Bilten 24. Sarajevo Film Festivala #6 by Sarajevo Film Festival

Premijere filmova ”Teret” i “Kradljivci golubova”

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

“Dogman” Mattea Garronea prikazan u Ljetnom kinu Raiffeisen Sinoć je u sklopu programa Open Air prikazan film Mattea Garronea “Dogman”. Film govori o Marcellu, sitnom i blagom čovjeku koji dane provodi između posla u skromnom salonu za pse, ljubavi prema kćerki Alidi i podčinjenog odnosa sa Simoncinom koji terorizira čitavo naselje. Uloge u filmu ostvarili su Marcello Fonte, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano, Adamo Dionisi, Francesco Acquaroli, Alida Baldari Calabria, Gianluca Gobbi.

UrednicA: Lejla Kalamujić Novinari: Marinela Domančić Namir Ibrahimović Segor Hadžagić Dario Bevanda Arman Fatić Emina Adilović

Oficijeni fotografi: Amer Kuhinja Adi Kebo Senad Gubelić Admir Dervišević Dženan Kriještorac Yasin Emir Akbas Edin Salihić

“Dogman” je svjetsku premijeru imao na filmskom festivalu u Cannesu. Sinoć su u Ljetnom kinu Raiffeisen festivalsku publiku pozdravili glavni glumci Marcello Fonte, dobitnik Zlatne palme za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Cannesu za ulogu u ovom filmu i Edoardo Pesce. Oni su u Sarajevo stigli zajedno s casting direktorom Francescom Vedovatijem. Sva tri gosta publika će imati priliku vidjeti i danas u programu “Kafa sa ...”.

Izbor i obrada fotografije: Jasmin Čizmović Prevod: Emina Čaušević Dizajn: BOOM Produkcija DTP:

Zorica Pandžić

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Takmičarski program - igrani film

Topli ljudi u hladnoj pustinji Ága (Bugarska, Njemačka, Francuska, 2017) Režija: Milko Lazarov Uloge: Mikhail Aprosimov, Feodosia Ivanova, Galina Tikhonova, Sergei Egorov, Afanasy Klaev

Nanook i Sedna žive na dalekom sjeveru, još uvijek koristeći iz prirode onoliko koliko im treba da prežive – love da se prehrane, od životinjske kože prave šator i odjeću, i da, uživaju u sjećanjima. Vrlo rijetko razgovaraju, češće pripovijedaju ili izmišljene priče o lovu ili vlastite snove. Čežnja za prošlošću izbija iz jedne fotografije na kojoj su njihova djeca – sin Chena i kćerka Ága. Oboje su daleko – Chena ih još uvijek posjećuje (kao da još nije odlučio gdje bi radije živio), ali Ága ne – ona je odabrala civilizaciju i posao u rudniku dijamanta, a roditelji su joj to zamjerili. Oboje su - i Nanook

i Sedna - u godinama, i vrijeme je da se nekih tereta riješe, da prihvate i razumiju odluku svoje kćerke. Svijet se oko njih mijenja – proljeće dolazi sve ranije, bijela pustinja je sve pitomija, natruhe civilizacijskog napretka povremeno remete snježnu idilu kakvu pamte otkad su rođeni kao jedini svijet u kojem mogu živjeti, a Águ sve češće spominju – sjećaju se kako je hranila jelene iz ruke, kako je voljela slušati očeve priče navečer. U blizini njihovog šatora nema drugih sunarodnika i oni su posljednji branioci prirodnog okruženja kakvo poznaju. Nanook, jureći na sankama koje vuče pas, kao da pokušava za-

krpiti mrežu svoga svijeta i spriječiti je da se raspara. U trenutku kada shvati da je mrtvih životinja sve više, preostaje mu samo da ispjeva tužbalicu i pomiri se s vlastitom nemoći. Jedino što još može uraditi, kako bi sačuvao svoj i Sednin intimni svijet, jeste otići do Áge i oprostiti joj. Drugi igrani film Milke Lazarova, sniman u sjevernoj ruskoj pokrajini Sakha, upečatljiv je i divan film, pun ljudskosti i prirode, slika teškog života koji se prihvata kao nužnost u kojem nijedan od likova ne povisi ton na drugoga u kojem se skoro šapće i kad priroda divlja. Namir Ibrahimović

Kad nam ja postaje važnije od mi, kada lična sreća bude preča od tuđe tuge, uništava li ljubav brak i ko nam je bliži: bračni partner s mislima drugdje ili poznanik koji će nam pomoći kad je najpotrebnije – pitanja su koja postavlja režiserka Tinatin Kajrishvili u svom drugom igranom filmu – „Horizonti“. Giorgi i Ana se razvode, ona želi živjeti s Nikom, novim muškarcem u njenom životu. Giorgi se gubi, ne zna kako se nositi s novonastalim okolnostima, nije računao na raspad svakodnevnice, očekivao je da će se životna rutina nastaviti, da će sa suprugom i dvojicom sinova živjeti uobičajen i očekivan bračni život. Čini sve da zadrži Anu, ali ubrzo shvata da to neće biti moguće i odlazi u udaljeno mjesto, kod četvero ljudi koji žive zajedno, svako sa svojom pričom. Iako nemaju niti krvnih niti porodičnih veza, žive kao

Raspad svijeta

losti – ljudi i životinje žive u skladu s prirodom, bez mnogo civilizacijskih olakšica, no, ipak, to nije ono što mu treba. On radije kopa po svojoj prošlosti i prisjeća se svojih i Aninih postupaka te nije načisto želi li ostati. Aninu zabrinutost za njega tumači kao njeno oklijevanje u izboru muškarca s kojim će nastaviti život i dodatno se razočara kada sazna da ona definitivno bira drugoga. Može li Giorgijevo srce izdržati ili će pući od tuge? Svojim prvim igranim filmom „Nevjeste“, autorica je osvojila publiku Berlinalea (osvojila nagradu gledalaca). Nema sumnje da će i novo njeno ostvarenje prikovati za filmsko platno svačije oči nižući sjajne kadrove, s pažljivo kreiranim karakterima svojih likova, ulijevajući im ljudskog više nego što oni to mogu podnijeti u ogoljenom svijetu. Namir Ibrahimović

Horizont (Gruzija, Švedska, 2018) Režija: Tinatin Kajrishvili Uloge: George Bochorishvili, Ia Sukhitashvili, Jano Izoria, Soso Gogichaishvili, Lika Okroshidze, Nana Datunashvili, Sergo Buigishvili, George Beridze, Beka Samdbegishvili, Luka Akhvlediani

najsretnija porodica. Podjela poslova je jasna, briga jednih o drugim iskrena i Giorgi misli da bi tu mogao preispitati svoj život. Sve oko njega kao da je izronilo iz daleke proš-

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

Takmičarski program – dokumentarni film

Tragom plavih leptira Araf (Turska, Bosna i Hercegovina, Grčka, 2018) Režija: Didem Pekün

Neobičan, spori crno-bijeli film spaja dokumentarne snimke putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu na relaciji Mostar – Sarajevo – Srebrenica i izmaštanu priču o nevidljivoj djevojci koja je za vrijeme rata napustila Bosnu i Hercegovinu i vratila se na 22. godišnjicu srebreničkog masakra. Radnja se odvija iz njene perspektive i to mnogo više i na nekoliko različitih nivoa u njenoj glavi nego u zbilji. Puno simbolike, metafora i traganja za vezom između pojedinačnog i univerzalnog se više naslućuje nego što se vidi. Ona promatra u slow motionu, premotava, pa opet nastavlja putovanje. Slike se više puta vraćaju u Mostar, na fascinaciju mladim skakačem koji se priprema za let sa Starog mosta. Naracija koja se čuje iz offa teško je razumljiva pa veseli da će, za potrebe SFF, gledatelji imati prijevod i lakše će shvatiti o čemu govori. Ovako je više puta potrebno vraćati film da bi se priča razaznala. A priča govori o tradicionalnom natjecanju u skokovima koje traje stotinama godina, o tituli Ikara koju osva-

jaju najbolji i prepliće se sa grčkim mitom o Ikaru i Dedalu. Dok se skakač priprema za let, taj akt ljepote i hrabrosti, gomila dokonog naroda hladi noge u ledenoj Neretvi ne podižući pogled prema njemu. Njihova nezainteresiranost simbolički podsjeća na onu koju je svijet pokazao prema pomoru Srebreničana. Kamera nas vodi ka Srebrenici, ka ukopu dijelova tijela pronađenih u različitim sekundarnim grobnicama o čemu naratorica priča. Govori i o plavim leptirima koji se hrane gljivama

izraslim iz mrtvih tijela pokazujući puteve do masovnih grobnica. Na drugoj strani države, u Mostaru, kamera hvata pojedinačne dijelove tijela skakača – noge, torzo, ramena, ruke, glavu... Na jednoj strani horor ukapanja osakaćenih tijela, na drugoj sklad i ljepota živog čovjeka. A na licima u molitvi koja se ritualno podižu, spuštaju i okreću preteška tuga za onima kojih više nema. Kao što je Ikar završio u moru sa otopljenim krilima, tako oni završavaju u zemlji.

majke – mislile su da ona ne bi preživjela da ih izgubi. Film Zdenka Jurilja je nastao kao ovovremenska rekonstrukcija davnih događaja kao crno-bijeli kolaž snimaka surove zime i odglumljenih scena u kojima dvije djevojčice, skromno obučene i neopremljene za putovanje kroz snijeg do pasa, tonu u smetove, podižu se iz njih, griju jedna drugu i jedva opstaju zahvaljujući snijegu i ledenicama. Snimci leda, zimske magle i snježne vijavice koje je načinio dron u svakoj drugoj prilici bili

bi veličanstveno lijepi. Ovdje su zastrašujuće surovi. Priroda se doima iznimno neprijateljski nastrojenom prema djevojkama koje žele živjeti, osim malenog vrapčića koji ih posjećuje i daje im nadu u spas. Spas koji će osmoga dana donijeti lovci iz obitelji Čavar. Draženka i Šima Čuljak govore iz offa. Njihova su sjećanja i nakon više od 30 godina toliko bolna da im u grla stavljaju knedle a u oči jezera suza. Lica im se tek pred kraj filma pojavljuju pred kamerom, da, okupana suzama, kažu – preživjele smo! Marinela Domančić

Marinela Domančić

Preživjeti Sestre (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, 2018) Režija: Zdenko Jurilj

Mnogo je ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji se i danas sjećaju strašne nesreće koja je početkom 1985. godine zadesila sestre Čuljak. Radišne djevojke i dobre kćerke krenule su pješke iz sela Bogodol kako bi pomogle majci koja je radila u školi u Mostaru. Autobus koji su čekale nije se pojavio zbog velikih snježnih padavina pa su se uputile na dvadesetak kilometara dug put šumskim stazama. Ono što je u početku izgledalo kao romantična šetnja kroz snijegom prekrivene predjele ubrzo se pretvorilo u pravu dramu a zatim i u borbu za goli život. Zalutale su, promašile izlaz iz kanjona i otklizale niz lijevak od stijene u procjep iz kojeg se nisu mogle izvući. Borba za preživljavanje trajala je 8 dana i 7 noći i gotovo je nevjerojatno da su djevojke uspjele preživjeti na temperatuti koja se spuštala i do -27°C. Imale su svega 16 i 17 godina, njihovi životi jedva da su bili započeli, a posebno dirljivo je kada kažu kako su se trudile da izdrže ne toliko zbog sebe koliko zbog

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Takmičarski program – dokumentarni film

Prihvatanje promjena Fundamenti (Slovenija, 2018) Režija: Peter Cerovšek

Dok redatelj kamerom bilježi šta se dešava na gradilištu pod prozorom, u snimke se ušunjaju zvuci iz kuhinje. Postavljaju se skele, grade armature, miješa beton, a iz kuhinje se čuju zvuci buđenja, ljubavi, kuhanja i neobaveznog ćaskanja. Vidik je širok, obuhvaća veliku raskrsnicu sa reklamnim panoom i elektronskim reklamama a u pozadini prolaze vlakovi. Kako građevina raste, doznajemo da je Srbin koji ovo gradi uhapšen. Jedan od radnika nosi dres Bosne i Hercegovine. Kako građevina raste, tako vidik postaje skučeniji, a razgovori u pozadini zategnutiji i očito je da se veza raspada. Redatelj više ne živi na mjestu snimanja svoga filma i mora se najaviti i pozajmiti ključ kako bi nastavio snimanje. Razgovor kojim se najavljuje, logično, nema sliku – samo ton. I dok se pod prozorom rađa građevinska grdosija, dvoje ljudi koji su nekada živjeli skupa sve više

se udaljavaju. Vidik je potpuno zatvoren. Od velike, nove zgrade više se ne vide ni raskršće, ni željeznička pruga. Simbolično, uporedo sa novom zgradom nastaju i neki novi životi. U vrijeme kada luksuzni hotel Intercontinental dobila prve goste, redatelj ponovo dolazi u

stan u kojem je nekad živio i sa bivšom djevojkom raspravlja o tome koju opciju odabrati za film – stvarni ili nasnimljeni soundtrack. Zašto lažirati stvarnost? Promjene koje su se u međuvremenu desile dio su života i tako ih treba prihvatiti. Marinela Domančić

a potpuno pojašnjava činjenica da je prvih sedam godina bila odvojena od majke. Zato je majka, pa i njena personifikacija Juge, najvažnija na svijetu i mora se poštovati. A djeci je toga pomalo preko glave. Dok se četvoročlana obitelj vozi od jednog do drugog spomenika narodnooslobodilačkoj borbi po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, mama komanduje, tata poslušno slijedi a djeca... k’o djeca, pomalo se dosađuju a pomalo se podsmjehuju partizanskim pjesmama i kozaračkom kolu.

Umjesto da biju djedovske bitke, raspravljaju o nacionalizmu i nadnacionalnom, o jugoslovenstvu, hrvatstvu i srpstvu – oni bi malo živjeli svoje živote. Zato su Marija, muž Igor i preslatki mali Mikula jedna od 200.000 obitelji iz Hrvatske (što je samo po sebi alarmantno!) koja je svoju sreću potražila daleko od Balkana, u Švedskoj. Marija misli da su na Balkanu sve obitelji poput njene. Nisu. Da jesu, ne bi nam se desio rat. Marinela Domančić

Živjeti svoj život IKEA for YU (Hrvatska, Švedska, 2018) Režija: Marija Ratković Vidaković, Dinka Radonić

Svako ljudsko biće, prije ili kasnije, dođe u fazu odrastanja kada preispituje vrijednosti, tradiciju i autoritete u potrebi da stvori vlastiti identitet i odvoji se od roditelja. Nekome se to dešava kada krene na školovanje izvan rodnog mjesta, nekome kada napusti roditeljski dom, nekome kada stupi u brak, a nekome, kao jednoj od redateljica, koja riječima i kamerom priča priču o prve trideset dvije godine života, kada odluči početi novi život u novoj državi. Odrasla u obitelji koja je njegovala partizansko-jugoslovenske vrijednosti i pod velikim utjecajem djeda Miće, novinara i političara, Marija je dugo obiteljske vrijednosti smatrala svojima. Odrastajući, počela je shvaćati kako nostalgija koju osjeća za, kako ona veli, Jugom, nikako ne može biti nostalgija. Jer, kako bi mogla biti nostalgična za nečim što nije osjetila, doživjela, što poznaje samo iz tuđeg iskustva i priča? Nakon djedove smrti, Yu-glasnogovornik u obitelji je mama Slobodanka. Njenu potrebu da dominira, drži svoje piliće na okupu, nameće mišljenje i inzistira da se u svemu traži njeno odobravanje diskretno

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

Radnja filma smještena je na Kipar, podijeljeno ostrvo koje najbolje opiše pikarska priča odbjeglog psa. U dugovima do guše, odbačen od djevojke, neuspjeli glazbenik Yiannis odlučuje prodati svoju imovinu, napustiti Kipar i otići u Holandiju gdje želi započeti novi život. Film počinje u četvrtak, u naredna tri dana Yiannis bi trebao otići. No, da i najbolje postavljene planove može pokvariti jedan pas (Hendrix), pokazuje debitantsko ostvarenje režisera Mariosa Piperidesa. Komedija, nenametljivi politički komentar i divan pas uz kadrove prekrasne prirode doprinose privlačnosti ovog filma koji bi privukao publiku koja je prije nekoliko godina na SFF-u nagradu publike dodijelila izraelskom film „Band u posjeti“, Erana Kolirina. Brojeći dane do odlaska s ostrva koje mu nije ništa ostavilo, Yiannisovo krijumčarenje psa iscrtava posljedice koje rastu iz jedne slučajne igre sudbine. Pas bježi od grčke Nikozije

FESTIVALSKI BILTEN

U fokusu

Pseća granica Krijumčareći Hendrixa (Kipar, Njemačka, Grčka, 2018) Režija: Marios Piperides Uloge: Adam Bousdoukos, Fatih Al, Vicky Papadopoulou, Özgür Karandeniz

na tursku okupiranu stranu podijeljenog grada i Yiannis nema drugog izbora nego pratiti ga i pokušati vratiti. On na kraju spašava psa, ali nailazi na mnoštvo apsurdnih propisa koji zabranjuju transport živih životinja s jednog dijela otoka na drugi. Yiannisova putovnica mu omogućuje da se vrati kući, ali Hendrix je dužan ostati na putu. Nastojanja o ponovnom ujedinjenju Jimija s njegovim gospoda-

rem postaju sve detaljnija, uključujući Yiannisovu bivšu djevojku Kicu, nepouzdanog krijumčara Tuberka i uzbudljivog Hasana, čovjeka koji sada zauzima kuću koja je nekoć pripadala Yiannisovoj porodici. Humor filma je povremen i pažljivo doziran, ulice Nikozije očaravajuća kulisa za ovu radnju, kontekstualiziran vijestima koje slušamo s radija o mirovnom sporazumu Grčke i Turske, te neprijateljstva koja su godinama ranije pažljivo uzgajana između ove dvije etničke zajednice što sve dodatno pomaže da razumijemo samu radnju, da navijamo za glavnog glumca koji kao Sizif uporno raspetljava birokratsko klupko nekadašnjih ljutih neprijatelja. Prava zvijezda filma neizbježno je Jimi, pas s bezgraničnom energijom i nepopustljivom osobnošću. Njegova prisutnost čini da razumijete Yiannisovu želju da učini sve kako bi opet bio sa svojim psom. D.I.

IGRANI / FEATURE Kapernaum / Capernaum 4.80 Brak / The Marriage 4.70 Krivnja / The Guilty 4.67 Svi znaju / Everybody Knows 4.51 Ne ostavljaj me / Never Leave Me 4.40 DOKUMENTARNI / DOCUMENTARY Srbenka 4.76 Jednostavne lekcije / Easy Lessons 4.58 Chris the Swiss 4.49 Ghetto Balboa 4.46 Dok se tata ne vrati / Before Father Gets Back 4.44

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

TAKMIČARSKI PROGRAM - KRATKI FILM 2

Duboka promišljanja stvarnosti Ledeni bregovi (SAD, Grčka, 2017) Titanyum (Turska, Kanada, 2018) Sve je tako daleko (Rumunija, 2018) Hector Malot: Posljednji dan godine (Grčka, 2018) Peloid (Crna Gora, 2018)

Danas u 14:00 publika Sarajevo Film Festivala imat će priliku pogledati i drugi blok Takmičarskog programa – kratkog filma. Blok od pet filmova otvorit će “Ledeni bregovi”, rad koji je osvojio Golden Gate Award na San Francisco Film Festivalu. U režiji Eirina Vianellia, baziran na knjizi “Scenes” Efthymisa Filippoua (scenariste filmova “Dogtooth”, “The Lobster”, “The Killing of a Sacred Deer”) film daje dosjetljiv osvrt pop kulture u 14 scena. Preplićući usamljenost i patetiku s konstantnom ljudskom potrebom za priznanjem i napretkom Vianellia i Filippou serviraju jedinstvenu animiranu crnu komediju preplavljenu egzistencijalističkim pitanjima. “Titanyum” u režiji Gökçe Erdem prati priču o djevojci koja se bavi umjetničkim klizanjem, ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Takmičarska karijera u umjetničkom klizanju traje od petnaeste do dvadeset i prve godine života. Svaki dan iziskuje mnogo truda i odricanja. Jedan pad, ipak, često ostavi veće mentalne nego fizičke ožiljke “Sve je tako daleko”, u režiji Emanuel Parvu prati seosku majku koja odlučuje posjetiti starijeg sina u Bukureštu, za njegov rođendan. Ipak u gradu će je dočekati nešto na što se naprosto ne može pripremiti. U svega 15 minuta film oslikava pejzaž seoske porodice. Njegovi živopisni likovi besprijekorno oslikavaju uloge koji svaki član tradicionalne porodice igra, kako na onoj svakodnevnoj vidljivoj skali tako i na samom nivou njihovih dubljih misli i emocija. Između beskompromisne majčinske posvećenosti s jedne strane, te srama i tvrdoglavosti sina s druge, Parvu nam donosi iskrenu priču iz društvene svakodnevice. Nakon što je osvojio nagradu “Lenica Cine Discovery” na sedmici kritike u Cannesu, film “Hector Malot: Posljednji dan godine”, u režiji redateljice Jacqueline Lentzou dolazi na Sarajevo Film Festival. Film nas vodi na poetski inducirano putovanje snovima Sofije, djevojke u ranim dvadesetim. Redateljica Lentzou svojim radom prikazuje kompleksne umne procese, od skrivanja i odumiranja emocija, do snova i strahova od smrtnosti. Posljednji film bloka, “Peloid” u režiji Bojana Stijovića prati nekadašnjeg srednjoškolskog profesora klavira Romana, nakon što ostaje bez posla. Film nameće pitanje, koliko je dostojanstva potrebno izgubiti kako bi se preživjelo. Režiser Stijović prikazujući proces gubljenja sebe, razaranja obitelji i zapadanja u depresiju, koji su uzrokovani teškom financijskom situacijom, ubada u srž socio-političkog problema nezaposlenosti na području jugoistočne Europe. Arman Fatić

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

Ekipa filma “Dobar dan za posao”

Ministar kulture i sporta KS Mirvad Kurić i Zlata Gerin-Kurić

Prijem Raiffeisen banke, Umbrella Garden Hotel Bosnia

Asja Krsmanović, selektorica Takmičarskog programa - studentski film, i Richard Kwietniowski, profesor na Londonskoj školi filma

Norwegian Case Study, CineLink DRAMA/MIDPOINT TV Launch, Hotel Europa - Atrium

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Moderatorica Nataša Govedarica, glumci Genc Salihu i Alban Ukaj, i rediteljica filma “Brak” Blerta Zeqiri, U fokusu

Sarajevo Film Festival Partner predstavlja: Doha Film Institute, Talal Derki i Khalifa Al-Marri

Članice Takmičarskog žirija - kratki film: Ena Sendijarević, Konstantina Kotzamani i Antoneta Alamat Kusijanović

Party Takmičarskog programa, Golf klub restoran

Case Study: Novine, CineLink DRAMA/MIDPOINT TV Launch, Hotel Europa - Atrium

Sarajevo Film Festival Partner predstavlja: Doha Film Institute

Pod opsadom, Sightseeing tour

Talents Breakfast, Festivalski trg

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

TAKMIČARSKI PROGRAM - KRATKI FILM

Destrukcija u svakom od nas Trešnje (Hrvatska, 2017) Smrt bijela kost (Hrvatska, 2018) Predmeti koji tonu (Hrvatska, 2018)

Duboki rezovi, omnibus tri kratka rada nastala u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana govori o nasilju, teškim porodičnim odnosima i smrti. Ono što čini ovaj omnibus interesantnim, osim teških tema koje izazivaju snažne emocije, je i samo ruralno okruženje, odvojeno od brze svakodnevice, koje daje filmovima sablasni ton. Prvi film omnibusa, pod nazivom “Trešnje” režirala je Dubravka Turić. Priču pratimo iz pozicije mlađeg brata u seoskoj porodici, koji za vrijeme ljetnog raspusta provodi s bratom tinejdžerom i njegovim prijateljem iz Njemačke. Kada stariji brat u tajnosti spomene da želi pobjeći u Berlin, a selom krenu priče da su dvojica tinejdžera homoseksualci, otac se odlučuje na radikalan potez. Režiserka Turić u svom segmentu nudi dinamičnu priču o dječjoj nedužnosti i kobnim konzervativnim načinima odgoja.

“Smrt bijela kost” u režiji Filipa Mojzeša prati sestre Mariju i Luciju koje s roditeljima odlaze na vikend odmor. Curice, očito odrasle u gradu, okružene tehnologijom i komunikacijom putem interneta dosađuju se izvan njihovog svakodnevnog okruženja. U valu dosade, Lucija smišlja igru “Smrt bijela kost” te nagovaraju Marka, dječaka iz susjedstva da se igra s njima. Ono što se na prvu doima kao nedužna dječja šala, oblikovana na uzorima otpada serviranog u medijskom prostoru, polazi po zlu. Marko biva traumatiziran, a stanje šoka se preslikava

i na djevojčice. Grubi realizam kojeg redatelj Mojzeša koristi u svom radu istinski inspirira i otvara mogućnost razvoja hrvatskog filma u posve novom pravcu. Treći film bloka, čiju režiju potpisuje Filip Peruzović, nosi naziv “Predmeti koji tonu”. Najprizemljeniji od tri segmenta, Pezurovićev kratki rad koristeći se pseudo arhivskim snimcima i blagom dramskom radnjom fokusiranom na obitelj, donosi nelagodno iskustvo suočavanja s porodicom, nakon gubitka djeteta. Arman Fatić

zasigurno odgovorni krivac i za korištenje duvačkog trija unutar kadra (njihova prisutnost, s obzirom da ne učestvuju direktno u radnji, djeluje zaista kao anderssonovski efekt začudnosti). „Žena u ratu“ bi se ukratko mogla opisati kao nadrealistička bajka sa oštrim političkim komentarom. Junakinja filma je moderni hibrid Don Kihota, Robin Hooda i Davida čiji je Golijat sama islandska država. U prvoj sceni vidimo sredovječnu ženu (Halla) opremljenu lukom, strijelom i užadima kako sabotira pogone lokalne industrije za proizvodnju aluminijuma, smatrajući da oni direktno uništavaju prirodne ljepote Islanda i donose ekološku katastrofu sredini poznatoj po netaknutoj prirodi. Paralelno sa životom aktivistice za zaštitu životne sredine, Halla vodi i lokalni muzički hor, planirajući svoje naredne korake

koji postaju sve ozbiljniji i subverzivniji po državu (čak uspijeva prekinuti pregovore između islandske vlade i korporacije koja želi graditi novu, veću fabriku za obradu aluminijuma). No, u jednom trenutku, fokus priče se prebacuje na Hallinu intimnu dramu: nakon dugih pokušaja da usvoji dijete, jednog dana prima poziv od socijalne službe da može usvojiti djevojčicu iz Ukrajine. To će naravno promijeniti njene prioritete, ali prije toga odlučna je da zada konačni udarac aluminijskoj korporaciji i izbori se za očuvanje prirodnih ljepota Islanda. No, obračun će poprimiti dramatične razmjere. Žena u ratu je definitivno jedan od najboljih evropskih filmova ove godine: on je i snažna društvena alegorija, i politički angažiran film i lirska poema o ljepotama netaknutog Islanda.

Kinoscope

Politička bajka o islandskoj ratnici Žena u ratu (Island, Francuska, Ukrajina, 2018) Režija: Benedikt Erlingsson Uloge: Halldóra Geirharðsdóttir, Jóhann Sigurðarson, Davíð Þór Jónsson, Magnús Trygvason Eliasen, Ómar Guðjónsson...

Nakon debitantskog ostvarenja „O ljudima i konjima“ (2013), filmska publika i kritika udruženo su se nadale da je rođena nova zvijezda na nebu islandske i evropske kinematografije i da neočekivana mješavina lirskog, bizarnog, grotesknog i erotskog nije samo slučajni pozitivni incident, kakve nerijetko srećemo, osobito u tzv. malim kinematografijama. No, da islandski redatelj Benedikt Erlingsson nije samo „konj za jednu trku“, definitivno je potvrđeno njegovim drugim filmom „Žena u ratu“, kojim savršeno vješto balansira između komičnog i tragičnog, „blentavog“ i herojskog, te intimnog portretiranja i kritičkog distanciranja nad devijantnim pojavama u društvu. Njegov je redateljski rukopis prepoznatljiv i originalan, iako se u povremenoj sklonosti ka kadru-sekvenci krije nedvojben uticaj švedskog redatelja Roya Anderssona, koji je

Segor Hadžagić

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Kinoscope

Na granici izdržljivosti Divlji dječaci (Francuska, 2018) Režija: Bertrand Mandico. Uloge: Pauline Lorillard, Vimala Pons, Diane Rouxel, Annaël Snoek, Mathilde Warnier, Sam Louwyck, Elina Lowensohn, Nathalie Richard

Nalazeći inspiraciju u „Paklenoj pomorandži“, „Gospodaru muha“ i erotsko-grotesknim kinematografskim egzibicijama Waleriana Borowczyka, „Divlji dječaci“, prvi dugometražni film Bertranda Mandica, mogao bi predstavljati pravi test izdržljivosti za gledatelja. Već prvi kadrovi u kojoj grupa razmaženih i bogatih teenagera napastvuju svoju profesoricu književnosti na brutalan, ali kinematografski maksimalno artificijelno stiliziran način, nedvosmisleno daju do znanja da neće biti riječ o konvencionalnom filmu. No, onaj koji uspije prevladati negativno iznenađenje, možda čak i gađenje, uskoro bi mogao biti nagrađen izuzetnom filmskom avanturom, tematski i idejno bogatom i slojevitom, koja možda samo na prvu nastoji šokirati gledatelja. Nakon što grupa dječaka siluje svoju pro-

fesoricu, holandski mornar jednostavno imenovan kao Kapetan ukrcava ih na sablazni, poluraspadnuti jedrenjak (koji kao da je „ispao“ iz horor priča Edgar Allan Poea) i odvodi na tajanstveni otok sa bujnom vegetacijom i natprirodnim moćima. Kapetan ima svoje bizarne metode kontrole dječaka, npr. veže ih konopcima praveći od njih jednu vrstu brodskog mehanizma. Ali stvari postaju sve čudnije i čudnije. Erotske fantazije i seksualne aluzije probijaju sve granice moći imaginacije uobičajenog filmskog gledatelja. A da se ne bi puno spoilalo, možemo reći da je seksualno-erotski registar prisutan i u bizarnoj vrsti voća kojom Kapetan hrani

svoje zarobljene adolescente, kao i tome da ih zapravo glume žene. Reći još nešto o ovom filmu bi zaista pokvarilo snažne efekte iznenađenja koji nas dočekuju iz minute u minutu. Za neke bi ovo mogao biti potpuno hermetičan i pomalo samozadovoljan kinematografski univerzum u kojem zapravo nije riječ ni o čemu, osim o silovitom bujanju redateljeve eksplozivne erotske fantazije. Za druge, pak, snažno hipnotičko iskustvo koje ukrštava tako različite umjetničke svjetove kao što su onaj Edgara Allan Poea i Guy Maddina, Kubricka i Roberta Luisa Stevensona, Jules Verna i Williama Boroughsa. Segor Hadžagić

U potrazi za priznanjem i istinom M (Francuska, 2018) Režija: Yolande Zauberman Uloge: Menahem Lang

Dokumentarac „M“ je jedan od nekolicine novijih filmova koji se fokusira na religijski fundamentalizam među ortodoksnim Jevrejima, a jedan od najuspješnijih, „Menashe“ Joshue Z. Weinsteina imali smo priliku gledati prošle godine u okviru programa Kinoscope. Tema filma Yolande Zauberman je kudikamo surovija, a pristup direktniji, brutalniji i iskreniji, jer ovdje i redateljica i glavni junak Menahem Lang ogoljuju svoje biće do krajnjih granica izrecivog. Priča nas vodi u mjesto Bnei Brak, svjetsku prijestolnicu Hareda (ultra-ortodoksnih Jevreja) udaljeno svega nekoliko kilometara od Tel Aviva. U Bnei Baraku se vraća Menahem Lang, čovjek koji je u mladosti obećavao kao jevrejski liturgijski pjevač, ali čiji je život u okrilju te zajednice obilježen najmučnijim iskustvima koje čovjek uopće može zamisliti. Menahem je naime višestruko silovan od članova haredske zajednice. I redateljica i protagonist postavljaju pitanje, da li je uopće ovakvu traumu

moguće prevladati i krenuti sa koliko-toliko normalnim životom. Nakon decenije izbivanja iz Bnei Brake, ispunjenim pokušajima da se silovatelji privedu pravdi, Lang se vraća u rodno mjesto. Treba reći da ovaj film nije prvi pokušaj Langova suočavanja sa silovateljima. Prije nekoliko godina, sa skrivenom kamerom, snimao je jednog od svojih silovatelja i podijelio snimak mnogim medijskim kućama, izazivajući bijes unutar ortodoksne zajednice. Zauvijek anatemisanog Langa, redateljica snima uglavnom tijekom noćnih taxi vožnji pojačava-

jući osjećaj nespokojstva koji vrhunac doživljava kada protagonist kuca na vrata silovatelja. Postoje u filmu i trenuci kada Lang naprosto ne može da se suoči: „Ne mogu da uđem u sinagogu. Ti uđi. Tamo sam toliko puta bio silovan. Isuviše me stid da bih ušao“. Film „M“ je jedan od najsnažnijih dokumentaraca ove godine, film koji privlači nevjerovatnom snagom i karizmom svog protagonista koji se ne libi razotkriti i sebe i licemjerne članove svoje zajednice da bi došao do istine, ako je pravda već nedostižna. Segor Hadžagić

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Summer Screen

Pobunjenica / umjetnica / M.I.A. Matangi/Maya/M.I.A. (SAD, Velika Britanija, 2018) Režija: Steve Loveridge Uloge: M.I.A.

M.I.A. britanska hip hop pjevačica porijeklom iz Šri Lanke u posljednjih 15 godina izgradila je sebe od potpuno anonimne djevojčice iz kvarta do svjetski poznate, kontroverzne muzičke zvijezde s pobunjeničko-aktivističkim ciljevima. Ipak ono što mnogi ne znaju, je to da je Maya Arulpragasam izvorno željela biti dokumentaristica. „Matangi/Maya/M.I.A.“ je dokumentarni filmski prvijenac Steve Loveridgea, Mayinog prijatelja iz londonskih tinejdžerskih dana, većinski građen iz njenog osobnog arhiva, koji je sadržavao preko 700 sati video materijala. Film prati život pjevačice od njene jedanaeste godine, kada sa porodicom tamilskog porijekla, napušta Šri Lanku, te migrira u London. U Britanskom izbjeglištvu ujedno kreću i njeni prvi izleti u umjetnost, prvi snimci plesa i pjevanja kao i kratki dokumentarci koji govore o statusu migranata u Londonu početkom devedesetih. Ono što čini ovaj film jedinstvenim je Loveridgeov pristup materijalima, te postavljanje

distinkcije između Matangi - tamilske djevojčice, Maye - buntovne emigrantkinje koja se hrani zapadnom muzikom sastava Wu Tang Clan, Public Enemy i Madonne, te M.I.A. proslavljene pjevačice koja je u istoj godini biva nominovana za nagrade Oscar i Grammy. Redatelj otvara film, postavljajući svojoj prijateljici pitanje “Zašto si problematična pop zvijezda?”. Potom narednih 90 minuta istražuje kako je rodna kultura uspjela da prodre u novi, zapadni život umjetnice, zašto pop

zvijezda ne želi igrati po pravilima američke muzičke industrije i kako se Maya bori sama sa sobom između slave i aktivizma. „Matangi/Maya/M.I.A.“ je odlična početna tačka za one koji se do sada nisu susreli s radom hip hop pjevačice podjednako kao i za njene vjerne fanove. Film nudi mali univerzum anegdota i osobnih momenata koji se po prvi put otkrivaju o Mayi Arulpragasam, a istovremeno nam daju i kompletnu sliku života pobunjenice/umjetnice/ M.I.A. Arman Fatić

Posvećeno: Nuri Bilge Ceylan

Egzistencijalistička opsjednutost smrću Bilo jednom u Anadoliji (Turska, Bosna i Hercegovina, 2011) Režija: Nuri Bilge Ceylan Uloge: Muhammet Uzuner, Yılmaz Erdoğan, Taner Birsel, Ahmet Mümtaz Taylan, Fırat Tanış

“Bilo jednom u Anadoliji”, Nirija Bilge Ceylana, premijerno je prikazan na Cannes Film Festivalu gdje je osvojio Grand Prix nagradu. Film je egzistencijalna i kriminalistička priča koja postavlja pitanja krivice i smrti, prava i pravde, kao i osamljenosti i ispraznosti prostora u turskoj provinciji. Karavan od 3 vozila putuje kroz noć. Glavni inspektor, nekoliko policajaca, tužilac, doktor i njihova pratnja, vode počinioca zločina od bunara do bunara kroz nenaseljene oblasti Anadolije kako bi osumnjičeni prepoznao tačno mjesto na kome je zakopao leš. Kako noć odmiče, novootkriveni

detalji se gomilaju, a licemjerje prisutnih postaje sve očitije. Ipak, kada se tijelo ubijene osobe konačno pronađe, otvaraju se nova pitanja. Premda “Bilo jednom u Anadoliji” pravi odmak od autobiografske dimenzije, primjetno je da film zadržava sve ustaljene odlike filmskog jezika poznatog turskog redatelja.

Dugi i statični kadrovi kao i melanholični ton doprinose utisku sporog protoka vremena, a realistički pristup filmskoj građi stvara iluziju da publika ne prati film uokviren u kinematografsko vrijeme, već da posmatra i učestvuje u egzistencijalnoj drami koja se odvija ovdje i sada, u realnom prostoru pred njihovim očima. D.I.

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Open Air

Pretpremijere

Otkrivanje zatomljenog zla

Korumpiranost političkog sistema

Anđeo (Argentina, Španija, 2018)

Novine 2 (Hrvatska, 2018)

Režija: Luis Ortega

Režija: Dalibor Matanić

Uloge: Lorenzo Ferro, Chino Darín, Daniel Fanego, Mercedes Morán, Luis Gnecco

Uloge: Dragan Despot, Branka Katić, Nives Ivanković, Zdenko Jelčić, Trpimir Jurkić

Novi film argentinskog redatelja Luisa Ortege “Anđeo” obrađuje priču o čuvenom serijskom ubojici, Carlosu Robledo Puchu. Sa atraktivnim glumcima u glavnim ulogama i pričom koja prikazuje svakodnevnicu mladića iz predgrađa, ovaj film se na samom početku ne doima kao hronika života jednog od najozloglašenijih ubojica prošlog stoljeća. Radnja je smještena u Buenos Aires 1970-ih godina 20. stoljeća i prati sedamnaestogodišnjeg mladića Carlitosa (Lorenzo Ferro) koji je već od svojih ranih godina žudio za stvarima drugih ljudi. Carlitos ima kovrčavu plavu kosu, plave oči i izgleda potpuno nevino, pa niko ne sluti da svoje slobodno vrijeme provodi tako što nemilosrdno pljačka i krade. Kada se Carlitos sprijatelji sa Ramonom (Chino Darin), starijim i iskusnijim

kolegom iz škole, njih dvojica zajedno započinju seriju zastrašujućih pljački i ubistava. Ubijeđeni da se zajedno nalaze na putu otkrovenja, ljubavi i ostvarivanja svojih želja, zlodjela koja čine postaju veća, a ubistva brutalnija, sve dok Carlitosa ne uhapsi policija. Ubrzo mu mediji zbog njegovog izgleda daju nadimak “Anđeo smrti”, a čitav svijet saznaje za psihopatu sa anđeoskim licem. Bez obzira što nekima može zvučati kao je još jedna u nizu priča o serijskim ubojicama koja ne daje uvid u psihu glavnog lika, redatelj Luis Ortega uspijeva dočarati Carlitosovu beskrupuloznost, neosjetljivost i brutalnost izostavljanjem scena u kojima se ne pokazuje gotovo nikakva briga i suosjećanje za žrtve zbog čega film “Anđeo” postaje ogledalo Carlitosovog mračnog uma. D.I.

TeenArena - kratki Veliki zalogaj (Velika Britanija, 2017)

Drugi nastavak serije „Novine“ pomjera fokus sa intriga u novinskoj redakciji na korumpirani svijet političkih dešavanja. Prateći predsjedničku kampanju gradonačelnika Ludviga Tomaševića i aktuelne predsjednice Jelene Krsnik, serija “Novine 2” prikazuje mehanizme pomoću kojih politika utječe na novinarsku profesiju i ilustrira zamršeni sistem unutar kojeg međusobno djeluju mediji, politika i sudstvo.

Dječiji program

Nevolje u umreženom svijetu

Režija: Charlotte Regan

Gajin svijet (Slovenija, 2018)

Uloge: Alfie Stewart, Sian Clifford, Martin Askew, Cameron Goodchild

Režija: Peter Bratuša

Štetočine (Danska, 2018)

Uloge: Tara Milharčič, Sebastian Cavazza, Neža Smolinsky, Anže Gorenc, Jana Zupančič

Režija: Jérémie Becquer Uloge: Marc Alexandre Oho Bambe, Guillaume Bouchède, Dalia Constantin, Léonard Bismuth, Timon Chapelon Pratilac (Njemačka, 2018) Režija: Jonathan Benedict Behr Uloge: Kristin Kumria, Leon Singer Estebanov život (Belgija, 2017) Režija: Inès Eshun Uloge: Noah Mavuela, Mathis Mavuela, Joshua Tassin, Tine Cartuyvels, Goua Grovogui

Nakon što se njena majka pridruži misiji organizacije Doktori bez granica u Liberiji, Gaja ostaje sama sa sestrom i ocem koji sada mora naučiti kako da vodi brigu o kućanstvu. Gaja voli provoditi vrijeme sa svojim najboljim prijateljem, introvertnim dječakom Matikom što je zbog svojih kompjuterskih vještina izložen maltretiranju u školi. Kada njena sestra postane žrtva prijetnji na Internetu, Gaja zajedno sa Matikom polazi u avanturu spašavanja sestre.

Putovanje u mističnu zemlju Nevjerovatna priča o džinovskoj krušci (Danska, 2017) Režija: Philip Einstein Lipski, Amalie Næsby Fick, Jørgen Lerdam

#tagovana (Holandija, 2017) Režija: Martijn Winkler Uloge: Magali Bruins, Angela Zandbergen, Ophelie Dodson Juck (Švedska, 2018) Režija: Olivia Kastebring, Julia Gumpert, Ulrika Bandeira Uloge: The dance group JUCK

Najbolji prijatelji, slon Sebastian i mačka Mitcho, vode ugodan život u mirnom primorskom mjestu Solby. Jednog dana gradsku idilu iznenada naruši nestanak gradonačelnika Solbyja. Uskoro Mitcho i Sebastian u gradskoj luci pronalaze poruku u boci, a svi dokazi upućuju da je autor poruke nestali gradonačelnik. U boci se također nalazi i tajanstveno sjeme koje će im pomoći da se otisnu na uzbudljivo i opasno putovanje do neistražene zemlje.

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.

FESTIVALSKI BILTEN

Marcello Fonte, Edoardo Pesce i Francesco Vedovati gosti programa “Kafa sa...” Danas će na Festivalskom trgu, s početkom u 11, biti upriličena „Kafa sa …“ sa ekipom filma „Dogman“. Tačnije, publika će imati priliku razgovarati sa glavnim glumcima Marcellom Fonteom i Edoardom Pesceom, koji su sinoć prisustvovali i prikazivanju filma, u sklopu ovogodišnjeg Open Air programa. Pored njih u razgovoru će učestvovati i casting direktor „Dogmana“, Francesco Vedovati.

Marcello Fonte je dobitnik Zlatne palme za najboljeg glumca, na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu. Pred toga, i Fonte i Pesce su dobitnici “Srebrne vrpce”, nagrade Talijanskog nacionalnog sindikata filmskih novinara, upravo za naslovne uloge u ovom film. Više detalja o „Dogmanu“, glumačkim pripremama za uloge, te višegodišnjem iskustvu rada u filmskoj industriji, možete poslušati danas, ukoliko nam se pridružite na Festivalskom trgu.

ICDN International Casting Director Award This year, the ICDN International Casting Director Award will be presented at the Sarajevo Film Festival, as part of an overall program highlighting the casting profession. “Finding the right cast is positively crucial to filmmaking,” stated ICDN Board President Beatrice Kruger. “Casting directors not only help to secure the talent that will finance the production, but we act as curators, matching the ideal actor to each role. We are thrilled to partner with Sarajevo Film Festival in its efforts to recognize our work on an international scale, and grateful to Spotlight for its continued sponsorship.” Casting directors from 14 different coun-

tries are nominated for their work on films released within the past two years. The jury consists of ICDN members, who cast their votes anonymously. In addition to the award ceremony and reception on August 15th, Sarajevo Film Festival and the ICDN will present a full program, “Casting at the Heart of Filmmaking,” between August 14-16, 2018. Multiple events will focus on the profession of casting, including panels, a master class, a workshop for actors, and a food drive/casting call benefiting the refugees of Bosnia-Hercegovina. Spotlight is a primary fiscal sponsor of the program. The ICDN was founded in 2005 during

the Berlinale in the context of the European Shooting Stars initiative. Since its inception, the network has provided a platform for the exchange of ideas and cooperation between casting directors from all over the world. The ICDN currently has over 80 members from 23 different countries, and recently branched off to form its own independent association. As most countries still lack a national-caliber award for casting (such as an Oscar or Lola Award), the goal of the ICDN International Casting Director Award is to achieve more recognition for casting directors, and to raise awareness of the vital role they play in the film industry.

Atlantic Grupa „Sarajevo film festival i Atlantic Grupa druže se već desetljeće, svake godine produbljujući prijateljstvo, nikad se ne dosađujući i uvijek nalazeći nešto zanimljivo što jedni o drugima još ne znamo. Kao pravi prijatelji. Sa zadovoljstvom se družimo i ove godine, na projekcijama,

na kavama s mladim talentima i etabliranim licima industrije, na nezaboravnim zabavama, uz legendarne sofre i sva iznenađenja koja si međusobno priređujemo, a s prijateljima su ona uvijek radosna. Radujemo se i ove godine, jer svi smo mi iz istog filma.“

FESTIVALSKI BILTEN

srijeda, 15. 8. 2018.