da nijedna moja riječ ne će napustiti ovu sobu.

Alex je pogledao prema vratima kako bi se uvjerio da su dobro zatvorena. - Naravno, imate moju riječ.

- Znam da misliš da sam bezdušni gad zbog toga što sam se htio riješiti djeteta, ali nisi upoznat sa svim činjenicama. Naša Annie, ona je...- Zastao je i udahnuo. - Pa čuo si priču. O temperaturi u djetinjstvu koja joj je oštetila mozak?

-Da. Sudac je obrisao lice o rame. — Imala je visoku temperaturu. To nije laž. Kad je imala pet, šest godina, postala je čudna i stanje joj se postepeno pogoršavalo i postala je ovakva kakva je danas.

Alex nije znao što reći i što je sudac očekivao kao odgovor.

- Stvar je u tome, - nastavio je, - nisam potpuno siguran da je vrućica bila uzrok. Edie uporno tvrdi daje tako. I budući da nam je ta priča omogućila da ju zadržimo kod kuće, a da to ne utječe previše negativno na obitelj, pretvarao sam se da vjerujem u nju. Ali istina je da je jedan od Edienih ujaka malouman. Potpuno je retardiran. I njegova je mentalna neuravnoteženost počela u djetinjstvu, baš kao i kod Annie, i brzo mu se stanje pogoršavalo sve dok nije potpuno poludio i završio u ustanovi.

Alex je stisnuo zube, nije želio slušati ovo.

Sudac se polako uspravio i okrenuo mu lice, njegove plave oči svjetlucale su zbog suza, a lice mu je potpuno pobijelilo. - Sve do sad istina nije bila toliko važna. Samo sam brojao dane i molio se da Annie nikada ne će biti toliko loše. Bio bih prisiljen poslati ju u ustanovu. Njezinu bi majku ubilo kad bi morala kćer dati u instituciju. Čak i one najbolje među njima su grozna mjesta za život.

Alex je čuo priče o takvim mjestima.

Sudac je podigao ruke. - Ali sada... pa ne mogu nastaviti držati glavu u pijesku, ne kada je dijete na putu. Anniena bi bolest mogla biti nasljedna. Znajući to, ne mogu dopustiti tebi ni bilo komu drugomu da posvoji dijete. Nakon nekoliko godina i ono bi moglo poludjeti.

Alex je spustio pogled srameći se što nije imao prigovora. Ludilo. Dragi Bože. Čak ni on nije želio riskirati život s takvim djetetom.

- Shvaćaš li sad u čem je problem?

Alex se ustao iz fotelje i počeo hodati gore-dolje po sobi. Toliko je želio daje Douglas sad ovdje i da može vidjeti bol i tugu koju je uzrokovao ne samo kod Annie nego i svih ljudi oko nje.

20

GIGA

Sudac je dotaknuo nos. - Kako mi se čini, imam samo jedno rješenje, a to je poslati Annie negdje dok se dijete ne rodi i dati ga u siroti šte. Pobrinut ću se da odgovorni budu upućeni u sve i nikada ga ne daju na posvojenje.

Alex je klimnuo glavom. I njemu se činilo daje to jedino rješenje. - Kamo ćete poslati Annie?

Imate li neke rođake koji bi ju mogli primiti?

Sudac je odmahnuo glavom. - Samo nekoliko starijih tetka koje su preslabe da bi bile od ikakve pomoći. Moja su braća umrla od groznice još sedamdesetih godina, a Edie je jedinica, začeta nakon što je njezina majka bila uvjerena kako je postupak podvezivanja jajnika bio uspješan. Zbog njezina ujaka, roditelji nisu željeli djecu bojeći se daje bolest nasljedna.

Zbog te je činjenice Alex izgarao od znatiželje zbog kojeg su razloga onda on i gospođa Trimble imali čak četiri kćeri, ali nije postavio pitanje. To ga se nije ticalo. - Onda ćete ju morati udomiti u nekakvu ustanovu?

- Da, i tu ti uskačeš. Trebat će mi financijska pomoć. Briga će za nju biti skupa, pogotovo za tako dugo vrijeme koje će tamo provesti.

- Samo recite iznos koji trebate. Rekao sam Vam na početku da ću Vam pomoći na bilo koji način, i mislio sam to. Igrom slučaja imam novaca i vrlo rado ću platit sve troškove.

Sudac je rukom protrljao lice. - I ja imam lagodan život, ali usprkos tomu što ljudi misle, moji financijski izvori nisu nepresušni.

Suosjećajući s njim, Alex je uzdahnuo. - Znate, James, ne sumnjam u Vaš sud, ali ne mislite li da bi bilo mudro dovesti dr. Muira da pregleda Annie prije nego što sprovedemo plan?

- Trudna je, nema sumnje. Struk joj se već proširio.

Alex se sjetio kada je mnogo puta pomislio daje kobila skot-na pa se na kraju ispostavilo da nije bilo tako. - Ponekad nas pogled može zavarati. Vjerujte mi. Moguće je da paničarimo bez razloga. Djevojka se možda samo udebljala, ništa više.

- Daje barem tako. Dragi Bože, daje barem tako.

Alex je poželio isto. Bilo bi bolje za sve da Annie ne nosi Douglasovo dijete, pogotovo za dijete. Sirotište. Parala mu je srce pomisao da bi njegova krv i meso završili na takvome mjestu i nikada ne biti posvojena.

Sudac se ispravio i duboko udahnuo. - Pa pretpostavljam da bi bilo pametno dovesti liječnika.

Otići ću po njega.

- Večeras? - Alex nije mogao sakriti iznenađenje. Činilo mu se daje liječnikov posjet mogao pričekati do jutra ako zbog ničega drugoga, onda zbog Annie.

- Edie je jako uzrujana, želim ovo riješiti što prije, - objasnio je.

- Shvaćam.

- Kada smo već kod Edie...- Sudac je prstom prošao ispod ovratnika, očito mu je bilo neugodno zbog onog što je namjeravao reći. - Cijenio bih ako ne spomeneš ništa od onoga o čemu smo razgovarali večeras pred njom. O njezinu ujaku, mislim. Ja, ovaj... pa ludilo je u njezinoj obitelji i ne razgovaramo o tome.

Nisu razgovarali o tome? S obzirom na činjenicu da im je kći možda luda, Alex je to smatrao iznimno čudnim.

21

GIGA

Poglavlje 4 Trudeći se sakriti gnjev, Daniel Muir krenuo je prema Annienu krevetu i primio ju za ruku.

Zabrinutost ga je u njezinim krupnim, plavim očima dirnula u srce i po već dvadeseti put otkako ga je Alex Montgomery pronašao u gradu morao je svladati ljutnju koju je osjećao prema njezinim roditeljima. Kako je dvoje dobrih, pažljivih ljudi moglo tako pogriješiti kad se radilo o njihovoj kćeri, nije shvaćao. Ako je djevojka uistinu bila trudna, ujutro ne će biti ništa drugačije. Ali inzistirali su na tome da joj se stanje provjeri večeras.

Daniel nije vjerovao u metodu plašenja pacijenata, a Annie ga se bojala, nije bilo pogreške.

Nikakvo čudo. Posjetio je djevojku tek nekoliko puta u njezinu životu, a posljednji je put to bilo kad joj je temperatura uzrokovala mentalno oštećenje. Sada je bio ovdje budeći ju iz sna kako bi ju pregledao. Iza njega je Edie stajala prekriženih ruku njišući se lijevo-desno, jecala je i uzdisala. Samo je to bilo dovoljno da bi se djevojka na smrt preplašila. Da bi stvari bile gore, James je bio na suprotnoj strani prostorije i nervoznim hodom naprijed-natrag gotovo utabao drveni pod. Za dvoje inteligentnih ljudi, ponašali su se kao maloumnici.

-1? - James je nestrpljivo pitao. -Je li ili nije?

Sto je previše, previše je. Daniel je odvratio pogled s kreveta i uspravio se. Prijekorno pogledavši u par koji ga je iritirao, povi-kao je. - Van! Još ju nisam pregledao i ne namjeravam dok se ovakve stvari odvijaju.

Edie je poskočila. James ga je zapanjeno pogledao.

- Uzrujavate djevojku. - Daniel je rekao nježnije ovaj put. -Molim vas, iziđite na hodnik. Kada budem završio, pozvat ću vas natrag.

- Pa, - Edie je prkosno odgovorila - Ovo je... svašta! Daniel nije pretjerano mario što je uvrijedio Edie Trimble.

Strpljenje mu je bilo pri kraju i nije se namjeravao zamarati s njom. To je bilo jedino što je mogao napraviti, osim da Annie zaveže za ruke i noge i tako ju pregleda. Maloumna ili ne, Anie je ipak bila ljudsko biće i imala je osjećaje, a njezina bi majka od svih ljudi to trebala najbolje znati. I iako je bila silovana, Daniela nisu pozvali ranije da ju pregleda? Edie je morala znati da postoji mogućnost unutarnjega krvarenja ili je mogla dobiti opasnu infekciju.

Ipak, nisu ga doveli u kuću. Činilo se kao da se Edie boji pregledati ju iz straha što bi mogla otkriti. Zašto, to je bilo pitanje i to jedno od onih na koje Daniel nije znao odgovoriti.

Nakon stoje Trimbleove ispratio iz sobe, Daniel je uzdahnuo i okrenuo se natrag prema Annie. Gledala ga je nervoznim pogledom i očima veličine tanjura. Pokušavajući izgledati što bezopasnije, polako se približio krevetu. Kada je ponovno sjeo na rub kreveta, uzeo ju je za ruku i nježno pomilovao po njoj.

- Sjećaš li me se, Anne? - nježno je pitao.

Zadržavajući pogled na njegovim ustima, spustila je bradu i očešala obraz od rame. Daniel je pogledom prešao preko njezine pojave i pomislio kakva je šteta stoje visoka temperatura upropastila tako divnu djevojku. Iako su starije Trimbleove kćeri bile udane i zbog udaljenosti koja ih je razdvajala dom rijetko posjećivale, Daniel se prilično jasno mogao sjetiti njihovih lica. Od četiri je sestre Annie bez sumnje bila najljepša. Trebalo je pažljivo pogledati da bi se to vidjelo, naravno. Imala je neobičnu dugu, tamnu kosu koja se izvijala u svilene pramenove i uokvirivala joj lice, gotovo sakrivajući njezino lijepo lice. Njezina majka nije trošila puno novaca na njezinu odjeću, vjerojatno zato što je djevojka sve uništavala lutajući po brdima i šumama. Umjesto toga Annie su oblačili u vrećaste ružne haljine bez oblika, izrađene od loših materijala. Da bi stvari bile gore, nitko se nije potrudio socijalizirati dijete bar do neke granice. Ipak, možda Trimbleovi i nisu sasvim krivi, možda ona nije bila sposobna naučiti te stvari, ali Daniel je ipak smatrao da bi se trebali stidjeti što se nisu nimalo potrudili daju probaju naučiti barem ono najosnovnije. Kako sada stvari stoje, Annieno je ponašanje bilo poput šestogodišnjega djeteta.

- Kada si bila malena djevojčica, sakrivao sam slatkiše u džepove kada sam te posjećivao, ali 22

GIGA

pretpostavljam da se toga ne sjećaš.

Pogled joj se zaustavio na džepu njegove jakne. Hvatajući se za jaknu, Daniel je ispraznio sadržaj džepa, gdje je, na sreću, uvijek imao slatkiše kako bi pridobio ostale mlade pacijente.

Lagano se nagnuo naprijed, pustio njezinu sitnu ruku iz svoje i rekao, - Hajde. Posluži se.

Njezine su se obrve primaknule jedna drugoj stvorivši joj na-bor na čelu. Umjesto da posegne za slatkišima, prislonila je dlan na trbuh i lagano odmahnula glavom.

- Nisi raspoložena za slatko, ha? - Pazeći da ne napravi nijedan nagao pokret, Daniel je otkrio pokrivač i stavio svoj dlan pokraj njezina na njezinu trbuhu. - Boli te trbuh? - Nježno je pritiskao prstima. Kako su ga njezini roditelji ranije upozorili, trbuh joj je bio povećan. Pažljivo je odmjerio oteklinu, zatim ju ponovno pokrio do struka i nasmiješio se. - Meni se čini sve u najboljem redu.

Nepovjerenje je u njezinim očima govorilo Danielu da ako ju ne uspije umiriti, unutarnji pregled ne će biti moguć. Ustrajan u svojem naumu, sagnuo se i otvorio svoju crnu torbu i izvadio stetoskop. Nije proveo četrdeset godina u poslu, a da nije naučio kako pridobiti sramežljive pacijente. Nakon što je ugrijao stetoskop među dlanovima, smjestio ga je na njezina prsa i osluškivao joj srce. Kada se nije pobunila, spustio je stetoskop niže sve dok ga nije naslonio na njezinu malenu dojku. Dok se pretvarao da sluša, na brzinu je ispipao područje. Srce mu se stisnulo kada je shvatio koliko je natečena.

Bez detaljnoga pregleda nije mogao biti potpuno siguran je li trudna, ali veličina njezina trbuha i natečenih dojki bile su dvije činjenice koje su mu otkrivale upravo to. Uzdahnuo je dok je vraćao stetoskop natrag u torbu. S obzirom na posljednju menstruaciju, bio je devedeset devet posto siguran da su njezini roditelji bili u pravu. Nije se radovao pomisli kako će im morati priopćiti tu vijest. Edie će sigurno urlati od plača, što će djevojku uznemiriti još više.

Uspravljajući se, pozdravio je Annie s tugom u očima. Što će se dogoditi s njom, pitao se.

Dom će za nevjenčane majke još biti i dobro rješenje. Ali vjerojatno će završiti u nekoj ustanovi. Ta mu je pomisao gotovo slomila srce. Bila je malo, divlje stvorenje, naviknuto na slobodu i trčanje po šumama. Bit će joj iznimno teško biti zatvoren, pogotovo što joj nitko ne će moći objasniti daje to na samo nekoliko mjeseci.

Instinktivno, Daniel ju je pogladio po tamnoj kosi i licu. Ljupkost mu je njezine krhke pojave oduzimala dah. Izvadio je bombon iz džepa i gurnuo joj ga u ruku. - Možda ćeš poželjeti nešto slatko ujutro, ha?

Dugo je nakon što je liječnik ugasio svjetiljku i napustio sobu Annie ležala mirno gledajući u sjenke na stropu. Slatkiš joj se u ruci počeo se topiti i bio joj je ljepljiv na dlanu. Kroz maglu se mogla sjetiti kako ju je liječnik posjećivao dok je bila malena. Tada je njegova kosa bila crna, ne sijeda, i njegovo lice nije bilo tako naborano. Ali koliko god se trudila nije se mogla sjetiti daje donosio slatkiše. To što ih je danas donio, bila joj je zagonetka. Nije previdjela zabrinutost u njegovim očima kad joj je ispipao trbuh. Ako je njezina debljina toliko zabrinjavala sve oko nje, zašto bi joj donio poslasticu od koje će se još više udebljati?

U zraku je bio neki čudan osjećaj večeras, baš kao da se sprema veliko nevrijeme. Povremeno je mogla osjetiti vibracije na podu i zidovima i pitala se što ih je uzrokovalo. Vrata koja se otvaraju i zatvaraju? Koraci? Poželjela se iskrasti iz sobe i proviriti preko stu-bišne ograde kako bi saznala što se dolje događa, ali bojala se da bi ju majka mogla uhvatiti. Ponekad je Annie mogla pratiti događanja u prizemlju, a da ne upadne u nevolju, ali je osjećala kako večeras nije jedna od tih noći.

Okrenuvši se na stranu, stavila je slatkiš na noćni ormarić. Zatim je polizala dlan uživajući u slatkome okusu i nadajući se da ju ta mala količina ne će dodatno udebljati. Još nikada nije vidjela svoje roditelje toliko uzrujane, čak ni onda kad je dotrčala nasred crkve kako bi dotaknula orgulje.

Annie je iscrpljeno povukla pokrivač do brade i zatvorila oči. Sutra, zaklela se, ne će pojesti

23

GIGA

ništa osim doručka i lagane večere. Dok si rekao keks, opet će biti mršava i roditelji će ju prestati gledati tako tužno.

Alex je imao strašnu glavobolju, a Edien je prodorni glas činio bol neizdrživom. Sjeo je nasuprot kaminu u sučevoj radnoj sobi i poželio da se nalazi daleko odavde. Ženske su ga suze oduvijek ispunjavale panikom, vjerojatno zato što nije imao puno žena oko sebe.

Maddie, kućepaziteljica i predradnikova pedeset trogodišnja supruga, nije bila baš plačljiva, a nije se sjećao ni da mu je pomajka Alicia bila takva.

- Molim te, James, - Edie je molila kroz plač. - Dopusti mi da se brinem za nju ovdje. Ne će razumjeti ako je pošaljemo na neko nepoznato mjesto među strance.

Sudac je prošao rukom kroz rijetku kosu i zabrinuto pogledao prema dr. Muiru. - Daniel, reci nešto.

Liječnik je slegnuo ramenima. - Sto mogu reći? Edie je potpuno u pravu. Djevojka ne će razumjeti i bit će uzrujana ako ju pošaljete strancima.

Namrštivši lice, sudac je podigao ruke u zrak. - Što drugo mogu učiniti?

Daniel je protrljao bradu. -Zadržati ju kod kuće nije moguće?

- Što je sa skandalom? - sudac je odgovorio.

- Ah, da, skandal.

Sudeći po liječnikovu tonu, bilo je jasno da ne simpatizira sučevu zabrinutost prema političkoj karijeri. Alex je bio istoga mišljenja. Annie je bila njegova kći i mislio je da mu je ona prioritet, a da sve ostalo dolazi kasnije.

- Možda se mogu raspitati i saznati za neki prikladan dom u koji možete smjestiti Annie. Alex je ponudio.

Edie se okrenula i pogledala ga očima natečenim od suza. Alex se ustao iz stolca i omotao kaput oko ruke. - Idealno bi bilo pronaći neku stariju ženu koja bi se brinula za nju, nekoga tko bi bio voljan primiti Annie do završetka trudnoće. Siguran sam da možemo pronaći takvu ženu ako se potrudimo. - Kako bi što bolje objasnio na što je mislio, Alex je gestikulirao rukama. - Djevojka je trudna tek četiri mjeseca. Imamo još vremena smisliti što ćemo. Gledajući u Edie, rekao je, - Što se tiče toga da će biti zbunjena i uzrujana kad promijeni prebivalište, nitko vam ne brani da odete s njom i budete uz nju dok se ne smjesti.

Edie se rukom uhvatila oko vrata. Pogledala je u suca kako bi dobila odobrenje. - Smijem li otići s njom, dragi?

Trimble je klimnuo. - Ne vidim zašto ne. Problem će biti pronaći takvu ženu. - Pogledajući u Alexa s puno nade u očima, dodao je, - Kad bismo to uspjeli, to bi bilo bi idealno.

Osjećajući se krivim za sve što je njegov brat uzrokovao, Alex nije oklijevao, nego je samo rekao, - Prepustite sve meni. Baveći se uzgojem konja, stekao sam poznanstva i izvan grada.

Započet ću s pisanjem pisama ujutro i poslat ću ih u ponedjeljak. Možda će potrajati neko vrijeme, ali pronaći ćemo nekoga tko će primiti Annie.

Edie se sklupčala u suprugovu zagrljaju i ispustila još jedan bolan jecaj. Iako je suosjećao s njom, Alex je s nestrpljenjem želio otići odande. Još je jednom napomenuo kako će s raspitivanjem započeti odmah ujutro i krenuo niz hodnik prema predvorju. Bio je na trijemu prije nego je shvatio daje liječnik hodao za njim.

- Loše je ovo. - Daniel Muire je zaključio.

Alexu se to činilo blagim zaključkom. Nije mogao zaboraviti ni na trenutak daje Douglas bio odgovoran za sve. - Da, jeste. Bog zna da bih učinio sve da to mogu promijeniti. Ali ne mogu.

Dok su silazili niz stepenice, liječnik je skinuo jaknu, zakačio ju na palac i prebacio preko ramena. - Večeras je iznimno toplo, zar ne? Gotovo sam se ugušio unutra.

Naviknut na rad po najvećoj vrućini, Alex nije primijetio zagušljiv zrak u kući. Pogledao je prema zvjezdanu nebu. - Dobro bi nam došlo malo kiše.

- Nije li to čudno? Žalimo se na vrijeme cijelu zimu, a kad stigne polovica kolovoza, molimo se za kišu.

24

GIGA

Zaustavivši se pokraj konja i pogledavši prema stazi, Alex je dodao, - Ljudska je priroda kontradiktorna.

Muir je pogledao prema kući. - Ne govoriš mi ništa što već ne znam. Ovi ljudi su zasigurno zagonetka, to je činjenica.

Siguran kako je mislio na sučevu zabrinutost za političku karijeru Alex je rekao, - Nije uvijek moguće shvatiti tuđe prioritete.

- Istina. - Zaškiljivši kako bi bolje vidio Alexa nasuprot mjesečini koja gaje obasjavala, Muir je rekao, - Uzmimo tebe, na primjer. Smatram te pametnim čovjekom koji uvijek vreba priliku koju bi mogao iskoristiti. Prilika ti kuca na vrata, a ti ju ne primjećuješ.

- Molim?

- Mala Annie. Njezina trudnoća i sve...- liječnik je pojasnio. - Evo tebe, opasno si se približio tridesetima, neoženjen si i uvjeren kako ne možeš imati djece. Čini mi se da bi mogao zgrabiti priliku i oženiti djevojku te Douglasovo dijete priznati kao svoje.

Ne možeš imati bolju priliku za odgajanje svoje krvi jer je tvoj vlastiti brat otac djeteta.

Znajući kako će se liječniku ovo činiti, ipak nije mogao prekršiti obećanje i odati tajnu koju mu je stari Trimble povjerio. - Da, pa koliko god volio imati dijete, doktore, imam svoje razloge zbog kojih oklijevam.

Muir je uzdahnuo. - Edien ludi ujak, na njega misliš? - Liječnik ga je obišao kako bi došao do svojega konja. Nakon što je primio uzde u ruke, okrenuo se i pogledao u Alexa preko sedla.

-O, da. Čuo sam priče. I kažem ti, Alex, ta djevojka nije luda. Bio sam uz Edie kada je Annie rođena i bio sam joj liječnik dok je bila dijete. Bila je zdrava poput sve normalne djece dok joj se nije povisila temperatura. Ta djevojka nema nikakvu bolest koju bi mogla prenijeti na svoje dijete. To ti jamčim.

Alex je omotao ruke oko drvenoga stupa za koji su bili zavezani konji toliko snažno da su ga zaboljele kosti. - Možda se varate.

Daniel se nasmijao. - I voda bi mogla poteći uzvodno, također. Ne govorim to olako, Alex.

Svjestan sam posljedica ako nisam u pravu. Ali uvjeravam te, u pravu sam. Ta je djevojka bila bistra, poput tek skovana novčića, dok ju nije snašla ta strašna bolest.

- Sigurni ste da nije nasljedno?

- Sto posto siguran.

Alex je progutao i pogledao prema kući. Misli su mu ispunjavale razne mogućnosti. - Ne znam. Ako bih ju oženio, uzrokovao bih gomilu tračeva, s obzirom na to da nije zdrava i sve.

Ljudi će me smatrati perverznim i tko bi ih krivio?

- To je vjerojatno istina. Ako si osjetljiv na tračeve, pretpostavljam da bi bilo najbolje da se skloniš od ove situacije.

Alex je duboko udahnuo. - A da ne spominjem odgovornost koju bih preuzeo na sebe.

Djevojka, poput Annie. Pa s njom bih imao pune ruke posla.

Liječnik se nasmijao. - Ona je plaho maleno stvorenje, sretna je sa svojim jednostavnim i malim zadovoljstvima. Uz svoj novac, mogao bi zaposliti medicinsku sestru koja bi ti pomogla i brinula se za nju. Ne ćeš ni znati da ti je u kući. Anniena je dobrobit u pitanju, također. Selidba će ju u tvoju kuću možda malo uzrujati, ali to ne će biti ni približno onoliko koliko bi se uzrujala daju pošalju bogzna gdje. Život bi joj s tobom barem omogućio da i dalje luta šumama koje su joj toliko poznate, a kada bi to poželjela, mogla bi otići i posjetiti svoju majku. Ne kažem da si ti kriv za nesreću koja je zadesila to jadno stvorenje, ali kad biju oženio, mogao bi joj olakšati puno toga u životu.

Alex je zaustavio pogled na tamnome drveću koje je okruživalo dvorište Trimbleovih. - Ne znam, doktore. - Duboko je udahnuo. - Ako se varate u vezi djevojke...- Zastao je i slegnuo ramenima. -Dijete s mentalnim problemima? Nisam napravio dobar posao odgajajući Douglasa, znate. Pogledajte kako je ispao. Kad pomislim na odgajanje djeteta koje je zaostalo... pa od same pomisli me strah.

25

GIGA

Liječnik je klimnuo glavom. Zatim je glasno izdahnuo. - A ako sam u pravu i dijete bude normalno? Provest će cijeli život u sirotištu, bez ikakve nade da će jednoga dana biti posvojeno. - Liječnik je pomaknuo konja prebacivši kaput preko sedla. - Samo razmisli o tome, mladiću. Ako si u stanju okrenuti leđa. Svaka čast. Nadam se da ćeš moći mirno spavati.

Rekavši to, liječnik je zajahao konja i krenuo prema cesti.

Osjećajući se kao da gaje netko šutnuo nogom, Alex je prišao trijemu i sjeo na stube. Iz tame je dopirao zvuk cvrčaka. Mjesec je bio obješen poput divovskoga srebrnjaka iznad planina, nježnim sjajem obasjavajući krošnje drveća. Iz kuće je dopirao prigušeni zvuk jecanja Edie Trimble.

Zatvorivši oči, Alex je pokušao odagnati misli, ali su mu posljednje liječnikove riječi odzvanjale u glavi. Kako da okrene leđa djetetu svojega brata i mirno spava noću? Imao je dovoljno financijskih sredstava da unajmi medicinsku sestru koja bi se brinula za Annie do kraja života, a liječnik je vjerojatno bio u pravu kada je rekao da u onoj svojoj ogromnoj kućerini ne će ni primijetiti njezinu prisutnost. Dijete bi bilo rođeno u bračnoj zajednici.

Nosilo bi ime Montgomery]evih, to bi pravo steklo rođenjem kao i sve prednosti koje bi mu to ime omogućilo u daljnjem životu. Iako bi Annie trebalo nekoliko dana da se navikne na život u drugoj okolini, s vremenom bi se priviknula i bilo bi joj puno lakše ako ne bi bila odvojena od svoje obitelji i svega što joj je poznato.

Nakon stoje nekoliko minuta razmišljao o problemu, Alex se ustao na noge i krenuo natrag prema vratima. Nije se trudio kucati, samo je ušao unutra i krenuo niz hodnik do sučeve radne sobe. Trimbleovi su ga gledali u čudu kada je ponovno ušao u prostoriju. Edie natečenih, suznih očiju, a njezin suprug u nevjerici.

- Mislio sam da si otišao, - sudac je rekao.

Neizmjerno nervozan Alex je prošao rukom kroz kosu. - Da, pa dugo sam razgovarao s liječnikom i mislim da postoji drugo rješenje ovoga problema. - Alex je presreo sučev pogled.

- Unatoč onomu što ste ranije spomenuli, gospodine, odlučio sam da bi bilo najbolje za sve ako mi dopustite da oženim Vašu kćer.

Prije nego se ijedno od supružnika uspjelo usprotiviti, Alex je žurno nastavio dalje.

- Unajmit ću profesionalnu medicinsku sestru da se brine za nju. Povremeno bi mogla doći k vama u posjet, a vi ste dobrodošli u moj dom kad god poželite. Dijete će nositi moje prezime.

- Alex je mahnuo rukom. - To je savršeno rješenje ako razmislite o tome.

Edieno je lice bilo blijedo, gotovo prozirno. Naglo se ustala. Alex je očekivao da će se svesrdno složiti s njim, ali umjesto toga, kroz plač je po vikala, - Ne! To je bila posljednja stvar koju je očekivao. - Zašto, za Boga miloga?

- Zato, - plakala je, okrenuvši se prema sucu. - Ne ću to dopustiti, James. Nakon što se rodi dijete, želim da se Annie vrati kući gdje i pripada. Ne želim da se stranci brinu o njoj do kraja života. Ona je moje dijete i moja odgovornost.

Alex je bio previše iscrpljen da bi se prepirao. - Nakon nekog vremena od poroda Annie i ja bi se mogli rastati. Mogli bismo reći da je u braku došlo do nepremostivih razmirica. Ona bi se mogla vratiti kući, a ja bih odgajao dijete.

Edie je naslonila dlan na čelo i počela hodati gore-dolje po prostoriji. U svakoj se kretnji mogla vidjeti napetost koju je osjećala. Sudac ju je samo gledao nekoliko minuta. Zatim je upitno pogledao u Alexa. Svjestan onoga o čem je zacijelo razmišljao, Alex je tiho rekao, Svjestan sam rizika, suce. Voljan sam riskirati. Ako se ispostavi da nešto s djetetom nije uredu, pobrinut ću se da se to zataška i smjestit ću ga u ustanovu, baš kao što ste isprva i planirali. Nema tračeva, nema skandala. Reći ćemo daje dijete umrlo ili da sam ga poslao rođaku.

Stari mu je čovjek uputio upozoravajući pogled, zatim pogledao u vidno uzrujanu suprugu, očito uplašen da ih je možda čula. Opustio se kada je samo nastavila hodati kružeći po radnoj sobi, očito nesvjesna njihova razgovora.

26

GIGA

- Ne znam, - rekao je ispod glasa. - Ako bi se nešto pročulo, to bi me upropastilo. Stvarno mislim da je najbolje da jednostavno...

- Ne dajem vam izbora, - Alex se ubacio.

Sučeve su se zjenice proširile, gotovo mu zacrnivši boju očiju. - Je li to prijetnja?

- Obećanje. - Alex ga je ispravio. - Protivite se i možete se pozdraviti s javnim životom.

Sučev je vrat pocrvenio od bijesa. Nakon što je dugačak trenutak samo zurio u Alexa, pogledao je natrag prema supruzi. -Edie, ovo je najbolje rješenje do sada. Annie ne bi bila kod Alexa zauvijek, samo nekoliko mjeseci.

Gđa Trimble je uporno odmahivala glavom. - Ne. Radije bih učinila ono što smo planirali i pronašla nekoga izvan grada tko bi ju primio dok ne rodi.

To nije imalo nikakva smisla. Strpljenje gaje izdavalo i Alex se smjestio u stolicu upitno gledajući prema sucu. - Postoji puno više stvari o kojima moramo razmisliti, a koje su važnije od želja gospođe Trimble. - pažljivo je istaknuo. - Moj plan bi bio bolji za Annie, to je sigurno. A dijete ne će završiti u sirotištu.

Edie je pogledala u Alexa, iz očiju joj je isijavala ljutnja. -Dijete nije Vaša briga, gospodine Montgomery! Ništa se od ovoga Vas ne tiče.

Alex se jedva uspio suzdržati da ne poviče. - Ne slažem se s Vama. Dijete je itekako moja briga i ako postoji mogućnost da ne završi u nekoj instituciji, to moramo iskoristiti.

- Edie, - sudac je nježno rekao, - zašto ne bi otišla u kuhinju i skuhala nam čaj?

Uhvatila se za haljinu i stisnula ruke u šake. - Čaj? Odlučujete o budućnosti mojega djeteta, a ti očekuješ da poslužim čaj?

- Da. - Iako je tiho govorio, sučev je odgovor nepogrešivo bila naredba. - Još sam uvijek glava ove kuće. Na kraju, ja sam taj koji mora donijeti odluku, a ti se moraš složiti s njom.

Pogledavši u Alexa kao da ga želi ubiti na licu mjesta, gđa Trimble je krenula prema izlazu, s obrazima nabreklim od suza i usnama skupljenim u čvrsti stisak.

Odmah nakon njezina odlaska, popustila je napetost koja je vladala u prostoriji. Alex je iskoristio trenutak privatnosti kako bi uputio u sve što mu je dr. Muir rekao, o tome kako je uvjeren da je Anniena mentalna zaostalost uzrokovana vrućicom.

- A što ako nije u pravu? - sudac je pitao.

- A što ako jeste? - Alex se usprotivio. - Savršeno bi normalno dijete zaglavilo u sirotištu bez nade da će ga bilo tko posvojiti? Ja jednostavno moram prihvatiti taj rizik. I, sviđalo se to Vama ili ne, morat ćete se složiti sa mnom. Govorimo o Vašem unu-četu i mojem nećaku ili nećakinji. Tomu djetetu barem toliko dugujemo.

Trimble je nakratko razmišljao o tome, a zatim je napokon klimnuo glavom. - Samo budi siguran u što se upuštaš. Muir želi dobro i siguran sam da uistinu vjeruje u to što govori, ali to ne znači da mora biti u pravu.

-Molimo se daje.

Kada su se složili, dvojica su muškaraca još nekoliko minuta razgovarali o pojedinostima i obojica se složila da bi se brak trebao sklopiti u što kraćem roku. Kada se Edie vratila, sudac ju je odmah obavijestio o odluci koju je donio o braku između Annie i Alexa, za koji su se muškarci složili da će se sklopiti u roku od tjedan dana. Jedina stvar koju je Alex morao napraviti bila je pronaći njegovateljicu.

Kada se njegova supruga počela buniti, sudac ju je oštro prekinuo. - Sada bi bilo dosta, Edie.

Ovo je najbolje rješenje. Vjeruj mi.

Poražena, gđa Trimble je sjela na trosjed pokraj supruga i skupila ruke na krilu. - Ali, James, on ne zna ništa o tome kako se za nju treba brinuti.

- To ne bi znala ni osoba u drugome gradu, - Alex je istaknuo.

- Tada bih barem mogla imati neku kontrolu nad stvarima, -odvratila mu je. - Ostavljajući ju kod neiskusna stranca, moglo bi upropastiti godine truda koje sam uložila u njezin napredak.

Toliko sam se trudila usaditi joj neke stvari u glavu.

27

GIGA

Alex je protrljao čelo pokušavajući ublažiti glavobolju koju je osjećao. Iako nije mogao razumjeti ženu, njezinoj je zabrinutosti morao stati na kraj. - Gospođo Trimble, rado ću Vam dopustiti savjetovanje s njegovateljicom koju budem zaposlio, ako ste zbog toga zabrinuti.

Možete ju uputiti u brigu oko Annie, baš kao što biste to učinili i s nekom drugom osobom izvan grada.

Dio je napetosti napustio njezino ukočeno tijelo. - Uistinu ne biste imali ništa protiv?

Alex se nasmiješio. - Naravno da ne bih. Ovo ne će biti brak u pravome smislu. To bi bio sporazumni dogovor, ništa više. Bio bih Vam zahvalan na svim savjetima i uputama o brizi za Annie.

Dugačak trenutak gledala ga je ravno u oči. Zatim mu napokon uzvratila smiješak. - Možda bi ovo i mogla biti rješiva situacija na kraju, - zaključila je.

- Uistinu se nadam. Inače ne bih to ni ponudio. - Alex ju je uvjeravao.

- Annie je teška osoba, - požurila je nadodati. - Mora biti primorana slijediti oštra pravila, shvaćate, inače ju ne ćete moći pratiti. Možete moju zabrinutost smatrati pretjeranom, ali ako se Annie ne bude moglo kontrolirati, morat ćemo je poslati u sanatorij, a ja kao njezina majka želim to izbjeći pod svaku cijenu.

Napokon je Alex shvatio ženinu zabrinutost. Koliko je god bila uzrujana zbog činjenice da će ju morati poslati daleko od kuće, ipak je mogla imati nekakvu kontrolu nad njom. Njezino je protivljenje braku između njih dvoje nestalo, ako ništa drugo. - Dajem Vam svoju riječ da ću prihvatiti sva Vaša pravila kojih se Annie mora pridržavati i strogo ću ih provoditi. - Alex joj je obećao. – I možete provesti vremena koliko želite s njegovateljicom dok ju ne uputite u sve što mora znati kako bi se ispravno brinula za Annie, baš onako kako biste se Vi brinuli.

Edie je ispustila uzdah olakšanja. - Hvala Vam, gospodine Montgomery. To mi puno olakšava ovu situaciju.

Nadajući se da je konačno kraj raspravi, Alex se ustao sa stolca i ubrzo vratio natrag kada je Edie započela s nabrajanjem svih uputa koje su se ticale njezine kćeri. Annie se nikada ne smije odvoditi u grad; gužva ju je uznemirivala. Olovke su i bojice bile zabranjene; djevojka bi se mogla ozlijediti. Nikad, baš nikad, Annie se ne smije dopustiti da proizvede niti jedan zvuk; jednom kada započne, bilo ju je nemoguće ušutkati, a buka koju je proizvodila parala je uši.

U vrijeme kada je žena napokon završavala, Alexova je glava bila prepuna podataka i sumnjao je da će se moći sjetiti ičega što je upravo čuo. Svejedno, obećao je da će se slijepo držati svakoga pravila. Sve, samo da napokon ode odavde.

Prije odlaska, Alex se rukovao sa sucem kao bi potvrdili dogovor i obećao da će odmah ujutro krenuti u potragu za odgovarajućom njegovateljicom. Dok je hodao prema izlazu, nakratko je zastao u predvorju pitajući se koja vrata na katu kuće vode do Anniene sobe. Iako se sramio zbog toga, Alex dosad nije ni pomislio kako će djevojka reagirati na sve ovo. Sjećajući se straha u njezinim očima otprije četiri mjeseca, mogao se jedino moliti daje zaboravila na Douglasa i sve što joj je učinio. Ako nije... bojao se i razmišljati o tome.

28

GIGA

Poglavlje 5 Datum je vjenčanja bio zakazan za tjedan dana nakon toga i Alex se pojavio pred vratima Trimbleovih u točno deset sati kako bi učinio Annie svojom zakonitom suprugom. Plan je zvučao jednostavno: brak na brzinu, zatim će nakon nekoliko mjeseci brige o Annie poslati djevojku natrag roditeljima. Što bi moglo poći po zlu? Alexu se činilo daje odgovor na to pitanje bio sve. U trenutku kada je ušao u kuću, počeo je sumnjati u sve.

Poput radoznala djeteta koje je poslano u svoju sobu dok su prisutni gosti, Annie je sjedila na vrhu stepeništa iznad predvorja. Njezino su sitno lice uokvirivali stupovi mahagonija dok je s čuđenjem promatrala zbivanja u prizemlju. Velečasni Widlow, svećenik koji je trebao obaviti vjenčanje, stigao je tek nekoliko trenutaka prije Alexa. Dvojica su unajmljenih muškaraca iznosili kutije s Annienom odjećom u prizemlje. Sluškinje su užurbano ulazile i izlazile iz kuće. Svatko bi primijetio da će se nešto neobično dogoditi.

Dok je Alex ulazio u kuću, Annie je postala neobično mirna i kao da joj je svaka kap krvi iščezla iz obraza. I blesav bi shvatio kako ga je zamijenila s Douglasom. S obzirom na njezino mentalno stanje, nije mogao smisliti način kako bi je razuvjerio i otjerao taj osjećaj. Kako su ga ljudi voljeli podsjećati, bio je « pljunuti» brat. Alexu se ta sličnost i nije činila naročitom, ali Annie, koja se nedvojbeno sjećala svega što joj je Douglas učinio, ta razlika među njima nije bila očita.

Bojeći se da bi se mogla uspaničariti, Alex je stao. Čak je i na udaljenosti od dvadesetak metara Alex mogao osjetiti njezin strah. Poput elektriciteta, visio je u zraku između njih.

Sto devedeset centimetara visok, Alex je bio za glavu viši od većine muškaraca. Iz brojnih je razloga puno puta poželio da je niži, ali nikada toliko kao danas. Prije ulaska u kuću, skinuo je šešir pa ga ovaj put nije mogao povući s glave i prividno izgledati niže. Sudeći po strahu u Annienim očima, to što je slegnuo ramenima nije ju utješilo. Bio je krupan čovjek. S djevojkom, poput Annie, koja je s razlogom bila uplašena, to mu je bio ogroman minus.

Da je barem bila u mogućnosti komunicirati, možda bi ju uspio razuvjeriti. Kako su sada stvari stajale, sve stoje mogao učiniti bilo je i dalje stajati ondje i pokušati očima izraziti ono što nije mogao riječima, a to je bilo da su on i njegov brat sasvim različiti ljudi i da ju on nikada ne bi ni pokušao ozlijediti, niti bi to bilo komu dozvolio.

- Zdravo, Annie, - tiho je rekao.

Dok je govorio, njezin se pogled zaustavio na njegovim ustima, a izraz potpune izbezumljenosti prekrio joj je lice. Alexu je srce ustuknulo jer se nadao da bi mogla razumjeti barem neke riječi što ih je izgovarao. Vidjevši da nije bilo tako, gurnuo je ruke u džepove i stisnuo šake.

Zbog načina na koji gaje gledala, osjećao se poput čudovišta. Ogromnoga čudovišta. Uputio joj je smiješak za koji se nadao da izgledao bezopasno, ali mu je lice bilo tako ukočeno da se bojao da je samo napravio grimasu. Zaključivši kako će možda shvatiti da on nije Douglas ako ga malo bolje pogleda, približio joj se.

Iz nekog razloga nije mu djelovala tako sitna. Uska ramena, malena stopala, krhki zglobovi.

Sumnjao je da teži više od četrdesetak kilograma potpuno odjevena.

Tijekom godina upoznao je bezbroj žena za koje je mogao reći da su nježne građe, ali čak se i to činilo pregrubim pridjevom za Annie. Djelovala mu je poput lomljivog, tankog kristala.

Lice joj je bilo u obliku ovala, a pojava pravilno oblikovana, gotovo savršena. Njezin kratki, ravan nosić stršio je između njezinih tamnih, pravilnih obrva.

Kako joj se približio, lagano se pomaknula. Prema napetosti koju je vidio u njoj, shvatio je da se sprema pobjeći u slučaju da on napravi neki nagao pokret. U prsima mu se zaustavio blagi smijeh kada je vidio da je podignula jedno koljeno. Iz njezina kuta, bila je dostojno odjevena, međutim, prema njemu to nije bilo tako. Poput većine donjega rublja, i njezino je imalo otvor na preponama, nije nosila podsuknju kako bi sakrila intimu od njegova pogleda.

Pogledao je natrag u njezino lice. Iznenadna gaje vrućina ob-lila po vratu. Gledajući ju u oči,

GIGA

pokušao je saznati je li primijetila gdje je odlutao njegov pogled. Te oči. Neobično krupne, boje ljetnoga neba, bile su potpuno iskrene.

Alex je bio praktičan čovjek, i nikada nije vjerovao glupostima zbog kojih su muškarci slinili za ženama. Gledajući u ženine oči, najbliže je utapanju bio kad se znojio, i to zbog požude.

Ali Anniene su oči bile drugačije. Nije se osjećao kao da se u njima utapa, ali bio je blizu.

Prokleto blizu. Baš kao što su mreže zarobljavale ribu u morima, tako su i njezine velike plave oči hvatale njega u koštac.

Bila je tako bespomoćno malo stvorenje. I tako užasno ranjiva. Udaja je za njega bila izbor između dva zla, od kojih je ovo bilo manje, to nije bilo upitno. Ali svejedno, mrzio je činjenicu što će joj on morati nanijeti još boli. Bilo je to kao da ju je držao na nišanu i povukao obarač.

Dok ju je proučavao, Alex je uočio nešto plavo na rukohvatu s njezine desne strane. Na svoje je iznenađenje shvatio da je vrpcu za kosu omotala oko njega u savršenu spiralu, slično kao što je to bilo na lizalicama. Pitao se voli li slatkiše i želi li mu tako reći da bi joj trebao kupiti idući put kada bude išao u grad.

Slatkiše za slatko stvorenje.

- Alex, moj dobri čovječe.

Neočekivani je pozdrav trgnuo Alexa. Okrenuo se i ugledao Jamesa Trimblea kako dolazi iz sobe. S obzirom na razlog zbog kojega su se okupili, nije mu bilo jasno otkud vesela grimasa na licu staroga čovjeka. Iz Alexove perspektive, ovo nije bio razlog za slavlje.

- James, - ravnodušno je odgovorio.

Alex je znao da je iz pristojnosti trebao reći nešto više, ali nije mogao glumiti raspoloženje.

Sto je mogao reći? Da mu je bilo drago što ga vidi? Iskreno, nije. Kroz nekoliko proteklih tjedana Annien mu se otac svakom proračunatom izjavom sve manje i manje sviđao.

Godinama se divio tomu čovjeku. Sada kada gaje bolje upoznao, shvatio je daje bio bezosjećajni egocentrični gad. A to su mu bile kvalitetnije strane karaktera.

Zaustavivši se pokraj Alexa, Trimble je stavio ruke na bokove ispod sakoa, zaljuljao se na petama i rekao, - Dan je baš lijep za vjenčanje, ne misliš li? - Kada Alex nije odgovorio, lagano se nasmiješio i poput pravoga dvosmislenoga političara dodao, - Malčice pretopao, možda. Ali barem možemo biti sigurni da ne će biti kiše. Iako bi nam itekako dobro došao jedan pljusak.

Kako se Alexu činilo, ovo nije ni u kojem slučaju lijep dan. Kako su se stvari odvijale, cijeli je tjedan bio užasan. Upravo će se oženiti djevojkom bez njezina pristanka. Bez obzira na to je li Annie to razumjela ili nije, on jeste. Noćima je bio budan i zurio u strop pokušavajući se uvjeriti kako cilj opravdava sredstva, da je to što namjerava učiniti ispravno. A je li uistinu bilo tako? Bilo je to pitanje na koje Alex nije mogao odgovoriti sa sigurnošću, ne bez kristalne kugle ili proroka. Iako nije vjerovao u ta sranja.

Svomu je budućemu puncu uputio oštar pogled. Kao da nema nimalo poštovanja prema značenju prigode zbog koje su ovdje, Trimble je nosio labavi, tanki, vrećasti sako preko uštirkane košulje i ružičaste pamučne veste na v-izrez. Kravata je bila još izražajnije ružičaste boje. Bila je to očito odjeća koju je svakodnevno nosio, prikladnija zabavljanju gostiju, nego vjenčanju, čak i neformalnomu poput ovoga.

Za razliku od njega, Alex je pažljivo birao što će danas odjenuti. Na kraju je odabrao tamnosivo odijelo i uštirkanu bijelu košulju, čiji je ovratnik bio toliko krut da se bojao da će puknuti ukoliko se bude puno micao. Jak miris voska pomiješanoga s mirisom štir-ke koji je mrzio punio mu je nosnice, zbog čega je još više zamjerao punčevu neformalnost.

Uz još jedan široki osmijeh, James je potapšao Alexa po ramenu. - Pati te nervoza mladoženje, je li? Dođi u sobu. Imam pravi lijek za to. - namignuvši mu, privukao se bliže. Moja posebna zaliha. Brendi od breskve, nisi još kušao takav, siguran sam.

Dok ga je punac doslovno vukao za sobom, Alex se okrenuo i pogledao prema Annie. Njezine

30

GIGA

su ga velike plave oči još uvijek slijedile. Ponovno joj se nasmiješio nadajući se da će ju osloboditi straha. Prije nego stoje mogao vidjeti njezinu reakciju, James gaje poveo kroz hodnik do prostorije.

Brendi i umišljene pompozne guzice. U nekoliko minuta Alex je zaključio daje to odurna mješavina. Trimble i svećenik kao da nisu bili svjesni važnosti onoga što će sada napraviti.

Alex nije mogao misliti ni na što drugo. Istina, njegove su namjere bile dobre, ali to ne će umanjiti utjecaj koji će ovo sve ostaviti na Annie. Kratko nakon što ova šarada od vjenčanja bude gotova, odvojit će je od njene obitelji, od jedinog doma kojeg je ikada poznavala. I to će sve učiniti čovjek kojeg se užasavala. Stoje više razmišljao o tome, Alex se sve više slagao sa svojom kućepaziteljicom Maddie, koja je rekla kako je cijeli ovaj dogovor grijeh protiv Boga i svega stoje sveto.

Otpivši brendi, svećenik je izvadio sat iz džepa. Visok debe-ljuškast čovjek, rijetke crne kose koja se bojom slagala s njegovom haljom, Alexa je podsjetio na pogrebe. Shvatio je zašto je to bilo tako kada je ugledao da je svećenik nosio crni ovratnik umjesto bijeloga. - Pa, James, rekao je. - Hajdemo završiti s tim, hoćemo li? Kao što sam spomenuo kad smo ranije razgovarali, imam gust raspored. Uspio sam ovo ugurati, ali jedva. Imam dva krštenja i još jedno vjenčanje popodne, plus pogreb koji nisam planirao. - Glasno se nasmijao. - U tome je problem s umrlim župljanima. Nikada ne izaberu prigodan trenutak.

Alexu je proradio mišić ispod oka, čista reakcija na bijes, jedan od onih vanjskih znakova koje nije naučio kontrolirati. Ovo vjenčanje, shvatio je, nije bilo ništa osim nepogodnosti za ovu dvojicu muškaraca, iritantna obveza koju su morali izvršiti sa što manje strke.

- Kada smo kod pretrpanih rasporeda, nitko to ne razumije bolje od mene. - James je odložio napola punu čašu na stolić. - Pa, Alex? Je li ti taj brendi dao dovoljno hrabrosti da izgovoriš najtežu riječ u engleskome jeziku? - nasmijao se i namignuo svećeniku. -Još nisam upoznao mladoženju koji je izgovorio «uzimam», a da ga pri tome nije oblio hladan znoj, uključujući i sebe.

Alex je čvršće uhvatio čašu i stisnuo zubima kako bi se spriječio da ne kaže nešto što bi kasnije mogao požaliti. Dok je James izlazio u hodnik kako bi dočekao svoju suprugu, Alex je pogledao u kamin.

Je li dobri svećenik bio upoznat s razlozima ovoga nagloga braka? Sudeći prema tajnosti koje se James toliko pridržavao, Alex je sumnjao da je svećenika uspio uvjeriti pozamašnom donacijom crkvi. Vitraji i zvona nisu bila jeftina. Od te mu je pomisli bilo zlo. Novac je govorio elokventno; nitko to nije znao bolje od njega. Ali bi ljudi u haljama trebali biti iznad uzimanja mita.

Mirisi su iz kuhinje dopirali do sobe u stražnjem dijelu kuće - cimet, vanilija, kvasac miješali su se sa slatkim mirisom brendija, od čega mu je bilo zlo. Na trenutak se mogao zakleti kako su se ruže na tepihu pomaknule. Trepnuo je pokušavajući ne razmišljati o posljedicama koje bi alkohol mogao uzrokovati, ali bojao se da njegov trbuh ne bi mogao podnijeti da ispije čašu do dna.

Annie... Definitivno nije bila najvoljenija kći. Dobro čuvana tajna, bolje rečeno, koja će se uskoro premjestiti iz jednoga kućanstva u drugo. A nakon nekoliko mjeseci, kada se rodi dijete, pre-mjestit ćemo ju natrag kući, podsjećao se.

Ta je pomisao, zajedno s učinkom brendija, učvršćivala njegovu odluku. Tjedan dana ranije donio je odluku za Annienu dobrobit i njezino dijete. Svi su se razlozi zbog kojih je donio takvu odluku još uvijek činili ispravnima. Nije mogao dopustiti da njegov nećak ili nećakinja završi u sirotištu i tamo ostane do kraja života. Jednostavno nije mogao.

Kada je Edie Trimble ušla u prostoriju, vukući svoju kćer iza sebe, Alex je stisnuo ruku oko čaše koju je držao tako jako da se staklo u njegovoj ruci gotovo razletjelo. Svojim je velikim očima na blijedome licu Annie pogledala prvo prema njemu, zatim svećeniku i naposljetku prema svojemu ocu. Očito nije bila naviknuta biti među gostima, a pogotovo ne s čovjekom

31

GIGA

koji ju je toliko podsjećao na silovatelja. Grčevito pokušavajući osloboditi ruku iz majčina stiska, djevojka se oslonila na pete i svom se svojom snagom, slabašnom kakva je bila, pokušavala otrgnuti.

Edie je djevojčine pokušaje spriječila zarivši joj prste u ruku i pretresavši ju. - Prestani s tim! povikala je.

Annie je ustuknula i drugom rukom prekrila lice. Bilo je bolno očito da ju je Edie ranije udarila na to mjesto kad nitko drugi nije bio prisutan. Pogled mu se zaustavio na crvenim tragovima koje je žena ostavila na njezinoj ruci. Opreznim je pokretima odložio čašu na stolić i okrenuo se prema svećeniku.

- Hajdemo završiti s ovim, - Alex je rekao s očitim prezirom.

Edie, savršeno sređena u ružičastoj košulji i suknji boje ruža koja se savršeno slagala sa suprugovom odjećom, pogledala ga je s iznenađenjem. Alex joj je susreo pogled. Nije ga bilo briga ako je pogodila što je mislio. Samo zato što nikada nije udario ženu i nikada nije imao namjeru početi s njom, to nije značilo da će njihovi ispadi ostati neprimijećeni.

Dok je prilazio svećeniku, uputio je Annie dugačak pogled. Čovjek Trimbleova položaja mogao si je priuštiti odjenuti kćer u nešto bolje, pogotovo na dan njezina vjenčanja. Farsa ili ne, ovo je svejedno bilo vjenčanje. Vrhovi su djevojčinih crnih cipela bili istrošeni do posljednjega sloja. Njezine čarape s bijelom vrpcom, koje su joj visjele oko gležnjeva, bile su umrljane travom. Vidio je siročad bolje odjevenu.

Kad joj se približio, Annie se počela trgati iz majčinih ruku. Povukao se nekoliko koraka unatrag od mjesta gdje se planirao zaustaviti. S kosom koja joj je u uvojcima padala preko lica i s tom odjećom izgledala je poput djeteta, a ne žene. Prestravljena djeteta.

Ne želeći ju uplašiti zurenjem u nju, Alex je odvratio pogled i zaustavio ga na svećeniku, koji je otvorio molitvenik i užurbano listao stranice. Njegovo je crno odijelo nekada bilo u boljem stanju, primijetio je, i stojeći tako blizu čovjeka, mogao je osjetiti sladak miris kolača na njegovu ogrtaču. S obzirom na tako toplo jutro, miris je bivao sve jači. To je bilo dovoljno da se Alexu okrene želudac, a on nije bio trudan. Zabrinuto je pogledao u Annie.

Očito nervozna zbog njegova pogleda, Annie je sagnula glavu skrivajući lice iza tankih pramenova tamne kose. Alex se pitao o čem razmišlja ako je uopće imala pojma što će se upravo dogoditi. Kada ju je majka pustila iz ruku, sa žudnjom je pogledala prema vratima.

Zatim, očito bojeći se testirati Edieno strpljenje i potrčati, počela se meškoljiti, vrhove svojih cipela omota vati oko ružičastoga ogrtača koji joj se vukao po podu i nervozno prstima povlačiti dugmad svoje bluze.

- Annie, prestani! - Edie ju je upozorila.

- Pustite ju na miru, - Alex se ubacio tihim glasom. Ediene obrve, toliko nalik kćerinima, namrštile su se. - Molim?

- Ne radi ništa loše. - Pogledavši prema svećeniku, rekao je, - Widlow, s obzirom na okolnosti, preskočimo nepotrebne dijelove i pređimo na posao.

Više nego sretan zbog toga, svećenik je pronašao stranicu u molitveniku i označio ju istrošenom crvenom vrpcom. Smiješeći se, nakašljao se kako bi pročistio grlo i ugodnim glasom započeo ceremoniju.

Kad je došao trenutak da Annie kaže «uzimam», Edie Trimble ju je stisnula nimalo nježno za lice i natjerala je da klimne glavom. Svećenik nije ni zastao, nego je požurio završiti.

Preskačući privilegiju da poljubi mladenku, Alex je duboko udahnuo i krenuo za puncem, punicom i svećenikom do malenoga stola, gdje je vjenčani list čekao na njihove potpise.

Nakon što je naškrabao svoje ime na pripadajuću liniju, Alex se odmaknuo kako bi Annie prišla bez straha. Na očekivanje svih prisutnih, njezin potpis, koji joj je otac pomogao napisati, smjestio se na svoje mjesto na papiru.

Samo tako jednostavno bili su vjenčani. Alex je jedva mogao povjerovati u to. Ignorirajući nasmiješena lica svećenika i njezinih roditelja, Alex je zaustavio pogled na svojoj supruzi. Još

32

GIGA

uvijek skrivajući se uz majku, ponovno je stajala sagnute glave, razočaranoga držanja koje mu je počinjalo smetati baš kao što mu je i lomilo srce. Pomislio je kako ju svladava umor i s obzirom na njezino stanje, to nije bilo dobro za nju.

Susreo je Edien pogled. - Sve će biti spremno nakon obreda, uputio sam vozača da parkira kočiju ispred kuće i pobrine se za ukrcavanje prtljage. Ako krenemo prema Montgomery Hallu, Annie će imati ostatak dana da se smjesti, prije nego ju ostavite samu večeras.

Edie se zubima ugrizla za donju usnu i pogledala prema suprugu. Stojeći iza Anne, James Trimble je bio očito nervozan. -Dragi Bože, zar sam zaboravio napomenuti da smo promijenili planove?

Alex gaje presjekao pogledom. - Koje planove?

- Pa vidiš, Alex, zaboravio sam provjeriti svoj kalendar kad smo planirali vjenčanje za danas.

- Pogledao je prema svećeniku. -Kako si sigurno mogao primijetiti iz naših jutrošnjih razgovora, Velečasni Widlow je bio zauzet sve ostale dane ovaj tjedan pa nismo mogli odgoditi vjenčanje.

- Što mi pokušavate reći, Trimble?

- Imam dogovoren ručak za popodne. Edie će imati pune ruke posla. Morat ćeš se snaći bez nje do sutra ujutro.

- Morat ću se sam snaći s čim točno? - Alex je bio svjestan da mu se glas pojačavao, ali si nije mogao pomoći. - Moje snalaženje bez nje nije problem, James, i vi to dobro znate, dovraga.

Ako je Edie danas zauzeta, ostavit ću Annie ovdje do sutra. Kad se preseli u moju kući, trebala bi imati svoju majku uza sebe. Svi smo se složili s tim.

James se počešao po uhu, zatim pogledao u pod, u zid, u sve osim u Alexa. - Pa, vidiš, malo je kompliciranije. Neki od mojih gostiju nisu odavde, a pozvao sam ih da prespavaju. Anniena će soba biti zauzeta. - Podigao je ruke pokušavajući izraziti bespomoćnost. - Mislio sam da će biti u tvojoj kući.

Tišina se smjestila u prostoriju, grozna napeta tišina, prekidana jedino monotonim otkucajima zidnoga sata. Kad je jutros ugledao Jamesa, pomislio je kako je odjeven neformalno. Ni slučajno. Bio je savršeno odjeven za vrtnu zabavu koju je planirao održati to popodne.

Vrtna zabava koja je očito bila važnija od njegove kćeri. Činilo se kako je gotovo sve važnije od Annie, Alex je pomislio. Pogrebi, vrtne zabave. Gosti koji će prespavati. Prokletnik. Alex nije ni očekivao otmjeno vjenčanje, uz sve okolnosti. Sama je ideja bila smiješna. Ali činilo mu se da ovdje postoji ipak neki princip, princip koji je James Trimble zaobišao. Poštivanje.

Kad se radilo o njegovoj kćeri, to se činilo kao nešto što za nju nije vrijedilo.

- Dopustite mi da razjasnim to što mi govorite. - Alex je smireno rekao. - Edie ne može poći s Annie i pomoći joj da se smjesti u mojoj kući, a ja ju ne mogu ostaviti ovdje?

James je klimnuo glavom izražavajući žaljenje. - Nisam to namjerno ovako organizirao, Montgomery. To je samo jedna od onih...- Zakašljao se. - neizbježnih slučajnosti.

Neizbježna slučajnost. Alex je odavno Jamesa okarakterizirao kao egocentrika, ali ovo je čak i to nadmašilo. Obuzela gaje želja da zgrabi umišljenoga maloga gada za rukave i protrese ga dok mu oči ne ispadnu. Da nije bilo činjenice da bi njegovo ponašanje moglo uplašiti Annie, možda bi upravo to i učinio.

Pogledavši natrag prema Edie, Alex je uspio izgovoriti relativno smirena glasa, - Obećali ste mi da ćete pratiti Anne do moje kuće i pomoći mi daju smjestim, gđo Trimble. Siguran sam da možete doći, barem na nekoliko sati.

Edie je s krivnjom pogledala u Annie, zatim u svojega supruga, i počela nervozno trljati ruke.

- Znam da sam obećala, g. Montgomery, ali to je bilo prije nego što sam saznala za vrtnu zabavu. James me treba ovdje kao domaćicu. Ova je prigoda toliko važna. Za njegovu političku karijeru, razumijete. Ja jednostavno... - Zastala je i progutala. - Pa uz sve ljude koji dolaze, ne mogu izbivati dva sata.

- Što očekujete da napravim, gospođo? Da zgrabim vašu kćer za ruku i odvučem ju odavde?

33

GIGA

James je sa žaljenjem pogledao u pognutu Annienu glavu. -Sjetio sam se. Edie, otiđi gore i donesi opijum.

«Opijum?» Alex je stisnuo zube. Nakon nekoliko trenutaka tišine, napokon je rekao, - Ne želim drogirati djevojku. Trudna je, za Boga miloga. To bi moglo naškoditi djetetu.

- Gluposti! Samo će ju umiriti, ništa drugo.

Osjećajući se neugodno zbog situacije u sobi, svećenik je izabrao taj trenutak i pružio ruku Jamesu. - Moram krenuti, Trimble. Pogreb, znaš. - Okrenuvši se prema Alexu, dodao je, Bilo mi je zadovoljstvo, g. Montgomery. Vama i. Vašoj mladoj želim puno sreće.

Alex je bio previše bijesan da bi išta odgovorio. Uvijek pazeći na ponašanje, James se ispričao i krenuo ispratiti svećenika u predvorje. Dok su dvojica muškaraca izlazila, Aex je čekao da Edie Trimble odgovori na postavljeno pitanje. - I? - Napokon je rekao. - Je li to Vaš plan, gđo Trimble? Da drogiramo djevojku opijumom? Ili da ju jednostavno odvučem?

- Ne će ju biti potrebno odvući nikuda. Niti moramo koristiti opijum. Osobno ću ju smjestiti u kočiju. Nakon toga će se kratko voziti do vaše kuće. Kad stignete, možete ju prepustiti sestri na brigu. Ja ću stići sutra popodne, baš kao što smo planirali. Ponašate se kao da Vam ovo predstavlja nepogodnosti.

Alex je shvatio da pokušaj uvjeravanja ovih ljudi nije imao smisla. - Natezanje s histeričnom djevojkom ne će mi biti nikakva nepogodnost, mogu s njom izići na kraj. Moja je jedina briga kako bi se ona mogla osjećati zbog toga.

Zagrizla je donju usnu izgledajući jadno. - James je vrlo... zahtjevan, - rekla je šaptom, očito uplašena da bi ju suprug mogao čuti. - Inzistira na tome da ja budem prisutna na ovome okupljanju, a ja se ne mogu protiviti njegovim željama. Ako bih to napravila... pa, jako bi se naljutio!

A to bi bila katastrofa? Alexu bi bilo zadovoljstvo vidjeti Trimblea bijesnoga. Bez imalo strpljenja, pokazao je rukom prema vratima. - Moj vozač čeka. Ako biste mi pomogli smjestiti svoju kćer u kočiju, bio bih Vam iznimno zahvalan. Izgleda umorno pa bi ju htio odvesti kući što prije kako bi se odmorila.

- Svakako.

Nakon toga Edie je omotala prstima Anniena ramena i izvela ju iz prostorije. Alex je krenuo za njima pitajući se kako je gospođa planirala smjestiti djevojku u kočiju bez borbe.

James, koji je upravo pozdravio svećenika, još je uvijek stajao u predvorju kad su izišli iz sobe. Mrmljajući ispod glasa, ušao je u svoju radnu sobu kako bi uzeo nešto prije nego se pridružio Alexu i ženi na trijemu. - Nadam se da razumijete promjenu plana za večeras. rekao je Alexu. - Nije bilo namjerno, uvjeravam Vas. Kad sam dogovorio vjenčanje za danas, potpuno sam zaboravio na ručak koji sam već ranije dogovorio.

Alex bi povjerovao daje sudac pogriješio da nije bilo činjenice da je obećao Annienu sobu gostima. Da nije bilo vjenčanja, njegova bi kći bila u svojoj sobi. Alex je razumio. Možda i predobro. I budući da gaje to neizmjerno ljutilo, nije se želio raspravljati s ovim gadom.

Sišavši niz stube, otvorio je vrata kočije i stao u stranu. Na njegovo je iznenađenje gospođa Trimble dovela Annie do kočije bez incidenta. Pogledavši u djevojku koja je širom otvorenih očiju znatiželjno gledala u kočiju, Alex je shvatio daje vjerojatno previše zbunjena da bi shvatila što će se dogoditi.

Skupljajući suknju, Edie Trimble se pripremala ući u kočiju. Ne razmišljajući, Alex je požurio pomoći joj. Na njegov nagli pokret Annie se povukla unatrag, gotovo se spotaknuvsi na stubu iza sebe. Samo ju je njegova brza reakcija spasila od pada. Zgra-bivši ju za ruku, umirio ju je dok nije uhvatila ravnotežu. U trenutku kada se to dogodilo, odmaknula se od njega.

Podsjećajući se na njezin strah, Alex ju je pustio.

Okrenuvši se natrag prema gospođi Trimble, rekao je, - Odlučili ste poći s nama, ipak?

- Zaboga, ne. - Edie se smjestila na prednje sjedalo kočije, zatim se nagnula kako bi vidjela peko Alexova ramena. Pruživši ruku prema Annie, rekla je, - Hajde, Annie. Idemo na kratku

34

GIGA

vožnju. Nije li to zabavno?

Alexu se stisnulo grlo. Edie Trimble sigurno nije planirala prevariti djevojku ovako. To bi bilo nevjerojatno okrutno. Ipak, dok je Alex stajao i gledao, Edie Trimble je napravila upravo to.

Pretvarajući se da ide s njima, namamila je Annie u kočiju sačekavši Alexa da uđe i zauzme mjesto, a zatim izišla na druga vrata.

Unatoč svoj svojoj maloumnosti, Annie je u sekundi shvatila što se događa. Pogledala je u Alexa i zatim pokušala krenuti za majkom. Ostavši bez izbora, niti jednoga koji bi mu pao na pamet u tome trenutku, Alex ju je zaustavio rukom i zatvorio vrata. Dok je panično pokušavao zaključati bravu, James Trimble zaključao je druga vrata. Poput janjeta koje je zaostalo za stadom, Annie je bila zarobljena bez puno borbe, baš kao stoje njezina majka obećala.

Trimble je naslonio ruku na otvoreni prozor kočije smiješeći se. - Vidiš, Alex? Nema problema.

Pogledavši u Annie, koja je panično pokušavala otključati bravu, Alex je bio na kušnji da mu zabije šaku u to nacereno lice. Možda bi upravo to i učinio da nije začuo škljocanje na vratima. Dohvativši bravu pokraj Annie, ponovno je zaključao vrata kako ne bi uspjela pobjeći.

Kada se Alex naslonio na sjedalo, James je dodao, - A ako ništa drugo ne pomogne, uvijek imaš ovo. - Ubacio je kožni smotu-Ijak na Alexovo krilo kroz prozor. - Samo je pogled na to dovoljan da te posluša. U rijetkim trenutcima kad bude svojeglava, nemoj se ustručavati.

Upotrijebi ga.

Ne snašavši se, Alex je uzeo kožu u ruku i prije nego što je shvatio o čem se radilo. Traka za oštrenje britve. Annie je shvatila što drži u rukama gotovo istoga trenutka kao i on. Zaustavila se u pokušajima da otvori vrata i skupila se na sjedalu. Izraz je na njezinu licu bio takav daje sumnjao kako će ga ikada zaboraviti. Očekivao je to, s obzirom na cijelu situaciju. Ne, ono što mu je slomilo srce bilo je neizmjerno razočaranje koje je ugledao u njezinim očima. Poput svakoga djeteta, imala je povjerenje u svoje roditelje, a oni su ju izdali.

Iznenada, kočija se pokrenula. To je bilo dovoljno da se Annie potpuno izbezumi. Ponovno je krenula rukom prema vratima, njezini su slabašni prsti panično pokušavali otključati bravu.

Prije nego što je uspjela, Alex se našao iznad nje.

Kada ju je uhvatio rukama za tijelo, shvatio je kako je krhko građena. U svakodnevnom je poslu hvatao čvrsta tijela konja, koji su šest puta bili snažniji od njega, i uspijevao ih je svom svojom snagom kontrolirati. S ovom je djevojkom morao biti nježan kako bi umirio. Bojeći se daju ne povrijedi, nije je želio stisnuti prečvrsto.

Annie nije pokušavala biti pažljiva. Savitljiva, poput akrobata, nekako se uspjela izvući iz njegova stiska, ne jedanput, nego nekoliko puta, izvijajući i savijajući tijelo u dijelovima za što je Alex mislio da je nemoguće učiniti. Kao dječak, jednom je pokušao uloviti svinju na sajmu. Pokušavati zadržati ovu djevojku u rukama bilo je jednako teško. Da ne spominjem ponižavajuće. Bila je upola manja od njega, za Boga miloga.

Na kraju Alex je shvatio da nema izbora osim da joj se suprotstavi iskorištavajući svaku priliku koja mu se pružila da ju zaustavi. Ako uspije doći do brave i iskoči iz kočije, mogla bi se ozbiljno ozlijediti.

Jedva izmaknuvši lice kako bi izbjegao njezine nokte, Alex ju je uhvatio za zapešća jednom rukom, omotao drugu ruku oko njezina struka i s teškoćom ju okrenuo tako da ju je smjestio između svojih raširenih nogu, s njezinim leđima naslonjenim na njegova prsa. Prebacivši jednu nogu preko njezinih, tek je za sekundu izbjegao udarac petom njezine cipele u potkoljenicu. Iako gaje uspjela okrznuti, bio je zahvalan što nije primio jači udarac. Djevojka je imala najmanje dvanaest lakata, bio je siguran, i još toliko koljena.

Tijekom borbe jedini zvuk koji je Annie ispustila bio je prigušeni uzdah. Alex je primijetio njezinu šutnju tek nakon što ju je uhvatio, a i tada nije previše razmišljao o tome. Bio je previše zauzet pokušavajući doći do zraka i ostati na sjedalu.

35

GIGA

Tras! Zvuk mu je odzvanjao u glavi. Bol koja je dolazila iz njegove vilice širila se duž cijele čeljusti i eksplodirala mu na čelu. Točkice su mu bile pred očima. Trenutno zapanjen udarcem trep-nuo je, očajnički pokušavajući izoštriti pogled.

-Koji vrag...

Kroz maglu je vidio Annie kako saginje glavu i podiže ramena. U trenutku se pomaknuo u stranu kako bi izbjegao njezin idući zamah glavom.

Mala mustra! Primio je udarce od muškaraca i manje mu se zavrtjelo u glavi. Osjećajući nešto između bijesa i zapanjenosti, Alex ju je pogledao ne vjerujući u njezinu hrabrost da to ponovno učini. Bio je nokautiran. I to od strane slabašne djevojke. Isuse. S lakoćom joj je mogao slomiti vrat jednom rukom. Zar to nije shvaćala?

Očito nije. Shvativši da joj se meta pomaknula, nagnula je glavu ustranu ciljajući prema njegovu uhu.

- Aaaa...! Ti mala...

Tko je rekao da se u ušima ne osjeća bol?

- Annie, nemoj...

Tras! Bol mu je pulsirala u vratu. Naslonio je bradu na njezino rame pokušavajući ju smiriti.

Naslonio je svoju glavu na njezino čelo i nije se mogla micati. Iako je ona bila u neugodnijem položaju od njega, osjećao se sigurno.

- Annie... Stani malo, ljubavi. Ne ću ti nauditi. Prestani, odmah.

Dum... dum... tras! Alex je stisnuo zube osjećajući se kao da mu je glava u torbi i da ju netko trese svom snagom. Opsovao je ispod glasa. Razumjela ga ili ne, nije želio koristiti takav rječnik pred ženom.

Kao daje shvatila besmislenost u pokušajima da ga udari glavom, još je jednom skupila snagu i pokušala mu se istrgnuti iz stiska. Zatim je zadrhtala tako jako da mu je tijelo vibriralo, podsjetivši ga na svoj neizmjerni strah. To mu je govorilo više od riječi.

Alex je zatvorio oči osjećajući podjednako krivnju i žaljenje. Nakon svega što joj je Douglas učinio, bio je zločin tjerati ju da prolazi kroz sve ovo. Njezine je roditelje trebalo pogubiti i njega zajedno s njima.

- Ne ću ti nauditi. Samo se smiri.

Ponovno se počela otimati. Zatim se opustila. Poželio je da zna za neki način kako bi joj ublažio bol. Ali nije mogao smisliti ništa što bi rekao ili učinio. Ništa.

Nakon nekoliko trenutaka ritmično ljuljanje kočije kao daju je izmorilo. Procijenivši daje sigurno, Alex se uspravio. Iako je napola očekivao još jedan udarac glavom, nije se dogodilo ništa. Gledajući u njezina krhka slegnuta ramena, zaključio je da je umor na kraju izvojevao svoju pobjedu.

Proučavajući potiljak njezine sagnute glave, nije joj mogao ne primijetiti vrat koji se skrivao iza uvojaka kose. Koža joj je izgledala nježno, poput svile. Sjećajući se kako je sjedila na stubištu ranije toga dana, nasmiješio se. Unatoč blijedomu zbunjenomu pogledu u njezinim plavim očima, imala je prekrasno lice.

Prekrasna školjka, to je bila Annie. Nije bilo načina na koji je mogao odrediti kolika je njezina inteligencija zapravo, ali je pretpostavljao da je bila na razini šestogodišnjakinje, i to ne previše pametne šestogodišnjakinje. Bila je to takva šteta. Takva velika šteta.

Budući daje bila mirna, a on zaokupljen svojim mislima, popustio je stisak. Uvidjevši priliku za bijeg, naglo se trgnula i izvila tijelo. Pokušavajući ju ponovno zaustaviti, stisnuo ju je rukom oko rebara i slučajno dohvatio jednu dojku. Dugo nakon što je pomaknuo ruku, osjećaj mekoće ženskih oblina ostao mu je na dlanu.

Od struka prema dolje ne može biti zdravija, Douglas mu je jednom rekao za nju, a sad kad je rukama obavijao cijelo njezino tijelo, Alex se, iako nerado, u potpunosti slagao. Annie Trimble je možda nedostajalo nešto među ušima, ali je priroda nadoknadila nedostatke.

Skrivene ispod široke odjeće koju je nosila, obline njezina tijela nisu bile očite. Na dodir su,

36

GIGA

pak, itekako bile uočljive.

Grudi joj u odnosu na tijelo nisu bile male, kao što je to na početku mislio, i unatoč trudnoći još je uvijek imala lijepo oblikovan struk i oble bokove. Sudeći prema onomu što je vidio u predvorju, kombinezon i duge gaćice bile su jedino što je imala ispod odjeće. Osim, naravno, čarapa. Tijekom njihove borbe osjetio je kako se jedna od njih pomaknula. Na njezinu toplome mekanome bedru.

Grlo mu se stisnulo i duboko je udahnuo. Isuse Kriste. Samo bi nitkov primijetio takve stvari na djevojci, poput Annie. Gadeći se sam sebi, Alex se pokušao sjetiti posljednjeg puta kada je večer proveo sa ženom. Od proljeća do jeseni nije imao puno vremena za takve stvari. Obično nije osjećao nedostatak tih stvar. Sad je to primijetio. Uz ovu djevojku među nogama.

Još se uvijek nadajući bijegu, Annie se ponovno trgnula. Alex je promrmljao u sebi. Nije bilo previše mjesta među njima da bi se migoljila.

Ono što mora napraviti, rekao si je, je pogledati kroz prozor i uživati u krajoliku.

Koncentrirati se na nešto drugo. Drveće. Planine. Bilo što. Mislima kontrolirati tijelo. Istoga trenutka kad stignu do Montgomery Halla, predat će ju gospođi Perkins, njegovateljici koju je zaposlio. I od tog trenutka pa nadalje pokušavat će ju viđati stoje manje moguće.

Daleko od očiju, daleko od srca, kako stara poslovica kaže.

37

GIGA

Poglavlje 6 Annie je vidjela tamnosivu, kamenom obloženu kuću iz daljine, ali preplašena njezinom veličinom, nikada joj se nije približavala. Okružena zelenilom šumskoga drveća, kuća je bila četiri kata visoka, uključujući potkrovlje. Nalazila se na travom obraslom brežuljku koji je okružen bijelom isprepletenom ogradom. Njezina je vanjština bila zaštićena od uništenja s nekoliko slojeva bijele boje: imala je prostran trijem iznad kojega se nalazio balkon, na svakom su prozoru bile postavljene žaluzine i okviri od rezbarena drveta kakve Annie dosad nikad nije vidjela.

Kameni su zidovi s bijelim rubom okruživali ulaz u dvorište, a prilazna vrata označena bijelim kamenim kuglam na čijem su vrhu bile postavljene svjetiljke. Svjetiljke. Annie se to činilo potpuno ludim. Svjetla vani? Kad je njezin otac izlazio van nakon što padne mrak, obično bi nosio lampion.

Dok se kočija tresla i drmusala prilazeći ogradi, pogledala je prema kući kroz suze, a panika je u njoj rasla. Otac i majka su je se odrekli... Ta joj je misao, poput noža, parala srce. Sigurno ju više nisu voljeli. Zato što se udebljala, pomislila je. Pa su ju dali, poslali od kuće. I to ovomu čovjeku, od svih ljudi.

O, Bože... Annie je progutala i zaustavila dah, prestravljena da bi slučajno mogla ispustiti zvuk. Stranac je imao očev pojas. Bio je tamo nadohvat ruke, na sjedalu pokraj njega. Jedan pogrešan potez i sigurno bi ju udario.

Znala je da ovo nije bio isti čovjek koji joj je naudio pokraj slapova. Kad je stajao ispod nje u predvorju, dobro je pogledala njegovo lice. Tanke crte u kutu njegovih očiju boje tamne karamele s gustim trepavicama govorile su joj da je bio stariji od drugoga muškarca nekoliko godina. I pomislila je kako je njegova, od sunca potamnjela, figura bila nešto krupnija. Osim toga, razlika je bila toliko minimalna da su se jedva razlikovali. Ista kosa boje viskija s isprepletenim plavim pramenovima. Isti pravilni nos među tamnim obrvama savršeno se uklapao medu visoke jagodične kosti i jaku vilicu.

Sličnost je bila prevelika da bi bila slučajna, to je bilo sigurno. Osim razlike u godinama, bio je toliko sličan drugomu čovjeku da su mogli biti blizanci. To je moralo značiti da su njih dvojica u srodstvu, možda čak i braća. Od same joj se pomisli okrenuo želudac.

Braća... Annie je zaključila da su braća vjerojatno slični sestrama, žive u istoj kući i dijele sličnosti, ne samo po izgledu, nego i na druge načine. Ako je jedan brat bio dobar, drugi je vjerojatno bio nalik njemu. Kad je jedan brat bio zao, i drugi bi mogao biti.

Annie je sa sigurnošću znala daje ovaj čovjek imao rođaka, vjerojatno brata, koji je bio vrlo, vrlo zao. To ju je prestravilo. Kako bi se utješila, stalno se podsjećala da joj je već mogao nauditi da je to želio. A dosad to nije učinio. Ali to nije značilo da ne će to ako mu se raspoloženje promijeni.

Kočija se zaustavila. Ispunjena užasom, zurila je prema kući pomislivši na nešto drugo. Drugi čovjek, onaj sa slapova, mogao bi biti ovdje. Čekajući ju, možda.

Srce joj počelo luđački lupati. Pogledala je oko sebe tražeći način da pobjegne. Bez obzira na sve, nije mogla ući u tu kuću.

Kao daje osjetio o čem razmišlja, stranac je stisnuo ruku oko nje. Sve što je Annie mogla učiniti, a da ne vrišti, bilo je drhtati od straha. Tako jako da su joj zubi cvokotali. Nije mogla čuti taj zvuk, ali je pomislila da on sigurno može. Ako je tako, onda je znao koliko ga se boji.

Zlostavljači su uvijek bili još gori kad su znali da ga se žrtva boji. Čvrsto ju držeći oko struka, čovjek je drugom rukom dosegnuo bravu i otvorio vrata kočije.

Prije nego što je pretpostavila što bi mogao učiniti, stavio je ključ u džep, uhvatio ju ispod prsa i izišao iz kočije. Našavši se bespomoćnom u njegovu stisku, stopala su joj beskorisno visjela nekoliko centimetara od zemlje.

Pomislila je kako bi ga mogla još jednom udariti glavom, ali se ubrzo predomislila. Sad kad ju je doveo ovamo, tko zna što bi joj mogao napraviti ako ga naljuti.

38

GIGA

Kao da nije bila teža od vreće napunjene sijenom, nosio ju je preko stepenica do kuće. Zatim, ne ispuštajući ju iz ruku, nekako je uspio širom otvoriti vrata. Nakon stoje napravio tri dugačka koraka u predsoblju, zaustavio se i spustio ju na zemlju. Kako ju je i dalje desnom rukom držao oko rebara, Annie nije ni pomišljala na bijeg. Čak i kad bi se uspjela otrgnuti, gdje bi mogla otići? Našao bi ju ako bi otišla kući.

Njegova je kuća bila veća nego što je izgledala izvana. Puno veća. Hrastovo je drvo uljepšavalo zidove predsoblja, iznad kojih se nalazio mozaik napravljen u šarenim bojama rane jeseni. Na sredini su se prostorije nalazile sjajne hrastove stepenice kojima se penjalo na drugi i treći kat.

Annie je zapanjeno zurila u mozaik. Lišće koje je opadalo s drveća izgledalo je potpuno stvarno, baš kao ono pokraj potoka koji je lijeno vijugao kroz šumu. U sredini je stajao crni konj sličan onima koje je vidjela na pašnjacima, graciozno se propinjao dok mu je gusta griva lepršala na vjetru. Bio je ponosno uzdignuta repa.

Nikada nije vidjela nešto tako lijepo. Živeći u ovoj kući, čovjek se nikad nije morao bojati zimske kiše jer je doveo sunce unutra. Gledajući u sliku, gotovo je mogla osjetiti lagani povjetarac na licu.

U trenutku je shvatila da je toplina koju je osjećala zapravo bila strančev dah. Nagnuo se u stranu kako bi joj vidio izraz na licu, ponosno se smiješeći.

-1, sviđa li ti se?

Dugi je trenutak Annie gledala u njegovo tamno lice, zapravo svjesna njegove visine i širine njegovih ramena. Zatim je, uz drhtaj, odvratila pogled od njegova zadržavajući u sebi još jedan napad panike.

Trešnja njegovih prsa bila joj je znak da opet nešto govori, a prema jačini trešnje pretpostavila je da doziva nekoga. Poput životinjica kada izlaze iz svojih jazbina, batler i uniformirano osoblje izišlo je kroz vrata na kraju hodnika. Kada su spazili Annie, ljubazno su klimnuli glavama i naklonili se.

Trenutak kasnije krupno se građena žena u crnoj haljini pojavila na ogradi na katu. Annie nikada nije vidjela nikoga poput nje. Poput ogromne vrane, laganim je korakom sišla niz stepenice. Dok im je prilazila, raširila je ruke kao da joj želi dobrodošlicu.

Annie je zurila u nju. Jedina vesela stvar na njoj bio je vrh njezina iskrivljenoga nosa, koji je bio crvene boje. Svoju je čelično sivu kosu skupila u punđu na potiljku toliko čvrsto daje Annie pomislila kako će joj oči svaki čas ispasti iz duplji.

- Dakle, ovo je naša mala Annie, - rekla je uz širok osmijeh na licu, koji joj je otkrivao prednje zube. Gledajući u muškarca, dodala je, - Ajme, njezina je kosa stvarno neuredna, g.

Montgomery. Zar ju njezina majka nikad nije počešljala?

Annie nije vidjela njegovo lice kako bi znala što je odgovorio, ali je osjetila kako vibracije njegova glasa struje kroz njegova ramena. Gospodin Montgomery, nazvala ga je gospođa. To joj se ime urezalo duboko u pamćenje. Žena se nasmijala na nešto što joj je rekao. - Ma nema veze, dok kažete keks, mi ćemo sve to srediti. - Usmjerivši pažnju na Annie, pružila je ruku prema njoj i rekla, - Ja sam gđa Perkins, tvoja njegovateljica. Mi ćemo se odlično slagati, nas dvije. O, da.

Annie je gotovo bila zahvalna na veličini čovjeka iza nje jer se gotovo srušila od stiska njegovateljičine ruke. Ženin je osmijeh bio prijateljski i činila se draga. Ali bilo je nešto u njoj stoje Annie činilo nervoznom. Njezine oči, zaključila je. Bez traga topline, sijale su poput poliranoga crnoga kamenja. Čovjek je čvrsto uhvatio Annie za ramena. Osjetila je još jednu trešnju u njegovim prsima.

Zatim ju je predao gospođi Perkins.

Annie se konačno oslobodila njegovog stiska i mogla je pobjeći. Ali ne zadugo. Stisak je njegovateljice na njezinoj ruci bio bolan dok ju je vukla uza stepenice i duž hodnika. U svakom je trenutku Annie očekivala kako će se jedna od vrata u hodniku otvoriti i kroz njih

39

GIGA

izići čovjek koji ju je napao. Kako nije mogla čuti, jedno se mogla pouzdati u širom otvorene oči kojima je budno gledala ispred sebe. Na svaku se sjenu trgnula stoje gđu Perkins natjeralo da ju svaki put stisne malo jače. Žena ju je uvela u spavaću sobu koja je izgledala kao da je nekada pripadala nekomu djetetu.

U jednom je kutu stajao drveni konjić, boja mu je mjestimično bila izblijedjela i potpuno istrošena. Postavljeni uz dva zida sobe nalazila su se dva stara, ali upotrebljiva ormara, i veliki krevet čiji je okvir bio od izrezbarena drveta boje riže. Treći zid zauzimao je veliki kameni kamin. Samo je jedan prozor puštao zrake sunca. Ispred njega nalazio se stolić gdje su, pretpostavila je, bivši vlasnici sobe učili i pisali zadaću.

Nedugo nakon što su ona i gđa Perkins ušle u prostoriju mršavi je čovjek u radnome odijelu ušao noseći jednu od Annienih torba. Nekoliko minuta kasnije, zadihan od penjanja stepenicama, vratio se s ostatkom prtljage na ramenima. Odmah nakon što je napustio prostoriju, gđa Perkins je zaključala hrastova vrata i stavila ključ u džep na suknji i započela s raspakiranjem Annienih stvari. Kad je pronašla četku i vrpcu, rukom je pokazala Annie da sjedne na jednu od stolica za stolom.

Naviknuta raditi što joj se kaže, Annie je sjela i dopustila ženi da joj počešlja kosu. Nakon što ju je žena očetkala u svim smjerovima, krenula je plesti Annienu kosu u pletenicu, vukući i čupajući toliko jako da se Annie bojala da će joj se kosa odvojiti od lubanje.

Na njezin se izbezumljeni pogled gđa Perkins samo hladno nasmijala. - mi ćemo se slagati dobro, gospođice. Vrlo dobro. -Zatim je uperila prst u nju. - Nemoj me testirati. Ja nemam strpljenja za gluposti.

Annie je omotala drhtave ruke oko nogu stolice.

- Sjedi mirno. Kad završim sa raspakiranjem, tražit ću da nam donesu ručak.

Annie nije željela nikakav ručak. Ni večeru, također. Mislila je samo na to kako da ode odavde, a da bi to uspjela, morala je smršavjeti kako biju njezina majka i otac željeli natrag.

Omotala je ruke oko struka i gledala kako starija žena vadi sve njezine stvari iz torba i stavlja ih u ormare. Gledajući ju, shvatila je kako ju je g. Montgomery namjeravao zadržati ovdje jako dugo. Zašto, to je bilo pitanje. Od mogućih joj se odgovora stiskao želudac.

Osjećajući strah potaknut mislima koje su ju mučile, pogledala je prema zaključanim vratima i zatim prema prozoru. Srce joj je ustuknulo kad je ugledala željezne rešetke s druge strane prozora. Prozori su dječjih soba na katovima često bili s rešetkama kako bi spriječili dijete da ispadne kroz prozor. Ali ona nije bila dijete. Ako g. Montgomery nije imao namjeru učiniti joj nešto nažao, zašto bi ju zaključao?

Kako je i obećala, gđa Perkins je zatražila ručak čim je završila sa slaganjem odjeće u ormare.

Nedugo nakon što je sluškinja donijela hranu u sobu krupna je njegovateljica zauzela mjesto za stolom i nestrpljivo počela jesti biftek, povrće i svježe ispečen kru-h. Bilo joj je potrebno nekoliko minuta kako bi primijetila da Annie svoj tanjur nije ni taknula. Kad je napokon vidjela da Annie ne jede, obrisala je kutove usana, ostavila zgužvani rubac pokraj tanjura i ustala sa stolice.

- Kakva muka. Nije mi rečeno da se ne možeš hraniti sama. Povjeriti mi posao da moram glumiti dadilju ovakvomu idiotu. Žena je odrezala komad mesa i krenula prema Annienim ustima.

- Moraš jesti, gospođice. Ako ne budeš jela, razboljet ćeš se, a to će biti loše za mene.

Shvaćaš? Ne smijem ostati bez posla.

Inače bi Annie suosjećala s gospođom. Posluga je u kući njezinih roditelja također trebala taj posao i znala je, prema onomu što su govorili, daje teško doći do zaposlenja. Ali u ovome si trenutku nije mogla priuštiti da bude milosrdna. Bez obzira na sve, morala je smršavjeti. I to brzo.

Kad je nakon guranja vilicom Annie i dalje odbijala otvoriti usta, gospođi Perkins pojavio se čudan sjaj u očima i gurnula joj je vilicu u usta. Annie je prvo trepnula zbog boli, a zatim

40

GIGA

zbog nevjerice. Vilica ju je ubola u usnu. Osjetila je kako joj se krv slijeva niz bradu.

- Lijepa je stvar kod idiota, poput tebe, gospođice, to što ne mogu pričati priče. Ako g.

Montgomery primijeti ozljedu, reći ću da si se sama ozlijedila. - Podigavši crnu obrvu, dodala je, -Ne ćeš biti teška. Ne sa mnom. Shvaćaš li?

Annie je shvaćala, i te kako. Ova je žena bila zla koliko i ružna.

Pobuna je obično bila strana njezinu karakteru, ali ovo nije bilo uobičajeno jutro. U razmaku od dva sata njezina majka ju je prevarila, otac izdao, a čovjek kojega se bojala do smrti bio je grub prema njoj. A sada ju je ova žena ubola vilicom? Grozan je osjećaj preplavio njezino tijelo. Osim stoje mogla uzeti drugu vilicu i vratiti ženi istom mjerom, nije joj preostajalo ništa drugo, nego trpjeti zlostavljanje.

Ako je to bilo potrebno, onda će to i učiniti. Ništa što bi g. Mongomery ili ova žena mogli reći ili učiniti ne će ju natjerati da jede. Ništa.

Kad ni drugi ubod vilicom nije natjerao Annie da otvori usta, gospođa Perkins je odabrala druge metode uvjeravanja, koje nisu mogle biti očite njezinu poslodavcu. Povukla je Annienu kosu, oštro ju udarila po leđima, a zatim počela štipati ona mjesta koja ne bi otkrivale modrice jer su bili prekriveni odjećom.

Trpeći sve to, Annie je samo sjedila i gledala u sestru stisnutih zubi.

Nešto prije zore idućega jutra Annie se izvukla iz kreveta i prešla preko prostorije na vrhovima prstiju trzuvnši se svaki put kad bi daske poda pod njezinim nogama zaškripale.

Jedna je od mana glu-hoće, a bilo ih je mnogo, bila ta što joj je bilo jako teško šuljati se nezapaženo. Nikad nije bila sigurna pravi li buku ili ne. To joj je bilo mučno, pogotovo kad je jako željela napraviti nešto za što bi inače bila kažnjena ako bi bila uhvaćena.

Kao sada...

Došavši do prozora, Annie je pažljivo pomaknula stolić ustra-nu. Kad je napravila dovoljno mjesta, okrenula je bravu na prozoru i dlanove naslonila na okno. Tiho, Annie, tiho. Na trenutak zabora-vivši ranu koja joj je ostala od uboda vilice jučer, ugrizla se za donju usnu.

Od iznenadne je boli ustuknula i ugrizla se za unutrašnju stranu obraza. Nije znala zašto, ali iz iskustva je shvatila da ako želi nešto napraviti baš kako treba, morala je gristi usnicu dok to radi, a i ugriz je za obraz, čini se, isto djelovao.

Polako je otvorila prozor, gotovo se bojala disati. Mogla se jedino nadati daje Alex Montgomery bio jedan od onih ljudi koji je održavao prozore dobro nauljenima. Ako nije, vjerojatno je pravila dovoljno buke da probudi i mrtve.

Iako se nije brinula za mrtve. Nije željela probuditi gđu Perkins. Sinoć ju je prije spavanja luda žena zavezala za krevet i to vrpcama od plahte, od svih stvari koje je mogla smisliti.

Zbog stvari koje joj je rekla, Annie je znala da ju smatra potpuno glupom. Možda je i bila. Ali je čak i glupa osoba bila dovoljno pametna kako bi znala odvezati čvorove.

Svježi je zrak strujao kroz željezne rešetke omotavajući Annienu spavaćicu oko njezina tijela.

Prije nego što si je dopustila da se opusti, «oslušnula» je kako bi se uvjerila da se nitko ne kreće u sobi do njezine. Ništa. Nije bilo vibriranja koraka po podu. Ni žmaraca na njezinu vratu. Ničega. Zadovoljno se nasmijala. Debela je stara baba još uvijek spavala.

Uhvativši rešetke, spustila je ruke niz njihovu dužinu i klek-nula na drveni pod. Ignorirajući komadić drveta koji joj se zabadao u golo koljeno, uperila je pogled prema nebu. Zora. Za nju je to bio najljepši dio dana i osim kad je bila bolesna, stoje bilo rijetko, nikada nije propuštala gledati kako sviće. Sad je nebo bilo tamno-plave boje, baš kao usred noći, ali prema slabašnomu sjaju zvijezda znala je da će dan upravo svanuti.

Uvijek ju je zora iznova oduševljavala. Hvatajući zrak, gledala je ružičaste pukotine kako se preklapaju na horizontu. Nekoliko su se minuta kasnije prekrasni tračci svjetla probili kroz njih obasjavajući sve što su dotaknuli magičnim odsjajem. Kad su planine postale vidljive, njihovi su vrhovi bili obavijeni tamnoružičastim sjajem niskoga sunca iznad njih. Zatim poput osmijeha što je postajao sve ljepši i širi, svjetlost je s neba počela poprimati zlatnu boju.

41

GIGA

Već potpuno budna, Annie je stisnula ruke oko željeznih rešetaka misleći da joj je Bog, umjesto glazbe, podario izlaske sunca. Čak je i bez sluha mogla čuti pjesmu u svojem srcu i zbog toga nije bila ništa manje dirljiva. Prekrasnu glazbu koju je pjevala svjetlost.

Zatvorivši oči, Annie se sjetila svih onih zvukova koji su obično dolazili s prvim zrakama sunca, kukurikanje pijetlova, pjev ptica, lavež pasa u daljini, šapat jutarnjeg povjetarca dok se uzdizao. Ti su zvukovi za nju bili zauvijek izgubljeni, ali ih je ipak pohranila u pamćenje i mogla ih se sjetiti kad god je to poželjela i uživati u njima.

Kada je otvorila oči, kretanje joj je u vrtu ispod nje odvratilo pozornost. Fokusirala se na odsjaj zlatne boje, poput sunčevih zraka: kosu Alexa Montgomerya. Potpunu je bila sigurna da je to on zbog načina na koji je hodao, koracima dugačkim i sigurnim, dok su mišići na njegovim bedrima poskakivali i pravili nabore na njegovim jahaćim hlačama boje čajnoga biskvita.

Koračajući uzduž kuće, okrenuo joj se licem. Nosio je bijelu pamučnu košulju, zavrnutih rukava na mišićavoj podlaktici, koja je bila otkopčana i ležerno padala preko hlača. Annie nikad prije nije vidjela gola muška prsa i znatiželjno gaje promatrala. Umjesto blijedih grudi s ružičastim bradavicama poput njezinih, imao je preplanula prsa koja ne samo da su izgledala čvrsto nego su poskakivala kad god bi se pokrenuo. Na prsima su mu se nalazile tamnosmeđe bradavice veličine novčića. Nakon dužeg promatranja, opazila je da su mu prsa prekrivena svijetlim dlakama, kratkim, poput krzna gustim dlakama za koje je bila sigurna da moraju užasno svrbjeti. Prekrivale su mu cijeli trbuh i sužavale se do linije koju je dijelio pojas njegovih hlača.

Dok je prolazio ispod njezina prozora, što joj je omogućilo da ga još bolje pogleda, počeo je skidati košulju. Nagnuvši vrat, zapanjeno je gledala dok je mahao pamučnom košuljom koju je držao u ruci. Duž njegovih leđa, ispod brončane kože koja se sjajila kao da je bila premazana uljem, radili su mišići, odskakivali i udublji-vali se po cijelome njegovu tijelu.

Napustivši dvorište, otišao je u malu dvorišnu zgradu blizu staja. Pokraj nje je stajala zahrđala stara pumpa nasuprot koje se nalazilo postolje za pranje. Nakon stoje objesio košulju na obližnju ogradu, uhvatio je pumpu i natjerao vodu iz bunara, a zatim stavio glavu i ramena pod mlaz. Annie je zadrhtala zamišljajući koliko je hladna voda morala biti. Kada se uspravio, otresao se, poput psa, i protrljao oči.

Kosa mu je bila čupava i čudno padala preko čela. Nije si mogla pomoći, a da se ne nasmije koliko je blesavo izgledao. Ubrzo je popravio kosu prošavši prstima kroz potamnjele pramenove. Gornji mu je dio tijela još uvijek svjetlucao od kapljica vode. Zgrabio je košulju i ponovno ju odjenuo, očito ne mareći što mu je mokri pamuk visio na tijelu, poput druge kože.

Annie ga je začuđeno gledala kako se naslanja na ogradu i, naslonivši se na nju, prebacuje na drugu stranu bez imalo muke. U ograđenome je prostoru stajao smeđi konj. Kad gaje životinja ugledala, sagnula je glavu i prednju nogu povukla po prašnjavoj zemlji. Alex je polako prišao životinji. Kad je stigao na otprilike metar udaljenosti od njega, konj se uspravio na stražnje noge i odjahao u stranu. Ne praveći nagle pokrete, Alex ga je pratio. Kao i ranije, baš kad je gotovo stigao do njega, konj je ponovno pobjegao.

Opet i opet, Alex je pokušavao prići. Anniena je naklonost bila prema konju. Dok se Alex uopće nije umarao, životinja je uporno bježala galopom i panično kružila uz ogradu. Ubrzo mu je dlaka postala mokra od znoja, djelovao je iscrpljeno.

Annie je shvatila kako Alex namjerava prilaziti životinji sve dok mu ne nestane snage kako bi pobjegao od njega. Siroti konj je, čini se, shvatio isto i zabrinuto gledao u njega dok mu je tijelo podrhtavalo od umora i straha. Annie se ovo činilo okrutnom igrom i gledajući ga kako tretira jadnu životinju, dobila je dojam kako nije dobar čovjek.

Na tu se pomisao Annje stisnulo grlo. Naglo se ustala na noge od čega joj se zavrtjelo u glavi.

Pogledavši prema prozoru, obuhvatila je struk rukama i pogledala prema zaključanim vratima.

Sunce se probijalo kroz prozor po njezinim leđima bacajući sjenke željeznih rešetka po podu.

42

GIGA

Zarobljena. Tako se osjećala.

Možda su jednostavno sjećanja na onaj dan pokraj slapova ubile ono najbolje u njoj, ali je svakoga trenutka očekivala kako će Alex Montgomery ući kroz vrata i pokušati ju svladati, baš kao što je to radio i konju, s istom upornošću i okrutnošću, sve dok više ne bude imala snage bježati.

Nije se mogla zaustaviti i pogledala je natrag prema prozoru. Kroz rešetke je vidjela daje njegov plan uspio. Konj je stajao u kutu ograde i drhtao, ne mogavši se obraniti od dodira gospodara.

43

GIGA

Poglavlje 7 Ostatak toga dana, kao i dva iduća, Alex je uspješno izbjegavao sobu na katu, ali se svaki dan sastajao s gospođom Perkins kako bi ga obavijestila o Annienu napretku. Edie Trimble je bila u posjeti i nakon dužeg boravka, činilo se kako je zadovoljna s njegovateljicom i njezinim postupanjem prema Annie.

Gđa Perkins, ljubazna žena u srednjim godinama, došla je u Montgomery Hall s hrpom preporukama i činilo se kako je savršeno učinkovita. Obavijestila je Alexa kako se Annie polako privikava na novu situaciju i kako se ni na trenutak ne bi trebao brinuti za njezinu dobrobit. Od sada, rekla je, to je bila njezina briga.

Alex je bio i više nego voljan prepustiti ženi brigu oko Annie. Nije mogao zaboraviti svoju reakciju u kočiji niti si je mogao oprostiti što ju je onako napao. Što se bude držao dalje od djevojke, to će biti bolje.

Srećom, njegova je stara kuća bila ogromna i kao što je dr. Muir i predvidio, Anniena je prisutnost bila neprimjetna. Alex je nastavio sa svojim uobičajenim poslovima, danju radeći u stajama i na poljima ili u tvornici, a večeri je provodio vodeći knjige ili se odmarajući u radnoj sobi.

Treće se večeri taman smjestio u svoju omiljenu fotelju s čašom brendija i posljednjim izdanjem dnevnih novina kada se prodoran vrisak začuo iz sobe. Iznenadno se uspravio na noge. Vrištanje se nastavilo.

Psujući, Alex je požurio na hodnik gdje je zatekao kućepazi-teljicu Maddy, koju je također uznemirio grozan vrisak. Nakon nagura vanj a na hodniku, njih su dvoje požurili prema stubama, Alex je vodio, a Maddy, troma i kratkih nogu, hvatala je zrak hodajući za njim. Kad je Alex stigao do vrata dječje sobe, zatekao ih je zaključanima iznutra. Čvrsto lupajući na drvena vrata, povikao je, - Gospođo Perkins! Što se do vraga...

- Pomozite mi! - žena je povikala. - O Bože, smiluj se! Po-mozite mi, molim Vas! - Isuse, Marijo i Josipe, - Maddy je počela zapomagati i brzo se prekrižila.

Alex ju je gurnuo u stranu. Napravivši par koraka unatrag, naglo se zaletio prema vratima i svom snagom pokušao provaliti unutra. Debelo drvo hrasta nije se pomaknulo. Gđa Perkins je još uvijek vrištala i Alex je pokušao ponovno. Uhvatio je novi zalet i svom snagom udario ramenom u vrata. Silina gaje udarca odbacila nekoliko koraka unatrag i gotovo se zabio u zid iza sebe.

-K vragu!

Maddy je rukama obuhvatila glavu. - Dragi Bože, što se to događa unutra?

Kako je zvučalo, događala se katastrofa. Alex je gledao prema vratima, odlučan da ih nekako otvori. Cijeli je svoj život slušao priče o tome kako su muškarci provaljivali u sobe, a on je bio veći od većine njih. Morao je postojati neki trik. Usmjerio je pažnju prema dovratniku i odmaknuo se od vrata sve do zida za leđima, napravio dva koraka i uhvatio ravnotežu, zatim podigao nogu i stopalom udario u metalnu bravu. Drveni se okvir zatresao, vrata pomaknula i Alex je ušao u prostoriju jedva uhvativši ravnotežu da ne padne. Zaustavio se tek nekoliko centimetara od gđe Perkins i Annie, koje su, kao se činilo, bile u žaru borbe.

Izgledale su zbunjeno pa je Alexu trebalo nekoliko trenutaka kako bi shvatio što se događa.

Kad je napokon shvatio, ostao je zapanjen. Annie, slabašno stvorenje, kako ga je dr. Muir uvjeravao, koje nikada ne bi izazivalo nevolje, u zubima je držala prst gđe Perkins, s očitom namjerom da joj ga odgrize. Njegovateljica, poskakujući od boli, udarala ju je po glavi i ramenima kako bi se oslobodila. Prije nego se Alex uspio umiješati, žena je očito zaključila kako udarci dlanom ne pomažu pa je počela koristiti šake.

- Dosta!- Alex je povikao.

Stao je između njih i nije bio siguran koga pokušava spasiti, Annie, koja je primala udarce, ili gđu Prekins, koja je bila u opasnosti da postane invalid. Krajičkom je oka ugledao Maddy kako ih pokušava razdvojiti, hvatajući ih za odjeću i vukući za kosu, njezin je prodoran glas 44

GIGA

stvorio još veću buku. Nastavila se borba u četvero, gđa Perkins i Annie bile su u borbi, a Alex i Maddy bezuspješno ih pokušavali razdvojiti. Baš kada je Alex nekako uspio otvoriti Annienu čvrsto stisnutu vilicu, uspaničena je njegovateljica naglo povukla ruku i slučajno ga udarila u nos.

Napokon oslobođena, držala se za ozlijeđeni prst i povukla unatrag. Njezine su crne oči bile izbezumljene. - Ti mala kučko!

- Samo malo! - Alex ju je presjekao. - Ne ću tolerirati takav razgovor. - Obrisao je krv koja mu je tekla iz nosa.- Što je, k vragu, natjeralo djevojku da Vas ugrize? - Okrenuvši se, ugledao je kako se Annie skupila u kutu i leđima naslonila na zid. Ponovno je pogledao prema sestri. Pa? - Ništa ju nije natjeralo! Bez ikakvog me razloga napala. Ponovno obrisavši nos, Alex je proučavao ženu, a instinkt mu je govorio da se tu krije nešto više nego što mu je govorila. -Kako se, točno, Vaš prst našao u Annienim ustima?

- Ugrizla me.

Sjećajući se vlastitog iskustva s Annie, Alex je mogao i povjerovati da je to mogla napraviti, ali smatrao je čudnim to što ju je ugrizla za prst a ne za neki pristupačniji dio tijela. - Sto ste radili? Ispružili prste kako biste joj ugodili? Žao mi je, gđo Perkins, ali nešto mije čudno u Vašoj priči.

- Hranila sam ju! To je sve. Ispravite me ako nisam u pravu, ali vjerujem kako je to moj posao. Dok sam to radila, mala me kučka ugrizla!

Alex nije često gubio strpljenje, ali ga je njegova smirenost koštala razbijenog nosa. - Pazite na jezik, gospođo, ili ćete biti otpušteni bez preporuka.

- Otpuštena? Bez preporuka? Imam nekoliko pisama s preporukama, gospodine, kao što dobro znate, a ako to nije dovoljno, mogu napisati druge. Uvijek ima budala, poput Vas, koji ih ne provjeravaju.

Alex je zapanjeno zurio u nju. Zatim je ustuknuo jer je uistinu bio budala. Zbog nedostatka vremena, nije stigao provjeriti ženin kredibilitet.

Zlobno se nasmijala. - Kao da bih ostala na ovome poslu! Djevojka je luda! Nikad ne ćete pronaći nekoga tko bi se brinuo za nju. Vjerujte mi na riječ, gospodine. Pokušavala sam ju natjerati da jede, ništa više. Odbijala je obroke. Što sam trebala napraviti, ostaviti ju da umre od gladi?

Ako ste imali problema s Annie, trebali ste mi reći. Umjesto toga, dopustili ste da situacija izmakne kontroli i niste mi ostavili drugog izbora, osim da Vas otpustim. Ne mogu dopustiti nikomu od mojeg osoblja da udara moju ženu, bez obzira na provokacije.

- Vašu ženu? Ha! U ovakvoj mi situaciji ništa ne će biti draže od povratka u grad. Ne bih provela u ovoj kući više ni trenutka!

- Ne će biti ni potrebno. Sredit ću Vam prijevoz. - Izvadivši rubac iz džepa, Alex gaje stavio ispod nosa i pogledao u Maddy. -Možeš li se pobrinuti za djevojku dok ja ne riješim stvari dolje?

Njezina je razbarušena crvena kosa svijetlila pod svjetlom svjetiljke, a lice joj je, u odnosu na kosu, bilo blijedo. Maddy je s nesigurnošću pogledala u Annie. Zatim je ispravila ramena i klim-nula. - Samo Vi otiđite, gospodaru Alex. Mi ćemo se snaći. Sigurna sam.

Alex je želio da može biti tako siguran. Mrzio je ostaviti Maddy da se sama snalazi, ali nije vidio drugo rješenje. Pokazujući rukom gospođi Perkins da ide ispred njega, izišao je iz prostorije.

Alex je upravo ispratio gđu Perkins u kočiju i zaputio se prema stepenicama na trijemu kad se Maddy pojavila pred vratima. Njezina je velika figura bila tamna u odnosu na svjetlo koje je dopiralo iznutra. Stavila je ruke preko usta i gledala za kočijom.

- Dobro je što je otišla, to je činjenica! Raščerupala bih ju golim rukama, sigurno!

45

GIGA

Od smrti majke, kada je imao tri godine, Alex je poznavao Maddy. Ta žena, s pitomim zelenim očima, bila mu je više roditelj nego kućepaziteljica. Koliko je pamtio, nije ju vidio tako bijesnu. Velika, odjevena u tamnoplavu haljinu s velikom pregačom, podsjećala gaje na maleni brod sa širokim jedrima.

Popevši se na trijem, pogledao je u njezino lice uzalud joj pokušavajući pročitati zasjenjeni izraz lica. Kad joj se irska krv razbuktala, Maddy je mogla biti opasna, bez sumnje. Alex je mogao biti zahvalan stoje gđa Perkins na vrijeme pobjegla.

- Ni ja nisam zadovoljan kako se žena ponašala. - priznao je. Udarati Annie šakama je neoprostivo. Ali pretpostavljam kako u svoj toj panici nije ni znala što točno radi.

Maddy je prekrižila punašne ruke. - Ta grozna žena bila je okrutna prema toj jadnoj djevojci, sigurno.

Maddy se inače lako uzrujavala i često je pretjerano reagirala. Alex si nije mogao pomoći, kako je i sad bio slučaj. - Gđa Perkins je pretjerala, Maddy, ali mislim da je riječ okrutna pomalo oštra. Annie joj je gotovo odgrizla prst.

- Bila je okrutna! - Maddy je inzistirala. -U šoku sam jer su se takve stvari događale u ovoj kući. U potpunome šoku.

- Priznajem da je to bila ružna scena, ali nemojmo to pretvarati u nešto gore nego stoje zaista bilo.

- Gore nego što? Žena je zvijer. Kako ste mogli zanemariti njezine preporuke? Ne mogu vjerovati da ste tako nemarni.

Nespreman na ovakav napad, Alex se nije mogao odmah sjetiti odgovora. Kad je napokon progovorio, činilo se kao da se brani. - Ako se sjećaš, trebala mi je njegovateljica.. Nije bilo vremena provjeriti njezina prijašnja radna mjesta. Činila se dovoljno stručnom i ljubaznom.

- Ljubaznom? Ne bih povjerila bijesnoga psa toj vještici. Medicinsku sestru, kažete? Vama je zapravo trebala dadilja i svatko bi vam odgovarao, samo da se poštara da je Annie tiha i poslušna dok se ne rodi dijete.

- Maddy, znaš da to nije...

- Bolje se brinete za svoje kobile. Ne postoji niti jedan radnik u stajama kojemu niste provjerili preporuke. Ne daj, Bože, da se ozlijedi neki od Vaših predragih konja.

- Vjerovao sam daje žena sposobna, Maddy.

- Ali se niste uvjerili, zar ne? U tome je poanta. - Mahnula je prstom ispred njegova nosa. Rekla sam Vam na početku da ništa dobro iz ovoga ne će izići. Zaostala ili ne, djevojka nije komad mesa kojim se Vi i njezini roditelji trebate dodavati. To se protivi Bogu i svemu stoje sveto.

Prošao je rukom kroz kosu. - Smirimo se malo, hoćemo li?

- Zapravo želite reći da bih seja trebala smiriti. Pa ne osjećam se smireno. Da ste još uvijek dječačić u gaćama, izlizale bi Vam se od mojega štapa zbog ove svinjarije.

Alex je pomislio kako bi kazna štapom po guzici bila manje bolna od ove lekcije koju je morao slušati. - Pogriješio sam, Maddy. Ne poričem to. Ali znaš da nije bilo namjerno.

- Put do pakla popločen je dobrim namjerama.

- Da, pa... Obeća vam ti da se to ne će ponoviti. Pobrinut ću se da iduća sestra bude normalna osoba.

- Iduća sestra? Zašto ju ne biste jednostavno zavezali i ostavili u staji? - Na Alexov je zapanjeni izraz lice nastavila, - Pa? Tako Vam ne bi smetala. Kad započnu trudovi, Deiter bi mogao poroditi dijete kao što to radi s kobilama. Dobit ćete nasljednika. Annie možemo spakirati za povratak kući. Svi će biti sretni, osim nje. Nije li to što zapravo želite? Zašto biste se trudili biti pažljivi i zaposlili sestru?

Alexovu je strpljenju došao kraj. - Sad bi bilo dosta. Ovo je ružna situacija i nisam to nikada smio dopustiti. Ali jesam, djevojka je trudna i pokušao sam umanjiti problem na najbolji način koji sam znao. Što još možeš tražiti od mene?

46

GIGA

- Da budete muž tomu stvorenju? - ironično je predložila.

- Osim toga.

- Ne bi smetalo i malo više Vaše pažnje. Ta sestra koju ste zaposlili pokušavala je nagurati hranu niz djevojčino grlo! Tako se njezin prst našao u Annienim ustima. Žena je to i zaslužila, ako mene pitate.

- Nagurati hranu niz grlo? - Alex je ponovio u čudu.

- A to nije ni pola onoga što joj je zapravo radila. Štipala je jadno stvorenje po cijelome tijelu.

Svaki put kad pomislim na to... - Udahnula je duboko. - Pa, riječi ne mogu opisati moju ljutnju. Djevojka ima toliko modrica po tijelu da izgleda poput šarene majice. Sve ispod odjeće, naravno, gdje se ne mogu vidjeti. Trebali biste vidjeti njezina leđa, gdje ju je ta odvratna žena udarala rukama.

- Modrice? - Alexu se stisnulo srce. - Isuse. Koliko je teško ozlijeđena?

Krenuo je pokraj Maddy, ali gaje uhvatila za ruku.

- Nemojte odjuriti tamo, poput bijesnoga bika. Uplašit ćete jadno stvorenje.

Znajući daje u pravu, Alex se izvukao iz njezina stiska i nije pokušavao ponovno ući u kuću.

Između njih se spustila dugačka tišina, tijekom koje se Maddy pokušala smiriti. Kad se Alex uvjerio da se barem donekle smirila, rekao je, - Trebam li reći Henryu da ode po dr. Muira?

- Mislim da joj ne će trebati liječnik, ne. Ja ju mogu njegovati. Ali postoji još jedna stvar na koju biste trebali obratiti pažnju.

-O čem je riječ?

- Razlog zbog kojeg je odbijala jesti je taj što misli kao se udebljala. Nekako ju morate uvjeriti da joj se struk širi zbog djeteta, a ne zbog debljine.

Alex je proučavao kućepaziteljičinu zaokruženu pojavu. -Kako možeš znati što točno Annie misli?

- Pa saznala sam od Annie, naravno.

- Ali djevojka ne može govoriti.

Maddy je podigla bradu. - Ne kao što mi to možemo, to je činjenica. Ali se može sporazumjeti na svoj način kako bismo ju razumjeli.

- Kako?

- Dođite gore i uvjerite se sami. - rekavši to, okrenula se i uputila prema stepenicama mrmljajući ljutito ispod glasa.

Ne želeći uznemiriti Annie, Alex je ušao u njezinu sobu nakon Maddy. Još se uvijek skrivajući u mračnome kutu sobe, djevojka je sjedila ruku obavijenih oko koljena, dok joj se njezina plava haljina omota vala oko gležnjeva. Očito iscrpljena, naslonila je glavu na koljena. Kako bi bolje vidio, Alex je zakoračio da upali svjetiljku koja je stajala pokraj kreveta. Zbog njegova približavanja, uspravila se i uputila mu zabrinut pogled. U dubini je njezinih plavih očiju pročitao nekoliko emocija: strah, veliko nepovjerenje i beznađe.

Isuse. Doveo ju je u ovu kuću kako bi ju zaštitio. Napravio je dobar posao zasad. Dosad je bila udarana, štipana i bogzna što još sve. Nije bilo čudno što gaje tako gledala.

Sagnuvši se ispred nje, uzeo je nešto vremena kako bi ju proučavao pažljivo tražeći tragove zlostavljanja. Koliko je mogao vidjeti, nije ih bilo. Osim činjenice da je izgubila na težini koliko je mogla i s obzirom na njezino stanje, izgledala je čisto i zdravo, s tamnom kosom koja joj je u kovrčama padala preko ramena.

- Maddy mi je rekla da se gđa Perkins prema tebi ponijela jako loše, Annie, - započeo je. Želiš li mi pričati o tome?

Kao odgovor, uputila mu je uobičajeni zbunjeni izraz lica, a pogled joj se zaustavio na njegovim usnama. Alex je dobio dojam daje mogao pričati i grčki, bilo bi isto. Djevojka očito nije razumjela najjednostavnije rečenice. To što je nekako uspjela komunicirati s Maddy, činilo se nemogućim. Ipak je znao da mu Maddy nikada ne bi lagala.

U namjeri da vidi djevojčine modrice, pomaknuo je kragnu njene košulje u stranu. Na njegov

47

GIGA

pokret, skupila se uza zid. Oči su joj potamnjele od straha. Kako mu je ruka ostala u zraku, stisnuo je šaku zbog frustracije. Iako joj je mozak bio ograničen, ipak se jasno sjećala svega što joj je Douglas učinio i vjerovala je da bi joj i on mogao učiniti isto.

Pogledavši prema Maddy, koja je stajala sa strane, odmahnuo je glavom. - Nema svrhe. Morat ću ti vjerovati. Jesi li sigurna da ne trebamo zvati dr. Muira?

- Kao što sam rekla, ja se mogu pobrinuti za njezine modrice. - Maddy je rekla, uz uzdah. Gospodaru Alex, začuđuje me to što mi se čini kako mi ne vjerujete. Pokazala mi je kako joj je žena gurala hranu u usta, govorim Vam. I uvjerila me kako misli da se deblja.

Alex je ustao na noge i odmaknuo se od Annie da bi se naslonio na zid. - Vjerovat ću kad budem vidio.

Maddy mu je uputila oštar pogled i zakoračila prema malomu stolu kako bi uzela Annien tanjur s večerom. Uzevši vilicom hladan krumpir, napravila je par koraka smiješeći se djevojci. - Hajde, Annie ljubavi, budi dobra djevojka i pojedi malo večere, za Maddy, hoćeš li?

Annie je odmahnula glavom stoje već zapanjilo Alexa. Činilo se da razumije ono što joj je Maddy govorila.

- Ali moraš jesti, ljubavi. Razboljet ćeš se ako ne budeš, -Maddy je bila uporna. - Jedan zalogaj, za mene?

Još jednom odmahnuvši glavom, Annie je pogledala prema Alexu, zatim napuhala obraze trudeći se, bez puno uspjeha, podu-plati bradu. Iako je bila premršava da bi se uspjela prikazati debelom, bez obzira na grimase koje je pravila, poruka je bila jasna. Alex ju je gledao u potpunoj nevjerici.

- Moj Bože, - prošaptao je.

Zadržavajući pogled na Annie, Maddy joj je nastavila prilaziti s ispruženom vilicom. - Tako, budi dobra djevojka. Pojedi svoju večeru, za Maddy.

Očito iznervirana, Annie je ispružila noge i rukama obuhvatila struk i trbuh. Zatim praveći se daje pred njom puna žlica hrane, pretvarala se kako trpa hranu u usta i žvače. Nakon toga ponovno je napuhnula obraze i odmahnula glavom.

Pobjedničkim vitlanjem vilice, što je umalo rezultiralo letećim krumpirima, Maddy se okrenula prema Alexu i rekla, - Vidite?

Alex se odmaknuo od zida. Lice mu se zacrvenjelo dok je gledao prema djevojci. Nekoliko sekunda nije mogao ništa reći.

Kad je napokon progovorio, sve što je uspio izustiti bilo je, - Moj Bože.

- Što sam vam rekla, hm? - Maddy je zadovoljno rekla. -Ako to nije jasno izražavanje, onda ne znam što jeste.

- Maddy...- Alex je tiho nastavio, - Imate li uopće pojma što ovo znači? Povezati dobivanje na težini s unosom hrane u tijelo za nju je... pa gotovo nevjerojatno. Sigurno ima sposobnost razumnoga rasuđivanja.

- Nije glupa kao što se mislili, ha, gospodaru Alex? - Leđima je zaklonila Annie dok je vraćala tanjur na stolić. - Ako može razumjeti nešto ovako, pitanje je što još može razumjeti.

Ili osjetiti. Kad joj otmete dijete iz ruku, pitam se hoće li žudjeti za njim?

Grozna je slabost pogodila Alexa u noge. Bio je još uvijek zapanjen i mogao je samo zuriti u nju. Svoju ženu. Svoju trudnu ženu, koju je silovao njegov vlastiti brat, a koju je on oženio.

Kako bi joj mogao uzeti dijete.

Komad mesa, Maddy ju je nazvala. Beznačajan predmet kojim su se dobacivali on i njezini roditelji. Od te mu je pomisli pozlilo i zatvorio je oči.

- Dragi Bože, Maddy, što sam učinio?

Teška se tišina smjestila u prostoriji. Napokon je Maddy progovorila, - Možete ispraviti pogrešku, gospodaru Alex. Važno je što ćete činiti nadalje.

48

GIGA

Poglavlje 8 Duboko uznemiren zbog otkrića vezanog uz Annie, Alex je idućeg jutra posjetio njezine roditelje. Nakon što gaje batler uveo u radnu sobu, smjestio se u stolicu pokraj kamina kako bi licem bio okrenut Edie i Jamesu, koji su sjedili na sofi. Kako nije bio potpuno siguran gdje i kako započeti priču, Alex je skupio ruke i isprepleo prste proučavajući tepih s ružičastim motivima kako bi sastavio misli, što se u tome trenutku činilo teško kao i skupiti prašinu na vjetru.

Na kraju je odlučio daje izravnost najbolji način, pa je prepričao sinoćnje događaje. Završio je govoreći, - Nakon što sam vidio kako se Annie sporazumijeva s mojom kućepaziteljicom, uvjeren sam daje inteligentnija nego što smo ikada mislili.

Na Alexove riječi Edie Trimble problijedjela je kao krpa. Nakon trenutka tišine koja je, činilo se, probijala bubnjiće glasnoćom, rekla je, - Gluposti. Naša je kći oštećena zbog visoke temperature koja joj je zauvijek zaustavila razvoj mozga, zbog čega je retardirana, g.

Montgomery. To smo Vam već nekoliko puta objasnili.

-1 možda ste potpuno u pravu. Pitanje je koliko je teško mentalno oštećenje? Jeste li ikad pokušali saznati? Djevojka je sposobna racionalno rasuđivati i donositi smislene zaključke, gđo Trimble. Nije potpuni imbecil. - Pomaknuvši se na rub stolice, mahnuo je rukom, - James, vi ste obrazovan čovjek. Sigurno razumijete što Vam pokušavam reći. Vaša kći može povezati dva naizgled nepovezana događaja. Kad bi bila retardirana kao što mislite, zar bi bila u stanju to napraviti?

Ispravivši držanje, Edie Trimble ustala je. - Oboje razumijemo što govorite. Jednostavno se ne slažemo.

- Ne pokušavam nikoga okriviti, - Alex ih je uvjeravao nešto smirenijim glasom. - Molim vas da me ne shvatite krivo. Samo pokušavam reći da Annieno oštećenje možda nije ozbiljno kao što ste mislili. Htio bih ju odvesti u Portland. Napraviti neke testove. Tamo postoji nekoliko odličnih liječnika koji bi mogli...

- Ne! - Edie je oštro povikala. S gađenjem je pogledala prema svojemu suprugu. - Bojala sam se da će se ovo dogoditi! Prek-linjala sam te da ju pošalješ negdje drugdje dok se ne rodi dijete. Pogledaj sad! On želi nalaze i testovel Riječ testovi rekla je kao da se radilo o vulgarnosti. Alex je uzdahnuo. - Želim ju odvesti na rutinski pregled, gđo Trimble. Ništa više. Kakvo je zlo u tome?

- Kakvo zlo? - pitala je s podsmijehom, - To je samo početak. Kasnije ćete ju htjeti zadržati u Mongomery Hallu i nikada ju ne vratiti kući.

James je uhvatio ženu za ruku. - Hajde, Edie. Alex to nije rekao. Prebrzo donosiš zaključke.

Zar ne, Alex?

Osjećaj gušenja ispunio je Alexova prsa. - Pa, zapravo, James. Htio bih s Vama razgovarati o...

- Znala sam! - Edie je istrgnula ruku iz muževa stiska. Gledajući u Alexa, kroz plač je rekla, Dali ste svoju riječ, gospodine! Privremeno rješenje, rekli ste. Obećali ste!

Alex je rukom protrljao lice. - To je bilo prije nego što sam shvatio...

- Prije nego što ste shvatili što? - Zahtijevala je odgovor. -Kako se usuđujete? Djevojka je kod Vas tri kratka dana i odjednom mislite da znate više o njoj nego njezina vlastita majka?

Razmišljate o tome da brak postane trajan? Kako se usuđujete!

- Samo želim najbolje za Annie. - Alex je tiho rekao. - Ako nije retardirana kao što mislite, Edie, zamislite bol koju će osjetiti ako ju razdvojite od njezine bebe?

- Najbolje za Annie? - Gorko se nasmijala. - Želite li da Vam predvidim budućnost budete li sproveli tu svoju ludost, g. Montgomery? Kad bude prekasno, otkrit ćete da sam u pravu, daje naša kći uistinu imbecil. Na kraju ćete napravit najlakšu stvar i poslati ju ujedan od onih užasnih sanatorija. Bit će zaključana u sobi, a prema njoj će se ponašati kao da je životinja.

Provela sam četrnaest godina radeći sve stoje u mojoj moći kako bih to spriječila.

49

GIGA

- Nikad ne bih stavio Annie u instituciju.

- Ne biste? Vi ste mlad privlačan čovjek. Jednoga dana upoznat ćete normalnu mladu ženu koju ćete htjeti oženiti. Što će se onda dogoditi s Annie?

- Nikad u životu nisam prekršio obećanje, - Alex se protivio. - Sigurno ne ću početi sa svojim bračnim zavjetima. Annie će uvijek imati dom u Montgomery Hallu.

- Upravo sad kršite obećanje, - odgovorila mu je. - Obećali ste da ćete mi vratiti kćer, a sad se predomišljate.

- James, - Alex je obzirno rekao, - urazumite ju. Molim Vas. Ako postoji šansa, ma koliko mala, da je Annie možda sposobna učiti i razvijati se, kako možemo to ignorirati? Kakvu štetu može napraviti nekoliko testova?

Sudac je izbjegavao izravan pogled u Alexovo lice. - Zar stvarno mislite da bismo zanemarili zdravlje naše kćeri da smo ikada, na jedan jedini trenutak, pomislili kako postoji nada? Jedina osoba koju ću pokušati urazumiti si ti, Alex. Edie je Anniena majka. Brinula se za nju od kad je bila novorođenče. Tko može bolje znati koliko su ozbiljna Anniena oštećenja?

U normalnim okolnostima Alex se ne bi raspravljao. Ali poznavajući sučevu dvoličnost, znao je da je nešto više posrijedi, nešto puno više. Nasljedno ludilo. Bile su to ružne riječi i značile su najveći strah Trimbleovih. Toliko snažan da nijedno od njih dvoje nije bilo u stanju priznati istinu, oboje zbog različitih razloga, James zbog svoje karijere, Edie zbog krivnje.

Ako bi Annie bila testirana... ako se otkrije daje mentalno oštećenje posljedica nasljednog ludila a ne visoke temperature, oboje su se bojali da će morati platiti cijenu toga. Edie svojim brakom, zbog stvari koje je prešutjela prije trideset godina, sudac svojom karijerom. Radije su ju držali, svoju tajnu punu krivnje, u kući skrivenu od svijeta, nego što su bili spremni na taj rizik.

- Mogli bismo put u Portland zadržati u povjerenju. - Alex je pokušao. - Nitko nikada ne mora saznati da ju je pregledao liječnik.

- Ne ću dati svoj pristanak ni za kakve testove. - James je odlučno odgovorio.

Alexu nije trebao njegov pristanak, a Trimbleovi su to znali. Nije osjećao potrebu to naglašavati. Rekao je samo, - Shvaćam.

- Molim Vas da vjerujete kako mi volimo našu kćer, - James je dodao.

Razvukavši usne u lagani smiješak, Alex je pozdravio čovjeka kojem se nekada tako silno divio. Ako je zaista mislio da voli svoju kćer, onda je za njega vrijedila potpuno drugačija definicija te riječi, nego za Alexa. Nije se radilo samo o njegovu odbijanju testiranja, nego o svem ostalom što se događalo ranije... jadna svadbena ceremonija, vrtna zabava koja je bila ispred Annienih potreba, i još nebrojeno mnogo drugih stvari koje Alex nije mogao odmah shvatiti. Ljubav? To što je Trimble uopće koristio tu riječ bilo je dvolično.

- Da mislimo kako bi testovi otkrili nešto novo, bilo što, -James je nastavio, - odveli bismo Annie u Portland davno prije.

Tišina. Teška tišina koja je optuživala. U tome je trenutku Alex shvatio da će se Trimbleovi boriti do posljednjeg daha kako bi ga spriječili da ju odvede na testiranje. Ako im se usprotivi, stvari će postati ružne, vrlo ružne.

Morao je prvo promisliti o svem, prije nego što donese bilo kakve odluke, ne zato što mu je bilo osobito stalo do odnosa s puncem i punicom, nego zato što bi mogao poremetiti Annienu sreću. Ako je, kao stoje Maddy sumnjala, djevojka sposobna osjećati privrženost, bez sumnje je voljela svoje roditelje, bez obzira jesu li to zaslužili ili ne. Zbog nje Alex nije želio uzrokovati raskol, ne bez dobrog razloga.

Očito zamijenivši tišinu s promjenom mišljenja, Edie se napokon smirila. Smirenijim i tišim glasom je rekla, - Znam kako Annieno ponašanje može biti varljivo, g. Montgomery. Ponekad može odati dojam da razumije sve što se oko nje događa kao daje potpuno inteligentna, ali ubrzo se sve vrati na staro. Vjerujte mi. Iako prezirem tu riječ, moja je djevojčica imbecil.

Dala bih sve na svijetu da to nije tako.

50

GIGA

Iscrpljen od riječi Alex je uzdahnuo i ponovno prešao rukom preko lica. Gotovo da nije spavao sinoć. Annie... s onim slatkim licem i krupnim očima. Nije mogao prestati misliti na nju. Možda su se on i Maddy hvatali za slamke. Ali, k vragu, morao je biti siguran.

- Žao mi je, - rekao je. - Pretpostavljam da nisam trebao doći. Oboje sam uzrujao, a u pravu ste, do sada nisam iznio ni jedan dobar argument. Samo što ja...- slegnuo je ramenima. Sinoć... gledajući ju... bio sam siguran da postoji nada.

Gledajući Edie ravno u oči, Alex je mogao vidjeti njezinu bol te je znao daje cijelim srcem vjerovala kako je njezina kći naslijedila ludilo s njezine obiteljske strane. Je li moguće da je toliko snažno u to vjerovala, daje bila toliko uplašena da će se njezin muž htjeti razvesti od nje ako se uspostavi da je to uistinu tako, da je bila slijepa i nije mogla vidjeti nijednu drugu mogućnost?

- Ne postoji nada, - drhtavo je rekla. - Bog mi je svjedok kako bih voljela da postoji. Za Annieno dobro, morate otjerati te sumnje iz svojih misli.

Za Annieno dobro. Alex je stisnuo zube kako ne bi rekao nešto što bi kasnije požalio.

- U razdoblju od tri dana stanje joj se već počelo pogoršavati, - Edie je istaknula. - I to do stupnja daje fizički napala sestru. Ako biste dopustili da se nastavi, to bi ju odvelo u instituciju, g. Montgomery. Znam da ste ovamo došli s najboljim namjerama i da Vam je srce na mjestu. Ali morate mi vjerovati. Nisam smislila gomilu pravila kojih se Annie mora držati samo zato što sam željela. Napravila sam to da bih joj osigurala budućnost. Da biste i Vi to napravili, morate ju natjerati da ih se pridržava, baš kao što ste mi i obećali. Inače ju ne ćete moći kontrolirati, a sve ove godine truda propast će uzalud. Ne želim da moja mala djevojčica završi u ludnici.

- To je posljednja stvar koju bih želio. Molim Vas da mi vjerujete.

- Naravno da ti vjerujemo, - James se ubacio. Alex se ustao. - Žao mi je što sam Vam omeo jutro.

- Gluposti, - Edie je rekla. - Annie je naša kći i mi ju volimo.

Opet ta riječ. Ljubav. Alex je želio pitati ove ljude razumiju li uopće značenje te riječi.

James se ustao i zagrlio svoju suprugu. - Upravo tako. Drago mi je što si izravno došao k nama i obavijestio nas o svojoj zabrinutosti. Nitko od nas ne bi želio daje drugačije.

Kad je Alex pozdravio Trimbleove i napustio njihov dom, u glavi mu se pojavilo tisući pitanja od kojih ni jedno nije imalo jednostavan odgovor. Zar su Annieni roditelji bili toliko preokupirani svojim vlastitim brigama da su postali slijepi kada je Annie u pitanju? Ili su on i Maddy bili ti koji su zaslijepljeni?

- Gospodine Montgomery! Gospodine Montgomery! Čekajte, molim Vas! Alex je začuo glas baš kad je stigao do kraja staze ispred kuće Trimbleovih. Zaustavivši konja, okrenuo se u sedlu i ugledao Edie kako izlazi iz sjene hrastova hodajući prema njemu.

Njezina svijetloplava haljina koja joj je padala preko gležnjeva, vijorila je za njom, poput zastave. Iz daljine, s raspuštenom kosom i krhke građe, gotovo se mogao zakleti daje to bila Annie. Na tu mu se pomisao osušilo grlo. Ako je Edie bila u pravu, Annie nikada nije govorila, a kamoli dozivala nekoga.

Stigavši do jarka koji se prostirao uz cestu, skupila je suknju i nagnula se kako bi došla do zraka. Alex je strpljivo sačekao da progovori. Čak je i nakon trčanja bila blijeda, primijetio je.

U očima joj je bio molećiv pogled, kad joj se pogled susreo s njegovim.

- Nisam Vas mogla pustiti da odete dok ne razgovaram s Vama o nečem što mi je vrlo važno, napokon je uspjela izustiti.

- Shvaćam. O čem se radi?

Mišići su na njezinu vratu zadrhtali kad je progutala i ponovno uhvatila dah. - Moram Vas zamoliti za veliku uslugu, g. Montgomery. Molim Vas da u buduće ne postavljate pitanja o Annienu zdravlju pred sucem. Ako ste zabrinuti, morate se posavjetovati sa mnom, privatno.

- Zašto bih sakrivao svoju zabrinutost pred sucem? - pitao je, bezuspješno se trudeći sakriti

51

GIGA

čuđenje.

- Mojemu suprugu nije dobro. Ne smije se uzrujavati zbog takvih sitnica.

Sitnica? Alex se jedva suzdržao da ne viče. Anniena je budućnost bila sitnica? Da bi zaštitila status sučeve supruge, koliko je daleko ova žena bila spremna ići? Alex je imao osjećaj da ne želi saznati. Ne, kad je Annie bila žrtveno janje. - Zao mi je, - zapanjeno je rekao. -Nisam znao daje sudac lošega zdravlja.

- Da, pa to nije nešto o čem on razgovara. Naposljetku, mora se brinuti za karijeru.

Ah, da, sučeva cijenjena karijera. Kako je mogao zaboraviti na to?

- Nadam se da će se James oporaviti uz pravilnu njegu i odmor, - nastavila je. - Neko bi vrijeme, ipak, bilo dobro da se ne uzrujava. Bojim se da bi ga bilo kakav stres, pogotovo kad je Annie u pitanju, mogao koštati kolapsa.

Gledajući u ženine oči, Alex je vidio strah i sumnjao daje to bilo zbog njezina supruga, već zbog sebe. Morala je zaštiti svoju tajnu. Ironija je bila u tome što joj je suprug već znao da bi ludilo moglo biti naslijeđeno s njezine obiteljske strane, a zbog razloga koje Alex nije razumio, nije ju želio obavijestiti o tome. Alex je pretpostavio da Trimble vjeruje u stare vrijednosti kako priznavanje nečega može odvesti jedino u propast.

Kako je dvoje ljudi moglo živjeti u istoj kući, voditi ljubav, stvarati djecu, a opet imati tako malo iskrenosti jedno prema drugomu?

Sve stoje Alex želio bilo je pobjeći što dalje od oboje. Daleko, kako bi mogao razmisliti.

Morao je donijeti neke važne odluke. Proklete bile važne odluke. Zbog Annie je morao biti siguran da te odluke budu ispravne. - Imat ću na umu sučevo slabo zdravlje idući put kada Vam dođem s nekom brigom. Kao što sam rekao, nisam imao pojma daje bolestan.

Edie je na trenutak zatvorila oči. Kad je podigla trepavice, suze su joj kliznule niz blijede obraze. - Znam da imate loše mišljenje o meni, g. Montgomery. Mislite da sam loša majka, zar ne?

To nije bilo ni pola onoga što je mislio o njoj, ali Alex nije vidio smisao u tome da joj kaže istinu. Već je bila dovoljno jadna i jedva je mogao gledati u nju. - Nisam čovjek koji olako osuđuje ljude.

- Bez obzira na to kako Vam se činilo, napravila sam ono što sam mislila daje najbolje za moju kćer. - drhtavo je rekla. - Uvijek sam radila sve što je u njezinu najboljem interesu. Nije bilo lako. I ostatak moje obitelji zahtijevao je pažnju i vrijeme. Ali zadržala sam ju kod kuće i nikada joj nisam predbacivala zbog problema koje je uzrokovala. Vjerujem da bi mnoge majke odabrale lakši način i ostavile ju u ustanovi.

Alex nije sumnjao u to. Pretpostavio je da se Edie, na svoj jadni način, žrtvovala kao majka.

Trepnula je i obrisala obraze. Nešto u izrazu njezina lica - Alex nije bio siguran što - gotovo ga je natjeralo daju žali.

- Odsad ću se Vama obraćati kada je Annie u pitanju, -obećao joj je. Nakon toga rukom je uhvatio vrh šešira i klimno glavom, zatim se okrenuo i natjerao konja u kas. - Doviđenja, gđo Trimble.

Podignula je ruku. - Čekajte! Molim Vas. Još samo trenutak Vašeg vremena i možete krenuti svojim putem.

- Da? Zagrizla je donju usnu zubima. Nakon trenutka zabrinuto je rekla, - Znam da ste dali svoju riječ da ćete vratiti Annie kući nakon rođenja djeteta. Ali postoje neke stvari o njoj koje biste trebali znati, stvari koje nisam spomenula neku večer pred sucem. Zbog njegova zdravlja, razumijete.

- A koje bi to stvari mogle biti?

Nervozno trljajući ruke, promrmljala je, - Što god radili, nikada nemojte dopustiti Annie da bude blizu mačke bez nadzora. A ako budete imali goste u kući koji imaju malu djecu, nikada ih ne smijete ostaviti samu s njom. Ni pod kojim okolnostima.

52

GIGA

- Hoćete li mi objasniti zašto?

- Nije li očito? Ne bih to napravila namjerno, shvaćate, ali ne mogu ne brinuti se da bi mogla malomu djetetu ili životinji nanijeti nenamjerno zlo. - Oči su joj se ponovno napunile suzama, a kutovi usana počeli drhtati. - Samo me poslušajte. Molim Vas! Nakon toga okrenula se i nastavila hodati kroz dvorište prema kući. Dugo je Alex gledao za njom.

Nakon povratka u Montgomery Hall, Alex se povukao u radnu sobu nadajući se da će tamo pronaći malo mira. Maddy je imala drugačije namjere. Prije nego se uspio udobno smjestiti u fotelju, pokucala je na vrata i ušla bez dozvole. Jedan je pogled na njezino lice rekao Alexu da se ne će smiriti sve dok joj ne prepriča cijeli razgovor između njega i Trimbleovih.

- Pa? -reklaje.

Alex se ustao i prišao stolici, gdje im je natočio po čašu brendija. Kako je rijetko pio alkohol tako rano navečer, kućepaziteljica je podigla obrvu kada joj je dodao čašu. - Toliko je loše?

Okrenuvši se prije nego što je zatvorio prozor koji je gledao na zapadni vrt, Alex je odgovorio, - Recimo samo da sam, nakon ponovnoga razgovora s Annienim roditeljima, zbunjeniji nego ikada. - Zastao je na trenutak, zabrinuto pogledavši u obrise drveća koji su okruživali grmove ruža. - K vragu, Maddy. Sinoć sam bio pun nade. Ležao sam budan do zore, kroz glavu mi je prolazilo tisuću mogućnosti - da nije retardirana kao što su njezini roditelji mislili, daje možda vrućica uzrokovala neka drugačija oštećenja koja nisu ni uzeli u obzir. Na mogućnost govora, možda? Ili njezin sluh.

Izgledajući upravo onoliko frustrirano koliko se i osjećao, Maddy je rekla, - Pa nije u pitanju njezin sluh, budite sigurni u to. Cesto se okrene na zvuk kad joj se obratim. - Obrve su joj se pažljivo privukle jedna drugoj i spavaćicom je protrljala stakla naočala. - Mislila sam da je to jedini razlog zbog kojeg ste ju htjeli odvesti na testiranje, gospodaru Alex, kako biste saznali što nije u redu.

Alex se gorko nasmijao. - Ako ju odlučim odvesti na testiranje ili čak samo predložim da bih ju volio zadržati u kući nakon rođenja djeteta, natovarit ću si pravu bitku na vrat.

- Trimbleovi nemaju zakonskih prava, više ne. Možete napraviti što želite.

- Istina, ali oni su Annieni roditelji. Ako si u pravu i ako je ona sposobna razviti emotivnu vezu, onda oduzimanje... - Alexov se glas utišao. Nakon trenutka rekao je, - Ne želim joj slomiti srce bez valjanog razloga.

- Ne, to ne želimo. Imam osjećaj da je to jadno slabašno stvorenje dovoljno puta pretrpjelo slomljeno srce u svojem kratkom životu.

Najkraće stoje mogao, Alex je prepričao ostatak razgovora s Trimbleovima, uključujući i Ediena naknadna upozorenja kako Annie nikada ne smije ostati nasamo s mačkom ili malim djetetom.

- To je besmisleno, - Maddy je rekla uz mrmljanje. - Stvorenje je bezopasno.

- Nije bila bezopasna sinoć kada je napala gđu Perkins, -Alex ju je podsjetio. - Nije baš bila anđeo ni kad smo putovali ovamo u kočiji.

- Ali bila je isprovocirana!

Alex to nije mogao poreći. Pogledao je u čašu s brendijem. Kad je ponovno podigao pogled, odlučio je reći Maddy sve, čak i za Ediena ujaka i strah Trimbleovih da im je kći možda luda.

Nije se zamarao time što će prekršiti obećanje koje je dao Jamesu da ne će nikomu o tome govoriti. Ono što bude rekao u ovoj prostoriji nikada ne će izići iz Maddynih usta, a Anniena je budućnost bila u pitanju.

Dok je govorio, Maddy je problijedjela. - Dragi Bože što si na nebesima, - prošaptala je kad je završio. - Djevojka nije luda, gospodaru Alex. Kladila bih se u svoj život da nije.

I Alex je imao taj osjećaj. - Bez obzira, mislim da se oboje Trimbleovih boji da možda ipak jeste, što objašnjava njihovo odbijanje liječničkog pregleda.

Maddy je tužno odmahnula glavom. - Zato što bi liječnik mogao otkriti da nije samo oštećena,

53

GIGA

nego i luda?

- To bi moglo uništiti Jamesovu političku karijeru, a ako bi se to dogodilo, mislim kako njegova žena vjeruje da bi se razveo zbog toga.

- Drugim riječima, ne mogu vidjeti šumu od drveća.

Alex je uzdahnuo. - Ne znam. Možda nas dvoje ne vidimo stvari onakvima kakve jesu. Samo će vrijeme pokazati. - Susreo je Maddyn pogled uz lagani osmijeh u kutu usana. - Na sreću, imamo vremena. Nije kao da bježimo pred gorećim Rimom. Tek je četiri mjeseca trudna.

Imamo više od pet mjeseci da ju promatramo i donesemo odluku. Ako se, nakon nekoliko tjedana, oboje uvjerimo da joj se može pomoći, odvest ću ju u Portland, k vragu i njezini roditelji. ( Maddy je podigla čašu. - Pijem u to ime.

Alex si nije mogao pomoći i nasmijao se. - Ne će biti ugodno. Ako odlučim, unatoč njihovu protivljenju, borit će se sa mnom svim sredstvima.

- Naći će si prave suparnike u nama. - Kućepaziteljičine su se oči napunile suzama dok je ispijala posljednji gutljaj brendija. Mašući rukom pred licem, trepnula je i udahnula zrak kroz stisnute zube. - K vragu, ova mi je stvar progorjela grlo.

Alex se nasmijao. - Pa, jesmo li onda odlučili?

- Jesmo, odlučili smo. Odvest ćemo djevojku u Portland na testiranje.

- Ako vidimo znakove da joj se može pomoći, - Alex ju je prekinuo.

- Vidjet ćemo ih.

- Nemoj se prerano nadati, Maddy, - nježno ju je upozorio. -Ne bih želio da se razočaraš.

- Ne ću se razočarati, - uvjeravala ga je sa sjajem u očima. -Djevojka možda nikada ne će rješavati aritmetičke zadatke, ali će moći naučiti svašta drugo. Kladim se u to.

- Nadam se da si u pravu. - Osjećajući se opuštenije nego , ranije, naslonio je rame na zid. Postoji još jedan problem o kojem nismo razgovarali, a radi se o sestri. Znam da si zauzeta i zaposlena i ne mogu očekivati od tebe da se brineš još i o Annie. Morat ćemo nekoga zaposliti. Sto me podsjetilo. Gdje je ona sad?

- U sobi. Zamolila sam jednu od sobarica da sjedi s njom dok se ja ne vratim. Usput, vrata su popravljena. Henry se za to pobrinuo. Zamijenio je bravu. Sve je kao novo.

- Brzo je to riješio.

- Da, pa malo sam zanovijetala. Znate Henrya. Ako se nešto može napraviti sutra...- Glas joj se utišao.

- Žao mije što sam te još dodatno zaposlio, Maddy. Odmahnula je rukom. - Nije mi teško brinuti se za nju. Što se mene tiče, nema razloga zbog kojeg ne bi mogla hodati za mnom dok obavljam poslove po kući. Nije bila zaključana ni u svojoj kući, zar ne? -Ne. - Pa onda? Ako mi izmakne i pokuša pobjeći, nije da ne znamo gdje bismo ju tražili.

Klimnuvši glavom, Alex je zaključio razgovor. Jedina mu je briga bila, budući da je Annie lutala šumama, da će negdje odlutati daleko od kuće i ozlijediti se. Sve dok je trudna, mora se pridržavati posebnih pravila kako bi bila na sigurnome. - Ako si sigurna da ti nije teško brinuti se za nju. Iz razumljivih razloga, ne želim da bude izvan kuće bez nadzora.

- Nije mi teško. - Maddy gaje promatrala na trenutak. - Kako biste se uvjerili da nije vani sama, možda biste mogli pronaći vremena i koji put poći s njom?

- Ja? - Prijedlog je iznenadio Alexa. Nakon njegove reakcije na Annie onoga jutra u kočiji, nije se radovao pomisli daje s njom nasamo. - Bilo bi bolje daju prati netko od posluge.

Maddy je napućila usne. - Gospodaru Alex, nakon onoga što se dogodilo s gospođom Perkins, kako uopće možete pomisliti na to? Annie se treba tretirati kao da je član Vaše obitelji. Ona nije kućni ljubimac da ga možete prepustiti bilo komu da seta s njim.

Znajući da je Maddy u pravu, Alex je uzdahnuo. - Pogledat ću u raspored i vidjeti imam li

54

GIGA

vremena kako bih jedno ili dva prije-podneva tjedno proveo s vas dvije. - Molio se da ga ne pita zašto je i ona morala biti prisutna. Izvadivši sat iz džepa, pogledao je koliko je sati.

Prijepodne je imao sastanke s dva čovjeka koji su bili zainteresirani za kupnju jedne od kobila. - Sad kad smo se dogovorili, morao bih...

- Ima još nešto, - Maddy ga je prekinula. Alex je upitno podigao obrvu.

- Kako sam sinoć napomenula, nekako moramo objasniti Annie da njezino debljanje uzrokuje trudnoća. Još uvijek odbija jesti.

Alex je uzdahnuo. - Maddy, mislim da ona ne razumije ni jednu riječ koju joj kažem.

- Onda joj nacrtajte sliku.

- Sliku? Ne znam crtati. Osim toga, budući daje nervozna u mojoj prisutnosti, ne bi li bilo bolje ako joj to žena objasni?

Maddy se zacaklilo oko, - Nemojte mene gledati. Ni ja ne znam crtati. Ako ste mislili da bih joj to ja trebala objasniti, to je glupost. Vi ste djevojčin suprug.

- Ja sam joj samo formalno suprug.

Podigla je praznu čašu prema njemu. - A to je nešto što biste trebali ispraviti. Govorim to od početka. -Djevojka je...

- Dražesna.

- Ni jedan čovjek s imalo pristojnosti... -I slatka je.

- Maddy, za Boga miloga, budi razumna.

- Meni se to čini savršeno razumno, - rekla mu je. - Zakonski, ona je Vaša supruga. Nosi dijete koje će nositi Vaše ime. Sami ste rekli nekoliko puta da se ne namjeravate oženiti ni za koga drugoga. Zašto ne biste napravili od ovoga pravi brak?

Ostavljajući to pitanje u zraku za sobom, Maddy je ostavila čašu na stoliću i napustila prostoriju. Nakon njezina odlaska, Alex je dugo gledao u pod. Pravi brak... Zatvorio je oči, ali skrivanje od svijeta oko sebe nije umanjilo osjećaj usamljenosti.

55

GIGA

Poglavlje 9 Tu večer, nakon Anniene večere koju je uglavnom odbijala pojesti, Alex se s blokom i olovkom u ruci popeo u dječju sobu. Ne želeći preplašiti Annie više nego što je potrebno, dogovorio se s Maddy da ostane prisutna dok razgovaraju. Sretna, kućepaziteljica je već sjedila na rubu kreveta kad je stigao.

Annie je sjedila za malim stolićem uz prozor, ruku sklopljenih na krilu, prekriženih nogu koje su visjele preko ruba stolice. Kad je ugledala Alexa kako otvara vrata, ono je malo boje koje je bilo na njezinu licu odjednom nestalo. Unatoč očitomu strahu od njega, nije pokušala, kao dan ranije, ustati sa stolice i potražiti utočište u mraku kuta sobe. Budući daje sumnjao daje odjednom postala hrabra, pretpostavio je kako je to bilo zato što je Maddy sjedila u blizini.

Očito se osjećala sigurnom jer je starija žena bila tu kako bi ju zaštitila.

Annien je uspravan položaj omogućio Alexu da ju promotri bolje nego večer prije, bio je zabrinut zbog onoga što je vidio. U posljednja je četiri dana poprilično izgubila na težini.

Prema Ma-ddynim riječima nije jela gotovo ništa otkada je otišla gospođa Perkins, osim nekoliko zalogaja svakog obroka. Sudeći po njezinoj mršavosti, pretpostavio je da je toliko jela i prva tri dana svojeg boravka ovdje što je objasnilo, ali ne i opravdalo, pokušaje sestre da ju na silu nahrani.

Nakon ovog sastanka, Alex se nadao da će Annie biti mirnija i da će se prestati izgladnjivati.

Inače ne će imati drugoga izbora, osim poslužiti se metodama gđe Perkins. Iako nije sumnjao u svoju sposobnost da može obuzdati djevojku i natjerati ju da jede, mrzio je i samu pomisao na to. Već je dosta pretrpjela u ovoj kući i bez toga.

Svjetlo je lampiona podrhtavalo na opuštene kovrče koje su joj uokvirivale lice ističući boju njezinih očiju, koje su ga podsjećale na bazene kristalno plave vode. Njezin ogrtač izblijedjele ružičaste boje, koji bi bolje pristajao djetetu, visio je na njoj širi nego prije, a iznošeni je materijal pratio liniju oblina njezina tijela. Savršenstvo u minijaturi, to je bila Annie, toliko prekrasna da bi zasjenila i mnogo privlačnije žene koje su ga ikada privukle.

Maddyna ideja da bi trebao od ovoga napraviti pravi brak, vratila mu se u misli. Koliko god je mrzio to priznati, čak i sam sebi, bio je na kušnji da napravi upravo to. Na nevjerojatnoj kušnji. Fizički mu aspekt braka s ovako lijepom djevojkom ne bi teško pao, a niti bilo kojemu drugomu muškarcu ako je već o tome riječ. Ali više od toga, napraviti od ovoga pravi brak bilo bi puno manje komplicirano od njegova prvobitnog plana. Nažalost, krivnja koju je osjećao zbog same pomisli na to, stvarala je barijeru koju, činilo se, nije mogao nadmašiti.

Postojala su moralna načela kojih se muškarac morao držati ako je imao imalo samopoštovanja, a nesposobnosti djevojke, poput Annie, nisu bile igra.

Nakon što je upalio i ostale svjetiljke, Alex se pridružio Annie za stolom stavivši stolicu nasuprot njezine u nadi da će se osjećati lakše ako se bude držao podalje od nje. Kako je u planu imao komunicirati s njom pomoću crtanja, kao dobar znak mu se činila njezina oduševljenost kad je ugledala blok i olovku.

- Zdravo, Annie, - tiho je rekao.

Podigavši pogled s bloka za crtanje, zastavih gaje na njegovim ustima. Izraz je njezina lica govorio jasnije od riječi da nije razumjela što joj je rekao. To nije bio ohrabrujući početak.

Nekako joj je morao objasniti kako uzimanje hrane nema nikakve veze s njezinim debljanjem.

Uredno prekrivena salvetom, Anniena je večera gotovo netaknuta stajala na rubu stola do njegova lakta. Gurnuvši ustranu blok i olovku, zgrabio je tanjur s večerom, otkrio hranu i žlicom ugrabio grašak. Zbunjeni pogled u njezinim očima koji je otkrivao odlučnost, iznenadio gaje gotovo kao što gaje i zabavljao i Annie je spremno prekrila usta rukom. Očito nije imala namjeru predati se bez borbe.

Osjećajući se puno nervoznijim nego što je situacija zahtijevala, uputio joj je umirujući osmijeh i žlicom dotaknuo njezinu donju usnu. Na to se odmaknula unatrag, gotovo instinktivno, i pogledala prema žlici pred sobom. Kad se pomaknula, svjetlo joj se zidne 56

GIGA

lampe prosulo po licu.

Beskrajno je dugačak trenutak Alex zurio u njezina usta, zatim polako spustio ruku.

Zaboravljajući svaku dobru namjeru da pazi na jezik u njezinu prisustvu, glasom punim ljutnje i bijesa, rekao je, - Ta bezdušna kučka!

Uznemirena zbog tona i glasnoće njegovog glasa, Maddy se ustala na noge. - Sveta majko, što se dogodilo?

Alex se ustao sa stolice i počeo šetati oko stola. Na njegove iznenadne kretnje, Annie se uplašila i pokušala pobjeći. Prije nego što je uspjela, uhvatio ju je za rame. Iako ga je zbog njezina prestravljenog izraza lica zaboljelo srce, smjestio ju je natrag u stolicu i uhvatio ju ispod njezine male brade jednom rukom. Sa širom otvorenih očiju, lice joj je bilo blijedo poput mlijeka i iznenadno se potpuno umirila, kao da se bojala disati.

Naravno da se bojala, pomislio je s gađenjem. Zbog čega se ne bi trebala bojati? Douglas je počinio najodvratniji zločin prema njoj, a sada ju zatočenu drži čovjek za kojeg je sasvim sigurno vjerovala daje čudovište.

Drhteći od osjećaja koje nije mogao objasniti, a kamoli kontrolirati, Alex je prošao palcem preko njezine donje usne. Ožiljci od uboda! Obuzeo ga je bijes. - O, dušo, tako mi je žao!

Maddy je pogledala preko njegova lakta. - Gospodaru Alex?

Uspjevši kontrolirati glas od podrhtavanja, Alex je rekao, -Sestra ju je ubola vilicom. - Moja krivica, tihi mu je glas šapnuo u glavi. Sve je moja krivnja. Nikada više, bez obzira na okolnosti, ne će propustiti provjeriti preporuke zaposlenika. Možda se ne bi osjećao tako loše da je on morao plaćati cijenu vlastitog nemara, ali umjesto toga, bespomoćna je djevojka snosila posljedice. Zbog toga si nikada ne će moći oprostiti.

Njezine su zelene oči bile pune sažaljenja i Maddy se nagnula naprijed kako bi vidjela ožiljke.

- O jadno siroto stvorenje. Zar ti je radila baš sve stoje htjela?

- Očito jeste, - Alex je ljutito rekao.

-- A mi smo dolje razgovarali o svojim problemima ni ne pomišljajući...- Maddy je nježno položila ruku na Annienu kosu. -Kunem ti se, da sam znala, očerupala bih staru vješticu.

Annie nije mogla shvatiti zašto su oboje bili tako uzrujani oko nekoliko malih ožiljaka, koji su gotovo zarasli. Maddyne su oči bile pune suza, a Alex je izgledao bijesan. Inače bi pomislila daje ljut na nju.

Ali nije... pogledavši prema njemu, vidjela je taninu sjenu žaljenja u njegovim očima i nije mogla vjerovati, čak ni na trenutak, da bi takve emocije mogao glumiti. Da bi još pojačalo dojam, stisak je njegove ruke na njezinoj bradi bio nevjerojatno nježan, pokreti njegova palca preko njezinih usta tako lagani da joj se koža naježila. Očito se osjećao loše zbog načina na koji je sestra postupala s njom.

Njegova je reakcija bila upravo suprotna od one koju je Annie očekivala. Ali svejedno, zamišljala gaje kao čovjeka koji je uzimao ono što je htio i rušio sve što mu se našlo na putu da bi u tome uspio. Sada, stajao je tu s blijedim izrazom lica, njegovo se veliko tijelo treslo od bijesa koji nije bio usmjeren prema njoj, nego prema ženi koja ju je ozlijedila.

Danima je živjela u strahu od njega. Usred noći, kad je bila sigurna da kućepaziteljica spava, ležala bi budna dok ju iscrpljenost ne bi smirila i gledala prema vratima prestravljena da bi mogao doći, uvjerena daje samo pitanje vremena kad hoće. Sada je taj dojam iščezavao i to ne malo po malo kako bi se priviknula, nego odjednom, kao da ga je odnio vjetar.

Poput rastegnute gume, Annie se opustila i ispunio ju je osjećaj olakšanja. Prijašnja su ju iskustva upozoravala da mora biti oprezna. Dio nje nije tako lako mogao zaboraviti svaki onaj put kada su ju ljudi prevarili kako bi im vjerovala, a onda je tek na kraju shvatila da su joj zapravo htjeli nauditi. Ali drugi je dio nje očajnički želio vjerovati ovomu čovjeku.

Bila je to nesumnjivo neizmjerna glupost, ali pogreška ili ne, nije se mogla oduprijeti tomu osjećaju. Možda je to bilo zbog nježnosti kojom ju je dodirivao ili žaljenje koje je vidjela u njegovim očima ili je možda samo bila umorna od straha. U ovom je trenutku bila preslaba od

57

GIGA

gladi i previše tužna što su je napustili vlastiti roditelji da bi analizirala svoje razloge. Samo je znala da se od topline njegova dodira na licu osjećala sigurno. Prekrasno sigurno.

Ludo, tako ludo... Ali tako se osjećala.

Kada ju je konačno pustio i sjeo na mjesto, Annie je bila toliko zaokupljena proučavajući ga da nije ni primijetila Maddy, koja je sjedila na rubu kreveta. Večeras je nosio bijelu košulju sa spuštenim ovratnikom i širokom pasicom na rukavima. Onakvom kakvu je preferirao i njezin otac. Ali sve su slično završavale. Rukavi su mu bili zavrnuti preko snažne podlaktice, a umjesto kravate nosio je otkopčan ovratnik s par otkopčanih gumba, koji su otkrivali njegova prilično dlakava prsa. Pod svjetlom lampiona, njegova je po-tamnjela koža sjajila nasuprot svijetlosmeđim očima i savršenim, ravnim zubima.

Za razliku od njezina oca sa svim tim službenim sastancima, Alex Montgomery odjevao se ležernije, zaključila je, i imao je opuštenije manire. Ipak, unatoč tomu, odavao je dojam čvrste, odlučne osobe.

Drhtava su se svjetla zidnih lampa prosipala po njem otkrivajući pramenove njegove od sunca posvijetljele, kose. Lagano pognutom glavom, njegova je pojava bila okupana u svijetlosmeđoj boji lampiona otkrivajući njegov pravilni nos, njegovu čvrstu, lijepo oblikovanu vilicu i usne koje su sakrivale njegove lijepe zube. Zapanjena, gledala je u njegove usne, gornja je bila oštrih rubova, a donja puna i vlažna.

- Hoćemo li pokušati ponovno? - pitao je.

Iako je znala daje to moralo biti samo u njezinoj glavi, učinilo joj se kako zapravo čuje njegov glas, dubok i snažan. To je bilo nešto što joj se često događalo, zamišljala je da čuje stvari koje nije mogla čuti. Nestvarni zvukovi, tako ih je zvala, ali su se svejedno činili neopisivo stvarnim. Ranije joj se to uvijek događalo s običnim, obiteljskim stvarima majčinim glasom, lavežom psa, lupanjem vrata. Jedino je objašnjenje koje je mogla smisliti bilo da je vidjela kako zvuk nastaje, a budući da joj je mozak očekivao čuti ga, pomislila je da se to zapravo i dogodilo.

Samo što dosad nikad nije čula glas Alexa Montgomerya. Glas je njezina oca bio tanji i ne tako hrapav, pa je Annie znala da se nije sjećala nečega već poznatog i zamijenila ga s tim.

Ne. Neobjašnjivo, kako se činilo, mislila je da čuje glas ovog čovjeka. Ovog čovjeka, i nijednog drugog.

Osjetila je trnce duž kralježnice.

Nakon onoga što joj se dogodilo pokraj slapova, nije ju oduševljavala ideja da se sprijatelji s muškarcem. Unatoč želji da vjeruje Alexu, u tom joj je trenutku izgledao opasno s onim svojim širokim ramenima, poput velikog zida mišića koji je stajao između nje i svega što joj je bilo drago- doma u kojem je odrasla, roditelja i šuma koje je voljela.

Ponovno je uzeo vilicu, zgrabio još graška i pružio ju prema njoj. Annie je gledala u Maddy nadajući se da će se umiješati.

Lagano pomaknuvši usnama, Alex je privukao Annienu pažnju, a oči su mu odlučno sjajile. Sad imaš posla sa mnom, Annie, i ja kažem da moraš pojesti večeru.

Annie bi radije imala posla s Maddy, hvala lijepo. Željela mu je to reći, između ostalog. Zar je mislio da želi biti ovdje, zaključana u sobičku iz dana u dan? Željela je otići kući. Kako bi to postigla, morala je biti mršava kad ju idući put posjeti majka.

Prisjećajući se njegova snažnog stiska, nervozno je progutala knedlu koja joj je stajala u grlu.

Ako ju odluči prisiliti... grozan, bolan osjećaj ispunio je njezina prsa podsjećajući ju kad je slučajno progutala puna usta nesažvakane jabuke. Oči su joj se ispunile suzama i ljutito je trepnula kako bi ih otjerala.

Njegovo lice se uozbiljilo, mišić na vilici mu je počeo poskakivati kad je stisnuo zube.

Izbjegavajući njezin pogled, rekao je, Bez gluposti, mlada damo. Ja nisam čovjek kojeg pogađaju suze. Jest ćeš. Možemo to napraviti na lakši ili teži način. Ovisi o tebi.

58

GIGA

Nadajući se da će mu moći objasniti kao stoje to pokušala s Maddy, napuhala je obraze. Istoga trenutka kad je to napravila, on je odlučno odmahnuo glavom i bacio vilicu na tanjur. Na njegov nagli pokret, poskočila je na stolici i sagnula glavu ako bi mu palo na pamet da ju povuče za uho, kao što je to često radila njezina majka. Zaustavivši ruku u zraku, gledao je u nju dugi trenutak. Zatim, jedva pomičući usne kao da je šaptao, izgovorio je riječ koju nikada nitko koga zna nije izgovorio. Zbunjeno je namrštila obrve.

Na njezin se zbunjeni izraz lica glasno nasmijao. Zatim je prošao rukom preko lica i trepnuo.

Annie je imala grozan osjećaj da je doživljava kao ogroman teret i da je cijelim srcem želio da nestane. Željela je da ga može poslušati. Treptaj i gotovo. Nema više Annie.

Nakon što je duboko udahnuo, rekao je vrlo polako i razgovijetno, - Annie, ljubavi, nisi debela.

Ako nije debela, kako bi onda to nazvao? Trbuh joj još uvijek nije bio ogroman, ali stalno je rastao i uskoro će biti. Na početku proljeća, mogla je pogledati dolje i vidjeti nožne prste. Sad je vidjela samo trbuh. A što je bilo još gore, njezina se haljina uvijek tamo prljala. Nije ni čudo što ju roditelji više nisu željeli.

- Dušo, moraš jesti, - rekao je dok mu se izraz lica promijenio iz ozbiljnog u ljubazan. - Zar ne ćeš to napraviti za mene? Ne želim te prisiljavati, a siguran sad da ni ti to ne želiš.

- Nagnuo se još bliže i na njezino iznenađenje rukom obuhvatio njezin obraz. Dlan mu je bio tako velik i prekrasno topao da je bila na kušnji da se nasloni i uroni u njegovu ruku kako ju ne bi vidio da plače. Pomislit će da je jedna velika razmažena beba, a iz razloga koji nije shvaćala, nije željela da ima takvo mišljenje o njoj.

- Slušaj me, hoćeš li? Nisi debela. - lagano se smiješeći, ponavljao je posljednje riječi. - Nisi debela! Nakon toga, odgurnuo je tanjur u stranu i uzeo blok za crtanje. - Nadao sam se da ću moći ovo izbjeći, ali izgleda da nema drugog rješenja. Pažljivo prati, uredu? Ovo će potrajati samo nekoliko minuta.

Kada je počeo crtati, naboralo mu se čelo. Znatiželjna, unatoč svemu, Annie je obrisala mokre obraze i sjela uspravno kako bi vidjela. Iako je to uvijek kriomice radila, voljela je crtati. Činilo se kako Alex crta žensku figuru koja je stajala u profilu.

Dok ga je gledala kako crta, Annie je krajičkom oka primijetila kako su mu se pomaknule usne. Pogledala je upravo kad je završavao rečenicu sa - ... baš dobar u ovome, bojim se.

Morala se složiti, imao je vrlo malo, ako ga je uopće imao, talenta. Žena koju je pokušavao nacrtati, imala je glavu koja je više ličila na loptu, a kosa joj je izgledala poput nakupine glista. Od glave na dolje postajala je sve gora, s nosom poput ptičjeg kljuna i rukama koje su izgledale poput obješenih rukava sa zatvorenim otvorima za prste. Crtež nije bio samo loš, bio je grozan.

Kako joj majka godinama nije dopuštala da ispušta bilo kakve zvukove, Annie je rijetko imala potrebu nasmijati se. Ali ovo je bio jedan od tih rijetkih trenutaka. Alex je bio tako ozbiljan dok je crtao, donju je usnu uhvatio među zube i privukao obrve kako bi se koncentrirao. Očito se trudio najbolje što je mogao. Ali čak i kad bi se trudio da mu crtež izgleda bolje, ipak je bio jedan od najlošijih koje je ikada vidjela.

Kako bi zaustavila nalet smijeha koji joj je stajao u grlu, morala je zaustaviti dah. Upravo je tada podigao pogled i kao da je na trenutak zaboravio na crtež. Upitnog je pogleda susreo njezine oči. Imala je osjećaj daje primijetio da će se nasmijati. Nije se činio ljut zbog toga, samo zbunjen. I zabrinut.

U tom trenutku, Annie je ispunio čudan osjećaj. Bilo je kao da gleda u nju, a ne prema njoj i da je u njezinim očima vidi stvari koje drugi nikada nisu i vjerojatno nikada ne će. Nije mogla dugo zadržavati dah. Nije mogla odvojiti pogled od njegova, nije se mogla pomaknuti kako bi umanjila napetost.

Sto god da gaje mučilo, napokon je prestao razmišljati o tome i nastavio crtati, ovaj put dodavši ženi ogroman trbuh. Ispod stola, Annie je rukom dotaknula svoj struk. Crtao je nju?

59

GIGA

Kao daje osjetio njezinu reakciju, ponovno je podigao pogled dok su mu usne podrhtavale u kutovima.

- Nije baš laskav crtež, znam. Ali surađuj sa mnom.

Laskav? Bila je to riječ koju nije poznavala. Iznenađena, ponovno je pogledala u crtež.

Alex je dodao još neke detalje i završio ga. Zatim se naslonio u stolicu i još jednom pregledao uradak. Očito zadovoljan, okrenuo je crtež prema njoj. Na njezino potpuno iznenađenje, vidjela je da je unutar ženinog trbuha nacrtao djetešce, koje je prepoznala jedino po kapici, haljinici i cipelicama. Nekoliko je beskrajnih sekunda zurila u crtež.

- Beba, - rekao je pretjerano sporo, pokazujući prstom u crtež dok je govorio. Pokazujući na tanjur s večerom, zatim prema ustima djetešca, dodao je, - Moraš jesti. Kako bi nahranila bebu. U tebi raste beba.

Zureći u njega zapanjena od šoka, Annie je rukama obuhvatila struk. Nevjerica joj se sigurno vidjela u očima. Kao da je bio frustriran, bacio je olovku. - Maddy, hajde ti pokušaj. Ne razumije.

Maddy se ustala iz kreveta i prišla stolu. Pretvarajući se da drži dijete u rukama, počela se njihati, sa širokim osmijehom na licu. Zatim je pokazala prema Annienu trbuhu. - Djetešce, djevojko. Nije li to čudo? Imat ćeš svoju malu bebu. Ali moraš jesti kako bi narasla i bila velika i snažna.

Annie je razumjela sve to. Problem je bio što nije mogla vjerovati u to. Beba? Govore joj da ima bebu u sebi? Pogledala je prema trbuhu.

Dok je Annie pregledavala svoje tijelo, Alex je iskoristio trenutak kako bi ju proučio. U jednom trenutku dok je crtao, mogao se zakleti kako se gotovo nasmijala, a izraz lica joj se svako malo mijenjao kao da razumije svaku riječ.

Iako njezine mentalne sposobnosti nisu bile sad na redu. Bilo je važno da je konačno shvatila zašto joj raste trbuh i širi struk. Znao je daje shvatila što su joj pokušavali reći prema zapanjenomu izrazu na njezinu licu i iznenađenomu pogledu u njezinim plavim očima, ali i zbog načina na koji se naslanjala kako bi stavila ruke na trbuh.

Očito se pitala kako je dijete dospjelo tamo, u njezin trbuh. Kako će joj to objasniti? Kroz tanki je sloj svoje odjeće progurala prst i zamotala ga oko materijala.

Alex je pogledao prema Maddy. Uz očekivano podizanje svojih riđih obrva, kućepaziteljica je susrela njegov pogled.

- Nemoj ni pomišljati na to, - rekao je. -Ali ona misli...

- Briga me ako misli da je progutala sjeme i da je niklo u njoj. Ne ću, ponavljam, ne ću crtati još jednu sliku.

- Jadno malo stvorenje.

Alex se potpuno slagao s tom izjavom. Annie je bila, bez sumnje, jadno malo stvorenje i bilo je užasno žalosno što mora proživljavati sve to.

Gledajući u nju, gotovo ju je mogao vidjeti s djetetom u rukama, dok mu je glavica naslonjena na njezine grudi. Iako je bila zaostala, to nije značilo da nije mogla osjetiti ljubav. Tko je bio on da kaže kako se osjećala zbog bilo čega? Ili u kojoj mjeri?

Kako su se ta pitanja vrtjela u Alexovoj glavi, gomila drugih ga je mučila i nije znao odgovor ni na jedno od njih. Samo je znao, kristalno jasno, da je Maddy bila u pravu; nitko nije imao pravo uzeti dijete iz majčinih ruku. Nitko. Morao bi biti lud da uopće pomišlja na to.

Prije nego što se oženio s Annie, uvjerio je sam sebe kako je to jedina ispravna stvar koju može napraviti. Smatrao je to svojom dužnošću ne samo prema Annie nego prema djetetu svojega brata. Sada, ni jedan od tih razloga nije imao smisla.

Na oči su mu navrle suze dok ju je gledao kako znatiželjno rukom prelazi preko trbuha.

Odgurnuo je stolicu koja je glasno zaš-kripala i ustao. Bez obzira na obećanje koje je dao njezinim roditeljima, kako daju odvoji od njezina djeteta nakon rođenja?

Odgovor je bio jednostavan: nikako.

60

GIGA

Gotovo sat vremena kasnije, Annie je napokon bila sama. Kroz široke rešetke na prozoru mjesečina se prosipala preko njezina kreveta. Okupano u srebru, pokućstvo i davno zaboravljene dječje igračke u sobi kao da su zaživjeli. Sjena je na drvenim vratima imala oblik ljudskog lica. Konjić u kutu sobe kao da se lagano njihao, griva i kitnjast rep vijorili su na laganome povjetarcu, koji ih je milovao.

Annie je pomislila kako čuje dječje glasove i smijeh, tihe, udaljene, iz davno zaboravljenog vremena.

Ispunio ju je čudan osjećaj. Ako Alex Montgomery i Maddy nisu lagali, uskoro će imati svoje dijete. Svoje vlastito djetešce. Od te joj se pomisli stisnulo grlo od radosti. Često je bila usamljena, živeći u tišini. Jedini ljubimci koje je smjela imati bile su divlje životinje koje je pripitomila- životinje u šumi i nekoliko miševa na tavanu u kući njezinih roditelja. Nije imala prijatelja ni nade da će ih ikada imati.

Beba... Annie je obgrlila struk, bila je tako sretna da se jedva suzdržavala. Netko njezin koga će moći voljeti. Bila je to najljepša stvar koja joj se ikada mogla dogoditi. Toliko lijepa da se gotovo bojala povjerovati kako je to istina.

Nakon što se udobno smjestila u krevetu, stavila je ruke na trbuh. Alex je bio uvjeren da je unutra beba. Koliko god se trudila, Annie nije mogla ni zamisliti kako se ona tamo našla. Sto je još važnije, kako će izići?

Podigavši spavaćicu kako bi mogla bolje pogledati, Annie je stavila prst na pupak, pitajući seje li moguće daje kroz njega dijete ušlo u nju. Nije joj se tako činilo. Pritisnula je prst najjače što je mogla sve dok ju nije zaboljelo. Ne, beba se definitivno nije tuda provukla, a nije se činilo ni da će tu izići.

Kada je Annie bila mala djevojčica, majka joj je rekla da djecu donose vile i ostavljaju ih na pragu tijekom noći. Annie se to oduvijek činilo kao savršeno logično objašnjenje, jer ako ih nisu donosile vile, odakle su dolazila djeca? Čak su se i mladunčad divljih životinja, kao magijom, pojavljivala uz majku. Osim ptica, naravno. Annie je znala da one dolaze iz jaja.

Majke ptice, poput domaćih kokoši, polagale su svoja jaja, a zatim sjedile na njima dok se ne izlegu mali ptići.

Možda su i ljudske bebe dolazile iz jaja? Možda joj je majka lagala i djecu ipak nisu donosile vile? Od te joj je pomisli srce počelo kucati brže. Ponovno stavivši ruke preko struka, napipala je laganu izbočinu. Ako je unutra bilo jaje, već je bilo veće od većine koje je vidjela.

Sigurno će uskoro izići.

I što onda? Bila je previše teška da bi sjedila na jajetu, a da ne pukne. Pa što bi onda trebala raditi s njim? Ako se ohladi, pilići u jajetu nikada se ne izlegu. Annie je mislila da umru.

Unatoč toploj, ljetnoj večeri, postalo joj je hladno od pomisli da bi njezina beba mogla umrijeti u jajetu zbog nedostatka topline. Legavši na leđa, pokrila se dekom do brade. Nije mogla dopustiti da njezina beba umre. Jednostavno nije mogla. Morala je smisliti način daju ugrije. Ali kako?

Kad se toplina pokrivača počela širiti po Annienu tijelu, pronašla je odgovor na to pitanje.

Kad jaje iziđe iz nje, ležat će s njim ispod deke. Toplina njezina tijela držat će jaje na toplome dok ne pukne i ne iziđe beba.

Alex je natočio još jednu čašu viskija pokušavajući se sjetiti koliko ih je već popio, a zatim pomislio dovraga s brojanjem. Nije želio misliti. Nije želio osjećati. Napiti se do nesvijesti, to mu je bio cilj.

Za Annie, pomislio je, podižući čašu u zrak. Otpivši dva gutljaja, viski mu je kliznuo niz grlo poput goruće vatre. Stisnuo je zube i rukom obrisao usta.

- Gospodaru Alex!

Maddyn je uzbuđeni šapat prekinuo tišinu. Alex je sjedio u svojoj stolici, okrenuo se i jedva uspio fokusirati na kućepazitelji-cu. - Hej, Maddy. Želiš li mi se pridružiti?

Stavivši ruke na bokove, zakoračila je preko perzijskog tepiha. Ljutito pogledavši prema čaši

61

GIGA

viskija, rekla je s gađenjem, - Što to radite s bocom ovako kasno? Jutros ste potegnuli iz boce i evo vas opet. To nije nalik Vama, uopće, ako nemate ništa protiv što primjećujem. Viski?

Mislila sam daje brendi Vaše piće.

- Tu i tamo, Maddy, muškarcu treba nešto jače od brendija.

- Kao da će to riješiti Vaše probleme?

Tu je imala Alexa. - Ne nadam se rješenju problema, - priznao je. - Samo ih želim zaboraviti.

- Podigao je čašu prema njoj. -Za tebe.

- Hmm. A koje to probleme pokušavate zaboraviti?

Alex je dugo razmišljao o tom pitanju. - Proklet bio ako se sjećam.

- Bože, pomozi nam. - Dogurala je jednu stolicu iz kuta i sjela pokraj njega. Nakon što ga je neko vrijeme promatrala, Alex je nadopunio čašu i napokon je rekla, - Razmišljate o jadnoj djevojci, zar ne? To Vas muči. Osjećate se obveznim daju vratite majci, ali srce Vam govori da bi to bilo pogrešno, užasno pogrešno.

Maddy je znala pogoditi u živac. Alex si je natočio još jedno piće i nagnuo se naprijed kako bi laktove naslonio na koljena. Shvatio je da mu koljena nisu baš izdržljiva, već da su se tresla od stolice koja je imala samo tri noge. - Što da napravim, dovraga, Maddy? - napokon je pitao.

- Ono što uvijek činite, - tiho je rekla.

- A što bi to bilo? - pukao je, iznerviran jer je odgovor shvatio kao provokaciju.

- Ono stoje ispravno.

Uzdahnuo je. - A što je ispravna stvar? Dao sam svoju riječ njezinim roditeljima, k vragu.

Nikad nisam pogazio svoju riječ u životu.

Dugačka su tišina smjestila između njih. Napokon, Maddy je rekla, - također ste i Bogu dali svoju riječ, niste li? Čini mi se, kad se radi o izboru između obećanja Bogu i čovjeku, morate izabrati Boga svaki put.

Alex se gorko nasmijao. - Kad to tako kažeš, čini se jednostavnim, ali nije. Vjerojatno ćeš otići po pušku kada ti ovo kažem, ali svejedno ću reci. Od kada sam doveo Annie ovdje, primijetio sam da mi se karakter ozbiljno promijenio. Bojim se ostati nasamo s njom.

- Zbog čega?

Alex je pogledao prema njoj, osjećajući se iznenadno otrijež-njen. - Zaboga, Maddy. Zar i tebi moram crtati? Djevojčin um je možda oštećen, ali osim toga, prekrasna je. - Na kućepaziteljičin upitan izraz lica, opsovao je ispod glasa. - Reći ču ti tako da razumiješ. Ja sam gad. Je li to dovoljno jasno?

Maddyne su zelene oči zatreptale. - Ah, - rekla je.

- Ah? Zar je to sve što ćeš reći? Isuse, Maddy. Ne šalim se. Ono jutro kada sam ju doveo ovdje, ja...- Zastao je, natočio piće do vrha čaše, a zatim iscrpljeno udahnuo. - Ako ju zadržim ovdje, stalno će mi biti pred očima. Nakon nekog vremena, bojim se da će ovo malo morala kojeg imam nestati.

- Nikad ne biste stavili ruku na djevojku, osim ako je voljna, i to dobro znate. Zašto? Zato što biste ubili svakog čovjeka koji bi to pokušao. Čudim se što ste dopustili Douglasu da ode odavde u jednome komadu.

- Gotovo nije ostao u komadu, - Alex je priznao. - Došao sam do trenutka kada sam ga gotovo udavio. Sad se pitam jesam li mu sličniji nego što sam mislio.

- Ne budite smiješni. Vi niste ni slični njemu. Nikad niste bili, čak ni kad ste bili djeca. On je gađao ptiće na drveću. Vi ste im namještali krila i njegovali ih dok ne ozdrave. On je udarao psa. Vi ste mu donosili poslastice iz kuhinje kako bi se osjećao bolje. Tijekom godina, on je postajao gori, a Vi ste postali totalna suprotnost pokušavajući ispravljati njegove pogreške. Nagnula se naprijed i stavila ruku na njegovo rame. - Alex, moj dječače, nisi nimalo nalik Douglasu, baš kao što dan nije nalik noći.

Zatvorio je oči. - Ono što je napravio Annie, ne može se ispraviti, Maddy. I bojim se da ću ju,

62

GIGA

ako je zadržim ovdje, samo još više povrijediti.

- Ljubav nema oštre bridove, - podsjetila gaje. - I puno ljubavi ćete davati Annie ako ju odlučite zadržati. Možda to ne će biti onakva ljubav kakvu muškarac obično osjeća prema ženi, ali bit će ljubav, a to će biti puno više nego što bi inače imala. A što se tiče njezinih strahova? Kako ja to vidim, već ste ju uplašili vjenčavši se s njom. Sada, sve što možete učiniti je čekati i gledati kako se smiruje.

Nakon tih riječi, Maddy je izišla iz prostorije. Dugo vremena nakon što su se vrata zatvorila, Alex je sjedio i gledao u pod. Kad bude rekao Trimbleovima što je odlučio s Annie, bit će problema. Gadnih problema.

63

GIGA

Poglavlje 10 Alexa je iduće jutro, nedugo nakon zore, probudila gadna glavobolja i buka koja bi probudila i mrtvaca. Glasni povici. Zvuk ga je podsjetio na neku večer kad je Annie zarila zube u prst gđe Perkins. To nije bilo nešto stoje mogao ignorirati bez obzira na mamurluk. Pitajući se kakvu je nevolju ovaj put izazvala njegova supruga, uzdahnuo je i izvukao se iz kreveta.

Nakon što se odjenuo, Alex je požurio iz glavne spavaonice u hodnik na drugome katu i pratio zvuk glasova koji su ga vodili izravno u dječju sobu. Još uvijek bos, s tek djelomično zakopčanom košuljom, ušao je u sobu očekujući da se bitka odvija na podu. Umjesto toga, našao je Maddy, tri spremačice, batlera Fredericka i majstora Henrya, sve okupljene oko Anniena kreveta. Jedna je od spremačica u rukama držala uredno složene plahte.

- Sto se, dovraga, događa ovdje? - Alex je povikao.

Očito zbunjena, Maddy se okrenula kako bi ga pogledala i rukama u zraku pokazivala bespomoćnost. - Yvonne je samo došla promijeniti posteljinu i namjestiti krevet, kao što to radi svako jutro.

-Pa? Utrpavši košulju u hlače, Alex je zakoračio dublje u prostoriju. Letimičnim je pogledom procijenio situaciju. Annie, u bijeloj, gotovo prozirnoj spavacici predugačkih rukava, bila je u centru pažnje. Sjedila je prekriženih nogu na sredini kreveta, obje su joj noge bile gole do koljena, a ruke ispružene kao da se želi obraniti od vojske neprijatelja. Gledajući u nju, Alex je pomislio na klizača koji se nalazi na tankome ledu i koji je prestravljen činjenicom da će, ukoliko se gomila ljudi skupi oko njega kako bi mu pomogli, propasti svi zajedno.

Prošao je rukom preko lica i trepnuo, djelomično kako bi se razbudio, ali većinom zato što mu je to bila navika kad je bio nervozan. Maddy je govorila da izgleda poput idiota kad to radi.

Ali što sad.

Kada mu se razbistrio pogled, Annie je još uvijek sjedila ondje, izraz njezina lica govorio im je više od riječi koje bi možda željela izreći. Pozdravljajući ju, Alex se nije mogao riješiti osjećaja da pokušava zaštititi nešto. Pitanje je bilo, što? Gomilu zgužvane posteljine?

- Ne razumijem, - Maddy je glasno rekla. - Jučer se ujutro ustala bez problema. - Pogledala je u Alexa. - Sto da radim?

Alex je imao nekoliko ideja, prva je bila da Frederick i Henry napuste prostoriju. Nije mogao vjerovati da je Maddy dopustila dvojici muškaraca da uđu dok je njegova žena polugola. Kroz tanki su joj materijal njezine spavacice bradavice bile izbočene poput iglica. Ako je on to primijetio, bio je siguran da ni Fredericku ni Hen-ryu nije promaklo.

Pokazujući palcem preko ramena, povikao je, - Van! Svi su osim Annie poskočili. Frederick je blago problijedio, a uz vrat mu se počela penjati crvena boja neugodnosti. Henry, manje inteligentan od njih, počešao se iznad uha i uputio zbunjeni pogled u svojega poslodavca. - Samo smo došli pomoći, gospodine Montgomery.

- Van! - Alex je ponovio kroz stisnute zube. Imao je osjećaj da mu je glava poput lubenice koja samo što nije eksplodirala. -Odmah! Ovo je spavaća soba moje žene, zaboga.

Spremačice, sve tri nervozne, požurile su van za muškarcima. Alex je zaustavio Yvonne, koja je nosila plahte, uhvativši ju za lakat. - Ne ti!

Preplašeno cvileći, spremačica je stala na mjestu, kao zamrznuta, gledajući u Alexa kao da ju upravo namjerava pretući. Kako nikad nije ni povisio glas na ženu, jedino se mogao pitati zbog čega je tako uplašena.

Puštajući Yvonneinu ruku, pričekao je dok obojica muškaraca i dvije spremačice nisu napustili prostoriju. Tek tad se okrenuo i pozdravio Annie. Kroz tanki se materijal njezine spavacice jasno vidio tamni, trokutasti obris na njezinu međunožju. Prekrižene noge. Zapravo je sjedila prekriženih nogu ispred dva muškarca.

Uputivši oštar pogled prema Maddy, rekao je, - Želite li mi objasniti ovo, gospođo?

- Kao što sam rekla, Gospodaru Alex. Iz razloga koje ne razumijem, jutros odbija ustati iz 64

GIGA

kreveta.

- Ne to! Mislio sam...- Alex je zastao. Nakon što je pogledao u oči svoje kućepaziteljice, koje su bile pune žaljenja, uzdahnuo je i ponovno rukom prešao preko lica pokušavajući obuzdati ljutnju. - Ubuduće, Maddy, cijenio bih ako drugi muškarci ne ulaze u sobu moje žene dok nije pristojno odjevena!

Svjetlo je obasjalo Maddyno lice. - Ah. - Pogledala je u Annie. - Ah, naravno. Samo... pa, imali smo situaciju ovdje, Gospodaru Alex. Hitnu situaciju, ako mogu tako reći. I ja...

- Požar je hitna situacija. Drvo koje je palo na kuću, to je hitno. Ovo...- pokazao je rukom, nije! Nije mi drago što si to dopustila. Ona možda jeste zaostala, ali ti sigurno nisi.

- Da. - Dvije su ružičaste mrlje prekrile njezine obraze. - Sada kada ste to spomenuli, vidim zašto ste zabrinuti. Ispričavam se. Nisam razmišljala. Daje ona tako djetinjasta i sve, nije mi palo na pamet da... - Zastala je i pocrvenjela po cijelome licu. - Pa Frederick i Henry, oni su kao dio obitelji.

Alexov se pogled zaustavio na Annienoj spavaćici. Po njegovoj procjeni, riječ djetinjasta nije dobro opisivala anatomiju njegove supruge. Pokušavajući se smiriti, Alex je duboko udahnuo i polagano izdahnuo. Ponašao se poput posesivnoga muža i to onoga koji je pretjerivao.

Pogledavši prema Yvonne, pitao je, - Postoji li posebna hitnost zbog koje se mora promijeniti posteljina mojoj supruzi?

- N-ne, gospodine. Samo, otkako je došla, postala mi je navika da pospremim prvo njezinu sobu svako jutro. Prije doručka i bri-sanja prašine te ostaloga.

Uz malo strpljenja koje mu je ostalo, Alex je rekao, - Danas, budući da moja žena ne želi još započeti dan, promijenite naviku, Yvonne, njezinu sobu pospremite posljednju. Možda će se, kad se vratite, osjećati raspoloženije da napusti krevet. - Pogledao je prema ruci kako bi provjerio vrijeme i shvatio kako je sat ostavio na noćnome ormariću. - Prilično je rano, zar ne? Ni ja ne bih bio oduševljen da me ovako rano probudite radi mijenjanja plahta.

Plavokosa je Yvonne klimnula glavom. - D-da, gospodine.

Alex je pogledao u Maddy. - Ako Annie nedjeljom želi ostati dulje u krevetu, mogu joj jedino čestitati na dobrome razumu. Pustite ju da spava, zaboga.

Nakon toga, vratio se u svoju spavaonicu s namjerom da slijedi Annien primjer i provede ostatak jutra izležavajući se u krevetu. Bila je nedjelja, napokon. Jednom si je mjesečno čovjek mogao priuštiti da ne radi ništa cijeli dan.

Upravo je otkopčao košulju kad je na vratima začuo još jedan glasan udarac. Glasan gaje zvuk trgnuo. Gledajući preko sobe, ustao se i otvorio vrata. - Stoje sada?

Maddy je stajala u hodniku. - Mislim da biste trebali doći. Annie se ponaša iznimno neobično i ne mogu shvatiti u čem je problem.

Prije nego što je uspio odgovoriti, kućepaziteljica je, očito nesvjesno, napravila grimasu.

Ostavljen bez mogućnosti izbora, otpratio ju je natrag do dječje sobe. Kad je ušao u prostoriju, vidio je Annie, koja je napokon odlučila ustati se iz kreveta. Prekopavala je slojeve posteljine kao da tražio nešto.

- Čini mi se kao da je izgubila nešto, - rekao je smirenim glasom koji je prikrivao njegovu očitu iznerviranost. - Što je tu neobično?

- Stoje neobično? Stoje mogla izgubiti?

- Bog zna. - Glava ga je sve više boljela, čak ga je iritirao i vlastiti glas. Promislit će dvaput prije nego što ponovno posegne za bocom. - Kakve veze ima što traži?

Napravivši tri dugačka koraka, približio se krevetu. Annie je, očito nesvjesna daje on ušao u prostoriju, poskočila kad je stao pokraj nje. Zatim, nagnuvši se naprijed prema struku, zaštitnički je raširila ruke preko kreveta. Kako bi joj pokazao da nema namjeru ništa dirati, Alex je prekrižio ruke i promatrao ju kako diže plahte i prstima prepipava ispod njih.

Znatiželjan, nagnuo se na stranu i spustio vrat kako bi bolje vidio. Ništa. Djevojka je očito bila zbunjena. Kako to nije bila nikakva novost, pogotovo za Maddy, Alex nije mogao shvatiti

65

GIGA

zašto ga je zvala. Čudno djevojčino ponašanje prema njemu nije bilo ništa novo.

- Možda ima kukaca u posteljini, - rekao je, znajući i prije nego stoje to predložio, kako će Maddy podivljati na sam spomen toga. - U ovoj kući? Jezik pregrizli!

Bezobrazno sretan što ju je pogodio u živac, vratio je pozornost na Annie i vidio da je nakon pretraživanja plahta, počela tražiti ispod jastuka. Kad ni tamo nije ništa našla, počela je prstima prepipavati navlake jorgana, kao da pokušava napipati izbočine. -Definitivno traži nešto, - Alex je rekao. -1 nije pronašla to što traži. - Podigao je obrvu i pogledao u Maddy. Vrpcu za kosu, možda?

- Nije je imala kad je pošla spavati.

Alex je pogledao u djevojčinu ruku. Nije imala prsten. Pomislio je kako to mora ispraviti.

Kupiti jednostavan, zlatni prsten. Trebao bi kupiti jedan odmah, pretpostavio je. Ali, opet, bilo bi bolje kad bi prvo pitao njezinu majku. Možda je postojao neki razlog zbog kojeg Annie nije imala ni prsten ni ogrlicu. Možda bi mogla progutati nakit ili nešto još gore. - Komad nakita?

- pitao je, znajući unaprijed Maddyn odgovor.

- Nema nikakvog nakita.

Uzdahnuo je. - Pa uvjerena je kako je izgubila nešto, Maddy. Možda nešto izmišljeno. Zašto joj jednostavno ne ugodiš i pustiš ju da traži.

- Ali zar ne smatrate njezino ponašanje čudnim?

Alex je zapanjeno pogledao u ženu. - Sto očekuješ? Normalno ponašanje? - Gotovo zaslijepljen od boli koja je pulsirala u njegovoj glavi, krenuo je prema vratima. - Ugodi joj, rekao sam. Pomozi joj u potrazi. Popij šalicu kave dok ona traži. Zaista mi je svejedno, Maddy. Samo me pustite da se odmaram.

Maddy se uvrijedila zbog tona kojim joj se obratio i povikala za njim, - Možda biste trebali ispljunuti dlaku psa kojeg ste ugrizli. To ja mislim.

Od same pomisli na to, okrenuo mu se želudac.

Nedugo je nakon podneva Alexa probudio još jedan udarac po vratima sobe. Nije mogao vjerovati da jedini put kad je odlučio spavati duže, nije imao nimalo mira.

- Dolazim! - povikao je. - Prestanite s tim lupanjem! Nisam gluh.

Nakon stoje navukao hlače, posegnuo je rukom prema košulji, odjenuo ju i zakoračio prema vratima. Tek je jednu ruku provukao kroz rukav, a Maddy je povikala. - Požurite, gospodaru Alex! Izgubila sam ju!

- Što si?! - U trenutku se razbudivši, Alex je potrčao prema hodniku s košuljom omotanom oko lakta. Ostavivši vrata širom otvorena, uputio je kućepaziteljici izbezumljeni pogled. Gdje si ju izgubila, za Boga miloga?

- Pa da to znam, ne bi bila izgubljena, zar ne? Ignorirajući sarkazam, prošao je pokraj nje i nastavio hodati kroz hodnik. - Je li izišla iz kuće?

Maddy je teturala za njim dok je koračao. - Kada sam ju dovela dolje, zaključala sam sva vrata. Ako je i izišla, morala je izići kroz prozor. - Ispustila je piskutavi zvuk koji je odavao nervozu i zabrinutost. Drhtavim je glasom rekla, - Nikada si ne ću oprostiti ako joj se nešto dogodilo. U jednome je trenutku bila ovdje, a već u idućem nestala. Samo tako. Stvarno sam pazila na nju, gospodaru Alex. Kunem se životom.

Zaustavivši se na kraju hodnika, Alex se uhvatio za ogradu i pogledao prema dolje.

Zaboravljajući na glavobolju, povikao je, -Annie!

- Ne vrijedi, govorim vam. Tražila sam ju i na katu i u prizemlju. Koliko god mije to mrsko priznati, ne vjerujem daje u kući.

Srce mu je počelo luđački kucati. Alex je krenuo prema stubama. Annie, trudna i negdje izgubljena, bez nadzora. Zamišljao ju je kako se penje na drvo i pada. Ili se spotiče na korijenje drveća. Bezbroj ju je poteškoća moglo snaći. Preskačući po tri stube odjednom, povikao je preko ramena, - Smiri se, Maddy. Ako je i vani, nije strašna katastrofa. Znamo

66

GIGA

kuda se uputila. Vjerojatno je krenula kući.

Napravivši nekoliko kratkih koraka, krupna je kućepaziteljica požurila kako bi ga sustigla.

Kad je došao do prvoga kata i počeo otvarati vrata, stavila je ruku preko usta i rekla, - Rekla sam Vam da sam ih zaključala. Zar sumnjate u moju riječ?

- Naravno da ne sumnjam. Samo provjeravam kako bismo bili potpuno sigurni. - Alex se polagano kretao po kući pokušavajući pregledati svaki izlaz. Sva su vrata bila zaključana, baš kao stoje Maddy rekla. - Pretpostavljam da nisi zatvorila sve prozore?

Maddy je stisnula usne. - Ne, nisam mislila na to. Žao mi je, gospodaru Alex. Nisam ni pomislila da bi mogla izići kroz prozor.

Budući daje znao kako je Maddy, inače, uistinu pažljiva kad se radilo o zatvaranju prozora, Alex je rekao, - Ne će škoditi da provjerimo sve brave na prozorima. Ako nađemo neki koji je otvoren, bit će to dobar pokazatelj daje vjerojatno na tome mjestu izišla iz kuće.

Kad je dozvala osoblje, Maddy je organizirala učinkovit tim koji će im pomoći u potrazi.

Nakon nekoliko minuta, Alex im se pridružio u hodniku. - Prozor u radnoj sobi bio je otvoren.

Mogla je izići tim putom. - Zbog kućepaziteljičina izraza lica, utišao je ton svojega glasa i potapšao ju po ramenu. - Maddy, hoćeš li prestati? Ona će biti dobro. Ja ću se odjenuti i otići do Trimbleovih. Siguran sam da ću ju pronaći tamo.

Klimnula je glavom i uzdahnula. - Samo se molim da joj se ništa nije dogodilo. Tako je drago stvorenje. Nikada si ne bih oprostila.

- Siguran sam da se ništa nije dogodilo. Koliko god mi je mrsko to priznati, sad kad je Douglas otišao, nema čovjeka u okrugu koji je toliko zao da bi joj naudio, a osim onoga što joj je Douglas učinio, lutala je godinama po šumama i nitko ju nije taknuo. Njezina je trudnoća jedini razlog zbog kojeg sam zabrinut. Prestani se brinuti. Vratit ću ju kući dok si rekla keks. Vjeruj mi na riječ.

Annie nije bila u kući Trimbleovih. Alexu je iznenađujuće bilo i to što se nijedno od njezinih roditelja nije činilo zabrinutim kad im se pojavio na pragu, tražeći svoju suprugu. Edie je predložila Alexu daju potraži u šumi. Iako ni to nije bilo potrebno. Njezina je navika bila lutanje po šumama, rekla mu je, i tako je bilo godinama. Kad se počne spuštati mrak, vratit će se, bilo u Alexovu ili njihovu kuću. Ako se pojavi kod njih, obavijestit će ga odmah o njezinu dolasku i sačekati da dođe po nju.

Još uvijek uzrujan unatoč uvjeravanju Trimbleovih, Alex je pretražio šume prije nego što se vratio kući. Bilo je kao da traži iglu u plastu sijena. Otvorena su se prostranstva širila u svim smjerovima i znao je da Annie može biti bilo gdje. Na kraju, nije imao drugog izbora, osim vratiti se kući i čekati. Ako se ne pojavi do sumraka, organizirat će potragu za njom.

Koliko god je bio zabrinut, večer se nije mogla spustiti dovoljno brzo. Sve dok Annie ne bude ponovno kod kuće, ne će moći mirno disati. Istina, lutala je po brdima gotovo cijeli svoj život.

Ali to je bilo prije nego što je njezino stanje postalo ovako osjetljivo. Nije mogao shvatiti kako je njezinoj majci moglo biti svejedno. Svakakve bi se nezgode mogle dogoditi trudnoj ženi, pogotovo nekoj poput Annie, koja nije ni svjesna opasnosti. Od same ga je pomisli na to zaboljelo srce. Annie, sa svojom kovrčavom tamnom kosom i velikim, plavim očima. U nevjerojatno je kratko vrijeme pronašla put do njegova srca i postala mu važnija nego što je to želio priznati.

Očekujući da je Maddy još uvijek izvan sebe, Alex se nije puno zadržavao u staji. Brzo je sjahao, predao konja konjušaru i zaputio se prema kući. Kad je ušao u hodnik, Maddy se nagnula preko ograde na katu i povikala.

- Vratila se. Živa i zdrava.

Osjećaj je olakšanja ispunio Alexove grudi. Trebao mu je trenutak da uhvati ravnotežu od slabosti koju je osjetio u nogama i naslonio se na ulazna vrata gledajući u Maddyno ozareno lice. -Gdje je bila?

Kućepaziteljica je podigla ramena. - Nemam pojma. Pretraživali smo kuću i odjednom se

67

GIGA

stvorila ovdje. Da nisam bila tu, pomislila bih da se izvukla ispod poda.

Alex je odahnuo. Prisjećajući se otvorenoga prozora u radnoj sobi, rekao je, - Vjerojatnije je da se vratila istim putom kojim je i izišla.

Annie se iznenada pojavila na katu. Odmjerivši ju na brzinu, Alex je uspio primijetiti blato na njezinoj svijetloplavoj haljini i bijelim čarapama. Njezina tamna kosa izvijala se u poznatim uvijenim pramenovima i pogledala gaje onim svojim nevjerojatno krupnim, plavim očima.

Imala je neuobičajeno zabrinjavajući izraz na licu. Alex je pretpostavio kako je shvatila, iako ne potpuno, da je napravila nešto pogrešno i da bi mogla biti u nevolji zbog toga. Kako bi znala da nije ljut na nju, nasmiješio se i namignuo joj. Iako ih je sve itekako uplašila, nije ju mogao kriviti; držati ju odgovornom bilo je nemoguće.

Način na koji ovo treba riješiti, uvjeravao se, trebao je biti iznimno pažljiv kako se to ne bi ponovilo. Pogledao je u Maddy. -Imaš li minuti ili dvije vremena? Mislim da moramo postaviti neka nova pravila ne samo što se tiče osoblja nego i nas. Ne smijemo dopustiti da opet nestane. Dok se ne rodi dijete, vani nije sigurno za nju. Ako se ozlijedi negdje, daleko od kuće, mogla bi iskrvariti do smrti dok ju itko pronađe.

Na njegov je prijedlog Maddy problijedjela poput krpe. - Sići ću odmah.

Nekoliko minuta kasnije, Alex i kućepaziteljica našli su se u njegovoj radnoj sobi.

Međusobno su se dogovorili oko nekih sitnica koje bi spriječile Annie da ponovno napusti kuću. Najvažnija od tih sitnica bila je ta da će ubuduće sva vrata obvezno zaključavati i danju i noću, a samo će njih dvoje imati ključeve. Prozori na prvome katu, opremljeni ručnim bravama, mogli bi biti problem. Međutim, shvatili su da će, ukoliko Annie ponovno pokuša tuda pobjeći, barem biti lako odrediti gdje je izišla i moći će ju prije potražiti. Kad jednom iziđe, djevojka ne će moći zaključati prozor za sobom pa će sa sigurnošću znati da je izišla. U tom bi slučaju Alex mogao odmah organizirati potragu po okolnim šumama kako bi ju pronašli.

Zadovoljan s mjerama koje će poduzeti kako bi spriječili Annien ponovni bijeg, Alex je te noći utonuo u san, zadovoljan i siguran daje Annie na sigurnome. Od sutra, obećao sije, odvojit će sat ili dva svako jutro kako bi proveo više vremena s njom. Što će raditi, nije bio siguran. Kako netko može zabaviti oštećenu djevojku?

Ah, pa...Maddy je, čini se, smatrala kako je važno da se njih dvoje bolje upoznaju i zbog toga će Alex rado žrtvovati dio svojega vremena. Obično je jutra provodio sređujući papirologiju u radnoj sobi, a popodne se brinuo da je sve na farmi napravljeno ili je išao do tvornice provjeriti stanje. Zbog takvog tempa, nije imao nimalo vremena za sebe, pogotovo ljeti.

Svejedno, nije želio da se Annie osjeća prestravljeno u svojem novome domu. Ako joj može ublažiti strah, barem malo, ako provede neko vrijeme s njom svaki dan, bit će vrijedno truda.

Alexov se plan pokazao malo težim nego stoje zamišljao. Promijenio je raspored kako bi provodio vrijeme s njom, ali kad je stigao kući, nije mogao pronaći Annie.

- Kako to misliš, nestala je? - zahtijevao je objašnjenje od Maddy.

- Pa... - Kućepaziteljičine su se zelene oči caklile od suza. -Baš kao jučer, gospodaru Alex. U jednome je trenutku bila tu, a već u idućem nije. Frederick Vam je baš krenuo reći.

Okrenuvši se na peti, Alex je pitao, - Jeste li provjerili prozore?

- Da. Sve smo ih provjerili. Nijedan nije ni taknut. Kućepaziteljičin je odgovor zaprepastio Alexa. Okrenuo se kako bi ju pogledao. - Ni jedan? Jeste li potpuno sigurni?

- Niti jedan.

- Onda mora biti negdje u kući.

- I mi smo pomislili na to. Ali nema je nigdje. Tražili smo ju posvuda, gospodaru Alex. Kao da je... - Zastala je i obuhvatila struk rukama. - Kao da je propala u zemlju.

Alex je već vidio taj izraz na njezinu licu i znao je da je bolesna od brige. - Hajde, Maddy.

Nemoj dopustiti toj svojoj irskoj mašti da te preplaši. Djevojka je od krvi i mesa. Ne može

68

GIGA

propasti u zemlju samo tako, baš kao ni mi.

- Jeste li sigurni? - Prošaptala je. - Nitko ne poriče da je pomalo čudna. Kao ono njezino traženje po krevetu. I jutros je to radila. To je više nego čudno, ako mene pitate. Tražiti nešto što nije izgubila. - Slegnula je ramenima. - Pouzdano znam da takve osobe nisu poput nas.

Ponekad vide stvari koje mi ne možemo vidjeti i posjeduju talente koji su nama neshvatljivi. Čuli ste priče o tome kako miluje divlje životinje u šumi. To nije normalno i ne možete mi proturječiti.

- Nisam rekao da je normalna. Samo pokušavam reći, iako je drugačija, još uvijek je samo ljudsko biće, Maddy, i vrlo ograničena u onome što može raditi. Propadanje u zemlju? To je blesavo. Ili je našla skrovište negdje u kući ili je izišla kroz prozor na katu.

- Prozor na katu? - Maddy se uhvatila za glavu i prekrižila. -Dragi Bože, ako padne, slomit će taj svoj slabašni vratić!

- Tako je. - Alex je krenuo prema stubama. - Odsad svi prozori u kući i na prvome i drugome katu moraju biti zatvoreni. Odmah ćemo se za to pobrinuti. Zatim ću skupiti muškarce kako bi mi pomogli da pročešljamo šume. Vjerojatno luta okolo, sretna i potpuno nesvjesna panike koju uzrokuje oko sebe.

Deset minuta kasnije, Alex je provjeravao prozore u kupaonici na trećem katu kad je osjetio nečiju prisutnost iza sebe. Okrenuo se preko ramena i ugledao Annie kako stoji na vratima.

Baš kao i jučer, njezina je haljina bila umrljana blatom, a na obrazima je imala tragove prašine. Postoje Alex znao da se u kući nije mogla tako zaprljati, jedino je mogao pretpostaviti da se, kao što je i sumnjao, iskrala kroz prozor na katu.

Od same mu je pomisli na to zastalo srce. Kad je prošle godine popravljao krov, vidio je kako rubovi oko prozora mogu biti skliski i opasni. Jedan je pogrešan korak bio dovoljan. Na većini mjesta oko kuće nije bilo ničega što bi ublažilo nečiji pad. Sva sreća pa se dosjetio prikucati čavle ispod svakog prozora.

- Annie, - tiho je rekao. - Dušo, gdje si bila? Na njegovo se pitanje odmaknula korak dalje.

- Nemoj se bojati. Ne ljutim se na tebe. Samo sam zabrinut. Znam da si bila negdje vani, a ako si izišla kroz jedan od ovih prozora, mogla si pasti i ozlijediti se.

Odmaknula se još jedan korak.

Krećući se polako, Alex joj se pokušao približiti. Prešao je tek nekoliko centimetara kad je počela bježati. - Annie! Vrati se. Ne ću ti nauditi.

Riječi su mu odjeknule praznim hodnikom. Alex je bespomoćno uzdahnuo i uštipnuo se za vrh nosa. Trebao bi provoditi vrijeme s njom, ha? A kako namjerava to postići? Vezat će ju za stolicu?

Krenuo je niz hodnik i spustio se kat niže. Naslanjajući se na rukohvat, preskakao ja tri stepenice odjednom. Kad je napokon stigao do drugoga kata, zaputio se ravno u dječju sobu.

Maddy koja je bila zauzeta grleći Annie i pregledavajući joj tijelo tražeći ozljede, nije ni primijetila daje ušao u sobu.

- O djevojko, ne smiješ bježati ovako! - povikala je. - Moje staro srce ne može to podnijeti, shvaćaš? Što si napravila? Izišla kroz prozor na katu? Bože, pomozi nam! Mogla si slomiti vrat, bu-dalice. Zar ne shvaćaš to?

Alex je stigao do stolića gdje je sjedila Annie. Čučnuo je pokraj njezine stolice i gledao ju u oči. Emocije koje je u njima vidio, zaprepastile su ga. Bojala se da će biti kažnjena, to je bilo očito. Ali izgledala je i zbunjeno i pomalo razočarano, kao da je bila krivo optužena.

Alex ju je dugo promatrao, njezinu kosu, koja se izvijala u uvojcima na čijim se krajevima rastezala paučina, pa sve do njezinih čarapa, koje su bile umrljane prašinom. Sivom prašinom.

Ne crvenom. Većina je zemlje na ovome području bila crvene boje.

- Maddy, postoji li neko mjesto u kući, recimo ormar ili spremište, koje bi moglo biti ispunjeno prašinom i paučinom?

Maddy je slegnula ramenima. - Jedino tavan, a znate da je uvijek zaključan. Ja imam jedini

69

GIGA

ključ i nisam ulazila onamo otkad ste kupili novi sef kad je Douglas otišao.

Alex je uzdahnuo. - Jesi li sigurna daje zaključan?

- Sigurna sam. Sa svom tom paučinom i miševima? - Zadrhtala je. - Uvijek je zaključan...

- Onda neko drugo mjesto? - Alex je pokazao na mrlje na Annienoj odjeći. - Daje bila vani, mrlje bi na njezinoj haljini bile crvene boje. - Dotaknuo je mrlju na njezinu koljenu. - Ovo mi izgleda kao prašina.

- Prašina? - Kućepaziteljica je zurila u njega. - Zar vam moram napominjati da je svaki kutak, svaka pukotina u ovoj kući temeljito i redovno čišćena bez iznimaka? Nikad ne bih dopustila da bilo koja prostorija bude tako prljava.

Alex je znao daje to istina. Ali nije se mogao riješiti sumnje. Zar je Annie pronašla neko mjesto koje je Maddy previdjela? - Želim daju sutra pomno pratiš, - uputio je Maddy. - Ako je potrebno, zaposli dvije pomoćnice da to rade s tobom. Kad ponovno odluta, želim znati gdje se zaputila.

Maddyno se irsko lice se zajapurilo. - Otišla je van! Pa pogledajte ju samo, sva je prekrivena prljavštinom. Nije se mogla tako zaprljati u kući!

Alex je ustao na noge i potapšao stariju ženu po ramenu. -Siguran sam da nije, Maddy. Ali svejedno, napravi kako sam rekao, uredu? Stvarno ću to cijeniti. A u međuvremenu, dok sam ja u staji, pripazit ću oko kuće i pokušati vidjeti kroz koji se prozor provukla.

Vrativši pogled prema svojoj ženi, Alex je razmišljao o mogućim rješenjima problema. Kako je djevojci bilo dopušteno lutanje po šumama dok je živjela s roditeljima, vjerojatno joj je boravak u Montgomery Hallu bio iznimno težak. Maddy ju nije imala vremena izvoditi van. A nije ni Alex.

Uzdahnuo je osjećajući se bespomoćno. Annie je bila njegova odgovornost i ničija tuđa. Ako je bilo potrebno izvoditi ju van u šetnju, što je očito bilo tako, on je trebao biti taj koji će ju pratiti. Sada kad je odlučio ostaviti ju ovdje za stalno, nije mogao izbjeći situacije nasamo s njom. Nikako. Sam je pokušaj izbjegavanja takvih situacija bio blesav. Brak na papiru ili ne, ipak su bili vjenčani, a iako je njegova uloga bila ograničena u tom pogledu, bio je njezin muž.

Malo će samokontrole biti potrebno, odlučno je pomislio. Ako dosad nije imao osjećaj za mjeru u svojem ponašanju, onda je krajnje vrijeme daju stekne.

70

GIGA

Poglavlje 11 Kad je Alex iznenada zgrabio Annie za ruku i podigao ju sa stolice, nije mogla sakriti iznenađenje. Zatim se prestravila. Namjeravao ju je odvesti negdje drugdje? Nije trebalo puno razmišljati o njegovim namjerama. I on i Maddy krivo su mislili da se iskrala van i zato bili ljuti na nju. Kako bi bio siguran da ne će ponovno prekršiti pravila, Alex ju je očito namjeravao kazniti.

Annie je u prošlosti ispaštala zbog svojih nestašluka, obično bi ju kažnjavao otac u radnoj sobi i to s pojasom za oštrenje britve. Iz iskustva je znala da tragovi ne ostaju dugo, a modrice ubrzo izbli-jede, već nakon nekoliko dana. Ali to je bilo kada bi ju otac kažnjavao. Alex Montgomery bio je duplo veći od njega i puno snažniji.

Na trenutak je razmišljala da pobjegne od njega. Ali prije nego stoje uspjela to sprovesti u djelo, sjetila se djeteta koje je nosila. Ako je, kako je sumnjala, bilo osjetljivo poput jajeta, nije mogla riskirati. Pokušaj bijega od Alexa sigurno bi bio velik rizik. Imao je dugačke i mišićave noge. Trka s njim bila bi izgubljena u startu. A kad bi ju uhvatio? Nije mogla ni pomišljati na to. Jaja su, Annie je znala, bila lako lomljiva. Sumnjala je da bi njezino izdržalo stisak njegovih ruku oko njezina struka.

Dok ju je izvodio na hodnik, panično je razmišljala na koji bi mu način mogla objasniti da nije bila vani. Samo je otišla na svoje tajno mjesto na neko vrijeme. Što je loše u tome? Kod kuće je to stalno radila. Gotovo svaki dan kad je kišilo. Njezinu majku nikad nije bilo briga, a pogotovo se nije ljutila zbog toga.

Dok ju je vukao za sobom kroz hodnik, Alex je hodao opuštenim, snažnim korakom od čega joj se ledila krv u žilama. Gledajući njegova široka ramena, prisjetila se dana kad gaje vidjela bez košulje. Imao je svu tu snagu koju će sad upotrijebiti.

Annie je očekivala da će ju odvesti u radnu sobu, kao što je to činio njezin otac. Umjesto toga, kad su stigli u prizemlje, krenuo je prema ulaznim vratima. Čvrsto ju držeći za zapešće, drugu je ruku stavio u džep hlača. Nakon nekoliko sekundi, izvadio je ključ, otključao vrata i izvukao ju na trijem.

Pogađajući njegove namjere, Annieno je srce počelo luđački lupati rebra i uplašeno je pogledala oko sebe. Gdje ju je namjeravao odvesti? Po njezinoj procjeni mogao je postojati samo jedan razlog zbog kojeg ju je izveo van; nije želio da netko iz kuće vidi kako ju kažnjava.

O Bože... Annie je bila toliko uplašena da nije mogla misliti. Molećivo ga je pogledala, ali bio je previše zaokupljen gledajući okolo da bi primijetio. Iznenada se nasmiješio, napravio odlučnu grimasu i poveo ju niz stepenice prema stazi kojom su došli u kočiji. Kad su stigli iza ugla kuće, ušli su u prekrasan vrt s popločanim stazicama iskrižanim duž cijele širine. Ruže su profinjeno raširile cvjetove, nijanse ružičaste i crvene stvarale su nevjerojatne kontraste naspram tamnozelenog lišća grmlja i trave.

Približivši ju uz sebe, usporio je korak, kao daje želio da uživa u šetnji. Annie je mogla misliti samo na batine koje će uslijediti. Potajno gledajući u njegovo tamno lice, vidjela je kako povjetarac lagano prolazi kroz njegovu kosu i prebacuje mu svijetle pramenove preko čela.

Kao da je osjetio njezin pogled, okrenuo se i uhvatio ju kako ga proučava. Brzo je pogledala u stranu, zatim poskočila od šoka kad ju je nježno pomilovao po licu kako bi joj maknuo pramen kose s očiju.

Pogledi su im se susreli. Anniene su noge odjednom postale umrtvljene. Ako ne bude gledala kuda hoda, spotaknut će se. Ali nije mogla prestati gledati u njegove sjajne, kestenjaste oči.

- Voliš li ruže, Annie?

Ruže? Vodio ju je negdje kako bi ju istukao i očekivao da se divi njegovim ružama? Pažnju joj je privukao njegov osmijeh... blagi, s lagano zakrivljenim usnama koje su otkrivale njegove bijele zube. Nije izgledao ljutito ni najmanje, a to je bilo ono što ju je najviše plašilo. Čovjek je morao biti potpuno hladnokrvan da bi mogao nauditi nekomu na koga čak nije bio 71

GIGA

ni ljut.

Odvrativši lice, Annie je ugledala staje ispred njih, a koraci su joj se usporili. Jednom davno, njezin otac ju je odveo u staju kako biju kaznio. Koliko se sjećala, put do staje vodio ju je u najgore batine u njezinu životu. U nogama joj se pojavio osjećaj propadanja. Bilo joj je teško ostati stajati, pogotovo nastaviti hodati.

Kao što je očekivala, Alex se uputio ravno prema staji. Kad su stigli do dugačke, nakrivljene konstrukcije čijom je sredinom prolazila staza sve do izlaza na drugoj strani, okrenuo se prema njoj i rekao, - Rekli su mi da voliš životinje.

Samo ako imaju četiri noge, pomislila je i zubima uhvatila unutrašnju stranu obraza nadajući se da će joj bol odvratiti pažnju od brige što bi joj mogao učiniti. Ulaz zgrade izgledao joj je poput širom otvorenih, pohlepnih usta. Pomalo histerično, prisjetila se priče koju joj je majka pričala, o dječaku kojeg je progutao ogromni kit.

Ostavljena bez mogućnosti izbora, jer njegov stisak oko ruke nije popuštao, pratila ga je unutra. Kada je sjena pala preko njih, Anniene je nosnice ispunio jak, ali ne potpuno neugodan, miris životinja i sijena, stočne hrane i kože, sve pomiješano s daškom svje-žeg zraka što je ulazio. Kada su joj se oči naviknule na tamu, nervozno je pogledala oko sebe.

Viseći s dugačkih čavala na zidu s njezine lijeve strane, stajao je svakojaki pribor za uzgoj konja -sedla, četke, češljevi, deke, uzde. Pregledavši sve na brzinu, uočila je nekoliko kožnih remena. Oblio ju je znoj po vratu i leđima.

Njezini su najgori strahovi počeli kad ju je Alex pustio iz ruke i prišao zidu kako bi uzeo nešto s čavla. Kada se okrenuo prema njoj, Annie je ugledala kožni pojas kako mu visi iz ruke. Kad je pogledala natrag u njegovo lice, vidjela je da se još uvijek smiješi, uz neki nježni izraz na licu. Taj je pogled otjerao i onu posljednju mrvicu hrabrosti koju je imala. Ako ju je mislio kazniti, stoje sigurno bilo tako, kako je mogao stajati tamo i smiješiti joj se?

Bijeg nije bio moguć u ovom trenutku. U nogama je imala osjećaj kao da su pustile korijenje.

Uplašeno je pogledala u njegova ramena, široka i muževna, koja su zaklanjala zid iza njega. Široka košulja nije dovoljno sakrivala definirane konture mišića na njegovim prsima i rukama. Nije željela razmišljati o tome kako bi bilo da ju udari, ali na nesreću, nije mogla misliti ni na što drugo.

Zamahnuo je rukom u kojoj je držao kožu bez upozorenja. Annie je vidjela kako se pojas kreće prema njezinu licu i reagirala je instinktivno, nagnula se naprijed i obgrlila struk kako bi zaštitila svoju bebu.

Alex je bio zaprepašten njezinom reakcijom da na trenutak nije mogao napraviti ništa, osim nepomično stajati i zuriti u nju otvorenih usta. Namjeravao ju je odvesti na drugu stranu staje.

Rosy jedna od njegovih kobila, nedavno se oždrijebila. Iako je kobila bila neizlječivo tvrdoglava, ždrijebe joj je bilo neodoljivo slatko, mali usisavao stvari, taj bi slinio po svem stoje ugledao, od gumba, prstiju, lakata ili bilo čega drugoga što mu je izgledao primamljivo.

Alex je pomislio da bi ga Annie rado vidjela.

- Annie? - Napokon je uspio izgovoriti.

Nije podigla pogled kada joj se obratio. Sudeći po načinu na koji se držala oko struka, pomislio je da ju možda nešto boli. Njegova je prva briga bila dijete i milijun mogućnosti prošlo mu je kroz glavu. Je li se ozlijedila dok je lutala šumama? Strašne su mu slike prošle kroz glavu. Mogla bi pobaciti upravo ovdje, u staji, pred njegovim očima. Ispustio je uzde koje je uzeo s čavla, zgrabio ju za slabašna ramena i jedva ju uspio ispraviti.

Drhtala je. Treslo joj se čitavo tijelo. Alex je bespomoćno pogledao prema kući, poželjevši daje Maddy ovdje s njima. Kad se radilo o ženskim problemima, pogotovo onima koji su uključivali trudnoću, bio je potpuni idiot. Daju odnese kući? Daju polegne?

- Isuse!

Nagnuvši se u stranu, razmaknuo joj je kovrče kako bi joj vidio lice. Napokon je odlučio kleknuti na jedno koljeno i pogledati u nju kako bi joj vidio oči.

72

GIGA

- Annie, ljubavi? Boli li te nešto?

Prema blijedoj boji njezina lica Alex je znao daje nasmrt uplašena. Sve strašne priče o tome kako su žene imale spontane pobačaje i iskrvarile do smrti prošle su mu kroz glavu. Pomisao da bi Annie mogla umrijeti... Bože, bila je tako slatka, tako nevjerojatno slatka i prekrasna.

Očekujući da će u svakome trenutku krv prekriti njezinu ružičastu haljinu, pogledao je prema njezinim koljenima. Ništa. To je bio dobar znak, zar ne? Ali opet, možda još uvijek nije jako krvarila.

- Dušo, gdje te boli? Možeš li mi pokazati?

Velike oči, poput dubokih jezera, pogledale su u njega. Milujući ju po kosi, uhvatio je njezine obraze u dlanove.

- Annie, jesi li se ozlijedila? Pokaži mi, dušo. Ovdje? - Jednom joj je rukom dotaknuo struk. Je li te jako boli?

Naglo se trgnula i pomaknula ustranu. Zatim se ukočila zureći u nešto na zemlji. Pratio je njezin pogled koji se zaustavio na uzdama koje su ležale na zemlji, ali njegov mozak to nije mogao povezati sa stanjem u kojem je bila sve dok nije pogledala prema njegovoj ruci.

Njegovoj praznoj ruci.

Tada je shvatio. Na grozan trenutak, u trbuhu mu se stvorio čvor i jedva je disao. Prisjećajući se svega, sjetio se kako ju je povukao sa stolice odmah nakon što ju je Maddy izgrlila. Odveo ju dolje. Van. Kroz vrt. U staju. Kad je zamahnuo uzdama prema njoj, samo je pokazivao prema staji u kojoj se nalazila Rosy, ali Annie je mislila da će ju udariti.

Bijes... Eksplodirao je u Alexovoj glavi. Da mu se James Trimble kojim slučajem tada našao nadohvat ruke, ubio bi ga. Stisnuo je šake.

Annie je bila jedino važna, a ne onaj gad od njezina oca. Smiri se, rekao si je. Natjerao se da duboko udahne. Kad je izdahnuo, njezino je lice pred njegovi očima umanjilo njegov bijes.

Nikad nije vidio nekoga toliko uplašenoga. Očajnički joj je želio obrisati taj izraz s lica, razmišljao je o načinima kako... bilo koji način... kako bi ju razuvjerio. Jedini put joj je nešto uspješno objasnio onda kad joj je nacrtao sliku.

Slika... Djela su govorila više od riječi. Trebao je samo smisliti način da joj izgleda bezopasno. To nije bio lak zadatak kad je djevojka koju je želio uvjeriti bila upola manja od njega i preplašena do smrti.

Jedva svjestan svojega pokreta, Alex se sagnuo i sjeo u prašinu. To je bila najbolja ideja koju je mogao smisliti, nadao se da će biti manje uplašena ako se smjesti tako da je njegova veličina dodatno se straši. Iako joj ni to nije puno pomoglo. Pošto se bavio konjima cijeli svoj život, naučio se kretati brže od većine ljudi. Ako odluči pobjeći, mogao se ustati brže nego što je ona mogla izmaknuti.

Nešto mu je hladno i vlažno probijalo jednu nogavicu. Nije se želio opterećivati s tim te je zadržao pozornost na Annie. Nije mu izgledala sposobna potrčati. Noge su joj se tresle tako jako da se čudio kako joj koljena uopće mogu izdržati.

Nije mogao smisliti ništa drugo kako bi joj umanjio strah pa se pokušao nasmiješiti. Bio je to grozan, umjetan, jedva razvučen osmijeh, ali bolje nije mogao. Gledala gaje kroz izvijene pramenove njezine tamne kose, izgledao je kao da je poludio. Možda i jeste. Odrastao čovjek, a valja se okolo u konjskim govnima i pravi grimase. Kao da joj se to moglo sviđati? Ako ga to nije svrstavalo među luđake, onda ništa ne će.

Na nogama koje su još uvijek izgledale kao da jedva izdržavaju njezinu težinu, uspjela se odmaknuti korak dalje. Zatim se okrenula i istrčala iz staje. Alex juje pratio pogledom.

Osjetio je olakšanje kad je vidio da je krenula prema kući. Pomisao da ju mora ganjati po šumi, nije mu se činila primamljivom. Kao ni pomisao daju mora uhvatiti. Mala mustra nije igrala pošteno.

Pošto mu je to bila navika kada mu ništa u životu ne ide od ruke, Alex je krenuo protrljati lice rukom. U posljednjem je trenutku zastao. Dlan mu je bio prekriven smeđom masom. Oprezno

73

GIGA

je po-mirisao. Zatim se, unatoč sebi, glasno nasmijao.

- Gospodaru Alex?

Zaprepašteni se muški glas začuo iza njega. Pogledao je preko ramena i ugledao Dietera kako stoji na vratima. Mršav i sijed, čovjek je imao lice koje je podsjećalo na komad dimljene govedine. - Da, Dieter?

- Jeste li dobro?

Na to se pitanje Alex ponovno nasmijao, ovaj put još glasnije. Kad se napokon smirio, Dieter je pitao, - Sto uopće radite tu dolje?

- Zaista nisam siguran. Činilo mi se kao dobra ideja u tome trenutku.

- Trebate li pomoć?

Alex je uzdahnuo. - Zapravo, čini mi se da će mi sva pomoć biti dobrodošla.

Unatoč svim Alexovim i Maddynim pokušajima da to spriječe, Annie je nestajala gotovo svako prijepodne, a njezino odredište nikomu nije bilo poznato. Maddy ju je pokušavala stalno imati na oku, ali se nekako Annie uspijevala iskrasti. Nakon svakog puta kad je nestajala, Alex je bio pozvan u kuću, osoblje se podijelilo u timove i prozori na svim katovima bili su provjeravani.

Niti jedan nije bio otvoren.

Znači... ako nije išla van, gdje je Annie boravila? To je pitanje izluđivalo sve u Mongomery Hallu, počevši od Alexa i Maddy pa sve do najmlađeg konjušara. Pred kraj tjedna, Alex je bio toliko iznerviran da je gotovo povjerovao u Maddynu teoriju da Annie ima neke magične moći i da može propasti u zemlju.

Osim jedne male činjenice. Kako se toliko uprljala svaki put?

Jedno prijepodne, tjedan dana nakon što je po prvi put nestala, Alex je bio pozvan u kuću i obaviješten da je tajna napokon riješena.

- Nadmudrila sam ju, - ponosno je rekla Alexu. - Pretvarala sam se da sam okupirana nečim drugim. Čekala sam da djevojka pokuša izmaknuti i zatim sam ju slijedila. Nikad ne ćete pogoditi gdje je odlazila, gospodaru Alex. Ne ćete pogoditi za milijun godina.

Alex je s očekivanjem pogledao u kućepaziteljicu. Kad je shvatio da mu ne namjerava reći ništa više, stisnuo je zube. - Maddy, reci mi, za Boga miloga. Gdje je odlazila?

- Na tavan! - Rekla mu je zadovoljno. - Gore na prokleti tavan.

- Kako? Uvjeravala si me, sjećaš se, da si zaključala vrata. Zar nisi provjerila?

- Ključ je kod mene, - podsjetila ga je. - Nisam mislila da moram provjeravati znajući da se vrata ne mogu otključati bez ključa.

- Ali se očito mogu!

- Opet Henry, - rekla je kao objašnjenje.

- Henry?

- Kada ste mijenjali sefu svojoj radnoj sobi, poslala sam ga da odnese stari na tavan. Sigurno je zaboravio zaključati vrata. Kad sam ga pitala, uvjeravao me da je i nisam smatrala potrebnim sumnjati u njegovu riječ.

Alex je uzdahnuo. - Povjerovati Henryu da misli da je zaključao vrata, a nije to učinio. Trebao sam osobno provjeriti. - Pogledavši prema drugomu katu, promrmljao je. - Tavan? Od svih prljavih, odvratnih mjesta... - Odmahnuo je glavom. - Zašto je išla tamo, za ime Božje?

- Nemam pojma. Zato sam poslala po Vas, da ju dovedete dolje. Ja bih otišla, ali znate da mrzim miševe. Frederick se ponudio da ode gore, ali ga Annie nije često viđala i nisam željela da se uplaši. Kakve smo sreće, pokušala bi pobjeći te bi upala u jednu od zamka za štakore.

Zamke za štakore na tavanu nisu bile jedina Alexova briga, koliko se sjećao, gornji ih je kat bio prepun. Najviše gaje brinulo što je u ovo godišnje doba na tavanu zasigurno zagušljivo, da ne spominjemo mrak, prašinu, prljavštinu, insekte i paukove. Crne su udovice nastanjivale ovo područje, što nije bilo nimalo utješno.

Alex je prošao pokraj Maddy i krenuo prema stepenicama.

74

GIGA

- Želite li da pošaljem Fredericka gore da Vam pomogne? -povikalaje.

Nije se zaustavljao. - Mislim da mogu sam. Nastavi s poslom, Maddy. Dovest ću ju dolje.

Stepenice koje su vodile do tavana, bile su smještene na trećem katu u zapadnome krilu kuće.

Zamišljajući Annie s fatalnim paukovim ugrizom, Alex je panično grabio nekoliko stepenica odjednom. Vrata zahrđala od rijetkog korištenja, zaškripala su kad ih je otvorio. Požalivši što nije ponio svjetiljku, zakoračio je u tamu. Jedini je izvor svjetlosti dopirao s krovnih prozora koji su bili zamrljani debelim slojem prašine. Miris prašine i ustajalosti ušao mu je u nosnice.

Dok je čekao da mu se vid prilagodi tami i da se navikne na neugodan miris, začuo je tihi zvuk brzih koraka, od čega mu se sledila krv u žilama. Glodavci. Iako to nikad ne bi priznao nikomu, imao je iracionalan strah od tih gadnih, malih stvorenja. Nije bio siguran zašto.

Mogao je podnijeti zmije. Pauci su ga rijetko zabrinjavali. Ali miševi? U rijetkim prilikama kad je bio zapažen koji miš u kući, želio je pratiti Maddyn primjer i stati na stolicu dok Frederick ne dođe i ne pobrine se za njih.

Znoj mu je oblio čelo. S njegove se desne strane začuo zvuk grebanja, a zatim zvuk žvakanja.

Prošli su ga trnci niz kralježnicu. Isuse. Uspio je tijekom godina prebroditi strah, samo toliko da je mogao povremeno vidjeti miša. Zbog ponosa, nije imao izbora. Ali cijeli čopor? Osjećao se poput Golijata kad se susreo s Davidom. Samo, u njegovu slučaju, David se ustostručio.

Kako su mu se oči sve više navikavale na tamu, Alex je počeo razaznavati obrise oko sebe.

Stari sef. Stari namještaj. Ogledalo koje je nekoć krasilo dnevni boravak, bilo je tako mutno da više nije reflektiralo svjetlo. Ostavljene između nekoliko kutija, ugledao je nekoliko slika pokrivenih plahtama i vezanih špagom. Na hrpi, pri dnu slika, ugledao je nešto što se činilo kao hrpa starih lonaca. Preko svega je padao debeli sloj prašine, a sve je predmete povezivala raširena paukova mreža puna mrtvih insekta. Ovo mjesto nije bilo prikladno ni za čovjeka ni za zvijer. Ipak, Annie je bila ovdje negdje.

Zakoračivši naprijed, ogrebao je potkoljenicu na staru drvenu kutiju. K vragu. - Annie! povikao je. Napravivši još nekoliko koraka, gotovo je pao preko velikog, starog korita, koje je nekad služilo za pranje rublja. - Prokletstvo! - rekao je ispod glasa. Zatim glasnije, - Annie, gdje si?

Dok se probijao kroz gomile stvari koje su se nakupile tijekom godina, Alex se sjetio da mu njegova supruga nije u mogućnosti odgovoriti. Glupo je bilo vikati, kao da je očekivao odgovor. S druge strane, tavan je bio gotovo iste veličine kao i tri kata ispod i nije mu se sviđala pomisao da mora pretražiti svaki kutak. Ne, kad je zbog nedostatka svjetla bio gotovo slijep, a miševi hodaju slobodno oko njega.

- Annie? Iziđi, dušo. Maddy je pripremila kekse i čaj za tebe. - To i nije bila potpuna laž. Kad dovede djevojku dolje, pobrinut će se za to da dobije poslasticu. Sve, samo da se prestane skrivati. -Jesi li me čula? Keksi! K vragu! - Alex se sagnuo i počešao po mjestu na koljenu koje je ranije ogrebao. - Dušo? Znam da si ovdje negdje. Hoćeš li izići? Molim te? Ovo nije sigurno mjesto za tebe.

Kad se uspravio, Alex je začuo zvuk koji je dolazio sa zapadne strane. Nije to bio zvuk grebanja koji je čuo ranije, nego više kao tupi udarac. Definitivno je bio preglasan da bi ga miš proizveo ili štakor, ne daj Bože. Osjetivši olakšanje što je bar uspio otprilike odrediti Annienu poziciju, okrenuo se i pošao u tom smjeru. Na njegovo ogromno olakšanje, put je bio raščišćen, kao daje maknula stvari ustranu da bi se mogla nesmetano kretati. Na pomisao da je sama micala stvari, ukočio se. Daje briga kojim slučajem bila smrtonosna, djevojka bi ga davnih dana otjerala u grob.

Kad je stigao do dijela tavana odakle se začula buka, od nekud je dopirala jača svjetlost.

Pokušavajući vidjeti odakle dolazi, sjetio se krovnih prozora u ovome krilu kuće. Uz ovakvo je svjetlo brže napredovao, glasno ju dozivajući svakih nekoliko koraka. Čak i ako ga Annie nije razumjela, barem ne će biti preplašena kad ga ugleda.

Prošavši pored zida koji je razdvajao dvije prostorije, Alex je napokon završio potragu. Zastao

75

GIGA

je jedva vjerujući svojim očima. Annie... samo ne onakva kakvu je poznavao. Odjevena u ružičasti ogrtač i crne čizme koje je vjerojatno pronašla među stvarima njegove pokojne bake, izgledala je kao daje na nekakvoj modnoj reviji, doduše poprilično zastarjeloj. Sa svojom tamnom kosom smotanom u punđu i nekoliko ispuštenih, kovrčavih pramenova, koje je zakačila kopčama, bila je savršena, najljepša žena koju je ikada vidio.

- Annie, što se događa?

Nije bilo odgovora. Nikakvog znaka da ga je čula.

Toliko zapanjen da se nije mogao micati, Alex je samo stajao i zurio u nju. Annie je nastavila sa svojom poslom, a to je bio naporan posao. Od starog namještaja koji je premjestila napravila je nekakav dnevni boravak, koji je, primijetio je, bio očišćen od prašine i paučine.

Na stolu s tri noge, smještenom u kutu, postavila je oštećeni, stari porculan i pretvarala se da poslužuje čaj.

Njezini imaginarni gosti, muške i ženske lutke koje je napravila od stare odjeće, sjedili su na dvije različite stolice koje je dovukla negdje s tavana. Gospodin je bio sićušan momak u potrganome sivome odijelu, a gospođa elegantno uređena u blijedoplavoj haljini sa žutim prugama. Njihove glave, napravljene od bijelih čarapa koje je ispunila nekim materijalom, bile su ukrašene šeširima, muškarčev od mekanog, vunenog materijala, a ženin ukrašen cvijećem od svile i velom koji je prekrivao pola njezina lica.

Alex si nije mogao pomoći i nasmiješio se. Čudio se što se Maddy nije žalila na nedostatak čarapa. Kako je izgledalo, djevojka je prokrijumčarila i brusnice s doručka. Njezini su gosti imali lice obojano sumjnivom crvenom bojom.

- Annie, ovo je nevjerojatno! - Alex je povikao, misleći to. -Genijalno. Na sve si mislila...

Zastao je kako biju gledao kako toči zamišljeni čaj. Uz široki osmijeh koji je upućivala svojim gostima, počela je micati usne. Iako nije proizvodila nikakav zvuk, izgledala je kao da govori.

Svaki je njezin pokret bio precizan, a opet opušten, baš kao što bi trebao biti kod jedne dame.

- Šećera? - pitala je gospodina dok mu je nudila zdjelicu. Zatim, pogledavši prema sunčevoj svjetlosti koja je dopirala s prozora, rekla je, - Nije li prekrasan dan? - barem je mislo da je to rekla. Kako nije znao čitati s usana, nije mogao biti siguran. Nakon toga, nastavila je govoriti, ali mu je bilo teško pratiti riječi.

Riječi... Dragi Bože. Sa zvukom ili bez njega, govorila je. Zapravo govorila. Bilo je kao da gleda dijete koje se igra pretvaranja. Samo što ona nije bila dijete. I njoj to nije bilo samo pretvaranje, nego stvarnost. Njezina jedina stvarnost.

Annie nije propadala u zemlju, kao što je Maddy vjerovala. Samo je prelazila iz jednog svijeta u drugi.

Jednom davno, Alexa je udario odrastao pastuh u trbuh. Udarac gaje paralizirao. Nekoliko beskrajnih sekunda nije mogao disati. Vid mu se zamutio. Činilo mu se kao da mu je srce stalo na jedan trenutak. Tako se osjećao sada. Kao da je na trenutak sve u njemu stalo.

Kada mu se osjećaj ponovno vratio u tijelo, osjetio je bol, nepopustljivu odvratnu bol u prsima. Čuo je kad su ljudi govorili da im je srce slomljeno. I on se poslužio tim izrazom nekoliko puta u životu. Ali sve do sada, to nije imalo značenja. Ljudsko se srce nije moglo slomiti, na kraju krajeva. Nije se raspalo na komadiće i rasulo po podu.

Vraga nije.

Annie Trimble, gradski idiot. Samo što onanije bila idiot. Bila je gluha. Potpuno gluha. Bože, oprosti mu, on je potpuno slijep.

76

GIGA

Poglavlje 12 Alex je zapanjeno gledao kako Annie dodiruje svoj vrat i zavodnički trepće očima gledajući u gospodina. Zatim, na njegovo iznenađenje, obišla je oko stola, uzela lutkinu ruku i zagrlila ga kako bi se za vrtjela zajedno s njim u savršeni valcer.

Prekrasna je mlada žena plesala uz glazbu koju nitko drugi nije čuo, u rukama čovjeka kojeg je stvorila svojim talentiranim rukama i bujnom maštom. Uz lutku, mogla je biti netko, imati privilegije koje joj je, uključujući Alexa, zanijekao cijeli svijet.

Alex se slučajno pomaknuo i podna je daska zaškripala pod njegovim nogama. Uz precizan osjećaj kojeg imaju samo gluhe osobe, Annie je Osjetila vibraciju na podu i momentalno se ukočila. Oči su joj bile velike i uplašene dok je pretraživala zamagljeni tavan.

Alex je vidio daje uplašena. Nakon onoga što se dogodilo u staji, znajući daje očekivala da će je istući ako se ponovno iskrade, čudio se da je imala hrabrosti ponovno doći ovamo. Iako ju nije krivio stoje riskirala. U ovome je zamišljenom dnevnome boravku mogla biti tko god je željela, raditi što je željela. Svijet koji ju je čekao dolje, vjerojatno joj se činio poput zatvora.

Glupa Annie, zaključana unutra za svoje dobro. Glupa Annie, očekuje se da će pojesti sve što joj se stavi na tanjur, da će se kupati kad joj se kaže, odijevati ju kao daje dijete. Bila je stvorenje o kojem su se brinuli, držali ju zatvorenu u sobi s rešetkama na prozorima pola dana, nadzirali ju kao da je nesposobna ostatak dana. Daje na njezinu mjestu, i on bi riskirao batine i došao ovamo.

Batine... Po izrazu njezina lica fizičko kažnjavanje nije bilo jedino čega se bojala. Došavši ovamo, otkrio je njezinu tajnu. Ovaj svijet koji je stvorila bio je svetište i sigurno gaje smatrala uljezom koji bi ga mogao uništiti. Jednostavnim bi okretanjem ključa mogao zaključati tavan i spriječiti ju da se ikada vrati. Još gore, mogao bi ju zatvoriti u sobu s rešetkama i nikada ju ne pustiti van, opet jednostavnim okretom ključa. Moć. Najviši autoritet. Ako želi, mogao bi joj život učiniti još većim paklom nego stoje sad.

Ali ne će. Nizašto na svijetu.

Vidjevši ju ovako, Alex je bio osviješten. I fasciniran. Želio je prijeći iz svoje realnosti, koja se činila besmislenom, u njezinu. Ne kako bi ju uništio, nego kako bi našao nešto zajedničko s njom, barem na nekoliko sekunda.

Pažljivo je zakoračio, najpažljivije što je mogao, i približio joj se. Kockao se. Znao je. Bio je to njezin svijet, njezin tajni svijet, a on nije dobio pozivnicu. Ali to je bio jedini način koji je smislio kako bi joj se približio.

Kad je stigao na samo nekoliko centimetara udaljenosti, potapšao je njezina umjetnoga plesnoga partnera po ramenu. Ljubazno se naklonivši, rekao je, - Smijem li zamoliti za ovaj ples?

Proučavajući njegove pokrete, Annie je stajala ukočeno s jednom nogom ispruženom kako bi mogla što prije pobjeći, tijelo joj je bilo neuravnoteženo a lutka čvrsto prigrljena na njenim prsima. Obasjana suncem koje je dolazilo s njezine stražnje strane, činila se tako krhka, kao od stakla koje bi puklo pod čvrstom, muškom rukom. Alex je vidio kako joj na dnu grla pulsira srce, a sudeći po njegovu ubrzanome ritmu, mogao je pretpostaviti njezin strah. Nakon svega što joj je Douglas učinio, a i on joj je ušao u život na silu, nije napravio mnogo kako bi to promijenio.

- Molim te, Annie? Samo jedan ples, - tiho je rekao. -Siguran sam da si slobodna.

Evo, opet je bio tu, onaj zbunjeni, neshvatljivi izraz u njezinim očima. Vidio gaje mnogo puta dosad i pogrešno mislio kako je to odraz njezine neinteligencije. Pogrešno. Ako je itko bio idiot, onda je to bio on. Dok se klanjao, sagnuo je glavu i govorio. Razlog zbog kojega je izgledala zbunjeno bio je taj stoje propustila dio onoga što joj je govorio. Zato je uvijek gledala u njega kad joj je govorio i zbog čega je ponekad bila zbunjena. Kako nije shvaćao da je bila gluha, vjerojatno je okretao glavu usred rečenice. Ili je govorio nerazgovijetno. Dragi Bože. Djevojka je bila sve, samo ne glupa. To što je sama naučila govor tijela i čitanje s 77

GIGA

usana, bio je znak natprosječne inteligencije.

Govoreći polako i svaku riječ izgovarajući razgovijetno kako bi joj bilo lakše pratiti ga, Alex je ponovio pitanje. Očima velikim poput jezera, nastavila je gledati u njega nekoliko trenutaka, koji su se njemu činili kao vječnost, a svaki mu je od njih lomio srce još više.

Pažljivo se pomaknuo kako ju ne bi uplašio, pružio je ruku.

- Molim te, Annie?

Pokušavajući vidjeti stvari iz njezine perspektive, Alex je sumnjao da će ga imati hrabrosti odbiti. Njega, vlasnika kožnoga remena? Stajao je gotovo na njoj i blokirao joj put za bijeg.

Morala je plesati s njim ili trpjeti posljedice. Osjećao se loše što je koristio njezin strah kao svoju prednost. Bio je to jadan način za uspostavljanje odnosa. S druge strane, bolje i to, nego nikakav napredak. Kasnije će biti vremena da stvori mišljenje o njem.

Izgledajući nesigurno u svoju odluku, napokon je popustila i odložila lutku sa strane. Jadni je momak pao na pod, gdje će, Alex se nadao, i ostati. Ovo je bio njegov ples. Njegova supruga.

Osjećao se kao čovjek koji je slučajno prošao ispod duge.

Ne, ne ispod duge, pomislio je. Bilo je to više kao rađanje prekrasnoga leptira, gotovo magično, iz svoje ličinke. U tome je trenutku tako vidio Annie. Nije se trudio analizirati osjećaje. Otkrio je nešto neprocjenjivo drago, nemjerljivo ljupko i potpuno neočekivano. Kad je Bog nekomu poklonio ovakav dar, čovjek s imalo pameti nije postavljao pitanja.

Bojeći se da ju još više ne uplaši, nježno je naslonio dlan na njezin struk, uzeo njezinu ruku u svoju i polako napravio par koraka valcera. Naviknuta na vodstvo, nekoliko se puta spotaknula i stala mu na prste, ali bila je tako lagana daje Alex jedva primijetio. Kao daje osjećao prste. Ne s ovom djevojkom u rukama. Osjetio je nešto onog prvog jutra u kočiji, ali sd sakrio od toga, uplašen onoga što je osjetio. Sad je shvatio da je trebao vjerovati svojim instinktima.

Prisjetio se događaja koji su ih spojili i cijelim je srcem vjerovao kako ih neka nevidljiva ruka pokreće, i nju i njega, kao malene komade drveta, namješta njihov položaj i manipulira događajima dovodeći ih do trenutka kad će se upoznati. Sudbina? Svevišnji? Alex nije znao i nije se trudio pogađati. Samo je važan bio osjećaju koji se činio predivno i savršeno ispravan.

Nakon nekoliko okreta na zamišljenome podiju, Annie se opustila i počela ga pratiti krećući se uz glazbu tako graciozno, poput leptira na povjetarcu. Glazba... Bilo je ludo. Znao je da jeste. Ali gledajući u njezino maleno lice, gotovo je čuo orkestar kako svira.

Annie, plešući na zamišljenu glazbu, u zamišljenome svijetu, ali više nije bila u rukama zamišljenog čovjeka. Ovaj maštoviti svijet u koji je upao bio je sve stoje imala. Prozvana je moronom. Nije imala prijatelja. Bila je ružna tajna koju su sakrivali njezini roditelji.

Ispunjavao gaje bijes, ali se suzdržavao. Kasnije će misliti zašto i kako. Kasnije će se okrivljavati.

Zasad, postojao je samo valcer i djevojka koju je držao u rukama.

Prošle su godine kad se Alex igrao pretvaranja. Previše godina, možda, jer gaje ispunjavao neki nadljudski osjećaj. Osjećaj kao da je sve moguće ako je vjerovao u to. Nije želio da to nestane. Čak gaje i to što ju je držao na pristojnoj udaljenosti ispunjavalo divnim osjećajima. Iako je bila sićušna i krhke građe, pristajala je uz njegovo tijelo kao da je bila stvorena za njega. Na ruci kojom ju je obgrlio, osjetio je kako pomiče kukove. Pod palcem je osjetio oteklinu koja je nastala zbog njezine trudnoće. Žudio je da ju privuče bliže, da nasloni obraz na kovrče na njezinoj glavi, da uroni u svježi miris sapuna od ružinog cvijeta i glicerina koji je Maddy koristila kada ju je kupala.

Ne mogavši odoljeti, napravio je upravo to.

U trenutku uznemirena na njegovu iznenadnu blizinu, Annie se ukočila. Ali kada je on nastavio plesati, napokon se predala snazi njegovih ruku i opustila tijelo uz njegovo. Naslonio je lice na njezinu kosu i zatvorio oči. Najdraža Bila je to jedina riječ koje se sjetio kako bi ju

78

GIGA

opisao. Bože, pomozi mu, ali nije ju želio pustiti, nikada.

Nije ju želio umoriti pa je morao završiti s valcerom. Kada je stao i odmaknuo se od nje, izgledala je blago dezorijentirano, zbunjenoga pogleda, zarumenjenih obraza i usnama otvorenim zbog nedostatka zraka.

- Hvala ti, Annie, - polako je rekao. - Bilo je lijepo.

Na obrazima su joj se pojavile rupice kad mu je uzvratila osmijeh. -Da, lijepo.

Riječi koje je izrekla bez zvuka, bile su razgovijetne kao da ih je rekla naglas, vjerojatno zato što su bile očekivani odgovor. Morao je naučiti čitati s usana, pomislio je panično. Morao je naučiti odmah. U ovakvim okolnostima, bit će izgubljen kad pokuša komunicirati s njim.

Ne želeći napustit tavan i nju u ovakvome izdanju, pogledao je prema njezinoj dnevnoj sobi panično pokušavajući smisliti izgovor, bilo kakav izgovor, kako bi produžio ovaj doživljaj.

Iznenada se dosjetio daje spazio porculanski set na stolu. Pretvarajući se da ga je pozvala, zauzeo je stolicu muške lutke, podignuo njegovu praznu šalicu i pružio prema njoj kako bi mu natočila još zamišljenoga čaja. Čak i u tami, mogao je vidjeti zabrinutost u njezinim očima.

Magija valcera je završila. I sada, htjeli to ili ne, vratili su se u stvarnost. Samo što Alex nije bio siguran što je bila prava realnost. Gdje je počinjala, gdje završavala. Samo je znao da je ovoj prekrasnoj djevojci učinjena ogromna nepravda i nekako joj je morao to nadoknaditi.

Kako bi joj pomogao, najprije je morao steći njezino povjerenje.

Nastavio je držati šalicu u zraku čekajući i dozivajući ju pogledom. Nešto je dotaknulo njegovu nogavicu. Ignorirao je to. U tom trenutku, ništa mu nije bilo važno osim Annie.

Zatim gaje nešto poškakljalo po čarapi. Sitni ubodi. Nije mogao izdržati pa je lagano otresao nogom i sagnuo se kao bi se počešao po članku. Kad je to učinio, pod prstima je osjetio krzneno, maleno tijelo.

- Prokleti... Isuuuseee Bože! Šalica mu je ispala iz ruke, sagnuo se i pogledao u hlače.

- Prokletstvo! - Ustao se na noge. - Penje mi se... Isuse Bože!

Miš. Penjao mu se uz nogavicu. Strah je ispunio Alexa. Ponovno je počeo plesati, ovaj put sam i to na glazbu koja se zvala histerija. Prokleti miš. I mali je stvor tražio izlaz iz ovoga, krećući se prema njegovim preponama. Ne ćeš u ovome životu.

Alex se udario po nozi. Snažnim udarcem kojim ga je pokušao ubiti. Bio je toliko zaokupljen rješavanjem glodavca da nije ni primijetio Annie kako mu visi na ruci.

-Naa-nee!

Ne? Alex je bio toliko šokiran kad je čuo njezin glas da je potpuno zaboravio na miša.

- Naa-nee! - povikala je ponovno.

Riječ je bila izobličena. Groznoga, gotovo neljudskoga zvuka. Ali za Alexa je to bila najdivnija stvar koju je ikada čuo. Ne. Jednostavna riječ, jedna od onih koju djeca nauče u najranijoj dobi i nikad ne zaborave jer im roditelji vrlo često ponavljaju upravo tu riječ. Riječ koju je Annie znala jer ju je nekad i sama čula.

Kako je bila toliko odlučna da spasi miša, Alex se prisilio da ga ponovno ne udari. Posljednja stvar koju je želio bilo je ubiti malog glodavca i slomiti joj srce. To bi samo bila još jedna prepreka među njima. Uplašen zbog udaraca, miš je nastavio svoju kretnju. Alex je stisnuo zube.

Osjetio je grebanje iznad koljena.

Zatim visoko na bedru.

Stajao je tamo još nekoliko trenutaka. Bez sumnje najdužih trenutaka u njegovu životu. Zatim je opsovao i uhvatio se za zatvarač na hlačama. Ako taj miš dođe još samo malo bliže... nije želio ni razmišljati o tome. Alex je gotovo osjetio njegove sitne zube kako prodiru u njegovu kožu.

Zaboravio je na sve, Annie, lijepo ponašanje, pristojnost, i spustio hlače. Njegove su sitne kandže bile zakačene za njegovo donje rublje i miš je visio boreći se za život. Uhvativši ga za

79

GIGA

rep, Alex ga je oslobodio i držao ga u ruci. Nemirno malo tijelo. Još je uvijek skvičao. Bože, ovo je bila njegova najgora noćna mora. Nije bio siguran što da radi sa stvorenjem, pogledao je u Annie koja je, tek je sad primijetio, držala ruku preko usta kao da će svaki tren prasnuti u glasan smijeh.

Tek je tada Alex pomislio kako je glupo izgledao. Odrastao čovjek, a pleše okolo na vrhovima prstiju poput histerične žene. S hlačama oko koljena i gaćama koje vise. I mišem koji se migolji u jednoj ruci. Nasmijao se unatoč sebi. Sagnuvši se kako bi pustio malenu životinju, otresao je glavom.

- Vi, mlada gospođice, koštat ćete me života.

Annie je iz ruke proizvela zvuk koji je jedino mogao biti hi-hotanje. Alex je brzo navukao hlače i zakopčao remen. - Misliš da je ovo smiješno, zar ne? - Prstima je odmjerio veličinu miša i pokazao prema njoj, nasmiješio se i rekao, - Tvoj je mali prijatelj bio ovako blizu susreta sa Stvoriteljem. - Skupivši dijelove porculanske šalice s vrhom čizme, rekao je, Zahvaljujući njemu, naša je mala čajanka, čini se, završila.

Sagnula se kako bi izravnala rub suknje, pogledala je u miša koji se sakrio iza njezinih stopala i uzela ga u dlanove. Alexu se okrenuo želudac kad mu je poljubila odvratnu malu glavu i zatim ga naslonila na obraz. Kao da je znao koliko je bio blizu smrti, stvorenje se skupilo u drhteću, malenu kuglu. Annie ga je još jednom poljubila, pogladila prstom i vratila na pod, na sigurno.

U trenutku kad se uspravila i susrela njegov pogled, smiješak je nestao s njezina lica.

Nervozno se igrala s dugmadi svoje haljine. Zatim je ispreplela prste i istegnula ih, začuo se zvuk pucanja prstiju. Pitao se je li taj osjećaj bolji kad osoba ne može čuti to puc-ketanje.

Sudeći po njezinoj napetosti, sumnjao je daje tako.

Uz uzdah, shvatio je da jedan okret na plesnome podiju nije bio dovoljan da stekne povjerenje ove djevojke. Iako nije očekivao čuda, nadao se da će vidjeti barem malo manje straha u njezinim očima.

Završio je s utrpavanjem košulje u hlače i sagnuo se kako bi pospremio nered koji je napravio.

Držeći sigurnu udaljenost među njima, Annie se sagnula kako bi mu pomogla. Kada su oboje dotaknuli isti komad porculana, odmaknula je ruku kao da se bojala da će ju zgrabiti. Alex se trudio da ne uzima to k srcu. Stjecanje će njezina povjerenja potrajati neko vrijeme.

Zapravo svjestan da je magično raspoloženje bilo razbijeno poput šalice, ispunila ga je duboka tuga, ali nije mislio na to. Valcer je možda završio, ali Annien je život tek počeo. Ako to bude posljednja stvar koju će u životu učiniti, pobrinut će se da bude tako.

Svjesna Alexova pogleda i postajući nervoznijom svakim trenom, Annie se pretvarala da je nesvjesna svega oko sebe, osim komadića porculana koje je skupljala. Glupa, tako glupa. Nije se nikad trebala iskradati na njegov tavan. Otpočetka je znala da će njezini nestanci uznemiriti njega i Maddy. Daje imalo pametna, mogla je očekivati da će ju s vremenom pronaći.

Sad je znao istinu o njoj i vjerojatno će ju poslati na neko od onih groznih mjesta o kojima joj je govorila majka, mjesto gdje su djevojke zatvorene u male sobice i dobivale crve za večeru.

Ne samo da joj više nikada ne će biti dopušteno izići van nego joj je majka rekla da su tamo zli prema ljudima, okrutni i zli.

Knedla je zastala u Annienu grlu, a oči su joj se ispunile suzama. Ostavila je komadiće šalice na stol i očistila ruke izbjegavajući Alexov pogled. Kad bi barem otišao. Možda, ako bude jako, jako dobra i više nikada ne dođe ovdje, možda će zaboraviti sve što je vidio i ne će reći njezinu ocu.

Zatresla se kad ju je iznenada uhvatio za bradu i prisilio da ga pogleda. Annie je trepnula, ali bilo je prekasno, suze su joj kliznule niz obraze.

-Hej...

Zamišljala je njegov glas, dubok i obojan nježnošću. Iz nekog razloga, to ju je tjeralo da zaplače još jače. Nježnim joj je prstima obrisao mokre obraze. Jedan se kut njegovih usana

80

GIGA

iskrivio u smiješak.

- Nemoj se bojati, Annie, ljubavi. Sve će biti u redu. Obećavam ti to.

Bilo je lako njemu reći. Nije on bio taj koji će možda morati jesti crve. Bilo joj je neugodno od njegova pogleda i spustila je trepavice. Kao odgovor, stisnuo joj je bradu i lagano ju protresao. Zapanjena, ponovno gaje pogledala.

- Imaj povjerenja u mene, - rekao je jako polako. - Znaš li tu riječ, povjerenje? To znači da želim da vjeruješ da sam ti prijatelj. Možeš li probati?

Annie mu je uputila zbunjeni pogled, koji je usavršila tijekom četrnaest godina prakse.

Osmijeh mu se raširio. - Ne možeš me prevariti. Vrlo dobro znam da me razumiješ.

Nakon toga, pustio ju je i ustao. Nije bila sigurna što učiniti pa je ostala klečati. Kada je napokon skupila hrabrosti i podigla pogled prema njemu, vidjela je da se smije i pruža joj ruku. - Hajde, idemo dolje. Maddy ne će vjerovati svojim ušima.

Annieno je srce počelo kucati brže. Zabrinuto je pogledala u svoju odjeću, koju je ostavila naslonjenu preko naslonjača. Pratio je njezin pogled, zatim se nasmiješio i odmahnuo glavom.-Možeš ići tako odjevena. Hajde. - Kad se nije pomaknula kako bi ga poslušala, nagnuo se daju uhvati za ruku i povuče gore. - Poslat ću spremačicu po tvoje stvari. uvjeravao ju je. - Osim miša, naravno. Bojim se da će on morati ostati ovdje.

Nervozno je pogledala prema tami. Kad je ponovno pogledala u njega, Alex je rekao, - Dat ću im izričite naredbe da ne smiju ozlijediti nijednog od tvojih prijatelja, obećavam. Prestani se brinuti. Ali ne mogu obećati isto i za paukove. - slijedeći njezin primjer, provirio je prema tami koja se prostirala ispred njih. - Sutra, ili prekosutra, poslat ću cijelo osoblje ovdje. Ako ćeš tu provoditi vrijeme, želim da se očisti svaki kutak. Ovako nije sigurno.

Njezina gaje napetost natjerala da pogleda u nju. - Ne brini, Annie. Ostavit će sve kako je i bilo. Samo će obrisati prašinu i paučinu.

Ništa više ne će biti isto. Annie je pokušavala otrgnuti ruku iz njegova stiska. Ne samo da je želio da ode dolje s njim, nego je namjeravao poslati hrpu ljudi ovamo? I svi će vidjeti njezino tajno mjesto. Svi! - Hajde, Annie.

Odbijajući ne kao odgovor, povukao ju je za sobom. Kad je svjetlost s prozora počela nestajati i oko njih se stvorila tama, Annie se prestravila. Nije mogla otići dolje ovakva. I nekako gaje morala spriječiti da pošalje ljude ovamo. Igre koje je igrala, bile su tajne. Majka joj je rekla da takve moraju i ostati. Ako ljudi saznaju, bit će poslana daleko od kuće.

Kad su stigli do vrata tavana, Annien je strah prerastao u neizdrživu paniku. Drhtala je tako jako daje bila sigurna kako Alex to osjeti. Svejedno, otvorio je vrata i dovukao ju do stubišta.

81

GIGA

Poglavlje 13 Alex je šakom udario u vrata Tnmbleove kuće takvom silinom da se drvo zatreslo. Začuo je korake kao odgovor na svoje lupanje i u trenutku kad su se vrata otvorila, ušao je unutra, gotovo srušivši batlera s nogu.

- Gdje je James? - povikao je.

Uhvativši ravnotežu, sluga je otresao rame i izravnao sako. -Oprostite, gospodine, ali...

- Nije važno. Sam ću ga pronaći.

Slijedio je instinkt i krenuo ravno prema dnevnomu boravku jer, s obzirom na vrijeme, Annieni su roditelji mogli biti tamo. Našao je praznu sobu. Odatle je krenuo namjerno duž hodnika i počeo otvarati vrata. Pogledao je u Jamesovu radnu sobu, čitaonicu, knjižnicu i gostinsku sobu, koje su također bile prazne. Na kraju je hodnika stigao do nekoliko ukrasnih ploča od mahagonija. Otvorivši ih ramenom, upao je u blagovaonicu i iznenadio se kad je ugledao punca i punicu za stolom kako večeraju.

Jednim obrazom nabreklim od hrane koju je držao u ustima, James je pogledao gore držeći vilicu i nož iznad tanjura. Prepoznavši Alexa, jedva je progutao i rekao, - Moj Bože, što je bilo? Je li Annie dobro?

Edie, koja je sjedila sa suprotne strane dugačkog stola, leđima okrenuta vratima, ustala se sa stolice i pritom odgurnula tanjur i prolila čašu vina. Crvena se tekućina raširila po bijelome stolnjaku.

- Što se, zaboga, dogodilo? - zahtijevala je odgovor. - Je li napravila nešto grozno? Što?

Ignorirajući Edie, Alex je prošao pokraj nje prema Jamesu. Kad je stigao do kraja stola, zgrabio je sitnoga čovjeka za ramenice njegovog sakoa i prisilno ga podigao na noge. - Ti sebični, bezosjećajni, mali gade! - Alex je povikao. - Kako si mogao učiniti nešto tako čudovišno svojoj vlastitoj kćeri?

Jamesove su se plave oči raširile od straha, a lice mu je pro-blijedjelo. - O čemu, zaboga, govoriš? - uhvatio je Alexa za zapešća.

- Poderat ćeš mi odijelo, mladiću!

- Odijelo? - Alex je pustio čovjeka tako naglo da se zaljuljao, spotaknuo o stolicu i završio na podu. - Ako budem išta poderao, ti bijedni mali crve, bit će to tvoja glava.

Podižući se na jedno koljeno, James je zgrabio nogu stolice kako bi se uspravio. - Objasni svoje ponašanje! Ne možeš samo upasti, prijeteći i vičući! Postoje dva zakona...

- Zakona? - Alex je udario šakom o stol. Posuđe i svijećnjaci odigli su se od stola od siline udarca. - Postoje osnovni zakoni morala, prijatelju, koji nisu nikada zapisani ni u jednoj od tvojih dragih knjiga. Jesi li ikada pomislio na njih? Sto se tiče tvoje kćeri, sigurno nisi. - Alex je uperio prst u Jamesovo lice. - Shvati ovo, ti jadni kurvin sine. Annie se nikada ne će vratiti u ovu kuću. Ne dok ja živim. Smatraj moju riječ našeg sporazuma pregaženom i zahvali se dragomu Bogu stoje to sve što sam odlučio pregaziti.

- Ne znam o čem govoriš, - James je, drhteći, rekao. - Nikad se nisam loše ponašao prema našoj kćeri.

- Nikad se nisi loše ponašao? - Alex se nasmijao. - Osim što si ju tukao svaki put kad bi prešla granicu, zanemario si i njezino obrazovanje. Postoje škole za gluhe! I cijeli niz stvari kojima im se može pomoći! Kroz sve ove godine, nikada joj nisi kupio ni slušnu cijev! A što je još gore, dopustio si svima u ovom gradu daju smatraju moronom! Kako uopće spavaš noću?

Možeš li mi reći? Ja sigurno ne bih mogao.

Kao odgovor na te optužbe, u sobu se smjestila tišina. Iako je bio zaslijepljen ljutnjom, Alex je Jamesovo lice vidio iznimno jasno. Ono stoje vidio na licu tog čovjeka, još gaje više naljutilo. Nije vidio krivnju, kao stoje očekivao, nego nevjericu pomiješanu s olakšanjem.

Tada je Alex shvatio da Annieni roditelji nisu znali. Nemoguće, ali oni zaista nisu znali.

Otresavši posljednji dio bijesa, izvukao je stolicu i gotovo se bacio na nju. - Gluha je, - rekao je zaprepašteno. - Nije luda, nije glupa. Gluha.

82

GIGA

Edie je ponovno sjela na stolicu, jednom drhtavom rukom preko usta, a drugom prislonjenom na struk. Zurila je u Alexa preko zglobova svojih blijedih prstiju. Nakon trenutka, spustila je ruku. -Annie nije gluha! Djevojka čuje dobro kao vi i ja!

Alex je ponovno osjetio kako bijes u njem raste. - To je notorna laž i vi to znate. Djevojka je gluha, uvjerio sam se u to ovo popodne. I nemojte mi reći da vi niste. Nije izmislila zamišljeni svijet na mojem tavanu preko noći. Igrala se te igre godinama. Morali ste znati za njih! Morali ste ju jednom zateći kako se igra pretvaranja.

Krivnja koja je sijala u Edienim očima, govorila je sama za sebe. Alex nikada nije udario ženu, ali sada je žudio za tim. Samo jednom, da ona napokon vidi kakav je to osjećaj. Sigurno je često tako tretirala Annie. - Kako ste mogli zanemariti potrebe vlastite kćeri? - pitao je grubim glasom. - Ako im se pomogne, gluhi ljudi mogu živjeti normalnim životom.

- Ona nije gluha! - Edie se ustala sa stolice. - Zar mislite da ne bih znala da je takvo nešto u pitanju? Da nisam to željela! Da se, čak, nisam molila za to? Ona nije gluha, govorim vam.

Ako se jednom okrenula kada sam ju zvala, onda je to učinila tisuću puta. Kako se usuđujete upasti u naš dom i optužiti nas da smo ju zanemarivali! - Stavila je ruku preko usta kako bi zaustavila jecaj. - Kako se usuđujete?

Ljutnja ga je potpuno svladala, a mučnina ispunila njegovu utrobu. Alex je ustao i vratio stolicu za stol. - A ja sam mislio da sam ja bio slijep? Moja je žena gluha. Potpuno gluha. Pogledao je u Jamesa, koji je stajao iza stolice držeći se za naslon kao da nije mogao stajati bez potpore. - Primijetite da sam rekao žena. Ne koristim taj izraz olako. Od sad pa nadalje, Annie je Montgomery i kao takva više nije vezana za ovo kućanstvo.

Edie je zaprepašteno gledala kako Alex napušta prostoriju. Kad je stigao do vrata, proplakala je stoje govorilo više od riječi. Zastao je kako bi ju pogledao. Vidjevši njezinu bol, nije mu bilo žao. U njem nije bilo mjesta za sažaljenje, za nikoga osim za Annie.

- Ne možete nam uzeti našu malu djevojčicu, -jedva je uspjela prošaptati. - Ne možete napraviti takvo nešto! Nitko ne može biti tako bezosjećajan.

Alex joj je hladnokrvno odgovorio. - Nazovite to bezosjećaj-nost ili kako hoćete, ali to je upravo ono što namjeravam. Ne želim ni jedno od vas blizu svoje žene. Vaša ljubav, ako bi to itko zdrave pameti mogao tako nazvati, uzrokovala joj je samo bol i patnju. -Gledajući ravno u Edie, rekao je, - Vi, gospođo, jadan ste izgovor za majku. - Odvrativši pogled prema Jamesu, dodao je, - A vi, gospodine, napravili ste ruglo od riječi otac.

Nakon toga, Alex je izjurio iz kuće osjećajući olakšanje što više nikada ne će morati prijeći prag Trimbleovih.

Tijekom vožnje kući, sjetio se nečega. Nečega što nije mogao definirati. Nečega stoje Maddy rekla. Gotovo je stigao do Montgomery Halla kada se napokon sjetio o čem je riječ. On i Maddy bili su u njegovoj radnoj sobi i razgovarali o Annie, a tijekom njihova razgovora, Maddy je isključila mogućnost daje Annie gluha. Okreće se kad ju zovem imenom, rekla je.

Kada je Alex sjahao i smjestio konja u staju, te riječi su ga proganjale. Edie Trimble rekla je gotovo istu stvar. Ako se jednom okrenula kad sam je zvala, onda je to učinila tisuću puta.

Alex nije mogao osjetiti žaljenje zbog jedne riječi koju je izgovorio kod Trimbleovih. Smatrao je da su zaslužili sve što im je rekao, i više. Ali ispunila gaje nada zbog Edienih riječi.

Zar je moguće da Annie nije potpuno gluha? Zar je moguće da čuje određene zvukove? Alex je požurio kući, toliko uzbuđen da je jedva čekao sve ispričati Maddy.

Oko deset sati idućeg jutra, Alex je stigao do dječje sobe i gledao Maddy i Annie kroz odškrinuta vrata. Djevojka, ponovno odjevena u dječju haljinu, sjedila je za stolom, njezin je nedovršeni doručak bio gurnut sa strane, a bradu je naslonila na ruku. Gledajući van kroz zatvoreni prozor, ignorirala je Maddy, koja se svesrdno trudila izravnati posteljinu.

Kako joj je Alex ranije rekao, kućepaziteljica je iznenada pogledala prema Annie i glasno povikala, - Annie!

Alex je zamalo poskočio od uzbuđenja kad se Annie okrenula i uputila upitan pogled prema

83

GIGA

ženi. Pretvarajući se kao da se ništa ne događa, Maddy je otvorila ladicu i počela slagati odjeću. Pričekala je nekoliko minuta, dajući Annie dovoljno vremena da odvrati pažnju na nešto drugo. Zatim je povikala djevojčino ime ponovno. Annie je pogledala preko ramena.

Može čuti! Alex je bio toliko zadovoljan da se jedva uspio suzdržati. Maddy je pogledala prema vratima, susrela njegov pogled kroz otvor i zadovoljno mu namignula. Alex se nasmijao i klimnuo glavom. Nakon što je pričekao nekoliko minuta, i on je izgovorio djevojčino ime. Na zvuk njegova glasa, koji je bio dublji i grublji, nije ni trepnula. Povikao je glasnije. Još uvijek ništa. Nakon trećega pokušaja, Maddy ju je ponovno pozvala i Annie se odmah okrenula.

- Čuje te! - Alex je povikao kad je širo otvorio vrata i ušao u prostoriju. - Mislim daje to je zato što ti govoriš glasnije i tvoj glas treperi kad ju zoveš. Znaš li što ovo znači, Maddy? Potpuno se zaboravio u svom uzbuđenju i zgrabio Maddy u naručje, odižući ju od poda i zavrtjevši ju u krug. - Uz pomoć slušne cijevi, moći će čuti sve što joj govorimo. Moći ćemo ju naučiti pisati! I čitati! Možda čak i govoriti! Maddy, ovo je predivno.

Zadihana od nenadanoga stiska, Maddy je povikala, - Prestanite, gospodaru Alex. Moje staro srce ne može izdržati ovaj ples!

Pustivši stariju ženu, Alex se okrenuo prema Annie. Gledala ga je svojom uobičajenom zabrinutošću i širom otvorenim, plavim očima. Alex je prebacio ruku preko struka i duboko se naklonio. Kad se uspravio, rekao je, - Mogu li zamoliti za ovaj ples?

Zurila je u njega, očito zapanjena i pomalo sumnjičava. Zatim je pogledala u Maddy. Alex je zaključio da je plesanje bila očito tajna aktivnost koja se nije odvijala izvan tavana.

Dovraga s tim...

Odlučan, približio joj se, uhvatio ju za ruku i podigao na noge. Protivno njezinim željama, koje je očito iskazivala tako što se ukočila, poveo ju je u korak valcera. Zaključio je da njegova stopala mogu podnijeti njezinu kaznu, ali i više, Alex ju je vrtoglavo vrtio po sobi, pogledom pričvršćenim za njezino lice.

- Mislim da ne želi plesati, - Maddy je zabrinuto istaknula. Alex se samo nasmijao. - Ona obožava plesati. Samo ne želi plesati sa mnom. - Dok je govorio, Annie je pogledala gore. Alex je pogledao u njezine uplašene oči, svim srcem želeći da mu može reći što joj prolazi kroz glavu. Sjećanja na Douglasa? Strah koji je osjećala prema njemu? Bio je svjestan ukočenosti njezina tijela i njezine sitne pojave. Osjećao je kako ga peče savjest. Polako je stao, pogledom još uvijek zadržavajući njezin. - U redu, Annie ljubavi, pobijedila si. Ne ću te prisiljavati da plešeš sa mnom.

Olakšanje koje se pojavilo na njezinu licu, bilo je nepogrešivo i Alex se nasmijao. Mogla mu je upućivati taj glupi pogled do kraja vječnosti, ali on više nikada ne će pasti na taj trik. Sve dok je govorio i polako gledao u nju, znao je da gaje razumjela.

- Prije nego što te pustim, moraš platiti cijenu, - nježno je dodao.

Njezine su plave oči na to potamnjele i osjetio je kako joj tijelo postaje još ukočenije. O da, razumjela je.

- Ako ne želiš plesati sa mnom, - nastavio je, - onda mi reci. Maddy je uzdahnula. Gospodaru Alex! Sramite se. Znate da jadna djevojka ne može govoriti.

- O, ali može, - rekao je, ne odvraćajući pogled s Anniena lica. -1 hoće ili ću ju držati ovako cijeli dan.

Anniene su se oči raširile. - I, Annie ljubavi? Odbij me ili pleši sa mnom. Jednostavno je.

Usne su joj se stisnule u tanku liniju. Pazeći da ju ne stisne previše, Alex je jače omotao ruku oko njezina struka i privukao ju sebi. Podigla je bradu kao znak odbijanja. Kao odgovor, počeo se kretati i vući je za sobom. - Sapni mi, Annie ljubavi. Znam dobro da možeš.

- O gospodaru Alex, imajte milosti!

84

GIGA

Nasmiješio se pogledavši u Anniene zabrinute oči. - reci mi ne, Annie, ili ćemo plesati do mraka. Tvoj izbor.

Vidio je kako je ponovno stisnula usne. Pogledavši prema njoj, vidjevši borbu koja se u njoj događala, Alex je osjetio napetost u cijelome tijelu. Zaustavivši pogled najednom od gumba na njegovoj košulji, napokon je opustila usne. A zatim, tako brzo daju gotovo nije čuo, izrekla je riječ, -Ne. Osjećaj kao da gori popeo se uz Alexovo grlo. Sudeći po njezinu izrazu lica znao je da ga mrzi što ju je prisilio, ali nije mario. Dobivši ovu malu bitku, zapravo je izborio veliku pobjedu za oboje.

Kada ju je pustio, zadrhtala je od iznenadna nestanka oslonca. Alex ju je uhvatio za lakat kako bi uhvatila ravnotežu. Kada su njezine predivne oči ponovno susrele njegove, prstom joj je nježno dotaknuo obraz.

- Hvala, - prošaptao je.

Nakon stoje napustio Annie, Alex se zatvorio u radnu sobu kako bi nadoknadio propuštenu papirologiju. Taj ga je posao držao zauzetim do ručka, koji je pojeo za svojim stolom. Kad je spremačica počistila nered, naslonio se ponovno u svojoj stolici i podigao noge na stol, stavivši ruke iza glave. Gledajući u prazan prostor, počeo je razmišljati o još jednome problemu vezanom uz Annie, jednom o kojem dosad nije želio razmišljati.

Kako će postići da ga zavoli stidljiva i gluha djevojka?

Nekoliko je minuta razmišljao o tome kako se osjećao dok je plesao s njom na tavanu i znao je, bez imalo sumnje, da ju je ponovno želio držati u rukama. Bilo je jednostavno onoliko koliko je bilo komplicirano. Bit će izazov ponovno privući Annie u njegov zagrljaj. Sudeći po njezinoj reakciji kad su jutros plesali valcer, nije bila oduševljena nikakvim bližim fizičkim kontaktom.

Obično, Alex bi probao riješiti stvari na uobičajen način, ali izravni pristup ne bi upalio kad je Annie u pitanju, znao je to. Kao prvo, bojala ga se nakon svega što joj je Douglas učinio i to je bilo razumljivo. Kao drugo, život koji je dosad imala nije ju pripremio na otvorenost.

Njezini su roditelji napravili temeljit posao držeći Annie postrance u svojem životu, da su ju naučili da bude oprezna i zatvorena.

Zavođenje je bio njegov krajnji cilj. Pitanje je kako će to postići? Prošlo je nekoliko minuta, tijekom kojih je Alex došao do nekoliko ideja i odmah ih odbacio. Zatim se smiješak spustio na njegove usne. Kako je muškarac zavodio bilo koju ženu? Namamio bi ju, naravno, s nečim za stoje znao da ne može odoljeti.

To popodne, kad je Maddy sišla kako bi obišla osoblje i pregledala jesu li dobro obavili svoje dnevne zadatke, Annie je hodala za njom kao što je radila cijeli protekli tjedan, samo je ovaj put bila razlika u tome što ih je netko nadzirao. Kad je ugledao svoju ženu u prizemlju, Alex se povukao u radnu sobu ostavivši vrata otvorena.

Zauzevši položaj u omiljenoj stolici, Alex je okrenuo lonac koji je ranije uzeo iz kuhinje.

Stavio je lonac i čvrso ga stisnuo medu koljenima te velikom žlicom počeo glasno lupati po njem. Zvuk je bio dovoljno glasan da probudi i mrtve. Nije bio zadovoljan zvukom pa je okrenuo lonac u položaj koji je proizvodio piskutavi zvuk. Ranije je upozorio Maddy, spremačice i Fredericka pa je znao da nitko od njih ne će tražiti izvor odakle dopire zvuk.

Samo će jedna osoba doći... ako bude čula buku.

Ping! Ping! Ding! Bila je to, bez sumnje, ogromna buka koju je stvarao i osjećao se potpuno blesavo. Odrastao čovjek lupa po loncu? Samo se molio da upali. Prisiljavajući se da ne gleda prema vratima, bez prestanka je lupao po loncu, a nije bio siguran može li ga Annie uopće čuti.

Zamalo je izgubio svaku nadu kad je krajičkom oka ugledao kako se vrata otvaraju. Uzbuđen, počeo je udarati još jače trudeći se ne odati svoje oduševljenje osmijehom. Anniene su istrošene cipele provirile kroz vrata i znao je da stoji tek nekoliko centimetara od njega.

85

GIGA

Nastavio je udarati žlicom, pretvarajući se daju ne vidi.

Privučena buci kao željezo magnetu, prišla je bliže. Zatim još bliže. Napokon je Alex pogledao gore. Izraz je na njezinu licu bio vrijedan pravljenja budalom. Sirom otvorenih očiju i izbezumljena, pratila je žlicu.

Alex se nasmiješio i prestao lupati. Na iznenadnu je tišinu ustuknula i pogledala u njega.

Ispružio je žlicu prema njoj.

- Želiš li pokušati? Želja koja se caklila u njezinim očima, bila je očita. Prisjećajući se priče koju mu je James ispričao, o njezinu sramotnome ponašanju u crkvi prije par godina, Alexu se stisnulo srce.

Zvuk. Za Annie je zvuk bio nestvaran i nestalan, čudo koje se magično probijalo kroz zidove tišine koja ju je obavijala. Kao dijete, na sramotu roditelja i sebe, nije mogla odoljeti odzvanjanju orgulja u crkvi i naslonila se na njih, proizvodeći, kako ih je njezin otac nazvao, «neljudske zvukove». I sad, kad je odrasla, još su ju uvijek magično privlačili zvukovi. Zvuk.

Neprocjenjiv dar za nekoga poput Annie i to jedan koji joj je mogao pokloniti.

Gledajući u bezbroj emocija koje su joj se pojavile na licu, Alex se osjetio posramljenim stoje koristio zvuk kao metodu zavođenja. Skoro. Ona je bila njegova žena. Na pošten način ili pomoću malih trikova, želio je da ovaj brak bude više od sporazuma ne samo zbog sebe nego i zbog nje. Sudeći po svemu što je propatila, možda nikada ne će moći voditi potpuno normalan život, ali mogao joj je pružiti nešto sasvim blizu toga. Ljubav, smijeh, prijateljstvo.

Uskoro će dobiti dijete koje će odgajati. Annie će igrati veliku ulogu kao njegova majka.

Pobrinut će se za to.

Alex je pružio žlicu prema njoj, mameći je bez milosti i savjesti. Njezine su prekrasne oči posivjele od zabrinutosti. U njima je vidio i žudnju. Žudnju toliko jaku da gaje boljelo srce. U svojoj je ruci držao magiju. Trebala je samo posegnuti za njom.

Cijelo tijelo joj je drhtalo kada se približila i posegnula za drškom. Vrhovi su se njihovih prstiju dotaknuli kada ju je uzimala, a Alexa su prošli trnci. Nemir se osjetio i u njoj.

- Hajde. Udari po loncu, - ohrabrivao ju je.

Odvratila je pogled s njegovih usana i pogledala u lonac. Oči su joj zasjale od uzbuđenja.

Očito odlučna da se ne približi previše, nagnula se naprijed kako bi dohvatila lonac. Na iznenadni je zvuk trepnula. Zapravo trepnula. Alex je gotovo poskočio od oduševljenja.

- Hajde. Ne će te ugristi. - A ne ću ni ja, tiho je promrmljao. Nije joj mogao ovo upropastiti, ne danas. Možda nikada. Toliko o zavođenju.

Stisnulo mu se grlo dok ju je gledao kako ponovno udara dno lonca. Na glasan zvuk, lice joj je poprimilo iznenađeni izraz. Zatim se nasmiješila. Taj joj je smiješak toliko promijenio lice daje Alex jedino mogao nepomično zuriti u nju. Pogledala je u njega i među njih se smjestio osjećaj koji nije imao veze sa zavođenjem, a koji je imao sve s prijateljstvom.

Za Alexa je to bilo dovoljno. Za Annie je bio novi početak.

Poglavlje 14 86

GIGA

Tu večer, Annie je očekivala kako će joj večera biti poslužena u dječjoj sobi kao i obično, ali umjesto toga, Maddy ju je otpratila u prizemlje do blagovaonice. Iako Annie nikada nije bila u toj prostoriji u vrijeme objeda, nekoliko je puta tamo pratila Maddy tijekom dana. Osjećaj doma i svijetložuti zidovi oduvijek su ju privlačili, vjerojatno zato što ju je boja podsjećala na prirodu, a to joj je silno nedostajalo. Kameni se kamin nalazio duž jednog zida, jednostavan poput ostatka namještaja u sobi. Umjesto kićaste kuhinje, radna je ploha bila jednostavna, ravna, a ispod nje su se nalazile ladice. Iznad nje su bili poslagani porculanski tanjuri i posuđe na polici.

Unatoč velikim dimenzijama, soba je odisala toplinom ispunjavajući Anniene misli slikama pucketave vatre u hladnoj, zimskoj noći oko koje se cijela obitelj skupljala i zajedno objedovala. Alex je postavio stolicu na suprotnome kraju dugačkog stola. Kosu mu je obasjavalo svjetlo kristalne lampe u kutu, koja je bila jedini primjer elegancije u sobi. S jednom je rukom prebačenom preko stolice i prekriženim nogama izgledao nestrpljivo i kao da se pomalo dosađuje. Kada ju je spazio kako ulazi u prostoriju, brzo se ustao na noge.

Obišao je stol i pružio joj ruku.

U skladu sa prostorijom, bio je ležerno odjeven u svilenu majicu na V izrez krem boje i svijetlosmeđim hlačama koje je utrpao u visoke, kožne čizme. Dok joj je prilazio, Annie gaje na trenutak promatrala primijetivši ponovno da nije bio ni sličan njezinu ocu i nijednomu muškarcu koji je posjećivali njezine roditelje. Umjesto visokog ovratnika, ukrasne igle za kravatu i fino izrađenog lanca za sat kakve su preferirala gospoda, nosio je remen sa zlatnom kopčom i jednostavan lanac za sat koji je bio provučen kroz remen. Nije imao otmjenu svilenu košulju. Ni sjajno prstenje. Ni parfem čudnoga mirisa.

Kada je Annie pogledala u Alexa, pomislila je na sunce i svježi zrak, ne na zatvorene sobe s teškim zastorima navučenim na prozore. Njegova se svijetla kosa prosipala u tankim, suncem obasjanim valovitim pramenovima preko njegova čela, malo razbarušena, kao da ju je nedavno propirio vjetar. Ovratnik je njegove košulje bio otvoren i otkrivao je njegova preplanula prsa. Čak je i hodao kao daje vani, dugačkim koracima i opuštenim rukama.

Kad se zaustavio ispred nje, uzeo je njezinu ruku i zatim doveo do stola, izvukavši stolicu lijevo od svoje. Shvativši kako je stol postavljen za dvoje, zbunjeno gaje pogledala. Kod kuće nikad nije smjela jesti u blagovaonici.

- Mislim da bi supruga trebala objedovati sa svojim mužem. Zar ne misliš tako?

Annie se osjećala kao da joj je pod nestao pod nogama. Stajala je tamo zapanjeno zureći u njega, uvjerena kako je sigurno krivo shvatila što joj je rekao. Razočarani joj je izraz na njegovu licu govorio drukčije. Očito je progovorio prije nego što je promislio o svojim riječima i nije joj želio otkriti taj podatak.

Nježno ju je uhvatio za rame i doveo do stolice. Zatim se nagnuo i poljubio ju u kosu dok je gurao stolicu prema stolu. Sjedeći sa strane, Anniena je lijeva ruka bila okrenuta prema stolu, a zbog neugodnosti koju je osjećala, slučajno je laktom srušila šalicu čaja ispred sebe. Alex je ispružio ruku kako bi uhvatio porculan. Obrve su mu se spojile i napravio je podrugljivu grimasu. Očito je mislio kako je najbolje rješenje za ovu situaciju našaliti se s njom.

- Pretpostavljam da to nije najbolja vijest koju si danas primila. - Na njezin prestravljeni pogled, pitao je, - Sigurno nije najgora vijest ovog tjedna? - Kad joj se izraz lica nije promijenio, rekao je, - Znam da imam svojih mana kao suprug, ali sigurno nisam toliko loš?

Nije mogla odvratiti pogled od njegova. Njegova žena? Morao je lagati. Jednostavno je morao. Istina, nije znala puno o vjenčanjima. Ali nije bila tolika neznalica kad je to u pitanju.

Ne tolika daje mogla prisustvovati vjenčanju, a da to ne zna.

Ne tako davno, njezina se starija sestra Elsie udala. Ceremonija, na koju Annie nije smjela doći, bila je u crkvi i sve su pripreme bile obavljene ranije, među kojima je bila i kreacija prekrasne vjenčanice. Kako se Annie sjećala, kuća je njezinih roditelja bila ispunjena cvijećem. Nakon vjenčanja, gomila je ljudi došla na zabavu, ispijala punč, jela kolače i

87

GIGA

gledala Elsie kako otvara darove. Puno darova. Više nego što je Annie ikada vidjela na jednome mjestu, čak i ispod bora za Božić.

Alex je zauzeo mjesto na čelu stola. Naslonivši lakat na naslon stolice, počešao se po uhu i klimnuo joj glavom u tišini. Nakon što ju je promatrao nekoliko sekunda, rekao je, - Zaista ti nisam namjeravao to tako reći, Annie. Bilo je nepromišljeno od mene i žao mi je ako sam te uzrujao.

Uzrujao? Malo je nedostajalo da Annie brižne u plač od bijesa. Ako je bila udana, zašto joj mama nije napravila haljinu? I zašto nije dobila gomilu darova? Voljela je darove, a lijepe haljine još više. Nije bilo zabave, torte, ceremonije u crkvi. Ništa. Kako je mogla biti udana?

Alex je počeo izgledati pomalo nervozno. Annie je pomislila daje to zato stoje znao da će zaplakati. Pokušavajući zaustaviti suze, spustila je pogled prema rukama koje je naslonila na krilo. Tada je spazila zelene mrlje na čarapama i želja joj se za plačem još više pojačala. Za razliku od njezinih sestara, ona nikad nije dobila ništa. Umjesto bijele vjenčanice, svilenih papuča i vela kojeg bi nosila preko lica, sve što je dobila bila je stara haljina, iznošene cipele i umrljane čarape.

I nije dobila darove! Nijedan. To ju je boljelo više od svega.

Alex ju je uhvatio za bradu i podigao joj glavu. Annie ga je gledala kroza suze. Mišić na vilici počeo mu se stiskati. - Dušo, nemoj plakati. Samo zato što sam... pa, vjenčani smo cijelo vrijeme, uredu? Samo zato što si to sada shvatila, ne znači da će se nešto promijeniti. — Nagnuo se kako bi ju pogledao u oči. - Razumijem da si imala iznimno neugodno iskustvo s Douglasom.

Douglas? Annie nije poznavala Douglasa. Zurila je u njega s nevjericom želeći da se drži teme o kojoj razgovaraju i misleći pritom na lijepu haljinu i darove koje nije dobila. I kad se točno to njihovo vjenčanje održalo, željela je znati. Zar je i to nekako propustila?

Prstima joj je prešao preko lica. Naježila se svaki put kad bi ju dotaknuo. U bilo kojoj drugoj situaciji, mislila bi da je to lijep osjećaj, ali kako je bila ljuta, sve ju je to tjeralo na plač.

- Annie, ono što ti se dogodilo kod slapova... - Palcem joj je prešao ispod oka kako bi uhvatio suzu koja joj je skliznula niz obraz. - Mislim daje ženi nemoguće zaboraviti takvo nešto. Ali želim ti razjasniti, ovdje i sad, da ja nisam ni sličan svojemu bratu. Ono što ti je Douglas učinio... pa odvratno je... i sve dok ja dišem, nitko te nikada tako ne će povrijediti. Razumiješ li me, Annie? Nikada.

Na njegove riječi, Annieno srce je počelo lupati poput uplašene ptice. Slapovi, taj grozni čovjek. Douglas... Alexov brat.

- Ako ikada dođe vrijeme da ti i ja... - Prstom je prešao preko njezine usne, a njegove su oči potamnjele od, kako je izgledalo, nježnosti. - Pa, pretpostavljam da ti ne moram reći, kada postanemo opušteni jedno s drugim, nadam se da će se naša veza promijeniti, da ćemo moći uživati u posebnoj bliskosti kao što to rade parovi.

Annie se ukočila i pokušala se odmaknuti. Stisnuo joj je bradu jače, nježno se smiješeći. -Ne odmah, naravno. Nemoj paničariti. I to samo ako i ti to budeš željela. Za razliku od mojega brata, ja nikada neću biti grub prema tebi, obećavam ti to. Nemaš se apsolutno čega bojati...

Annie se trgnula iz njegova stiska i ustala sa stolice. Soba kao da je odjednom ostala bez zraka i panično je pokušavala udahnuti. Pritisnula je grlo rukom i odmaknula se korak unatrag od njega, prestravljeno gledajući u njegovo tamno lice. Dok se odmicala, on se polako ustao.

- Annie...

Odmahnula je glavom, zatim se okrenula i istrčala iz prostorije.

Kada je potrčala, Alex je krenuo za njom, pomalo iznenađen kako je brza, pogotovo kad su stigli do stuba. Poput gazele, graciozno se penjala po stubama. Trčeći za njom, Alex ju je gotovo uhvatio za ruku kad je osjetila daje iza nje i okrenula se prema njemu. Blijeda od straha, izmicala se i malenim ga laktom udarila u lice. Alex je znao daje to bilo slučajno, ali bila je toliko šokirana što gaje udarila da je gotovo izgubila ravnotežu. Pružio je ruku prema

88

GIGA

njoj kako bi ju uhvatio. Vidjevši ga da se kreće prema njoj, izmaknula se od njegova stiska i doslovno počela puzati po podu, kako bi se uspjela popeti ostatak stuba.

Uplašio se da bi se mogla ozlijediti pa ju je odlučio pustiti ispred sebe dok se ne ustane na noge. Kada je nastavio potjeru, shvatio je daje podcijenio njezinu brzinu. Stigla je do dječje sobe puno prije njega, utrčala unutra i zalupila vratima. Baš kada je stigao do sobe, čuo je kako nešto lupa po vratima. Na njegovo iznenađenje, vrata su se otvorila tek nekoliko centimetara kada ih je pokušao otvoriti i shvatio je daje stavila stolicu ispod kvake.

- Annie? - Alex je povikao i provukao ruku kroz kosu. Od svih glupih, kretenskih stvari koje je ikada napravio, ovo je bio vrhunac. Još uvijek nije mogao vjerovati da je to učinio. Prije ili kasnije, bolje prije kako ne bi saznala od nekoga drugoga, morao joj je reći za brak. Ali ne ovako. - Annie dušo, molim te, otvori vrata. Pusti da ti objasnim. Ono što sam rekao dolje?

Očito si me krivo shvatila. Nisam to mislio. Samo mi daj priliku. Razjasnit ću ti sve.

Nakon što je završio taj lijepi govorčić, shvatio je da govori gluhoj djevojci. Isuse. Uštipnuo se za vrh nosa i duboko udahnuo. Što je radila unutra? Jedina mu je utješna pomisao bila to da nije mogla pobjeći kroz prozor. Gurnuo je vrata. Prokleta je stolica dobro držala.

Nasmrt će ju uplašiti ako nasilu uđe u sobu. Stolica će bez sumnje odletjeti u zrak, vrata će vjerojatno pretrpjeti štetu, međutim, takav mu upad ne bi dao pozitivan rezultat. Okrenuvši se, Alex je naslonio leđa na zid pokušavajući smisliti način na koji bi ju mogao uvjeriti da otvori vrata. Kako nije mogla čuti, elokventni govori ne će pomoći.

Ah... ali mogla je čuti, podsjetio se. Trebao je nešto što će napraviti veliku buku. Nešto što će joj se činiti čudesnim i ne će moći odoljeti. Na nesreću, nije imao orgulje. Glazba, pretpostavio je, vjerojatno bi natjerala Annie da hoda kroz vatru.

Glazba... Alex se odmaknuo od zida. Glazba! Naravno. Požurio je niz hodnik do svoje spavaonice.

Sklupčana na podu dječje sobe, Annie je skupila ramena i sakrila se između ormara i kreveta provirujući iznad madraca. Bez lampe, sve je izgledalo plavičasto, jezivo i strašno. Uz strah koji je osjećala zbog susreta s Alexom, bilo joj je lako zamisliti kako čudovišta izlaze iz mraka i proganjaju je.

Otjerala je tu pomisao izbjegavajući svojoj bujnoj mašti da uzme maha. Jedina je stvar koja će vjerojatno izići iz mraka Alex Montgomery i bilo bi joj bolje da gleda u vrata, nego u sjene.

Ako bude odlučio ući, ta će se slabašna stolica koju je stavila ispod kvake raspasti.

Njegova žena. Svaki put kada bi Annie pomislila na tu riječ, oblio biju znoj. Hladan znoj koji joj je prekrivao kožu i slijevao joj se niz rebra. Douglas, čovjek koji ju je napao, njegov brat.

O, Bože!

Trebala je znati. Od samoga je početka trebala znati. Ali, s vremenom, prestala je osjećati konstantni strah.

Dosad... Htio je biti blizak s njom? Priznao joj je. Blizak kao stoje Douglas bio kraj slapova, samo što joj je, naravno, obećao da ju ne će povrijediti. Zar je stvarno mislio da je toliko glupa da mu to povjeruje?

Suze su joj ispunile oči. Naravno, mislio je. Ona je bila glupa Annie, na kraju krajeva, i takvi su ljudi vjerovali sve što im se kaže. Zar ne? Ne. Čak i ako je bila glupa, to ne će ništa promijeniti. Kao daje bol koju je taj dan pretrpjela bila najgori dio svega? Nije željela daju više itko dira na takav način, nikada. Nitko.

Sjećanja su navrla u Annienoj glavi, bolna i jasna. Od toga se dana trudila zaboraviti sve što se dogodilo. Ali nekada, kao sada, nije mogla otjerati te slike iz glave. Alex je želio raditi te stvari s njom. A ona je bila njegova žena.

Prisjećajući se toga jutra, činilo joj se tako očitim. Svećenik je sagnute glave čitao iz knjige.

Njezina ju je majka natjerala da klimne glavom. Otac joj je pomogao da se potpiše na papir.

Vjenčala se toga jutra. Za Alexa Montgomerya. Zato ju je doveo ovamo, jer ju je učinio svojom ženom, ne zato što ju roditelji više nisu željeli.

89

GIGA

Bijesna na sebe, svoje roditelje i Alexa protrljala je oči rukama i zadržala dah kako ne bi počela jecati. Ako bude pravila buku, njezin bi muž mogao doći. O Bože, njezin muž... Annie je dovoljno dugo promatrala svoju majku kako bi shvatila da su muževi uvijek šefovi, a da su žene uvijek trčkarale oko njih pokušavajući ih usrećiti.

Pa ako će cijeli život morati trčkarati, najmanje što je zaslužila bila je lijepa bijela haljina i dar od nekoga. Nije joj bilo važno što, samo da je bilo lijepo umotano da ne zna što je unutra dok ne otvori kutiju. Otkad je bila djevojčica, voljela je iznenađenja.

Visoki, piskutavi zvuk odjednom je presjekao tišinu. Annie nije imala pojma što je to.

Okrećući glavom, pokušavala je shvatiti odakle dolazi. Zvuk se ponovno probio kroz tišinu do nje, čudan i ugodan, ne prestajući.

Znatiželja je odvukla Annie od skrovišta. Svjetlo se iz hodnika prosipalo po sobi kroz tanku pukotinu odškrinutih vrata. Gledala je prema tomu mjestu na vratima i polako se kretala naprijed. Nekoliko koraka od stolice, zastala je i stala na prste te se nagnula naprijed. Kroz otvor je ugledala Alexa. Sjedio je na podu ispred njezine sobe, leđima naslonjenim na suprotni zid hodnika. U ruci mu je bilo nešto dugačko i srebrno.

Glazba.

Annie je stajala tamo, zapanjena. Od zvuka joj se naježila koža. Bio je predivan. Nije ni shvatila da se pomaknula, približila se vratima kako bi bolje čula. Nije mogla odoljeti i poželjela je stati još bliže. Zatim još bliže. Prije nego stoje uspjela shvatiti, lice joj je provirilo kroz otvor i gledala je u Alexa. Je li on bila noćna mora ili ostvareni san? Annie se činilo oboje, strašan ali i iskušenje.

Vidjela je kako mu se prsa šire, a zatim sužavaju, dok je puhao u predmet koji je držao, dok su njegovi dugački prsti graciozno kružili oko njega kako bi proizveli određene tonove.

Ponekada ih nije mogla čuti. Ali većinu vremena je i bili su čudesni.

Odjednom je prestao svirati i pogledao u nju. Annie se odmaknula od pukotine i srce joj je počelo luđački lupati. Čak i dok je stajala dalje od vrata, mogla je vidjeti njegovo lice. Držao je srebrnu stvar ispruženu prema njoj mameći ju pogledom. - Želiš li svirati, Annie?

Svirati? Rukom je stisnula grlo, koje je bilo ispunjeno žudnjom koju nije mogla suzdržati.

Glazba. Zapravo ju je mogla držati u svojim rukama...

Alex se ustao, što ju je ponovno natjeralo da se odmakne. Polako se približio vratima i držao srebrnu stvar blizu otvora na vratima. - Lagano je kad probaš svirati. - Nagnuo je glavu kako bi provirio unutra prema njoj i nasmijao se. - To je flauta. Kad sam bi dječak, išao sam na sate sviranja. Gotovo sam zaboravio da ju još imam.

Annie nije mogla odmaknuti pogled od njegova. Flauta nikada ne će moći proći kroz otvor na vratima, znala je to. Kako bi joj ju dodao, morala se približiti, a dok bi to činila, mogao se probiti unutra.

- Hajde, Annie. Znam da umireš od želje da probaš. - Nagnuo se bliže i prstom udario od pod.

Zatim je napravio grimasu, polako i izazivajući, a usne su mu otkrile bijele zube koji su sjajili naspram njegova tamnog lica. - Sezame, otvori se, - rekao je tresući ramena, što joj je odavalo njegov smijeh. - Slavne riječi Ali Babe, sirotog drvosječe. Je li ti netko pričao tu priču? Ponovno je podigao flautu kako biju namamio. - Koliko je prošlo otkad ti je netko pričao priču, Annie? Kad smo kod toga, jesi li ikada sama probala praviti glazbu? Rado ću podijeliti s tobom i priči i glazbu. Ali moraš otvoriti vrata.

Annie se odmaknula još jedan korak i ponovno odmahnula glavom. Očito frustriran njezinom odlučnošću, prošao je prstima kroz kosu i zatim napuhnuo obraze. Ponovno je pokucao na vrata i rekao, - Ovako ćemo. Ako otvoriš vrata samo malo više, dodat ću ti flautu. Dajem ti svoju riječ da te ne ću zgrabiti ili na silu otvoriti vrata. Kako ti se čini?

Pogledala je u flautu. Njoj je izgledala magično, sjajeći se na svjetlu stoje dopiralo iz hodnika, bljeskala je poput ogledala.

- Vjeruj mi, - uvjeravao ju je. - Moja je riječ zakon. Zar ne želiš probati svirati? Zabavno je.

90

GIGA

Namjestivši ju na ustima, duboko je udahnuo i ponovno puh-nuo u instrument. Glasanje zvuk doplovio kroz sjene do nje. I stalno je dolazio. Šireći se oko nje, iznad nje i kroz nju. Annie je zatvorila oči jedva vjerujući da ga može čuti. I nije željela da ikada prestane. Osjećala se poput prazne šalice koja se počinje puniti.

Podižući trepavice, pomaknula se prema njemu, privučena glazbom i njegovim očima. Nije bila potpuno sigurna što ju je više privlačilo. Kad je koljenima udarila u stolicu, pogled joj je ostao zadržan njegovim i osjećala se kao da će pasti u nesvijest. Napokon je prestao svirati i još jednom joj ponudio flautu. Ovog ju je puta, zapravo, pokušao progurati kroz otvor, ali su tipke zapinjale za do-vratnik.

- Ako zaista želiš probati, moraš otvoriti vrata samo malo šire. - Sagnuo je glavu i pogledao u stolicu. - Pomakni ju nekoliko centimetara prema sebi. Obećavam ti da ne ću pokušati ući.

Kad je počela oklijevati, lagano se nasmiješio. - Annie, razmisli. Zar zaista misliš da bi me stolica spriječila da uđem ako to želim? Usporila bi me, ali to je sve. Nisam razvalio vrata iz jednog razloga, a to je zbog toga što te nisam želio uplašiti. Mislim da nema previše smisla sada to napraviti.

Annie je znala da ga stolica ne bi mogla zaustaviti, ne ako je dovoljno odlučan ući. Drhtavim je rukama uhvatila stolicu i lagano ju podignula privukavši ju prema sebi. Zatim je naslon odmaknula ispod kvake. Alex je gurnuo flautu kroz vrata. Nakon što ju je Annie uzela, odmaknuo se i naslonio na dovratnik gledajući kako ju približava usnama.

- Ne držiš ju ispravno na ustima, - rekao joj je.

Pokušala je ponovno i svom snagom puhnula u otvor, ali zvuka nije bilo. Odmahnuo je glavom i pružio ruku kako bi joj pomogao. Vrata su ga zaustavila. - Možeš li otvoriti još samo malo kako bih ti mogao pokazati?

Annie je imala grozan osjećaj daju pokušava prevariti. Misli su joj se očito pokazale na licu, jer je okrenuo očima i rekao, - Ne ću napraviti ništa, osim što ću te naučiti svirati.

Gledala ga je ravno u oči jedan beskrajan trenutak. Zatim je izustila, - Obećavaš li?

Naslonio je lice na pukotinu. - Možeš li ponoviti?

- Obećavaš li?

Odmahnuo je glavom. - Sporije. Ne mogu...

- Obećavaš li?! - Dok je ponavljala riječi, Annie je rukom prešla preko srca.

- Obećavam li? - Ispravio se i podigao ruke. - Dušo, obećavam. Kunem se životom. - puknuo je prstima. - Zapravo, zaklet ću se. Na Bibliju ako ju imaš pri ruci.

Izgledao je toliko iskreno da se Annie gotovo nasmiješila. Zatim je protiv zdravog razuma i slijedeći srce odmaknula stolicu i otvorila vrata. Alex je izgledao zapanjen što ih je širom otvorila i na trenutak je samo stajao izgledajući izgubljeno. Zatim se počešao pokraj nosa i ušao.

Annie mu je gurnula flautu u ruke. Uzeo ju je i uputio joj jedan od onih svojih prekrasnih osmijeha. - Dođi ovamo.

Nakon toga, upalio je svjetiljku i sjeo na krevet. Tapkajući rukom po madracu pokraj sebe, čekao je da mu se pridruži. Annie je gledala prema otvorenim vratima. Nije bila sigurna želi li ostati sama s njim unutra. Kad se okrenula i ponovno pogledala u njega, na licu je imao podrugljivu grimasu. - Ti, mlada damo, ne vjeruješ olako.

Annie je podigla jedno rame u jedva primjetnu gestu. Namignuo joj je i pružio flautu. - Ne možeš naučiti svirati ako ćeš stajati na suprotnome kraju sobe.

To je bila istina i znala je to. A tako je željela naučiti. Polako je prišla krevetu. Bila je nervozna što mora sjesti pokraj njega. Pod svjetlom je izgledao još veći nego stoje zapravo bio.

- Kao prvo, moraš ju ispravno držati na ustima, - rekao je i zagrlio ju oko ramena jednom rukom kako bi joj pomogao držati instrument.

Od njegove se blizine Annie trgnula. Kada mu je uputila upitan pogled, vidjela je njegovo lice

91

GIGA

kao stoji tek nekoliko centimetara od njezina. Srce joj je zastalo.

- Moja riječ, sjećaš se? - nagnuo se naprijed kako bi vidjela što joj govori dok joj je pokazivao kako svirati. - Moraš pravilno držati usta, - Kako bi joj pokazao, prevukao je usne preko zubi.

-Zatim nasloniš usta na otvor. Tako. Sada puhni.

Annie je izdahnula svom snagom. Zvuka nije bilo, ali se nešto drugo začulo. Alex je odmaknuo glavu i smijući se, obrisao oko. -Ne tako jako, bleso. Začepit ćeš otvor.

Annie je nagnula glavu i pokušala ponovno. Ovoga se puta Alex odmaknuo tiho se smijući.

Smiješak se i njoj popeo uz grlo. Zaboravila je prigušiti zvuk i tek u posljednjem trenutku uspjela se suzdržati od smijeha.

Smiješak mu je iznenada nestao s lica. - Smiješ se nasmijati, Annie. Ovdje to nije protivno pravilima. Smij se koliko god želiš.

Umirila se gledajući u njega preko tipka flaute i nije se više željela smijati. Pogledao je prema njoj. - Imamo čvrste grede. Obećavam, krov se ne će urušiti. Nitko se ne će naljutiti. Ja te ne ću kazniti. Ovo je sada tvoj dom. Svatko tko se bude žalio na bilo koje zvukove koje proizvodiš, otpirio je karijeru u ovoj kući.

Kada je nastavila zuriti u njega s nevjericom, odmahnuo je glavom. - Uredu. Nemoj se smijati. Rim nije izgrađen za jedan dan. Polako ćemo doći i do toga. - Namignuo joj je i dodao, - Večeras ćemo se zadovoljiti time što ćeš odvući Maddynu pažnju svirajući krive note.

U roku od jednog sata, Annie je radila točno to. Maddy se pojavila pred vratima, rukama naslonjenim na lice. - O gospodaru Alex, imajte milosti.

Alex se nasmijao i odmahnuo rukom. - stavi vatu u uši. Mi se zabavljamo.

Annie je puhnula svom snagom u flautu. Najljepši su joj zvukovi na svijetu odzvanjali u glavi.

Ponovno je udahnula i opet napravila isto. Osjetila je kako se krevet trese i znala je da se Alex smije. Odmaknula je usta s flaute i nasmiješila mu se.

Pomaknuvši joj kosu s čela, nasmiješio joj se. A zatim ju je potpuno iznenadio kada je rekao, Flauta je tvoja, Annie. Možeš ju svirati sutra cijeli dan ako želiš. Večeras bi možda, ipak, trebala prestati. - Pogledao je prema Maddy i zatim se okrenuo prema Annie kako bi mogla čitati s njegovih usana, - Prije nego nas stanovita kućepaziteljica ne odluči oboje skalpirati.

Annie je spustila flautu na krilo i rukom nježno pomilovala njezine tipke. Alex joj je poklonio vjenčani dar, pomislila je. Nešto što joj nitko nikada nije ni pomislio darovati. Glazbu...

Prekrasnu glazbu, omotanu magijom.

Poglavlje 15 92

GIGA

Sljedećega je jutra na putu prema prizemlju Alex zatekao sobaricu Yvonne kao stoji ispred dječje sobe s čistim plahtama u rukama. Kada ju je ugledao, klimnuo je glavom i nasmiješio se.

- Pretpostavljam daje gospodarica i ovo jutro lijena ustati?

Yvonne je odmahnula glavom. - Ne, gospodaru Alex, ustala je. Samo još nije spremna za mijenjanje posteljine.

Kako su vrata bila otvorena, Alex je sumnjao da se oblači. Znatiželjan, provirio je kroz vrata i ugledao Maddy kako stoji na sredini sobe s lagano raširenim nogama i rukama prekriženim na prsima. Kad je spazila Alexa na vratima, klimnula je pozdravivši ga- Opet pretražuje krevet, - objasnila je i slegnula ramenima. - Svako jutro bez iznimke. To joj je postalo ritual.

Ušavši u sobu, Alex je rekao, - Jesi li ju pitala što traži?

- Pitala? - Maddy je odmahnula glavom. - Ne, ne mogu reći da jesam. Nikada mi nije palo na pamet da bi mi mogla odgovoriti.

Zadovoljan što ima bilo kakvu ispriku da ostane, Alex je pogledao u Annie, koja je brižljivo prekopavala zgužvanu posteljinu. Kao stoje ranije primijetio, njezina spavaćica, iako skromno otvorena, bila je tanka i prozirna. Pomislio je kako mora dodati spavaćice na popis stvari koje je želio da se za nju naprave. Nije da je imao nešto protiv prozirnih spavaćica. Daleko od toga.

Muževno se smiješio dok joj se približavao. Poskočila je kada gaje primijetila i prestala dirati posteljinu.

Pokazao je prema krevetu. - Sto tražiš, Annie? Možda ti Maddy i ja možemo pomoći tražiti?

Privukla je obrve, očito uznemirena ne samo zbog pitanja nego zbog činjenice daje očekivao odgovor. Alex je uzdahnuo. Strpljenje nikada nije bila jedna od njegovih vrlina, ali je od vjenčanja s Annie uvidio daje to nešto što mora steći. Četrnaest je godina bila prisiljena držati se strogih pravila, nikada ne nije ispuštala nikakve zvukove ni pokušavala govoriti. Nije mogao očekivati da će se to promijeniti preko noći.

- Odgovori mi na pitanje, Annie, najbolje što možeš. Nitko te ne će kazniti, obećavam ti.

Izgledala je potpuno nesigurna u to. Alex ju nije želio prisiljavati, ali je znao da će morati ili će i dalje nastaviti s ovim svako jutro.

- Sto tražiš? - ponovio je pitanje napravivši prijateljski izraz lica kako bi ju ohrabrio da mu odgovori bez straha.

Nervozno je prstima stiskala spavačicu stoje njegov pogled s njezina lica odvratilo na njezina prsa. Od prizora je stisnuo zube i brzo ju pogledao u lice. Začudo, činilo se kako uopće nije bila svjesna toga.

Nakon onoga što joj je Douglas učinio, njezinu je naivnost smatrao nevjerojatnom. Ali, opet, gledao je na stvari iz svoje perspektive, ne iz njezine. Douglasov nasilni napad na nju bio je samo to, nasilan. Nije bilo privlačnosti, samo strah i bol, što ju je naučilo da se boji muškaraca, ali ju nije naučilo da postoji užitak i odakle on dolazi.

Gledajući u nju, Alex se osjećao kao pregladnjeli vuk koji vreba janje.

Misli mu je presjeklo pomicanje Annienih usana, koje nije shvatio jer je bio zadubljen Pogledao je prema njezinim ustima i rekao, - Reci ponovno, Annie. Polako, kako bih te mogao pratiti. Ja nisam ni približno dobar u čitanju s usana kao ti, bojim se.

Nervozno je pogledala u Maddy. Zatim je ponovno izustila odgovor. Kada ju ponovno nije razumio, stegnulo mu se srce. Kako se nadao, ovo ne će biti lako. Čitanje s usana, koje se njoj činilo prirodnim, njemu je bilo nemoguće. Rekla je ponovno riječi, ovaj put razgovjetnije i s lakšim pokretima usana i jezika. Još uvijek je bio izgubljen.

- Jesi li ikada vidjela ljude kako igraju pogađanja riječi? -pitao je.

Razmislila je na trenutak, zatim odlučno klimnula glavom. Alex je pretpostavio daje naučila igre koje se igraju s gostima tako stoje kriomice promatrala roditelje dok nisu gledali. Očito,

93

GIGA

to je bila još jedna od zabranjenih aktivnosti u kući Trimbleovih, za koju bi bila kažnjena ako ju uhvate.

- Dobro. Onda mi pokaži koje mi riječi želiš reći. Daj mi neke znakove.

Sagnula je glavu i na trenutak gledala u pod. Zatim se nasmiješila i podigla ruku, formirajući krug palcem i kažiprstom.

- Narukvicu! - Alex je pokušao. - Tražiš narukvicu? Odmahnula je glavom. Ponovno je napravila krug i prešla kažiprstom druge ruke preko njega pokušavajući mu ukazati na to daje krug bio više ovalna oblika. Alex je protrljao bradu. - Privjesak?

Okrenula je očima, očito frustrirana njegovim promašivan] em. Bilo mu je drago što mu je pokazala nezadovoljstvo bez straha, makar i na takav način pa se nasmijao. - Znam da sam spor. Imaj strpljenja sa mnom, uredu? Ipak smo tek počeli i ako ništa drugo, zabavljamo se.

Možemo mi to. Samo moram vježbati.

- Medaljon, - Maddy je predložila.

Annie je i njoj odmahnula glavom. Zatim, izgledajući apsolutno prelijepo s tamnom, razbarušenom kosom i nervoznim izrazom na licu, naslonila je ruke na bokove. Nakon stoje neko vrijeme grizla donju usnu, činilo se kako je iznenada došla do nove ideje. Odmaknula se korak unatrag kako bi imala više mjesta i svesrdno se trudila pokazati kako drži nešto u ruci.

Kada je klimnuo s razumijevanjem, pretvarala se da udara predmetom o neku površinu i zatim ga raspo-lavlja na dva dijela.

Nešto se u njezinim kretnjama činilo neopisivo poznatim i Alex je znao da bi ih trebao prepoznati. Na njegov prazan pogled, Annie je uzdahnula. Zatim je gurnula ruke pod pazuhe i počela kle-petati rukama.

Alex nije imao pojma što to dovraga radi, ali želeći je ohrabriti, povikao je, - Jako dobro, Annie. Tako treba.

Nasmijala se i na obrazima su joj se pojavile rupice koje ranije nije primijetio. Zatim, izvijajući vrat i lagano savivši koljena, počela je hodati u krug još uvijek klepećući laktovima.

Tako uzbuđen daje gotovo vikao, Alex je rekao, - Kokoš!

Klimnula je glavom sa zadovoljstvom.

- Kokoš, Maddy! Traži kokoš!

Ironično je kućepaziteljica klimnula. - Naravno! Kokoš! Ne znam zašto se toga nisam sjetila.

Annie je lagano odmahnula glavom.

- Nije kokoš, - Alex je razočarano rekao. Podigla je ruku i ponovno napravila krug prstima.

- Jaje! - Maddy je vrisnula. - Lupanje jajeta, to je radila, gospodaru Alex. Razbijala je prokleto jaje!

Annie je uzbuđeno klimnula glavom, zatim omotala ruke oko struka i jednom rukom zaštitnički gladila oteklinu na trbuhu.

- Jaje? - Alex je izbezumljeno pogledao u Maddy. - Jaje, Annie? U krevetu?

Ponovno je klimnula.

- Shvaćam, - Alex je rekao, samo što, naravno, nije shvaćao ništa.

Njegova se zbunjenost očito vidjela i na licu jer je Annie pokazala prema svojemu trbuhu napravivši krug u obliku jajeta, a zatim pokret padanja na pod od struka na dolje.

- Sveta Majko, moli za nas!

Alex je zapanjeno pogledao u Maddy. - Ne razumijem. Maddy je izgledala blago prestravljeno. - Jaje, kako ne vidite? Beba! Djevojka misli da... dragi Bože. Misli da će izleći jaje.

- Molim?

Na Alexov zbunjeni pogled, Anniene su se oči zaokružile i pomaknula se korak unatrag.

Trudeći se ostati na nogama, što nije bilo lako, Alex je pogledao prema krevetu. Prisjećajući se kako je pažljivo pregledavala posteljinu, zatvorio je oči.

94

GIGA

- O, dragi Bože. - Maddy je tiho ponavljala. - Jadna djevojka. Alex je otvorio oči i duboko udahnuo. - Hajde, Maddy. Nema smisla preuveličavati to. Annie nije prva mlada žena koja je odrasla, a da joj odrasli nisu objasnili osnovne biološke funkcije. To je jednostavno još jedna stvar koju joj moramo objasniti. Izvrsno čita s usana.

- Jednostavna stvar, da.

Alex se nasmijao i krenuo iz prostorije, potapšavši Maddy po ramenu dok je prolazio pokraj nje. - Kada vi djevojke završite s razgovorom, pridružite mi se dolje za doručkom.

Maddy gaje uhvatila za rukav i natjerala ga da stane. - O ne, ne ćete! Ovo je nešto što ćete Vi riješiti. Ne ja.

Alex ju je ponovno potapšao po ruci. - Daj, Maddy. Nemoj biti takva. Kada bih joj znao objasniti, znaš da bih to učinio. Ali ovakav je problem preintiman da bi ga muškarac riješio.

Maddy mu je uputila pogled od kojeg bi se i planine zatresle. - Vi ste djevojčin muž i to je Vaša dužnost, a ne moja. Ako se sjećate, nisam nikada bila udana. Ono što ja znam o tim stvarima stalo bi u jednu rečenicu.

- Zasigurno znaš osnove.

- Osnove? Iziđite iz ove sobe i riješit ću stvar tako što ću otići u Vaš krevet tražiti jaje, pazite što sam rekla.

-Ne bi!

-Bih. Alex ju je pogledao. - Maddy, netko mora djevojci objasniti životne činjenice, a to ne mogu biti ja. Ne smijemo joj dopustiti da i dalje vjeruje kako će izleći/a/e, zaboga. To je... pa to je...

- Zastao je u nedostatku riječi. Napokon, završio je sa, - Neodgovorno, to je to.

- Onda ispunjavajte svoje odgovornosti.

- Ovakva stvar nije moja odgovornost, ne s obzirom na odnos koji ona i ja imamo, a što se uopće ne bi moglo nazvati odnosom.

- Kukavico.

- Ne budi smiješna. Ne bi meni smetalo raspravljati o takvim stvarima s njom. Brinem se kako će se ona osjećati.

Maddy je prekrižila ruke na prsima. - Onda pozovite njezinu majku da razgovara s njom.

Kako se meni čini, dužnost je gospođe Trimble objasniti joj kako te stvari funkcioniraju, a budući da to nije napravila, neka počisti nered koji je ostavila za sobom.

- Preko mene mrtva.

- Pa, onda?

Alex je podigao ruke. - Dobro, uredu! Ali ako se bude uzrujala, krivnja će pripasti tebi, ne meni. Stvar bi ovakve prirode najbolje riješila ljubazna, starija žena, netko komu vjeruje.

Skupljajući samopouzdanje koje je jedva osjećao, uzeo je Annie za ruku, doveo je do stola, nježno je smjestio u stolicu i sjeo nasuprot njoj. Naslonivši ruke na stol, nagnuo se naprijed prateći njezin zbunjeni pogled. - Annie dušo, postoji nekoliko stvari koje moraš shvatiti. Slušajući sa strane, Maddy je promrmljala i ugrizla se za jezik. Alex je odlučio ignorirati njezin sarkazam. Napravit će to sa što manje buke. - Bebe i pilići; pa postoji nekoliko osnovnih razlika u tome na koji način dolaze na svijet.

Te njezine oči. Alex je pogledao u njih i osjećao se kao da drhti iznutra. Kako da joj objasni nešto tako... Nije mogao smisliti ni riječ. Osnovno? Osobno? To definitivno nije bila tema o kojoj su muškarci razgovarali sa svojim damama. Trik će biti u tome, odlučio je, da joj objasni bez puno kompliciran]a. Jednostavni termini, to mu je bio cilj.

- Razumiješ daje beba u tebi. Točno? Klimnulaje.

Zasad je dobro. Bio je svjestan da Maddy gleda s podrugljivim izrazom lica i Alex je prstima lupio o stol. - Majke, - nježno je rekao, - imaju u sebi posebno mjesto koje je napravljeno baš za bebe. Na tome mjestu bebe ostanu i rastu dok ne budu spremne doći na svijet. Na tome

95

GIGA

posebnome mjestu. Shvaćaš li?

Annie je ponovno klimnula. Alex je želio gledati bilo gdje, samo ne u njezine oči. Tamo je vidio toliko pitanja i toliko nevinosti. Ako bude rekao krivu stvar... mogao bi ju natjerati u paniku i učiniti joj ovu trudnoću groznom.

- Dobro. Drago mi je što razumiješ. - Udario je prstima jače o stol. - Uglavnom, kada tvoja beba napokon bude spremna da se rodi, - nastavio je, - posebno će se mjesto u tebi otvoriti i beba će izići van. - na njezin izbezumljeni pogled, brzo je dodao, - To je prekrasan događaj, rođenje djeteta! Svi ćemo biti jako sretni i mi... - Zastao je i bespomoćno pogledao u Maddy. Vjerojatno ćemo imati veliku zabavu kako bismo proslavili. Zar ne, Maddy?

- Zabavu. - Maddy je klimnula. - Imat ćemo slavlje kakvo još nisi nikada vidjela, sigurno. Bit će to veliki dan. Velik dan!

Annieni su obrazi porumenjeli od zadovoljstva i na licu joj se pojavio osmijeh. Uvjeren kako je rekao dovoljno da joj razjasni stvari, Alex je upravo namjeravao izdahnuti od olakšanja kad se ona lagano nagnula, stavila prst na pupak i upitno ga pogledala.

Tap-tap-tap. Tap-tap-tap, njegovi su prsti nastavili udarati po stolu, a pogled mu se zadržao na njezinu pupku. Bojao se da bi se mogla ozlijediti ako ne prestane gurati prst u pupak. K vragu. Prisjećajući se svojega djetinjstva, Alex se jasno sjećao svojih zabluda o rođenju djece, pogotovo svojega uvjerenja da će beba u trbuhu njegove maćehe izići kroz njezin pupak. U to se vrijeme činilo kao savršeno smisleno objašnjenje i do danas se sjeća kako je bio šokiran kad mu je jedan stariji dječak rekao drukčije.

- Ne tu, Annie. - objasnio joj je ozbiljnim glasom. - Beba ne će izići na tome mjestu.

Nastavila je udarati prstom u trbuh i gledati ga u oči, očito čekajući objašnjenje. Tap-tap-tap.

Pokušavajući smisliti prikladan način na koji bi joj mogao objasniti ili bilo koji način daju ne uplaši, Alex je progutao knedlu koja je, činilo mu se, bila poput lopte. Zatim, ne mijenjajući izraz lica, ustao se sa stolice, prošao pokraj Maddy i zaustavio se kod kreveta.

- Sto sada planirate? - Maddy je pitala.

Alexov je odgovor bilo uzimanje jednoga od Annienih pokrivača, pritom ga pažljivo tresući.

Alex je ostatak jutra proveo zatvoren u radnoj sobi. Nakon što je završio s dogovorima da se očisti tavan, poslao je dvije poruke, jednu dr. Danielu Muiru moleći ga da posjeti Montgomery Hall, drugu jedinoj krojačici u Hoopervilleu, Pameli Grimes, u kojoj joj je rekao kako želi novu garderobu za svoju suprugu.

Tek nakon stoje riješio ta tri detalja, Alex se mogao smjestiti i raditi ono stoje želio, pregledati katalog Montgomery & Company i naći stvari koje bi mogao kupiti Annie. Slušne su cijevi bile na vrhu popisa. Tvrtka je proizvodila tri vrste, jedan koji je izgledao poput trube i dolazio je u tri različite veličine, mala cijev džepne veličine i cijev za razgovor koja je na jednome kraju imala otvor na koji je govornik naslanjao usta, a na drugome otvor koji je gluha osoba stavljala na uho. Kako nije bio siguran koji bi od njih bio najbolji, Alex je naručio nekoliko, u raznim oblicima i veličinama, odlučan da Annie ima barem nekakvu učinkovitu pomoć u ovoj kući. Drugi ljudi su imali svoje uši sa sobom gdje god su išli, pomislio je, pa zašto ne bi i ona.

Cijena je toliko slušnih cijevi bila poprilična, a Alex se oduvijek ponosio time što nije rastrošan. Ali kada je Annie u pitanje, novac je bila njegova posljednja briga. Dobila je tako malu u svojem mladome životu, a on je imao moć to promijeniti. Cijeli se svoj život ubijao od rada, a za što? Da bi razmazio brata? Sad, po prvi put, Alex je imao nekoga u životu tko je uistinu imao potrebe. Želio joj je ispuniti svaku od njih.

Svaki put kada bi se sjetio njezine dnevne sobe na tavanu, stis-nulo mu se srce. Od danas pa nadalje, bit će mu prioritet da joj fantaziju pretvori u stvarnost. Prekrasna odjeća. Fini porculan. Glazba...

Prisjećajući se njezina oduševljenja kada joj je poklonio svoju staru flautu, Alex je okrenuo stranicu u katalogu gdje se nalazio odjel s glazbom. Prije nego što je završio, već je naručio orgulje, mali koncertni klavir od ružinog drveta, harmoniku, set od tri orkestralna zvona,

96

GIGA

francusku trubu i hrpu praporaca.

Onda se premjestio na odjel s igračkama i naručio dječju harfu, igru za goste, set za tenis, igru sa zvonima koja se zove Ding Dong, set društvenih igara uključujući damu, domino i mlin.

Nakon stoje zbrojio iznos svoje narudžbe, Alex je otišao od stola do ormara s pićem. Čak i dok je točio brendi u čašu, znao je da je više nego rado trošio novac na nju. Zapravo, nije se sjećao kad se zadnji put tako zabavio. Jedan Annien osmijeh, samo jedan, i više će nego nadoknaditi trošak.

Nedugo je nakon ručka stigao dr. Muir. Kada mu je Alex objasnio kako želi da temeljito pregleda Annie i zašto, dvojica su muškaraca otišli u dječju sobu. U početku se Alex bojao, unatoč njegovu ranijemu objašnjenju, da će Annie biti preplašena namjerama liječnika da ju pregleda, ali ubrzo je shvatio da je podcijenio Danielove sposobnosti. Kao što bi to napravio s djetetom, liječnikov se pregled više činio kao igra. Kako bi pogledao Anniene uši, prvo je izveo mađioničarski trik pretvarajući se daje našao slatkiš iza njezina uha i glumio iznenađenje. Annie je, naravno, također bila iznenađena i prije nego što se Alex nadao, dozvolila je dr. Muiru da stavi instrument u njezino uho pretvarajući se kako traži još slatkiša u njezinoj glavi. Čini se kako je Annie mislila kako je ovo zabavno. Alex, koji je stajao sa strane, nije mogao suzdržati smijeh kada je ugledao njezino iznenađeno malo lice.

Potreba je za smijehom naglo prestala kada je Daniel prestao pregledavati njezine uši i krenuo prema torzu. Ovdje, bio je siguran, liječnik će se naći sa paničnom mladom ženom u rukama i Alex se užasavao trenutka kad će ga liječnik pozvati daju obuzda. Ali gaje Daniel opet iznenadio. Nastavljajući s trikovima, Daniel je izvukao slatkiš iz otvora na Annienu ogrtaču, iz rukava, iz kragne. Prije nego se Alex snašao, liječnik je već pregledao grudi i trbuh njegove žene i slušao joj je srce. Na kraju, Annie je imala priličnu kolekciju slatkiša na stolu, koje joj je dr. Muir poklonio.

Na putu prema prizemlju, liječnik je otkrio svoja saznanja Alexu. - Što se tiče vaše zabrinutosti, možete se opustiti, Anniena trudnoća, koliko vidim, napreduje sasvim normalno, - rekao je. -Bez ginekološkog pregleda, naravno, ne mogu biti potpuno siguran, ali u ovom trenutku mislim da bi joj taj pregled napravio više štete nego koristi.

Alex se potpuno složio s liječnikom i ispričao mu što je Annie otkrila njemu i Maddy jutros.

- Jaje? - Muir se nasmijao i odmahnuo glavom dok su ulazili u radnu sobu. - Ah, pa ne vidim ništa loše u tome da ona i dalje u to vjeruje. Barem ima neku ideju i razumije da beba raste u njoj.

Alex je osjetio kako se crveni. - Možda će biti pomalo razočarana kada se rodi, jer dijete ne će imati cipelice i haljinicu. - Opisao je sliku koju joj je nacrtao kako bi joj objasnio trudnoću. U to vrijeme nisam znao da može čitati s usana i bio je to jedini način koji sam smislio da joj objasnim.

- Upalilo je. To je važno. - Muir je odložio torbu na pod pokraj nogu i sjeo u jednu od udobnih kožnih stolica koje su stajale ispred stola. - Pogodili ste dijagnozu, usput. Djevojka je gluha.

To je samo moje mišljenje, ali sudeći po tkivu bubnjića, rekao bih daje vrućica, koja je uzrokovala njezinu gluhoću, vjerojatno bila uzrokovana ozbiljnom upalom uha.

- Koja nije bila liječena, - Alex je ogorčeno rekao, ne mo-gavši sakriti odbojnost koju je osjećao prema Trimbleovima.

- Istina, - Muir je zaključio, - ali to ne znači da bih mogao spriječiti gubitak sluha i da sam ju liječio.

- Mogli su Vam barem dati priliku da pokušate.

Daniel je uzdahnuo. - Kako bih bio pošten prema Edie, Alex, kronične upale uha nisu lako prepoznatljive roditeljima. Vidio sam slučajeve kad su djetetove uši bile tako teško upaljene da su krvarile, a uspaničeni otac i majka još uvijek nisu znali što nije u redu. Dijete može biti plačljivo, vruće i osjećati mučninu, ali i ne pokazivati nijedan znak upale uha. Jedan dječak kojeg sam liječio, imao je začepljene dišne putove i ozbiljan kašalj danima. Jedno jutro, kada

97

GIGA

je njegova majka pronašla mrlje krvi na jastuku, pogriješila je misleći da dolaze iz dječakovih pluća. Uplašila se da je obolio od upale pluća.

- Drugim riječima, ne bih trebao držati odgovornima Annie-ne roditelje?

Muir je stisnuo usne i na trenutak gledao u kamin. - Za puno ih drugih stvari imaš pravo osuđivati, ali zbog gluhoće nisu krivi. Ako su Anniene srednje uši bile oštećene, za što vjerujem da jesu, mogla je gorjeti u visokoj temperaturi dok joj ne puknu bubnjići, što se moglo dogoditi satima nakon što je dobila vrućicu. Na posljetku, mogla je izgledati kao da joj je bolje pa je njezina majka vjerovala kako je sve uredu. Djeca obolijevaju. Prilično često dobivaju visoku temperaturu zbog najmanje sitnice. Majka čini najbolje što može, ali nije nepogrešiva. Nisam ni ja, kad smo kod toga.

Prisjećajući se Annie na tavanu, nije se mogao riješiti ljutnje prema Trimbleovima tako lako.

- Smijem li ti dati savjet? - liječnik je pitao.

Alex se nasmiješio. - Naravno. Zato sam i poslao po Vas. - Gledaj u budućnost, - Daniel je tiho rekao. - Godinama sam morao gledati tu djevojku kako živi napola. Sada imaš priliku pružiti joj toliko više. Koncentriraj se na to, ne na Trimbleove i gomilu stvari u kojim su zakazali. Ne možeš se vratiti i poništiti sve nepravde koje je Annie pretrpjela. Ali joj možeš pokušati nadoknaditi. Djevojci se sada može pomoći. Razmišljaj na taj način.

- Nadam se da ću joj moći pružiti normalan život, koliko god to bude moguće. - Alex je glasno rekao. To gaje priznanje natjeralo da pomisli na nešto drugo. Uspravivši se na stolici, pročistio je grlo i rekao, - Kad smo kod toga... - Presreo je liječnikov upitan pogled. - Ako se stvari budu odvijale dobro između Annie i mene, a imam razloga vjerovati u to, hoće li biti štetno za nju i dijete ako... -Alex je pomaknuo ruku. - Čuo sam oboje, da je uredu ako trudna žena ima bračne odnose, ali i da nije.

Naslonivši ruke na koljena i ustavši sa stolice, Daniel se nasmijao. - Vjeruj mi, Alex, ne ćeš joj naškoditi. - namignuo mu je. - Samo pazi da ne oštetiš djetetovu odjeću. Annie bi mogla biti razočarana ako mu bude nedostajala čarapica.

Alex se nasmijao. - Imat ću to na umu.

- Cijenio bih to. Nakon svih slatkiša koje sam joj izvukao, mogla bi očekivati dječju odjeću idući put.

98

GIGA

Poglavlje 16 Tijekom iduća dva tjedna Alexu je bilo iznimno lako pratiti liječnikove naredbe i koncentrirati se na Annie. Kao da je imao izbora. Otkad bi otvorio oči ujutro pa sve dok ih navečer ne bi zatvorio, ona je bila sve na stoje mislio. Stvari koje bi joj mogao kupiti. Aktivnosti u kojima bi mogla uživati. O tome kako su joj oči zasjale kada se smijala. Čak je razmišljao o tome da joj kupi kavez za miševe, njezine ljubimce.

Annie... Prvi put u svojem životu Alex je imao nekoga za koga se mogao brinuti, nekoga tko mu je značio više od posla. Ubrzo je shvatio kako mu je prije život bio prazan i usamljen. Sve je manje vremena provodio u tvornici i stajama. Svakog dana, nakon ručka, zatvarao se u radnu sobu s knjigama koje mu je dr. Muir donio. Tri sata, bez iznimke, prelazio je stranice pokušavajući zapamtiti osnovnu abecedu i svladati znakovni jezik. Zatim bi proveo pola sata pričajući sa svojim odrazom u ogledalu kako bi vježbao čitanje s usana. U točno tri i trideset svakog popodneva napuštao je sobu kako bi ostatak vremena proveo sa svojom ženom.

U početku, Annie nije bila nimalo oduševljena njegovim društvom, ali se činilo da je nakon nekoliko dana prihvatila njegovo društvo. Ako je bila na tavanu, slijedio ju je tamo. Ako je bila u prizemlju s Maddy, vodio ju je u dugačke šetnje. Navečer je inzistirao da mu se pridruži za večerom, gdje ju je tjerao točiti čaj, dodavati posuđe i učiti lijepo ponašanje za stolom. Kad bi završili s objedom, povukli bi se u radnu sobu, gdje ju je učio igrati društvene igre, poput dame i ajnca, za koje je bila potrebna minimalna komunikacija.

Tijekom tog vremena, krojačica je stigla kako bi uzela Annie-ne mjere i Alex je naručio potpuno novu garderobu za svoju ženu, od glave do pete. Kako je stvari bilo podosta, gđa Grimes se složila i zaposlila pomoć kako bi uspjela dostaviti tri haljine idući tjedna. Alex je jedva čekao da vidi izraz na Annienu licu kada ugleda odjeću. Iako je on morao birati modele, bio je siguran da će biti oduševljena. Više ne će nositi stare haljine iskopane na tavanu. Odsad će imati vlastite prekrasne haljine.

Ludilo... Alex se počeo pitati gubi li razum. Zaljubljivao se u dijete-ženu, koja je vjerovala da beba koja raste u njoj ima prekrasnu odjeću na sebi. Bio je siguran da su neke od njegovih misli bile nepristojne, ali kada bi ju pogledao u oči, pitao se kako nešto što osjeća daje ispravno, može biti pogrešno.

Kao što to obično biva sa srećom, Edie Trimble napokon je skupila hrabrosti doći u posjetu isto prijepodne kao i gđa Grimes, koja je došla s prvim završenim komadima Anniene odjeće.

Alex, koji je bio istjeran da hladi pete ispred dječje sobe dok je Annie probavala odjeću, začuo je Fredericka kako razgovara s nekim u hodniku i otišao do ograde kako bi vidio o kome je riječ. Kada je ugledao Edie, gotovo ju je istjerao iz kuće. Jedino gaje žaljenje koje je vidio na ženinu licu spriječilo da to i napravi.

- Gospođo Trimble, - hladno je rekao. - Iznenađen sam što Vas vidim ovdje.

Podigavši glavu kako bi mu presrela pogled, Edie je skupila ruke, očito uplašena kako bi ju mogao istjerati prije nego što dobije priliku reći zastoje ovdje. - Znam da me prezirete, možda s dobrim razlogom, g. Mongomery. Ali, molim Vas, preklinjem Vas, pustite me da vidim svoju kći. Ne ću ostati dugo, kunem se. I ne ću napraviti ništa što biju uzrujalo. Molim Vas, dopustite mi daju vidim?

Alex je stisnuo šake preko drvene ograde silno želeći reći ovoj ženi da ode. Ali ga je na kraju bol u njezinim očima natjerala da se predomisli. Možda je dr. Muir bio u pravu. Gorčina koju je osjećao prema Trimbleovima, bez obzira što su ju zaslužili, samo će uzrokovati prazninu u Annienoj budućnosti. Voljela je svoje roditelje, bio je siguran, unatoč svim njihovim manama, i vjerojatno će biti presretna što ih vidi. Nije joj imao pravo to uskratiti. Edie Trimble je bila, i uvijek će biti, djevojčina majka, čak i ako se često nije ponašala tako.

- Trenutno isprobava nove haljine, - Alex je napokon odgovorio. - Dođite gore. Možda joj možete pomoći u odabiru pripadajućih dodataka i nakita. Krojačicaje donijela popriličnu količinu sa sobom.

99

GIGA

Edie je rukom pritisnula grlo i zatvorila oči, očito preplavljena osjećajem olakšanja. Alex je na trenutak pomislio da će briz-nuti u plač. Ali se uspjela suzdržati. Nakon stoje dodala ogrtač Fre-dericku, pridignula je suknju i krenula uza stube. Kada je stigla do Alexa, sramežljivo je susrela njegov pogled.

- Hvala Vam, - drhtavo je rekla. - Znam da biste najviše voljeli da više nikada ne vidim svoju djevojčicu. A ako ste u pravu što se tiče njezine gluhoće, pretpostavljam da Vas ne mogu kriviti.

- Apsolutno sam u pravu, - Alex nije mogao odoljeti da ne kaže. - Dao sam ju pregledati. Dr. Muir u potpunosti se slaže s mojom dijagnozom.

Suze su ispunile Ediene oči, a usne su joj počele drhtati. -Gluha, - prošaptala je. - Sve ove godine, a samo je bila gluha? Bože, oprosti mi.

Te posljednje tri riječi, izgovorene s iskrenim žaljenjem, smekšale su Alexa. Iz potpuno drukčijih razloga, nekoliko se puta tijekom godina osjećao gotovo jednako zbog Douglasa. Svi griješimo, Edie. - rekao je promuklim glasom. - Neki više, neki manje, ali činjenica je da se svi trudimo koliko god možemo. S obzirom na to da Annie može čuti određene zvukove, voljan sam priznati da ste bili uvjereni da čuje. Ponašali ste se tako zbog neznanja, i napravili neke ozbiljne pogreške. Ostavimo to takvim i krenimo dalje. Hoćemo li?

Klimnula je i obrisala obraze drhtavim prstima trudeći se ostati prisebna. Alex je pričekao da se smiri prije nego što su krenuli prema dječjoj sobi. Gđa Grimes ga je pozvala kada ga je ugledala kroz odškrinuta vrata.

- Uđite, g. Montgomery, i recite nam što mislite.

Alex je otvorio vrata i uveo Edie u sobu. Prizor koji gaje dočekao, ostavio ga je bez daha.

Annie... samo što to nije bila Annie koju je poznavao. Maddy i krojačica udružile su svoje talente upotpuni vši njezinu odjeću prekrasnim nakitom te joj napravile lijepu frizuru.

Nestašna je djevojčica nestala. Prekrasna je mlada žena zauzela njezino mjesto.

Stajala je na sredini sobe odjevena u plavo-zelenu haljinu boje safira. Korzet haljine savršeno joj je pristajao, baš kao što je Alex i zahtijevao. Lagano je valovita suknja graciozno padala nešto ispod njezinih grudi do poda. Traka je nešto tamnije plave boje ob-rubljivala rub kragne, dovoljno da joj istakne svijetle oči na licu, ali ne toliko da zasjeni ostatak njezine nježne pojave. Njezine su velike, sjajne oči gledale u njegove tiho tražeći njegovo odobravanje.

- O Annie, - Alex je nježno rekao. - Izgledaš apsolutno prekrasno.

Lice joj se zacrvenjelo. Alex joj se lagano nasmiješio, zatim joj rukom pokazao da se okrene u krug. Uhvatila je suknju rukom i raširila ju, okrenula se na prstima iskrenuvši vrat kako bi vidjela njegovu reakciju. Alexa je iznenadilo stoje toliku pažnju pridavala njegovu mišljenju.

To mu je govorilo više nego stoje mogla znati i bez sumnje više nego što bi ona to željela, uglavnom, da njegovi osjećaji prema njoj, koji su se produbili, nisu bili jednostrani. Više je uživao u tome otkriću, nego u novoj odjeći koja ju je transformirala.

Edie, koja je do tog trenutka virila iz hodnika, napokon je ušla u prostoriju. Vidjevši kćer, zapanjeno je ostala stajati na mjestu.

Radost je obasjala Annieno lice. Očito nestrpljiva da zagrli majku, krenula je naprijed, ali prije nego stoje stigla do nje, Edie je rukom prekrila usta pokušavajući zadržati jecaj. Zatim se okrenula i istrčala iz prostorije. Razočarani je izraz na Annienu licu gotovo slomio Alexovo srce.

- Annie ljubavi, plače zato stoje sretna, - Alex ju je uvjeravao. Stao je između njih i uhvatio joj lice u dlanove, odlučan da joj ništa ne će pokvariti ovaj trenutak. Prisiljavajući ju da odvrati pogled s vrata i pogleda u njega, pogledao je duboko u njezine oči, - Nije znala, dušo.

Nikad nije znala da si gluha. Kad te vidjela ovakvu, rastužila se jer je znala da si cijelo vrijeme trebala imati lijepe haljine. Razumiješ li? Osjeća se krivom. Za nekoliko će se minuta vratiti i vas dvije ćete uživati u lijepome razgovoru.

Suze su ispunile njezine prekrasne oči. Alex joj se ohrabrujuće nasmiješio. - Idem po nju,

100

GIGA

uredu? U međuvremenu, ti odjeni drugu haljinu da možemo vidjeti kako si prekrasna.

Drhtavo je klimnula glavom. Alex je pogledao u Maddy, zatim izišao iz prostorije. Našao je Edie u prizemlju na hodniku kako uzima ogrtač koji je visio na vješalici. Lice joj je bilo blijedo.

- K vragu i Vi! - Alex je povikao njoj iza leđa. - Jednom, samo jednom, mislite na tu djevojku umjesto na sebe! Ovo je prvi put u njezinu čitavome životu daje dobila lijepe haljine, nešto što druge djevojke uzimaju zdravo za gotovo, a Vi joj morate upropastiti taj trenutak?

Jecajući, Edie je stisnula ramena. Jedva udišući, uspjela je izgovoriti, - Žao mi je. Žao mi je!

Vidjevši ju ta-takvu. O dragi Bože, što sam napravila? Moja mala djevojčica... Sto sam napravila?

Alex je duboko udahnuo pokušavajući kontrolirati bijes, svjestan i duboko zahvalan, nažalost, što Annie ne može čuti. - Gđo Trimble, shvaćam da vam je ovo teško, ali ovo nije vrijeme da se krivite. Ta djevojka stoji gore u svojoj prvoj lijepoj haljini koju nikada nije imala i suze')0) teku niz obraze. Obuzdajte se.

- N-ne razumijete, - rekla je kroz plač. - Mislila sam, o Bože. Mislila sam daje naslijedila ludilo ujaka Maxwella. Sve ove godine! Sve protraćene g-godine!

Alex je uzdahnuo, djelomično zbog ljutnje, djelomično zbog žaljenja. Uhvativši ženu za ruku, odveo ju je u radnu sobu, gdje su mogli na miru razgovarati. Sjela je u stolicu i naslonila lice na koljena. Obrisala se nakon nekoliko minuta i počela govoriti prigušenim, drhtavim glasom.

- Uistinu sam vjerovala da je luda, - rekla mu je.

- Znam da jeste, - Alex je priznao sjedeći na naslonu njezine stolice kako bi joj stavio ruku na rame. - Shvatio sam to odmah. Zašto ste to mislili, nisam siguran, ali vjerujem da ste iskreno bili uvjereni u to.

- Mislila sam tako zbog više razloga, - rekla je uvjeravajući ga. - Zbog groznih zvukova koje je proizvodila. Moj je ujak proizvodio gotovo iste takve, neljudske i nalik na životinjske.

Moja gaje ujna morala zavezati za drvo dok nisu stigli bolničari i odveli ga u instituciju! Rukama je prekrila lice. -1 mačići. O Bože, i mačići.

- Kakvi mačići?

- Udavila je i zgnječila dva mačića, - Edie je rekla sa žaljenjem.

Nakon što se uvjerio u Annienu iznimnu nježnost prema životinjama na tavanu, Alex je teško povjerovao u ovu priču, ali nije prekidao ženu.

- Bilo je grozno. Grozno! Ostavila sam ju samu na samo nekoliko minuta ni ne sanjajući da bi im mogla nauditi. Činilo se da ih toliko voli! A kada sam se vratila, ubila je dvoje mačića.

Ubila ih!

Pogledala je bolno u Alexa. - Bila sam prestravijena da bi James mogao saznati što je učinila.

Potpuno prestravljena! Lagala sam i rekla da se mačak ušuljao u kuću. Nakon toga ohrabrivala sam Annie da se igra u šumi, što je bila i njezina želja, jer sam mislila ako bude što manje oko kuće gdje se vidi njezina zloća, bit će bolje. Poslao bi ju od kuće, znate. Zar ne razumijete? Na jedno od onih užasnih mjesta! Da joj nisam branila neke aktivnosti, da nisam bila jako, jako stroga, vjerojatno bi ostatak života proživjela u ćeliji. Nisam mogla podnijeti pomisao na to. Ne moja djevojčica.

- Zato nisam dozvolila daju liječnik pregleda. Zato sam skrivala njezine aktivnosti na tavanu, kako nitko drugi ne bi saznao. Zar ne razumijete? Ona je nevjerojatno talentirana za crtanje. A onda su tu još bile i igre pretvaranja i njezine glume da može govoriti. To nije bilo ponašanje imbecila! A kako se činilo da čuje kada sam ju zvala, nisam vjerovala daje gluha. Koje je drugo objašnjenje bilo za njezino čudno ponašanje, osim to daje luda poput mojega ujaka?

Po prvi je puta Alex vidio stvari onako kako ih je Edie vidjela. Prekrasna djevojka koja se čudno ponašala, koja, činilo se, nije mogla shvatiti najjednostavnije pojmove, čije su govorne sposobnosti bile narušene. Ipak, na tavanu, u njezinu svijetu pretvaranja, taje ista djevojka pokazivala znakove natprosječne inteligencije.

101

GIGA

- Sad shvaćam da me je moj strah zasljepljivao. Da sam barem poslušala dr. Muira, mogli smo saznati istinu godinama ranije. Ali nisam mogla riskirati. Bila sam uvjerena daje naslijedila bolest od mojega ujaka i da će eventualno uznapredovati do trenutka kad to više ne ću moći sakrivati od Jamesa. Jedino što sam mogla napraviti je odgađati taj trenutak stoje duže moguće.

Alexa je zapeklo grlo. - Zato ste mi rekli da se Annie mora držati strogih pravila dok je ovdje, - tiho je rekao. - Mislili ste ako ih se ne bude držala, ja ću ubrzo saznati istinu i reći Jamesu.

- Ako se sjećate, u početku nisam ni željela da dođe ovamo. Alex se i previše jasno sjećao toga.

- Nije to bilo ništa osobno, - požurila je objasniti. - Odmah sam vidjela sam da ste ljubazan čovjek i da Vam je bilo žao Annie. Bojala sam se da ćete joj, pokušavajući ispraviti Douglasovu pogrešku, naštetiti.

Alex se blago nasmiješio. - Pokvariti ju do srži, mislite?

- Da, - priznala je. - Nadala sam se da će stranci, koji ne znaju ništa o njezinu stanju, poštivati moje želje i biti oštri s njom. - Zatvorila je oči. - Sve na što sam mislila bilo je da James ne sazna istinu i pošalje ju od kuće. Na neko grozno mjesto, gdje će biti zbunjena i sama, vjerojatno i zlostavljana.

Alex ju je stisnuo za rame predobro shvaćajući stoje natjeralo ženu na takvo ponašanje.

Nakon nekoliko minuta tišine, tijekom kojih se malo smirila, rekao je, - Radili ste ono što ste mislili da je najbolje za Vašu kćer, Edie. Grozno je što se dogodilo tako. Ali unatoč svemu vjerujem daje na svoj jednostavan način bila relativno sretna. Sada je taj dio njezina života završio. Moramo to ostaviti iza nas i koncentrirati se na njezinu budućnost. Može imati divan, relativno normalan život ako se svi potrudimo da joj to omogućimo. Maloprije ste izrazili strah da bih joj mogao nauditi. Trudim se najbolje što mogu da ne ispunim ta očekivanja.

Hoćete li mi pomoći u tom?

Uputila mu je pogled pun nade. - O Alex, hoćete li mi dopustiti to? Da sudjelujem u njezinu životu? Moram nadoknaditi toliko toga. Toliko toga.

S lica mu je nestao i najmanji trag ljutnje i Alex je uzdahnuo.

- Edie, vaša Vas kći voli. Siguran sam da Vas želi vidjeti. Mislim daje vrijeme da svi mi obratimo pozornost na Anniene želje, za promjenu. Zar ne mislite?

- O, da, - rekla je. - O, da.

Izvukavši maramicu iz džepa hlača, Alex joj je obrisao lice što je u posljednje vrijeme često činio ženama. Dosad nije ni znao da se žena šminkala. Malenu količinu, ali na obrazima joj se jasno vidio trag crne olovke s očiju. - Smijem li Vam dati dobronamjeran savjet, gospođo?

- Da više ne plačem pred svojom kćeri?

- I to, - rekao je smiješeći se. - Ali mislio sam na nekoliko savjeta u pogledu vašeg braka.

Nakon što odete odavde, morate otići kući i iskreno razgovarati s Vašim mužem. I on je podjednako kriv za ovu tragediju kao i Vi, ako ne i više.

- O, ali ne mogu! - rekla je uplašeno. - Mislim da James ne zna za mojega ujaka. Kada me pitao da se udam za njega, prešutjela sam mu to. A kasnije nisam smogla hrabrosti. - Odlučno je odmahnula glavom. - Ne znate Jamesa. Ako bi samo posumnjao da ludilo dolazi iz moje obitelji, razveo bi se od mene. Ako bi to napravio, ne znam što bih! Gdje bih živjela? Od čega bih živjela?

Alex je ustao. - Edie, ako vas izbaci van, uvijek možete doći ovdje. Vi ste majka moje žene.

Pobrinut ću se da imate sve što Vam je potrebno.

Zurila je u njega u nevjerici. - Učinili biste to?

Nasmijao se. - Da, gospođo, bih. Ali uvjeravam Vas da ne će doći do toga. Unatoč svim svojim manama, a mogu ih nabrojati popriličan broj, James vas voli. Kažete da ga ne znam.

Mislim da bi bilo točnije reći da ga Vi ne znate. A krajnje je vrijeme da ga upoznate.

Razgovarajte s njim. Recite mu sve što ste meni rekli. Mislim da ćete se iznenaditi na njegov

102

GIGA

odgovor.

- Znate nešto što ja ne znam.

- Recimo samo da razumijem kako razmišlja iako mi se ne sviđa. - Nakon toga Alex joj je pomogao da se ustane sa stolice. -Hajdemo gore i podijelimo ovaj posebni trenutak s Annie, hoćemo li?

Klimnula je.

- Bez histerije?

- Uvjeravam vas da je ne će biti. Alex se mogao samo nadati.

Nakon što su Edie i krojačica otišle, znatiželja je natjerala Alexa da uvede u kuću jednu od mačaka iz staje. Nakon što je neko vrijeme tražio svoju ženu, našao ju je u kuhinji s Maddy, koja je vršila pripreme za večeru. Annie je izgledala prelijepo u ružičastoj haljini povišenog struka i kose skupljene u punđu na potiljku dok je sjedila na stolici pokraj Maddy. U jednoj je ruci držala zelenu zdjelu iz koje je vadila komadiće keksa dugačkom žlicom. Kada je ugledala Alexa, ukočila se, odmaknula žlicu od usta i širom otvorenih očiju gledala u mačku.

Na njezino se očito oduševljenje Alex morao nasmijati. Djevojka nije samo voljela životinje, ona ih je obožavala. Nakon što ju je vidio s miševima, nije mogao vjerovati, ni na trenutak, da bi ikada mogla nauditi nekomu malomu stvorenju, barem ne namjerno.

- Ovo je mama Kitty, kraljica mačaka koje žive u staji. - Alex joj je rekao. - Da nema nje, bili bismo preplavljeni... - Zaustavivši se baš na vrijeme, završio je sa - skakavcima.

Maddy gaje oštro pogledala, zatim odmahnula glavom. Annie, hvala Bogu, nije primijetila iznenadnu promjenu riječi. Gledala je s oduševljenjem u životinju zaboravivši na kekse. Alex joj je klimnuo. - Sjedni za stol, Annie ljubavi, i možeš ju držati.

Nije joj trebao reći dvaput. Ostavivši zdjelu na radnoj površini, gdje je Maddy pripremala večeru, ustala se sa stolice i požurila do stola gdje joj je Alex pokazao i sjela na stolicu.

Podragavši Kitty iza uha kako bi ostala mirna, Alex je prišao stolu. Annie je raširila ruke prema mački. Uz smiješak joj je predao životinju i sjeo pokraj nje kako bi mogao promatrati njezine reakcije.

Njezino je malo lice sijalo od zadovoljstva i Annie je odmah počela gladiti mačkinu svilenkastu dlaku. Mama Kitty, nenaviknuta na takvu nježnost, privinula je lice uz Annienu haljinu. Zatim počela presti tako glasno da ju je i Alex mogao čuti. Osjetivši vibraciju, Annie je pritisnula ruku jače na tijelo životinje. Izraz je čuđenja ispunio njezine oči i pogledala je u Alexa, očito zapanjena.

- Prede, - objasnio joj je. - Mačke to obično rade kad ih maziš.

Spremačica je prošla pokraj njih sa zamiješenim kruhom krenuvši prema pećnici.- I linjaju se također, - komentirala je. - Ako večeras pronađete dlaku u juhu, nemojte mene kriviti.

Alex se nasmijao. Zatim je pogledao u Annie. Od onoga što je vidio, zaboljelo ga je srce.

Zagrlila je životinju i stisnula ju uz grudi s očaranim izrazom na licu. Alex je odmah shvatio daje očarana mačkinim predenjem, zvukom koji je mogla osjetiti iako ga nije mogla čuti.

Tajna o tome kako je udavila mačiće bila je riješena. Alex ju je gotovo mogao vidjeti kao malu djevojčicu, gluhu i očaranu vibracijama koje je osjetila kada je držala mačiće. Rukama ih je stiskala toliko jako daje od znatiželje i iznenađenja zaboravila biti pažljiva. Mačići nisu umrli zbog njezinih zlih namjera, nego zbog nepažnje gluhog djeteta. Sada je bila starija i mogla se kontrolirati, a bila je i nevjerojatno nježna s ovom mačkom pazeći daju ne stisne prejako ili da ju ne uhvati pregrubo.

Gledajući ju s mačkom, Alex je shvatio koliko ju je lako bilo zavesti zvukom koji je jedva mogla čuti ili osjetiti vibracije. I to je objašnjavalo toliko toga. Njezinu ljubav prema šumama, gdje je mogla osjetiti vjetar na koži. Njezinu opčinjenost slapovima, gdje je bez sumnje mogla osjetiti vibracije kad je voda udarala o stijene. Annie i mačići. Annie i orgulje u crkvi. Cijelo je vrijeme bilo toliko znakova njezine gluhoće.

Iznenada mu se stisnulo grlo od emocija i Alex je progutao te na trenutak odvratio pogled.

103

GIGA

Smiješno. Prije nego što je upoznao Annie, od djetinjstva nije bio na rubu suza. Sada mu se činilo daje češće pokušavao treptajem otjerati suze ili progutati knedlu koja mu je bila u grlu.

Gledajući ju... shvaćajući kakav joj je život zacijelo bio... Alex je pretpostavio da to ne bi pogodilo jedino onoga tko ima kameno srce, a kad se radilo o ovoj djevojci, njegovo srce definitivno nije bilo od kamena.

U tome je trenutku Alex prihvatio ono što mu je srce govorilo gotovo dva tjedna. Bio je zaljubljen u nju. Nemoguće, potpuno zaljubljen. Bila mu je tako nevjerojatno draga i prekrasna da nije mogao odoljeti. Ako je to nepromišljeno... ako je to neoprostiv grijeh... onda je valjda bio proklet.

Protivno staroj izreci, nije bio potpuno siguran da će otići u pakao sa smiješkom na licu.

Sudeći po Annienim osjećajima prema njemu, postojala je mogućnost da će ostati sa suzama u očima kad dođe vrijeme istine. Jedina mu je utjeha bila da će možda to biti suze radosnice, a ne tuge.

Poglavlje 17 104

GIGA

Vrijeme... Za Annie vrijeme je bilo, bar po tuđim pretpostavkama, nešto što ona nije razumjela. Za nju nisu postojali satovi, rasporedi i kalendari po kojima bi označavala dane, tjedne, mjesece. Samo je znala da su se lijeni, dugački dani, kad je bila sezona leptira, polako skraćivali, daje lišće na drveću počinjalo mijenjati boju i daje zrak postajao hladniji.

Kišno je razdoblje dolazilo; osjećala je to u kostima. Ali po prvi ju put ta pomisao nije rastuživala. Alexova kuća, za razliku od kuće njezinih roditelja, bila je mjesto uzbuđenja i novih otkrića. Provodila je sate sjedeći na svojem krevetu i svirajući flautu. Kada bi joj to dosadilo, mogla je crtati koliko joj srce želi, jer je Alex otkrio njezinu strast prema crtanju te ju opskrbio s bojama i blokovima. A i njezina ju je majka posjećivala svakih nekoliko dana, obično popodne. Pokušavala je naučiti čitati s usana i po prvi je put tijekom svih ovih godina Annie mogla malo komunicirati s njom. Uz toliko toga što ju je okupiralo, nije bila užasnuta što još mora provoditi vrijeme i u kući.

Iako ju nitko nije prisiljavao na to. Kao dodatak bojama i bloku za crtanje, Alex joj je također poklonio starinski predmet koji je nazivao kišobran, a koji je Annie voljela zvati krov na dršci. Kako joj je rekao, osoba bi na kiši otvorila kišobran i držala ga iznad glave pa bi kiša padala samo oko osobe, a ne po njoj. S kišobranom će moći hodati po kiši kad god to bude željela, a da se ne smoči.

Ako još bude mogla hodati dok ne počne sezona kiše. Trbuh joj je toliko narastao da je već imala osjećaj kako se gega poput patke. Silaženje niz stepenice zabrinjavalo ju je najviše.

Kako joj je trbuh bio težak, morala se nagnuti kako ne bi prevagnuo. To joj je uvijek bilo mučno.

Također se počela zabrinjavati. Zbog toga što joj je Alex rekao o bebama koje se rađaju na drugačiji način od ptića, više nije vjerovala da može izleći jaje. Ali nije sumnjala u to da u njoj raste beba. Ponekada bi mogla čak i osjetiti kako se miče, kao da jedva čeka izići van.

Zbog njegove veličine Annie se počela pitati kako će ikada uspjeti izići. Kroz pupak sigurno ne će, to je bilo sigurno. Željela je da može pitati nekoga kako se rađaju djeca, ali nije mogla smisliti kako. Njezina je majka tek počela učiti čitati s usana. Alex je bio mnogo uspješniji u tome, ali ne toliko da bi uspio uhvatiti sve što mu kaže. Nekoliko puta kada je pokušala postaviti nekoliko pitanja o djeci, činilo se kao da ih ne razumije. Zapravo, ponekad je Annie imala osjećaj da joj nije želio odgovoriti. To ju je mučilo i pružilo razlog da pomisli kako je rađanje djeteta grozno iskustvo za majku. Iako nije bilo važno. Željela je dijete i ako bude morala proći kroz malo muke kako bi ga dobila, bila je spremna na sve stoje bilo potrebno.

Kasno popodne, u vrijeme kada je Annie obično bila s Alex-om, primio je poruku kako je hitno potreban u staji. Nedugo nakon što je napustio kuću, Annie je postalo dosadno i kako je imala slobodu prošetati se kad god je to htjela, odlučila je prošetati posjedom. Lutajući okolo, završila je pred stajom.

Odmah nakon ulaska zastala je začuvši tih zvuk koji je dopirao kroz tišinu, koja ju je uvijek okruživala. Kako je bila tako znatiželjna kad je zvuk bio u pitanju, ovo joj nije bila samo novost, nego i iskušenje. Privučena zvukom, oprezno se kretala kroz staju koracima skraćujući put do zvuka, koji je postajao sve glasniji i lakši za praćenje.

Na pola puta tamnog hodnika, koji je prolazio kroz staju, Annie je stigla do skretanja. Sa svoje je lijeve strane vidjela svijetli odsjaj lampe i sjene ljudi. Očarana, krenula je prema njima. Kada je stigla dovoljno blizu kako bi vidjela, shvatila je da su okupljeni oko prostorije u kojoj je bila kobila. Nakrivivši vrat kako bi bolje vidjela, ugledala je Alexa kako kleči pokraj polegnute kobile u uvučenome prostoru.

Piskutav, oštar zvuk dolazio je od kobile. Jadna je životinja vrištala, bacala glavu i panično pokušavala ustati. Alex, okrenutog lica i nabreknutih vena na vratu, pokušavao je pomoći kobili da ustane. Tijekom kobilinih pokušaja da ustane, padala je od iscrpljenosti natrag na pod, a on ju je gladio po trbuhu i ponavljao, - Bit će dobro, curo. Bit će dobro.

105

GIGA

Prativši njegove pokrete rukom, Annie je primijetila da su mu ruke prekrivene krvlju kao i rukavi njegove košulje, koji su bili zavrnuti do laktova. Lice mu je bilo zabrinuto i kad je uspjela vidjeti njegove oči, primijetila je da su ispunjene tugom. Pogledala je u kobilu. Nešto nije bilo u redu s jadnom životinjom, shvatila je. Sudeći po krvi pretpostavila je da se nekako ozlijedila.

- Polako, curo, polako.

Dieter, konjušar, panično se borio s nekom čudnom napravom koja je bila pričvršćena za gredu iznad njih. Annie je pretpostavila, prema izgledu naprave, da se ona nekako postavi oko tijela kobile kako bi se lakše ustala na noge.

Srce ju je boljelo za jadnom životinjom i Annie se približila kako bi bolje vidjela. Kobila je izabrala taj trenutak kako bi se snažno trgnula i odgurnula Alexa u stranu pokušavajući se pridići na koljena. Na Alexov vrisak, Annie je znala da je vrisnuo po stegnutim mišićima na njegovu vratu, Dieter je ostavio napravu i potrčao kako bi mu pomogao. Uz pomoć njih dvojice kobila je napokon uspjela ustati.

Uplašena i vjerojatno izbezumljena od boli, kobila, kako se činilo, nije cijenila pomoć muškaraca te se počela izvijati zabacujući glavu i grivom udarajući Alexa po licu. Konjušar ju je pokušao uhvatiti, ali nije uspio. Životinja je u paničnome pokušaju bijega ponovno podivljala i ovoga puta krenula prema otvorenim vratima staje.

Annie se gotovo onesvijestila. Zadnjica je kobile bila otvorena i prekrivena krvlju, a iz nje su virile minijaturne noge konja, koje su bile prekrivene nekom bijelom tvari koja je ličila na ukiseljeno mlijeko. Beba... Kobila se porađala.

Annie je stajala paralizirana i ukočena pogleda. Kobiline su butine drhtale i bila je prekrivena znojem. Alex je zgrabio jednu od uzda koje su visjele sa stropa i brzo ju omotao oko kobilina vrata. Kada ju je dohvatio, dotrčao je do zida, podigao uže visoko u zrak i omotao ga oko kobilina vrata te povukao svom snagom.

Dok je učvršćivao uže, okrenuo se prema Dieteru i rekao, -Okreni ždrijebe! Požuri ili ćemo ga izgubiti, dovraga!

Kako je imala savršen pogled na kobilinu stražnju stranu, Annie je s užasom gledala kako Dieter gura ruku sve do lakta u kobilu. U nju! Pred očima joj se smračilo. Grozan, klecajući osjećaj preplavio joj je noge. Beba, kobila se porađala. Bebu koja je rasla u njoj na posebnome mjestu. Samo što nije bilo prekrasno, kao što joj je Alex rekao. Bilo je grozno.

Groznije od bilo čega što je Annie mogla zamisliti. Kobila je patila, užasno patila. I ako Alex i Dieter ne budu napravili nešto da joj pomognu, očito će umrijeti.

Snažna je ruka poklopila Annien lakat. Trepnuvši kako bi razbistrila pogled, pogledala je gore i ugledala čovjeka kojeg dotada nije nikada vidjela. Rekao joj je nešto, ali bila je u takvome stanju da se nije mogla koncentrirati na njegova usta. Željela je pobjeći. Od čovjeka. Od staje. Od Alexa, koji joj je lagao. Na neko sigurno mjesto negdje gdje se može sakriti - negdje gdje će moći ispustiti vrisak koji joj ispunjava grudi.

Okrenula se i potrčala besciljno i panično. Kroz glavu joj je prolazila pomisao da će možda, ako bude trčala dovoljno brzo, moći pobjeći od sudbine koja ju je čekala. Dok je izlazila iz staje, ipak, svaka se pomisao na trčanje izgubila iz njezinih misli. Noge su joj bile poput gume, nestabilne i nesposobne podnijeti težinu tijela. Svijet se oko nje činio kao da se polako okreće, u jednome trenutku vertikalno, a u drugome horizontalno. Osjećala se kao da ju netko okreće na sve strane. I bilo joj je muka, tako užasno muka. Kroz maglovit je pogled vidjela kuću i krenula trčati prema njoj. Tamo je bilo mjesto gdje se mogla sakriti. Sigurno mjesto.

Alex je upravo završio s pranjem i brisao je ruke kad je Maddy utrčala u staju rumena lica i izbuljenim zelenim očima. Kad se zaustavila pred njim, počela je otvarati usta, ali nekoliko sekunda nije izustila ni riječ.

- Annie, - napokon je uspjela izgovoriti. - Na tavanu! Vrišti i plače zbog nečega groznog.

Dođite, gospodaru Alex. Požurite!

106

GIGA

Jedan od pomoćnika koji je stajao sa strane pokraj Alexa i zakopčavao košulju, rekao je, - O, k vragu!

Oboje, i Maddy i Alex ,okrenuli su se prema njemu. - Na njihov je upitan pogled slegnuo ramenima. - Gospodična je bila ovdje malo ranije, - objasnio je posramljeno. - Izgledala je prilično uzrujano kad je istrčala.

- Ovdje? - Alex je viknuo. - Kako to misliš ovdje, Parkins? Misliš, vidjela je kobilu? - Na čovjekovo se klimanje glavom Alex gotovo onesvijestio. - Zašto mi, zaboga, nisi rekao?

- Pa bili ste zauzeti. S kobilom i svim. Da sam Vas prekinuo, izgubili bismo i kobilu i ždrijebe.

Alex je imao potrebu izbiti zube čovjeku i nabiti mu ih u grlo. -Moja žena mi je važnija od prokletog konja, Parkins. Nije smjela biti ovdje. Onog trenutka kada si ju vidio, trebao si...

Alex je zastao shvaćajući kako nema smisla razglabati o tome sada. Šteta je već bila učinjena.

Bacio je ručnik iz ruke, progurao se pokraj Maddy i krenuo prema kući.

U trenutku kada je ušao u hodnik, Alex je čuo vrištanje. Bio je to zvuk koji dosada nikada nije čuo, grozno, neartikulirano zavijanje koje se orilo po cijeloj kući. Uhvativši se za rukohvat na stubištu, krenuo je prema tavanu grabivši po tri stube odjednom. Kada se popeo na drugi kat, vriska je postala nepodnošljivo glasna i još strasnija, u jednome trenutku piskutava, a u drugome duboko jecanje. Alex se bojao da bi si Annie mogla naškoditi.

Trčao je hodnikom trećeg kata. Do zapadnog krila kuće. U jednom trenutku se poskliznuo i pao na koljeno. Pridigao se i nastavio dalje, svjestan jedino groznih vrisaka i osjećaja hitnosti da što prije dođe do svoje žene.

Udario je u zatvorena vrata tavana, kao da drvena barijera ne postoji. Tama. Predmeti u sjeni.

Ono što nije mogao prekoračiti, odmicao je rukama jedva primjećujući bol dok su mu se oštri predmeti zabijali u mišiće i kosti. Annie... Dragi Bože. Panika i bol koju je čuo u njezinim vapajima, gotovo su ga rušili na koljena. Kobila, pomislio je ljutito. Vidjela je kako se porađa kobila. Pomisao daje ušla u staju i vidjela nešto tako grozno stvarala mu je mučninu u želucu.

Ni jedna trudnica ne bi smjela vidjeti nešto tako, pogotovo ne netko poput Annie.

Alex je konačno stigao do zida koji je razdvajao njezinu malu dnevnu sobu od ostatka tavana.

Dok se okretao po prostoriji, Annieni vrisci odjednom su postali zaglušujući odzvanjajući u njegovim ušima. Nije bio svjestan ni vlastitog disanja.

Blijedo se svjetlo jesenskog sunca probijalo kroz krovne prozore jedva osvjetljavajući prostor.

Alex je pogledom pretraživao prostoriju panično pokušavajući otkriti gdje se sakriva. Kad su mu se oči navikle na tamu, napokon je spazio njezino blijedo, ovalno lice. Približio se pokušavajući da bolje vidi te je razaznao njezinu figuru.

Mislio je jedino na to kako daju utješi pa je prišao bliže mjestu gdje se sklupčala u kutu. Annie, dušo. - Uhvatio ju je za drhtava ramena. - Ljubavi...

Tada je shvatio. Tišina. Iznenadna i grozna tišina. Dragi Bože, zadržavala je dah. Kako bi se spriječila da vrišti. Bojala se. Njega. Prekršila je pravilo tišine i sada je mislila da će ju kazniti.

- Annie, ne. Dušo, slobodno plači. Smiješ, ureduje.

Obzirom na njezino stanje, Alex nije mislio da će uspjeti registrirati što joj je govorio.

Njezino je krhko tijelo drhtalo od jecaja koje je stezala u grudima. Pogledao je u nju, nemoćan otkloniti jaz između njih. Gluhoća. Cijeli život držanja pravila i oštrog kažnjavanja ukoliko ih se nije pridržavala. Čak je i u tami mogao vidjeti njezino sitno lice kako od straha crveni.

Vene su se na njezinu čelu i duž vrata uskočile od napora.

Bijes je u njem eksplodirao. Ustao se na noge tako naglo da mu se zavrtjelo u glavi. James Trimble. Prokleti oštrač britve.

Okrenuo se i istrčao s tavana silazeći niz stepenice kao da ga goni zvijer. Gotovo odmah nakon njegova odlaska s tavana, Annie je ponovno počela plakati. Nije znala koliko su glasni njeni krici.

107

GIGA

Zaslijepljen od suza, prošao je kroz kuću osjećajući muku u trbuhu. Svaki mu je korak bio težak i činio se nevjerojatno spor. Alex je ušao u radnu sobu poput luđaka. Traka. Ta prokleta traka za oštrenje. Nije se mogao sjetiti gdje ju je stavio.

Kada je stigao do stola, počeo je otvarati ladice takvom snagom da su ispadale van iz stola, a sadržaj se prosuo po podu. Krajičkom je oka ugledao Maddy koja je utrčala u sobu. Kao da je daleko, jedva je čuo stoje govorila, ali nije mogao razaznati riječi. Nije mu bilo važno ono stoje govorila. Ništa mu nije bilo važno u tome trenutku, osim djevojke na tavanu.

Napokon je pronašao traku za oštrenje britve na dnu desne ladice. Stisnuo je šaku oko nje i požurio pokraj Maddy ni ne pogledavši ju. Žurnim se korakom vratio na tavan. Sada je znao da će Annie zašutjeti čim ga ugleda. To je bilo pravilo.

Pa bilo mu je dosta Trimbleovih idiotskih pravila i namjeravao je to pokazati Annie, jednom zauvijek.

Kada je ponovno ušao u dnevnu sobu na tavanu, reagirala je baš kao i ranije, zadržala je dah kako bi utišala zvukove koje nije mogla suzdržati. Alex je krenuo ravno do njezina klimavog stola s tri noge. Naglim je pokretom ruke srušio njenu kolekciju porculana sa stola. Šalice i tanjurići udarili su u zid i razbili se pri udaru prosipajući se po podu. Nije ga bilo briga.

Mogao joj je kupiti novi set posuđa, cijelo pokućstvo ako bi ju to usrećilo. Ali nije joj mogao kupiti novu priliku za život!

Tresući se od bijesa, Alex je udario trakom po površini stola. Zatim je izvadio džepni nožić iz hlača. Naglim je pokretima odmotao traku i zatim nožem zarezao cijelu dužinu. Počeo ju je rezati na najsitnije komadiće.

- Vrišti! - viknuo joj je. - Vrišti, jecaj, plači! Nije mi važno, Annie! Razumiješ li me? Ne ću te kazniti ako ispustiš zvuk. Ne ću te nikada kazniti. Nikada.

U bijesu Alex je izrezao traku do kraja i ona se prosula pred njim u komadićima. Tada, tek tada je prestao. Bacivši nož iz ruke, naslonio je ruke na stol i udahnuo kao daje pretrčao maraton. Kada je napokon pogledao gore, vidio je daje Annie još uvijek sklupčana u kutu, slabašnim rukama omotanim oko koljena. Nasuprot njezinu crvenomu licu, njene su izbezumljene oči imale plavičasti sjaj.

Alex je susreo njen pogled. - Volim te, Annie. - Prošaptao je nježno i zatim raširio ruke prema njoj.

Taj se trenutak činio kao da traje vječno, Alex je čekao tiho se moleći za čudo, što nije radio od djetinjstva. Samo jedno malo čudo.

- Molim te... - Prošaptao je. - Dođi ovamo, Annie ljubavi. Uz tih, nagli plač ustala se tako iznenadno da mu se činilo da se jedva pomaknula. Bacila mu se u zagrljaj udarivši u njega najisturenijim dijelom svojeg krhkog tijela što je u ovom stadiju trudnoće bio njen trbuh. Uplašen da bi se mogla ozlijediti, Alex se lagano izmaknuo i gotovo izgubio ravnotežu. Uhvativši ju u zagrljaj, pomaknuo se korak naprijed i uspio vratiti ravnotežu.

Annie...Njene slabašne ruke bile su omotane oko njegovog vrata. Visjela je oko njega kao da visi sa litice a on je bio njen jedini spas. Njeni duboki, prigušeni jecaji, koje je još uvijek utišavala na njegovom ramenu, nisu bili tako glasni, ali prolazili su kroz njega.

Bilo mu je drago što više ne zadržava dah.

- Oh Bože, Annie...- Alex ju je nježno stisnuo bliže, kao da je to bilo moguće, jer se uz njega rastopila poput maslaca na toplome kruhu. - Oprosti mi, dušo. Oprosti mi.

Licem naslonjenim na njegovo rame, Alex je znao da nije čula stoje rekao i možda je to bilo i bolje. Prije nego što se mogao nadati da će ju utješiti, morao se smiriti, a sada je bio daleko od toga. Ovo je bila njegova krivica. Imao je priliku sjesti s njom i objasniti joj proces rađanja, ali iz nekog glupog osjećaja srama nije ispunio tu odgovornost govoreći sebi daje neznanje blagoslov.

108

GIGA

Kako je pogriješio. Izbjegavajući taj problem, ostavio ju je ranjivu i to onako kako nijedna žena ne bi smjela biti. Sad je zbog njega i njegove gluposti bila prestravljena i u panici. To je bilo glupo i potpuno nepotrebno. Daje barem razgovarao s njom. To je sve stoje bilo potrebno da se izbjegne ova strka, samo malo iskrenosti.

Gotovo panično mu se pokušavala približiti pa se pridignula na prste njegovih čizama i još jače objesila za njegov vrat. Bila je tako lagana da je Alex jedva osjetio njenu težinu na vratu.

Podvukao je ruku ispod njenih ramena, podigao ju je više smiješeći se kroz skute zbog divnog osjećaja koji gaje obuzeo dok ju je držao. Annie, s velikim trbuhom i svim, bila je najdivnija stvar koju je ikada držao u rukama. Kada je naslonio lice na njenu kosu, opustila se u trenutku. Gozan, glasan plač napustio je njena prsa.

Za Alexa taj je zvuk bio srcedrapajući, nije to bio uvježbani plač kako bi se zadobile nečije simpatije, nije bio nježan jecaj, pažljivo odmjeren kako bi s činio ženstvenim. Taj je plač dolazio je iz njene duše, ružan u svojoj iskrenosti. Ništa nije zadržala ili potisnula. Svejedno, Alexu je to bio najljepši zvuk na svijetu. Sama činjenica da se usudila plakati bio je dar povjerenja.

Ta mu je spoznaja napunila oči suzama. Zaboravljajući na njeno stanje, zaboravljajući na sve, stisnuo je ruke oko nje, svjestan nježnosti njezina tijela i krhkih rebara pod svojim dlanovima, njenih ramena i njene sitne građe. Nije je bilo puno, ali nekako je ispunjavala cijeli njegov svijet. Držati ju u rukama. Znati da mu vjeruje kao što nikada nikomu nije vjerovala...

Dar zvan Annie... Držeći ju kao sada, Alex je jedva mogao vjerovati da je postojalo vrijeme kada je išao protiv sudbine, kada je na svoj brak s njom gledao kao na obavezu kako bi ispravio pogrešku koja joj je učinjena. Morao je ispraviti pogreške, sigurno, ali one nisu imale ništa s dužnošću i nisu imale ništa sa žrtvom. Bio je blagoslov voljeti ovu djevojku i biti dio njezina svijeta.

Sagnuvši se naprijed, Alex ju je pridigao i odnio do stolice na ljuljanje na drugome kraju sobe. Kada je sjeo, sklupčao ju je u svojem krilu i pustio da nasloni glavu na njegovu ruku, ne zato da bi joj mogao vidjeti lice, već da bi ona mogla vidjeti njegovo. Njene oči, potamnjele od straha, očajno su gledale u njegove. Do tog trenutka Alex je namjeravao razgovarati s njom, objasniti joj što je vidjela u staji. Ali taj ga je pogled u njenim očima ušutkao. Sada nije bilo vrijeme za razgovor. Barem ne na uobičajen način.

Umjesto toga privukao ju je bliže, kao što bi privukao dijete, i počeo ju ljuljati na stolici. Dok ju je ljuljao, šaptao je riječi za koje je znao da ih može čuti. Ali ono stoje govorio nije bilo važno. Ono što je Annie trebala bile su poruke koje se nisu mogle izraziti riječima. Drhtavom ju je rukom pogladio po kosi. Zatim je pritisnuo obraz na njenu glavu i zatvorio oči. Nije bio iznenađen kad su mu suze ponovno potekle niz obraze, svaki od njenih jecaja rezao gaje poput noža.

Nekoliko puta u životu osjećao se krivim, ali nikada više nego sada. Pustio ju je da plače zato što je znao da mora. Bog zna da je toliko zaslužila. Kada je napokon utihnula, pridigao ju je u svojim rukama tako da su im lica bila tek nekoliko centimetara udaljena. -Annie, - rekao je i duboko udahnuo, - Mislim da moramo razgovarati. O bebi i kako će biti kada...

Oči su joj se raširile od očitog užasa i naglo je odmahnula glavom. - Na-nnee!

Alex ju je uhvatio rukama za bradu i prisilio da ga pogleda. Kada se napokon umirila i kada je napokon uspio zadržati njenu pažnju, rekao je, - Jesam li ti ikada lagao? Ikada?

Gotovo je istog trenutka odmahnula glavom.

- Onda mi vjeruj da ti ni sada ne ću lagati. Roditi dijete nije -naglasio je riječ nije govoreći polako i razgovijetno - kao ono što si vidjela u staji.

Zadržao je njen pogled, koji je bio ispunjen pitanjima i nevje-ricom.

Alex je progutao ne radujući se nastavku razgovora, ali znao je da to mora napraviti. Nije bio siguran gdje i kako započeti pa je jednostavno započeo govoriti. Riječ po riječ, nije bio siguran što će točno reći, znao je samo da će joj opisati rađanje ždrijebeta i pojasniti joj

109

GIGA

razliku kod ljudi. Nije ništa prešutio i bio je potpuno iskren, čak i kada je govorio o boli prilikom trudova. Kada je objašnjavao kako će dijete izići iz njezina tijela, njene su oči potamnjele od straha, što mu je stegnulo srce, ali se i nasmiješio.

- Annie ljubavi, tvoja majka je rodila tebe. Moja je rodila mene. Sva živa bića koja vidimo oko nas rođena su i to otprilike na isti način na koji će se roditi i tvoje dijete. Možda ne će biti ugodno, ali preživjet ćeš, a ja ću biti tamo da ti pomognem, obećavam. - Prešao je prstom preko njezina obraza. - Bit će prekrasno, dušo, ne grozno. Vjeruj mi. A kada sve bude gotovo, imat ćeš svoju bebu koju ćeš voljeti.

Na te je riječi izgledala kao da sumnja u to. Alex se nasmiješio. - Misliš li da bih ti to izmislio?

Kada je nastavila izgledati sumnjičavo, rekao je, - Pa meni se čini daje na redu šetnja do staje. Ždrijebe se rodilo i kobila je dobro. I ponosna je majka najslađeg malog konja kojeg si ikada vidjela. -Odlučan, Alex ju je podigao i ustao. - Dokazat ću ti, ne lažem.

Odmahnula je glavom, očito uplašena zbog pomisli da će se vratiti u staju.

Alex ju je uhvatio za ruku. - Vjeruj mi, Annie. Vidjela si najgoru stvar koju trudnica može vidjeti. Sada ti želim pokazati najljepšu.

Posljednje je mjesto na koje je Annie željela poći bila staja. Ali Alex je inzistirao i kako je bio puno krupniji od nje, nije imala izbora nego poći s njim. Na njeno se iznenađenje spustio mrak dok su bili na tavanu. Mjesečina i sjene padali su preko njih dok su izlazili u dvorište.

Kao daje osjetio njenu nervozu, Alex je omotao ruku oko njenih ramena i stisnuo je uz sebe dok su hodali.

Njegova blizina odvratila ju je od zabrinutih misli više nego što bi to moglo išta drugo. Na mjestu gdje su njena ramena bila stisnuta uz njegovu stranu, bio je kao svilom prekriveni čelik. Njegova je ruka oko nje bila prekrasno snažna i topla. Dok su hodali kroz mračni vrt, pomislila je kako sigurno pokušava usporiti korak da bi ga mogla pratiti, jer su njegove noge bile znatno duže od njenih. Njegovi kukovi udarali su visoko iznad njezina struka dok su koračali.

Potajno je pogledala u njegovo tamno lice, privučena njemu na način na koji se nikada nije osjećala. U trbuhu joj je bio nekakav mučan, ali opet čudno uzbuđujući osjećaj. Kao da je osjetio njen pogled, pogledao je dolje, uhvatio taj pogled i nasmiješio se. - Nikada nismo šetali na mjesečini, zar ne?

Annie je odmahnula glavom.

Njegovi dugački prsti stisnuli su se na njezinu ramenu i od pritiska njegova dodira kroz njenu košulju naježila joj se koža. -Moramo to raditi češće. Izgledaš predivno na mjesečini.

Apsolutno prekrasno.

Annie je nekako u to sumnjala. Iako nije često plakala, iako nekoliko puta je, izgledala je užasno nakon toga. Oči bi joj natekle i bila je crvena u licu.

Kao da joj je pogodio misli, nasmijao se, a vibracija njegova smijeha prošla joj dužinom ruke.

- Jesi prekrasna, Annie ljubavi. Vjeruj mi. Bez sumnje, ti si jedna od najljepših mladih žena koje sam ikada vidio.

Vrućina se popela uz Annien vrat i poput vatre ispunila njene obraze. Brzo je odvratila pogled.

Osjetila je kako se njegovo tijelo ukočilo i u idućem trenutku je zastao i stao ispred nje.

Odmaknula se od zapanjenja, na što se on opet nasmijao.

- Pričam ti, budalice. Kako ćeš znati što govorim ako me ne gledaš?

Kada se uspravio, Annie ga je pratila pogledom i gotovo se nasmiješila. Kako je smijeh bio posljednja stvar koju je nedavno osjećala, zastala je.

- Sad je bolje, - rekao je. - Osjećam se poput budale hodajući u mraku i pričajući sam sa sobom.

Usne su joj zadrhtale u kutu. Prstom je dotaknuo rupicu na njezinu obrazu. - Usput, imaš najljepši osmijeh koji sam ikada vidio, usput. Jedan od onih što tjera odraslog čovjeka da

110

GIGA

pravi budalu od sebe.

Annie je odmahnula glavom. On je klimnuo s istom odluč-nošću. Suzdržavajući se od smijeha, jače je odmahnula glavom.

Podigao je obrvu i napravio podrugljiv izraz lica. - Moj Bože, naša prva svađa.

Kada je to rekao, Annie je izgubila kontrolu. Smijeh koji je uporno pokušala zaustaviti, naglo je eruptirao kroz njeno grlo. Na taj je zvuk Alex zastao. Anniena je prva pomisao bila instinktivna, da će ju prekoriti. Ali čak i na mjesečini mogla je vidjeti podsmijeh u njegovim očima.

- Je li to bio smijeh što sam upravo čuo? - Stisnuvši ruku oko njezina ramena, nježno ju je privukao. - Ne! Ne moja Annie. -Proučavao ju je na trenutak. - Jadna djevojko, muči te štucavica, zar ne? Prokletstvo svake trudnice, loša probava.

Annie se ponovno zahihotala. Nije se mogla zaustaviti. I kada je napokon uspjela, dogodila se najnevjerojatnija stvar. Alexov je podrugljivi izraz lica nestao i nakon što ju je gledao nekoliko beskrajnih sekunda, suze su mu ispunile oči.

- Hvala ti, - rekao je. Samo to, jednostavno «hvala». Ali za Annie to su bile dvije najljepše riječi koje je ikada vidjela i značile su joj više od tisuću drugih koje je mogao izustiti. S tim joj je rekao puno više, daje mislio sve što joj je rekao na tavanu, ne samo daju ne će kazniti zbog buke nego daje želio čuti svaki njezin zvuk.

Prekrasan osjećaj slobode ispunio ju je, neki osjećaj kao daje lagana, da bi mogla poletjeti.

Mogla je vjerovati ovomu čovjeku, shvatila je. Sve mu je mogla vjerovati. I uz njegov ohrabrujući pogled usudila se izustiti, - Molim. I drugi put.

Nevjerojatno, činilo se da joj može čitati s usana, jer se nasmijao. Rukom ju je uhvatio za bradu i rekao, - Reci to ponovno.

Annie gaje poslušala. Kadaje završila, prešao je palcem preko njenih usana, a u očima mu je bila toplina i radost dok ju je gledao. - Nije li to karakteristično za žene? Ohrabriš ih da pričaju i one ne prestaju.

Nakon toga omanuo je glavom uz smiješak i okrenuo se kako bi nastavili hodati. Pogledavši prema staji, Annie je shvatila da više ne osjeća strah od odlaska tamo. Čak i ako Alex nije bio u pravu i ako je kobila u groznome stanju, mogla se suočiti s tim.

Sve dok je on bio uz nju, pomislila je kako bi se mogla suočiti sa svim.

Kada su ušli u staju, Anniena je hrabrost popustila. Bilo je tako mračno u zgradi. I tako tiho.

Tako je zamišljala smrt, kao crno ništa-vilo. Na nekoliko trenutaka Alex ju je ostavio da stoji na hodniku sama. Nije znala zašto, samo je znala da ju je ostavio i da se osjećala kao da će joj se koža izokrenuti.

Zatim je ponovno stao pokraj nje. Visok i mišićav i topao. Uzeo ju je za ruke i stavio ih na nešto što je bilo napravljeno od metala i stakla. Annie je pogledala u predmet i shvatila da se radi o lampi. Nasmiješila se na njegovu pažnju. Dopustivši joj da dotakne lampu, objasnio joj je zašto ju je ostavio samu.

Uhvativši ga za ruku, naslonila se na njega dok su hodali želeći da ipak ne mora ući unutra.

Nije imala sreće. Nastavio je hodati vodeći ju pokraj sebe u tamu. Kada su skrenuli lijevo, znala je da su ušli u poprječni hodnik i daje ispred njih staja u kojoj je bila kobila. Jedva vidjevši kroz tamu, Annie je pokušala vidjeti njegovo lice. Željela je, ne, trebala gaje vidjeti.

Kada je zastao, ponovno se odvojio od nje. Nikada u životu Annie nije više prezirala gluhoću. Činilo joj se kao daje tišina postala živom, s hladnim, dugačkim prstima koji su se omotavali oko nje. Alex? 0 Bože, ostavio ju je. Samu. Pomaknula se. Dlanom je dotaknula grubo drvo.

U idućem se trenutku pojavilo svjetlo pokraj nje. Zatim je vidjela daje Alex samo upalio šibicu. Svjetlo se prosulo po njegovu tamnomu licu i oči su mu zasjale. Podigavši lampu, pojačao je plamen i osvijetlio prostor. Mašući upaljenom šibicom, ugasio ju je i stavio u usta kako bi bio siguran da ne će izbiti požar ako ju baci na pod. Nakon toga je objesio lampu o čavao koji je bio zabijen u gredu iznad njih.

111

GIGA

Nešto joj je rekao. Zatim kada nije reagirala, stavio je ruke na svoje usne i lagano savio noge.

Stišćući šibicu među zubima, ponovno je progovorio. Annie nije imala pojma što joj govori, samo je znala da mu nije jasno zašto mu ne odgovara. Kada je ponovno počeo govoriti, brzo joj se približio i izvadio šibicu iz usta.

Izgledao je zbunjeno i onda se nasmiješio.- O, ispričavam se.

Podignula je obrvu.

- Govorio sam ti da pogledaš i sama se uvjeriš.

Kada se Annie okrenula i pogledala preko ograde, prišao joj je s leđa i zagrlio ju oko struka snažnim rukama, jednom je rukom obuhvatio njen trbuh nježno ga milujući. Ukočila se samo se na trenutak, nespremna na njegovu blizinu. Ali onda je osjetila kako napetost nestaje pod njegovim nježnim dodirima. Alex. Naslonila se na njega i zatvorila oči zamišljajući kako njegova snaga prolazi kroz nju. Na ramenu je osjetila snažno lupanje njegova srca, čvrst, pravilan ritam koji se činio čudno izjednačenim s njenim otkucajima.

Na usnama joj se pojavio smiješak i otvorivši oči, pogledala je u staju. Kobila je stajala na sredini prostorije i svojim pitomim, smeđim očima gledala u dvoje ljudi koji joj remete mir.

Pokraj nje, s dugačkim, nesigurnim nogama koje su bile raširene dok je pokušavalo uhvatiti ravnotežu, stajalo je njeno ždrijebe. Glavu je smjestilo ispod majčina trbuha i grčevito ju sisao. Njegov se mali, kitnjasti repić ubrzano vrtio od zadovoljstva.

Alex se nagnuo kako bi ga vidio. - Vidiš li taj repić? To mu je poput pumpe. Svaki put kada povuče mlijeko, repić mu se pomakne gore.

Annie se zahihotala.

- Drago mi je što ti se sviđa. Prije nego što zima završi, bit će poput člana obitelji. Rodio se izvan sezone. Kobile obično imaju mlade u proljeće prije nego što dođe hladno vrijeme.

Morat ćemo grijati ovog mališana.

Kada je to rekao, Alex je naslonio glavu na Annieno rame. Pokraj sljepoočnice mogla je osjetiti lagano bockanje njegove brade. Miris kolonjske vode ispunio joj je nosnice.

Iznenadno, kao da je osjetilo nelagodu pod njegovim teškim rukama, beba se pomaknula u njezinu trbuhu. Nije bio lagani pokret kakav je obično osjećala, nego puno jači. Poskočila je od iznenađenja i osjetila kako se Alexova prsa tresu od smijeha. Duboke su vibracije prolazile kroz nju poput sunca. Pomaknuo je ruke i nježno ju pogladio po trbuhu. Beba se ponovno pomaknula pokušavajući izbjeći njegov stisak. Annie je osjetila vrućinu na vratu.

Alex je sigurno osjetio njenu nelagodu, jer se nagnuo naprijed kako bi joj vidio lice. - Nemoj se sramiti, Annie ljubavi. Ovo je moje dijete, baš kao što si i ti moja. Osjetiti život u tebi je poput čuda.

Stavivši njene ruke preko svojih, Annie je ponovno zatvorila oči. Zbog razloga koje nije razumjela, način na koji ju je držao činio se potpuno ispravnim. Prekrasno ispravnim. Nije se željela pomaknuti, nije željela da ikada makne ruke. Njihovo dijete. Od dragosti su joj suze ispunile oči, samo su to sad bile suze sreće.

Nakon što su napustili staju, Alexove su misli bile zaokupljene djevojkom koja je hodala pokraj njega u njegovu zagrljaju. Nije se bunila kada joj je rekao daje dijete njegovo, daje ona njegova. Molio se Bogu da nije imala prigovora na to. Previše je toga osjećao da bi se sada povukao. Bio je zaljubljen preko glave. Nepovratno zaljubljen. Donijela je radost u njegov život kakvu nije mogao ni sanjati, prekrasnu, čudesnu radost koja je svaki njegov udah činila važnim. Mogućnost da vidi svijet njenim očima dala mu je novi pogled na sve. Novorođeno ždrijebe. Miševe na tavanu. Ples uz zamišljenu melodiju. Ispijanje čaja koji ne postoji. Bila je oboje, dijete i žena, spojeni ujedno. Volio ih je oboje.

Izgubiti ju sada... od same ga je pomisli boljelo srce pa je prestao razmišljati o tome.

Pripadala mu je pred očima Boga i ljudi. Dijete koje je nosila, bilo je njegovo. Ništa to ne će

112

GIGA

promijeniti. Ne će to dopustiti, jer kada biju izgubio, sada kada ju je pronaťao, bilo bi kao da iznutra umre.

113

GIGA

Poglavlje 18 Idućeg jutra kočija prepuna stvari stigla je pred Montgomery Hall. Sve je bilo za Annie. Alex se osjećao poput djeteta za Božić dok je upućivao ljude u radnu sobu, koja će odsad biti kombinacija radne i glazbene sobe.

Kada je Maddy ugledala orgulje, podigla je obrve u nevjerici. - Gospodaru Alex, jeste li sigurni da to želite u svojoj radnoj sobi? Kako ćete se koncentrirati uz takvu buku?

Alex se namjeravao potpuno koncentrirati, ali ne samo na svoje račune. Nekoliko tjedana ranije odlučio je steći povjerenje svoje žene pomoću zvuka. Nije namjeravao staviti svoje jedino oružje u drugu sobu.

- Gdje je Annie sada? - pitao je Maddy.

- Gore u svojoj sobi. Crta, mislim.

Alex se nasmiješio, nestrpljiv da joj pokaže sve što joj je kupio. Istrčao je pred kočiju i sam počeo unositi stvari. - Možemo i sami, g. Montgomery, - jedan od ljudi ga je uvjeravao. - Ovo je naš posao.

- Nije mi teško pomoći.

Alex je unio kutiju u sobu i stavio ju na stol. Uzeo je nož iz džepa i prerezao vrpcu i ljepljivu traku te odmotao stvari. Slušne cijevi. Gotovo u trenu Alex je uzeo jednu iz kutije. Nasmiješio se i pogledao u Maddy. - Annien slušni aparat! Sada mogu početi učiti s njom.

- Igrate se učitelja! Prisjećajući se Vaših ocjena iz škole, ovo će biti prizor za pamćenje.

-Naučit ću ju slova i znakovni jezik. -Alex je objavio. - Samo gledaj. Bit ću odličan mentor.

Samo nisam želio početi dok ovo ne stigne. - Podigao je slušnu cijev. - Uz malo sreće, Maddy, s ovim će moći čuti. Možda ne potpuno, ali i malo je velika pomoć.

Maddy je prišla stolu i uzela srednju usnu trubu iz kutije. Odmotala ju je iz papira i prislonila na uho. Alex se nagnuo i rekao «zdravo» u otvor. Maddy je poskočila, odmaknula cijev od uha i povikala, - Majko Božja!

Alex se nasmijao i uzeo cijev iz njenih ruku. Stavivši ju na svoje uho, rekao je, - Reci mi nešto.

- Probili ste mi bubnjić! - Maddy je povikala.

- Isuu-use Bože! - Protrljao je uho gledajući u cijev s poštovanjem. - Ovo je nevjerojatno.

Apsolutno nevjerojatno.

Nakon odlaska dostavljača, Alex je proveo gotovo sat vremena uređujući Anniene instrumente u sobi. Suzdržao se od isprobavanja bojeći se da bi mogla čuti zvuk i doći u sobu prije nego što sve bude spremno.

Napokon, stigao je trenutak predstavljanja. Uzbuđen kada bude gledao izraz na njezinu licu da se jedva uspio suzdržati, Alex je sjeo za orgulje. Duboko je udahnuo i pomolio se te pritisnuo pedale. Zatim je počeo svirati. Pa ne baš svirati. Nije imao pojma kako svirati prokletu stvar.

Ali buka je bila zadivljujuća. Za tek nekoliko minuta vrata su se njegove sobe otvorila i Annie je ušla rukama omotanim oko struka i očima širom otvorenim u čudu.

Alex je nastavio ispunjavati sobu zvukom smiješeći joj se preko ramena. Kao začarana, kretala se prema njemu pogledom zakovanim za orgulje. Kada je napokon prišla orguljama, ispružila je ruku dodirujući ispolirano drvo. Zatim se približila bliže, objema rukama prelazeći preko orgulja. Pogled koji joj je bio u očima, vrijedio je svakog potrošenog novčića koji je potrošio. Blaženo, tako je izgledala. Apsolutno blaženo. Držeći ruke naslonjene na drvo, zatvorila je oči uz široki osmijeh.

Alex je prestao svirati, uhvatio ju za ruku i povukao da sjedne pokraj njega na klupu. - Ti sviraj, - ohrabrivao ju je.

Skupila je ruke i ponovno ih stavila na haljinu, kao da se boji pokušati. Alex ju je uhvatio za zapešća, prisilio ju da spusti ruke na tipke i pritisnuo njene ukočene prste. Kada ju je pogledao, rekao je, - Tvoje su, Annie. Kupio sam ih za tebe.

Pogledala ga je s nevjericom. Zatim je pogledala u orgulje. Smijući se, Alex joj je pokazao 114

GIGA

kako svirati. Za nekoliko je sekunda gotovo srušila zidove. Stao je iza nje kako biju promatrao. Od svih stvari koje joj je mogao pokloniti, shvatio je, glazbeni instrumenti bili su najvažniji.

Svirajući orgulje, Annie se ostvario san. To se činilo ispravnim. Od upoznavanja i ona je njemu ostavrila neke snove.Voljeti nekoga više nego samoga sebe. Imati pravi razlog za život.

Do večere Annie je ostala u njegovoj radnoj sobi, ne zato što je on na tome inzistirao, nego zato što ju ništa nije moglo otamo odvući. S orgulja je prešla na praporce. Od tog instrumenta stigla je do sljedećeg i tako do iznemoglosti. Kuća je bila ispunjena bukom. Bilo je prilično neugodno za uši, ali Alexu je bilo predivno jer je Annie mogla čuti glazbu. Nije ga bilo briga što je ubrzo shvatila koji su joj najdraži zvuči i što ih je stalno ponavljala. Zabavljala se kao nikada u životu.

Kada je došlo vrijeme večere, Alex joj je rekao da prestane svirati dok ne pojede nešto. Kada su započeli sa obrokom, Maddy je ušla i donijela čaj, koji je stavila na stolić uz poprilično glasno lupanje. Alex ju je upitno pogledao.

- Nešto nije u redu Maddy? -Ha? Alex je ponovio pitanje.

Maddy je nagnula glavu. - Sto ste rekli?

Uvjeren kako je sarkastična zbog buke koju je Annie uzrokovala, Alex se naslonio na naslon stolice gledajući ju. - Ovo mi nije zabavno, Maddy.

Uz mrmljanje Maddy je gurnula prst u uho i izvadila komad vate. - Oprostite, gospodaru Alex. Nisam čula što ste rekli.

Alex je na tren gledao u ženu, zatim zabacio glavu i glasno se nasmijao. Annie, zauzeta trpanjem hrane u usta kako bi što prije završila s večerom i nastavila svirati, nije ni podigla pogled.

Idućeg je jutra Alex odlučio kako je krajnje vrijeme da započne s Annienim podučavanjem. U trenutku kada je pokušao to sprovesti u djelo, suočio se s vrlo nesretnom mladom damom pred sobom. Annie, fascinirana predmetima koji su proizvodili buku, nije željela raditi ništa osim svirati. Kada ju je Alex dovukao do svojega stola i natjerao da sjedne, lice joj je poprimilo nezadovoljan izraz i zatim bi se nastavila ljutiti. Zapravo ljutiti. Njegov anđeo, Alex je shvatio, postajao je sve razmaženiji.

Pomaknuo je stolicu i sjeo pokraj nje. Uzeo je knjige koje mu je dr. Muir preporučio, Rječnik znakovnog jezika od Jamesa Browna i Znakovni jezik Indije od W. P. Clarca, koje su na Alexovo oduševljenje sadržavale oko tisuću znakova koji su opisivali unutrašnjost kuće, a i međusobno su se nadopunjavale. Kao dodatak izdanju, žena iz Albanya, koja cijeli život radi s gluhima, specijalno je za Alexa izradila i dodatnu knjigu s opširnijim pojašnjenjima pojedinih znakova.

- Rad prije igre, - rekao je čvrsto svojoj ženi. - Vrijeme je da počneš ispunjavati svoju lijepu glavicu nekim znanjem, Annie ljubavi.

Otvorio je knjigu i počeo listati stranice kako bi pronašao abecedu. Kada je ponovno pogledao u nju, Annie je podigla slušnu cijev sa stola i punim plućima puhala u nju. Alex ju je gledao trenutak uz podsmijeh, zatim joj uzeo cijev iz ruke i jedan kraj stavio na uho. Savio je šaku i naslonio ju na cijev te rekao, - A! Annie je poskočila kao da ju je netko ubo iglom i naglo odmaknula trubicu s uha. Nakon trenutka ponovno ju je naslonila na uho iščekujući zvuk. Alex je shvatio kako je mislila da trubica sama proizvodi zvuk.

- Ne, ne, Annie ljubavi. To sam bio ja. - Očaran što gaje zapravo mogla čuti, Alex je ponovno naslonio uho na trubu. - To sam bio ja, Annie, - povikao je.

Ponovno je poskočila. Ali ovoga puta nije maknula trubu s uha. Umjesto toga, zgrabila je Alexa za kosu i povukla mu glavu prema trubi. U tome se trenutku smijao tako glasno da nije mogao govoriti. Kada se umirio, pogledao je u nju preko trube. Svaka je potreba za smijehom

115

GIGA

nestala. U njenim je očima vidio više osjećaja nego ikada prije. Nadu. Nevjericu. Radost.

Stisnula su mu se prsa. Povukao se unatrag kako bi vidjela njegove usne i glasno rekao, -Volim te.

Na trenutak je samo gledala u njega. U očima su joj se skupile suze i sijale su poput dijamanata. Zatim, na njegovo iznenađenje, suze su joj skliznule niz obraze. Dok ju je gledao, učinilo mu se kako joj je cijelo lice počelo drhtati, prvo usta, zatim brada pa mišići ispod njenih očiju. Alex se odmaknuo od trube. - Dušo, nemoj plakati. Mislio sam da će te ovo usrećiti.

Truba je odletjela kada mu se bacila u zagrljaj. Potresen njenom reakcijom, stavio joj je ruku na leđa, a drugom rukom joj prošao kroz kosu. Osjetio je kako joj se tijelo trese od jecaja.

Zatim, kao da joj se slama srce, pobjegla mu je iz zagrljaja i istrčala iz radne sobe.

Zabrinut, Alex je krenuo za njom na kat i ponovno shvatio da je zatvorila vrata stolicom. I ovoga puta, ma koliko se trudio da ju namami van, nije htjela otvoriti.

Annie je sjedila na sredini kreveta ljuljajući se naprijed-nazad s rukama na licu. Zadržavajući dah kako bi suzdržala jecaje, neprestano je plakala. Volio ju je. Rekao joj je to i sinoć. Ali sve do prije nekoliko trenutaka, kad mu je pogledala u oči, nije pomislila na posljedice takve privrženosti - ne za sebe, već za njega.

Volio ju je. Vidjevši njegov izraz lica dok joj je govorio te riječi - O, Bože! Annie je gušio dah dok se prisjećala osjećaja bespomoćnosti koji ju je ispunjavao kad mu nije mogla odgovoriti.

Pola osobe, to je bila. Gluha. On nije mogao napraviti ništa, pokloniti joj ništa, što bi to promijenilo. Ništa. Cijeli su joj se život izrugivali normalni ljudi i ismijavali ju gdje god da je krenula. Nije mogla sklapati prijateljstva, ići u Crkvu, bilo joj je zabranjeno čak i ići u grad.

Nije ni željela te stvari, zapravo, jer su joj samo nanosile bol. Nije bilo zabavno biti izrugivan ili mučen ili slušati ljude kako šapuću o njoj misleći kako ne zna što govore. Znala je jer im je mogla čitati s usana, šaptali oni ili ne. Eno one Annie Trimble, glupače. Jadna mala. Glupa Annie. Glupa Annie.

Zar će to biti njen dar Alexu? Samo bol? Zar je to željela unijeti u njegov život? Kako bi izbjegla bol, bila je osuđena na izbjegavanje ljudi, osuđena na pola života. Kroz godine naučila je daje pola života sve što može očekivati. Ali Alex bi mogao imati toliko više. Suze su ispunile Anniene oči i zapeklo ju je grlo. Alex je bio divan. Ne samo zgodan nego i nježan i ljubazan. Mogao je imati ženu koju poželi. Annie je bila sigurna da bi svaka lijepa žena u gradu bila presretna na njezinu mjestu, u središtu njegove pozornosti. Zašto bi se zadovoljio s gluhom djevojkom? Ne samo gluhom nego djevojkom koja mu ne želi reći da ga voli.

Annie je znala što će se dogoditi ako dopusti da se ova situacija nastavi. Uskoro će ljudi početi upirati prstom u Alexa. Ne samo zbog onoga što radi nego zato što je u vezi s njom.

Dok se snađe, više ne će imati prijatelja. Ne će ga čak ni pozivati u posjet svojim kućama. I nitko ga ne će htjeti posjetiti zbog nje. Glupa Annie. To je sve za što im je bila dobra, da mogu zuriti ujnu.

Annie nikada nije upoznala nikoga poput Alexa. Otkad je došla u Montgomery Hall, promijenio je njen život. Voljela ga je više nego stoje ikada ikoga voljela. Nije mogla podnijeti činjenicu da će mu se početi događati loše stvari zbog nje. Trebao je nekoga drugoga koga će voljeti. Nekoga tko će njega usrećiti, ne obratno.

Kada je donijela odluku, Annie je plakala dok se nije iscrpila i dok više nije imala suza koje bi isplakala. Zatim je smišljala način na koji će obavijestiti Alexa o svojim osjećajima. Nije bio dovoljno dobar u čitanju s usana da bi mogla s njim razgovarati na taj način i bilo mu je gotovo nemoguće objasniti. Razmišljajući o tome problemu, iznenada se sjetila večeri kada joj je nacrtao sliku kako bi joj objasnio trudnoću.

Alex je nervozno hodao. Duž hodnika. Po stubama. Do njene sobe. Zatim se vratio na stube.

Opet i opet. Uskoro više nije koliko se puta popeo i sišao niza stube. Nešto nije bilo uredu.

Vidio je to u njenim očima. Ali nije znao što. Mislio je da će ju slušne trube usrećiti. Umjesto

116

GIGA

toga, počela je plakati. Zašto? Koliko god daje razmišljao o tome, nije mogao pronaći odgovor.

Kada je napokon čuo otvaranje vrata, bio je na pola stubišta i krenuo po, kako mu se činilo, tisućiti put uz njih. Tih gaje zvuk otvaranja vrata još više požurio i gotovo je preletio ostatak stuba. Trčeći niz hodnik, zaustavio se pred vratima. Annie je stajala u sobi držeći kvaku u svojoj maloj ruci, blijeda poput mlijeka. Po crvenilu oko očiju znao je daje plakala.

Odmaknuvši se korak unatrag, pokazala mu je da uđe. Alex je imao loš osjećaj. Izbjegavala je njegov pogled dok je ulazio. Zatim je za njim zatvorila vrata. Još uvijek ne gledajući u njega, brzo je došla do stola, gdje je uzela papir i ispružila ga prema njemu.

- Stoje ovo? - Alex joj se približio i uzeo papir iz njene ruke. Nakon što je proučio crtež koji mu je nacrtala, rekao je, - Annie, ovo je nevjerojatno. Vrlo si talentirana.

Nacrtala je njihove protrete, a njen je smisao za detalje bio nevjerojatan. Osim rada koji je bio kao da ga je risao profesionalac, Alex nikada nije vidio tako dobar crtež. Lagano se nasmiješio na izraz svojega lica na crtežu. Zar ju je uistinu tako izgledao, s grimasom na licu i sjajem u očima? Pretpostavio je da jeste i nasmijao se na pomisao što mu nije udarila pljusku nekoliko puta po licu.

Pogled mu se zaustavio na njezinu portretu, koji mu se činio nekako čudnim. Nakon stoje neko vrijeme proučavao crtež, shvatio je da se vjerojatno prikazala onako kako samu sebe vidi u ogledalu. Bez smiješka i bez traga one dragosti koja je ukrala njegovo srce. U očima joj nije bilo nikakvih emocija. Na obrazima nije bilo rumenila. Annie, bez onog svjetla koje je iz nje zračilo, još je uvijek bila lijepa. Ali bezlična i bez duše.

Još nešto nije bilo uredu. Nešto je nedostajalo. Ali u tome trenutku nije mogao shvatiti što.

Nakon što je još neko vrijeme gledao u crtež, Alex je napokon uočio manu i pogledao prema njoj. Kao da mu se srce popelo uz grlo.

Annie se nacrtala bez ušiju.

Drhtavom je rukom Alex stavio crtež na stol. Taman kad je mislio početi govoriti, ona je uzela drugi crtež i gurnula mu u ruku. Pogledao je u crtež i ugledao još jedan portret Annie, ovaj put bez ušiju i usta.

Alexov je prvi instinkt bio poderati crtež i reći joj da prestane biti blesava. Ali gaje pogled u njenim očima spriječio. Ovo je njoj bilo jako ozbiljno, a sudeći po njezinu izrazu lica i stisnutim usnama nedostatci koje mu je pokušala istaknuti, očito su joj bili bolni. Iznimno bolni.

Bacivši crtež, Alex je sjeo na stolicu. Stavivši ruku na koljeno, rekao je, - Dođi ovamo, dušo.

Prekrižila je ruke i odmahnula glavom, a izraz tvrdoglavosti činio ju je divnijom od bilo čega.

Alex, također, nije mogao ne primijetiti daje položaj njenih ruku još više isticao neke dijelove njena tijela. Krojačica je, na njegove upute, napravila malo veći dekolte. Ništa preotvoreno, ali dovoljno da joj istakne ženske atribute, koji su zbog trudnoće postali još atraktivniji. Alex je pomislio da ako već ne može uživati u jelu, barem može nekada pregledati meni.

Ponovno je udario rukom u koljeno. - Hajde, dušo. Samo želim razgovarati s tobom. - To je bila, bez sumnje, najveća laž koju je rekao.

Odmahnula je glavom i izustila, - Želim ići kući.

Uz svakodnevnu vježbu Alexova se vještina čitanje s usana poboljšala toliko da je mogao razaznati rečenice. - Kući? Svojim roditeljima, misliš?

-Da. Imao je samo jedan odgovor na to. - Ni govora. - Nagnuvši se naprijed, uhvatio ju je za zapešće i povukao prema sebi. Ignorirajući njeno protestiranje, što je bilo prilično lako jer nije naglas govorila, povukao ju je dolje i posjeo na svoje koljeno te omotao ruku oko nje. - Ovo je sad tvoj dom. Pripadaš ovdje uz mene.

Odmaknula je pogled s njegovih usana i odlučno zurila kroz prozor. Shvativši njenu igru, nježno ju je pomilovao po glavi. Kada još uvijek nije odmicala pogled s prozora, usne su mu

117

GIGA

zadrhtale u kutu. Uhvativši ju za bradu, prisilio ju je da se okrene prema njemu.

- Annie, nije mi važno što si gluha. Ti si prelijepa, topla i zabavna. Kada sam s tobom, sretan sam kao što to dugo... - Alex je vidio da gleda u vrh njegova nosa. Nasmijao se unatoč samom sebi. - Ti mustro mala. Znači, plan ti je ignorirati me, zar ne?

Prstom je dotaknuo vrh njezina nosa i uspio joj dobiti pozornost. - Volim te. - šapnuo je. - Ako odeš, slomit ćeš mi srce. Zar želiš da budem tužan?

Bol je ispunila njene prekrasne oči. Rukom je dotaknula njegovu bradu i rekla, - Želim da budeš sretan. To ne možeš biti s nekim poput mene. Trebao bi naći nekoga tko može čuti, nekoga tko može govoriti.

Prateći pokret njenih usana, Alex se borio da uhvati smisao u nekoliko riječi koje je uspio razumjeti. Trud koji je morao uložiti, podsjetio gaje koliko cijeni njenu inteligenciju. Toliko je riječi bilo slično nekim drugima da je jedva pratio. Ipak, Annie je uspijevala čitati s usana bez imalo muke. Znao je da je to naučila zato da može pratiti govornika i da ne mora pola vremena pogađati stoje rekao.

- Netko drugi me ne može usrećiti, - uvjeravao ju je kada je napokon shvatio što mu je govorila. - Samo ti, Annie. Vidiš? Zato me ne možeš ostaviti. Ako budeš, bit ću tužan zauvijek.

- Ne mogu čuti. Ne mogu govoriti. Ljudi misle da sam idiot i mrze me. Ako ostanem s tobom, i tebe će mrziti! - Ljutito je odmahnula rukom. - Želim da budeš sretan. Pusti me da idem kući.

Ove je posljednje riječi Alex lagano razumio. - Ne, - odgovorio je. - Ako odeš, Annie ljubavi, ja idem s tobom.

Oči su joj se napunile suzama. Gledala je u njega nekoliko trenutaka prije nego što se nasmiješila i napokon rekla, - Ti si glup, ne ja.

Nakon što je uspio razaznati što je rekla, nasmijao se i rekao, - Glup sam, da. Veliki glupan koji ništa ne razumije. Valjda ćeš morati ostati ovdje i brinuti se za mene.

Okrenula je očima, očito ju je zabavljao njegov smisao za logiku. Ili možda nedostatak smisla za logiku. - Ne mogu ostati ovdje.

On je imao drugih ideja i pomilovavši ju rukom po vratu, brzo je reagirao i naslonio svoje usne na njene. Osim riječi, postojalo je više načina na koji su muškarac i žena mogli komunicirati, a on je bio odlučan da joj to pokaže prije nego završi govoriti. Nije imala usne?

Djevojka je imala usne za koje bi većina muškaraca ubila.

Očekivao je da će se opirati njegovim poljupcima pa je učvrstio stisak svoje ruke na njezinu vratu, odlučan da ju zadrži dok se ne počne opuštati. Ali, na njegovo ugodno iznenađenje, nije se bunila dozvolivši mu da joj razdvoji usne i jezikom dotakne unutrašnjost slatkih usana.

Dragi Bože. Tako brzo i Alex je bio izgubljen. Nikada mu poljubac nije bio tako prekrasno sladak. Predala mu se poput cvijeta suncu otvarajući se i stišćući uz njega tako nježnim pokretima daje bio opijen. Srce mu je zakucalo brže. Ostajao je bez daha. Obuhvatio ju je rukom jače i spustio usne prema njezinu vratu. Želio ju je. Kao plamen, želja je gorjela u njem tjednima.

Kada ju je dotaknuo usnama po vratu, Annie je nagnula glavu i tiho uzdahnula. Alex je slobodnom rukom prešao preko njene haljine. Mekoća je njenih grudi ispunila njegov dlan.

Očito uzbuđena, počela je disati kratkim uzdasima. Sam je zvuk gotovo izludio Alexa.

Nježnim je dodirom palcem prešao preko njene dojke, oduševljen trenutnim ukrućivanjem njene bradavice. Ali imala je previše slojeva odjeće na sebi. Toliko je jako želio osjetiti svilenkastu toplinu njene kože, koja se žarila pod njegovim dodirom.

Dugmad je na njenoj haljini bila frustrirajuće sitna. Uspio je otkopčati jedno, a zatim drugo.

Negdje je u podsvijesti očekivao da će Annie poskočiti i usprotiviti se i bio je spreman prestati ako bude. Ali umjesto toga, prošla je svojim sitnim rukama kroz njegovu kosu još uvijek ubrzano dišući kao i on. Napokon je uspio otkopčati i posljednje dugme. Osjetila su mu se izoštrila od očekivanja, pomaknuo je otvor na njenim grudima i otkrio... potkošulju.

118

GIGA

- Sranje.

Pomaknuo se unatrag kako bi joj proučio donje rublje, svjestan njenih plavih očiju, velikih i uzbuđenih, kako gledaju u njegovo lice. Zadovoljan stoje saznao da joj potkošulja nema dugmadi, nego samo vrpcu koja se vezala oko vrata, naglo ju je povukao. Umjesto da se odveže, vrpca se pretvorila u čvrst čvor. Alex je stisnuo zube pre-grizavši još jednu psovku jer je znao da bi, čak i dok je pokušavao od vezati čvor, Annie mogla početi paničariti prije nego što joj oslobodi dojke.

Duboko je udahnuo i uputio joj smiješak. Nagnuo se kako bi bolje vidio. Zatim je uzeo čvor u ruke, frustriran što mu toliko treba da ga odveže. Samo se smiješi. Ipak je to bio samo mali čvor, govorio si je. Osjetio je kako mu znoj klizi niz čelo. Tvrdoglavi čvor. Nije mogao vjerovati daje takve sreće. Najljepša mu djevojka koju je ikada vidio sjedi u krilu ne samo voljna nego je i strpljivo čekala da joj skine odjeću, a on se vrtio oko nje kao prokleti idiot.

Alex je pogledao gore i vidio kako Annie gleda u njegove ruke. Njene su prekrasne oči bile ispunjene znatiželjom, a usne lagano napućene. Nije se činila uplašenom i na tome je bio zahvalan. S druge strane, nije bio siguran stoje namjeravao učiniti. Kakav god mu je bio napad na nju, očito nije dirao njen gornji dio tijela, barem ne na takav način da bi Annie imala averziju prema tomu.

Alex je osjetio krivnju kada se čvor napokon oslobodio. Ali ju je otjerao. Djevojka je bila gluha, a ne mrtva od obrva pa nadolje. A u dvadesetoj više nije bila dijete. Kao dodatak na to, bila je njegova žena. Netko bi drugi u ovakvoj situaciji odavno konzumirao brak. Osim toga, nije se bunila. Ili bila uplašena. Samo se činila znatiželjnom zbog toga što je njemu bilo toliko zanimljivo ispod njene potkošulje.

Alex je bio više nego voljan zadovoljiti njenu znatiželju.

Srce mu je lupalo kao ludo kada joj je rastvorio potkošulju. Bijela se tkanina spustila i otkrila njene grudi. Mliječno bijele izbo-čine s natečenim ružičastim vrhovima. Diveći se, Alex je prstom prešao preko njene kože. Bila je topla i svilenkasta, baš kao stoje i zamišljao. Lagano joj je dotaknuo bradavicu gledajući kako se ukrućuje. Annie je poskočila kada je zarobio osjetljivu kožu između palca i kažiprsta. Iznenađeno je pogledala u njegove oči. Dok joj je nježno stiskao bradavicu, stisnula je prste u njegovoj kosi, oči su joj potamnjele i spustila je trepavice.

Sagnuvši glavu, Alex je dotaknuo drugu bradavicu jezikom. Ispustila je čudan zvuk i ispravila leđa kako bi mu se približila. Njena iznenadna želja govorila mu je jezikom starim koliko je star i sam ljudski rod. Alex je bio sretan - ne, presretan - kako bi joj udovoljio. Zapravo, nije mogao vjerovati da mu se tako lako predala i da je reagirala tako kako je reagirala, stiskala se uz njega željna njegova dodira i pokreta njegovih usana.

Pazeći da ju ne povrijedi, jer je pretpostavio da su joj dojke osjetljive, sisao je njenu nabreklu bradavicu. Kada je postala izbo-čena i tvrda, uhvatio ju je zubima i nježno izazivao jezikom.

Točno je znao koliko je jako mogao sisati taj osjetljivi dio tijela kako biju izludio do ruba pameti. Brzim, odlučnim pokretima jezika dirao je tvrdi vrh bradavice sve dok nije natekla i drhtala s svakim otkucajem srca. Tada, i samo tada, uspio je dovesti njena osjetila do ludila i stisnuo je zube jače.

Na prvi je ugriz Annie vrisnula. Nije to bio tihi, prigušeni zvuk. Bio je to prodoran krik.

Uhvaćen nespreman, Alex je poskočio i gotovo pao s njom na pod. Možda bi se to i dogodilo da ga nije uhvatila za uši.

- Annie, tiho! - Glava joj je bila zabačena i oči zatvorene pa ga nije mogla razumjeti. - Annie, nemoj vrištati. - Alex je preplašeno pogledao prema vratima, koja nisu bila zaključana. Očito frustrirana, povukla ga je za uši i odlučno ga privukla svojim grudima. - Maddy će nam upasti, sigurno...

Njena je bradavica dotaknula njegove usne. Uzdahnula je na dodir i povukla ga za uši. Ahhh..! - promrmljala je.

119

GIGA

- Isuse Bože!

Jednim se pokretom Alex ustao sa stolice, polegao ju na stol. Bacivši sa stola crteže i olovke, stavio je ruku preko njenih usana. Tada, i samo tada, dao joj je ono stoje željela. Bio je to prvi put u njegovu životu da se smijao kad je stavljao žensku bradavicu u usta.

Prvim se dodirom njegova jezika na njenim prsima Annie pritisnula uz njegov dlan i ponovno ga povukla za uši. Alex je zaključio da njegove uši mogu podnijeti kaznu. Ionako više ih više nije mogao osjetiti.

Annie je bila poput čuda u njegovim rukama. Tako nevjerojatno slatka, apsolutno iskrena. Žene mu nisu bile strane kao i način na koji ih je mogao zadovoljiti, a Alex je točno znao gdje i kako je treba dotaknuti. Ona je odgovarala na svaki novi dodir sa željom i potpunim povjerenjem.

Kada je počela drhtati od želje, svoju je slobodnu ruku podvukao pod njenu suknju i lagano joj prešao dlanom preko bedra. Zamišljajući svoj cilj, krenuo je rukom do njenih gaćica, toliko nestrpljiv da prstima prijeđe preko njene tople, vlažne unutrašnjosti da je bio izbezumljen. Toliko izbezumljen da mu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako se Annie ukočila i svom snagom odgura-vala od njegova ramena. Povukao se natrag i zaustavio pogled na njenim preplašenim očima.

Gledajući u njene oči, polako shvaćajući njenu reakciju, smrz-nuo se i duboko udahnuo pokušavajući se kontrolirati. Zatim je nevoljno izvadio ruku ispod njene suknje. Činilo se kako će ih duh Douglasa ipak progoniti.

- Uredu je, dušo. - Naslonjen na lakat, Alex se oslonio kukom na stol i sagnuo se kako bi poljubio njene natečene usne. - Ne boj se. Ne ću te povrijediti.

Napetost joj je polako napuštala tijelo. Strah joj je nestao iz očiju. Ležeći na stolu, njene prekrasne grudi bile su gole i tek nekoliko centimetara od njegovih usana, izazivala je Alexa onako kako to nije činila ni jedna druga žena i sam je sebi čestitao na tome što se jedva uspio kontrolirati. Prisjećajući se kako mu je gotovo otkinula uši, uputio joj je široki, zadovoljni osmijeh, uvjeren kako će doći trenutak, i to ubrzo, kad ne će htjeti odgoditi vođenje ljubavi.

Trebao je strpljenje i drugu priliku daju uzbudi.

Krenuo se pridići. Na njegov je pokret Annie zgrabila njegovu košulju i čvrsto ju držala.

Podigao je obrvu. - Što?

Oči su joj potamnjele. Zatim je prstom prešla preko svoje bradavice i namignula mu. Alex je pogledao u njene grudi. Dok je gledao kako sama ukrućuje svoju bradavicu, osjetio je kako mu se dio tijela bolno uzbuđuje.

- Annie, ne, - uplašeno je rekao.

Brzo je gurnula ruke pod njegovu košulju.

- Ne mogu, - rekao je uz smijeh. - Ne znaš što tražiš od mene.

Napućila je usne i obgrlila ga rukama oko vrata. -Molim te?

Zgrabivši ju iznad laktova, Alex ju je ispravio u sjedeći položaj pretvarajući se daje nije razumio. To je bila laž, naravno. Svaki je grijeh bio relativan pojam, kako se njemu činilo, i bilo joj je bolje lagati, nego riskirati da se uzbudi toliko da se ne može kontrolirati. Kada bi silom nešto pokušao, ne bi mu to nikada oprostila i uzrokovao bi nepopravljivu štetu. Tek mu je sad počela vjerovati.

Drhtavim je rukama Alex uzeo vrpce njene potkošulje, što nije bio lak zadatak budući daje Annie uplela svoje prste. Pogledao je dolje kako bi vidio što radi i gotovo je uzdahnuo kada je shvatio da lagano stišće svoje natečene bradavice. Odvrativši pogled prema njezinu licu, proučavao je njezin izraz, a lice joj je potamnjelo od želje i potrebe.

- Isuse!

Uhvatio ju je za zapešća i odmaknuo joj ruke. Očito je otvorio Pandorinu kutiju, shvatio je, i bacio se na zadatak da spremi svoje blago gdje i treba biti. Kada je zavezao vrpce njene potkošulje i navukao joj haljinu, razočarano je uzdahnula.

120

GIGA

- Svidjelo ti se, zar ne? - nije mogao, a da ne pita. Nasmiješila mu se poput anđela i klimnula.

Alex je skupio gornji dio njene haljine i krenuo zakopčavati dugmad, kao da mu je život visio o koncu. - Pa morat ćemo to jednom ponoviti, - rekao je čudnim i drhtavim glasom.

Ponovno je klimnula. Nasmijao se i susreo njen pogled dok je zakopčavao posljednje dugme.

- Idući put me nemoj moliti da stanem i pokazat ću ti kako je lijep osjećaj kada ti radim neke druge stvari.

Zabrinuto je skupila obrve. Alex se sagnuo kako bi poljupcem otjerao njene misli. Kada se uspravio, prešao je prstom preko njenih usana. - Vjeruj mi Annie. Ono što bih učinio da me nisi spriječila bilo bi ti sto puta ljepše. - Kada je izgledala neuvjereno, rekao je, - Možda čak i tisuću puta bolje. - Još je uvijek izgledala kao da mu ne vjeruje. Proučavao ju je dugačak trenutak, a zatim tiho rekao, - Ne znaš brojati.

Prošaptala je, - Znam\ - Zatim je žurno dignula ruku i počela brojati na prste, jedan po jedan. Jedan - dva - tri...

Alex je stavio ruke na njene smijući se unatoč sebi. - Nije važno, uvjerila si me. Do koliko možeš brojati?

- Četrdeset, - ponosno gaje obavijestila. - Bez greške.

- Četrdeset? Čak toliko? - razmišljao je o tome trenutak. Zatim, odlučan da joj stvari objasni tako da ih može shvatiti, rekao je, - Ono što smo upravo radili? Bilo je... - Podigao je prst Lijep osjećaj. Ali ono što smo mogli raditi? -podigao je svih deset prstiju i triput ih naglasio. Ono što smo mogli raditi da me nisi spriječila bilo bi četrdeset puta ljepše.

Sumnjivo je podignula obrve.

- Ozbiljno. Puno, puno ljepše. - uvjeravao ju je. Naslonivši dlanove na stol, prišao joj je na nekoliko centimetara od usana. - I dopusti da ti kažem, dušo, ako dođe vrijeme kada budeš željela još toga, poslušat ću te, bilo gdje i bilo kad. , Naborao joj se nos, što gaje natjeralo da se ponovno nasmije. Zatim je uhvatio njenu bradu u ruku i podigao joj glavu. - Što se tiče tvog odlaska kući, zaboravi. Volim te, Annie. Nije mi važno što ne možeš čuti. Ni malo. Razumiješ? A što se tiče toga da ne možeš govoriti, naučit ćeš jer ću te ja podučavati.

Izgledala je zabrinuto na tu izjavu.

- Dok ne budeš mogla govoriti, - prošaptao je, - imaš pre-divna usta i mogu smisliti sto različitih lijepih načina na koje ih možeš drukčije iskoristiti.

Nakon toga stavio je svoje usne preko njenih kako bi joj pokazao jedan od načina.

Poglavlje 19 121

GIGA

Za Alexa je riječ zavođenje poprimila potpuno novo značenje tijekom idućih tjedana. Umjesto daje pokušao Annie pridobiti lijepim riječima, stalno je svirao. Umjesto pisanja romantičnih pjesama, crtao joj je crteže i pokušavao ju naučiti osnovnu abecedu. Umjesto da ju je zabavljao briljantnim razgovorima, stavljao joj je trubicu u uho i vikao ili joj je čitao knjige pokušavajući se koristiti znakovnim jezikom.

U početku Annie je bila nestrpljiva učenica. Dok se on preznojavao pokušavajući savršeno pokazati znakove, pogledao bi prema njoj i shvatio da gleda kroz prozor iza njega ili da sa žudnjom osluškuje buku koja je dolazila izvana. Nekada ju je čak znao uhvatiti kako gleda u njega s istom žudnjom, od čega su ga prolazili trnci. Od onog dana u njenoj sobi, više nije inicirao zagrljaje, ne zato što nije želio, nego zato što se bojao da bi mogao izgubiti kontrolu ako se previše uzbudi.

Annie se nije oko toga zabrinjavala, očito. Za nju je predigra koja se dogodila bila užitak i očito nije povezala taj događaj s Alex-ovom željom da to ponove. Na nesreću postojala je veza i to poprilično jaka, a Alex je bio odlučan u namjeri da se ne dovede u situaciju koja bi mogla izmaknuti kontroli. Ne dok ne bude siguran daje Annie spremna konzumirati njihov brak.

Jedno je jutro, tijekom poduke abecede, Alex pogledao u Annie i vidio kako se nagnula preko stola. Grimasa na njezinu licu i tamna sjena u očima natjerali su mu srce da kuca brže.

- Annie, trebali bismo raditi, - odlučno je rekao.

Pojavila joj se rupica na obrazu i dok je gledala u njegove usne, dobio je dojam da razmišlja o drugim stvarima osim učenja. Stavila je jednu ruku na gornji dio haljine i poigravala se s gumbima, zatim je podigla pogled prema njemu i nasmiješila mu se. Odvrativši pogled od nje, Alex je gotovo panično počeo listati knjigu. Mala mustra mu se približila.

- Annie... - Pogledao je u nju. - Molim te, makni se sa stola. Razbacat ćeš mi papire posvu...

Pogled mu se zaustavio na njenim prstima koji su se pomicali preko njezina dekoltea i zaustavili na njenoj dojci. Kroz slojeve je odjeće mogao vidjeti kako se lagano dodiruje. Alex je mogao vidjeti njenu bradavicu kako natiče ispod materijala, maleno ispupčenje koje ga je neodoljivo mamilo. -Annie, nemoj. To nije...

Nasmiješila se i uhvatila donju usnu između zubi.

Alex se ustao sa stolice i naglo okrenuo prema prozoru. - Ne smiješ... - Nije mogao maknuti pogled s njene ruke i onoga stoje radila. Stegnulo mu se grlo. Bilo mu je na vrhu jezika da joj kaže da takvo ponašanje ne priliči jednoj dami, ali sve dok je to radila kada su bili sami, nije to smatrao istinitim. Daleko od toga. - Nemoj to nikada raditi pred drugim ljudima, napomenuo joj je. - Ni pred Maddy, ni pred kim. Razumiješ?

Klimnula je. Alex je drhtavo udahnuo. - Sto se tiče toga da to radiš preda mnom, - nastavio je, - moraš razumjeti da ću, ako pristanem na tvoju ponudu, željeti raditi i druge stvari o kojima smo pričali. Prošli put kada sam pokušao, uplašila si se. Osim ako se nisi predomislila, predlažem ti da prestaneš, - progutao je, - izazivati.

Ustala je tako iznenadno daje bio siguran kako joj se zavrtjelo u glavi. Gledajući kako se njen bezbrižan izraz lica polako pretvara u zabrinut, nasmijao se. - Nekako sam se bojao da će to biti tvoja reakcija. - Pogledao je u njenu haljinu. - Stoje šteta. Voditi ljubav s tobom je jedna od rijetkih stvari zbog kojih bi prekinuo s podu-kom. Kako sam ti ranije objasnio, to je izuzetno dobar osjećaj.

Ubrzo je sjela na stolicu i gledala u knjigu. Alex se nasmijao i također sjeo na svoje mjesto.

Ignorirajući njen nezadovoljni izraz lica, vratio je pozornost na priručnik. Nekoliko je minuta kasnije Annie ponovno zijevala i gledala kroz prozor.

Alex je pomislio kako joj nikada ne će uspjeti objasniti važnost onoga što ju je pokušavao naučiti da bi joj se, kad bi samo obratila pažnju, otvorio čitav novi svijet. Zatim jednog jutra, potpuno slučajno, smislio je strategiju pomoću koje će ju naučiti znakove koji su važni.

Negdje usred sata poduke, koja je Annie inspirirala samo da i dalje zijeva, Alex je pogledao

122

GIGA

prema njoj i vidio kako s čežnjom gleda prema orguljama.

Mahnuvši rukom, odvratio joj je pažnju i rekao, - Želiš li svirati orgulje, Annie?

-Dal - rekla je i žurno ustala sa stolice.

- Ne tako brzo, - Alex je rekao. - prvo moraš tražiti dopuštenje.

- Molim te?

Odmahnuo je glavom i pokazao prema knjizi. - Znakovima.

Bespomoćno je slegnula ramenima. - Ne znam znakove.

Gotovo vješt u čitanju s usana poput nje, Alex je pokazao rukom na njenu stolicu i pogledao u nju. - Onda ćeš ih morati naučiti, zar ne? Ili to ili ćeš se morati odreći sviranja. Ako odsad ne budeš tražila dopuštenje znakovima, ne ćeš moći svirati.

Oči su joj se raširile od nevjerice. Alex joj se nasmiješio i počeo listati stranice. Pokazao joj je znak koji je tražio. «Svirati». Stavio je desnu šaku iznad lijeve i napravio pokret kao da nešto od-vrće. «Glazba». Mahnuo je dlanom desne ruke lijevo-desno ispred dlana lijeve ruke, s dlanom okrenutim na desnu stranu. «Molim». Smiješeći se, desnim je dlanom smještenim preko srca napravio krug u suprotnome smjeru od kazaljke na satu. - To je sve. - Ponovio je znakove brže i bez stajanja te ponavljao riječi. - Svirati glazbu, molim? Smjestivši se natrag u stolicu, gledao ju je zadovoljno se smiješeći. - Sad ti ponovi. Ili zaboravi na sviranje danas.

Tvoj izbor.

Izustivši riječ svirati, Annie je stisnula šake i napravila pokret odvijanja. Kada je rekla glazba, Alex joj je pomogao izvesti znak. Jedina je pogreška bila kada je riječ molim izvela u suprotnome smjeru. Alex ju je ispravio.

- Sada pokušaj bez moje pomoći, - izazvao ju je.

Duboko se koncentrirala i ponovno izvela znakove, ovaj put savršeno i bez pomoći.

- Jako dobro, Annie! Savršeno! - Alex je zalupio knjigu i zatvorio ju te pogledao na sat. - Za ovo zaslužuješ desetominutni odmor.

Na njegovo se iznenađenje nije odmah odmaknula sa stolice. Pogledavši prema njoj, digao je obrvu. - Zar ne želiš svirati orgulje?

Klimnula je glavom, ali njen izraz govorio mu je drukčije. U njenim je očima vidio odlučnost, ali i čežnju. – Sto je, dušo?

Glavom je pokazala prema knjizi. - Postoji li znak za ljubavi Alexa je stisnulo u grudima. - Siguran sam da postoji. - Glumeći opuštenost, ponovno je otvorio knjigu. - Čekaj da vidim. A, tu je. - Prekrižio je ruke preko srca s dlanovima okrenutim prema prsima. - Ljubav. Ovaj je jednostavan znak.

Nagnula se lagano naprijed izgledajući frustrirano. - Postoji li znak za «volim te»l - Taj je također jednostavan. Kako bi govorila znakovnim jezikom, moraš povezati znakove zajedno, kao što to moraš napraviti s riječima. Kako bi rekla «volim te», prvo moraš napraviti znak za «ja». - Kako bi joj pokazao, stavio je lagano savijenu desnu ruku na sredinu prsa, s dlanom okrenutim na lijevu stranu i palcem koji je dodirivao prsa te izdignutim malim prstom. - Zatim napraviš znak za ljubav, koji sam ti maloprije pokazao. - Ponovno joj je pokazao znak. - Zatim napraviš znak za riječ «tebe». - Uz smiješak je kažiprstom desne ruke pokazao prema njoj. - I volim te, usput.

Obrazi su joj se zacrvenjeli i odmaknula je pogled. Alex je čekao, ispunjen žudnjom, da mu kaže da ga voli na znakovnome jeziku. Čekao je uzalud. Nakon trenutka Annie se ustala sa stolice i krenula prema orguljama. Nekoliko je sekunda kasnije sobu ispunila zaglušujuća buka.

Zabava je trajala tek nekoliko minuta kada se Annie ustala s klupe i ponovno došla do Alexova stola znatiželjno gledajući prema knjizi koja je stajala pokraj njega. Igrajući se s vrpcom oko vrata, napokon ga je pogledala u oči. - Kako se kaže «Alex», - pitala jeMaknuo je knjigu s računima u stranu. - Ne postoje znakovi za većinu imena. Moraju se

123

GIGA

slovkati. - Zgrabivši drugu knjigu, otvorio je stranicu koja je sadržavala osnovnu abecedu.

Polako, kako bi mogla vidjeti položaj ruku, slovkao je svoje ime izgovarajući svako slovo dok je pokazivao znakove. «A_L_E_X.» Annie je sjela preko puta brzo prateći njegove ruke, a zatim i usne. Zatim je ponovila pokrete ruku i nasmiješila se svojemu uspjehu. - Alex! - povikala je izgledajući zadovoljnom. - Rekla sam Alex\ - Jesi! Ali, Annie, to je tek početak. Uz osnovnu abecedu, koja je samo skupina znakova za slova, možeš naučiti slovkati svaku riječ u našem jeziku. Jesi li to znala? Kada jednom zapamtiš abecedu, moći ćeš svladati čitanje. - Na njen zaprepašteni pogled, pokazao je prema knjizi. - Knjige, Annie. Moći ćeš čitati knjige. U nekima od njih zapisane su prekrasne priče o uzbudljivim ljudima i dalekim mjestima.

Pogledala je prema polici s knjigama. - Ja? Mogu naučiti čitati?

- Naravno da možeš. To si vrlo inteligentna mlada žena. Napravila je grimasu, očito uvjerena kako nije ni upola toliko pametna. - Glupa, -- rekla je. - Mama kaže da sam glupa.

Alex je uzdahnuo. - Ti nisi glupa. Vjeruj mi na riječ. I tvoja mama ne kaže da jesi. Više ne. Ne kažem da će biti lako, ali ako budeš pazila tijekom poduke i ako se budeš jako trudila, moći ćeš naučiti čitati, Annie. I moći ćeš naučiti pisati, također.

Izgledajući odlučno, spustila je ruke i ispravila se. - Nauči me.

Nasmijao se. - Pa ne ćemo sve uspjeti danas. Ali možemo početi.

- Nauči me! - ponovila je. - Molim tel - I na Alexovo je oduševljenje pokazala to znakovima dok je izgovarala posljednje riječi.

Pokušavajući ne otkriti pobjedonosni izraz lica, Alex se bacio na zadatak.

Učiti govoriti znakovnim jezikom... Bila je to najteža stvar koju je Annie ikada pokušala postići, ali je također bila i najnevjerojatnija. Na Alexov su nagovor njena majka i svi u Montgomery Hallu počeli učiti osnovnu abecedu kako bi Annie jednoga dana mogla komunicirati s njima. Svi su učili abecedu barem jedan sat dnevno svakoga dana. Henry i Dieter, koji nisu znali ni pisati ni čitati, bili su jedini zaposlenici koji su bili izostavljeni.

Edie Trimble, Annie i svi koji su živjeli u Mongomery Hallu naučili su abecedu za dva tjedna.

Kada su to postigli, Alex je sastavio listu riječi koje je Annie morala naučiti slovkati prije nego što krenu dalje s učenjem: bolestan, upomoć, vruće, hladno, piće, jelo i Alex. Svoje je ime stavio na popis jer je već znao dobro čitati s usana, a ako ju nitko drugi ne bude mogao razumjeti, on će moći.

Bio je to uzbudljiv doživljaj za Annie kada je napokon ušla u kuhinju i sama zatražila piće.

Spremačica kojoj je slovkala riječi, odmah je razumjela i donijela joj čašu vode. Bilo je to prvi put u četrnaest godina da je Annie mogla tražiti nešto od nekoga. Nakon stoje popila vodu, napustila je kuhinju i otišla u svoju sobu plakati. Govoriti, makar samo s rukama, bio je za nju neprocjenjiv dar.

Razmišljajući o svojim prvim danima u Montgomery Hallu, prisjetila se kako je bila ljuta kada je saznala daje udana. Vjerovala je kako nije dobila niti jedan dar na dan vjenčanja i osjećala se prevarenom. Sada je shvatila da je dobila neprocjenjiv dar, visokog, tamnoputog muškarca kestenjastih očiju i osmijehom na licu. Bio je, bez sumnje, ostvarenje sna.

Poznavajući ga, svijet joj se preokrenuo na toliko načina da ih više nije mogla prebrojiti.

Voljeti ga onako kako gaje ona voljela stavljalo ju je u težak položaj. U tri joj je različite prilike izrazio tako jasno svoju želju da bude blizak s njom ne samo ljubljenjem i dodirivanjem njenih grudi, stoje smatrala odličnim, nego i dolje, niže, tamo gdje ju je jednom dodirivao njegov brat, Douglas. Annie nije mogla podnijeti pomisao da bi trebala ikomu dopustiti, čak i Alexu, da joj to ponovno učini.

Ali on je to želio. U posljednje je vrijeme to osjetila svaki put kada bi bila blizu njega. Vidjela mu je to u očima kada bi ju pogledao, na njegovim rukama kada bije dotaknuo i uvijek je to

124

GIGA

bilo među njima, težak, napet osjećaj.

Najteži je dio bio što Annie nije bila sigurna da bi bliskost s Alexom bila tako užasna. Onaj dan kada ju je dotaknuo i poljubio u sobi, bilo je prekrasno i zbog toga se nije mogla prestati pitati jesu li i druge stvari koje je želio raditi isto tako prekrasne. Kako je Alex rekao, jesu, a Annie je znala da joj nikada nije lagao.

Kakva muka... Željela je usrećiti Alexa onako kako je on nju usrećio i osjetila je da bi uistinu bio sretan ako mu dopusti da joj stavi ruku pod suknju. Pitanje je bilo hoće li to moći podnijeti? Annie nije znala i zbog toga je odlučila donijeti odluku, pa što bilo.

Prošao je listopad i studeni - Annie je znala imena mjeseci jer ju je Alex natjerao da ih zapamti - i dani su postali neizdrživo hladni. Kada se skupio i posljednji plast sijena, Alex je manje vremena provodio radeći i više s Annie. Nekim danima bi ju omotao kaputom koji je dao napraviti za nju i poveo je u dugačku šetnju. Drugim danima su ostajali u njegovoj radnoj sobi pokraj tople vatre i zabavljali se sjećanjima, igrali igre ili samo razgovarali. Postao je vrlo vješt u čitanju s usana, a oboje su već tečno govorili znakovnim jezikom.

Jedno ju je poslijepodne pitao, -Kada bi mogla imenovati jednu stvar koju želiš više od ičega, Annie, što bi to bilo?

Annie se ugrizla za usnu. Alex joj je dao toliko toga. Toliko toga. Činilo joj je nezahvalnim priznati kako postoji još nešto što želi.

- Hajde. Ovo je vrijeme iskrenosti. - Sjedio je blizu vatre, a zlatni su se odsjaji plamenova poigravali na njegovu tamnome licu i preko njegove svilene svijetle košulje, koja mu je padala preko širokih ramena. Pogledao ju je u oči. - Nakit?

Nasmijala se i odmahnula glavom. - Ne, ne nakit. Gdje bih ga nosila?

-Željela bi otići u grad, - pretpostavio je. Kada je odmahnula glavom, rekao je. - Plesati, onda?

- Ne postoji ništa što zaista želim, rekla je.

- Annie..., - nježno je rekao. - Reci mi.

Već je voljela dijete koje je raslo u njoj, Annie je naslonila ruke na trbuh i slegnula ramenima.

- Kada dođe dijete, vjerojatno to više ne ću željeti.

- Kakve veze to ima? Reci mi. -Psa. Pogledao je u nju. - Psa? Oni su veliki, slinavi, dlakavi stvorovi s lošim manirima. Zašto, pobogu, želiš psa?

Ponovno je slegnula ramenima. - Ne znam. Samo znam da sam ga oduvijek željela.

Odmahnuo je glavom i pogledao u vatru. Kada je ponovno pogledao u nju, pitala je, - A ti?

Kada bi mogao imenovati jednu stvar koju zaista jako, jako želiš. Sto bi to bilo?

Pogledao je duboko u njene oči. -Ne će ti se svidjeti moj odgovor.

Okrenula je očima. - Nisi pošten. Ja sam tebi rekla.

Nije odvraćao pogled. - Želim tebe.

Annie je osjetila kako joj se vrućina penje uz vrat.

- U svojem zagrljaju, u svojem krevetu, - rekao je. - želim voditi ljubav s tobom, Annie. Želim to više od ičega na svijetu. -Pogled mu se zaustavio na njezinu struku, zatim ju je opet pogledao u oči. - Volim te. I volim našu bebu. Želim da budemo prava obitelj. - oči su mu gorjele od čežnje. - Cijeli sam svoj život bio sam. Dok nisi došla, nisam ni znao koliko sam se osjećao usamljenim. Sada ti i dijete donosite promjene. Dobre promjene. Možda sam sebičan, ali osjećam se poput djeteta u trgovini slatkišima. Želim sve. Ima li to smisla? Pravi brak, tebe u rukama kad odlazim spavati noću i ujutro kad se probudim.

Napokon je uspjela odvratiti pogled od njegova i pogledala je u plamen. Poskočilaje kada ju je dotaknuo po obrazu kako bi joj lice okrenuo prema sebi.

- Znam da se bojiš, - prošaptao je. -1 ne krivim te za to. Ako ništa drugo, mislim da sam zaslužio tvoje povjerenje. Hoćeš li barem razmisliti o tome?

Osjetila je kako joj je lice problijedjelo.

- Obećat ću ti nešto, - rekao joj je. - Ako mi budeš vjerovala i dopustiš mi da pokušam. Ne ću

125

GIGA

napraviti ništa što ne želiš. I ako budeš tražila da prestanem, kunem se da hoću.

Annie se jedva natjerala da pogleda u njegove oči. U njima je vidjela samo ljubav koju je osjećao prema njoj. Kako mu je mogla uskratiti jedinu stvar koju je od nje tražio?

- Kao što sam rekao, samo razmisli. Ne moraš mi sada odgovoriti. Hoćeš li napraviti to?

Razmisliti?

Klimnulaje.

Nasmiješio joj se. - Dok razmišljaš o tome, misli na onaj dan u sobi i kako ti je lijepo bilo.

Jamčim ti da će ono što slijedi biti još ljepše.

Annie je poželjela biti sigurna u to. O, kako je željela biti sigurna.

Poglavlje 20 126

GIGA

Zvuk je probudio Alexa iz dubokog sna. Trenutno dezorijentiran, okrenuo se na stranu i pogledao prema tami. Blagoslovljen dobrim vidom, nije mu bio problem gledati i po noći bez mjesečine, a ova je bila upravo suprotna. Srebrno je svjetlo obasjavalo njegovu spavaću sobu i prosipalo po podu sjene od ormara.

Annie... Prisjećajući se njihova popodnevna razgovora, dopustio si je vjerovati kako se možda šuljala do njegove sobe. Srce mu se stegnulo kada je pogledao prema vratima i shvatio da su zatvorena. Nije bila Annie. Pridigao se i naslonio na lakat pokušavajući odrediti koliko je sati.

Ponoć, možda malo kasnije, zaključio je. Nije se osjećao kao daje dugo spavao.

Zvuk koji gaje uznemirio, ponovno se začuo kao prigušeno lupanje koje je dolazilo iz prizemlja. Izvukavši se iz kreveta, pretražio je ormar kako bi pronašao hlače i čizme. U slučaju da se mora suočiti s provalnikom, želio je biti spreman. Iako nje vjerovao daje netko provalio u kuću. Živio je u Montgomery Hallu od rođenja i nikada nije bilo nikakvih problema. Ljudi koji su živjeli na imanju i oko njega, bili su pristojan, bogobojazan narod i kriminala ovdje gotovo i nije bilo. Douglas je bio najčešći krivac za nevolje, a sada ga nije bilo.

Douglas... Alexu je srce zakucalo brže. Zatim je odbacio tu pomisao. Sa svim svojim manama, njegov brat nije bio budala. Ne, to je vjerojatno netko od posluge, zaključio je.

Ponekada Frederick ima problema sa spavanjem pa zna otići u kuhinju po mlijeko.

Na putu kroz hodnik Alex je zastao pokraj dječje sobe kako bi se uvjerio da Annie spava.

Hodajući laganim korakom, prišao je njezinu krevetu, uvjerio se da je na sigurnome, okrenuo se i tiho zatvorio vrata za sobom dok je izlazio natrag na hodnik.

Stube su škripale pod njegovim nogama dok je silazio dolje. Tijekom dana Alex nije primjećivao buku koju su one proizvodile te je odlučio staviti na popis zadaća i pozivanje stolara da ih popravi. Mjesto je poput Montgomery Halla zahtijevalo konstantno održavanje i popravke.

Kada je stigao do hodnika na donjem katu, Alex se smrznuo. Bilo je nešto u zvukovima koje je čulo što mu je ledilo krv u žilama. To nije bilo nespretno lupanje kakvo je mogao očekivati od zaposlenika. Bio je to više nervozan zvuk, kao da netko traži nešto i očajnički se boji da ne bude otkriven. Alex je pratio zvuk do trpezarije.

Otvorio je vrata i ušao. Dovoljno je mjesečine obasjavalo sobu da bi jasno vidio pa nije morao paliti lampu. Muškarac je bio sagnut pokraj stola. Pokraj njega na podu stajala je bijela torba u koju je stavljao predmete koje je izvlačio iz elemenata. Prepoznavši ga istoga trenutka po boji kose, Alex nije bio siguran koji je osjećaj bio jači u njem, ljutnja ili tuga. Nakon što je toliko dugo volio brata, nije mu bilo lagano potpuno ga prezirati, bez obzira na sve stoje učinio.

- Douglas, - napokon je rekao, - što to, do vraga, radiš? Njegov brat se uspravio tako iznenadno da je glavom udario od stol. Opsovao je ispod glasa i rukom prekrio natučeno mjesto. -Alex?

- Što si mislio? - Alex je prekrio rukom gola prsa. - Trebao bi zamotati kristal u nešto. Papir, možda? Ako ih sve staviš u torbu, mogle bi se oštetiti.

- Kakav kristal? Nekoliko predmeta i to je sve. I gotovo ništa srebrnine. Kunem se, Alex, za čovjeka sa sredstvima, na fine stvari potrošio si sitniš.

- Ispričavam se. Kako neobzirno i nepažljivo od mene.

Douglas se ustao na noge. Nakon stoje stajao nekoliko trenutaka izgledajući glupo, protrljao je nos rukavom. - Kao što si vjerojatno pretpostavio, našao sam se u financijskoj stisci.

Bolje ispunila Alexova prsa. Kada bi barem njegov brat molio za oprost i obećao da će se popraviti. Kada bi pokazao barem malo krivnje ili - Alex je prekinuo tu misao. Bio je to put kojim je prošao tisuću puta i znao je gdje će završiti. Ono što mu je slamalo srce bilo je, bez obzira na sve, to što mu je želio i trebao oprostiti. To je bio njegov brat, a ne neki stranac.

Pričao mu je priče za laku noć kada je bio mali, učio ga jahati svojega prvog konja, gledao ga

127

GIGA

kako postaje muškarac. Zaboraviti sve to, pretvarati se da se nikada nije dogodilo, bilo je nemoguće.

- Ako trebaš novaca, Douglas, imam nešto u sefu. - ponudio mu je.

- Dao bi mi? Kada sam vidio da si promijenio šifru - pa, pomislio sam daje to zbog...

- Zbog toga što sam se bojao da bi se ti mogao došuljati i pokrasti me? - Alex je završio rečenicu umjesto njega.

Douglas je imao barem malo dostojanstva da izgleda posramljeno. - Uzeo bih taman onoliko koliko mije dovoljno da se izvučem.

Alex je gotovo rekao kako vjeruje da svinje mogu letjeti. Ali kako je njegovu bratu nedostajalo inteligencije, sumnjao je da će shvatiti poantu. Iako ni on nije bio siguran što je poanta u ovome trenutku. Osim daje bio budala, naravno. Kada je Douglas u pitanju, činilo se da će to uvijek i biti. Od smrti njihova oca, Alex se trudio nadomjestiti gubitak nikada ne zaboravljajući, ni na trenutak, daje on bio odgovoran. Krivnja je imala način da uhvati čovjeka u šaku i da ga tamo drži zauvijek.

Uzdahnuo je i preplašeno pomislio na Annie. Kako ju je volio, bilo bi pogrešno dati Douglasu bilo što. Pogrešno. Kada bi vidjela da je njegov brat u kući, Alex je sumnjao da bi mu ikada mogla oprostiti, i ne biju krivio za to. Douglas ju je silovao, okrutno, bez grižnje savjesti.

Najgora je izdaja bilo pomagati mu na bilo koji način i Alex je znao to. S druge strane, nije mogao mrziti svojega rođenoga brata toliko da bi ga mogao gledati kako se muči i gladuje.

- Dođi u radnu sobu. Dat ću ti nešto novca i ček. Zatim želiš da odeš odavde, Douglas. Začuvši tiho lupanje, Alex se okrenuo u zaprepaštenju. - Ostavi srebrninu, zaboga. Rekao sam da ću ti dati novaca.

Moleći se da se Annie, sa svojom sposobnošću da osjeti vibracije, ne probudi i dođe dolje te vidi tko je tu, Alex je vodio svojega brata kroz hodnik do radne sobe. Zatvorivši vrata, nije gubio vrijeme i odmah prišao sefu. Kada je okrenuo kotačić, pazeći da tiho otvori vrata sefa, začuo je kako se njegov brat smješta u stolicu.

- Nemoj se udomaćiti.

Douglas se nasmijao. - O, da. Pretpostavljam da se tvojoj ženici ne bi svidjelo kada bi me vidjela ovdje. Razumijem, Alex. Muškarci imaju prioritete. Očito je koji je tvoj.

Vrata sefa otvorila su se upravo u tome trenutku. Tijelo mu se iznenadno ukočilo i Alex se okrenuo kako bi ga smirenim glasom upitao, - Što, dovraga, to znači?

- Ništa! Nemoj biti tako osjetljiv. - Na mjesečini se Douglas-ovo lice činilo mutno. Prošao je prstima kroz kosu i ustao. Pomak-nuvši kaput ustranu, uzeo je lampu i okrenuo se kako bi pregledao prostoriju. - Bože, kako mi je nedostajala radna soba. Tisuću sam puta zamišljao da sam ovdje. Kada si nabavio orgulje?

- Nedavno.

Ugledavši ostale instrumente, rekao je, - Razvijaš zanimanje za glazbu, jeli?

- Moglo bi se reći.

Douglas je prstima prešao preko malog stola koji je bio smješten između dvije stolice ispred kamina. - Sjećaš li se koliko sam te puta pobijedio u šahu sjedeći upravo ovdje, ispred kamina?

- Sjećam se koliko si često varao.

Douglas se nasmijao. - I to. Micao bih figure svaki put kada bi se ti okrenuo, top je bio jedini način da te pobijedim. - među njih se smjestila neugodna tišina. Zatim je dodao, - To su bili dobri dani.

- Ti su dani završeni i to tvojom krivicom. - Alex je uzeo manji bunt novca iz sefa. Prišavši stolu, rekao je, - Napisat ću ti ček. Raspolaži mudro s tim novcima. Kada ih potrošiš, više ne ćeš imati ništa. Ne želim te više nikada vidjeti ovdje. Je li ti to jasno?

U njegovim riječima kao da je bila jeka. Poznata jeka. Alex se sjetio da ih je već jednom izgovorio Douglasu i vjerovao svim srcem kako to i misli. Sada je stajao ovdje dajući mu

128

GIGA

novac. Nije imalo smisla, čak ni njemu, a opet se osjećao nemoćnim učiniti bilo što drugo.

Zamišljao je kako se prisjeća ove scene i izruguje sam sebi zbog ponavljanja istih, beznačajnih riječi.

Douglas je naslonio rame na kameni kamin. - Isuse, Alex, ja sam tvoj brat. Shvaćam da sam počinio nepopravljiv grijeh kada sam silovao djevojku. Kada bih to morao ponovno učiniti, ne bih, ali ne mogu promijeniti prošlost. Zar ne možeš pronaći oprost u svojem srcu?

Alex je podigao pogled s papira koji je potpisivao. - Nažalost, da. Ali oduvijek sam bio budala kada se radilo o tebi, zar ne? Znaš li da ponekad ležim budan do zor pitajući se gdje sam pogriješio kada sam te odgajao? Krivim sebe. Da sam bio stroži, oštriji, da sam te par puta jako prebio, bi li ispao drugačiji?

- Dobro si me odgajao, - Douglas ga je uvjeravao. - Samo sam napravio nešto glupo, to je sve.

Nisi ti kriv. Možda nisam ni ja. Bio sam pijan. Nisam razmišljao. Samo se dogodilo, Alex.

Prije nego sam shvatio što činim. Znaš kakav sam kad popijem. Zao poput zmije. Priznajem to.

Znajući na što je ciljao njegov brat, Alex ga je prekinuo. -Douglas, nemoj. Lijep govor ne može uvijek sve popraviti. Ne ovaj put. Samo si uspio sve pogoršati.

- Pogoršati? - Brat mu se odmaknuo korak unatrag s ispruženim rukama. - Barem me poslušaj. I ja sam ležao budan noću. Osjećao se loše. Ne samo zbog onoga što sam učinio djevojci nego zbog toga što sam tebe razočarao. Molim te, daj mi još jednu priliku. Samo još jednu. Odrekao sam se pića. Nisam okusio kap otkada sam otišao.

- Da? A što sam osjetio u tvom dahu u trpezariji? Čaj? Alex je odmahnuo glavom. - Zar sam bio tolika budala da sad možeš stajati ovdje i zapravo očekivati da povjerujem u ova sranja? - Prošao je rukom kroz kosu. - U pravu si, znaš. Mislim da je alkohol samo dio tvog problema. Kad piješ, radiš stvari koje inače ne bi. Na nesreću, drugi je dio tvojega problema taj što ćeš uvijek pronalaziti opravdanja za samo jedan mali gutljaj. I onda još jedan. Pa još jedan. Laži sebi ako moraš, ali meni nemoj.

- Alex, molim te. Daj mi još jednu priliku. Samo jednu i nikada to više ne ću tražiti od tebe.

Kunem se, ovaj put ne ću uprskati. Ne ću ni dotaknuti viski. Ne ću. Nikada, ni zbog jednog razloga!

Alex je odlučno završio s potpisivanjem čeka. - Ne mogu to učiniti, Douglas, znaš to. Nisam samo ja u pitanju. Imam ženu. Dugujem joj svoju odanost, što je prvo i najvažnije. Prestani piti ako možeš. Ali napravi to daleko od Montgomery Halla.

Douglas je izravnao kaput, težak vuneni ogrtač koji je vidio i bolje dane. - Ah, da. Tvoja žena.

Abbie, je li joj to ime?

- Annie.

- Tako je, Annie. Kako bih mogao zaboraviti? Iako, moram priznati, na njoj sam zapamtio samo noge.

- Nemoj, - Alex ga je tiho upozorio. - Ostalo mi je tek nekoliko dobrih uspomena na tebe.

Nemoj ih uništiti.

- Uništiti? - Douglas je ogorčeno rekao. - Okrećeš mi leđa. Ja sam tvoj brat, za Boga miloga.

Alex je osjetio muku u trbuhu. Žurno je završio s ispunjavanjem čeka, iskinuo ga iz knjižice i gurnuo preko stola. - Izvoli. Uzmi to i odlazi.

Douglas je hodao polako do stola. Pokupio je papir, smotao pažljivo na tri dijela i ugurao u džep jakne. Susreli su im se pogledi. Alex je već vidio taj pogled u bratovim očima i znao je da kriju inat. To i nije bilo iznenađenje. Kada nešto nije bilo po njegovu, Douglas bi se uvijek inatio bratu.

Lagano se nasmiješivši, Douglas je rekao, - Annie... Lijepa guza ako se dobro sjećam. Uživaš li u svojem malom idiotu, Alex? Kada sam ju okrenuo, nazvao si to silovanjem. Kada ti to činiš, pretpostavljam da se radi o plemenitome žrtvovanju? Dobri, stari Alex, čisti nered za

129

GIGA

svojim bratom. Kakav križ koji moraš nositi.

Alex se naslonio na ruke, koje su se iznenada stisnule u šake. Uvijek je dolazilo do ovoga, shvatio je. Gledao je u Douglasa, pokušavao ga shvatiti i zatim šakom udario u zid. Neke su stvari bile neshvatljive. - Nemoj, - ponovno je rekao znajući čak i dok je izgovarao riječi da će Douglas morati dobiti zadovoljštinu prije nego što ode. To je bio njegov način. Uvijek je bio.

- Nemoj što? Suočiti te s istinom? - Oči su mu zasjale i nastavio je. - Jadan si, znaš to? Pokazao je rukom po sobi. - Sto ako je derište koje nosi curica, Alex? Jesi li pomislio na to?

Pošto si ti pola muškarca, kako ćeš ikada napraviti sina? Ili možda ne želiš muškog nasljednika?

Alex nije mogao govoriti. A čak i kad bi mogao, nije bilo riječi.

- Sa mnom bi barem mogao izvući još jedno ili dva derišta iz nje. Ili si možda sebičan da bi dijelio njenu slatku guzu? Kladim se da si umakao svoj nos tamo svaku noć otkada si se oženio.

Alex se počeo tresti.

Douglas se nasmijao. - Ili si ti jedan od onih muškaraca koji više vole da usluga bude obratna?

Gotovo te mogu zamisliti kako u jednoj ruci držiš brendi, a drugom ju držiš za kosu i pokazuješ joj kako voliš da ti se...

Alex je nabio šaku izravno u bratova usta. Samo tako brzo. Bez razmišljanja, bez planiranja.

Samo gaje udario, svom snagom. Douglas je oteturao unatrag, izbezumljena izraza lica. Jedva svjestan da se pomaknuo, Alex je preskočio stol i krenuo prema njemu. U trenutku su se njih dvojica našli na podu. Iskoristivši prednost, Alex je ustao na noge, zamahnuo nogom i udario brata u trbuh. Zatim ga je zgrabio za kosu i povukao ga da se ustane.

Dok mu je okretao lice, povikao je, - Ti jadno, malo govno! Nisi dostojan poljubiti noge te djevojke, kamoli da joj izgovoriš ime!

Alexu se činilo daje vrijeme usporeno. Svaki put kada bi potegnuo šaku, činilo mu se da se kreće usporenim pokretima. Izgubio je kontrolu, znao je to. Liceje njegova brata pocrvenjelo od krvi pod njegovim rukama. Ako se ne zaustavi, ubit će ga. Ali savjest kao da ga je napustila. Sljedeća stvar koje se sjeća, naslonio je Douglasa na zid i počeo ga daviti. Kao iz daljine, gledao je kako stišće ruke, a liceje njegova brata postalo ljubičasto.

Alex nije bio siguran što gaje osvijestilo. Pomisao na Annie? Na to što bi joj se moglo dogoditi ako on završi u zatvoru? Nije znao. Znao je samo da ga je nešto, možda sam Bog, natjeralo da odmakne ruke od bratova vrata.

Douglas se otkotrljao u stranu i uhvatio se rukama za grlo glasno grgljajući i boreći se za dah.

Alex se ustao na noge i okrenuo ne mareći što mu brat leži na podu i guši se. Naslonivši ruke na stol, zatvorio je oči. Kada se buka utišala, rekao je. - Gubi se. Gubi se prije nego što te ubijem. Čuo je kako se Douglas ustaje na noge. Ali nije čuo kako prilazi vratima.

- Ozbiljan sam, Douglas. Zadavit ću te golim rukama.

Koraci. Škripa poda. Lupanje vratima. Alex je izdahnuo zrak za koji je zaboravio da drži u sebi. Zatim osjećajući kao da mu je netko iščupao pluća iz prsa, ispustio je jecaj. Dubok, grozan jecaj. Koljena su mu zadrhtala i kleknuo je naslonivši glavu na stol.

Smrt. Ne čovjeka, već ljubavi. Kraj nije došao lagano.

Annie je stigla do vrata Alexove spavaće sobe. Na grozan je trenutak pomislila da su zaključana. Poluslijepa od tame u hodniku, uplašeno je gledala po tami. Ovdje. Bio je ovdje.

Vrata su se naglo otvorila i ušla je u sobu. Mjesečina, svijetla i jaka, prosipala se po prostoriji.

Potrčala je prema krevetu jedva udahnuvši zrak. Pokreti su joj bili užurbani od osjećaja panike.

Alex. Panično je prevrtala pokrivač na krevetu. Nije bio tu. Okrenula se i zurila prema vratima, s rukama preko usta kako bi utišala bilo koji zvuk. Douglas, ovdje. Kada bi čuo njene jecaje, mogao bi doći ovdje i pronaći ju. Je li pravila buku? O, Bože... Morala se sakriti.

130

GIGA

Nekoliko se puta panično okretala oko sebe tražeći skrovište. Zatim preplašena da se ne otkrije, utonula je u Alexov krevet, luđački se pokušavala uvući među plahte kako bi utonula u madrac i sakrila se.

Miris Alexa ju je okružio. Alex. Tresući se, Annie je obgrlila svoj trbuh i podigla koljena. Taj je čovjek bio u kući, a Alexa nije bilo. Zadržala je dah. M zvuk. Nije smjela ispustiti ni jedan zvuk. Ostat će ovdje sakrivena, ali i sigurna u Alexovu krevetu. On će se vratiti. Mora. A kada se vrati, ne će nikomu dopustiti daju povrijedi.

Alex je ušao u svoju spavaću sobu, zatvorio vrata i leđa naslonio na drvo zatvorivši oči.

Annie... Više nego ikada prije, žudio je da ju zagrli. Suzdržao se od potrebe da ode do njene sobe, zamišljao je njen osmijeh - način na koji su se njene usne slatko izvijale u kutovima, rupicu na njenim obrazima, njene prekrasne oči, tako nježno plave i potpuno iskrene.

Stisnuvši ruku preko usta, Alex se još jednom prisjetio s kojim je zadovoljstvom udario brata po licu. Taj prvi udarac značio je kraj doživotne predanosti i sada kada se to dogodilo, osjećao se čudno slobodnim. Tužan, naravno. I prazan. Ali slobodan. Prvi put od smrti njihova oca njegova je odgovornost prema bratu prestala.

Odmaknuvši se od vrata, Alex je krenuo prema svojemu krevetu gledajući prema prozoru u savijene grane drveta prekrivene srebrnim prahom mjesečine. Lišće, poljuljano noćnim vjetrom, šuštalo je na povjetarcu i podsjećalo ga na škripanje noktima po ploči. Zvuk. Otkada je upoznao Annie, Alex je postao svjestan svih zvukova koji su ga okruživali i konstantno se nalazio u situaciji kako pokušava shvatiti kakav je njen svijet, Lišće kako dodiruje staklo, ptice na granama, puhanje vjetra, sve to mu je, inače, bilo nečujno. Koliko god se trudio nije mogao pronaći potpunu tišinu. Ona je propuštala toliko toga. Toliko toga.

Uzdahnuvši, Alex je sjeo na rub kreveta i nagnuo se kako bi skinuo čizme. Iza sebe je začuo drhtavi jecaj, za koji je na trenutak vjerovao da dolazi izvana. Zatim se skamenio. Polako se okrenuo preko ramena.

Ispod pokrivača na sredini kreveta bila je izbočina. Drhtava izbočina. Zaboravivši na čizme, okrenuo se zagrlivši savijene noge na madracu. Kada je otkrila pokrivač, začuo je prigušeni zvuk.

- Annie, - prošaptao je zbunjeno.

Uz uzdah se pridigla i bacila na njega poput projektila napad-nuvši ga noktima i zubima. Alex je bio toliko zapanjen stoje svoje nokte zarila u njegovu vilicu, da nije stigao reagirati.

-Annie!

Uhvativši ju za zapešća, odmaknuo se kako bi izbjegao njene udarce. Kada joj je uspio zadržati ruke, opustila se izgledajući prestravljeno. Iskoristivši svoju snagu kao prednost, brzo ju je polegao na krevet držeći joj ruke iznad glave. Svojim se bedrom naslonio na njene noge, kojima je panično udarala. Dok se bespomoćno pokušavala izvući iz njegova stiska, izvila je leđa pokušavajući udahnuti zrak.

- Annie ljubavi, ja sam. - Alex se pridigao kako bi mu vidjela lice. - Ja sam, dušo.

Na mjesečini su njene oči bile krupne, svjetlucavi dragulji na njezinu licu, a guste su joj trepavice prosipale sjenu po njenim obrazima. Ne mogavši se pomaknuti, pogledala je u njega. Polako joj se izraz lica promijenio iz paničnog u smireni. Potpuno se opustila uz bolan jecaj.

Pustivši njene ruke, Alex ju je naslonio na svoja prsa. Poput preplašenog djeteta, omotala je ruke oko njegova vrata i objesila se oko njega, dok joj se cijelo tijelo treslo od jecaja i užasnog drhtanja. S bolom u srcu, nasloni je svoje lice na njenu kosu prekrasnog mirisa znajući bez pitanja daje zasigurno vidjela Douglasa u hodniku. Tražeći zaštitu, došla je ovamo i shvatila da ga nema.

Pazeći da ju ne povrijedi, Alex se okrenuo na leđa noseći ju za sobom i ne ispuštajući ju iz ruku. Mogao je samo zamisliti koliko je bila uplašena. Douglas, njen silovatelj, u kući. U trbuhu kao da mu se pojavio čvor zbog srama koji je osjećao. On je bio kriv za ovo. Stavivši

131

GIGA

ruku na njen potiljak, Alex ju je nježno poljubio u čelo.

Na trenutak je zaboravio da ga ne može čuti pa joj je prošaptao, - O Annie, oprosti mi. Žao mije. Tako mije žao.

Njeno drhtanje nije se smirilo. Prošavši rukom preko njenih leđa, osjetio je hladnoću kako joj se probija kroz flanelsku spavaćicu. Kako se sakrivala ispod njegovih pokrivača, znao je da joj nije hladno. Ali svejedno je bila hladna poput leda. Sudeći po njezinu drhtavome tijelu bila je promrznuta do kosti.

Podigao je bradu i stavio njenu glavu na svoje rame kako bi mu vidjela lice. - Ureduje, Annie.

Otišao je.

Klimnula je glavom i zatvorila oči. Alex joj je rukama prošao preko leđa i struka pokušavajući joj na jedini način koji je znao poboljšati cirkulaciju. Unatoč pokušajima, zubi su joj nastavili cvokotati. Kada je prošlo još nekoliko minuta, a ona se nije prestala tresti, počeo se zabrinjavati.

- Ono što ti trebaš, mlada damo, je duga, topla kupka i malo Maddyne irske kave.

Stisnula se uz Alexova ramena kada se pomaknuo.

- Annie...- Okrenuvši se na stranu, Alex je vrhovima prstiju prešao preko njezina obraza i prisilio se da se nasmiješi. - Otići ću dolje samo da uzmem vode iz spremnika. Vratit ću se prije nego nabrojiš do... - Gotovo je rekao «do sto», ali je zastao. - Prije nego što nabrojiš do četrdeset. Bit ćeš sigurna ovdje, obećavam. Jesam li ti ikada lagao?

Lagano je odmahnula glavom i opustila stisak ruku oko njegova vrata. Izraz na njezinu licu stegnuo mu je srce i poljubio ju je u vrh nosa. - Tako, budi dobra djevojka. Odmah ću se vratiti. Ostani ovdje. Pokrij se, u redu?

Ponovno je njen jedini odgovor bio lagano klimanje glavom. Alex je sišao s kreveta mrzeći što ju mora ostaviti. Kada se vratio da provjeri kako je, drhtanje koje je vidio pod pokrivačima uvjerilo gaje kako nema izbora.

Nekoliko trenutaka kasnije, kada se vratio u sobu, nosio je sa sobom dva galona od pet litara vruće vode. Nakon što ih je odnio u kupaonicu, upalio je lampu i započeo s pripremanjem kupke. Kada je ulio dovoljno hladne vode na dno kade, ulio je vruću vodu iz galona i provjerio temperaturu unutarnjom stranom svojega zapešća.

Kada se vratio do kreveta, maknuo je pokrivač sa Anniena lica. - Ustani. Idemo te staviti u kadu.

Zubi su joj cvokotali, njeno malo tijelo je drhtalo, ali nekako se uspjela pridići i prebaciti slabašne noge preko ruba kreveta. Alex joj je pomogao da ustane i dođe do kade s vodom.

Bojeći se kako ne bi pomislila da ju namjerava uznemirivati, nagnuo se naprijed kako bi mu vidjela usne i objasnio, - Dok se budeš svlačila i kupala, ja ću otići u kuhinju i napraviti ti irsku kavu. To je Maddyn specijalni recept, jamačno će te utopliti do kosti.

Stala je do ruba kade i započela s otkopčavanjem dugmeta na spavaćici, ali su se njene ruke i tijelo toliko tresli da prstima nije uspjela pogoditi dugme. Alex joj je maknuo kosu s ramena i preuzeo otkopčavanje. Svakim je dugmetom njegova briga rasla. Koliko se sjećao, u svojem je životu vidio samo dvoje ljudi koji su bili u šoku, i oboje su se ovako tresli. Zar je Annien strah od Douglasa bio toliki daje pala u šok?

Alex nije znao. Znao je samo da se činila bespomoćno krhka u tom trenutku, s natečenim trbuhom i svim. Slabašne su male ruke otkrivale svaku kost. Izbočena ramena. Imao je osjećaj da bi ih mogao slomiti jačim dodirom prsta. Želio ju je priviti bliže i svojim tijelom ugrijati. Želio ju je držati sve dok Douglas ne nestane iz njenih misli.

Kada je završio s otkopčavanjem, drhtavo je uhvatila kraj jednog rukava očito pokušavajući izvući ruku. Gledajući ju, Alex je shvatio da sama ne će uspjeti skinuti odjeću. Sranje.

Okrenuo se prema njoj i podigao obrvu. - Želiš li da ti pomognem, srce?

Užasno se tresla i ipak odmahnula glavom, stavila dlan na njegovo rame i lagano ga odgurnula. Prepoznao je to kao molbu da iziđe. Samo se nadao da će uspjeti bez njegove

132

GIGA

pomoći. - Odmah ću se vratiti, uredu? - Uzevši frotirni ručnik s police, polegao ga je na rub kade. - Pokrij se s tim kada uđeš unutra. Nije važno ako se smoči. Tako se ne ćeš osjećati neugodno kad seja vratim. Uredu?

Klimnula je. Iako je to mrsko napravio, Alex se okrenuo na peti zatvarajući vrata kupaonice za sobom na izlasku. Na putu je iz spavaće sobe zastao kod ormara kako bi uzeo košulju, koju je navukao, ali nije zakopčao.

Stigavši u prizemlje, požurio se naložiti vatru u štednjaku kako bi ugrijao kavu koja je stajala na plameniku. Kada je to napravio, napunio je šalicu do pola, dodao slatko vrhnje i zatim sve prelio čepom viskija. Kada je dodao malo šećera kako bi poboljšao okus, krenuo je natrag do kupaonice na katu očekujući kako će pronaći Annie natopljenu toplom vodom do vrata.

Umjesto toga, našao ju je kako sjedi na komodi u kupaonici, još uvijek odjevena u spavaćicu i s prekriženim rukama ispod grudi.

- Annie...

Alex je ostavio šalicu s kavom na umivaonik i kleknuo pokraj nje. Nikada nije vidio nikoga da se ovako trese. Ako joj topla kupka i irska kava ne pomognu, morat će poslati po dr. Muira.

S obzirom na njenu trudnoću, nije bio spreman riskirati.

Alex je čak razmišljao o tome da probudi Maddy kako bi došla i pomogla Annie ući u kadu, ali se ubrzo predomislio. Kuće-paziteljica je čvrsto spavala u drugome krilu kuće. Dok on stigne tamo i dok se ona ustane, pronađe ogrtač i papuče te dođe do njegove sobe, prokleta voda će se ohladiti.

Odlučan, zgrabio je Annie za ruke, odmaknuo ih od njenih rebara i otkopčao dugmad na njenim rukavima. - Malo ću ti pomoći, - rekao joj je dok je otkopčavao drugi rukav. Na njenu se iznenađenu grimasu nasmiješio. - Dušo, svući ću ti odjeću i staviti te u kadu toliko brzo da ću jedva išta uspjeti vidjeti.

Nije izgledala uvjereno, ali zabrinut za njeno zdravlje, Alex joj nije dao priliku da uzmakne.

Uhvativši ju za ramena, povukao ju je s komode i počeo joj svlačiti spavaćicu. - Digni rukice.

Nije bio siguran je li ga poslušala ili joj je gurnuo ruke u zrak dok joj je prevlačio spavaćicu preko glave. Nije bilo važno. U trenutku kada je osjetila da joj se diže potkošulja, naglo je povukla ruke i spustila ih kako bi se pokrila. Alex se morao nasmiješiti zbog mjesta koje je izabrala sakriti. Ne svoja prsa, kao što bi to većina žena napravila. Umjesto toga, jednom je rukom prekrila trbuh, a drugom poklopila preko tamnog trokuta dlačica između bedara. Bio je blagoslovljen prekrasnim pogledom na njene grudi, čiji su vrhovi potamnjeli zbog već poodmakle trudnoće i bili tamnoružičaste boje.

Odvratio je pogled i silno se trudio da mu pogled tamo ponovno ne odluta. To se pokazalo pomalo teškim dok joj je pomagao da uđe u kadu. S obzirom na to koliko se tresla, nije bio siguran da će moći stajati na nogama u kadi ili da će imati dovoljno snage u rukama da se spusti u sjedeći položaj. Gdje da uhvatiti golu i vrlo trudnu ženu? Alex je pogledao u njen struk bojeći se da ne ozlijedi nju ili bebu. Kukovi su bili izvan svake konkurencije. Bilo je nemoguće uhvatiti ju. Zadovoljio se s tim što ju je uhvatio ispod ruku.

Velika pogreška. Stisnuo je zube i herojski se potrudio da misli na rezultate u bejzbolu dok joj je pomagao da se smjesti u kadi. Dlanovi kao da su mu bili prislonjeni na vatru, a s obzirom na to kakva je bila nije bilo drugog mjesta gdje bi stavio palčeve, osim ispod njenih grudi.

Svilenkasti se dodir njene kože trljao o njegove zglobove na prstima. Osjetio je uzbuđenje u kostima. Bez ravnoteže i nespretno, savila je koljena. Noge su joj još uvijek drhtale. Alex juje nastavio držati dok nije sjela u kadu. Rezultati u bejzbolu? Nije se mogao sjetiti ni imena klubova.

- Tako. Nije bilo tako strašno, zar ne?

Bol ga je preponama podsjetila na jedan put kada ga je kobila udarila u međunožje, ali to nije imalo veze s ovim. Nešto ozbiljno nije bilo u redu s njim, zaključio je. Normalan muškarac ne bi trebao smatrati trudnu ženu privlačnom. Alije Annie njemu bila prelijepa.

133

GIGA

Sjeo je na komodu i naslonio laktove na koljena nadajući se da nije primijetila kako se uzbudio. Pogled mu se zaustavio na ručniku koji je izvadio za nju i pokazao joj je da ga uzme.

Umjesto toga, drhteći i tresući se, naslonila je leđa na rub kade i utonula u vodu, koja joj je otkrivala dojke. Nabrajajući molitve, Alex je bio zahvalan što joj može vidjeti dojke, trbuh i ništa više. Više od toga nije mogao podnijeti.

Nagnuvši glavu unatrag, zatvorila je oči i stisnula zube kako bi prestali cvokotati. Alex je nekoliko minuta gledao u pod brojeći kvadratiće mozaika koji ga je prekrivao. Kada mu je to postalo umirijuće, pogledao je u vrhove svojih čizama. Pozornost je nadalje usmjerio na nokte na rukama, zatim zanoktice. Kada je ponovno pogledao u Annie, činilo mu se da se manje trese.

Ustao se. Na njegov pokret, koji je očito osjetila preko vibracija na podu, otvorila je oči. - Što kažeš na malo Maddyne kave?

Posegnula je za ručnikom. Brzo gaje razmotala i raširila od trbuha ostavivši dojke gole. Alex joj je dodao šalicu, lijek za njenu drhtavicu, koju je uzela objema rukama. U trenutku kada je ispustila ručnik, on je otplutao u stranu. Pokušala ga je zgrabiti i prosipala kavu po prsima.

- Evo, - rekao je nježnim glasom. - Pusti meni šalicu. Ti se pobrini za ručnik.

Kada je uzeo kavu, ponovno je prekrila trbuh i noge čvrsto ga držeći u svojim malim šakama.

Cučnuvši pokraj kade, Alex se borio da ne pukne od smijeha. Bilo mu je očito da joj je, koliko god je bila bezbrižna i skromna, jedina briga bila sakriti natečeni struk i ta svoja prekrasna bedra, k vragu s dojkama.

To je Alexu bila zagonetka. Upoznao je žene koje se nisu sramile svojih čari, ali ni jednu poput Annie. Nije se trudila biti provokativna, to je bilo očito. Zapravo nije shvaćala daje sakriti grudi od pogleda muškarca bilo važno kao i ostatak njezina tijela. Kao da se nikada nitko nije potrudio objasniti joj...

Alex se iznenada sjetio. Kao daje bilo jučer, sjetio se kako je jednom šetao pokraj slapova dok je bio dječak. Tamo je bilo nekakvo slavlje, nekakav izlet s igrama i hranom. Kako je bilo vruće poslijepodne, većina djece, pod nadzorom odraslih, mogla su se kupati. Goli do pasa, dječaci i djevojčice, skakali su u vodu. Alex je tada imao oko pet godina, ali bilo je djece koja su imala šest ili više godina. Nijedna od djevojčica nije se sramila što su im grudi otkrivene. U tom periodu odrastanja nisu se imale čega sramiti.

Prislonivši šalicu na Anniene usne, Alex je s pažljivo gledao dok je uzimala gutljaj Maddyne kave. Kada je okusila alkohol, naborala je nos. Alex joj je ponudio još jedan gutljaj, a zatim odmaknuo tamni pramen kose s njezina čela.

- Riješit ćemo se tog drhtanja, - uvjeravao ju je kada ga je još jednom pogledala s gađenjem na alkohol.

Igrala se s krajem ručnika koji je plutao sa strane i otkrivao gola bedra. Dok ju je gledao, sjetio se dana njihova vjenčanja i kako je sjedila na katu iznad njega, očito ne previše zabrinuta što joj je mogao vidjeti ispod haljine. I dana u njenoj sobi kada joj je ljubio grudi?

Očekivao je da će biti preplašena, ali umjesto toga, gledala gaje sa žarom u očima, znatiželjno, ali bez straha. Sve dok joj nije pokušao staviti ruku pod suknju, nije se činilo kako je svjesna veze između ljubljenja i onoga što joj je Douglas učinio.

Annie... izgubila je sluh sa šest godina i bila uvijek po strani, gdje nije naučila ništa o ljudima i socijalizaciji. Čak ni Alexu pravila društva ponekad nisu imala puno smisla. Naravno da djevojka nije ručnikom prekrila grudi. Što je imala sakriti? Male djevojčice od šest godina nisu sakrivale gornji dio tijela zato jer ih nitko tako rano nije naučio suprotno. Počele su se sramiti tek kasnije, jer su im takav stav usadile njihove majke godinu dana, a možda i više, prije nego što bi im počele rasti dojke. Kada je Annie ušla u pubertet, njen je društveni krug bio ograničen na užu obitelj i poslugu, a njen jedini kontakt s vanjskim svijetom, osim slučajnih prolaznika, bilo je vrijeme koje je provodila u šumi s divljim životinjama i miševima na tavanu.

134

GIGA

Ponovno prislonivši šalicu na njene usne, Alex je rekao, - Dva velika gutljaja odjednom, Annie ljubavi. - Kada ga je poslušala, nasmiješio se. -To je moja djevojka. Još malo. Hajde.

Još je dva puta progutala. - Ne sviđa mi se.

- Nisam ni mislio da hoće, - priznao je. - Napravio sam poprilično jaku kavu. - Zadovoljan stoje primijetio kako je drhtavica gotovo prestala, pogledao je duboko u njene oči. - Žao mi je zbog svega, Annie. - Odvrativši pogled, progutao je. - Ja, ovaj... - Ponovno ju je pogledao. Ako mi nikada ne oprostiš, ne ću te kriviti.

Proučavala gaje izgledajući zbunjeno. - Za što? Nisi ti kriv.

Na trenutak Alex je razmišljao da krene lakšim putom. Ali previše ju je volio da bi joj lagao, čak i ako bi zbog istine imala drugačije mišljenje o njem. - Sto sam bio tako... Kada je Douglas u pitanju, slab sam. Uvijek sam bio. Trebao sam ga odmah izbaciti iz kuće. Znao sam da sam pogriješio kad to nisam učino, da sam izdavao tvoje povjerenje. Ali ja...

Ostavio je šalicu na umivaoniku izbjegavajući njen pogled. -Prije nego što je bilo gotovo, požalio sam što mu nisam pokazao vrata, vjeruj mi.

Naglo se pomaknula naslonivši drhtave prste na njegovu ruku. Pogledao je ravno u njene plave, najiskrenije oči. Nekoliko se beskrajnih trenutaka ni jedno od njih nije pomaknulo.

Imao je grozan osjećaj da ga gleda ravno u dušu i da vidi puno više nego što je želio. - O, Alex.

- Žao mi je, - uspio je progovoriti još jednom. - Nikada ne ćeš znati koliko mi je žao. Douglas je pokvaren do srži i zao. Zaslužuje sve što će u životu dobiti. Ali dao sam mu novca. Znam da ti se to čini ludim. Vjerojatno bi se svima tako činilo.

Zaslužila je bolje objašnjenje od ovoga i Alex je znao to. Ali sada se nije bilo pravo vrijeme da raspravljaju o tome. Nije bio siguran hoće li pravo vrijeme ikada doći.

Kao da je osjetila njegovu dvojbu, oči su joj potamnjele od brige. Brzo je odvratio pogled znajući da ako to ne napravi, možda će joj na kraju sve ispričati. Odjednom je zrak u kupaonici postao pretežak za disanje. Morao je izići odavde. Kako bi mogao previti rane.

Kako bi se mogao uhvatiti u koštac sa svojim osjećajima.

Prisilivši se daju ponovno pogleda, rekao je, - Ne će se vratiti, Annie. Ono što se večeras dogodilo... Zauvijek je gotovo između mene i njega. Nikada ga više ne ćemo vidjeti.

Klimnula je gotovo u nevjerici i s očima ispunjenim pitanjima. Pitanjima na koja joj Alex nije mogao odgovoriti. Ne sada. Ustao je i prošao rukom kroz kosu.

Gledajući njegove pokrete, pogled joj se zaustavio na zglobovima prstiju njegove desne ruke.

Ozbiljan joj se izraz pojavio na licu, stoje bio znak daje konačno shvatila kako je zadobio masnice.

- Voda se dosad sigurno ohladila, - rekao je smislivši ispriku da iziđe. - Trebala bi izići prije nego što se ponovno počneš tresti. Ako možeš sama, ja ću biti u drugoj prostoriji i naložiti vatru kako bi mogla osušiti kosu.

- Mogu sama.

- Dobro. Ja... vatra će za nekoliko minuta zagrijati sobu. Okrenuo se i uhvatio kvaku na vratima, okrenuo ju u ruci i gotovo se spotaknuo preko vlastite noge dok je izlazio.

Poglavlje 21 135

GIGA

Kada je Alex zatvorio vrata kupaonice, hladan se zrak prelio preko Anniene kože od čega se naježila po ramenima i rukama. Njegov sapun i pribor za brijanje stajali su na umivaoniku pokraj nje, a miris koji ju je okruživao, mješavina ruma i muževne kolonjske vode, bio je samo njemu svojstven.

Alex. Uznemirio gaje večerašnji susret s bratom. Duboko uznemirio. I zbog toga je znala da ju je sada trebao uz sebe na način kao nikada prije. Ako joj je uistinu bilo stalo do njega, izišla bi iz kade, obrisala se ručnikom, odjenula spavaćicu i otišla k njemu.

I što onda? Kada se okrene prema njoj, kada ju zagrli, što ako bude tražio od nje da se opusti više nego što može? Već joj je jasno rekao u nekoliko navrata kako želi biti fizički blizak s njom. U ovom bi psihičkom stanju mogao biti uporniji nego inače.

Grozan je osjećaj ispunio Annien trbuh i zadrhtala je od straha. Nakon što je vidjela Douglasa, bilo je nemoguće izbaciti iz glave sjećanja na ono što joj je učinio. Poput slika iz njenih noćnih mora, izmjenjivala su se u njenoj glavi ta ružna sjećanja. Bol, grozan, bespomoćan osjećaj i strah. Tople su joj suze kliznule niz obraze.

Ući u susjednu sobu, a unaprijed znati da bi joj Alex mogao pokušati učiniti te stvari? Nije bila sigurna može li to podnijeti. Ili želi li to uopće. Voljela gaje, da. I željela je biti njegova prijateljica. Ali postojale su granice, kako bi sačuvala zdrav razum, ako ništa drugo.

Granice... ta joj se riječ činila tako sebična. Annie je zubima stisnula donju usnu i zatvorila oči. Alex joj je dao sve stoje mogao ništa ne zadržavajući za sebe i ne tražeći ništa zauzvrat.

Kako bi mu mogla čiste savjesti oduzeti dio sebe?

Alex... Plesao je valcer s njom na tavanu, mamio ju glazbom flaute, darovao joj orgulje, naučio ju govoriti znakovnim jezikom. Kada se Annie prisjetila posljednjih nekoliko mjeseci, shvatila je, ne po prvi put, da je njihov odnos uvijek bio jednostran, gdje je jedino on davao, a ona samo uzimala. Jednom se to mora promijeniti, a o njoj ovisi kada će se to dogoditi. Alex je mogao izraziti želju da bude s njom, mogao je čak i biti dosadan, ali ju nikada ne bi prisilio na to.

Ustavši se na noge, gledala je kako se voda slijeva s njezino tijela u kadu. Namočen je ručnik skliznuo s nje i pljusnuo na dno. Tišina. Nije bilo zvuka vode. Ni pljuska. Samo grozna ništica koja je kontrolirala njen život tako dugo da navikla se da ne očekuje ništa više od toga. Sat za satom, dan za danom, godina za godinom, tišine i usamljenosti. Upoznavši Alexa, sve se to promijenilo.

Uz tužan se smiješak Annie sjetila kako se jednom osjećala ogorčenom i prevarenom što nije dobila nikakve vjenčane darove.

Kako se samo prevarila. Alex je ušao u njen život noseći toliko darova koje je odavno prestala brojati, sve zamotane s njegovom ljubavlju. Nije bilo lijepog papira. Ni vrpca. Stvari koje joj je on darovao, nisu se mogle staviti u kutiju. Ali zato nisu bile ništa manje divne. Kako bi tomu čovjeku mogla bilo što uskratiti?

Zurila je u zatvorena vrata. Zatim ne dopuštajući si da misli na protekli trenutak, posegnula je za suhim ručnikom kako bi umotala kosu. Sve je bilo tako brzo - barem se njoj tako činilo odjenula je svoju spavaćicu i zakopčala dugmad. Drhtavom je rukom uhvatila kvaku na vratima, odlučno ju okrenula i otvorila vrata.

Na prvi je pogled soba iza njih bila mračna, ali onda su joj se oči priviknule na tamu. Dok je izlazila iz kupaonice, njena silueta, koja se stvorila pod svjetlom lampe iza nje, igrala je po podu i zidovima te ulaštenome namještaju od mahagonija. Ranije Annie nije imala priliku pomnije razgledati prostoriju. Sada je vidjela da je, poput čovjeka koji je ovdje obitavao, soba bila gotovo kruta u svojoj jednostavnosti. Pokućstvo je bilo ravnih linija, posteljina na krevetu uredno zategnuta. Na slabome svjetlu nije mogla biti sigurna, ali činilo joj se da su zidovi bili krem boje, što ju je podsjećalo na košulje koje je Alex nosio. Uistinu, okupana svjetlom vatre, cijela joj se soba činila kao njegova slika i prilika, uredna i udobna, obojana sjenama koje su bile poput njegove tamne kose prošarane svijetlim pramenovima.

136

GIGA

On je stajao pokraj kamina, jedne ruke naslonjene na policu iznad kamina, sagnute glave te jednom čizmom naslonjenom na maloj hrpi drveta, koja je stajala na kamenome postolju.

Pogled joj se zaustavio na njegovim ramenima i njegovim širokim leđima, gdje mu se košulja, zategnuta zbog toga stoje podigao ruku, pripi-jala poput druge kože na mišićima koji su mu oblikovali torzo. Proučavajući ga, sjetila se njegove snage i lakoće kojom bi ju mogao svladati. Ali čak i dok su joj se vraćala ta sjećanja, sjetila se njegove nježnosti svaki put kada bi ju dotaknuo dodirom tako laganim da joj se zaustavljao dah.

Poput kukca privučenog svjetlom, krenula je prema njemu dok joj je srce luđački lupalo u grudima. Svakim je korakom tihi glas u njoj šaptao, «Kada stigneš tamo, više nema povratka». Ali ona je odlučila. I sada kada je napokon donijela tu odluku, pitala se zašto joj je trebalo toliko dugo. Neke su stvari suđene, a imati ovog čovjeka u svojem životu bila jedna od njih.

Pogledao je prema njoj kada mu je prišla. Kao stoje to učinila mnogo puta ranije, Annie je pogledala u njegove oči i pomislila na božične kolače od karamela, još uvijek tople. Njegove su oči bile bogate, zlatno smeđe, tako duboke i jasne da bi se mogla izgubiti u njima. Poput slatkiša koje je toliko voljela, bile su joj neodoljive, mamile suju i ispunjavale ju žudnjom od koje je dosada pokušavala pobjeći. Stala je na nekoliko stidljivih koraka od njega znajući daju ta mala udaljenost ne će sačuvati, ne od njega, nego od sebe.

Njegove oči... Večeras je u njima bilo nešto više od topline koja se reflektirala u tim dubinama, grozna, duboka tuga. Privukle su ju još jedan korak bliže njemu. Dotaknula je rukav njegove košulje drhtavim prstima. Srce ju je boljelo zbog njega. Odmaknuvši ruku s police, okrenuo se prema njoj. Njegova je košulja bila otkopčana i otkrivala je njegova dlakava prsa i čvrsti trbuh prekriven definiranim mišićima. Koža mu je sijala kao daje bio preliven broncom. Annie ga je željela dotaknuti, ali kada bi to učinila, sve bi se počelo odvijati prebrzo, a u ovom trenutku to nije željela.

Alex nije imao takvih problema. Dok ju je gledao, njegova su se čvrsta usta pomaknula u jednom kutu i zglobovima prstiju ruke dotaknuo ju je po obrazu. U tome se trenu Annie činilo da je zrak među njima postao naelektriziran pa je njegov dodir na njenoj koži bio poput blage struje. Dokje zglobovima lagano prelazio po njezinu licu, hvatala je zrak kao daje upravo izronila iz vode.

Osmijeh mu se raširio i namignuo joj je. - Izgledaš poput osuđenog kršćanina koji je upravo osuđen i bačen lavovima.

Annie je lagano uzdahnula, nije bila potpuno sigurna što je mislio.

- Kršćani su nekoć bili osuđivani na smrt zbog svog vjerskog opredjeljenja, - objasnio je. Upravo sada imaš pogled mučenice koja se boji da će upravo biti žrtvovana. - prešao je palcem preko donje usne. - Odlučna žrtvovati se zbog nekog razloga, Annie ljubavi? Zašto imam osjećaj da sam ja taj razlog?

Bilo joj je neugodno što ju je tako pročitao i spustila je pogled. Kada je ponovno pogledala u njega, osmijeha na njegovu licu više nije bilo i mišići na licu su mu se ukrutili. Gledao ju je nekoliko sekunda - za nju beskrajnih sekunda. - Ponovno se treses i prokleto dobro znam da nije zbog hladnoće.

Annie nije mogla poreći ono stoje bilo očito. Drhtala je i to ne zbog hladnoće. Bila je nervozna, užasno nervozna. I bojala se. Iako je znala daju Alex nikada ne bi povrijedio namjerno, to joj nije bila velika utjeha jer se sjetila koliko ju je boljelo kada joj je Douglas naudio.

Usta su joj se naglo osušila poput trave izgorjele pod suncem. - Zamolio si me da razmislim o... - Sve stoje namjeravala reći odjednom je nestalo iz njene glave. Kako da nazove taj čin?

Alex je to nazvao «posebna bliskost» i «vođenje ljubavi», ali ti su joj se termini činili previše eksplicitnima i sramila ih se ponoviti. -Razmislila sam, - završila je moleći se da je shvatio o čem je riječ. - Sjećaš se? Danas popodne, zamolio si me da razmislim o tome?

137

GIGA

Njegova je ruka bila na njezinu vratu i lagano je prstima stigao iza njenog uha. Koža joj je tamo bila tako osjetljiva da se naježila. Progutala je prekasno shvativši kako joj je njegov palac pritisnuo grlo.

- I zato što znaš da sam tužan, odlučila si mi ispuniti želju, -završio je umjesto nje.

Annie je počela odmahivati glavom, ali zaustavio ju je zgra-bivši ju za bradu. Gledao ju je ravno u oči. - Ako ništa drugo, Annie, barem budimo iskreni. Ako budeš uljepšavala istinu samo zato da ne povrijediš moje osjećaje i ako ja počnem raditi isto, na kraju ćemo imati samo hrpu laži među nama., — Ali želim...

Ponovno ju je prekinuo, ali ovoga joj je puta stavio prst preko usana. - Ne, Annie, ne želiš. To je prava istina. - Na odsjaju su vatre njegove oči, obično tako jasne, postale mutne podsjećajući ju na staro zlato. - S obzirom na sve što ti se dogodilo, ne očekujem od tebe da želiš bilo kakav fizički kontakt. Danas popodne sam te zamolio da razmisliš o mogućnosti da mi dovoljno vjeruješ i da mi daš priliku da ti pokažem kako nam divno može biti. To je sve.

Samo priliku. Nisam nikada očekivao da ćeš mi doći izgarajući od potrebe ili da ćeš željeti išta od toga.

Kao da mu je ta pomisao bila zbunjujuća, nastavio ju je gledati dok su mu usne u kutovima podrhtavale.

- Pa razmislila sam o tome! - rekla mu je osjećajući se pomalo neugodno jer joj se činilo kako se smije na njen račun. - / odlučila sam ti dati priliku da mi pokažeš.

- Zašto?

- Pa zato što... - Polizala je usne i zaustavila pogled na udubini na njegovim prsima ispod vrata. - Zato što... Zastala je i pogledala u njega.

- Zato što znaš da sam uzrujan? - završio joj je rečenicu. - I zato što se osjećaš obveznom? Odmahnuo je glavom. - Donijela si pravu odluku, Annie ljubavi, ali iz pogrešnih razloga. - Uz još jedan osmijeh koji joj se nije činio iskrenim, posegnuo je za ručnikom na njenoj glavi. Mislim da ću čekati dok mi ne dođeš iz pravih razloga. Sada idemo osušiti tu tvoju kosu prije nego što se prehladiš. - Pokazao joj je da sjedne na tepih ispred kamina, zatim se okrenuo i uzeo svoju četku za kosu sa stolića. Dok je hodao prema njoj, rekao je. - Nemoj se mrštiti.

Dobit ćeš bore.

Annie si nije mogla pomoći, mrštila se. Koliko god joj se to činilo glupim, osjećala se iznerviranom i povrijeđenom. Zbog pogrešnih razloga, rekao je. A koji bi mu se to razlozi činili pravima? Voljela gaje i bilo joj je stalo do njega. Večeras je bio tužan i željela je da se osjeća bolje. Koji bi bolji razlog mogla imati?

Naslonivši ruku na njeno rame, posjeo ju je na tepih i zatim sjeo pokraj nje podvukavši jednu nogu pod tijelo, a drugu savio u koljenu. Taj je položaj bio tako muževan i čvrst pa joj se njen činio nezgodnim. Rub spavaćice zapeo joj je pod nogom te ju je zatezala oko ramena.

Nekoliko se trenutaka pokušavala udobnije smjestiti. Kada je konačno uspjela, pogledala je u Alexa, koji je počeo češljati njenu kosu. Očekujući kako će ju povući i čupati te tako izazvati suze u njenim očima, kao što je to uvijek činila njena majka, Annie je na početku bila napeta.

Ali njegova je nježnost ubrzo odagnala napetost iz njezina ukočenog tijela.

Dugački, polagani potezi. Velike, nježne ruke. Toplina, od njega i od vatre. Trepavice su joj se počele spuštati, a opušteno joj se tijelo kretalo u smjeru svakog poteza njegove ruke. Kada su se krajevi njene kose počeli sušiti, podizao je četku odvajajući pramenove i dopuštajući im da padnu na njena ramena. Annie je pogledala u vatru osjećajući se čudno izvan realnosti.

Kada je napokon odložio četku, osjećala se tako lijeno i nije se željela pomaknuti. Drvo se u vatri pomaknulo naprijed i poletjele su iskre. Gotovo je mogla čuti pucketanje plamena.

Naslonivši se na ruku, pomaknuo joj je kosu s lica gledajući ju u oči. Annie je osjetila daje nešto želio - ne, trebao - reći. Vidjela je to u napetosti njegova tijela, u čvrstoći njegovih usana, u malim naborima na njegovu čelu.

138

GIGA

- Stoje? - napokon je pitala.

Pogled mu je odlutao. Nekoliko je trenutaka zurio u vatru. Oštre su crte njegova lica bile obasjane vatrom i istaknute sjenom koja ih je ocrtavala. U nekoliko su mu se navrata usne učvrstile i progutao je, kao daje upravo namjeravao progovoriti.

Annie se nagnula naprijed kako bi stavila svoju ruku preko njegove. Na dodir je zatvorio oči.

- Trebam... - grlo mu je podrhtavalo, kao da su ga riječi gušile. - Sto se tiče ovoga večeras...

Douglasa i svega...Trebam ti objasniti. Ne želim da pomisliš da bi ikada izabrao njega prije tebe i znam da ti se večeras tako činilo.

Najmanje ju je sto puta uhvatio za bradu kako bi ga pogledala. Sada je Annie učinila isto njemu. Na njen je dodir otvorio oči, očito zapanjen. Njegov pogled, taman od emocija koje nije mogla definirati, susreo je njen.

- Voliš ga, - rekla je. - Samo zato što on čini loše stvari, to ne znači da ga moraš prestati voljeti. Razumijem to.

- On ne zaslužuje moju ljubav ni u kojoj količini.

- M moj otac ne zaslužuje moju, ali još uvijek ga volim.

To je privuklo njegovu pozornost. Kada je prestala govoriti, odvratio je pogled uz pomalo iznenađen izraz lica, kao da je čuo riječi, ali nije u njima pronašao smisao. - Ne znam zašto, ah uvijek sam pretpostavljao da voliš svojega oca zato što nisi mislila da imaš izbora.

Annie je obgrlila ramena i nasmiješila se, više zabavljana njegovim priznanjem nego ljuta. Gluha sam, ne glupa.

Njegov je odgovor bio osmijeh. Divljenje je u njegovim očima bilo nepogrešivo. - Drago mi je što napokon počinješ shvaćati.

- Mijenjaš temu.

- Primijetila si.

- Htio si objasniti. Sve o Douglasu i onome što se dogodilo večeras.

- Samo sam te htio uvjeriti da bez obzira kako je izgledalo on nikada ne će biti prije tebe. Ni zbog kojeg razloga. Mislim daje to sve što ću večeras reći na tu temu. S obzirom na to koliko si se uzrujala kada si ga ugledala, mislim da rasprava o njem nije dobra za tebe i bebu.

- Beba i ja samo odlično. Ti si uzrujan. Želim pomoći. Zar je to tako pogrešno?

- Ne, naravno da nije.

- Pa onda? Ponudila sam ti da... - zastala je i lagano pokazala rukom — ti budem blizu i nisi moje razloge smatrao pravima. Sada odbijaš razgovarati o onome što te muči. Kako da ti pomognem kada mi ne želiš dopustiti?

Lagano se nasmiješio. - Ne surađujem, ha?

- M malo.

- Ispričavam se. - Činilo se kako razmišlja o optužbi. Zatim se nasmijao. - Izgleda da sam težak, zar ne?

Klimnulaje.

- Znači sve se svodi na izbor između bliskosti i razgovora? Točno? - Podigao je obrvu i pogledao ju. - Suočen s ultimatumom, biram ono prvo.

Annieno se čelo se naboralo. - Molim?

- Ono prvo, - ponovio je. - Ne želim razgovarati o svojem bratu. Onda nam ostaje bliskost, što je nešto što uvijek želim raditi. Tu nema problema.

Annie je ponovno pogledala u njega s nevjericom. Na njen izraz lica ramena su mu zadrhtala od smijeha i u očima mu se pojavio onaj poznati sjaj. - Ispravi me ako griješim, ali vjerujem da ti je splasnuo entuzijazam. Mislio sam da želiš da se osjećam bolje. Vjeruj mi, Annie, bliskost će mi pomoći.

- Kukavice.

Omotao je ruku oko podignutog koljena. - U ovom trenutku vjerujem da se to odnosi na nas oboje. Možda bismo se trebali uhvatiti za ruke i zajedno se suočiti sa strahovima, ha?

139

GIGA

Annie ga je zgrabila za ruku, - Ti prvi.

Zabacio je glavu i nasmijao se. Nekako je znala daje taj zvuk bio bogat i dubok, jedan od onih koji bi širio toplinu u njezinu tijelom kada bi ga čula. Kada se umirio, okrenu se prema njoj i isprep-leo svoje prste oko njenih. - Ja prvi, ha? Ti si neprocjenjiva, Annie ljubavi. Prije dva sata osjećao sam se kao da mi je netko nožem isparao utrobu, a sada si me natjerala u smijeh.

- Nisam željela biti smiješna.

Odjednom se uozbiljio. - Ne, vjerujem da nisi. - Nakon što ju je neko vrijeme promatrao, rekao je, - Zapravo si ozbiljna, zar ne? Ako te shvatim ozbiljno, spremna si mi dopustiti da vodim ljubav s tobom.

- Ne baš spremna, ali pripremila sam se.

Stisnuo je ruku oko nje. - To mi puno znači. Što mi vjeruješ dovoljno da bi tako riskirala.

Znači mi više nego što mogu reći.

Annie se stisnulo grlo. - Voljela bih da i ti meni vjeruješ, barem upola toliko.

Duboko je udahnuo i zatvorio oči. - O, Annie. Nije da ti ne vjerujem. Samo... pa nemaš pojma što tražiš. - Pogledao ju je. -Govoriti. Zvuči tako jednostavno. Ali nije. Moji su osjećaji prema Douglasu sve, samo ne jednostavni, a to je rezultat nečega što se dogodilo prije puno godina.

- Sto se dogodilo?

Mišić se duž njegove vilice ukrutio i stisak se oko njene ruke pojačao da ju je gotovo zaboljelo. - Ubio sam naše roditelje. Mojega oca i njegovu majku, Aliciu. Ubio sam ih. Moja je krivica stoje Douglas ostao siroče sa samo šest godina. Sve je moja krivica.

Od svih stvari koje je Annie očekivala da će reći, to nije bila nijedna. Zurila je u njega u nevjerici, uvjerena kako je pogrešno razumjela njegove riječi. Ozbiljan joj je izraz na njegovu licu govorio drugačije. - O, Alex...

Njegov je stisak postajao sve jači. - Nisam namjeravao to učiniti. Ali na kraju su oboje bili mrtvi, kao da sam im prislonio pištolj na glavu i povukao obarač. Krivnja koju sam osjećao...

-Duboko je udahnuo i izdahnuo kroz opuštene usne. - Isuse. Nikada me nije puštala.

Posljednjih sam četrnaest godina proveo pokušavajući to nadoknaditi Douglasu i sada kada se toga sjetim, učinio sam mu više zla nego dobra.

Annie nije pokušavala izvući ruku. Unatoč boli od njegova stiska, bojala se pomaknuti da ga ne bi omela, da ne bi prestao govoriti. Kao da je tuga napokon nestala, svi su ružni osjećaji izvirati iz njega. Zastajkivao je između rečenica kako bi udahnuo zrak dok joj je govorio o nesreći koja je ubila njegova oca i pomajku.

- Imao sam, ovaj... Oko šesnaest godina kad se to dogodilo. Upravo sam te godine krenuo na koledž u Portlandu i došao sam kući na ljetne praznike kako bih radio s ocem na iskapanju kamena. - Zašutio je na nekoliko trenutaka i prisjećao se, a pogledom mu je bio udaljen. Dječaci u tim godinama - pa bio sam poprilično pun sebe to ljeto. Bio sam glavni frajer, vratio sam se s koledža, radio uz odrasle ljude, otac me pitao za mišljenje o poslu. - Nasmiješio se dok je odmahivao glavom. - Bio je to prvi put da me tretirao kao odrasloga. Bio sam dio svega. Na poslu. Pomagao sam u izvršenju narudžba. Želio sam se dokazati. Shvaćaš? Sve sam doživljavao kao nekakav test, proći ili pasti, mjerilo moje muškosti.

Annie nije imala pojma što to znači, ali je ipak klimnula svim srcem želeći da njen smiješak stigne do njegovih očiju. Ali sve što je vidjela u tim tamnim očima bila je bol. Grozna bol koja je bila u njem tako dugo.

- Pred kraj lipnja, - nastavio je, - svi su bili uzbuđeni zbog Dana nezavisnosti koji se približavao i slavlja koje će biti u gradu. Na iskopinama smo imali pristup eksplozivima svih vrsta i neki od muškaraca počeli su eksperimentirati, namjeravali su napraviti vlastite petarde.

- Na njen je zbunjeni izraz lica brzo objasnio što su to petarde opisujući glasnu eksploziju koja je nastajala kada bi se zapalile. - Uglavnom, jedno je vodilo drugomu, a muškarci kao muškarci, počeli su zbijati šale. Jednoga sam dana bio na toaletu i moj je otac zapalio petardu i bacio ju na vrata. Puknula je pod mojim nogama i uplašio sam se kao...

140

GIGA

Lice mu je pocrvenjelo i nasmijao se. Zamišljajući što se dogodilo, Annie se također nasmijala. Prošlo je dugo vremena otkada je čula glasan zvuk koji ju je uplašio, ali još uvijek se mogla sjetiti osjećaja.

- Recimo samo da je sve izišlo iz mene, - rekao je. - Nakon toga sve na što sam mislio bilo je kako podmetnuti ocu da bi mu se osvetio, na još bolji način ako je moguće. - Smiješak mu je nestao s lica, a tuga se vratila u njegove oči. - Nekoliko dana nakon incidenta s toaletom, jedan od muškaraca koji je radio za mojega oca pozabavio se s crnim barutom i napravio mali eksploziv, zamotan u maleni komad papira. Nakon što je nekoliko njih zapalio, napravio je još jedan i stavio ga u cigaretu svojega kolege. Kasnije kada je čovjek zapalio cigaretu, uvukao je tek nekoliko dimova kada mu se sve razletjelo po licu. Mislio sam daje to urnebesno smiješno, a kako je moj otac pušio cigare, odlučio sam napuniti jednu od njih eksplozivom.

Nije se trebao nitko ozlijediti. Namjeravao sam ga samo dobro uplašiti.

Annieno se grlo stisnulo od krivnje na njegovu licu.

- Kako sam ga htio uhvatiti na prepad, čekao sam dok ne dođe kući i napunio jednu od cigara u radnoj sobi. Pretpostavio sam da će navečer sređivati papire, zapaliti cigaru i bum. Pogledao je u njene oči ne mičući se i ne govoreći ništa. - To se nije dogodilo. Naručio je nove cigare i stavio ih u kutiju. Ne shvativši da ih je pomiješao i stavivši stare cigare na vrh, pretpostavio sam da je ona koju sam napunio vjerojatno na dnu kutije. Dani su prolazili, a dijete kao dijete, zaboravio sam na eksploziv. Jedne su večeri moj otac i Alicia bili pozvani u dom jednog prijatelja. Otac je dovezao kočiju pred kuću. Ušli su unutra. Douglas i ja stajali smo na trijemu i gledali za njima.

Mišići su se duž svake strane njegova vrata napeli. Annie je pretpostavila što joj je namjeravao reći i samo je željela držati ga u naručju kako bi mu olakšala bol. Ali kada bi to učinila, ne bi mu mogla čitati s usana pa se morala zadovoljiti sa stiskom njegove ruke.

- Nešto prije nego što je uzeo uzde u ruke, zapalio je cigaru. Uvukao je dobar dim. Začuo se glasam prasak i konji su panično potrčali i okrenuli kočiju. Kada je sve bilo gotovo, on i moja pomajka bili su mrtvi. - Pustivši njenu ruku, okrenuo je ruke prema sebi i zurio u svoje dlanove, kao da bi tamo mogao pronaći odgovor. - Ubio sam ih.

Stavila je svoje ruke preko njegovih čvrsto ga stisnuvši. -Bio je to nesretan slučaj.

Odmahnuo je glavom. - Nesreće se ne mogu spriječiti. Ovo se moglo spriječiti. Da nisam bio glup, tako nemaran, to se nikada ne bi dogodilo.

- Nisi mislio ozlijediti nikoga.

- Svejedno su bili mrtvi. - Gledao je u vatru neko vrijeme. Kada je napokon pogledao u nju, činilo se da mu je preko očiju pala sjena, kao daje zatvorio osjećaje u sebe. - Nisam ti ovo rekao zato da bi me sažalijevala, Annie. Samo sam se nadao... pa da bi ti bilo lakše shvatiti. O Douglasu. O tome zašto sam mu večeras dao novac. Želio sam ga otjerati. Iskreno, želio sam.

Ali nisam mogao. -Odmahnuo je glavom. - To je priča mojeg života, nikada mu nisam mogao reći ne. Zbog krivnje. Možda da ga nisam tako razmazio, možda bi ispao bolja osoba.

Annie je naslonila usne na njegove prste i zatvorila oči svim srcem želeći da mu može vratiti vrijeme i učiniti sve boljim. Kada je ponovno pogledala u njega, vidjela mu je udaljenost u očima i znala daje daleko od nje, da se prisjećao.

- Od dana sam smrti mojih roditelja mislio samo na to kako da to nadoknadim Douglasu. Bio je uplašeni maleni dječak - siroče - i to mojom krivnjom. Nikada to nisam mogao zaboraviti niti si oprostiti. Kasnije kada sam odrastao i postao ozbiljniji, krivio sam se zbog toga što naš otac nije bio tu da ga disciplinira i bude mu primjer. Pa sam pokušavao nadoknaditi i to. Sve što je želio, dobio je. Ako bi upao u nevolje, ja sam ga vadio. Ukratko, ubio sam mu roditelje, a zatim sam i njega upropastio. Douglas je takav jer mu je ispunjena svaka želja u životu.

Ne mogavši podnijeti da ga gleda ovakvog, Annie je uhvatila njegovo lice rukama. - Ne! povikala je. - Krivi se za ono što se dogodilo tvojim roditeljima, ako moraš, ali ne za to kakav je Douglas. Biti razmažen ne znači da čovjek mora biti zao. Ne ovako kao stoje on.

141

GIGA

-Krivim se stoje tebe povrijedio, -priznao je. - Već sam tada sumnjao koliko zloban može biti, pogotovo kada pije, ali odbijao sam se suočiti s tim. Mogao sam spriječiti ono što se dogodilo pokraj slapova toga dana.

Kako se nije činilo da do njega dopiru njene riječi, Annie je omotala ruke oko njegova vrata.

Privukao ju je bliže, stisnuo ju čvrsto. Osjetila je kako mu se prsa tresu. Znala je bez da ga gleda što joj je govorio. - Žao mi je. - Ponovno i ponovno. Nije željela da si radi ovo. Douglas je napravio - ono što joj se dogodilo - i ništa od toga nije bila njegova krivnja.

Osjetila je da još govori pa se povukla i omotala njegovo lice rukama kako bi ga mogla vidjeti. Suze, izvirale su kroz tamno zlato njegovih očiju i klizile niz njegove obraze.

- Svaki put kada pomislim da te ozlijedio, muka mi je, - rekao joj je. - Od same pomisli da je svoje prljave ruke stavio na tebe, tjera me da...

Annie nije mogla podnijeti da završi rečenicu. Bez razmišljanja o posljedicama svoje je usne naslonila na njegove i poljubila ga sa željom koja je zaprepastila nju, jednako kao i njega. Sve što je namjeravao reći prosulo se u dahu po njenim ustima. Imao je okus topline i slatkoće.

Njegove su usne na njenima bile poput mokre svile. Prisjećajući se kako ju je ljubio onaj dan u njenoj sobi, vrhom je jezika dotaknula njegov. Nije joj bio potreban sluh kako bi znala daje uzdahnuo. Izišlo je iz njega, sirovo i duboko, takvom silom da mu je tijelo vibriralo. Prošavši rukom preko njenih leđa, stisnuo je šaku u njenoj kosi. Svojim stiskom primaknuo joj je glavu i ponovno ju poljubio.

Annie je znala daje izgubila kontrolu u trenutku kada je produbio poljubac. Iznenadna ju je čvrstoća njegova tijela uznemirila. Rukama je osjetila kako se meso pod njegovom kožom pretvara u čvrste čvorove. Mišići su se na njegovim rukama također učvrstili formirajući čvrst stisak oko nje. Čelik i vatra, potreba i želja, po-sesivnost i odlučnost, dokazivali su promjenu koja gaje obuzela.

Njegove su usne bile pričvršćene za njene, a njegove su ruke odjednom bile posvuda. Njegov je dodir bio ubrzan, čvrst. U tome nije bilo ništa nježno. Annie je imala grozan osjećaj da više nije svjestan nje kao osobe, daje u sekundi za njega postala samo tijelo. Tijelo koje je namjeravao posjedovati.

Ovo nije bio Alex kojeg je poznavala. Stranac je zauzeo njegovo mjesto.

Poglavlje 22 142

GIGA

Alex je otkopčao spavaćicu svoje supruge i upravo posegnuo za njenom potkošuljom kada je napokon došao svijesti, dovoljno da bi shvatio što radi i s kakvim namjerama. Annie.

Odmaknuo je svoje usne od njenih. Mozak mu je bio obuzet strašću, a njegove misli potpuno razbacane i Alex je trepnuo te pogledao okolo. Malo po malo i vratio se u stvarnost. Na podu?

Isuse Kriste. Kada je shvatio što je gotovo učinio, osjećao se kao da ga je netko polio ledenom vodom.

Pokušavajući udahnuti zrak, gotovo je panično pokušavao vratiti samokontrolu koja se u ovom trenutku činila negdje daleko, izvan njegova dohvata. Potreba. Gorjela je u njegovoj utrobi poput vatre. U preponama je osjetio pulsiranje i svaka od njih bolila gaje kako paranje nožem. Annie. Trepnuo je i pokušao izoštriti njeno malo lice, pokušao se koncentrirati na nju, samo na nju, slatku, uplašenu i vrlo trudnu djevojku, koja je ne samo zaslužila nego i trebala nježnost.

Nekako ju je povukao preko svojega krila. Podignutim joj je koljenom podupirao leđa.

Njegova je ruka oko njezina natečenog trbuha bila teško breme koje ju je čvrsto držalo.

Pogledavši dolje, vidio je kako joj je podigao spavaćicu do koljena, daje bio preblizu zabranjenomu blagu. Progutao je i podigao drhtavu ruku prema njenoj kosi. Pod njegovim su se prstima pramenovi činili kao svila ugrijana suncem. Njene oči, širom otvorene i zabrinute, odvratile su pogled s njegove ruke prema njegovu licu. Očito se bojala što bi sljedeće mogao napraviti. Alex ju nije mogao kriviti. U iduće bi dvije sekunde bila na leđima i on bi išao do kraja.

- Annie, - rekao je kroz šapat, - Zao mi je. Nisam te mislio uplašiti, dušo. Samo što... - Zastao je, nesiguran što reći. Biti brutalno iskren ili lagati kako ju ne bi još više uplašio. Na kraju se odlučio za iskrenost. Ova je djevojka previše godina bila izvan stvarnosti. - Želim te tako jako. Želio sam te tjednima. Kada je muškarac u društvu žene tako dugo, kao što sam ja bio s tobom, nikada ne može... - Glas mu se utišao. - Žao mi je. Želja me toliko obuzela da sam prestao razmišljati, to je sve, i gotovo izgubio kontrolu.

Alex joj je gotovo obećao kako se to nikada ne će ponoviti, ali se zaustavio. Istina je bila da bi moglo. Ona je bila predivna. Sve na njoj izazivalo ga je, od njenih malih nožnih prstiju do njene pune, donje usne. Nikada nijednu ženu nije toliko želio.

Polako - malo presporo za njega - strah je napustio njene prekrasne oči. Alex joj se nasmiješio osjećajući veliko olakšanje kada mu je osmijeh vratila. Još uvijek je izgledala nesigurno i pomalo potreseno, ali činilo se kako mu vjeruje.

Hvala Bogu.

Osjećajući se poput gada, omotao je dlan oko njezina obraza gledajući ju u oči. - To je bio, bez sumnje, najslađi poljubac koji sam ikada dobio. Žao mi je što sam se bacio na tebe onako.

Nisam te povrijedio, zar ne?

Pomalo oklijevajući, napokon je odmahnula glavom. Vidio je daje drhtala, a ovaj put za to nije mogao okriviti Douglasa. Prešavši palcem preko njenih usana, rekao je, - Znam da to ne zaslužujem, ali hoćeš li mi dati još jednu priliku? Da ovaj put napravim sve kako treba?

Oči su joj potamnjele od straha ili nesigurnosti, nije bio siguran. Zadržao je dah čekajući odgovor. Kada je gotovo nestvarno klimnula glavom, umalo se srušio od olakšanja, što ne bi bio problem s obzirom na njeno oduševljenje pothvatom. - Hvala ti.

Ponovno joj je prešao palcem preko usana. Stegnulo mu se grlo kada je vidio da joj je donja usna lagano natečena. Iako se nije jasno sjećao svega, znao je da joj je to on napravio. Kakav je princ bio. Uz malo ohrabrenja bacio se na nju poput medvjeda na med.

Morao je popraviti neke stvari, nije bilo sumnje. Znao je da ne bi bilo mudro ostaviti to za neku drugu priliku. Ako joj da previše vremena da razmišlja o njegovu ponašanju, mogla bi se još više uplašiti vođenja ljubavi. Ako je postojalo nešto što mu trenutno nikako nije trebalo, onda je to još jedan problem.

Vrlo je nježno pomaknuo svoju ruku s njezina obraza na vrat prelazeći vrhovima prstiju sve

143

GIGA

do potiljka. Pritisnuvši palac ispod njene krhke vilice, podigao joj je lice. Nagnuvši glavu, lagano je naslonio svoje usne na njene. Na trenutak se ukočila, ali kada nije pokušao pojačati stisak ili ju povući natrag u svoje naručje, napokon se počela opuštati.

Napraviti onako kako treba. To nije bilo jednostavno, kao što je zvučalo. Želio ju je. Bože, kako ju je želio. I trebao. U njegovoj potrebi nije bilo ništa nježno, a u stvarima koje su mu prolazile kroz glavu nije bilo ništa primjereno gospodinu. Ljubiti njene grudi dok ne poludi.

Kušati slatki okus njezina mokrog međunožja. Staviti svoj prst u njenu sklisku, vruću unutrašnjost. Sisati lagano njene usne, dok je zapravo želio svaki djelić njezina tijela, nije bila najlakša stvar koju je morao napraviti.

Krajnji će rezultat bit nagrada za njegov trud. Napetost je polako napustila njeno tijelo i poput djeteta koje traži toplinu, stisnula se uz njega. Alex se odlučno odupirao potrebi da iskoristi njen pristanak. Još ne, upozoravao je sam sebe. Morao je osvajati teren centimetar po centimetar, ne sve odjednom. Ako bi to učinio, ne bi postigao svoj krajnji cilj, stoje bilo voditi ljubav s njom. Ne sutra. Ne idući tjedan. Večeras.

Pa ju je ljubio. Polako. Nježno. Kao da je to bilo sve što je želio na svijetu. Jednu minutu... dvije... Poljupcima tako laganima da ih je jedva osjetio. Poput svilenkastog dodira krilima leptira. Kada je napokon omotala ruke oko njegova vrata, na trenutak je naslonio lice na njenu kosu udišući njen miris, smiješeći se zbog načina na koji se objesila oko njega s povjerenjem.

Pažljivo, omotao je ruku oko njezina struka, i rukom prešao preko boka polako pritišćući dodir. Njena je kralješnica pratila njegov dodir rukom i glava joj se lagano zakrenula unatrag.

Alex joj je ljubio udubinu na grlu mjereći joj puis vrhom jezika. Brz, nepravilan. Ponovno se nasmiješio gutajući okus njene kože, dok su mu misli lutale po drugim mjestima njezina tijela za koje se nadao da će ljubiti.

Pomaknuvši se unatrag kako bi ga mogla vidjeti, rekao je, -Ne želim da se smrzneš, dušo.

Stavit ću još drva na vatru.

Izraz joj je lica još uvijek bio pomalo oprezan i trepnula je kada ju je maknuo iz krila. Brzo se ustao na noge i dodao još drva u kamin namjestivši ih čizmom. Zatim je plamen dohvatio drvo. Iskre su poletjele u zrak. Alex je ruke protrljao o hlače i okrenuo se prema svojoj ženi, koja je klečala na tepihu izgledajući previše nevino za ono što je namjeravao. Obasjana svjetlom vatre, u bijeloj spavaćici, kosom omotanom oko ramena, mogla je biti religiozna slika. Ili anđeo. Slatka, tako nevjerojatno slatka. Osjećao se kao da će oskvrnuti nešto sveto, što nije bio dobar osjećaj kad mu je savjest ratovala sa strašću. Sličila anđelu ili ne, namjeravao ju je imati, vrag mu odnio dušu.

Ispružio joj je ruku. - Dođi ovamo, Annie ljubavi.

Kao da je osjetila njegovu namjeru, pogledala ga je u oči. Alex se lagano nagnuo i uhvatio ju za ruke oduzevši joj mogućnost izbora kad ju je povukao prema sebi.

- Ne želim da se prehladiš, - rekao je dok ju je povlačio bliže vatri.

Plave oči, obasjane sjajem vatre iz kamina... Gledajući u njih, Alex je shvatio kako ima razloga biti zabrinuta. S obzirom na njegovo ponašanje prije nekoliko minuta, bio je sretan što nije u panici. Dala mu je svoje povjerenje, stoje znao da nije bilo lako, i gotovo gaje prokockao. Iako to nije zasluživao, bila mu je voljna ponovno vjerovati.

Kada je razmislio o tome, Alex se osjećao preplavljen osjećajima. Povjerenje je bilo dar, a njeno je povjerenje bilo neprocjenjivo. Polako je prešao pogledom preko nje. U ludilu joj je maloprije otkopčao spavaćicu pa sada to nije morao učiniti. Uz opuštenost koju nije osjećao, otkopčao joj je jedan rukav, zasukao ga i počeo joj izvlačiti ruku.

- Hajdemo te izvući iz ovoga, može?

Njen je istureni lakat zapeo za spavaćicu. Ubrzo gaje oslobodio. Zatim je usmjerio pažnju na drugi rukav. Krajičkom je oka vidio kako se njene usne miču i znao da, koliko god je to želio, nije mogao ignorirati njeno protestiranje. Zastao je i pogledao ju u oči.

Neobično je nježnim glasom rekao, - Dušo, ako se bojiš i želiš da prestanem, sve što moraš

144

GIGA

napraviti je reći mi to.

Alex je bio siguran kako mu je govorila upravo to sve dok joj nije pogledao u oči. Ali, sada nije rekla ništa. Čekao je u agoniji, odlučan da će joj navući rukav ponovno preko ruke, zakopčati ga i primiti dostojno poraz. Umjesto toga, podignula je bradu, duboko udahnula i slegnula ramenima. -Ne, nemoj prestati.

Alex je znao koliko joj je to bilo teško reći. Za njega je vođenje ljubavi bilo prirodan razvoj događaja, ali njoj? - Ne će ti biti žao. Kunem se. Ne želeći je mučiti, brzo je izvukao njenu drugu ruku iz rukava. - Tako.

Spustivši ruke, uhvatio je kraj njene spavaćice i izbjegavao njen pogled dok joj je povukao spavaćicu prema gore. U posljednjem ju je trenutku hrabrost napustila. Znajući koliko je uplašena, Alex je očekivao neku refleksnu obranu, a kada je pokušala uhvatiti ga za ruke, poskočio je i uspješno izbjegao njen stisak. Jednim je laganim pokretom povukao spavaćicu preko njene glave i bacio ju u stranu.

Kada se okrenuo, srce mu je zastalo. Iako se pokušavala sakriti od njega, prekriživši ruke, još je uvijek bila pojava, gola i obasjana svjetlom vatre. Natečene su ružičaste bradavice bile isturene prema njemu kroz pramenove njene tamne kose. Nije mogao odoljeti, ispružio je ruku te vanjskom stranom prstiju prešao preko njene kože. Na njegov je dodir poskočila kao da ju je netko ubo iglom.

Spustio je pogled, ispunjen nježnošću dok ju je gledao kako panično pokušava sakriti više nego što su to mogle njene male ruke. Prema načinu na koji se pokušala sakriti, pretpostavio je kako nije mogla odlučiti koji dio tijela je najviše željela pokriti, njen ispupčeni trbuh, ili trokut tamnih dlačica u međunožju.

Na kraju, jednom rukom prekrila je trbuh, a drugu ruku stavila preko intimnih dijelova tijela.

Taj izbor ga je zbunjivao. Ali nije se mogao požaliti na rezultat. Ni jedan muškarac zdrave pameti ne bi žudio za pogledom na pupak kada ima savršen pogled na...

Ni jedna primjerena riječ nije mu padala na pamet za te obline što su ga mamile. Alex je, u prošlosti, poput većine muškaraca, taj dio ženskog tijela nazivao raznim imenima, lista takvih imena bila je neprebrojiva. Čak i pomisliti na jednu od tih riječi i povezati je s Annie bilo mu je nezamislivo.

Podigao je pogled na njen struk, a pomalo perverzna znatiželja izazivala gaje dok je proučavao ruku kojom je prekrila međunožje. Očito se trudila sakriti nešto, ali on nikako nije mogao shvatiti zašto. Taj je dio tijela bio poput svega ostalog. Umirući od znatiželje da zna čega se to toliko sramila, jedva se uspio oduprijeti želji da joj makne prste.

S obzirom na ostatak njezina tijela koji je mogao vidjeti, odlučio je jadnoj djevojci dopustiti da sačuva svoju tajnu. Zasad. Kasnije, među njima ne će biti mjesta za tajne. Čak i dok se grlila, većina je njene kože bila ogoljena. Boje mlijeka, izgledala je kao da šija obasjana svjetlom kamina. Poput sjajne svile. Ili drhtava lista...

Za početak, Alex je shvatio da se trese. Pogledavši ju u oči, u njihovoj je dubini vidio kako je preplašena. Nije ju krivio. Krenuo je na nju poput idiota. Isuse. Od početka se nije dobro postavio prema njoj i sudeći prema izrazu njezina lica, stvari su brzo postajale gore.

Bez obzira na njegova prijašnja iskustva sa ženama, osjećao se poput glupana. Bio je tako nervozan. Drhtavim je šapatom rekao, - Žao mije zbog... zbog toga što zurim u tebe, dušo.

Samo... Bože, Annie, tako si lijepa. Jedva se...

Njeno je malo lice pocrvenjelo. Pogled mu se zaustavio na njezinu trbuhu i ruci kojom gaje pokušavala sakriti. Glupani Kakav glupani Gotovo se udario u čelo šakom. Djevojka je bila u uznapredovanome stadiju trudnoće. Naravno da se nije osjećala lijepom.

Ali bila je. Najljepše biće koje je ikada ugledao, u cijelom životu. Pa reci joj to, prokleta budalo! Alex je pokušao jezikom ovlažiti usne, koje su se osušile poput sušene govedine. Nije mu dobro išlo laskanje. Nikada. Zbog nekog se razloga uvijek osjećao pomalo blesavo kada bi pokušao biti poetičan.

145

GIGA

- Annie, nemoj se sramiti svojega trbuha,-započeo je.-Mislim da je... sladak.

Njene su velike, plave oči posvijetlile od suza. Alex nije osjećao tlo pod nogama. Kriste.

Barem je mogao vidjeti svoje noge.

- Dušo, trbuh ti je predivan. Stvarno.

Zapravo, sada kada ju je bolje pogledao, mogao je dodati i da je nevjerojatan. Izgledala je kao da će briznuti u plač. Ispod ruke, kojom je prekrivala pupak, linija se potamnjelih dlačica spuštala sve do njezina međunožja.

- Annie... - Približio joj se. Rukama koje su odjednom počele drhtati, obrisao joj je suze s obraza cijelim srcem želeći da joj zna nešto reći. Nije mogao poreći daje bila drugačija i ne previše graciozna. Ali to mu nije umanjivalo želju za njom. Zapravo, pojačavalo ju je.

Njegova žena. Trudna. Njemuje to bilo čudo. Kada bi mu dala priliku, ljubio bi svaki djelić njezina tijela. Ali nije bio siguran kako ju u to uvjeriti.

Alex je pomislio da možda sve radi pogrešno. Annie nije bila glupa. Znala je da je njen ženstveni oblik promijenjen i nikakve ju lijepe riječi ne će uvjeriti u drukčije. Možda bi se osjećala opuštenije kada bi joj mogao izmamiti osmijeh na lice. Ako se činilo kako je njenu trudnoću shvatio kao nešto divno, možda bi se i ona mogla osjećati opuštenije.

Sagnuvši se kako bi ju poljubio u vrh nosa, napravio je grimasu. - Upravo mi je palo na pamet, čini se da ima nešto između nas.

Oči su joj postale ogromne. Zatim je trepnula i ispustila još dvije suze kroz trepavice. Idućeg je trenutka stavila svoju ruku na Alexova prsa i gurnula ga iznenađujućom snagom. Uhvaćen nespreman, odmaknuo se korak unatrag. Annie, još uvijek skrivajući trbuh, krenula je u potragu za spavaćicom. Alex ju je uhvatio za zglob taman prije nego ju je dohvatila.

- Ne, dušo, nemoj, - rekao je prisiljavajući ju da se uspravi. -Molim te?

Pokušala je izvući ruku iz njegova stiska. Pazeći daju ne ozlijedi, Alex ju je čvrsto držao. Annie... Ponašaš se blesavo. Nije mi prvi put da vidim golu trudnu ženu... - To je bila jedna od najvećih gluposti koju je ikada rekao. - Bez obzira vjeruješ li mi ili ne, mislim da si predivna.

Iskreno, mislim!

Usne su joj zadrhtale. U idućem trenutku naborala joj se brada. Alex je uzdahnuo. Otpuštajući njen zglob, uhvatio je njeno lice između dlanova i počeo joj ljubiti obraze, mokre od suza.

Između oo-ljubaca, odmaknuo se kako bi mu vidjela usne i prošaptao, - Dušo, žao mi je.

Opraštaš li mi? Nisam te htio povrijediti. Mislim da si prekrasna, kunem se.

Pokušala je okrenuti glavu. - Nisam lijepa. Ružna. Ružna sam.

- Ružna? Dušo, ne. Trudne žene su... posebne. - Alex je gotovo pocrvenio od srama. Posebna?

Pravi genij s riječima, to je bio. - Za mene, dok te gledam ovako...

- Nisi vidio moj pupakl Alex ju je poljubio među obrve, a zatim se odmaknuo. - Kladim se da imaš predivan pupak.

- Izvitoperen je. -Stoje? -Izvitopereni Ispod očiju joj je koža počela podrhtavati, znak kako bi mogla ponovno briznuti uplač. Očito je bila uzrujana zbog svojega trbuha, što se njemu činilo beznačajnim. - Izvitoperen je? Kako to misliš?

- Okrenut je naopakol Uvjeren kako ju je pogrešno razumio, rekao je, - Molim?

- Naopako! - ponovila je.

Alex je pogledao dolje između njihovih tijela. Bio je siguran da pretjeruje pa je pomaknuo njene prste s pupka. Drhtavim je usnama i bradom Annie zurila prema izbočini. Srce ga je zaboljelo kada joj je vidio izraz lica. - Dušo, nije tako strašno.

- Ružno, ružno, ružno!

- Nije! Kako pupak može biti ružan? Mislim daje nekako... - Zastao je smišljajući riječi. Presladak. To je, bez sumnje, najslađi pupak koji sam ikada vidio.

Ne zastajući kako bi razmislio o tome kako će reagirati, privukao ju je i naslonio lice na njenu

146

GIGA

kosu. Prošao joj je rukom preko svilenkastih leđa prstima prateći njenu kralješnicu i zadovoljno zatvorio oči. Držati ju ovako i osjećati njenu mekoću naslonjenu tako čvrsto uz njega bilo je bliže raju, nego što se ikada nadao da će stići.

- Nemoj plakati, Annie ljubavi. - Odjednom je shvatio kako šapće u uho djevojke koja je gluha. Osjećaj frustriranosti preplavio ga je te se ponovno odmaknuo kako bi mu vidjela lice.

Osjetivši pokret njene ruke među njihovim tijelima, sagnuo se i vidio kako prstom pokušava ugurati pupak na mjesto. Uplašen da bi se mogla ozlijediti, pomaknuo joj je ruku u stranu i pokrio pupak svojim trbuhom. Nježnost ga je obuzela dok je gledao u njene oči. - Kada rodiš, tijelo će ti se vratiti u prijašnje stanje. - uvjeravao ju je. -Dotada mi vjeruj kada kažem da mislim da si predivna. S velikim trbuhom, izokrenutim pupkom i svim. - Rukom ju je pogladio po kosi. -Na tebi nema nijedne stvari koju bih promijenio. Osim, možda, tvojega osmijeha.

Iznenađeno gaje pogledala, očito neuvjerena.

- Ti si apsolutno savršena, - uvjeravao ju je.

Naborala je nos i ponovno odmahnula glavom. Alex se odmaknuo. - Pokaži mi jednu stvar na tebi koja nije savršena, - izazvao ju je.

Počela se ponovno grliti rukama, ali ju je zaustavio uhvativši ju za zapešća i povukavši joj ruke dolje. Zatim, dok gaje grlo stezalo od ljubavi, krenuo je oko nje kako bi ju pregledao iz svih kutova. Kada je napravio puni krug i ponovno ju pogledao, naslonio je ruke na kukove, zaustavio pogled na njezinu rumenome lice i rekao, potpuno iskreno, - Ti si, bez sumnje, najslađa i najljepša djevojka koju sam ikada vidio.

Stavila je ruku preko trbuha izmičući pogled od njegova. Alex se nagnuo prema njoj. Poredaj četrdeset mršavih djevojaka i daj mi da biram i izabrat ću tebe svaki put.

Uzdahnula je i obrisala bradu tamo gdje joj se zaustavila još jedna suza. Alexa je više zanimala suza koja je već pala s njezina obraza i prstom ju je pratio preko njenih prsa pa sve do njene bradavice.

- Mislim to, Annie ljubavi. - tamne su ga sjene u njenim očima tjerale da poželi svim srcem biti malo spretniji s riječima. - Želim tebe i samo tebe, baš takvu kakva jesi.

Napravila je tihi zvuk, duboko u grudima.

Ispružio joj je ruku. - Dođi ovamo, dušo.

Nekoliko je trenutaka gledala u njegov dlan. Zatim je napokon na njega naslonila svoje nježne prste. Alex nije mogao govoriti, a čak i kada bi mogao, nije znao kako izraziti ono što upravo osjeća. Krenuvši za njom, obgrlio ju je rukama. Neko ju je vrijeme samo držao znajući da joj treba vremena da se navikne na njegovu blizinu, daje trebala znati da ju je želio, ne samo fizički.

I jeste... toliko više od toga.

Kad je osjetio da se počela opuštati, povukao je ruku prema gore i uhvatio ju za dojku. Dok su njegovi prsti prelazili preko njene svilenkaste kože, tiho je zajecala i zadržala dah. Lagano, tako nježno, prešao je palcem preko njene bradavice, koja je još uvijek bila mokra od njenih suza. Koža joj je oko bradavica bila natečena i tamnoru-žičasta. Znao je da su osjetljivije nego ikada.

Povukavši ju natrag u naručje, zagrlio ju je jače i naslonio lice na njeno rame. Glasom ispunjenim emocijama, koje nije mogao opisati, prošaptao je, - Dragi Bože, ti si tako nevjerojatno draga. - Znao je da ga ne može čuti, ali uobičajeni se osjećaj frustracije nije pojavio. Nije mogao razmišljati držeći ju ovako, a pogotovo paziti na svaku riječ. - Bože, kako te želim. Vjerojatno je to blagoslov što ne znaš koliko.

Sklupčala se bliže, natjeravši mu smiješak na usne, jer je znao da bi istrčala prema vratima da ga može čuti. Okrenuvši glavu, usnama je pratio oblik njenih ušiju, zatim uhvatio njenu usnu resicu među zube i lagano ju počeo grickati. Uzdahnula je. - A sviđa ti se to, zar ne? - Usnama je prešao preko njezina vrata ljubeći joj kožu. - To je dobra stvar jer ću baš tako voljeti svaki

147

GIGA

djelić tebe. - Zatvorio je oči i usnama osjetio lupanje njezina srca. - O, Annie ljubavi...

Kada je zabacila glavu, svoje je usne stavio na njene. Napravila je tihi, zadovoljni uzdah dok joj je dah lagano klizio po usnama. Gurnuo je jezik duboko u njena usta, zatim ga povukao imitirajući ritam vođenja ljubavi, zamišljajući kakav bi osjećaj bio da uđe u nju. Mišići su se u njegovim preponama napeli kada joj je rukom prešao preko tijela uživajući u njenoj mekoći, svilenome dodiru njene kože. Stavivši svoje savijene dlanove na njena bedra, privukao ju je za kukove. Na dodir se ukočila i odmaknula svoje usne od njegovih.

Alex je podigao glavu pomaknuvši ruku na njena leđa kako bi ju umirio ako se uplaši. Po njezinu izrazu i ritmu srca, kojeg je osjetio, znao je da se prisjeća onog dana pokraj slapova.

Nije ju mogao kriviti zbog toga.

Važnost onoga što će sljedeće učiniti naglo ga je osvijestila. Jedan pogrešan potez, jedna pogrešna riječ...- Ne ću ti nauditi, Annie ljubavi. Obećavam.

Njen preplašeni pogled zaustavio se na njegovom. Nakon što ju je nježno polegao na madrac, skinuo je košulju i izuo čizme. Skupila se na kraju madraca i pokrila se pokrivačem. Alex se nasmiješio i stavio savijeno koljeno kraj njezina kuka. Stavivši jednu ruku s njene jedne strane, a drugu s druge, nagnuo se i poljubio ju u oči. Zatim je pratio njenu figuru usnama, lagano i tako polako. Želio je da se osjeća voljenom jer ju je volio, osjećao se kao da mu je Bog poslao anđela. Tiho je uzdahnula i lagano se nasmiješila.

Alex se također nasmiješio, jer je primijetio kako još uvijek pokušava prevući pokrivač preko sebe. Ljubeći ju u zatvorene kapke, prošaptao je, - Stisni malene šake i ne puštaj. Meni sasvim odgovara da su ti ruke zabavljene nečim. - Usnama je prešao preko njene jagodice i stigao do usana, pa do njezina grla. - Kada završim s tobom, ne će te biti briga gdje je pokrivač, to ti obećavam.

Spuštajući se, laganim je pokretima jezika lizao njenu kožu približavajući se sve bliže jednoj bradavici. Koža oko nje, natečena i drhtava uz svaki otkucaj srca, bila je poput baršuna kada ju je uvukao u usta. Na prvi je dodir njegova jezika poskočila i skupila šake u njegovoj kosi, kao da će ga povući da se odmakne. Alex je shvatio daje osjetljivija nego stoje mislio te je usporio pokrete jezika i nježnije ju dodirivao. Kada je procijenio da je spremna, ponovno je uvukao njenu bradavicu jače. Ubrzano je udisala i uz-disala dok joj se grlo stezalo od potrebe.

Udasi su joj postali kraći i brži dok ju je izazivao jezikom.

Ovoga puta Alex nije mario hoće li ispuštati zvukove u trenutku strasti. Vrata su bila zaključana, a sva posluga, uključujući i Maddy, spavala je u drugome krilu kuće. Mogla se derati koliko god je željela. Ne samo da ga nije bilo briga nego je bio siguran da će ga ti uzdasi još više uzbuditi. Stisnuvši njenu nabreklu bradavicu među zube, okrenuo ju je u ustima. U istom je trenutku počela uz-disati. Brzi, kratki uzdasi uzbuđivali su mu osjetila poput afrodizijaka. Brzo, ne dajući joj vremena za razmišljanje, prebacio se na drugu dojku i pružio joj isti tretman.

Kada ga je napokon zgrabila za uši, znao je da je postigao svoj cilj. Bila je tako uzbuđena daje sumnjao kako može razmišljati, a pogotovo se osjećati preplašenom. Tada, i tek tada, gurnuo je ruku ispod pokrivača.

Na Alexovo je iznenađenje razmaknula bedra uživajući u dodiru njegove ruke. Pažljivo, potražio je njen mokri centar smiješeći se kada je uzdahnula od užitka. Poput metala privučenog magnetom, njegovi su prsti pretraživali kovrče među njenim bedrima. Nježno i pažljivo razmaknuo je svilene dlačice. Vruće. Klizavo. Na njegov je dodir stisnula usne i pustila njegove uši kako bi se pridignula na laktove. Svojim ju je prsima gurnuo natrag na krevet. Njegovo je lice bilo tek nekoliko milimetara od njezina i zadržao je njen uplašeni pogled svojim.

- Annie, vjeruj mi, - prošaptao je nježno. - Hoćeš li? Samo na nekoliko minuta. Zatim, ako budeš željela da prestanem, prestat ću. Obećavam Njene su se obrve privukle jedna drugoj. Na kraju je klimnula glavom u znak pristanka.

148

GIGA

Laganim je potezima rukom Alex pronašao njenu ženstvenost. Nježnim ju je pokretima izazivao do uzbuđenja gledajući promjene na njezinu licu. Pružiti joj užitak bila je jedina njegova preokupacija. Annie je bila na prvome mjestu. S njim će Annie uvijek biti na prvome mjestu.

Nije ni trepnula kada je maknuo pokrivač s nje. Kako nije bio čovjek koji je propuštao prilike, Alex je iskoristio njenu nepažnju. Vrativši svoje usne u igru, krenuo je u senzualan napad na njenu slatku ženstvenost.

S prvim je dodirom jezika po završetcima njenih živaca na klitorisu poskočila. S drugim, ispustila dubok uzdah. S trećim, stisnula je plahtu među šake, zabila pete u madrac i povisila kukove kako bi mu se prilagodila. Njeni kratki uzdasi i duboki jecaji bili su najslađi zvuči koje je ikada čuo.

- O da, Annie ljubavi, - prošaptao je. - Predaj mi se.

- Ah-h! - pridignula se više dajući mu što je tražio i dišući brzo i kratko. - Ah-h-aahh!

Alex je uhvatio njeno nabreklo meso među zube i počeo polagane, čvrste kružne pokrete jezikom. Rukama ga je uhvatila za kosu i pritisnula jače, očito uzbuđena više nego što je očekivala. Ubrzavši ritam, doveo ju je do prvog orgazma, zadovoljan što je bila tako opuštena.

Kada je napokon legla, još uvijek drhteći, Alex se odmaknuo na trenutak kako bi skinuo hlače. Zatim se smjestio između njenih bedara i uhvatio ju za bokove ciljajući u njen otvor svojom muškosti. Podigla je trepavice i očima potamnjelim od želje gledala u njega zadovoljno se smiješeći. Brzo, ne dajući joj vremena da shvati što namjerava, nježno je prodro u nju.

Alex je vidio kako su joj se oči raširile od zaprepaštenosti. Zatim, na nekoliko sekundi, nije bila svjesna ničega, osim osjećaja u sebi. Bila je spremna za njega, vruća i skliska od požude, stjenke su njene vagine j oš uvij ek pulsirale od orgazma. Bila mu je potrebna sva samokontrola da i on ne doživi jedan.

Ali prije nego je mogao, njeno maleno lice ponovno mu se našlo na vidiku i podsjetio se da mora misliti na Annien užitak, a ne na svoj. Pazeći daju ne zgnječi svojom težinom, naslanjao se na ruke i uspio joj se nasmiješiti, polako se odmičući pa ponovno prodirući duboko.

Uzdahnula je i ponovno šakama stisnula plahtu. Uživajući u njenoj reakciji, Alex je polako ubrzao ritam ulazeći u nju dublje i jače, s namjerom da se suzdrži sve dok ne bude siguran daje doživjela orgazam.

Napetost je polako rasla i Alex je ustalio ritam izlazivši iz nje te ponovno prodirući duboko, uvijek svjestan izraza njezina lica i pazeći daju ne bi povrijedio. Nije se trebao brinuti. Ona ukočenost na početku potpuno ju je napustila i Annie je zabacila glavu, uzdi-sala od užitka i omotala svoje noge oko njegovih kukova kako bi mogla produbiti i bolje osjetiti njegov ulazak. Potreba u Alexu pretvorila se u nepodnošljivu bol.

I najbolji planovi... Unatoč svojoj odluci da se kontrolira, kada je povikala i omotala se oko njega, potreba u njemu eksplodirala je od užitka koji je bio drugačiji od svega što je ikada mogao zamisliti da postoji.

Annie... Njeni su kratki uzdasi govorili Alexu da će doživjeti orgazam zajedno s njim. Zatim su se stjenke njene vagine iznenada stisnule. Ispred očiju mu se zamutilo. Nije mogao vidjeti, više nije bio sposoban ni za jednu misao te se predao potrebi i vrtlogu strasti s njom.

Annie... Vatra i crnilo. U nekom je udaljenom dijelu misli Alex bio svjestan njenih uzdaha olakšanja. Zatim, potpuno iscrpljen, bez snage i energije, pao je s njom u polusvjesno stanje.

Annie se vratila u stvarnost kao iz sna pomalo postajući svjesna okoline, ugledavši prvo svjetlo vatre, zatim plahtu ispod sebe, vrućine Alexova tijela naslonjenog na njeno, topline njegovog daha na svojoj kosi, težine njegove ruke oko njezina struka. Trepnula je i pomaknula se osjećajući se potpuno smireno i sretnije nego ikada.

Alex. Ležala je leđima naslonjenim na njegova prsa i stražnjicom uguranom među njegova

149

GIGA

bedra. Duboko udahnuvši, upijala je njegove mirise - blage tragove sapuna i kolonjske vode, muškog mirisa njegove kože. Na lopaticama je osjetila kako njegovo srce lupa, jednakim i jakim ritmom. Bilo je potpuno ispravno ležati ovdje, skupljena uz njega, opuštenog tijela i razbacanih misli.

Alex. Samo je jednom željela čuti njegovo ime kako bi ga sada mogla zamisliti. Tako gaje voljela.

Vrućina se popela uz njene obraze kada se sjetila stvari koje je napravio njezinu tijelu.

Sjećajući se, onaj smiješan osjećaj koji joj je budio trnce prošao je kroz njen trbuh. Smiješak joj se spustio na usne i nije si mogla pomoći da ne poželi da se probudi i napravi sve ponovno.

Na tu se pomisao okrenula prema njemu. Pod je svjetlom vatre pomislila kako nikada nije vidjela nekoga tako lijepoga. Njegova zlatna kosa padala je u valovitim pramenovima preko čela. U snu, njegov je izraz lica izgledao poput dječakova, njegove su trepavice bacale sjenu preko njegovih brončanih obraza, njegova donja usna bila je opuštena i lagano je vibrirala svakim dahom kojeg je izdahnuo. Glavu je naslonio na jednu savijenu ruku, čija je unutrašnjost bila nešto svjetlija od ostatka tijela, a koža napeta pod mišićima. Znatiželjna, dotaknula je njegova prsa izvijajući među prstima ko-vrče njegovih dlaka. Kada joj je to dosadilo, sa zanimanjem je pregledavala njegovu bradavicu, koja je bila mala i tamnosmeđe boje. Kada ju je dotaknula prstom, lagano se ukrutila, ali nekako je znala da njemu to nije bio isti osjećaj kao njoj.

Iznenadila se kada je podignula pogled i vidjela kako su se njegove oči otvorile. Kada su im se pogledi susreli, namignuo joj je. - Zašto imam osjećaj da mi se žena odmorila i da je ponovno spremna za sve?

Annie mu se nasmiješila i ponovno mu stisnula bradavicu. Njegov se osmijeh raširio. - Je li to zahtjev za uzvraćanje usluge?

Premjestila se tako da sujoj bradavice dodirivale njegova prsa. Na dodir su se u trenutku ukrutile. Podigla je obrve.

- Ti mala mustro.

Premjestio je ruku s njenog struka i uhvatio ju za dojku. Kada joj je palcem prešao preko bradavice, još ju je više uzbudio. Zatim je nagnuo glavu i stavio bradavicu u usta. Annie je zatvorila oči. Užitak koji je osjećala, bio je toliko intenzivan da je mogla ležati tamo zauvijek.

Alex je imao druge planove. Nakon tek nekoliko poljubaca, legao je na jastuk i gledao ju kroz trepavice sa smiješkom u očima. - Ako želiš još, pomakni se ovamo. Ja sam umoran.

Annie je znala da nije bio tako umoran. Sjaj u njegovim očima govorio joj je drugačije.

Osjećajući iznenadan sram, gledala je sa žudnjom u njegove usne. Primjećujući njen osjećaj, zatresla su mu se ramena od smijeha te ju je zgrabio za ruku kako bi ju podigao na koljena.

- Dođi ovamo, - rekao je. - Ne grizem.

Nasuprot tim riječima, naglo se ustao i uhvatio joj kožu među zube. Jedan je okret jezikom bio dovoljan da bliže privuče Annie. Rukama omotanim oko njegove glave, spustila je grudi prema njegovim ustima. Uz lijenu sporost udovoljio joj je dok nije počela drhtati. Zaustavila je mučenje odmaknuvši se od njega i poljubivši ga u usta.

Uhvativši ju u ruke, valjao se s njom pazeći da je ne povrijedi svojom težinom. Kada ju je okrenuo na leđa, Annie je omotala noge oko njega misleći da će opet voditi ljubav s njom.

- O, ne... Ne tako brzo, Annie ljubavi. Imamo ostatak života i zašto žuriti?

Ostatak života... Annie se sviđala pomisao na to. Noć za noći u Alexovim rukama. Obećanje je bilo ispunjeno, bilo je definitivno četrdeset puta bolje nego ono što su radili davno u njenoj sobi.

Poglavlje 23 150

GIGA

Ostatak njihovih života...

Tijekom idućih nekoliko dana Alex je malo mislio na sve ostalo sanjajući o budućnosti koju će on i Annie imati. Nije vidio razlog da se ti snovi i ne ostvare. U siječnju, nedugo nakon Božića, rodit će se njihovo dijete. Od tog trenutka pa nadalje, oni će biti obitelj. Hoće li Alex moći biti otac još djece, to će ostati upitno i više se nije činilo ni važnim. Dječak ili djevojčica, to će prvo dijete bit njegov nasljednik i to je sve što mu je bilo važno.

Prema Alexovu mišljenju dijete koje je Annie nosila, bilo je njegovo kao daje on pravi otac.

Više nije mislio na Douglasa i ono što je napravio. Sada kada je Annie to ostavila iza sebe, Alex je smatrao da i on može. Prošlost je zaboravljena. Budućnost ih je čekala, kao obećanje.

Voljeti Annie. Alexu je ta djevojka bila neprocjenjivi dar. S obzirom na iskustvo pokraj slapova, pokazala se boljom ljubavnicom nego stoje to ikada mogao sanjati i bilo mu je teško držati ruke podalje od nje. Srećom, osjećaj je bio obostran. Kada je prebrodila stidljivost, inicirala je vođenje ljubavi gotovo često kao i on, a po-nekada je bila čak i kreativnija od njega. Kada se radilo o seksu, činilo se kako nije imala pojma da neke stvari dama jednostavno ne čini. Jedne noći, dok je radio u radnoj sobi, odvratio je pogled s papira i ugledao kako Annie maše golom stražnjicom, gotovo njemu ispred nosa. U sljedećem trenutku njegovi su papiri bili razbacani po cijelome podu, a njegova je žena ležala na stolu.

Alex je u brzo shvatio daje Annie, koja se nikada nije morala držati rasporeda niti gledati na sat, bila impulzivno stvorenje. Jedne večeri, tijekom večere, tek nekoliko minuta kako je Maddy poslužila desert, ustala se od stola i zavodnički mu se nasmiješila, što je za-grijalo Alexovu krv tako brzo da mu je sladoled bio u opasnosti da se istopi.

- Sto namjeravaš, mala mustro?

Brzim je potezom ruke gurnula njegovu zdjelicu sa sladoledom u stranu i postavila se na njeno mjesto. Trepavice su joj padale preko očiju, koje su postale tamnije, mutno plave, i rekla je, - Želim biti tvoj sladoled.

- Moj sladoled? - Alex je ponovio u čudu.

Omotavši ruke oko njegovih ramena, nagnula se naprijed i vrhom jezika dotaknula njegov obraz ližući njegovu kožu onako kako je on to radio sa svojim hladnim desertom nekoliko minuta ranije.

- Isuse Bože, - rekao je kroz šapat. - Annie dušo, dama... Htio joj je objasniti kako prava dama nikada ne bi ni sanjala o takvome prijedlogu. Ali onda je njen jezik pronašao njegovo uho i zaboravio je na sve stoje mislio reći. Iako joj zapravo i nije želio to reći. Koji muškarac zdrave pameti želi da mu žena bude prava dama iza zatvorenih vrata? Alex je znao daje većina muškaraca zaglavila sa ženama koje su bile totalne dosade u krevetu. Bila je njegova sreća što je Annie ušla u brak bez predrasuda o onome što je pristojno. Bio bi budala kada bi joj punio glavu s takvim glupostima.

Prstima joj je Alex otkopčao haljinu i odvezao potkošulju. Grudi su joj ispale poput dinja iz košare. Izbriši tu misao, pomislio je dok je zaustavio pogled na njenim bradavicama, koje su bile boje jagoda prelivenih šlagom.

Dok se divio njenim atributima, Annie je posegnula rukom prema njegovu desertu. Alex ju je gledao sa zapanjenošću dok je močila prst u zdjelicu i zatim hladan sladoled namazala po bradavici. Njena se ružičasta koža u trenutku ukrutila i činilo se kako se gura prema njegovim ustima, željna pažnje. Kao da mu je željela pokazati što joj je na umu, ponovno se nagnula prema njemu kako bi joj polizao vrhove dojka.

Alex, koji se oduvijek ponosio time stoje brzo učio, ustao se sa stolice. Kako se sjećao, nikada nije optrčao teren tako brzo kao stoje to napravio s ovim, koji se protezao od trpezarijskog stola do vrata. Nakon što je zaključao vrata kako ih nitko ne bi ometao, vratio se kako bi udovoljio svojoj ženi, koja je i drugu dojku prelila sladoledom.

Uzbuđen do ludila, ali trudeći se da to ne pokaže, Alex se vratio na svoje mjesto kako bi vidio

151

GIGA

što je još naumila. Kada je pogledao prema njoj, izraz lica bio joj je zavodnički. Gledajući ga ravno u oči, polako i sugestivno cuclala je svaki prst prekriven sladoledom. Alexu se stegnulo grlo, ali je previše uživao u tome da bi ju prekidao. Još ne.

Kao što se nadao, Annie je pritisnula svoje gole dojke na njegovo lice izazivajući njegove usne svojim toplim, ispupčenim bradavicama sve dok nije mogao odoljeti te je počeo lizati sladoled s njih. Bradavice su joj se u trenutku ukrutile. Prošla je rukama kroz njegovu kosu i zabacila glavu unatrag. Alex je lizao i sisao ispupčene vrhove smiješeći se na zvukove njezina zadovoljstva.

Njeni su uzdasi uskoro postali glasniji. Posegnuvši rukom iza nje dohvatio je rubac i prekrio joj usta. Kao daje shvatila njegovu namjeru, stisnula gaje između zubi kako bi utišala jecaje.

Više nije bio zabrinut zbog buke koju je stvarala i Alex se mogao koncentrirati samo na nju i udovoljiti joj. Kada je pokušavao dohvatiti rubac, srušio je zdjelicu sladoleda. Sada ju je ponovno dohvatio i umočio svoje prste u hladan desert. Ponovno je namazao Anniene bradavice slatkim preljevom. Jagode i šlag... Alex nikada nije okusio tako nešto. Bilo je pomalo zločesto, onakva erotika o kojoj je muškarac mogao samo sanjati, ali nikada iskusiti.

Ali sa Annie, koja nije bila upućena u gluposti pristojnog ponašanja, nije bilo pravila. Vodio ju je jedino osjećaj.

S tim se Alex uvijek slagao, ali nikada ovako kao sada. Kroz maglu je čuo zvuk posuđa dok ga je pomicao sa stola kako bi napravio mjesta da polegne svoju ženu na stol. Brzo se pozabavio s njenom odjećom. Suknja, podsuknja, hlačice, gaćice, potkošulja. Kriste.

Prisjećajući se dana njihovog vjenčanja kada je sjedila na katu i otkrila više nego stoje mislila, poželio je daje i sada tako oskudno odjevena. Sada kada je otkrio kakav je okus sladoleda i njegove žene u kombinaciji, poželio je probati taj okus i na njenim drugim dijelovima tijela.

Kada je uspio svući dovoljno odjeće kako bi našao ono što je tražio, Alex se malo odmaknuo kako bi ju pogledao. Njena ga je ženstvenost gledala, nježno ružičasta, podsjećajući ga ponovno na jagode... koje su uvijek molile za šlag.

Iznad zgužvanog rupca Anniene plave oči gledale su u njegove. Alex se nasmiješio. Ona je započela ovu igru. Sada ju je namjeravao pratiti. Kada je umočio prste u zdjelicu, činilo se kao da je pogodila njegove namjere. Očito je i ona shvaćala da su stvari izmaknute kontroli.

-Ah-h...

Osjetivši hladan sladoled, pokušala se izmaknuti. Alex joj nije to namjeravao dopustiti. Kada je naslonio prste, pronašao je njen vrući, mokri klitoris i lagano prstima prešao preko njega.

Njeni su glasni jecaji bili prigušeni rupcem dok je hladnim prstima prelazio preko njene vagine. Cijelo tijelo joj je podrhtavalo kada je uhvatio njen klitoris između palca i kažiprsta.

Stisnuvši prste, lagano gaje okretao među njima gledajući kako se njene oči zatvaraju.

Duboko je uzdahnula i napućila usne, očito uzbuđena.

Annie za desert. Bio je to najslađi kraj objeda koji je Alex ikada iskusio. Ako ga, ubuduće, bude smatrala privlačnijim od hrane servirane za večeru, bit će više nego sretan služiti joj.

Bilo je to najmanje što je muž mogao napraviti za svoju slatku, poslušnu, željnu malu ženicu.

Annie... Tako sitnu žena, a činila je veliki dio Alexova života, ispunjavajući njegove dane smijehom, njegove noći vođenjem ljubavi i njegove snove slatkim sjećanjem.

Sredinom prosinca dr. Muir posjetio je njihov dom, navodno da vidi Annie, ali zapravo da razgovara privatno s Alexom. Bojeći se kako bi se Annie mogla uzrujati tijekom pregleda, koji je ovaj put bio intimniji nego raniji pregledi koje je izvršio dr. Muir, Alex je ostao uz svoju ženu za vrijeme pregleda. Nakon toga oba su se muškarca povukla u radnu sobu i popili čašu brendija te razgovarali o liječnikovim saznanjima.

Prešavši odmah na stvar, dr. Muir je rekao, - Sve izgleda normalno, Alex, prestani izgledati zabrinuto.

Alex se nasmiješio dok je dobromu liječniku dodavao piće. Sjeo je na stolicu u kutu i rekao, Zar je tako očito?

152

GIGA

- Vezao si se za nju. To je očito.

Alex je prebacio nogu preko koljena. - To jesam.

- A poduke? Kako napredujete?

- Vrlo dobro. Savladala je većinu znakova i zna abecedu. Prošlog smo tjedna završili s prvim stupnjem znanja.

Muir je podigao čašu. - Čestitam. To je popriličan uspjeh.

Alex je spustio nogu na pod i naslonio ruke na koljena. - I ja mislim. Iskreno, mislio sam da će usne trubice biti od veće pomoći nego što se pokazalo. Iako me čak i s trubom može čuti ako govorim glasno, ali čini se da ne može dobro razaznati zvukove. Nekoliko riječi koje je pokušala reći zvučale su potpuno nepravilno.

Daniel je klimnuo. - To se moglo očekivati. Izgubila je sluh sa šest godina. Prošlo je četrnaest godina otkada joj je bilo dopušteno govoriti. Zaboravila je kako. Morate pustiti vrijeme da napravi svoje kako bi uz oštećeni sluh ponovno naučila zaboravljeno.

Alex je uzdahnuo. - Stalno se na to podsjećam. - Slegnuo je ramenima i nasmiješio se. - Sada kada znam čitati s usana, uspijevamo se dobro sporazumjeti.

- Što kada dođe dijete? Bilo bi lijepo kada bi Annie svladala barem manji vokabular prije nego što dijete nauči govoriti.

Alex je razmišljao o tome na trenutak. - Morat ćemo vidjeti kako će napredovati.

Daniel je prstom udario po čaši pokazujući Alexu njezin rub. - Znam da želiš samo najbolje za Annie i dijete.

- Naravno da želim.

-Pitao sam se jesi li razmišljao o tome daju pošalješ u školu?

- Školu?

Daniel je podigao obrvu. - Treba joj posebna poduka, Alex. Znam da činiš čuda za nju. Ne umanjujem tvoj trud. Ali kako bi se uistinu sjetila govoriti, Annie mora imati stručne mentore, ljude koji znaju kako joj pomoći. Škola u Albanyju je cijenjena. Irene Small, ravnateljica, fantastična je mentorica i kao dodatak potrebama svojih učenika, brine se za to da budu obrazovani i socijalno i kulturno. Bilo bi jako dobro za Annie kada bi otišla tamo, barem na dvije ili tri godine. Još će uvijek biti mlada kada završi sa školovanjem. A samo pomisli koliko će joj koristiti to iskustvo.

Alexovo se srce osjećalo kao da će propasti kroz pod. - Dvije ili tri godine?

Daniel se nasmijao. - Albany nije tako daleko. Izgledaš kao da sam predložio da ju pošalješ u drugu zemlju. - I on je sjeo na stolicu gledajući ravno pred sebe i izgledajući zabrinuto. Alex, molim te, berem razmisli o tome. Mislim da bih mogao uvjeriti Irene da napravi mjesto za Annie. Kako će Annie imati dijete, ne će biti redovna učenica. Možda bi Maddy mogla ići s njom. Njih dvije mogle bi unajmiti kuću blizu škole. Negdje dovoljno blizu da Annie može pješke doći do škole.

Alex se ustao sa stolice prosuvši brendi. - Ne. Ne dolazi u obzir. Govorimo o mojoj ženi. Ne ću ju poslati negdje na dvije ili tri godine. - Prošao je rukom kroz kosu i počeo hodati goredolje po sobi. - Isuse Kriste, Daniel, ne znam kako možeš predložiti takvo nešto. Ako misliš da Annie treba poseban mentor, zaposlit ću nekoga. Ali ona ostaje u Montgomery Hallu gdje i pripada, kraj rasprave.

Daniel je ostavio piće na stolić i ustao se na noge uzimajući torbu u ruke. - Alex, sa svim svojim novcem i dobrim namjerama, ne možeš joj kupiti stvari koje joj najviše trebaju. U Albanyju učenici prave svoje predstave. Imaju plesove, druženja i koncerte, sve je prilagođeno isključivo gluhima. Annie bi bila okružena ljudima poput sebe prvi put u životu.

Nema načina na koji joj to možeš pružiti i zamijeniti ta iskustva.

Alex ga je prijekorno pogledao. - Možda ne mogu. Ali tražiš od mene da pošaljem svoju ženu i dijete daleko od sebe. Ne mogu to učiniti. Ne ću. Ne bi bilo ispravno.

- Ispravno za koga, za tebe ili Annie? Razmisli o tome, Alex.

153

GIGA

Daniel je polako krenuo prema vratima. Zastao je prije nego ih je otvorio i pogledao u Alexa preko ramena. - Ako uistinu voliš tu djevojku, a vjerujem daje tako, onda ćeš na kraju napraviti ono stoje najbolje za nju. Uvjeren sam u to. Kao što sam rekao, mislim da mogu nagovoriti Irene da ju primi. Ako želiš, provjerit ću to za tebe. Mislim da bi Annie mogla početi sa školovanjem u ožujku. Dovoljno će se oporaviti od poroda da bi mogla putovati i započeti sa školovanjem.

Boreći se da ostane smiren, Alex je napokon odgovorio, -Valjda ne će škoditi ako se raspitaš za mene. Sve dok shvaćaš da mi se ne sviđa ta pomisao.

Daniel se nasmiješio. - Napravit ćeš ono stoje ispravno. Uvijek napraviš.

Daniel je nakon toga izišao iz prostorije.

Tijekom nekoliko idućih dana Alex je razmišljao o onome što mu je Daniel rekao. Njegova je neodlučnost bila tolika da je čak konzultirao Edie Trimble, koja se svesrdno složila s dr.

Muirom, daje poslati Annie odlična ideja. Bez obzira koliko je puta prevrtio sve u glavi, duboko je u sebi znao da su njegova punica i liječnik u pravu. Potpuno novi svijet otvorit će se za Annie u školi za gluhe. Naučila bi ne samo govoriti nego čitati i pisati, stvari za koje Alex nije bio siguran daju može naučiti. Kao dodatak tomu, bila bi u mogućnosti biti okružena ljudima koju su poput nje. U Albanyju bi mogla sklopiti prijateljstva, nešto što joj je oduvijek bilo uskraćeno.

Plesovi... Zabave... Predstave... Ukratko, društveni život. To je bilo nešto što joj Alex nije mogao kupiti. Ako ju ostavi ovdje u Montgomery Hallu, uskratit će joj ta iskustva.

Na kratko je vrijeme Alex razmišljao o tome da zaposli sposobnog predradnika da nadgleda Montgomery Hall kako bi se i on mogao preseliti u Albany i biti s Annie dok pohađa školu.

Ali nakon što je dobro razmislio o tome, znao je da bi to bilo gotovo sebično kao i zadržati ju ovdje. Kada bi on bio u Albanyju, uvijek iza njenih leđa, čekajući, ne bi se osjećala slobodnom sudjelovati u svim aktivnostima u kojima bi inače uživala. Koliko god je želio biti s njom, nije želio biti omča oko njezina vrata. Drugim je ljudima bilo omogućeno iskoristiti život prije nego što se vežu u brak. Annie je zasluživala istu privilegiju.

Dvije ili tri godine... Kao što je Daniel rekao, to nije bio tako puno vremena. Ako sve bude išlo po planu, Annie bi imala samo dvadeset i tri godine kada bi završila školu i zauvijek bi se vratila u Montgomery Hall. U međuvremenu Alex bi ju mogao posjećivati u Albanyju, a ona bi mogla doći kući za vrijeme praznika. Mogao bi živjeti s tim. Morao je.

Zbog Annie, nije imao izbora.

Kada je donio odluku, Alex nije gubio vrijeme i odmah je razgovarao s Maddy.

Kućepaziteljica, iako isprva protiv ideje, na kraju je pristala pratiti Annie u Albany kako bi joj pomogla oko djeteta dok je Annie u školi. Kada su se sve dogovorili, Alex je počeo redovno razgovarati s Irene Small kako bi dogovorio Annien boravak, kako bi joj osigurao boravak izvan kampusa i kako bi unaprijed platio troškove. Nakon što je to napravio, ostala je samo još jedna stvar koju je morao napraviti, a to je bilo reći Annie. Alex je odlučio da bi bilo najbolje ne uzrujavati ju s novostima dok se ne rodi dijete.

Tijekom nekoliko idućih tjedana Alex je uživao u svakom trenutku s njom, jer je znao da će njihovo zajedničko vrijeme uskoro završiti. Duge šetnje po kiši. Vođenje ljubavi pokraj kamina. Planiranje za dolazak bebe. Prolazeći kroz sve to, Alex se pretvarao da imaju sve vrijeme svijeta ispred sebe. Nikada nije dopustio Annie da primijeti kako ju nekada gleda i zamišlja kako će mu život biti prazan bez nje. Život bez nje... Bila je to mogućnost o kojoj Alex nije mogao ni razmišljati. Annie nije postala njegova žena svojim izborom, nego protiv svoje volje. Zavoljela ga je tijekom mjeseci; nije sumnjao u iskrenost njenih osjećaja ni na trenutak. Ali ipak, nije to bila trenutna privlačnost. Većina mladih žena - a Annie nije bila ništa drugačija - imale su priliku osjetiti romantične osjećaje kada upoznaju nekog posebnog, biti u njegovim rukama i živjeti sretno do kraja života. Činjenica daje sreća trajala gotovo kao i sam medeni mjesec bila je manje

154

GIGA

važna i nije sprječavala djevojke da maštaju. Što ako? Te su dvije riječi progonile Alexa, u javi i u snu. Što ako Annie ode u školu i upozna gluhog mladića i ludo se zaljube? Zamišljao ju je kako gleda preko prepune prostorije ljudi ravno u oči gospodina Pravoga. Zamišljao ju je kako pleše u njegovim rukama, kako se smije s njim. Čovjek bez lica, bez imena, netko s kim bi Annie imala svašta zajedničkog, a najvažnije, uzajamnu privlačnost i razumijevanje teškog života gluhe osobe. U najboljem slučaju Alex je mogao samo zamisliti kako se ponekad osjećala frustriranom jer nije bila u mogućnosti komunicirati s ostatkom svijeta niti u mogućnosti čitati s usana ako se okrenu od nje. Pokušao je. Uistinu jeste. Ah bez obzira na to koliko je želio razumjeti kako je njoj, nikada to zapravo ne će moći, ne bez vlastitog iskustva.

Alex se u teškimn trenutcima sjećao crteža kojeg mu je Annie nacrtala, sebe bez ušiju. U Albanyju bi bila poput svih ostalih. Ako upozna nekoga tamo, ako se zaljubi, tko bi ju mogao kriviti ako se ne bude željela vratiti u Hooperville, gdje je toliko propatila i toliko puta bila ponižena? Alex je znao da ju on ne bi mogao kriviti. I zbog toga mu se slamalo srce. Bilo je tako lako voljeti ženu da poželiš živjeti s njom do kraja života. Voljeti nekoga dovoljno da ga pustiš bila je potpuno druga stvar.

Alexu se činilo da je vrijeme letjelo približavajući dan kada će ga Annie napustiti. Božić je došao i prošao. Prosinac se pretvorio u siječanj i počeli su odbrojavati dane do dolaska bebe.

Jedne večeri, osmog siječnja, nekoliko dana ranije prema Danielovim izračunima, Alex je bio u kupaonici, perući se prije spavanja, kada je začuo Annie kako vrišti. Srce kao da mu se popelo uz grlo, upao je u sobu i ugledao Annie kako stoji ispred kreveta s bijelom spavaćicom prekrivenom ružičastom tekućinom i licem blijedim od straha.

- Dušo, ureduje. Upravo ti je pukao vodenjak, to je sve. Isuse! Beba je dolazila. Alex je požurio otvoriti vrata ormara tražeći suhu spavaćicu. Glumeći smirenost kada je zapravo bio prestravljen, pomogao joj je da se presvuče i polegao ju u krevet prije nego sto je požurio u prizemlje kako bi pronašao Maddy.

- Pošalji Henrya po dr. Muira, - povikao je. - Annie se porađa! Pukao joj je vodenjak. Beba je na putu, Maddy! Moramo brzo poslati po Daniela. Brzo!

Maddy je gledala u njega dugo i zapanjeno. - Alex, mislim da je bolje da se smiriš. Vjerojatno će proći sati prije nego što se djevojka porodi.

Alex je progutao i protrljao lice rukom. - Jesi li potpuno sigurna?

Maddy je smireno skinula pregaču i odjenula čistu. - Naravno da nisam sigurna. Ali koliko znam, to je uobičajeni slijed događaja kod prvog poroda.

Alex se lagano opustio i duboko udahnuo. - Pretpostavljam da si u pravu. Pretjerujem, zar ne?

- Nasmijao se. - Pa samo se beba rađa, mislim. Mislim... pa žene rađaju svaki dan. Je li tako?

Maddy je prošla pokraj njega. Otvorivši kuhinjska vrata, izvirila je iz prostorije i povikala,Henry! Dovući guzicu ovamo! Beba dolazi!

Toliko o tome da treba ostati smiren. Na putu prema katu Alex je otkrio da je Maddy, kada je uplašena, brža i od njega, čak i kada idu uzbrdo. Također je otkrio, trčeći jedno pokraj drugoga, da će ostati zaglavljeni na vratima kada pokušaju ući u prostoriju.

Tijekom cijelog uzbuđenja Annie je utonula u san. Kada su Maddy i Alex stigli do sobe i pronašli ju kako spava, oboje su privukli stolice i sjeli pokraj kreveta. S vremena na vrijeme, Annie bi uzdahnula i Alex je bio siguran kako joj se trbuh stisnuo. Kada je to rekao Maddy, nagnula se bliže.

- Vjerujem da ste u pravu. Ima lagane trudove.

Alex je pogledao na sat. - Prošlo je petnaest minuta od punog sata. Podsjeti me da izmjerimo vrijeme između trudova, uredu?

Daniel ih je tako pronašao. Annie je čvrsto spavala, a Alex i Maddy odbrojavali su vrijeme.

Kada je ugledala liječnika, Maddy je rekla, - Sada kada je stigao taj trenutak, mislim da bi bilo lakše da je smjela jaje.

155

GIGA

Daniel se nasmijao. - Kako se stvari čine, čini mi se da Annie to podnosi bolje od vas. Možda će proći nekoliko sati prije nego što stvari postanu ozbiljne, znate. Ako želite, mogu ostati kraj Annie dok vas dvoje odspavate malo.

- Spavati? - rekli su u glas.

Daniel se nasmijao. - Ili možda ne. - Protrljao je bradu. -Hmm... Pa kada bude bilo promjene, zovite me. Ja ću se ispružiti u radnoj sobi. Ako nijedno od vas dvoje ne namjerava spavati, ne vidim razloga zašto ja ne bih.

Nešto je prije zore Alex dotrčao do radne sobe i probudio liječnika. - Dolazi, - rekao je tresući se. - Požuri, Daniel. Nije joj dobro.

Liječnik je sjeo na krevet i protrljao oči očito ne žureći. -Dobro bi mi došla šalica kave.

- Kave? - Alex je zgrabio čovjeka za ruku i povukao ga s kreveta. - Moja žena se porađa!

Nemaš vremena za prokletu šalicu kave.

Nakon nekoliko šalica kave i gotovo satima kasnije, Annie je dobila teške trudove. Alex je odbio otići od nje iako se Daniel bunio. Kao opće pravilo, nije dopuštao očevima da prisustvuju porođajima. Prema svojem iskustvu većina muškaraca to nije dobro podnijela, a dosad Alex nije dokazao da će biti iznimka. Kada su se Annieni bolovi pogoršali, Alex se snašao te dobro i smiremo podnio situaciju radeći sve stoje mogao kako biju kada se uplašila.

-Ureduje, dušo,- neprestano joj je ponavljao. -Ja sam ovdje.

Gledajući ih zajedno, Daniel je shvatio kako je podcijenio njihovu ljubav. Bez obzira na jačinu bolova, Annie nije micala pogled s Alexa i nije puštala njegovu ruku. I iscrpljen kakav je bio, Alex nikada nije napuštao njen krevet, čak ni da bi jeo, odmorio se ili protegnuo noge.

Ono što je Daniela dirnulo najviše od svega bilo je kako su njih dvoje komunicirali. U više je navrata vidio Alexa kako miče prste po njezinu dlanu razgovarajući s njom. Daniel je pretpostavio da joj govori kako ju voli na način koji nitko drugi nije razumio.

Kada je trenutak napokon stigao, Daniel je porodio bebu, ali Alex je bio taj koji je vodio Annie kroz sve, Alex koji joj je gladio lice i kosu, Alex koji joj je stavio sina u naručje. Dječak, Annie. -tiho je rekao. - Nije li pravi? Imamo sina.

Kada je Daniel ugledao suze u očima Alexa Montgomerya, napustio je prostoriju i ostavio par nasamo. Kada je izišao na hodnik, naslonio se na zid spuštenog pogleda misleći na Annie, Alexa i njihov brak za koji je, do danas, vjerovao da nije ništa više od dogovora. Više nije mislio tako. Ako je ikada vidio dvoje zaljubljenih ljudi, to su bili oni.

Albany... U ožujku će Annie otići u školu ostavljajući svog muža za sobom. Daniel je iskreno vjerovao kako je to najbolja stvar za djevojku. Sada više nije bio siguran.

Gledajući u Alexa koji je gledao u svog sina u njenim rukama, Annie je bila ispunjena nevjerojatnom srećom. Izgledao je raznježeno i zaštitnički, svaka je crta njegovog lica bila prožeta emocijama. Razumjela je te osjećaje jer ih je i ona osjećala. Njena beba. Njena vlastita beba. U razmaku je od nekoliko minuta zavoljela ovu sićušnu osobu toliko jako da ju je gotovo plašilo.

Alex je kleknuo pokraj kreveta i omotao ruku oko njih dvoje. Trepćući kako bi držala oči otvorene, jer je bila potpuno iscrpljena, Annie je pogledala u njegovo drago lice i nasmiješila se. Nikada se nije osjećala tako ispunjenom. U tom trenutku pomislila je da prvi put u životu može voljeti bez suzdržavanja. Ovdje je bilo dvoje ljudi koji su ju trebali. Stvarno trebali.

Nikada se prije nije osjećala potrebnom.

Od djevojke do žene... Annie se osjećala da se to dogodilo preko noći. Ali bilo je predivno.

Pospanim je pogledom pratila crte Alexova lica. Zatim je pogledala u svog sina. Toplina njegova malog tijela naslonjena na njene grudi bio je najdivniji osjećaj koji je ikada iskusila. Ličio je na oca, shvatila je. To je bilo dobro. Bilo bi šteta da odraste i liči na nju.

Nakon te misli, zatvorila je oči izgubivši bitku protiv umora. Kada je utonula u san, ispunio ju je osjećaj smisla njezina postojanja. Godinama se iskradala na tavan i pretvarala daje netko.

156

GIGA

Od sada pa nadalje, ne će se morati pretvarati. Kroz ovog čovjeka i dijete našla je smisao.

Annie Montgomery... žena i majka.

- Hvala Bogu što sam sterilan, - Alex je rekao Danielu nedugo nakon što su se našli u radnoj sobi. - Nikada više. Ne želim ikada više prolaziti kroz ovo.

Daniel se nasmiješio i naslonio rame iznad kamina. - Ne želim biti glas razuma, prijatelju, ali što ako nisi? ~ Kastriraj me.

Daniel je zabacio glavu i nasmijao se.

Alex ga je pogledao. - Ne znam što ti je toliko smiješno. Ta jadna djevojka. Moj Bože, nikada nisam vidio takvo nešto. - Oči su mu potamnjele od brige. - Hoće li se oporaviti? Biti kao nekada, mislim?

Daniel je razmišljao o tome pitanju. - Pa koža joj se rasteg-nula. Žena više nikada ne će biti utegnuta kao prije poroda.

U Alexovim se očima pojavio ljutit odsjaj. - Isuse Kriste, Daniel! Baš me briga ako budem morao zavezati utege za guzicu da ne upadnem unutra. Nisam te to pitao. Želim znati hoće li zacijeliti iznutra. Je li ovo uzrokovalo neku trajnu ozljedu?

- Naravno da nije. Potpuno će se oporaviti za četiri tjedna. Ako si uistinu odlučio nikada ne peći kruh u njenoj pećnici, dođi do mene prije nego što počnete imati odnose kako bih te uputio u mjere opreza. Ne moraš se sada zabrinjavati oko toga.

Alex je sjeo u stolicu i uzdahnuo. - Ne moram se uopće brinuti za to.

- Ako ne želiš više djece, preporučujem ti da pripaziš. Istina, imao si zaušnjake i bilo je komplikacija. Ali vidio sam muškarce koji su se oporavili i od gorih slučajeva i imali djecu na kraju.

- Ja ne ću. Sterilan sam. Kažem ti.

- Bio si samo s prostitutkama, Alex. Takve se žene zaštite. Kako onda možeš znati jesi li sterilan ili ne?

- Kako ti znaš s kakvim sam ženama bio?

- Tračevi.

- Tračevi?

Muir se nasmiješio. - Bio si vrlo poželjan neženja i to bez obzira na promiskuitetno ponašanje.

U tim rijetkim prilikama kada si išao u grad, jezici su o tome govorili mjesecima nakon. Pretpostavljam da si preferirao bordel «Kod Kate». Jesam li u pravu?

Alex je prešao rukom preko lica. -Da, u pravu si. — Sada kada je o tome razmislio, Alex je pretpostavio da su djevojke kod Kate bile zaštićene od trudnoće. - I tvoja je poanta primljena na znanje, Daniel. Pretpostavljam da postoji mogućnost da nisam sterilan. -Pogledao je u liječnika. - Bože, pomozi mi. Ako ta djevojka ponovno ostane trudna, ubit ću se.

Daniel se morao nasmijati na to i na njegov prestravljeni izraz lica. - Idući put će joj biti lakše.

Vjeruj mi, savršeno je sposobna roditi gomilu zdrave djece.

- Gomilu? Isuse Bože! - Alex se ustao sa stolice i počeo hodati gore-dolje. - To je to, onda. Ne ću ju dirati. Možda je dobra stvar što ću ju poslati u školu.

Daniel se odmaknuo od kamina i gurnuo ruke u džepove. Čuo je mnogo muškaraca kako govore to isto nakon poroda žene. -Osjećat ćeš se drugačije kada prođe neko vrijeme.

Alex je odmahnuo glavom. - Ne. Više ne će ovako patiti. Ne, ako ja mogu napraviti nešto o tom pitanju, i to je gotovo. Jednostavno ćemo apstinirati.

Zbunjen, Daniel je pitao, - Što ćeš napraviti? Ići u grad svake subote? Annie bi možda imala o tome nešto reći.

- Moje su noći u gradu prošlost. Oženjen sam, zaboga. Daniel se nasmijao. - Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati.

Kao što sam rekao, postoje neke mjere opreza koje možeš upotrijebiti. Kada Annie dođe u posjet kući ili kada ti budeš išao tamo, apstinencija bi mogla biti pomalo... nemoguća.

157

GIGA

Alex gaje pogledao preko ramena. - Jesu li mjere opreza sigurne?

- Ništa nije potpuno sigurno.

- Onda ću patiti.

Bilo je to obećanje koje je Alex namjeravao ispuniti.

Poglavlje 24 Tijekom prvog mjeseca svog života Bartholomew Alex Montgomery, nazvan po Alexovu ocu, impresivno je narastao sišući majčino mlijeko i uživajući u bezgraničnoj ljubavi, koju je osjećao od svih osoba oko sebe. Ali čak i uz dodane centimetre, na kraju četiri tjedna, još uvijek nije bio duži od svoga imena. Kapacitetom pluća nadoknadio je ono što mu je nedostajalo. Kada je plakao, svi su u kući, osim njegove majke, čuli ga kako se dere.

Mali Bart, Alex gaje zvao. Bilo je to ime koje nije bilo prikladno djetetu koje je Alexa budilo u tri ujutro svaki dan. Dok bi uzimao svoga sina u naručje iz krevetića kako bi ga umirio, Alex bi šaptao, - Ti mali stvore. Budiš me usred noći. - Bart nije, poput svoje majke, imao pojma o vremenu i također je bio impulzivan. Druženje prije zore nije bila Alexova omiljena aktivnost. Ali nakon četiri tjedna, morao je priznati da se naviknuo. I previše. Bio je već deseti veljače, a ožujak bio je tek tri tjedna daleko.

Iz nekoliko je različitih razloga Alex čekao da kaže Annie kako ju je namjeravao poslati na školovanje. Kao prvo, želio je da to malo vremena što im je preostalo ne bude protkano tugom, a u trenutku kada kaže Annie, oboje će biti tužni. Kao drugo, očekivao je da će loše primiti vijest i nije vidio smisla daje uzrujava prije nego stoje potrebno. Četrnaest je godina bila prisiljena živjeti isključena od svijeta. Iznenadan odlazak u svijet ne će joj biti lak.

Tu je također bila i činjenica daje Alex otkrio kako ga oblijeva znoj svaki put kada bi pomislio na to. Bilo je to zato što je znao da će ga, kada joj bude rekao svoju odluku, mrziti zbog toga. Odlazak je na školovanje u Albany bilo najbolje za nju. Alex je bio uvjeren u to, a s vremenom će i Annie to shvatiti. Ali, poput gorkog lijeka, ono stoje bilo najbolje za osobu, nije uvijek bilo i ono stoje osoba željela.

Kako je bio u prednosti, Alex je smislio gomilu načina na koji bi mogao reći Annie vijesti, ali kada je trenutak napokon stigao, sve njegove pripremljene govorancije kao daje otpuhao vjetar. Bili su u radnoj sobi, ploča je društvene igre bila pred njima na stolu, a beba je čvrsto spavala pokraj njih na sofi. Skupivši hrabrost, Alex je pogledao u ženine prekrasne plave oči i rekao, - Imam divno iznenađenje za tebe, Annie. To je nešto što sam tjednima čekao da ti kažem.

Na svjetlu vatre koje je dopiralo iz kamina njen se osmijeh činio još ljepšim nego inače.

Gledajući ju, Alex je znao kako nikada nije vidio nekoga tako lijepoga. Krojačica je prije dva dana završila njenu odjeću i izgledala je zanosno u tamnoružičastoj suknji i svijetloplavoj bluzi sa širokim rukavima. Odjeća je pratila linije njezina tijela otkrivajući njen, sada, tanak struk i nježne obline njenih kukova.

- Iznenađenje? Sto? Psića?

Alexovo se grlo stegnulo. Nije zaboravio njenu želju za psom. Prije nego što je odlučio poslati ju od kuće, namjeravao joj je pokloniti jednoga za Božić. Sada će morati čekati dok se ne vrati sa školovanja. - Ne, nije psić, dušo. - Prisilio se da se nasmije. - Nešto još bolje od toga. Nagnuvši se naprijed, pogledao je duboko u njene oči. - Odlučio sam te poslati na školovanje, Annie. U školu za gluhe.

Oči su joj potamnjele, a zapanjeni se izraz pojavio na njezinu licu. - Školu? - Nasmiješila se s oklijevanjem. - Kada?

- Za tri tjedna, - Alex je tiho odgovorio. - O Anine, obožavat ćeš školu. Učenici tamo prave vlastite predstave. Bit ćeš jako dobra u tome. Odijevala si se i pravila vlastite predstave na tavanu godinama! A imaju i plesove tamo. Prave plesove. Moći ćeš odijevati lijepe haljine i plesati valcer dok ne padneš od umora. Ne će li to biti zabavno?

Tama je napustila njene oči i otkrila iskru uzbuđenja. - Plesovi?

158

GIGA

- Naravno. S glazbom i svim. - Dok ju je promatrao, Alex se nabrzinu pomolio da njegovo lice ne otkriva ono stoje osjećao, da nikada ne će pogoditi kako mu se svakom riječju koju je izgovarao lomilo srce. - Tamo ćeš sklopiti prijateljstva, Annie. S gluhim ljudima, poput tebe.

Ljudima koji znaju znakovni jezik. Prije nego što se snađeš, moći ćeš čitati i pisati. Ne će li to biti predivno?

Pljesnula je rukama i naslonila ih na grudi. - O, da! Za tri tjedna? Koliko je to tri tjedna?

- Ne jako dugo. Otprilike dvadeset dana. - To nije dovoljno vremena, ne njemu. - Otići ćeš dvadeset osmoga. Imat ćeš dovoljno vremena da se smjestiš prije nego počne nastava.

Njen se uzbuđeni osmijeh smrznuo. Nakon što ga je gledala nekoliko trenutaka, rekla je, Otići?

Alex je progutao. - Ovaj, da. Škola je u Albanyju. Maddy će biti s tobom tako da ne će biti problema. Dok si ti u školi tijekom dana, ona će se brinuti za Barta.

Annie je nastavila zuriti u njega. - Koliko dugo?

Alex je znao što gaje pitala, ali se odlučio praviti da nije. -Koliko dugo? Vožnja vlakom, misliš? Nekoliko sati. Moram provjeriti raspored. Albany je udaljen oko 300 kilometara odavde. - Ponovno se nasmiješio. - To je sedam puta četrdeset ako se pitaš. Čini se dugačkim putom, ali zapravo nije, ne u današnje doba modernih prijevoznih sredstava.

Pogledala gaje u oči. -Ne... Mislila sam koliko ću dugo biti u školi?

- Onoliko koliko ti bude trebalo da naučiš sve što trebaš. Kako govoriti, pisati i čitati, aritmetiku.

- Jako dugo.

- Ne... Najviše dvije ili tri godine, Annie. Budući da si oglušila tek nakon što si naučila govoriti, nadmašit ćeš druge učenike. Prije nego što se snađeš, diplomirat ćeš. U međuvremenu, posjeći-vat ćemo se. Ne će ti se činiti kao dugo vremena, vidjet ćeš.

Na jedan je grozan trenutak Alex pomislio kako će briznuti u plač. Onda je podignula bradu, ispravila ramena i uputila mu smiješak koji se nije očitovao i u njenim očima. - Kako uzbudljivo. Jedva čekam!

Nakon toga ustala se od stola izbjegavajući njegov pogled, ali okrenuvši lice prema njemu kako bi joj mogao čitati s usana. - Mislim da sam previše uzbuđena da bih igrala dame.

Molim te, ispričaj me.

- Annie! - Alex je po vikao. - Dušo, čekaj...

Brzo je uzela bebu u ruke i krenula prema vratima ne okrenuvši se, ne pogledavši prema njemu. Dok je izlazila iz sobe, Alex se naslonio na stolicu i zatvorio oči. Zatim je naglim pokretom ruke srušio ploču i figure sa stola.

Annie je čvrsto privila Batholomewa na svoje grudi i zurila u vatru. Vrhovima bi papuča povremeno dotaknula pod kako bi ljuljala stolicu u kojoj je sjedila. Nije gledala lijevo ili desno, gore ili dolje, samo je zurila u vatru ispred sebe s boli u grudima tako jakom da joj je bilo teško disati. Škola... na dvije ili tri godine. U Albanyju, gdje će naučiti govoriti, čitati i pisati i aritmetiku.

U Albanyju, gdje ne će biti dio Alexova života dok ne bude ostvarila cilj i više ne bude sramota za njega.

Glupa Annie...

Zatvorila je oči, odlučna da ne zaplače, bez obzira koliko je boljelo. Nije ga mogla kriviti.

Zapravo ne. Kao prvo, znala je da nije bila dovoljno dobra za njega, da ju je njena gluhoća činila nepodobnom suprugom. Ako ode u školu, naučit će govoriti. Samo to će pomoći. Kada ju Alex odvede u grad, ljudi ne će kao obično zuriti u nju i šaptati ako bude mogla govoriti. I za Bartholomewa će biti bolje. Posljednja stvar koju je Annie željela je da i njega ismijavaju i zadirkuju zbog toga što mu je majka glupa. Znala je koliko boli kada te stalno ismijavaju.

Albany... Škola za gluhe. Gdje će moći sklapati prijateljstva. Posebno mjesto gdje su svi i ostali bili glupi. Mjesto gdje glupi glume u predstavama i idu na plesove i prave se da su

159

GIGA

normalni. Mjesto na koje ju je Alex mogao poslati kako ga ljudi ne bi vidjeli s njom i smijali se.

Bartholomew se počeo meškoljiti. Otvorivši oči, Annie je otkopčala bluzu i stavila ga na grudi. Kada je počeo sisati, prstima je prešla preko njegove svilenkaste male glavice. Ljuljala gaje, stalno gaje ljuljala. U njenoj je glavi riječ Albany postala stalno prisutna. Za tri će tjedna otići tamo. Za tri godine, ako bude brzo učila, vratit će se kući. Bilo je grozno tako jednostavno. Škrip... škrip... škrip... škrip. Zvuk je bio dovoljan da izludi Alexa. Sjeo je na rub kreveta, strpljivo čekajući da Annie završi s hranjenjem Barta, kako bi mogao razgovarati s njom o odlasku u školu. U njenom je pogledu, koji je vidio u radnoj sobi, znao kako vjeruje da ju on ne želi pokraj sebe, da ju šalje zato da ju makne s puta.

Ništa nije bilo tako daleko od istine. Volio ju je više nego što je ikada ikoga volio. Sama mu je pomisao na jedan dan bez nje bila mučna, pogotovo mjeseci u komadu. Radije bi si odrezao ruku.

Sa svoga je položaja gledao ravno u nju. Bart se odavno počeo dosađivati i više nije sisao.

Samo se igrao s njenom bradavicom. Annie je samo sjedila i svojim malim nogama održavala stolicu u pokretu. Škrip... škrip... škrip. Alex je gotovo uzeo prokletu stolicu i bacio ju kroz prozor. Umjesto toga, sjedio je pun strpljenja i čekao da ga njegova žena samo pogleda.

Bart je napokon počeo spavati. Uhvativši bradavicu između palca i prstiju, Annie gaje izazivala po ustima, očito odlučna da ga ne prestane hraniti i nađe ispriku da i dalje ignorira svog muža. Gledajući ju, Alex je stisnuo zube, ne zbog toga što gaje ignorirala, nego zato što gaje gledanje u njene gole grudi izluđivalo.

Ustao se s kreveta i počeo hodati po sobi. Četiri je tjedna bilo predugo vremena kako nije dotaknuo svoju ženu. Osjećao se poput šibice koja je stajala preblizu vatri, spremna zapaliti se u svakom trenutku. Između slušanja škripe stolice, koju ona nije mogla čuti, i gledanja kako se igra svojom dojkom, bio je blizu ili da ju zadavi ili daju zavede. Ovo mu se posljednje činilo boljim rješenjem.

Sada kada je sjećanje na njen porod pomalo izblijedjelo, Alexa nije toliko odbijala pomisao na još jedno dijete. Dr. Muir ga je uvjeravao kako drugi porod ne će biti tako težak za Annie i daje sposobna roditi još djece. Kada bi takvo nešto bilo moguće. Ako uistinu nije bio sterilan, činilo mu se da je imao sreće što nije ostavio neku djevojku trudnom. Spužve natopljene octom, koje su prostitutke koristile, sigurno nisu bile sasvim sigurne u sprječavanju trudnoće.

Stigao je do prozora i povukao zastor kako bi gledao u tamu. Gledao je u ništavilo, koje je moralo biti bolje od mučenja samog sebe. Nakon nekoliko je beskrajnih sekunda pogledao preko ramena nadajući se i moleći se daje zakopčala bluzu. Ali, naravno, nije. Ne Annie. Ipak, prestala je poticati Barta na sisanje. Alex je bio zahvalan na tome.

Okrenuo se i odlučno krenuo prema njoj. Kada joj se približio, pogledala ga je onim svojim plavim očima. Jedan pogled na nju i ljutnja je nestala. Boljela ju je njegova odluka da ju pošalje daleko. Morao ju je nekako natjerati da shvati kako je njega boljelo, isto kao i nju, svaki put kada bi pomislio na to.

Nagnuvši se iznad nje, uzeo je bebu iz njezina naručja i stavio u krevetić. Zatim je kleknuo pokraj nje gledajući suhih usta kako sprema dojke natrag u bluzu i zakopčava se.

-Annie...-Uhvatio ju je za bradu i natjerao ju da ga pogleda. - Ne želim te poslati od kuće.

Znam da to misliš. Nemoj poricati. Obećavam ti, dušo, ne možeš biti više u krivu.

Sjedila je tamo i u njega gledala očima koje su svjetlucale od suza i boli. Imao je loš osjećaj.

- Volim te, k vragu. Ne šaljem te u školu zato da bih te se riješio. - Uzevši njene ruke, nabrojao joj je sve razloge zbog kojih je donio tu odluku te završio sa, - Ne želim ti uskratiti ta iskustva, dušo. Ako bih to napravio, bio bih najsebičniji gad koji postoji.

- A stoje s onim što ja želim? - napokon je pitala.

Alex je uzdahnuo. - Dušo, ti ne znaš što želiš. Zar ne razumiješ to? Kako znaš da bi radije

160

GIGA

ostala ovdje, nego išla gledati predstavu? Nikada nisi vidjela ni jednu. I ples. Lako je misliti da ti nije stalo do tih stvari kada nikada nisi iskusila ni jednu od njih. Ja jesam. - nagnuo se kako bi pogledao u njene oči. - Znam što si propustila, Annie ljubavi. I želim da iskusiš život punim plućima. Sklapajući prijateljstva, zabavljajući se s prijateljima. Ići u školu, poput svih ostalih. Kada jednom stigneš tamo, obožavat ćeš to. Obećavam ti to.

Odmahnula je glavom i pokazala rukom oko sebe. - Ovo je život koji želim. Biti ovdje s tobom. Biti tvoja žena.

- Tako misliš jer nikada nisi iskusila ništa drugo. - Alex je duboko udahnuo. Trebao je svu svoju snagu. Dopustiti joj da ostane bilo je takvo iskušenje. - Ovako. Hajdemo se nagoditi, može? Ti ćeš otići u školu i izdržati jednu godinu. Ako nakon toga još uvijek budeš željela doći kući, ja...

Ustala je sa stolice. Nakon što se odmaknula nekoliko koraka unatrag, okrenula se i pogledala ga očima punim suza. Podignuvši ruke, proplakala je, - Ne želiš me. To je istina. I ne voliš me.

Ne onako kako ja volim tebe. Da me voliš, ne bi to napravio.

Alex se ustao na noge. - To nije istina. Volim te toliko da me boli. Muka mi je od same pomisli na to da ćeš otići. Ne želim...

Prekrila je oči rukama. - Samo otiđil Približio joj se i spustio joj ruke. - Annie, dušo, molim te nemoj nam još više otežavati.

- Odlazi! Ne želiš me. Ni ja tebe ne želim. Odlazi!

- Želim te.

Usta su joj se iskrivila i suze potekle niz obraze. - Ne želiš. Više me ni ne ljubiš.

Optužba je udarila Alexa, poput kamena u glavu. Bila je to istina; nije ju više ljubio. Bojao se da će, ako ju bude ljubio, izgubiti kontrolu i voditi ljubav s njom. Što ako nije bio sterilan?

Kada je racionalno razmišljao, što sigurno ne bi mogao kada bi ju ljubio, znao je daje trudnoća nešto što nije mogao riskirati. Još jedna beba... Ne bi mogla otići u školu ako ponovno zatrudni. Ako je dr. Muir bio u pravu, ako postoji i najmanja šansa...

Glasom punim žudnje, koju nije mogao sakriti, prošaptao je, - Ništa ne volim više raditi nego ljubiti te, Annie. Ali ako to budem radio, mogao bih napraviti više od toga. Ako budem vodio ljubav s tobom, mogla bi ponovno zatrudnjeti.

Njene su se oči raširile i naslonila je ruke preko struka. - S bebom!

- Naravno, s bebom.

- Vođenjem ljubavi, tako nastaju bebe? Alex je progutao. - Pa da. Što si ti mislila?

Izgledajući posramljeno, promrmljala je nešto što nije uspio razumjeti.

-Molim?

- Vile, - ponovila je. - Mama mije rekla da ih donose vile. Iznenadna se glavobolja pojavila Alexu iza očiju. - Vile? glasno se nasmijao, ali nije bilo smiješno. - Zasigurno nisi povjerovala u to, Annie. Mislim, kada razmisliš o tome, sigurno si.. .Zastao je gledajući u njeno blijedo lice. - Ja, ovaj... Pa valjda, ako ti nitko nije objasnio, onda je razumljivo da nisi...

Prestao je govoriti i gledao ju. Srce mu se slamalo zbog bol-nog pogleda kojim je pogledala prema krevetiću. Nakon dugačkog trenutka ukočila se kao da ju je netko udario te je zatvorila oči. Dubok, bolan jecaj izišao je iz njenih grudi. Alex je krenuo do nje, ali odmaknula se od njega. Kada je napokon otvorila oči, pogled koji mu je uputila bio je potpuno porazan.

- Lagao si.

Alexu se stegnulo grlo. - Annie, ne. Nisam lagao.

Počela se tresti. Grozno, užasno tresti. - Douglas!

-Annie...

Okrenula se i istrčala prije nego što ju je Alex uspio zaustaviti. Vrata su se zalupila iza nje uz glasan udarac. Buka je probudila Barta i počeo je plakati. Alex je istrčao u hodnik. Krajičkom je oka ugledao ružičastu haljinu na kraju hodnika i pretpostavio da Annie ide prema tavanu,

161

GIGA

na svoje omiljeno skrovište. Požurivši prema ogradi, povikao je za Maddy da dođe i pobrine se za dijete.

Tavan je bio mračan, poput mišje rupe. Izbezumljen, Alex je podigao lampu dok je išao prema Annienoj maloj dnevnoj sobi. Kada je napokon stigao do mjesta koje je tražio, očekivao je da će ju pronaći sklupčanu u kutu kako plače. Umjesto toga, sjedila je na staroj stolici za ljuljanje. Pomaknuvši lampu tako daju osvijetli, proučavao joj je lice pokušavajući smisliti nešto, bilo što, što bi joj mogao reći daju utješi. Nije bilo ničega. Nijedne proklete stvari.

Ostavio je lampu na stolić i sjeo na jednu od stolica. Nekoliko su trenutaka samo gledali jedno drugomu u oči, u njegovima je bilo žaljenje, a u njenima neizgovorene optužbe. Gledajući to s njene strane, Alex je vidio kako se sve činilo, da joj je namjerno prešutio istinu. Ono što mu je slamalo srce bilo je što se nitko nije trudio lagati joj. Ni on, ni njegovi roditelji. Nisu smatrali daje to potrebno jer su bili uvjereni da imaju posla s moronom. Kasnije, kada je Alex saznao istinu, identitet se biološkog oca nije činio bitnim. U srcu je on oduvijek bio otac tomu djetetu i to je sve što se činilo važnim.

Drhtavim joj je glasom to rekao. Annie je nastavila gledati u njega optužujući ga tišinom.

Alex je uzdahnuo i uštipnuo se za vrh nosa. Kada je ponovno pogledao u nju, rekao je, - Na početku je moja namjera bila ostati u braku s tobom dok se ne rodi dijete. Onda sam se planirao razvesti i odgajati dijete kao svoje. Od samog početka, davno prije nego što sam te zavolio, Annie, smatrao sam to dijete svojim. Kada sam to rekao, nisam lagao, samo sam ti govorio ono što osjećam. - Najkraće moguće rekao joj je za zaušnjake koje je prebolio u ranim dvadesetima. - Pretpostavljao sam da sam otada sterilan, da ne mogu imati djece.

Nedavno mi je dr. Muir rekao da možda nisam u pravu, ali to nije poanta. Onu noć kada je tvoj otac došao kod mene da mi kaže kako si trudna i da nosiš dijete moga brata, cijelim sam srcem vjerovao kako ne mogu imati vlastite djece. Vidio sam tvoje dijete kao odgovor na molitve, dijete koje će biti moj blizak rod i koje ću moći odgajati kao svoje.

- Namjeravao si ukrasti moju bebu? - pitala ga je s prestravljenim izrazom na licu.

Alex je uzdahnuo. - Nisam to smatrao krađom. Ne tada. Ti si bila... Mislio sam da si nesposobna odgajati dijete, da si mentalno zaostala. Kada sam počeo shvaćati da si sposobna osjećati privrženost, da bi mogla voljeti dijete i brinuti se za njega, odlučio sam te zadržati u Montgomery Hallu.

-Izato si me zadržao? Kako bismo mogli dijeliti dijete?

- Ne! - Alex je protrljao lice rukom. - Ne... na početku, Annie. Samo na početku. Sve se promijenilo nakon toga. Sve... -Drhtao je, nasmijao se i pokazao rukom. - Do trenutka kada ću poslati tebe i Barta daleko od sebe. Ako je to sve do čega mi je stalo, zar stvarno misliš da bih to učinio?

Zagrizla je donju usnu zubima i pogledala u strop. Kada je spustila pogled, rekla je, — Osjećam se kao da me šalješ zato što te sramotim, da me ne želiš u blizini dok se ne naučim ponašati poput glupače.

- O Annie, ne. - Alex se ustao sa stolice i prišao joj. Klek-nuvši na jedno koljeno ispred nje, uhvatio ju je za ramena. Njene su ga oči podsjetile na baršun. - Ne šaljem te u školu zato što me sramotiš. Volim te svim svojim srcem i bio bih ponosan otići bilo gdje s tobom ispod ruke.

Takvom kakva jesi! Sramotiš? - Odmahnuo je glavom. - Nikada, ni za milijun godina. Samo, postoji toliko stvari koje si propustila. Zabavnih stvari. Prekrasnih stvari. I zato što te volim toliko, želim da imaš priliku napraviti sve to, a ovdje to ne možeš. To je sve.

- Jesi li siguran? - pitala je drhtavih usana.

- O dušo, da, naravno da sam siguran.

Prije nego što je Alex shvatio što će napraviti, naslonio je svoje usne preko njenih. U idućem se trenutku naslonila na njega. U glavi mu je srce lupalo, poput bubnja. Nemoj to raditi.

Nemoj to raditi, kao daje govorilo. Ali Alex je bio gluh na upozorenja. Nije mogao paziti. Uz sve emocije koje su ga ispunjavale, mogućnost trudnoće nije mu ni pala na pamet.

162

GIGA

Annie... Povukavši ju gore za sobom, ustao se na noge. Ona je bila poput raja u njegovim rukama. Prošao je rukama preko njezina tijela proučavajući njenu figuru, koja se učvrstila nakon poroda. Mršavi struk. Nježno zaobljeni bokovi. Bože, želio ju je grliti dok ne ostane bez zraka. Pomaknuo je ruke na njene grudi osjećajući njihovu mekoću, kupajući se u njihovoj toplini. Na njegov dodir, uzdahnula je u njegova usta. Zvuk ispunjen potrebom doveo ga je do ludila.

Počeo joj je otkopčavati bluzu. Kada je uspio, krenuo joj je odvezivati potkošulju. Nježna, topla koža. Bradavice, koje su željno iskočile pod njegovim prstima. Odmaknuo je usne s njenih i došao do njezina vrata, zatim još niže. Savinula je leđa preko njegove ruke nudeći mu se. Alex nije trebao poziv.

Dok je uvlačio njenu bradavicu u usta, slatkoća mlijeka prosula se po njegovu jeziku.

Obuhvativši ju rukama oko struka, lagano ju je pridigao sišući prvo jednu, pa drugu bradavicu izazivajući ih zubima i jezikom. Ispustila je dugačak, dubok uzdah.

Alex joj je skinuo odjeću prateći usnama svaki slatki dio nje u trenutku kada bi ga otkrio.

Kada ju je skinuo, na trenutak ju je samo obožavao pogledom. Trudna, bila mu je ljepša nego što je to mogao opisati. Ali sada? Bila je san svakog muškarca, s punim grudima ružičastih vrhova, tankim strukom, oblim bokovima i dugačkim, lijepo oblikovanim nogama. Bila je bez mane. Tako lijepa da se gotovo bojao dotaknuti ju. A opet, tako ga je mamila da nije mogao odoljeti. Želio ju je, morao ju je imati, vrag neka odnese sve razloge zbog kojih nije trebao.

Spustio ju je natrag na stolicu, otkopčao rasporak i ušao u njeno mokro međunožje. Omotala je noge oko njegova struka prateći njegov ritam. Škrip... škrip... škrip... Alex je kroz maglu bio svjestan tog zvuka, ali mu više nije smetalo iz nekog razloga.

Neko se vrijeme kasnije vratio u stvarnost i shvatio kako leži na tavanskome podu sa svojom prekrasnom, golom ženom na sebi. Kada mu se vid izoštrio, našao se oči u oči s malim, znatiželjnim parom očiju. Miš se smjestio na Annieno rame. Alex je trepnuo, a zatim nasmijao dok je rukom otjerao maloga nepozvanoga gosta.

Ludilo. Voditi ljubav na tavanu punom miševa? Zatvorio je oči, savršeno zadovoljan što je poludio sve dok je ono što je držao u rukama bilo pokraj njega.

Tri tjedna. Mogao ju je držati i voljeti još tri tjedna i namjeravao je iskoristiti svaku sekundu.

Savjetovao se sa dr. Muirom o načinima na koji može spriječiti njenu trudnoću i pažljivo slijedio upute. Ali voljeti ju hoće. Koliko god bude mogao.

Još tri tjedna... Njegova će žena i dijete otići nakon toga, a njegove će ruke bit prazne.

Kao i njegov život.

Poglavlje 25 163

GIGA

Tri tjedna kasnije, kada je Alex odveo Annie i Maddy na stanicu u Medfordu kako bi ih ispratio, jutro je bilo hladno, maglovito i prazno, savršen odraz njegova raspoloženja, koje je bilo nikakvo, u najmanju ruku. Užasavo se tog trenutka više od dva mjeseca, nije se želio suočiti s tim i mogao je smisliti gomilu razloga da se predomisli i odvede svoju ženu i dijete natrag.

- Imate li karte?

Alex je shvatio kako viče da ga Annie može čuti od buke vlakova. Posegnuvši ispod debele tkanine njezina kaputa, uhvatio ju je za ruku i povukao sa strane, sagnuo se prema njoj kao bi mu vidjela lice dok je ponavljao pitanje. Otvorila je torbicu i počela prekopavati njen sadržaj.

Alex je ugledao nešto malo, smeđe kao se migolji među stvarima. Prije nego stoje uspio shvatiti o čem se radi i reagirati, stvar je naglo poskočila.

- Naa-nee! - Annie je vrisnula.

- Kriste! - Alex je viknuo.

- Miš! - povikala je debela žena.

Tada je nastao pakao, žene su bježale i skakale na klupe, muškarci pokušavali nogom zgaziti stvorenje. Alex je potrčao prema gomili, ne potpuno siguran što je pokušavao postići, osim napraviti potpunu budalu od sebe. Uz svu je buku i strku sumnjao da će miš mirno stajati dok ga on pokušava uhvatiti. Ali uz Annien zabrinuti pogled prema njemu, kao daje bio njen heroj, nije mogao stajati tamo i ne napraviti ništa.

Mišje pronašao skrovište između kante za smeće i stražareve kućice, gdje je žena, mlateći suknjom oko koljena jednom rukom, drugom rukom krenula torbicom u napad na miša. Sve na što je Alex mogao misliti bio je Annien kućni ljubimac i kako ga ova žena gnječi do smrt pred njenim očima. Stao je između žene i kante za smeće i primao njezine udarce na svoja leđa spašavajući tako miša. Kada je prste omotao oko njegova mekanog krzna, čvrsto ga je zgrabio. Sitni su mu se prsti zabili u prst.

- Isuse Kriste! Ti nezahvalno malo govno!

- Pazite na jezik, gospodine! Bum. Ženina gaje torbica udarila ravno po uhu. Kada se uspravio, Alex je podigao ruku kako bi zaštitio lice. - Kako se usuđujete pustiti miša na javnome mjestu? -povikala je. - Gotovo sam doživjela infarkt!

Alexu se činila u dobroj formi. Dočekao je još jedan zamah njene torbice. - Gospođo, budite ljubazni i prestanite me udarati torbicom.

Udarila gaje po ramenu. - Remetite mir! Plašite nedužne ljude. I to odrastao muškarac. Takve bih stvari očekivala od dječaka. Ali vi? Trebala bih vas prijaviti. Glodavci su izvor bolesti!

Bjesnoća! Kuga! Kako se usuđujete izložiti druge ljude... - Alex je sklup-čao spašenoga miša u kaput. - Ovo nije običan miš. To je... - Izrekao je prve riječi što su mu pale na pamet. Genius Attica. Vrlo je rijedak. Moja ga žena ne bi dala ni za tisuću dolara. Žena je trepnula. - Rijedak, kažete?

- Nemate pojma.

Napućila je usne i udahnula tako da su joj se nosnice raširile. - Jesam li vas dobro razumjela kada ste rekli da vrijedi preko tisuću dolara?

-1 više.

- O, Bože... - Dotaknula je grlo rukom. - O, žao mi je. Na prvi mije pogled izgledao poput običnog miša.

- Gospođo, - Alex je rekao uz svoj dobro izvježbani smiješak, - samo bi prokleta budala ganjala običnog miša po cijeloj stanici. Zahvalite se zvijezdama što ga niste ozlijedili.

Podignula je obrve i nagnula se kako bi proučila sklupčano stvorenje u njegovoj ruci. Nemojte mi reći? Genius Attica? Znate, sada kada ste to spomenuli, čula sam za njih. Zapravo mislim da sam vidjela jedan primjerak na sajmu prošle godine. O, da... Sigurna sam. Genius Attica. Da, to je bio taj. Kako neobično!

- Ne ćete vidjeti mnogo ljudi koji ga imaju, to vam mogu jamčiti.

164

GIGA

Pokazala je prema sitnomu, mršavomu čovjeku koji je stajao u blizini. - Horace, dođi i pogledaj. Ovaj čovjek ima Genius Atticu. Nije li to zanimljivo? Vidjeli smo jednoga prošle godine, sjećaš se?

Uhvativši se za brkove i okrenuvši se na peti, Horace je izgledao iznenađeno što to čuje. Hmm... Ah, da. Genus. Kako si ono rekla?

- Genius Attica! Vrijedni su beskrajno puno novaca. Sjećaš se. - približila se Alexu. - Smijem li pogledati?

Još se nekoliko ljudi okupilo. Alex je zarobio miša u svoje skupljene ruke i razdvojio palčeve kako bi žena pogledala. Klimnula je glavom. - O, da. Nakon pobližeg pogleda, vidim da to nije običan miš. Uši Genius Attice potpuno su različite od onih običnog miša, zar ne?

Dobro se odjeven čovjek nagnuo naprijed i pogledao preko ženina ramena. -1 nos mu je drugačiji, također. Dragi Bože, Genius Attica. Čudo je što ga neka prokleta budala nije zgazila.

- O, nije li sladak? - druga žena je povikala. - Paul, voljela bih imati jednoga. Gdje ste ga, zaboga, kupili, gospodine?

- Zapravo, nisam ga kupio, - Alex je odgovorio. - može se reći da sam ga nabavio specijalnim linijama. Znate, veze. Kao što sam rekao, ne može ga svatko imati.

Annie se upravo pojavila. Alex joj je predao miša u ruke. Naslonila ga je na lice i ispuštala nježne zvukove. Nitko od ljudi to nije smatrao čudnim, ne sada kada su shvatili da se radi o rijetkome Genius Attica.

Alex je znao kada se treba povući. Uhvatio je Annie ispod ruke i odmaknuo se. Spazio je Maddy kako stoji pokraj stepenica na vlaku i krenuo je prema njoj. - Jeste li uhvatili prokletog miša? - pitala je kada su joj se približili.

- Tiše malo, - Alex je prošaptao. - Ona je žena gotovo pozvala po policiju. Rekao sam da je miš rijedak primjerak, od svih mogućih stvari.

- Ne mogu vjerovati! - Maddy je tiho rekla.

- Odsad je to Genius Attica. Vrlo rijetka, vrlo vrijedna vrsta. Inače bi ga kasnije mogli otkriti i izbaciti vas s vlaka.

Maddy je pogledala prema Annie, koja je pažljivo vraćala miša u torbicu. - Ne možemo to dozvoliti.

- Ne, ne možemo.

- Genius Attica. - Maddy je klimnula. - Ima nekog smisla. Imate li karte?

Alexovo je srce poskočilo kada je ugledao Annie kako ponovno otvara torbicu, ali je ovoga puta držala miša jednom rukom dok je drugom pretraživala torbicu. Kada je našla karte, uzdahnuo je od olakšanja. Ako ona i Maddy propuste vlak, ne će moći krenuti za Albany do sutra. Koliko god bi uživao u još jednom danu s njom, nije mislio da bi mogao preživjeti još jedno opraštanje. Sinoć, držeći Annie u rukama, ne znajući kada će ju ponovno moći vidjeti, bio je u agoniji.

Nakon stoje uzeo karte, Alex je provjerio je li spremila miša na sigurno. - Nemoj ga vaditi u vlaku. - upozorio ju je. - Nisu svi ludi za... - Utišao je glas. - miševima, znaš. Zapravo, neki ih se ljudi užasavaju.

- Ukrcajte se! - kondukter je povikao.

Alex je uhvatio Annie za ruku povukavši ju brzo kako bi sustigla Maddy, koja je već potrčala na poziv konduktera.

- Ukrcajte se! Ukrcajte se! - kondukter je ponovno povikao. Kada su sustigli Maddy, Alex joj je gurnuo karte u ruku i uzeo Barta kako bi ga još jednom zagrlio. Suze su ga pekle u očima dok je odmotavao dekicu i naslonio lice na bebinu kosu. Nakon što je vratio bebu Maddy, okrenuo se prema Annie.

Njene su usne drhtale, a oči se napunile suzama.

- Pisat ću, - uvjeravao ju je. - Ne će biti tako strašno, vidjet ćeš, dušo. Kada kreneš u školu,

165

GIGA

obožavat ćeš ju.

Klimnula je glavom izgledajući tako tužno i očajno da se jedva suzdržao daju ne spriječi od odlaska.

- Volim te, Annie. Nedostajat ćeš mi svake sekunde svakoga dana.

Vrh nosa joj je pocrvenio. Alex se sagnuo kako bi ga poljubio i zatim ju zagrlio. Zatvorio je oči, naslonio lice na njenu kosu i duboko udahnuo pokušavajući zapamtiti njen miris. Tresao se kada se odmaknuo od nje.

- Ne želim ići, - rekla je.

Pretvarajući se kako ju nije razumio, Alex ju je poljubio u čelo. Zatim se okrenuo prema Maddy. - Hoćeš li mi pisati? Jednom tjedno, barem.

- Naravno, rekla sam Vam, gospodaru Alex. Pisat ću vam jednom tjedno bez iznimke! Dodala je karte kondukteru i zatim, držeći dijete u jednoj ruci, uhvatila Annie za zglob ruke. Hajde, curo. Otići će bez nas.

- Ako bilo što pođe po zlu, pozovite me. Doći ću što prije mogu.

- Bez brige, - Maddy je povikala. - Zvat ću Vas ako bude potrebno.

Alex je stisnuo zube i pogledao u Annie. Plave su oči gledale u njegove. Kada se Maddy počela penjati po stubama, Annie je okrenula glavu kako bi ga pogledala. Podigao je ruku i mahnuo. Zatim je nestala, samo tako.

Hodao je uz vlak tražeći njeno lice na jednome od prozora. Vlak se počeo kretati. Ubrzao je korak očajnički ju tražeći, odlučan da ju još jednom pogleda. Kada mu je vlak uzmaknuo, zastao je gledajući za njim, osjećajući se usamljeni]e nego ikada u životu.

Kada se Alex vratio u Montgomery Hall, kuća se činila neobično tihom. Osjećajući se neopisivo usamljenim, lutao je od sobe do sobe vidjevši Annie i bebu gdje god je pogledao.

Otišla je. U svojoj je radnoj sobi sjeo ispred kamina, zurio u tamni kamin i pomislio kako je tama bila njegova budućnost. Otišli su, a postojala je šansa da se nikada ne vrate. Koliko god teško bilo, morao je to prihvatiti.

Frederick je pokucao na vrata. - Mogu li Vam nešto donijeti, gospodaru Alex? Šalicu kave, možda? Ili da vam jedna od sluškinja donese nešto za jelo?

Alex je uzdahnuo. -Nisam zapravo gladan, Frederick. Hvala, svejedno.

Batler je ušao u prostoriju. Kada je stigao do stola, napravio je neočekivano i sjeo na stolicu preko puta Alexa. - Znam da nije neka utjeha, ali napravili ste ispravnu stvar, gospodine.

Teško je, znam. Ali, na kraju, to će biti najbolje za nju, a i za bebu. Taje spoznaja bila mala utjeha. Alex nije odgovorio.

- Maddy će redovno pisati, siguran sam. A prije nego što se snađete, i Annie će početi pisati pisma.

Alex je klimnuo. - Tada će biti lakše, pretpostavljam. Ali proći će stoljeća prije nego što nauči čitati i pisati, Frederick.

- Da, gospodine, znam. - Muškarac je na trenutak zastao okrenuvši ruke prema kaminu kao da ih želi ugrijati iako vatra nije bila zapaljena. - Sada trebate neke projekte da Vas drže zaposlenima. Jedna stvar koju nas dvojica možemo napraviti je kavez za miševe. Mrzim se žaliti, ali otkada je Annie maknula sve zamke s tavana, preplavljeni smo njima. Jutros sam pronašao njihov izmet u brašnu, ni manje ni više.

- Dragi Bože, nadam se da si ga bacio.

- Pa gospodine, ne baš. S obzirom na to da su stvorenja već bila unutra, ja sam... ovaj, odnio sam ga gore. Pomislio sam da možda - pa, ako imaju hranu gore, možda ne će silaziti u kuhinju.

Alex je promrmljao i protrljao čelo. Zatim se glasno nasmijao. -Frederick, to je ludo. Hraniti miševe? Imaš li pojma koliko se brzo razmnožavaju? Ne mogu se sjetiti točne brojke koju sam učio na fakultetu, ali njihova je sposobnost razmnožavanja nenormalna.

- U pravu ste, naravno. Poprilično ludo, hraniti miševe. - Pogledao je u Alexa. - Ostavit ću na

166

GIGA

vama da vratite zamke, ako biste bili tako ljubazni.

Alex je ponovno promrmljao. - Ne mogu to učiniti. Sigurno bih uhvatio njezina ljubimca.

Možda si u pravu. Morat ću napraviti kavez za njih. - prisjećajući se incidenta na stanici, prepričao je događaj Fredericku. - Možda bismo mogli napraviti biznis od toga i prodavati ih, - našalio se. - Pet stotina po glavi. Kakva trgovina!

Frederick se nasmijao. - Bio bih zadovoljan kad bismo ih poklanjali, gospodine.

- Nema problema. Danas sam ih se mogao riješiti barem dvadeset, lako. Nevjerojatno, zar ne?

Reci ljudima daje nešto rijetko i skupo i odmah to žele.

Kada je Alex završio, Frederick je rekao, - Ako želite pomoć s kavezom, ja sam spretan s čekićem i čavlima.

- Hvala ti, Frederick, cijenim tvoju ponudu.

- Nakon što smjestimo Anniene male prijatelje, možda možemo postaviti zamke?

- To je dobra ideja.

- A što se njihovoa razmnožavanja tiče. Možda ja mogu... -Batler je pročistio grlo i utišao glas... - Diskretno se riješiti neželjenih potomaka.

- Morat ćemo napraviti nešto, - Alex se složio i ponovno pogledao u kamin.

- Nemojte biti tužni, gospodaru Alex. Možete ju posjetiti kad god poželite.

- Ne ubrzo. Moram joj dati priliku da se smjesti ili će me preklinjati da se vrati. Iskreno, ne znam bih li ju mogao odbiti, ne kad se ovako osjećam sada. Gdje god pogledam vidim nešto što me podsjeti na nju i Barta. Stalno mislim na ono što ću propustiti. On će tako narasti između posjeta, vjerojatno ga ne ću prepoznati. — Mučilo ga je što će to vrijediti i obratno. Ta pomisao mu je lomila srce. Napokon je imao sina i sada nije mogao biti dio njegova djetinjstva.

Frederick je uzdahnuo i ustao. - Dobar sam u dami ako budete željeli društvo.

Ta je ponuda natjerala Alexa da se nasmije. - Zvučiš tužno, poput mene.

- Da, pa... Ne će biti isto bez Maddy da me kori, zar ne? Alex je pogledao gore. Nakon što je pogledao u batlerove oči, nasmijao se. - Neka sam proklet!

Frederickovo je lice pocrvenjelo. - Ne ćete joj reći. Nadam se. Nisam joj otkrio osjećaje. Ona je poprilično... osjetljiva, naša Maddy.

- Moje su usne zapečaćene.

Batler je izravnao sako i očistio nevidljivu prašinu s rukava. - Spomenuo sam to samo zato ...

- Pročistio je grlo. - Pa kako kaže stara izreka, gospodine, tuga ponekad zahtijeva društvo, a bez dnevne doze irskog temperamenta, kako bi mi život bio zanimljiviji, bit ću poprilično jadan.

- Kada budem išao u Albany, možda bi želio ići sa mnom? Frederick je uzdahnuo. - To bi bilo dobro ako mi raspored bude dopustio.

Nakon što je Frederick otišao, Alex se ustao sa stolice i besciljno hodao prostorijom. Kada je stigao do orgulja, prešao je rukom preko njihove ulaštene površine. Nastavljajući dalje, zastao je kako bi zazvonio praporcima. Zatim je otišao do stola. Jedna je od Annienih usnih cijevi ležala na koricama fascikla. Uzeo ju je u ruku, gledao u nju neko vrijeme i zatim zatvorio oči osjećajući bol toliko jaku da mu je bilo muka.

Od tog se dana Alexov život sveo na jednu stvar, pisma od Maddy. Tjedan i pol kasnije stiglo je prvo. Zatvorio se u radnu sobu i otvorio ga drhtavim rukama.

Pa, stigli smo, Maddy je pisala. Kako je Albany mali gradić, Annie se u početku bojala, ali kasnije se smirila i čini se kako uživa u podukama.

Alex je progutao. Nije želio da joj se tamo svidi, k vragu. Na tu je pomisao osjetio krivnju.

Prisilio se da nastavi čitati.

Učitelji se čine ljubaznima, i već je prvi dan upoznala nekoliko prijatelja. Želi se vratiti kući,

167

GIGA

naravno. Svako popodne, kada dođem do škole daju otpratim kući, učiteljica mi kaže kako Annie stalno izražava želju za odlaskom. Sigurna sam da će to s vremenom preboljeti, ali sada joj je teško, kao i meni. Zao mi je jadne cure.

Pismo se nastavilo izvještavajući ga o tome kako je Bart i opisivajući mali gradić Albany te kuću gdje su se smjestili. Alex ga je čitao, a zatim ponovno čitao. Bilo je kratko i ubrzo je zapamtio svaku riječ.

Vijesti o Annie. O Bartu. Iako je to bila ludost, Alex se osjećao kao da samo za to živi. Edie Trimble je navratila jedno poslijepodne. Alex joj je pokazao Maddyno pismo. Nakon što ga je pročitala, pogledala je u Alexa i blago se nasmiješila.

- Znam koliko ti nedostaju, - rekla je.

Alex je sumnjao u to. Nisu mu samo nedostajali žena i dijete. Osjećao se kao da mu je srce iščupano iz grudi. - Pa... teško je. Postoje trenutci kada mislim da nisam donio pravu odluku.

Edie se nagnula i dotaknula mu ruku. - Nemoj to misliti, ni na trenutak. Ovo je bez sumnje najdivniji dar koji si joj mogao pokloniti, Alex. Sada to ne razumije, ali hoće. Na kraju, hoće.

Alex se mogao samo nadati.

Tjedan je dana kasnije stiglo još jedno pismo od Maddy. Annie je išlo dobro, pisala je, a i Bart napreduje odlično. Vrijeme je postalo toplije i u njihovu dvorištu cvjeta cvijeće. Što se tiče škole, jedina je poteškoća dosad bila Annieno griješenje kada je govorila znakovnim jezikom.

Ništa ozbiljno, samo male varijacije. Anniena učiteljica kaže da je s obzirom na situaciju Alex napravio odličan posao učeći ju. Radilo se samo o drugačijoj interpretaciji iz priručnika što je bila prilično česta pogreška i jedna od onih što se lako mogu ispraviti. Annie je, međutim, odbijala surađivati objašnjavajući učiteljici daju Alex ne bi razumio ako bi učila znakove pokazivati ispravno.

To je napunilo Alexove oči suzama. Odgovorio je Maddy da kaže Annie da se ne mora brinuti hoće li ju razumjeti ili ne. Dok ona bude odsutna, zamolit će Irene Small za bolji priručnik i naučit će ispravno govoriti znakovima. Odmah nakon stoje adresirao pismo Maddy, napisao je još jedno gđi Small kako bi održao obećanje.

Negdje je sredinom travnja Alex primio obavijest daje pismo, kako su mu rekli iz pošte, zalutalo i otišlo za San Francisco. Kada je vidio nespretno napisanu adresu na poleđini pisma, nije se začudio. Hopervile, Orgen? Nije bilo adrese pošiljaoca i nije prepoznao rukopis.

Poderao je omotnicu i izvukao smotani komad papira. Dok je odmotavao papir, pažnju mu je privukao kraj pisma. Volm te. Anie. Zastalo mu je srce. U nevjerici se borio da točno interpretira grubo složene rečenice diveći se koliko je naučila u tako kratkom vremenu. Fališ me. Hoću kuća. Molim.

U posljednjem je redu napisala, Fališ mi pun. Alex je te posljednje riječi pročitao kroz suze.

Naslonio se na rub stola i približio pismo licu. Osjetio je blagi miris ruža na papiru. Zatvorio je oči zamišljajući kako ju bi bilo držati u naručju, nasloniti lice na njen prekrasni vrat. Žudnja koja ga je ispunjavala, bila je bolna, drhtao jeKada se ponovno smjestio u stolicu, odgovorio joj je na pismo, pišući riječi, trudeći se koristiti kratke i jasne rečenice. Veselu poruku, ohrabrujući ju da bude vrijedna u školi, da uživa u društvenim aktivnostima.

Tih je nekoliko kratkih rečenica bilo najteže što je ikada napisao u svom životu.

Prvoga je svibnja Alex primio još jedno pismo od Annie. Ovoga puta, kao dodatak molbama da se vrati kući, napisala je tri rečenice od kojih mu se sledila krv u žilama. Imam prijatelja.

On gluh. Smijemo puno.

Alexova prva reakcija, strah koji je osjetio u kostima, napokon se pretvorila u primorano prihvaćanje. Ako je Annie pronašla nekoga drugog, ako se zaljubi, onda njihov brak nikada nije bio suđen. Cijeli je svoj život bila uskraćena za sve ono što su drugi ljudi uzimali zdravo za gotovo. Ako ju je volio, onda ne će dopustiti da ju njegova sebičnost spriječi u normalnome životu.

168

GIGA

Nedugo je nakon toga stiglo i pismo od Maddy. Opisala je Anniena novog prijatelja, Brucea, kao dragog, zgodnog mladića. Očito ju obožava i divan je s djetetom zbog čega joj je još više drag. Nakon što je pročitao pismo, Alex je sjedio u svojoj radnoj sobi gledajući u prazno. Zar je Maddy poslala upozorenje? Od pomisli gaje zaboljelo srce. Bruce... Bez da gaje ijednom pogledao, Alex gaje mrzio. Divan s djetetom, je li? Prokleti gad, koristi dijete kako bi ga Annie više voljela. Bio je to najstariji trik koji postoji. Ono stoje plašilo Alexa bilo je to što bi moglo upaliti.

Zar će izgubiti Annie? Nije bio siguran da će bez nje i djeteta ostatak njegova života imati smisla.

Pativši zbog vijesti, otišao je u staju i radio do večeri tjerajući se do iscrpljenosti da zaspi.

Kada je napokon legao u krevet, bilo je to samo zato da ga mogu proganjati snovi. Snovi o Annie... kako pleše valcer u naručju drugog čovjeka.

Petnaestog je svibnja stiglo pismo od Annie. Nakon Maddyna upozorenja o dobrom, starom Bruceu, Alex se gotovo bojao otvoriti omotnicu. Unutra je pronašao samo crtež. Kada ga je raširio na stolu da bi ga pomnije pregledao, uzdahnuo je. Kao stoje to napravila davno prije, Annie je savršeno detaljno nacrtala svoj i njegov portret. Samo stoje na ovom crtežu ona imala uši, a on nije. Bez poruke. Nikakvog objašnjenja. Samo crtež njega bez ušiju?

Alex je promatrao crtež do beskraja ne znajući što da misli. Zatim, poput udarca u sljepoočnicu, shvatio je što mu je pokušavala reći. Želim doći kuća, napisala je. Fališ mi pun. I ignorirao je njenu molbu pišući joj kao da nikada nije pročitao poruku, ohrabrujući ju da bude vrijedna u školi i uživa u društvenim aktivnostima. U svojoj namjeri da napravi ono što je za nju najbolje oglušio se na ono stoje ona mislila i željela, kao da njeni osjećaji i želje nisu važni.

Pokušao joj je dati svijet na dlanu i u tom pokušaju uskratio ono što joj je najvažnije, pravo na vlastiti izbor.

- O, Annie ljubavi...

Alex je zatvorio oči u naletu žaljenja. Nikada nije trebao slušati dr. Muira i Edie Trimble.

Nitko nije poznavao Annie bolje od njega. Nitko ju nije bolje razumio. I nitko ju nije volio više.

U trenutku se sjetio sebe s njom na tavanu ono daleko popodne, kako skuplja razbijeni porculan misleći daje čajanka gotova, ali Annien je život tek počeo. U tom je trenutku odlučio napraviti sve što je u njegovoj moći da njene fantazije pretvori u stvarnost. Gledajući unatrag, u svojim je mislima rekonstruirao scenu. Udobna dnevna soba. Annie, kako poslužuje čaj u različitim šalicama. Annie, kako pleše u rukama zamišljena muškarca uz zamišljenu glazbu.

Bez debelih knjiga. Bez učionice. Bez hrpe stranaca. Samo njen mali svijet, uređen prema njenim željama, okružen pojedincima koji su joj dopuštali da bude netko.

Normalan život... To je bio njen san. Da bude prihvaćena kao osoba s potrebama, mišljenjima i osjećajima. Da bude voljena. Da bude prihvaćena onakva kakva je. Umjesto da joj je to pružio, pokušao ju je promijeniti. Zašto je to učinio, bilo mu je nepoznato jer ju je volio baš onakvu kakva je bila.

Slike i sjećanja prolazili su mu kroz glavu donoseći mu smiješak na lice. Annie, kako pretražuje posteljinu tražeći jaje. Annie, kako sjedi na njegovu koljenu stisnutih usana i očiju punih čuđenja dok joj otkopčava haljinu. Annie, kako uporno svira jedan ton na orguljama, očarana. Annie, kako leži na stolu u blagovaonici sa suknjom iznad struka i rupcem među zubima da ju nitko ne bi čuo dok ju je dovodio do orgazma. Annie, iscrpljena od vođenja ljubavi s mišem na ramenu. Annie, sa svojim predivnim očima i nježnim osmijehom.

Bila je savršena upravo takva. Apsolutno savršena.

169

GIGA

Poglavlje 26 Alex je stajao ispred bijele ograde i gledao u veliku, bijelu kuću. Smještena dovoljno udaljeno od ulice, bila je okružena velikim travnjakom, njegovanim cvijećem i visokim drvećem od kojih je na jednom visjela ljuljačka. Na prednjem je trijemu nekoliko mladih ljudi sjedilo u pletenim stolicama pijući nešto stoje izgledalo poput ledenog čaja i razgovarajući. Gledajući njihove brze pokrete rukom, Alex se nasmiješio. Očito je morao puno vježbati ako je mislio tečno govoriti znakovima.

Vrata su glasno zaškripala kada ih je otvorio. Nitko se na trijemu nije okrenuo. Dok je Alex ulazio, pregledao je prozore kuće nadajući se da će ugledati Annie. Kada je stigao do stuba, zgodan je mladić primijetio njegov ulazak i prišao mu kako bi ga pozdravio.

- Dobar dan. Mogu li Vam pomoći?

Zapanjen, Alex je zastao s jednom nogom na stubištu. Muškarčev je govor bio prilično tih i govorio je kroz nos, ali je svaka riječ bila izgovorena točno i razgovijetno. - Možda. Ja sam Alex Montgomery. Moja žena, Annie, učenica je ovdje.

Muškarčeve su plave oči zasijale na spomen Anniena imena. Nasmiješio se ne sakrivajući kako odmjerava Alexa. - Niste tako zgodni kao što Vas je opisala.

Komentar je zabavio Alexa i nasmijao se. - Zao mi je što sam Vas razočarao.

- Nisam razočaran. Smatram Vas svojom konkurencijom. -Nepogrešiva mu se iskra pojavila u očima. Ispružio je desnu ruku. - Moje ime je Bruce Johnson.

Alex je pogledao u njegov ispruženi dlan. Nakon trenutka oklijevanja rukovao se s njim. Prepoznajem ime. Moja kućepazi-teljica, Maddy, spomenula Vas je u nekoliko pisama. Koliko sam shvatio, aktivno ste se družili s mojom ženom.

Bruce se nasmijao. - Pokušavao sam.

- Je li bilo sreće?

- Još ne.

Alex se nasmijao unatoč sebi. Koliko god je to mrzio priznati, ovaj čovjek mu se sviđao. Laknulo mije.

- Annie je veoma odana. Dobri smo prijatelji, to je sve. Alex je krenuo uza stube. - Ona je ovdje, zar ne?

- Trenutno je na nastavi. - Izvukao je sat iz džepa. - Još deset minuta i bit će gotova za danas.

Alex nije želio čekati deset minuta, ali pretpostavio je da nema izbora. Naslonio se na ogradu na trijemu i prekrižio ruke. - Koliko si dugo učenik ovdje?

- Ja sam učitelj. -Oh. Bruce se nasmijao. - Mnogi su učitelji ovdje gluhi. Vjerovali ili ne, olakšava nam predavati.

Bolje razumijemo. Postoje i učitelji koji mogu čuti. Trebamo ih za satove govora. Ja očito ne mogu biti siguran izgovara li učenik dobro riječi.

Alex je klimnuo. - Kako Annie napreduje?

Bruce se uozbiljio. - Ona je jako pametna i ima tu prednost daje nekada mogla čuti. Ali ne uči brzo, kao što bi mogla.

- Ne? Slala mi je pisma. Riječi su krivo napisane, ali ja... -Alex je slegnuo ramenima. Naravno, pretpostavio sam da brzo uči.

Bruce je pocrvenio od neugodnosti. - Da, pa malo sam joj pomogao. - Usne su mu zadrhtale. Nisam joj ispravio greške. Kada biste vidjeli koliko se trudila da napiše samo jedno slovo u riječi, shvatili biste zašto. Nisam ju imao srca tjerati da sve radi ponovo.

Pomislio sam da biste radije imali pismo koje je napisala ona, sa svim pogreškama, nego da sam gaja ispravio.

Alex nije znao što reći. U džepu je svog sakoa imao sva Anniena pisma. Prešao je prstima preko svake riječi stotinu puta.

- Annie je... nostalgična. Osim pisanja pisma, njene misli nisu bile usmjerene na učenje.

Alex je susreo Bruceov pogled. - Zašto imam osjećaj da govorite u njeno ime?

170

GIGA

- Vjerojatno zato što je istina. Svi mi možemo naučiti više, uključujući i Vas. Kakav je vaš latinski jezik?

- Sranje.

Bruce je podigao obrvu. - Onda biste možda trebali otići u školu na nekoliko godina i naučiti ga. Kada usavršite jezik, možete ići kući i biti sa svojom ženom. Čovjek se miješao tamo gdje mu nije bilo mjesto, ali bez obzira na sve, Alex se nije mogao ljutiti na njega. - Shvatio sam po-antu. Lagano se nasmiješio. - Lekcija mi nije potrebna, ipak.

Došao sam daju odvedem kući. Kada sam je poslao ovamo, shvatio sam da sam pogriješio.

Bruceove su plave oči potamnjele. Alex je vidio da ga je vijest o Annienu odlasku pogodila.

Brzo je odgovorio, - Drago mi je da ste se predomislili. Zbog nje. - Podigao je jedno rame. Zašto naučiti govoriti kad je jedina osoba s kojom želite pričati daleko? Annieno srce nije ovdje. Nikada ne će biti. Pustite ju da uči sporije kod kuće s Vama. Tamo pripada.

Nakon toga okrenuo se. Alex je posegnuo i dotaknuo ga po ruci. - Želio bih ju iznenaditi.

Molim Vas, nemojte joj reći da sam ovdje.

Bruce se nasmiješio. - Htio sam ju uhvatiti kako bih se pozdravio. Kada Vas ugleda, bit će tako uzbuđena... - Podigao je ruke. - Hoćete li joj reći umjesto mene?

- Bit će mi drago, - Alex je rekao kroz smijeh. Zatim se uozbiljio. - Ostat ćemo večeras ovdje u Albanyju i krenuti jutarnjim vlakom. Zašto nam se ne biste pridružili za večerom? Tako se možete pozdraviti i provesti neko vrijeme s njom prije nego što ode.

Bruce se razvedrio na poziv. Nekoliko je trenutaka promatrao Alexa prije nego što se okrenuo i ušao u kuću. - Vi brzo prirastete srcu. - rekao je preko ramena.

Alex se nasmijao i izvadio sat kako bi provjerio vrijeme. Annien će sat završiti za tri minute stoje iznosilo sto osamdeset sekunda, svaka od njih bila je najduža u njegovu životu.

Kada su se vrata trijema napokon otvorila i učenici počeli izlaziti, Alex se uspravio, a srce mu je preskočilo otkucaj svaki put kada bi ugledao tamnu kosu. Izašle su dvije djevojke, tri djevojke. Nije bilo Annie. Alex je shvatio da se trese, a prema osjećaju kojeg je imao u trbuhu mogao se zakleti daje pojeo kamen.

Zatim, poput priviđenja, pojavila se. Alex je stajao, smrznut, pogleda uperenim u nju.

Tamnosmeđa kosa, svijetla koža, oči bistre i beskrajno duboke, poput ljetnog neba. Držala je knjige u ruci i pokušavala zakopčati pelerinu. Neki je učenik izišao je za njom i udario ju u rame. Maknula se s puta i zaustavila se ravno ispred Alexa. Još uvijek nije pogledala gore.

-Annie...

Nije bilo odgovora. Pogled joj je bio uperen u cipele. Polako je podigla pogled. Kada su joj oči pronašle njegovo lice, potpuno se umirila. Nije bilo smiješka. Ni iznenađenja. Samo je gledala u njega, lagano razdvojenih usana i drhtave ruke prebačene preko pelerine. Jedan se grozan trenutak Alex počeo pitati jesu li se njeni osjećaji prema njemu promijenili, je li razočarana što ga vidi.

Zatim je ispustila knjige. Udarile su na pod trijema uz glasan zvuk, koji je, čini se, samo Alex primijetio. Papiri su se razletjeli, neki poneseni vjetrom proletjeli pokraj njega.

- Aluck!

Nakon toga mu se bacila u zagrljaj znajući daje njegov čvrst stisak mjesto gdje je pripadala, gdje je oduvijek pripadala.

Jecajući, uzdišući i tresući se omotala je obje ruke oko njegova vrata. - Aluck!

Izgovor je njegova imena bio nepravilan i pogrešan, ali Alexu je to bio najljepši zvuk koji je ikada čuo.

Annie... Njihao se s njom u rukama, toliko sretan daje osjećao bol. Nije ga bilo briga što su svi na trijemu zurili. Nije ga bilo briga ni kad je osjetio kako mu suze klize niz obraze. Držao je svijet u naručju. Bio je budala kada ju je poslao ovdje. Nikada više ne će tako pogriješiti.

Držeći jednu ruku čvrsto stisnutu oko nje, povukao ju je niz stepenice. Kada počela skupljati papire, koje je vjetar raznio po cijelome travnjaku, Alex ju je uhvatio i zaustavio ju. - Ostavi

171

GIGA

ih, -rekao joj je.

Pogledala je u njegove oči, sva u suzama.

Alex ju je privio bliže i uhvatio ju rukom za bradu. - Ne će ti trebati. Idemo kući.

-Kućil - Kući, - uvjeravao ju je. - Ti i ja i beba. Kući. Nema više škole, zaposlit ću učitelja.

- Kući, zauvijek?

- Zauvijek.

Alex je gurnuo vrata ograde kukom i otvorio ih ne želeći ispustiti svoju suprugu iz ruku ni na trenutak. Pogledao je prema ulici i zatim vratio pogled na njeno drago lice.

- Kući, zauvijek.

Dok je izgovarao te riječi, osjetio je mir koji nije osjetio mjesecima. Kući, gdje ih je očekivala njihova budućnost. Od sreće je zavrtio Annie u valcer. Vjetar je njihao njenu pelerinu podižući ju u zrak oko nje. Zabacila je glavu, očarana. Alex je znao da zamišlja kako plešu uz glazbu. Čudno je bilo što je i on mislio da ju može čuti. Tihu, laganu, spokojnu.

Annienu pjesmu, a sada i njegovu, magične note koje su samo ono mogli čuti.

Epilog 172

GIGA

Sunčeva se svjetlost probijala kroz prozor dnevne sobe stvarajući zlatnu aureolu oko Annie, koja je sjedila za stolom, sagnute glave i pogleda uperenog u nešto na njezinu krilu. Čak i nakon gotovo tri godine braka, Alex je bio zahvalan Bogu što mu je blagoslovio život s nekim tako dragim. Zastao je na vratima kako biju promatrao. Prema izgledu njezina tanjura promrljala je doručak treći dan za redom.

Nije se mogao ne osjećati pomalo zabrinutim i ušao je u prostoriju. Gabby, debela, bijela kuja koju je Alex darovao Annie prije dvije godine, osjetila je vibracije koraka na podu i probudila se iz popodnevnog sna kako bi počela hodati oko Anniene stolice glasno lajući. Začuvši zvuk, Annie je odvratila pogled s ručnoga rada, Alex je shvatio.

- Dobro jutro, - rekla je toplo se smiješeći.

- Dobro jutro.

Zabrinuta je izraza Alex pogledao u bučnog psa. Kako je prodoran zvuk laveža bio jedan od rijetkih zvukova koje je njegova žena mogla čuti, suzdržao se od potrebe da se žali. Kako je, inače, pas bio beskoristan, to je nadoknađivao svojim lavežom kako bi upozorio Annie da Bart plače i to je činilo vrećasto stvorenje neprocjenjivim. Gabby, ime koje joj je savršeno pristajalo, također je lajala kako bi upozorila Annie daju netko zove ili kuca na vrata, omogućavajući joj da reagira na zvukove koje inače ne bi registrirala.

Uz tihi smijeh, Annie je ostavila svoj ručni rad i nagnula se kako bi pomazila Gabby. - Dosta, - nježno je rekla psu.

Gabby koja je obožavala svoju gospodaricu gotovo kao i Alex, počela se tresti i okretati, toliko zadovoljna što ju je Annie dotaknula da je izgledala izbezumljeno. Alex je razumio taj osjećaj. Uz uzdah, izvukao je stolicu ispod stola i sjeo vrativši pogled na tanjur svoje supruge.

- Annie ljubavi, ne možeš nastaviti ovako s jutarnjim obrokom. Nije dobro za tebe. Osjećaš li se loše?

Pogledavši u svoj tanjur, naborala je nos i naslonila ruku na struk. - Samo ne želim jesti.

Debljam se.

- To je glupost, ako još...

Alex je zastao. Annie je napuhala zrak u obraze pokušavajući se učiniti debelom. Ta gaje gesta toliko podsjećala na noć koju nikada ne će zaboraviti kada je prvi put shvatio koliko je inteligentna da mu se smrznula krv u žilama. Pogledao je duboko u njene plave oči. Ne... Ne može biti. Pogledao je u njen struk. Je li bio malo deblji nego inače? Pitao se. Ili mu se čini?

Kada je ponovno pogledao prema njoj, mogao se zakleti daje vidio podmukli smiješak na njenim usnama.

- Anine? - rekao je ispod glasa. - Dušo, jesi li... Podignula je obrvu. Oko njenih usana definitivno se nazirao osmijeh. Alex je shvatio. Podmukli smiješak. Osjećao se kao da mu je utroba propala kroz pod. Nije moguće. Već je imao sve što muškarac može poželjeti, apsolutno predivnu ženu i prekrasnog sinčića. Poželjeti nešto više... pa koliko god Alex obožavao djecu, nikada si nije dopustio nadati se da će imati još djece, uglavnom zato što se bojao da će se samo razočarati.

- Annie, nemoj me zezati, - upozorio ju je. - Ne, kad se radi o ovome. Jesi li trudna?

Oči su joj postale nevjerojatno svijetle kada je polako klim-nula glavom. Alex nije mogao suzdržati iznenadni osjećaj sreće koji gaje ispunio. Prije nego stoje razmislio o tome, ustao se sa stolice i zgrabio Annie u naručje. Njen je ručni rad poletio u zrak. Gabby se pokušavala maknuti dok je Alex vrtio svoju suprugu u korak valcera.

- Trudna si! - po vikao je. - Ne mogu vjerovati. Naslonivši se na njegove ruke, Annie mu je dopustila da ju podigle u zrak. Glasno se nasmijala kada ju je povukao u zagrljaj. -Pažljivo, - upozorila ga je.

- Nemoj prejako stiskati.

Alex je odmah popustio stisak. - O, dušo. - nagnuo se kako bi ju poljubio. U trenutku kada su im se usne spojile, stisnula se uz njega podsjećajući ga na sve one trenutke kada su

173

GIGA

zaključavali vrata blagovaonice kako bi vodili ljubav. Naslonjen na njene usne promrmljao je, - Volim te. Bože, kako te volim.

Nije uspio završiti rečenicu kada je začuo šapat. Prisilno završivši poljubac, pogledao je preko Anniene glave i ugledao Fredericka kako stoji na vratima s Bartom na ramenima.

- Da, Frederick?

Prije nego sto je batler uspio reći razlog dolaska, Maddyna je crvena glava provirila ispod njegove ruke. -1, je li Vam već rekla?

Alex je osjetio kako se Annie migolji, pogledao je prema njoj i vidio kako odmahuje glavom prema Maddy s prstom preko usana. Kao odgovor, Maddy je klimnula. Alexu je bilo očito kako Frederick i Maddy već znaju za Annienu trudnoću. Toliko o tome da se suprugu uvijek prvo sve govori. Uz smijeh, prijekorno je pogledao svoju ženu, ah se zapravo nije mogao ljutiti. U tri je godine njihova braka Annie prihvatila Maddy kao svoju drugu majku. Nije joj mogao zamjerati stoje podijelila svoje ženske brige s njom. Na nesreću, otkada se udala za Fredericka prije godinu dana, Maddy je razvila iritantnu naviku da sve mu govoriti bez obzira bila to tajna ili ne.

- Beba! - Mali Bart je povikao. Zatim zajahavši ga poput konja, uhvatio se za Frederickovu kosu i udario ga u leđa malenim nožicama. - Požuri, Fledelik! Pozuli!

Uvijek spreman razmaziti mladog gospodara kuće, Frederick je počeo trčati po sobi kao bi zadovoljio svoga mladog jahača. -Žao mi je, gospodaru Alex, ali ja sam saznao prije Vas, samo zato što...

- Ja sam mu rekla, - Maddy je izgovorila. - Osim toga, to i nije nešto što možemo zauvijek tajiti, zar ne?

Tu je imala Alexa. Ovo nije bila tajna, nego dar. Ponovno je zagrlio Annie toliko sretan da nije mogao izraziti osjećaje. Na sreću, činilo se da ga razumije i uzvratila mu zagrljaj.

Krajičkom je oka Alex pogledao u malog Barta, koji je još uvijek poskakivao na Frederickovim ramenima. Maddy je izgledala ponosno, kao da je nerođeno dijete njeno vlastito unuče. Alex je pretpostavio da je, s obzirom na okolnosti, Maddy bila i njegova i Anniena majka više nego što su to bili njihovi vlastiti roditelji. Želim djevojčicu, Alex je pomislio. Već je imao prekrasnog sina. O, da, kći. Iako mu, zapravo, i nije bilo važno sve dok je dijete zdravo. Ali potajno, u srcu, želio je curicu. Jednu svilene, tamne kose i velikih, izražajnih plavih očiju. Žamor sretnih glasova kao da se utišao dok je Alex pogledao u lice svoje prekrasne žene.

O, da, malu djevojčicu, baš poput Annie.

Kraj

174