Filmovi “Jedan dan” i “Sam samcat” u konkurenciji za Srce Sarajeva
2
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
Film “Divlji život” prikazan u Ljetnom kinu Raiffeisen Film Paula Danoa “Divlji život” prikazana je sinoć u sklopu Open Air programa u Ljetnom kinu Raiffeisen. Osjetljivi šesnaestogodišnjak Joe jedino je dijete domaćice Jeanette i profesionalnog igrača golfa Jerryja koji žive u malom gradiću u Montani šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nedaleko od njih, u
UrednicA: Lejla Kalamujić Novinari: Marinela Domančić Namir Ibrahimović Segor Hadžagić Dario Bevanda Arman Fatić Emina Adilović
Oficijeni fotografi: Amer Kuhinja Adi Kebo Senad Gubelić Admir Dervišević Dženan Kriještorac Yasin Emir Akbas Edin Salihić
blizini kanadske granice, bjesni neobuzdan šumski požar. Nakon što izgubi posao i osjećaj vlastite vrijednosti, Jerry se odluči pridružiti naporima na gašenju požara i ostavlja suprugu i sina da se brinu sami o sebi. Prisiljen da naprasno sazri, Joe svjedoči vanbračnoj vezi sa starijim muškarcem u koju se upušta njegova majka.
Izbor i obrada fotografije: Jasmin Čizmović Prevod: Emina Čaušević Dizajn: BOOM Produkcija DTP:
Zorica Pandžić
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018.
3
Takmičarski program - igrani film
Princ na smeđem konju Jedan i po princ (Rumunija, 2018) Režija: Ana Lungu Uloge: Iris Spiridon, Marius Manole, István Téglás, László Mátray, Dantes Bobăianu, Emilian Oprea, Răzvan Krem Alexe
Iris, Ištvan i Marius žive zajedno u Mariusovom stanu koji je na prodaju. Marius se razveo, ali se još u potpunosti nije oslobodio žene s kojom ima kćerku. Ištvan i Iris su glumci koji povremeno imaju angažmane u filmovima i predstavama. Njih troje povezuje neprekidna rasprava o umjetnosti, životu, religiji, popularnoj kulturi, ljudskim odnosima, vrlo često na granici apsurda gdje prividna ozbiljnost nestane u praskavom smijehu i besmislenom komentaru. U nizanju događaja, koji nemaju linearnu jasnu priču, naglasak je na odnosu likova jednih prema drugima, na teškoći iskazivaja vlastitog stava i snalaženja u svijetu, na životnim fragmentima koji su često obesmišljeni, na hvatanju smisla u granicama jezika, jednog ili više njih. Uobičajenu rutinu poremtit će upoznava-
nje mađarskog pisca Laszla u kojeg se Iris zaljubljuje. Nagovara obojicu prijatelja da krenu s njom na putovanje u posjetu piscu. Na putovanju Iris će možda oživjeti ljubav u sebi, ali će narušiti svoj odnos s prijateljima. Laszlovo imanje sušta je suprotnost od onoga što oni žive u Bukureštu, umjetnički i kulturni događaji nisu tu, čak ne postoje ni groblja (koja troje prijatelja često posjećuje) niti intenzivna društvena interakcija. Laszlo uživa u jahanju konja prostranim livadama
i to je ono što oduševljava Iris, ali ne i njene prijatelje. Iris pokušava pomiriti svoje životne navike s novootkrivenim princom na smeđem konju i upoznati bolje muškarca u kojeg se zaljubljuje. Treći igrani film Ane Lungu eksperimentira sa filmskim jezikom, poigrava se s kulturnim klišeima i ljudskim te društvenim odnosima općenito, preispituje ljubav, zaljubljenost i vjernost i sve to u kontekstu ljudske prolaznosti i ograničenosti. Namir Ibrahimović
Opasna šahovska ploča Mali (Hrvatska, 2018) Režija: Antonio Nuić Uloge: Franjo Dijak, Vito Dijak, Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš, Bojan Navojec, Robert Ugrina, Živko Anočić, Paško Vukasović, Iva Babić, Ksenija Marinković
„Bolji ti je faks, nego buksa, mali“, mantra svom sinu Frenki, osuđeni diler koji je tek odslužio zatvorsku kaznu i koji se planira ponovo uključiti u normalni život. No, ovaj put misli to uraditi pametnije – povezati se s policajcem i advokatom te nastaviti dilati „dobru robu“. Uz Frenkija, Kećo, Boki i Raks su likovi i iz Nuićevog dijela omnibusa „Seks, piće, krvoproliće“ – 13 godina kasnije, pokušavaju živjeti običan život sredovječnih muškaraca, na rehabilitaciji od alkoholizma, opijata i burne prošlosti. Očigledno da i je naum jak, a volja slaba jer
Frenki je u stanu da ih vrati na „stare staze slave“ sa nekoliko riječi i ponudom tražene robe. Uz laku borbu da prijatelje vrati opijanju i drogiranju, Frenki vodi bitku i za starateljstvom nad svojim sinom, nakon ženine smrti. On zna da će sina, zbog uvjeta u kojim živi (bez posla, osuđenik) država dati roditeljima njegove žene bez ozbiljnije analize svih faktora. Ovaj put će učiniti sve da država izabere njega. Pleteći mrežu alibija, kreirajući mišolovku za društvo, državne institucije, svoje prijatelje - pomjerajući ih kao šahovske
figure na zamišljenoj ploči (baš kao što igra šah mislima sa svojim sinom; i svaki put izgubi) Frenki misli da je konačno sve u njegovim rukama iako neriješeni računi iz prošlosti prijete iznenadnom matiranju. Antonio Nuić svom rodnom gradu, u okviru međunarodne premijere, sa nedavno osvojenom Zlatnom arenom u Puli, donosi
priču o današnjici, marginalcima koji su skoro uništili vlastiti život i koji služe kao crvena krpa sa mnogo veće državne igre krupnih riba koji itekako dobro plivaju u korumpiranom i nemoralnom društvu, gdje je važnije poštovati formu utabanih odnosa, nego živjeti proklamovane vrijednosti navodnog demokratskog društva.
Namir Ibrahimović
4
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018.
5
Takmičarski program – dokumentarni film
Lažiranje povijesti Bigger Than Life (Makedonija, Njemačka, Italija, 2018) Režija: Adnan Softić
Da odmah raščistimo, iako dijele naslov, ovaj film nema nikakve veze sa istoimenim holivudskim klasikom iz 1956. Ovdje se radi o satiričnom pogledu na bezobrazno skupi arhitektonski projekat „Skopje 2014“ kojim se pokušala lažirati povijest. Samo je po sebi smiješno da se jednom prelijepom gradu desilo urbano planiranje „natraške“ pa je njegov centar prearanžiran u antičkom stilu kako bi nalikovao Atini i Rimu. Zgrade vlade, muzeja i centralni gradski trg dobili su izgled kakav nikada prije nisu
imali. Parada imitacija potakla je redatelja sa bosanskim korijenima i njemačkom diplomom da se slikom i, osobito, glazbom, duhovito obrati izmišljačima historije. Na smijeh će vas natjerati već prva glazbena numera komponirana i otpjevana s puno ironije i patetike, na kvazioperski način. Poslušajte tekst, obratite pozornost na akcentiranje i garantirano ćete se glasno smijati kako riječima tako i ukupnom dojmu – a riječi kažu da je jedini način da se postane veliki imitiranje starih Grka. Opravdanje
se traži u činjenici da u mnogim gradovima svijeta postoje replike poznatih građevina. Svakako, ali one nisu napravljene jučer. Film ima četiri dijela, četiri cjeline koje se na različit način bave istom temom pa joj pristupaju iz različitih uglova, pod drukčijim osvjetljenjem ili iz osobnog ugla. Na svoj način, i priroda se ruga antificiranju Skopja – komarci,
mušice i druga krilata bića zbunjena su šarenim svjetlima na „Mostu umjetnosti“ koja ih privlače a na njima nema ništa jestivo, a posebno simpatični su golubovi koji se svađaju za povlašteno osmatračko mjesto na glavi „antičke“ statue. Dok ih gleda kroz prozor, Jovana osjeća nostalgiju za svojim gradom, gradom u kojem živi.
„4 godine u 10 minuta“ neobičnom formom značajno odstupa od većine filmova koji se ove godine natječu u konkurenciji dokumentarnih filmova. Bajat po vremenu u kojem su snimci nastali (2000.) ali vrlo svjež, avanturistički i osoben u pristupu (autorski obrađen od strane redatelja koji nije sudjelovao u snimanju sirovog materijala), već je pokupio nagradu za najbolji dokumentarni film iz Srbije na beogradskoj smotri dokumentarnih filmova BELDOCS i posebno priznanje nionskog festivala Visions du Reel. Intrigantan i drugačiji, ovaj dokumentarac nastao je od snimaka sa prastarih kaseta koje je Dragan Jaćimović snimao prili-
Putevi poremećene percepcije
na grubo tesanim klupama i tibetanskim prostirkama mistično se smješkaju kao šaka šarenih perli bačena u gotovo bezbojne, neprijateljske kamenjare i vrleti kojima aktera noge jedva nose. „Ono što sam očekivao na početku putovanja, ono kroz šta sam prošao i ono što sam dobio na kraju nemaju ništa zajedničko,“ veli Jaćimović. Dobio je neopisivo iskustvo pretapanja unutarnjih promjena i nesigurnosti uma u potpuni osjećaj mira u sebi koje na čudan način utječe na gledatelja. Zaklela bih se da sam, oko dvadeset petog minuta filma, i sama imala simptome visinske bolesti.
4 godine u 10 minuta (Srbija, 2018) Režija: Mladen Kovačević
kom uspinjanja na Mount Everest. Kretao se čudesnim putevima poremećene percepcije na kojima se vrijeme mjeri drukčije. Već i odabir naslova sugerira različitost protoka vremena od onog svakodnevnog jer je ekspedicija trajala mnogo kraće od 4 godine a film traje znatno dulje od 10 minuta. Korišćenjem prvog lica u rijetkim glasovnim i čestim pisanim obraćanjima (isječci iz dnevnika) posti-
Lijepo lice mlade crnkinje čarobnog osmijeha sija sa filmskog platna. Prekrasna djevojka govori mađarski i pjeva poluzaboravljenu pjesmu na maternjem jeziku. Prokrijumčarena je iz Somalije i, premorena, zaustavila se u Mađarskoj. Smještena je u državni dječji dom jer je imala svega 15 godina. Krenula je u školu, savladala jezik i polako se počela prilagođavati novoj sredini u kojoj je sve bilo potpuno drukčije nego u njenom rodnom kraju. Ponosita i neobična, mlada Kafia blista i osmjehuje se i kada joj je najteže. U njenoj kulturi pokazivanje emocija u javnosti ne nailazi na odobravanje pa se trudi da niko ne vidi emotivne borbe koje bukte iza tamnih očiju. Skinula je hidžab svojevoljno i, iako joj je isprva bilo neugodno otići na plivanje u kupaćem kostimu i kretati se bez zaštite odjeće koja pokriva cijelo tijelo, počela se osjećati dobro,
gnut je dojam da su redatelj i protagonist ista osoba za što Kovačević zavrjeđuje sve čestitke. Perfektno je dočarao jedinstveno iskustvo mijenjanja svijesti, halucinacije uzrokovane premorom i nedostatkom kisika te prevođenje vlastitog tijela preko praga izdržljivosti kao da se i sam uspeo na najvišu tačku planete. Pri tom fantastično montiran materijal i slikom prati stanje svijesti – tajanstveni likovi zbijeni
Cijena novog života Lagane lekcije (Mađarska, 2018) Režija: Dorottya Zurbó
slobodno i sigurno. Pobjegla je od oca koji ju je htio prodati starcu. Majka joj je pri tome pomogla jer je željela mnogo bolje i više prvorođenoj kćeri. O njenom životu prije i poslije migracije saznajemo na tri načina – dugim monolozima u kojima se, kao pismima, obraća majci, izravnim intervjuima sa redateljicom i snimcima novog života u domu, školi i na poslu. Snimci pokazuju kako se trudi da se uklopi, kako vrijedno uči i uspješno nadoknađuje sve ono što nije mogla iskustveno proći. Intervjui otkrivaju da se ne
Marinela Domančić
Marinela Domančić
žali i da je zahvalna za mogućnost promjene. Samo ispovjedi majci pokazuju težinu unutarnje borbe jedne mlade duše da pronađe vlastiti put između teške represije iz koje je pobjegla i novootvorenih mogućnosti kojih se isprva plaši gotovo jednako koliko ih želi. Iako je ovo dokument o migrantici, on u mnogo čemu prevazilazi migrantsku problematiku i bavi se odrastanjem djevojke kojoj se pružila prilika da sama odlučuje o svom životu. Samoća i odvojenost od obitelji skupa su cijena kojom je sloboda plaćena ali mlada Kafia je na tu cijenu pristala. Lijepo je što zemlju često obilježenu kao neprijateljski raspoloženu prema migrantima ovaj film pokazuje u drugačijem svjetlu, kao sredinu u kojoj se može dobiti prilika za novi početak. Marinela Domančić
6
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
7
U FOKUSU
Usamljena, neprilagođena stabla Drvo divlje kruške (Turska, Francuska, Njemačka, Bugarska, Makedonija, Švedska, Katar, BiH, 2018) Režija: Nuri Bilge Ceylan Uloge: Aydın Doğu Demirkol, Murat Cemcir, Bennu Yıldırımlar, Hazar Ergüçlü, Serkan Keskin, Tamer Levent, Akın Aksu
Još jedan trosatni nezaboravni Ceylanov film je na Sarajevo Film Festivalu. U različitim kadrovima su različite vrste drveća, samo nema stabla divlje kruške. Alegorija je jasna: u jednoj sceni glavnom liku Sinanu njegov otac, inače učitelj, kaže da su ljudi iz ovoga sela divlje kruške – usamljena, neprilagođena stabla, ali ispod njihovih kvrga postoji istinska slatkoća. Ovo je dugogodišnja drama oduševljenih očeva i sinova. Sinan je mladi diplomant koji se vratio u rodno selo u blizini luke Čanakkale, s neobjavljenom knjigom i nejasnim planom da postane učitelj, slijedeći stope svog oca Idrisa - živahnu dušu s toplim osmijehom i razigranom prirodom kao maskom za prikrivanje ovisnosti o kockanju koja je dovela njegovu porodicu u velike finansijske nedaće.
Dok se Sinan ponovo povezuje sa starim prijateljima, saznaje da se bivša djevojka Hatice želi vjenčati i da njeno vjenčanje prouzrokuje tegobu njegovom prijatelju Rizi koji je također jedan njen bivši. Prije četiri godine, Ceylan je osvojio Zlatnu plamu za „Zimski san“ (publika ga je imala priliku također pogledati na jednom od prethodnih izdanja programa U fokusu). Za „Stablo divlje kruške“ izostala je glavna nagrada na ovogodišnjem Cannesu, ali pred publikom je gotovo jednako kvalitetan film. Prekrasni kadrovi pro-
vincije Čanakkale, važnog historijskog mjesta (Trojanski rat, Galipolje...), portreti likova, priča o pojedincu koji još uvijek ne zna šta bi sa svojim nastavkom života, ukorijenjeni ljudi koji nemaju snage, volje, znanja pomaknuti se igdje, razgovori koji su samo u početku dijalozi; kasnije postaju filozofske reminescencije, lako ih je povezati sa nekim životnim segmentima svakog gledaoca – odlike su i ovog posljednjeg ostvarenja ovogodišnjeg dobitnika nagrade Počasno Srce Sarajeva i sineasta kojem je posvećen program Tribute to 24. SFF-a. D.I.
otežava joj sviranje i ona se sve teže nosi s novonastalom situacijom. Svaki njen pokret pod burnim je okom pripadnika njenog staleža i sluškinje Agnes. Theresia se jedino osjeća ugodno u blizini svoje sluškinje, drugi je čine nervoznom; njeni histerični ispadi posljedica su buke okrutnog svijeta. Ona više nije sigurna želi li uopće vidjeti posebno kada treba pred svima dokazati da je sljepilo nestalo i da je metoda doktora Mesmera istina, a ne magija. Glumica, scenaristica i rediteljica Barbara
Albert kreirala je originalan film na osnovnu literarnog predloška „Mesmerized“ Alisse Walser i ispričala biblijsku priču – želi li Theresia vidom spoznati svijet i biti istjerana iz raja naučenog življenja, je li nagrada spoznaja tjelesnosti u mizoginom društvu ili je neznanje jedini blagoslov? Posebno treba istaknuti sjajnu naslovnu ulogu rumunjske glumice Marije Dragus (gledali smo je na SFF-u i u „Maturi“ Cristiana Mungiua i „Bijeloj traci“ Michaela Hanekea).
Učiti vidjeti Mademoiselle Paradis (Austrija, Njemačka, 2017) Režija: Barbara Albert Uloge: Maria Dragus, Devid Striesow, Lukas Miko, Katja Kolm, Maresi Riegner, Johanna Orsini-Rosenberg, Stefanie Reinsperger, Susanne Wuest, Christoph Luser
Daleka je 1777. godina i pripadnici visokog društva uživaju u muzici koju na pianu, vještim pokretima prstiju reproducira slijepa Maria Theresia. Fascinacija njenim pijanističkim umijećem ne potiskuje ogovaranja i otvoreni podsmijeh za hendikepiranu djevojku. Njeni roditelji čine sve kako bi im kćer progledala; u prošlosti su je izlagali različitim metodama, preciznije – različitim oblicima mučenja koji joj nisu pomogli da vidi, ali su značajno narušili njeno psihičko zdravlje. Doktor Mesmer ima drugačije metode – liječenje je ugodno, a rezultati očigledni. Theresia postepeno progledava, ali ponovo uči. Njene slike predmeta koje je vidjela dodirom, sad odjednom dobijaju konture i nužno je imenovati ih. Preokupacija svijetom koji se iz zvuka, dodira i mirisa kristalizuje u oblik
Namir Ibrahimović
8
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018.
9
Takmičarski program – Studentski film 2
Raznolikost pristupa
PROLJEĆE, LJETO, JESEN, ZIMA... I PROLJEĆE / SPRING, SUMMER, AUTUMN, WINTER... AND SPRING (Turska, 2018), PODJEDNAKO CRVENO I PLAVO / EQUALLY RED AND BLUE (Rumunija, 2018), NAJTOPLIJI DANI LJETA / HOTTEST SUMMER DAYS (Srbija, 2017), TUGA PROŠLOG VREMENA / THE GENTLE SADNESS OF THINGS (Turska, 2018), POSLJEDNJI POZIV / LAST CALL (Mađarska, 2018)
U redovnom terminu od 11:30, u Art Kinu Kriterion, gledatelji i gledateljice će danas imati priliku pogledati drugi blok filmova SFF-ovog takmičarskog programa posvećenog radovima studenata i studentica filmskih škola iz bliže i šire regije. Filmove u ovom bloku odlikuje raznolikost pristupa autora i autorica temama kojima se u svojim djelima bave. “Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće” je jedini animirani film u ovogodišnjoj selekciji programa. Hamza Uysal sa Univerziteta İstanbul Şehir služi se izrazito simboličnim vizualnim motivima da bi ispričao priču s ekološkom porukom. U središtu njegovog filma je drvo (animirano kao ruka koja se pruža iz zemlje) koje raste uporedo s gradom do njega. Kako se godišnja doba mijenjaju, razvoj grada sve više prijeti opstanku drveta. “Podjednako crveno i plavo”, film Georgiane Moldoveanu sa rumunskog Nacionalnog univerziteta za pozorišnu i filmsku umjetnost,
svjetsku premijeru imao je u Cinefondation programu filmskog festivala u Cannesu. Priča o djevojci koja nudi da bude surogat majka djetetu prijatelja (u kog je potajno zaljubljena) i njegove supruge odvija se uglavnom u glavi protagonistice, što rezultira začudnim scenama u kojima se miješaju stvarnost i mašta. Redateljica pritom pribjegava neobičnim, čak i pozorišnim rješenjima (poput rušenja kulisa da bi se naznačila izmjena lokacije), a naglašeni kolorit fotografije dodatno pojačava fantazmagoričnu atmosferu.
Nasuprot tome, “Najtopliji dani ljeta” Maše Šarović sa Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu sasvim je realistična priča o djevojci koja se suočava sa svakodnevnim izazovima koje joj nameće život s njenim momkom i njegovim roditeljima. Suočeni s besparicom zbog koje ne mogu otići na odmor, par vrelo ljeto provodi na gradskom bazenu. Kroz scene svakodnevnih trzavica između njih, redateljica portretira vezu u krizi. “Tuga prošlog vremena” Deniza Teleka sa Univerziteta Marmara u Turskoj film je mladiću koji se vra-
ća u rodno selo nakon očeve smrti. Većina stvari koje je otac ostavio za sobom, poput starih muzičkih kaseta, za njega nemaju nikakvu vrijednost. Nakon što ih se riješi, nagovara majku da pođe s njim u grad i živi tamo. Ali prije toga mora naći nekog kome će ostaviti starog očevog psa. Sigurno i nenametljivo režiran, “Tuga prošlog vremena” posveta je stvarima koje je vrijeme zamelo. Ovo prikazivanje je svjetska premijera filma. Posljednji film u ovom bloku, “Posljednji poziv” Hajni Kis sa Univerziteta za umjetnost i film u Budimpešti, prati zdravstvenu radnicu Anikó Kárpáti (Kati Zsurzs igra je tako da je nemoguće zamisliti nekog drugog u istoj ulozi) dok obavlja posljednje pripreme pred put u inostranstvo, gdje odlazi da bi živjela s kćerkom i unukom. Film izaziva tobogan emocija (smijeh, plač, opet smijeh), a redateljica balansira komično i tragično s vještinom na kojoj bi joj mogle pozavidjeti mnoge starije kolege. Dario Bevanda
10
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
Takmičarski program – Studentski film
Hommage klasiku izraelske kinematografije Voice Over (Izrael, 2018) Režija: Sigalit Liphshitz, Orit Fouks Rotem, Eitan Anner, Nir Bergman, Tom Shoval, Maya Kenig, Avraham Heffner Uloge: Fanny Lubitsch, Avraham Ben Yosef, Gila Almagor, Dana Ivgy, Makram J. Khory, Ilan Dar, Alex Peleg, Avraham Selektar, Yael Finkel
Ovogodišnja selekcija takmičarskog programa studentskog filma donosi nam i zanimljiv prateći program. Danas u 20:30 u Art Kinu Kriterion – House of Shorts van konkurencije bit će prikazan i omnibus nastao u produkciji Sam Spiegel škole za film i televiziju iz Jeruzalema. Prestižna filmska škola koja nosi ime hollywoodskog producenta i oskarovca Sama Spiegela prošle godine bila je gostujuća akademija ovog programa. Njihov film “Voice Over” posvećen je reditelju Avrahamu Heffneru i njegovom kratkometražnom filmu “Slow down”, klasiku izraelske kinematografije, koji je 1968. na Venecijanskom filmskom festivalu osvojio Srebrnog lava. “Voice Over” počinje Heffnerovim crno-bijelim filmom, a nastavlja se sa šest kratkih ostvarenja redatelja i redateljica sa Sam Spiegel škole. Oni i one u šest epizoda variraju teme originala, poigravajući se pritom njegovim formalnim odlikama. Hommage jednostavnoj priči o po-
svađanom ostarjelom bračnom paru inspirisao je žanrovski i estetski sasvim različite kratke filmove. U središtu prvog je djevojka koja se dvoumi da li da ostavi svog partnera. Drugi film je tragikomična priča o teško bolesnom rabinu. U trećem filmu, kćerka koja je davno otišla od oca granapdžije zamišlja njegov usamljenički život. U četvrtom, očajan čovjek odlučuje se na samoubistvo. Peti film je o nepokretnoj ženi i drvetu koje vidi kroz svoj prozor. U šestom, paranoična djevojka preuzima
ulogu vođe puta u kombi prevozu na putu za Jeruzalem. U čuvenoj sceni filma “Adaptacija” Charlieja Kaufmanna i Spikea Jonzea, scenaristički guru Robert McKee tokom svog predavanja o pisanju za veliki ekran kaže: „Bog vam pomogao ako koristite voice-over u vašem radu“, aludirajući na filmsku tehniku u kojoj dešavanja na platnu prati naracija protagoniste, najčešće korištenu da bi publika svako malo mogla čuti njegove misli. Voice-over je integralni dio Heffnerovog filma, a prisutan je i u skoro svim ostalim dijelovima ovog omnibusa. Mladi redatelji i redateljice su korištenjem ove tehnike polučili neočekivane i raznolike rezultate. “Voice Over”, okarakterisan od osnivača i direktora Sam Spiegel škole Renena Schorra kao »filmska grupna izložba«, drugi je dio planirane trilogije ominibusa posvećenih remek-djelima izraelskog kratkog filma 60-ih, koju Sam Spiegel škola razvija u suradnji sa svojim najboljim sadašnjim i bivšim studentima. Dario Bevanda
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
11
Kinoscope
Ispod površine Amateri (Švedska, 2018) Režija: Gabriela Pichler Uloge: Zahraa Aldoujaili, Yara Aliadotter, Fredrik Dahl
Nakon uspješnog debija “Jedi, spavaj, umri “iz 2012. koji je imao izuzetno bogat festivalski život i snažnu distribuciju, redateljica Gabriela Pichler se vraća temama života u malom švedskom gradiću, problemima lokalne zajednice, osobito imigranata i generacijskim sukobima unutar porodice – starijim koje se nikada u potpunosti nisu asimilirale i mlađim koje zaboravljaju svoju tradiciju. Na zabavan, iznimno pitak i humorističan način, redateljica ispituje ozbiljnu temu načina reprezentiranja – šta znači živjeti u malom švedskom gradiću, šta je idealna slika švedskog života i ko su zapravo „pravi” Šveđani. Udruživši snage sa jednim od najpoznatijih savremenih švedskih pisaca Jonasom Hassenom Khemirijem, Pichlerova je stvorila „laganu“ priču u modusu komedije, koja razotkriva mnoštvo sukoba na klasnom, rasnom i ideološkom nivou. Idealna kombinacija „lakoće“ i „težine“ da bi se distanciralo i kritiziralo svaku ideološku reperezentaciju, umjesto da se „upadne“ u nju poput mnogih drugih autora.
Maleni švedski gradić Lafors živi svojim dosadnim životom, bez velikih trzaja. No, novi početak se nagovještava kada njemački lanac supermarketa „Superbilly“ najavi mogućnost investiranja u Lafors, a to znači otvaranje novih petsto radnih mjesta. Web stranica Laforsa je zastarjela, imidž grada je nikakav, pa se mora napraviti novi promotivni video. Predstavnik lokalne vlasti, Musse postaje nosilac ovog uistinu velikog projekta za gradić. Ali i dvije djevojčice iz emigrantskih porodica, Aida i Dana, svojim mobitelima bilježe svakodnevne živote članova lokalne zajednice: kuglanje, karaoke, atmosferu u pubu. Na najneposredniji način, bez uljepšavanja i šminkanja. To ubrzo
naljuti općinske činovnike, koji naposlijetku angažiraju školovanog i višestruko nagrađivanog redatelja dokumentarnih filmova iz Štokholma da uradi očekivani, sterilni film o idiličnom gradiću, ispunjenom prelijepima krajolicima brežuljaka, šuma i rijeka... I bez pojavljivanja lica koja bi podsjećala na dobro skrivene proturječnosti švedskog društva sačinjenog od melting pota raznih etničkih skupina. Amateri su film koji pažnju plijeni prije svega svojim tonom - lagani ritam udosađene svakodnevnice otkriva jedinstvene karaktere čije je pravo biće u kontrastu sa slikom kakvom ih treba predstavljati rad profesionalnog dokumentarnog redatelja.
nje rekreiranju vizuelnih formalno-stilskih i tehničkih karakteristika evropskog krimića i trilera iz sedamdesetih, nego fabuli i sižeu. S vremena na vrijeme, imamo osjećaj da je u pitanju fanatično precizna rekonstrukcija jednog „mrtvog“ žanra koja teško da može probiti put kod običnog gledatelja, ali istinski filmofili bi trebali doći „na svoje“. Luce je srednjovječna slikarica koja provodi ljeto u malom, izolovanom mjestu na jugu Francuske. U njenom društvu su Max Bernier, njena nekadašnja ljubav, inače pisac i alkoholičar i trenutni ljubavnik, advokat Bisorgueil. Njegovi prijatelji, Rhino, Gros i Alex, nakon
bezazlenog odlaska u kupovinu, pljačkaju oklopna kola i bježe sa 250 kilograma zlata. Nakon pljačke sakrivaju se u Luceinu kuću koja ubrzo postaje pravo ratište. Iako nije baš najjasnije ko u stvari puca na koga i ko su stvarni protagonisti i antagonisti priče, Cattlet i Forzani akumuliraju toliki broj žanrovskih tropa kao što su krupni planovi i detalji lica, nagli zumovi i odzumovi, te neprikrivena erotika, jasno nam dajući do znanja da je sama priča za njih tek u drugom planu. Blaga rezerva kada je u pitanju šira publika, ali zato pun pogodak kod notornih filmskih fanova.
Segor Hadžagić
Revitalizacija starih žanrova Pusti leševe da se sunčaju (Francuska, Belgija, 2017) Režija: Hélène Cattet, Bruno Forzani Uloge: Elina Löwensohn, Stéphane Ferrara, Hervé Sogne, Bernie Bonvoisin, Pierre Nisse, Marc Barbé, Michelangelo Marchese.
Bračni par Hélène Cattet i Bruno Forzani već 15 godina rade zajedno i autori su četiri kratka i tri dugometražna filma. Prva dva: “Amer” (2009) i “Strange Colurs of Your Body’s Tears” hommage su žanru talijanskih đalo filmova (giallo) koji na specifičan način kombiniraju horor i triler sa elementima erotike. I svojim najnovijim filmom egzotičnog naslova “Pusti leševe da se sunčaju”, Cattet i Forzani istražuju opskurne retro žanrovske elemente, ali ovaj put predmet njihovog interesovanja su nešto nasliniji evropski krimići iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Krajnji rezultat daje mnogo koherentniji narativ, iako njihov autorski rukopis više nagi-
Segor Hadžagić
12
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
Izložba Nurija Bilge Ceylana, “Turkey Cinemascope”, Umjetnička galerija BiH
Rediteljica Aida Begić i Elma Tataragić na Crvenom tepihu
Moderator Robert Zuber, rediteljica Anja Kofmel i producent Siniša Juričić, “Chriss The Swiss” Q&A, Suočavanje s prošlošću
Ljetno kino Novi Grad, program Open Air
Sarajevsko Summer Screen, projekcija filma “Ljeto”
Gloria Magazine welcomes Talents Sarajevo
“Zlogonje”, Q&A, Dječiji program, Pozorište mladih - House of Youth
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
13
Pawel Pawlikowski i moderator Mike Goodridge, Kafa sa...
“Nešto u vodi”, Q&A, Specijalne projekcije, Meeting Point
Takmičarski program - studentski film, Art Cinema Kriterion House of Shorts
Rada Šešić, selektorica Takmičarskog programa - dokumentarni film, “Okupirani bioskop”
Talents Breakfast, Festivalski trg
Talents Sarajevo Eine Kleine Nachtmusik selected by SMS Deutch, Dom armije
14
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
15
Kinoscope
Liječenje trauma Ratni teatar (Argentina, Španija, Njemačka, 2018) Režija: Lola Arias Uloge: Lou Armour, David Jackson, Rubén Otero, Sukrim Rai, Gabriel Sagastume, Marcelo Vallejo
Malvinski ili Falklandski rat između Velike Britanije i Argentine koji je trajao u periodu od marta do juna 1982, spada u jedan od najapsurdnijih oružanih sukoba u povijesti ratovanja. U tri mjeseca koliko je trajao, stradalo je blizu hiljadu ljudi s obje strane (preciznije 649 argentinskih i 255 britanskih vojnika), a sam povod za rat se krije više u skretanju pažnje sa katastrofalne ekonomske situacije u Argentini, negoli vraćanja Malvinski ostrva pod vlast Argentine nakon višedecenijskih propalih pregovora između obje strane. Iako je zbog pijeteta prema žrtvama neukusno i nepristojno govoriti o pozitivnim posljedicama rata, ipak treba reći da su veterani Malvinskog rata nakon brojnih protesta uspijeli zbaciti vojnu diktaturu i uspostaviti demokratsku vlast. Iako je ondašnji hladni rat kao i nekoli-
cina složenijih i globalno politički značajnijih sukoba, Malvinski rat gurnula u drugi plan kolektivnog pamćenja, za nekolicinu veterana, kako argentinskih, tako i britanskih, ova krvava epizoda ostavila je brojne neizbrisive traume u njihovim sjećanjima. Argentinska spisateljica, performerka i pozorišna i filmska redateljica odlučuje ispitati ovo traumu, oživljavajući bolna sjećanja kroz formu interaktivnog teatra. Šest veterana (tri s argentinske i tri s britanske strane) scenski rekreiraju najbolnije epizode iz rata i na taj način se angažiraju u procesu samoizliječenja. No, redateljica ne insistira na isuviše bolnom procesu, ona uspostavlja radnu atmosferu u kojoj se pripadnici nekada međusobno zaraće-
nih strana osjećaju ugodno, pa njena kamera bilježi jedan od najuspješnijih trenutaka kolektivne katarze, kada britanski i argentinski vojnici nakon kopanja po crnim rupama vlastitih psihičkih trauma, zajedno formiraju rock band i na taj način se približavaju jedni drugima. Iako, u prvom planu ovog iznimnog dokumentarca nije politička pozadina sukoba već proces liječenja trauma kroz umjetničko izražavanje, određene scene (kao što je ona kada lutka Margaret Thatcher ljubi lutku generala Galtierija) bacaju svjetlo i na medijski neeksploatirane političke namjere i ciljeve, koji mogu dodati jedan element više u do sada neispunjenoj slagalici povijesne istine o ovom apsurdnom i bespotrebnom ratu. Segor Hadžagić
16
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
17
Open Air
Dovršavanje odnosa iz prošlosti Svi znaju (Francuska, Španija, Italija, 2018) Režija: Asghar Farhadi Uloge: Penélope Cruz, Javier Bardem, Ricardo Darín, Eduard Fernández, Bárbara Lennie, Inma Cuesta, Elvira Mínguez
Nakon što je svjetskoj javnosti pokazao svoje redateljsko umijeće u filmovima „Razvod“ (2011) i „Trgovac“ (2016) koji su ga odveli do titule dvostrukog dobitnika Oskara, iranski redatelj Asghar Farhadi je na velikom platnu Cannes Film Festivala premijerno predstavio željno iščekivani film „Svi znaju“. Kao što je jedan od svojih prijašnjih filmova „Prošlost“ smjestio u Pariz, Asghar Farhadi je svoje najnovije filmsko otvarenje izmjestio u ruralnu Španiju. Za razliku od njegova dva najpoznatija filma, mjesto odigravanja radnje nije Iran, gdje specifičan kulturološki kontekst nužno utječe na razvoj situacija u kojima se likovi nalaze. Bez obzira na značajnu promjenu lokacije, Asghar Farhadi uspijeva zadržati sve osobenosti svog redateljskog stila pokušavajući razriješiti di-
leme slične onima u njegovim prijašnjim filmovima. Kao i obično, Farhadi suptilno izgrađuje priču oko iznenadnog i inicirajućeg događaja što će usmjeravati tok filmske radnje do samog kraja. Ubrzo nakon što Laura (Penélope Cruz) doputuje iz Buenos Airesa da posjeti svoju porodicu u rodnoj Španiji kako bi prisustvovala vjenčanju svoje sestre, njena kćerka Irene (Carla Campra) iznenada nestaje iz
svoje sobe. Lokalni incidenti i prijašnje otmice sugerišu Lauri da odlaskom u policiju rizikuje da kidnaperi ubiju njenu kćer. Dok neočekivani događaj remeti porodično okupljanje i pretvara ga u neizvjesnu krizu, Laura se iznova zbližava sa Pacom (Javier Bardem), svojom ljubavi iz mladih dana i dugogodišnjim porodičnim prijateljem. Psihološka drama „Svi znaju“ dopušta publici da preuzme
ulogu detektiva vodeći se subjektivnim tragovima do kojih Laura dolazi kada počinje da sumnja da je otmičar ustvari osoba bliska njenoj porodici. Međutim, prava intriga se pojavljuje na marginama filmske priče, jer Asghar Farhadi svoju redateljsku vještinu dokazuje tako što priču o otmici koristi tek kao povod za istraživanje potisnute ljubavne historije između Laure i Paca. D. I.
IGRANI 1. Krivnja/The Guilty 4.72 2. Ne ostavljaj me/Never Leave Me 4.54 3. Kradljivci/Shoplifters 4.39 4. Hladni rat/Cold War 4.31 5. Djevojka/Girl 4.29 DOKUMENTARNI 1. Srbenka 4.76 2. Chris the Swiss 4.61 3. Okupirani bioskop/Occupied Cinema 4.10
18
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
19
SUMMER SCREEN
Razgolićena muza Grace Jones: crveno svjetlo i hljeb (Irska, UK, 2017) Režija: Sophie Fiennes Uloge: Grace Jones, Jean-Paul Goude, Sly & Robbie
Grace Jones, američka modna ikona, muzička muza i neukrotiva glumica, porijeklom s Jamajke, netko je bez koga bi pop kultura osamdesetih godina prošlog stoljeća bila gotovo nezamisliva. Stoga vidjeti divu ponovno, u punom sjaju, na filmu, pozornici ili na foto seansama, dok lagano ulazi u sedmu deceniju života pruža nevjerojatno nostalgično iskustvo. “Grace Jones: crveno svjetlo i hljeb” u režiji Sophie Fiennes (koja stoji iza dokumentarnih radova ekscentričnih ličnosti poput Slavoja Žižeka i Anselma Kiefera) je intimni uvid u život legendarne umjetnice. Film nas vodi od Los Angelesa, preko Pariza do Spanish Towna na Jamajki, od jarkih crvenih i kraljevski plavih svjetala pozornice do blijedih, teško osvijetljenih zidova obiteljskog doma. Istinska Grace Jones se nalazi negdje između ovih suprotstavljenih svjetova. Njena otvorenost da podjeli najosobnije trenutke, od onih za porodičnim stolom, izlijeva agresivnosti na menadžera ili razgovora o smrtnosti, čini ovo jedinstvenim filmom koji omogućava bolje razumijevanje, na prvu ekscentrične, Grace. Film kontrastira koncertne nastupe Grace s privatnim životom. U glamuru koncertnih segmenata moguće je vidjeti nove izvedbe pjesama: “Slave to the Rhythm”, “Williams Blood”, “Nipple to the Bottle”, “Pull up to the Bumper” i nekolicine drugih hitova. Grace, kao i uvijek, odvažno stupa pozornicom, maskirana ili s nekim autentično dizajniranim šeširom, te zrači glamur i umjetnost. S druge strane film prati zvijezdu, van pozornice, blagu i brižnu, kako pokušava potisnuti svoju slavu i živjeti ugodnim, prosječnim životom. Moguće
je vidjeti njeno zalaganje prema osobama s kojima dijeli pozornicu, i želju da svi budu prikazani u najboljem svjetlu, kao i njeno strpljenje prema mnogobrojnim fanovima. Tek kada Grace krene sama govoriti o svojoj porodičnoj prošlosti, moguće je uvezati dominantnu, divlju stranu s onom brižnom i prizemljenom. “Grace Jones: crveno svjetlo i hljeb” je jedinstveno dokumentarističko ostvarenje, koje istovremeno uspijeva biti ozbiljna studija ličnosti i neprikosnoveno koncertno muzičko iskustvo. Arman Fatić
Posvećeno: Nuri Bilge Ceylan
Oblaci u ljudskim dušama Majski oblaci (Turska, 1999) Režija: Nuri Bilge Ceylan Uloge: Mehmet Emin Ceylan, Muzaffer Özdemir, Fatma Ceylan, Mehmet Emin Toprak, Muhammed Zimbaoglu, Sadik Incesu
Nakon uspješnog filma „Kasaba“ (1997) redatelj Nuri Bilge Ceylan nastavio je tradiciju dodavanja autobiografske dimenzije svojim filmskim ostvarenjima i 1999. godine snima film „Majski oblaci“ koji je ubrzo nakon premijernog prikazivanja postigao međunarodni uspjeh i osvojio brojne nagrade. Baziran na autobiografskim činjenicama, film prati priču o reditelju Muzaferu koji se vraća u rodni grad kako bi snimio svoj prvijenac. Vodeći život oslobođen od bilo kakvih iznenađenja, stanovnici provincijskog gradića ni ne slute da će im ustaljenu svakodnevnicu poremetiti dolazak Muzafera. Dok njegov otac Emin vodi borbu sa vladom za zemlju svojih predaka, Muzafer se susreće sa majčinim žalopoljkama o sitnim zdravstvenim problemima. U međuvremenu njegov rođak daje otkaz na poslu ponukan Muzaferovim obećanjem da će mu naći posao u Istanbulu, a devetogodišnji nećak Ali pokušava da četrdeset dana nosi jaje u džepu kako bi dobio silno željeni sat. Niko od njih ne zna da će pored vlastitih problema i težnji uskoro dobiti uloge u Muzaferovom debitantskom filmu.
Kritički se osvrnuvši na snimanje svog filmskog prvijenca, Nuri Bilge Ceylan pravi strukturu filma unutar filma i postavlja pitanja odgovornosti za vlastite redateljske postupke. Iako u osnovi tematizira samookrivljavane, porodična drama „Majski oblaci“ nudi čitav spektar nada, želja i strahova stanovnika provincijskog gradića što ovom filmu daje dodatnu dimenziju, a publici nudi uvid u različite ljudske perspektive i životne sudbine. D.I.
20
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
21
DJEČIJI PROGRAM
Neizvjesna muzička avantura Los Bando (Norveška, Švedska, 2018) Režija: Christian Lo Uloge: Tage Hogness, Jakob Dyrud, Tiril Marie Høistad Berger, Jonas Hoff Oftebro, Nils Ole Oftebro, Frank Kjosås
Najbolji prijatelji Alex i Grim od rane mladosti sanjaju da će postati svjetski poznati muzičari. Nakon što dobiju poziv za učešće u norveškom takmičenju rok muzičara čini se da su na korak od ostvarivanja svojih snova. Međutim, Alex ne zna pjevati, a Grim se ne
može natjerati da mu saopšti istinu. Odlučivši da pronađu nove članove benda, zajedno sa šašvim reli vozačem Martinom i mladom
čelisticom Thildom kreću na uzbudljivo putovanje na kojem krše sva pravila dok pokušavaju preći trnovit put do muzičke slave.
Nevolje šumskih detektiva Gordon i Paddy (Švedska, 2017) Režija: Linda Hambäck Uloge: Stellan Skarsgård, Melinda Kinnaman, Felix Herngren, Tove Sacklén, Mingus Broman
Žabac Gordon godinama štiti stanovnike šume od opasne lisice. Sada uvaženi detektiv Gordon iščekuje odlazak u penziju vjerujući da će mu mišica Paddy biti dostojna nasljednica. Međutim, Paddy se suočava sa prvim velikim izazovom odmah nakon što preuzme Gordonov posao. Uskoro nestaje dvoje djece, a glavni osumnjičeni je ozloglašena lisica. Ipak, da li je krivac opasan kao što se isprva čini?
TEENARENA
Dirljivo prijateljstvo dječaka i ptice Golub (Turska, 2018) Režija: Banu Sivaci Uloge: Kemal Burak Alper, Ruhi Sarı, Michal Elia Kamal, Demet Genç
Mladić Yusuf provodi dane u svom privatnom utočištu na krovu porodične kuće u Adani brinući se o golubovima. Izolovan od svojih vršnjaka i okoline u kojoj je izložen nasilju i zanemarivanju, Yusuf jedino u društvu golubova može pronaći mir. Kako bi svog najdražeg goluba Maverdija naveo da mu se približi, Yusuf pokatkad smješta sjemenke između svojih usana i čeka da ih njegov ljubimac pozoba. Kada njegov stariji brat počne zahtijevati da se zaposli, Yusuf je u opasnosti da izgubi ono što najviše voli.
22
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018
nedjelja, 12. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
23
10th Human Rights Day The rise of nationalism in Europe - a test of European humanitarianism and values? On 10 December, 1948, the world said “Never again” and passed the Universal Declaration of Human Rights. The world believed that all the evil that preceded would never happen again. Seventy years later, are we living in a global society that seems to have forgotten the reasons for the creation of the Declaration and its content? And when speaking of the Old Continent, is Europe standing before new and decisive moments that will determine whether its values, which are basically most advocated by the European Union member countries, are still valid? The rise of nationalist parties, such as the AfD in Germany, the Marine Le Pen National Rally Party in France, the new government in Italy and Orban’s Hungary, points at a kind of 1990s Balkanisation in Europe today. The migrant crisis strengthens the rise of nationalism, not as an unwanted subcultural phenomenon, but using the leverage of democracy and parliamentarism through electoral pro-
cesses. Is there a reflection of these trends in the Balkans? The region which has not yet solved all of its mutual issues and many of whose countries are currently aspiring to European Union membership? Furthermore, do the current European Union members (still) really want the Balkan countries among its member states? What we see in the Czech film is how a tolerated militarisation in the form of sporadic movements on the edges of social community is nowadays increasingly becoming a legitimate political option; one that, as we see in Italy and Hungary, eventually becomes mainstream politics, thereby taking over power and shaping new social norms. Can we also talk about sporadic incidents of (para) militarisation in the Balkans and in Bosnia and Herzegovina? How does Europe deal with these new cards on the table and is the nominal value code of the Old European Lady threatened by a
completely new political environment, one that seems to appear more and more often on the radar of the societies in which we live on the European continent? When the War Comes / Až přijde válka Czech Republic, Croatia, 2018, 76 min. Director: Jan Gebert At first glance, Peter has the life of a typical European teenager – he lives with his parents, he has a pretty girlfriend, he got into college. However, his real life is elsewhere – as the head of a paramilitary group called Slovenskí branci, which recruits hundreds of Slovak teenagers with the silent approval of authorities. The group’s goals are simple – to prepare for wartime, and to create a model community based on military drill, obedience, and fear. Peter dreams that one day he will be able to persuade the entire society to embrace this ideology – as a great politician.
Moderator: Robert Zuber
Dobrodošli u ASA Svijet ASA grupacije je osnovana krajem 1995 kao ideja razvoja stabilnog i prosperitetnog bh. društva. 23 godine od osnivanja, ASA Grupacija ima 20 firmi-članica i posluje u oblasti finansija, usluga, zdravstva, nekretnina i prirodnih resursa pri ćemu zapošljava blizu 1000 uposlenika. Stalna
ulaganja i ideja poduzetništva bile su osnova da se ASA pozicionira kao jedan od stubova bh. ekonomije i društva. U proteklom periodu, ASA Grupacija je zadržala poziciju među najpoželjnijim poslodavcima u BiH, te se zajedno sa Prevent Grupacijom pozicionirala na listu TOP 500 kompanija u Centralnoj Evropi.
24
FESTIVALSKI BILTEN
nedjelja, 12. 8. 2018