Filmom “Hladni rat� otvoren 24. Sarajevo Film Festival
2
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
Pawel Pawlikowski otvorio Open Air Filmom poljskog režisera i oskarovca Pawela Pawlikowskog “Hladni rat”, sinoć je u Ljetnom kinu Raiffeisen otvoren ovogodišnji Open Air program Sarajevo Film Festivala. “Hladni rat” govori o strastvenoj ljubavnoj priči između dvoje ljudi koji se zbog različitog porijekla i temperamenta na prvi pogled
UrednicA: Lejla Kalamujić Novinari: Marinela Domančić Namir Ibrahimović Segor Hadžagić Dario Bevanda Arman Fatić Emina Adilović
Oficijeni fotografi: Amer Kuhinja Adi Kebo Senad Gubelić Admir Dervišević Dženan Kriještorac Yasin Emir Akbas Edin Salihić
čine nespojivim, ali su ipak sudbinski predodređeni jedno za drugo. Smješten u vrijeme hladnog rata pedesetih godina prošlog stoljeća u Poljskoj, Berlinu, Jugoslaviji i Parizu, film opisuje nemoguću ljubav u nemoguća vremena. Projekciji je prisustvao i reditelj Pawlikowski koji se tom prilikom obratio festivalskoj publici.
Izbor i obrada fotografije: Jasmin Čizmović Prevod: Emina Čaušević Dizajn: BOOM Produkcija DTP:
Zorica Pandžić
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
3
Takmičarski program – igrani film
Teško je biti majka Jedan dan (Mađarska, 2018) Režija: Zsófia Szilágyi Uloge: Zsófia Szamosi, Leo Füredi, Ambrus Barcza, Zorka Varga-Blaskó, Márk Gárdos, Annamária Láng, Éva Vándor, Károly Hajduk
Anna (izvrsna uloga Zsófije Szamosi) želi da održi svoj bračni život – muža koji očijuka s njenom prijateljicom Gabi, troje djece koje vrlo često otkazuju poslušnost – pokušava da zaradi više novca na poslu (školi za učenje stranih jezika), da stigne autom razvesti dvoje svoje starije djece na dodatne aktivnosti... U toku jednoga dana ona nema ni trenutka vremena za sebe osim kad na balkonu zapali cigaretu. Tenzije rastu, a to kao da niko, osim nje, ne primjećuje. Čini joj se da nema podrške od muža, njegove majke, vlastite djece. Šta učiniti, kako makar primiriti haos koji kulja iz svakog ćoška, ako ga je već nemoguće zaustaviti? Razgovor s mužem je nemoguć jer djeca neprestano pričaju, prave buku priborom za jelo ili se prepiru; razgovor s djecom je uzaludan jer nisu dovoljno zreli da preuzmu odgovornost za svoje postupke; svekrva samo priča, ne
sluša. Službenik iz banke ne zna kako riješiti njen novonastali finansijski problem. U debitantskom ostvarenju Zsófia Szilágyi portretira sredovječnu ženu koja puca iznutra dok pokušava učvrstiti vanjske napukline. Društvena očekivanja su velika i preteška za krhka Annina pleća. U filmu nikad ne izgovori, ali u svakoj situaciji - dok tješi prehlađenog sina Marka, ili dok nepropisno parkira jer kasni da svoju kćerku Sari i njenu prijateljicu ostavi na časovima baleta, dok vozi s rezervom goriva u autu nadajući se da će izdržati
još jednu gradsku vožnju, dok prihvata još časova talijanskog jezika iako zna da jedva stiže i ove redovne aktivnosti - kao da vrišti pitanje: što mi je ovo trebalo? Kamera, kao ni Anna, nema mira; pokretna je, vijuga, saginje se, poskakuje, okreće se poput svijeta glavne protagonistice. Anksioznost prijeti progutati razum; sve se vrti u neprekidnom krugu iz kojeg je teško i poželjeti izaći. Anna je pokušala, ali zna da je sutra samo novi isti dan.
Namir Ibrahimović
Živjeti status quo Sam samcat (Hrvatska, Holandija, Srbija, Crna Gora, BiH, 2018) Režija: Bobo Jelčić Uloge: Rakan Rushaidat, Miki Manojlović, Snježana Sinovčić Šiškov, Lea Breyer, Vanesa Glođo, Krešimir Mikić, Dean Krivačić...
„Ako ne uradim ništa, nije dobro; ako nešto radim, nije dobro“, reći će Marko (sjajna gluma Rakana Rushaidata) u jednom trenutku potpunog očaja dok se miri s činjenicom da birokratska džungla nema nijedan jasan put koji bi ga doveo do cilja – da provodi više vremena sa svojom sedmogodišnjom kćerkom Leom. Razvod još nije svario i povremeno grca u suzama, u trenucima kad mu se čini da se kompletna svakodnevnica urotila protiv njega – izgubljen pogled, spora reakcija, neučestvovanje u formalnim razgovorima gotovo da ga čine živućim mrtvacem. Jedinu živost
i osmijeh daje mu susret s kćerkom dok joj hrli u zagrljaj. Drugi igrani film Mostarca sa zagrebačkom adresom i, prvenstveno, pozorišnog reditelja Bobe Jelčića bavi se složenim ljudskim odnosima i dehumanizirajućoj birokratiji u raskupusanom svijetu koji samo daje privid uređenosti. Od samog početka u offu je mnogo glasova koji se prepliću, televizijskih vijesti koji bruje o propasti Agrokora, apsurdnih razgovora što sve pojačava košmar u Markovoj glavi koji bi da nekako pokupi komadiće i spoji ih u smislenu cjelinu. Svoju bivšu suprugu ne doživlja-
va kao neprijateljicu, ništa loše o njoj ne govori, on samo želi da ispravi grešku koju je napravio ranije i da bez mnogo diskusije i drame da dobije više vremena sa kćerkom. Privremeni smještaj kod tetka (Miki Manojlović) i tetke polako prerasta u stalno boravište, kao nužno utočište, neželjeno suđeno mjesto za nastavak života. Može li se Marko
sabrati, može li prekinuti oklijevanje da učini radikalan potez i odvede kćerku u BiH i tako počne borbu sa birokratijama ili će neodlučnost dovesti do tragedije? No, kao i u Jelčićevom prvijencu – „Obrana i zaštita“ - tragedija, a samim tim i katarza, izostaje i glavni likovi ostaju da žive status quo sa teretom koji jedva u sebi nose. Namir Ibrahimović
4
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
5
Takmičarski program – dokumentarni film
Okupacija koja je pojela svoju djecu Okupirani bioskop (Srbija, Hrvatska, 2018) Režija: Senka Domanović
Faktografija kaže da je u Beogradu 2007. godine sumnjivom privatizacijom četrnaest gradskih kina prodano poduzetniku i savjetniku ministra financija Nikoli Divanoviću. Dotični je završio u zatvoru zbog malverzacija, kina više nisu otvorena i godinama su propadala. Urušeni stropovi, začepljeni odvodi, krepane životinje i gomile smeća zauzeli su mjesta nekadašnjih uposlenika i posjetitelja. Prizori prikladniji za film strave i užasa nego za dokumentarni film. Kako je šarolika grupa studenata, NVO aktivista, filmskih radnika, bivših uposlenika najstarijeg među kinima, „Zvezde“, došla na ideju da „okupira“ ovaj prostor na filmu se ne vidi ali je jasno da je redateljica bila među njima. Kamera je sveprisutna i bez ustezanja bilježi i neugodne trenutke – prepirke, prepucavanja i nerazumijevanja kao i one u kojima „okupanti“ uspijevaju u nekim od nakana – prikupiti nešto novca za osnovno uređenje kina, organizirati filmske projekcije, koncerte, javne tribine... U osnovi sjajna namjera – da se kinu vrati njegova prvobitna funkcija – očigledno je bila utopijska jer
se vrlo brzo cjelokupna slika društva počela odražavati na grupu „okupanata“. Nepostojanje vođstva, nemogućnost usaglašavanja, odsustvo plana, međusobna vrijeđanja, optuživanja i prozivanja, pojava elitizma i razvodnjavanje ideje dovode do osipanja i raslojavanja. Tek oživjelo kino opustjet će nakon svega pet mjeseci aktivnosti. Materijal je podijeljen u četiri cjeline – poglavlja „Vrijeme za akciju“, „Vrijeme za viziju“,
„Vrijeme za podjelu“ i „Gdje je revolucija?“ koji hronološki prate slijed etapa „okupacije“, od prve, žive faze zajedništva, užurbanosti, vrijednog rada i zalaganja preko beskrajnih neplodnih rasprava do podjele na „poziciju“ i „opoziciju“ i konačnog fijaska jedne lijepe ali nedovoljno uobličene i neorganizirane zamisli. Treba li nešto slično probati opet? Naravno. I naučiti iz ovog iskustva.
Marinela Domančić
Potraga za sjemenom dobrote Srbenka (Hrvatska, 2018) Režija: Nebojša Slijepčević
Neki filmovi čovjeka tako žestoko mlatnu da nakon njih satima sjedi pred praznim ekranom i ne zna kako započeti tekst. Jer, gdje je početak? Tamo gdje je dvanaestogodišnja zagrebačka djevojčica Aleksandra Zec mučki ubijena zato što je bila Srpkinja? Tamo gdje je Oliveru Frljiću sinula ideja da, 25 godina kasnije, o toj djevojčici napravi kazališnu predstavu? Tamo gdje je mala glumica javno progovorila o strašnom otkriću da nije Hrvatica, nego „Srbenka“? Tamo gdje je uplakana gledateljica prepoznala svoj život u životu ubijene djevojčice? Ili tamo, daleko u prošlosti, kada je prvi put neko nekoga nazvao neprijateljem zato što je različit po bilo kom osnovu? Nebojša Slijepčević pratio je probe predstave, snimao kako glumce tako i podove, praznu scenu i scenske rekvizite da bi, kada priče postanu suviše osobne i mučne, pružio gledatelju utočište za oči ako već uši nisu mogle biti pošteđene nacionalističkih ispada, akcija etničkog čišćenja i teških ispovjedi koje i dalje
sluša iz offa. Mnogi se sudionici predstave suočavaju sa osobnim demonima ispred kamere kao da sudjeluju u stručno vođenoj psihodrami. Redatelj je dobio prestižnu Doc Alliance nagradu u Cannesu i ima napismeno da je ovo najbolji dokumentarni film u 2018. godini, kakvo mu se još priznanje može dati? Ništa, osim otvorenog vlastitog srca u koje se mora pogledati. Ako ste u stanju u njemu naći sjeme dobrote i oduprijeti se ksenofobnim primislima, krajnje je vrijeme da ga neštedimice počnete sijati. Pružiti ruku
drugačijima. Slabijima. Onima u manjini. Ma kako se oni zvali. Ovaj film udara maljem po glavi i šakom u pleksus istovremeno. Posljedice ratovanja u nekadašnjoj Jugoslaviji toliko su se duboko ukorijenile i ostavile tako strašne posljedice u školama, na ulici, u svim sferama života da će trebati stotinu godina dobrote da se štete učinjene u godinama zla i žudnje za osvetom poprave. Nažalost, zlo još uvijek nadvladava dobrotu. A to se, za početak, mora glasno izgovoriti. Marinela Domančić
6
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
7
U fokusu
Superheroj iz Vasluija Beskonačni fudbal (Rumunija, 2018 ) Režija: Corneliu Porumboiu
Autor proslavljenog filma „12.08 istočno od Bukurešta“ i čest gost SFF-a, Corneliu Porumboiu snimio je dokumentarac o Laurentiu Ginghinai, općinskom službeniku iz grada Vaslui koji ima ideju da transformira fudbal. Pažljivo i detaljno objašnjava režiseru, koji je s njim skoro uvijek u kadru, kako bi njegova verzija fudbala ubrzala loptu, a dala priliku igračima da se odmore, da ne trče kao što je slučaj u današnjoj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Ginghina tvrdi da bi se produžio igrački staž fudbalera jer njegova ideja bi smanjila fizički napor. Osim što pred kamerom predstavlja ideju, protagonist Porumboiuovog filma pripovijeda i o svojoj prošlosti, lomu noge nakon što je dobio udarac od protivničkog igrača u fudbalskoj igri ili drugom lomu uoči novogodišnje noći 1987. godine. Prepričavanje prošlosti smješteno je na mjesta gdje su se lomovi dogodili, sada je to ruševina u kojoj odavno nikakvog života nema. Ginghinaijevo prisjećanje i fizička prisutnost na mjestu gdje je nekada bio život, a danas samo ruševina, proizvode melanholiju zbog prolaznosti, života koji klizi kroz prste.
Dvadeset godina na istom poslu – počinje raditi odmah nakon završenog studija sociologije – nije ga omelo da se opsesivno nastavi baviti verzijama fudbalske igre; sam je popravljao svoje prvobitne ideje ako bi uočio da su teško ostvarive na terenu. On svoj život poistovjećuje sa Supermanaom i Spidermanom koji imaju obične živote, skromne poslove, a suštinski čuvaju grad od zlikovaca, u slobodno vrijeme se transformišu. Saznajemo da je pokušao pronaći sreću u Americi, ali osim ljetnog rada na farmi početkom XXI stoljeća, nije uspio dobiti useljeničke papire. I ideja Europske unije ga je privukla na po-
četku, ali je poslije shvatio da je formalna i da svaka država zadržava svoje nacionalne praznike, ne slavi ideju zajedničke Europe. Iako je svoje ideje slao relevantnim osobama, institucijama, superheroja iz Vasluija ne shvataju ozbiljno. No, on ne odustaje, u jednoj fiskulturnoj sali, na malom terenu pokušava pojasniti kako bi to izgledalo kada bi srednja linija fudbalskog terena bila granica koju pojedini igrači i jedne i druge ekipe ne mogu proći. Granice u igri skoro su iste kao i njegove životne granice i okolnosti koje se ga odredile kao osobu i na koje nije mogao uticati. Namir Ibrahimović
nije jednostavna - Isa hitno mora otplatiti dug lokalnom gangsteru koji uličnu prodaju želi držati pod kontrolom. U jednom trenutku, kabadahija prijeti i ozbiljnijim kaznama i dječaci nisu sigurni kako da se nose s tim. Autorica ne naglašava svaki detalj fabule, pokušava prenijeti haotični novi svijet u kojem su se dječaci iznenada našli – nekoliko je likova koji se samo kratko pojave i ne utiču značajnije na razvoj radnje – dječak izbačen iz kuće, djevojka s mosta, naprimjer. Ili, Tukka, još jedno dijete iz sirotišta, želi imati golubicu koju ne može priuštiti. Nasmiješeni trgovac go-
lubovima insistira na punoj cijeni, ne želi dati nikakav popust. Likovi su skicirani, prikazani u jednom kratkom vremenskom isječku, s brojnim događajima gdje je teško očekivati veću psihološku dubinu; što je i razumljivo ako se u obzir uzmu okolnosti u kojima je film sniman. Begić je gradila prividnu bajkovitu atmosferu u filmu, podcrtavajući strahote sukoba u pozadini, ostavljajući nadu da će ratnom oštećeni dječaci polako mogli stvoriti novo mjesto pripadanja i utemeljiti svoj budući život na ponovo izgrađenim vrijednostima.
Život se mora nastaviti Ne ostavljaj me (Turska, Bosna i Hercegovina, 2017) Režija: Aida Begić
Treći igrani film Aide Begić govori o trojici sirijskih dječaka koji se nalaze u izbjegličkom sirotištu smještenom u historijskom gradu Sanliurfa u istočnoj Turskoj. Isa je izgubio oba roditelja, Ahmedu se svakodnevno priviđa otac koji je nestao u Siriji, dok Motaz sanja o pobjedi na lokalnom talent natjecanju kako bi ga majka, koja ga je napustila, vidjela i odvela kući. Kao i u prethodna dva dugometražna ostvarenja – „Snijeg“ i „Djeca Sarajeva“, autorica je radila s mladim glumcima, s tim što ovaj put u mnogo težim uvjetima, s djecom koja zaista žive izbjeglištvo i koja nisu imala priliku ni gledat mnogo filmova, a kamoli glumiti. Kako bi zaradili novac, Isa ih uvjerava da zanemare školske obaveze i prodaju papirne maramice na ulici. No, ni prodaja maramica
D.I.
8
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
Takmičarski program – Studentski film
Mladost, zrelost VOLTAŽA / VOLTAGE (Austrija, 2018), KRALJEVSKO PLAVA / ROYAL BLUE (Austrija, 2018), JEDINI / UNIQUE (Srbija, 2018), MAJKINO ZLATO / PRECIOUS (Bosna i Hercegovina, 2018)
U ovogodišnjoj selekciji najmlađeg takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala gledaoci i gledateljice imat će priliku pogledati 13 kratkometražnih filmova studenata i studentica filmskih škola iz bliže i šire regije, od čega 11 igranih, dva dokumentarna i jedan animirani. Prvi blok filmova koji će se takmičiti za Srce Sarajeva za najbolji studentski film gledaoci i gledateljice moći će pogledati danas u 11:30 u Art Kinu Kriterion – House of Shorts. Od četiri filma u ovom bloku, za čak tri je ovo prikazivanje svjetska premijera, dok je “Voltaža” premijerno prikazan u programu Generation 14plus ovogodišnjeg Berlinalea. Film Samire Ghahremani sa Filmske akademije u Beču simpatičan je i duhovit prikaz odnosa između posesivne djevojke i njene simpatije, DJ-a koji sebično iskorištava njenu naklonost. Na kraju stvari završavaju neizbježnim kuršlusom. Drugi film u bloku “Kraljevsko plava”, također dolazi iz Austrije. Diplomski rad Dinka Draganovića sa Univerziteta umjetnosti u Linzu priča je o gastarbajteru iz Bosne i Hercegovine koji zbog ovisnosti o kocki gubi svoju kćerku. Realizirajući svoj film u skoro pa socrealističkom maniru, autor suptilno kritikuje odnos Austrijanaca prema »došljacima«. On pritom ne štedi ni svog protagonista, ali ipak vjeruje u njegovu promjenu nabolje, ma kako malo vjerovatna ona bila. “Jedini” Nikole Polića sa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu (jedini dokumentarac u ovom bloku) također ima interesantnog protagonista, kao i sporedne likove. U fokusu filma su Stojan i njegovi prijatelji i prijateljice iz društva gluhih. Redatelj prati Stojana u svakodnevnim aktivnostima i ritualima, na jednom od njegova dva posla ili na probama predstave koju Stojan i ekipa pripremaju u prostorijama društva gluhih. U skladu s tim veći dio filma je neverbalan. Na kraju, tokom scene izvođenja predstave (u kojoj se Stojan i ostali performeri služe isključivo jezikom scenskog pokreta i savremenog plesa), film napušta realističku matricu, a likovi se gube u oniričnom svijetu kreiranom na pozorišnim daskama. “Majkino zlato”, jedini bosanskohercegovački film u ovogodišnjoj konkurenciji programa, diplomski je rad Irfana Avdića, studenta Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kao i u prošlogodišnjem pobjedniku ove kategorije, “Čistoća” Nevena Samardžića, radnja Avdićevog filma odvija se unutar sivih stambenih blokova periferije Sarajeva. Tu životare Alem i njegova bolesna nana (autentično ih igraju Dino Bajrović i Faketa Salihbegović – Avdagić). Kad ne brine o baki, Alem dila travu klincima iz škole i kvarta. Da bi skupio pare za odlazak na školsku ekskurziju, on prihvata prijedlog svog snabdjevača i mentora da opljačkaju supermarket. “Majkino zlato” je energično i efektno ispričana priča s dojmljivim izborom lokacija koje dočaravaju urbani geto okružen prijetećim sivim neboderima iz minulog socijalističkog perioda. Iako su autorice i autori ovih filmova izrazito mladi, njihova umjetnička zrelost nije upitna. Dario Bevanda
9
10
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
11
Posvećeno: Nuri Bilge Ceylan Opsežni presjek opusa turskog fotografa i reditelja Nurija Bilgea Ceylana na 24. SFFu pruža jedinstvenu priliku da preispitamo formulu na koju kritičari često znaju svesti njegov autorski rukopis. U njezinom je središtu muški intelektualac – tačnije, muškarac koji sebe vidi kao intelektualca – narcističan i nesposoban govoriti o svojoj tjeskobi. Po pravilu je provincijalnog porijekla i život ga iz metropole vraća u rodno mjesto i porodični milje s kojim je u sukobu. Stilski, formula se temelji na principima „filma trajanja“: dugi kadrovi, ambijent koji odnosi prevagu nad akcijom i, generalno, ono što je Paul Schrader lucidno nazvao „skalpelom dosade“. Dodajmo tome i poslovično sumračni ambijent i komorni ton. Klimat i pejzaž su metonimija duše: turobnost zime, Ceylanovog omiljenog godišnjeg doba, i ogoljenost krajolika zrcale melanholiju koja se češće pripisuje Rusiji i sjeveru Evrope nego hedonističnom Mediteranu. Iako ta formula nije sasvim pogrešna, Ceylanov autorski svijet ipak uključuje više varijabli nego što se to obično pretpostavlja. U tom pogledu, posebno će biti dragocjen uvid u njegove rane filmove, s kojima se publika SFF-a susreće po prvi put. ČAHURA je kratki crno-bijeli onirički film bez dijaloga, izražene vizuelne i auditivne simbolike. Prikazuje stari bračni par između mračne sobe i sjenovite prirode, prošlosti i sadašnjosti, ljubavi i tišine. Prozor, vatra, livada, šuma, voda, žena koja plače, dječak koji luta prirodom – ključni motivi i emocija čine ČAHURU svojevrsnim remakeom OGLEDALA Tarkovskoga, a činjenica da u filmu glume Ceylanovi roditelji, daje mu meta-filmsku i autobiografsku dimenziju koja će obilježiti i njegove naredne filmove. Fokusirajući se na mikrokosmos jedne porodice očima dvoje djece (sestre i brata), KASABA istražuje „provinciju u pozadini“, kako kroz njezine vrline (porodična i komunalna solidarnost, blizina prirode), tako i mane (nemogućnost odlaska i sputanost). Ceylanov cjelovečernji debi nema tipskog „urbanog intelektualca“, a nezadovoljnik je Safet, mladić koji mašta o odlasku iz kasabe. Iako ne radikalan eksperiment kao ČAHURA, KASABA je meditativan i impresionistički crno-bijeli film, više određen vizuelnim, nego klasičnom naracijom, snimljen u Ceylanovom rodnom gradiću Jenizu, u regiji Čanakale, s de facto nepostojećim budžetom, naturščicima, među kojima su opet njegovi roditelji, te ovaj put i članovi porodice i komšije. MAJSKIM OBLACIMA Ceylan se kritički osvrnuo na snimanje vlastitog debija, kroz priču o reditelju Muzaferu koji se vraća u rodno mjesto i parazitski koristi vlastitu porodicu da bi snimio
svoj prvi film. Tematski i stilski ambiciozniji od svog prethodnika, film postavlja pitanje odgovornosti za vlastite postupke (umjetnika, ali i univerzalno, svakog pojedinca) kao jedan od ključnih džejlanovskih motiva. Ipak, samookrivljavanje nije jedini sadržaj filma: i MAJSKI OBLACI novim bojama (i doslovno: film je u boji) slikaju nade i želje stanovnika kasabe i njihovu svakodnevicu, koja kod Ceylana dobija sublimnu kvalitetu. Stilski, dok se KASABA više oslanjala na klasične autore poput Tarkovskog i Bressona, MAJSKI OBLACI su pokazali da Ceylan prati savremenike, poput Abbasa Kiarostamija s njegovom „Koker trilogijom“.
Ebru Ceylan, koja će postati i koscenaristica svih njegovih narednih filmova. Njih dvoje glume par između kojeg je nestala strast: Isa je samozadovoljni univerzitetski profesor koji zapostavlja svoju mlađu suprugu Bahar zaposlenu na televiziji. Film je pokazao da je Ceylan – fotograf, reditelj i direktor fotografije – također i izvrstan glumac; osvojio je mnoštvo priznanja (u Cannesu nagradu FIPRESCI), a neposredno je poslužio i kao nadahnuće za film braće Cohen u omnibusu TO EACH HIS OWN CINEMA, gdje Josh Brolin glumi arhetipskog kauboja koji, nakon gledanja KLIMA, zaključuje da u filmu ima „vraški mnogo istine“.
Filmovi DALEK i KLIME, kojima se Ceylan afirmirao kao jedan od kanonskih autora savremenog filma, uvode Istanbul kao jedan od ključnih toposa rediteljevog univerzuma: putanja grad–selo sada u cijelosti potcrtava antagonizam urbanog i ruralnog u modernoj Turskoj, ali i u univerzalnoj modernosti. I ova dva filma krasi meta-filmska dimenzija i svojevrsna pseudoautobiografska nota. DALEK govori o rezigniranom fotografu (Ceylan je, ne zaboravimo, i fotograf), kod koga dolazi stanovati rođak sa sela kojeg glumi fantastični Emin Toprak, Ceylanov stvarni rođak, u svojoj posljednjoj ulozi (poginuo je nekoliko mjeseci prije premijere u Cannesu 2003. godine, gdje je osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu; film je osvojio i Grand Prix žirija). Dok je u DALEKOM Ceylanov stan poslužio za set fotografovog stana u kome se dešava najveći dio filma, u KLIMAMA je reditelj posegnuo za još intimnijom „sirovom građom“ iz svog života: ljubavnom i bračnom vezom s
Filmovi BILO JEDNOM U ANADOLIJI i ZIMSKI SAN još su svježi u sjećanju publike SFF-a da bismo ih ovdje opširnije prikazivali, ali vrijedi reći da predstavljaju odmak od pseudoautobiografske struje Ceylanovog opusa. Za prvi ćemo još podsjetiti da je, upravo zbog Ceylanovog prijateljstva sa SFF-om, i bosanskohercegovačka koprodukcija, dok dobitnik Zlatne palme ZIMSKI SAN potvrđuje rediteljevu identifikaciju s tzv. „ruskom dušom“. Tarkovski, Čehov, Dostojevski, Tolstoj... – kritičari nisu morali tragati za ovim uzorima, Ceylan ih je uvijek isticao sam. Konačno, bogatstvo Ceyalnovog opusa nije moglo obuhvatiti jedan standardni festivalski program. Njegov najnoviji film DRVO DIVLJE KRUŠKE bit će prikazan u izboru najrecentnije regionalne produkcije U fokusu, a izvan festivalskih kino sala, SFF donosi i izbor iz “Turkey Cinemascope”, izložbe fotografija koje je Ceylan snimao širom Turske od 2003. do 2009. godine. Nebojša Jovanović
12
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
Otvaranje 24. Sarajevo Film Festivala
Ministar kulture i sporta KS Mirvad Kurić, premijer KS Adem Zolj i Mirsad Purivatra
Eating Point
Ulična parada povodom otvaranja 24. SFF-a
Welcome Drink
Coca-Cola i Sarajevo Film Festival Coca-Cola u Bosni i Hercegovini, jedan od prvih partenera Sarajevo Film Festivala, ove godine daje još veći doprinos promociji filmske umjetnosti i Sarajeva kao značajnog odredišta na svjetskoj kulturnoj i filmskoj mapi. Svoju misiju, doprinos kvalitetu života zajednice u kojoj posluje, Coca-Cola u BiH
realizuje partnerstvom na ovom značajnom projektu koji ljubiteljima filma donosi najnovija ostvarenja flimske produkcije, a mladim talentovanim ljudima Bosne i Hercegovine pruža priliku da se uključuje u svjetsku filmsku scenu i doprinesu njenom razvoju.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
13
Dodjela Počasnog Srca Sarajeva Nuriju Bilge Ceylanu
Dodjela Počasnog Srca Sarajeva Nijazu Hastoru
Vatromet povodom otvaranja 24. Sarajevo Film Festivala
Žarko Žak Ivković, Peter Radovich i Saša Savić na Crvenom tepihu
Gala prijem
14
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
15
KINOSCOPE
Iskušenja i sjećanja Chris the Swiss (Švicarska, Hrvatska, Njemačka, Finska, 2018) Režija: Anja Kofmel Uloge: Christian Chris Würtenberg, Anja Kofmel, Eduardo Rózsa Flores...
Prvi dugometražni film mlade švicarske redateljice Anje Kofmel uzbudljiva je kombinacija animiranog i dokumentarnog filma, recepture koja se pokazala kao izuzetno spretno formalno i stilsko sredstvo u istraživanju preplitanja intimnog i političkog, a koja gledatelja nagrađuje kako dubljim emotivnim uplivom, tako i nužnim informacijama koje grade povijesnu perspektivu. Kada je u pitanju ovakav žanrovski melanž, na pamet padaju filmovi Čin Ubijanja Joshue Openheimera (2012) ili Valcer sa Basheerom Arija Folmana (2008.), koji tvore, možda se sada sa sigurnošću može i tvrditi, izvjesnu tendenciju u tretiranju konflikta pojedinačnog sjećanja i kolektivnog pamćenja, a koje je gotovo nemoguće izraziti samo jezikom dokumentarnog filma bez upadanja u ideološke i politikantske zamke. Kofmel supstancu svoje priče upravo pronalazi u sjećanju ispunjenom fascinacijom svojim
starijim rođakom Christianom Wurtenbergom, švicarskim novinarom koji je ubijen 1992. u Hrvatskoj, pod nikada nerazjašnjenim okolnostima, noseći uniformu vojne jedinice sastavljene od stranih plaćenika. Kao dijete divila se svom zgodnom rođaku, tipičnom „nabrijanom“ ekstrovertnom avanturisti, pokretanom adrenalinskim šokovima, koji se još kao sedamnaestogodišnjak pridružio južnoafričkoj vojnoj policiji u Namibiji. Deset godina kasnije, on dolazi u Hrvatsku, gdje postaje članom paravojne formacije sastavljene od stranih dobrovoljaca i plaćenika poznate pod nazivom PIV (Prvi internacionalni vod), a čiji je zapovjednik bio živopisni Eduardo Rosza Flores, bolivijsko-hrvatsko-mađarski vojnik, glumac i novinar židovskog podrijetla.
Upravo se Flores poznatiji pod nadimkom Chico, koji je imao reputaciju KGBovog školovanog doušnika, smatra odgovornim za smrt ne samo Wurtenberga, već i britanskog novinara Paula Jenkinsa, kao i za zločine nad srpskim civilima. Mističnu figuru Eduarda Floresa i njegovu paravojnu formaciju neki čak dovode u vezu sa katoličkom organizacijom Opus dei, oko koje se već decenijama plete gusta mreža intriga i teorija svjetskih zavjere. I to je najznačajniji aspekt izuzetno uspješnog prvijenca Anje Kofmel: sposobnost da nam dočara djetinju sliku jedne fascinacije koja se rastvara u nejasnoj, maglovitoj, a katkada i opasnoj slici povijesti čiji glavni pokretači po pravilu ostaju iza scene.
Segor Hadžagić
Socijalna drama ispod punog mjeseca Lijepi maniri (Brazil, Francuska, 2017) Režija: Gustav Möller Uloge: Isabél Zuaa, Marjorie Estiano, Miguel Lobo, Cida Moreira...
Autorski duet Juliana Rojas i Marco Dutra stvorio je začudan miks različitih kreativnih energija koje sučeljavaju, ali i objedinjuju dva obično suprotstavljena pristupa – onog što uopćeno možemo nazvati arthouse poetikom sa manje ili više prisutnim eksperimentalnim egzibicionizmom i prilično konvencionalno „baždarenog“ žanrovskog filma. Ovakva fuzija je možda pokazatelj stremljenja autora ka postizanju većeg stepena komunikativnosti sa najširom filmskom publikom, šansa da se iskorači izvan okvira sada već ozloglašenog imagea art filma da privlači samo elitističku publiku, ali da se u isto vrijeme ipak zadrži aura originalnog autorskog pečata. Uzimajući u obzir brojne festivalske filmove koji kao da se takmiče u
što efektnijem miksanju žanrova i sub-žanrova , ovakva mi se poetika više čini kao rezultat marketinškog impulsa, nego organskog jedinstva između priče, likova, teme , ideje i redateljskog pristupa . Ne tvrdim da je krajnji proizvod uvijek grozan promašaj, ali me uvijek podsjeća na još jednu verziju filma o filmu. Tu i tamo, uistinu bljesne neko novo ime poput Juliane Rojas i Marca Dutre koji su kadri da iz neobičnog ugla osvijetle međuljudske odnose i goruće probleme društva a da žanrovski film nadograde slojem neočekivane metafore. Uvjetno govoreći, Lijepi maniri su kombinacija socijalne drame i horora, tačnije njegovog podžanra – filma s vukodlacima, ali s tako minucioznom fotografi-
jom Rui Poçasa koji vodi brigu o svakom osjenčanom detalju lica, da ga s pravom možemo nazvati i modernom urbanom bajkom. Priča na početku podsjeća na čuveni film Sluga Josepha Loseya iz 1963 – bogata, lijepa i razmažena Ana angažira siromašnu medicinsku sestru Claru kao kućnu pomoćnicu i dadilju. Između dvije žene brzo se rađa prijateljstvo, a zatim i ljubav. Ana koja je odbačena od strane svojih roditelja, mjesečari u snu. Kad primijeti njeno čudno ponašanje, Clara u jednoj bajkovito ispričanoj
epizodi saznaje ko je otac djeteta koje dolazi na svijet rasporivši trbuh majke. Od trenutka pratimo priču o mladom vukodlaku kojeg Clara pažljivo čuva, osobito kada je pun mjesec. No, od sudbine se naravno ne može pobjeći. Iako traje epskih 2 sata i 15 minuta, Lijepi maniri je uzbudljiv film sa snažnim emotivnim nabojem i prilično uspješna i „tačna“ metafora modernog brazilskog društva koja govori o pritajenom zlu unutar klasno razdvojenog društva.
Segor Hadžagić
16
FESTIVALSKI BILTEN
ZAŠTITA BUDUĆNOSTI Vrste privatne zaštite koje nudimo su: fizička zaštita tehnička zaštita dojavno-operativni centar intervencijski timovi transport novca sigurnosni inženjering zaštita manifestacija sistemska sigurnosna rješenja.
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
17
KINOSCOPE
Sasvim uspješna potraga Krivnja (Danska, 2018) Režija: Gustav Möller Uloge: Jakob Cedergren, Jessica Dinnage, Omar Shargawi, Johan Olsen...
Krivnja danskog redatelja Gustava Möllera zasigurno spada u jedan od najhrabrijih debitantskih filmova u posljednje vrijeme, ali superlativ zbilja ne govori dovoljno o svim kvalitetima ovog filma. Hrabro, sjajno, uzbudljivo, intrigantno, napeto, niz se može nastaviti kao da je upravo riječ o remek-djelu triler žanra. Možda bismo ipak otišli malo predaleko ako bismo ga tako lako proglasili za remek-djelo, ali Krivnja je uistinu rijetko uzbudljiv triler, sa savršenom narativnom strukturom, čiju osnovicu čini maksimalno pojednostavljena situacija, ispričana potpuno ogoljenim filmskim jezikom, a upravo svjedoči o hipnotičkoj moći filmskog medija. Svaki je, dakle superlativ na mjestu, a imajući u vidu sretan spoj jednostavne situacije i fokalne tačke reducirane na glavnog protagonista, Krivnja bi vrlo lako mogla postati mamac holivudskim producentima zainteresiranim
da naprave remake sa nekom od trenutno vodećih holivudskih zvijezda. Ukratko, film je u potpunosti fokusiran na glavnog lika, Asgera Holma, policajca koji je nakon jednog mutnog slučaja relegiran na položaj operativca u centru za prijavu hitnih slučajeva. Samo njegovo ozlojeđeno lice, ali ušminkano profesionalnom ljubaznošću i ekspeditivnošću i klaustrofobična kabina u kojoj provodi svoje dane i noći – to su jedini prostori koje bilježi „kino oko“ Gustava Möllera. Sužavajući prostor filmske slike do grotesknog minimuma, Möller nas podsjeća koliko se potencijala za angažman gledatelja krije u jezovitom i zlokobnom auditivnom, koje nismo u stanju vizuelno locirati, ali koje nam upravo zbog toga tako
divlje angažira mehanizme imaginacije i pažnje. Nakon što primi poziv jedne kidnapirane žene i čuje njeno zapomaganje, a veza se (naravno) prekine, Holm kreće u potragu za žrtvom i njenim otmičarem. A naoružan je samo telefonom. Ubrzo otkriva da je otmica mnogo ozbiljnija nego što se na početku mislilo. Djeluje gotovo nevjerovatno, ali ovakva konstrukcija priče drži pažnju gledatelja mnogo snažnije nego bilo koja holivudska potjera, potraga ili pucnjava. Zato je “Krivnja film koji se preporučuje svima, ali iz lične perspektive govoreći osobito bih ga preporučio studentima filmske režije, jer teško da će dobiti bolju lekciju o „suspenseu“, građenju napetosti i kreativnom korištenju elemenata filmskog jezika. Segor Hadžagić
kultnom holivudskom Muškarci na plaču), a što se savršeno uklapa u horizont očekivanja prosječnog filmskog gledatelja. Djevojka je priča o petnaestogodišnjoj Lari koja se zajedno s bratom i ocem seli u novi grad s ambicijom da postane balerina. No, preseljenje predstavlja mučno suočavanje s činjenicom da je ona rođena u tijelu dječaka, a frustraciju dodatno potpiruju njen buntovni teenagerski temperement i strogi režim baletne škole. Perspektiva Dhontove priče ovdje postaje izuzetno zanimljiva, budući da njena porodica, ljekari i profesori iz škole uglavnom pružaju Lari otvorenu i neskrivenu podršku, tako da
nerazumijevanje društva i okoline prestaju biti glavnim, očekivanim antagonističkim faktorom. Umjesto toga, redatelj prebacuje fokus na internu dramu jedne krhke psihe i tijela, čime ovaj film vizuelno briljantno uvodi u prostor intimnog, neizrecivog i llirskog. Da bi takav rizičan potez mogao polučiti dobre reztultate, prije svega je potreban senzibilan glumac koji je u stanju da „premosti“ unutarnju dramu bujanja hormona i psihičkih lomova ka gledatelju. A takav je zadatak mladi Victor Polsner „iznio“ talentom, umijećem i sirovošću neposredne glumačke energije kakva se rijetko viđa na malim ekranima. Segor Hadžagić
Ples po vlastitim ranama Djevojka (Belgija, Holandija, 2018) Režija: Lukas Dhont Uloge: Victor Polster, Arieh Worthalter, Katelijne Damen, Valentijn Dhaenens...
Lucas Dhont, autor dva kratka filma Corps Perdu (2012) i L’Infini (2014) koja su smještena u svijet baleta i savremenog plesa, svojim dugometražnim debijem najavljuje zanimljivu autorsku poetiku koja polazi od dubinskog poznavanje materije, pristupa toliko različitog od žurnalistički površnog grebuckanja i zamornog ljuštenja kore društvenih fenomena - rabote osuđene na jednokratnu senzaciju i atrakciju filmskih festivala. Djevojka je također film koji svoje, glumački rečeno „date okolnosti“ pronalazi u baletu, savršenom stvarnom i metaforičkom okruženju za preispitivanje teme transseksualnosti, i to s fokusom na unutarnju dramu transeksualnog protagonista, a ne društvene konflikte pune predrasuda, nerazumijevanja, šovinizma i seksizma - što smo mogli da viđamo u dosadašnjim brojnim filmovima (osobito u
18
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
19
KINOSCOPE
Život sitnih kradljivaca Kradljivci (Japan, 2018) Režija: Hirokazu Kore-eda Uloge: Lily Franky, Sakura Ando, Mayu Matsuoka, Kairi Jō, Miyu Sasaki, Kilin Kiki
Poznavaoci savremene japanske kinematografije znaju da novi film Hirokazu Kore-edae gotovo po pravilu obećava dirljivu, kamernu priču o kompliciranim odnosima unutar moderne japanske obitelji, kakve donose njegova remek poput Poslije oluje ili Niko ne zna. Također znaju da niko osim njega nije u stanju tako suptilno, bez ideoloških nijansi i upiranja prstom, skicirati kontradikcije japanskog „way of living“ u drami pojedinca ili pravilnije individualca, budući da je jedan od najjačih aduta Kore-edainog redateljskog rukopisa upravo živopisan, katkad i bizaran karakter s kojim se lako poistovjećuje publika širom planete. Osnovni emocionalni tonalitet njegovih filmova obojen je specifičnim i duboko originalnim harmonijskim spojem melanholičnog i blago komičnog. Bez mnogo efekata, bez grotesknih iznenađenja, umjerenog tempa, ravno, jer njemu je stalo da nam približi karakter, da
se u potpunosti saživimo sa njim, da bi tek na kraju razmotao idilično klupko i pokazao nam stvarno lice i naličje društva. Takav je slučaj i sa Kradljivcima, jednim od najzanimljivijih naslova ovogodišnjeg Kinoscope programa, u čijem su središtu članovi porodice na margini japanskog društva. Osamu i njegov sin (kao i žena uostalom) su sitni džeparoši koji žive u siromašnim bungalovima, ali posjeduju jednu vrstu nepatvorene sreće kakvu, redatelj nam jasno „dobacuje“, ne posjeduje bogatiji sloj japanskog društva. Nakon jedne od njihovih sitnih krađa, otac Osamu i njegov sin (odnos koji u većini filmova Hirokazu Kore-edaa predstavlja središnju tematsku
osnovicu), nailaze na malu djevojčicu koja se smrzava na ulici i odlučuju je povesti kući. Osamuova žena nevoljko pristane da se brine o njoj nakon što čuje njenu životnu dramu, ali ipak nema srca da je odbaci. Porodica nastavlja živjeti sretno. Djevojčica se navikava na život sitnih lopova i bliskost protagonista raste iz dana u dan. No, jedan neočekivani incident staviće na kušnju njihovu sreću i idilu. Raspad porodice ili još snažnije međusobno povezivanje? Odgovor ćete saznati ako pogledate ovaj nesvakidašnje topao i dirljiv film koji može da zadovolje i apetite najprobirljivijih filmskih sladokusaca i povremenih posjetilaca kino dvorana. Segor Hadžagić
u potjeri za slavom, potrazi za nadahnućem i fabrikaciji muzičkog hita. Dok se u prvom planu odvija priča o muzičarima inspiriranim Davidom Bowiejem, Iggy Popom, Velvet Undergroundom i Talking Headsima u drugom planu, prikriveno, nalazi se priča o dominaciji, frustraciji i strepnji u ljubavnom trokutu Viktora, Mikea i Mikeove žene Natashe. Kritika sovjetskog društva ne izostaje u filmu, mada služi više kao komični otklon nego konkretni napad na sistem vrijednosti.
Serebrennikov se potrudio da svoj rad oblikuje tako da zadovolji poznavatelje ruske rock muzičke scene (stvaranje imena benda Kino, konekcije s Borisom Grebenshikovim, bendovima Akvarium i Zoopark te filmom “Igla”) kao i potrebe šire filmske publike. Snimljen u crno-bijeloj tehnici, uz povremena istupanja iz stvarnosti kroz animaciju ili snimke super 8 kamere, popraćen američkim i britanskim glam rock hitovima 80-ih, „Ljeto“ naprosto ima sve atribute ljetnog hit mjuzikla. Arman Fatić
SUMMER SCREEN
Ljetni blues Ljeto (Rusija, Francuska, 2018) Režija: Kirill Serebrennikov Uloge: Teo Yoo, Irina Starshenbaum, Roman Bilyk
U posljednjih deset godina ruska kinematografija izrodila je nekolicinu visoko cijenjenih redatelja u čijem samom vrhu svakako je Kiril Serebrennikov, najbolje poznat po radovima “Yurev den” i “(M)uchenik” koji su višestruko nominirani i nagrađivani na festivalima u Cannesu i Locarnu. Dok su redateljevi dosadašnji radovi bili politički orijentirani, kritizirali vlast i društvo, te doveli Serebrennikova do kućnog pritvora, njegov najnoviji rad „Ljeto“, u svakom smislu je izlet od dosadašnjeg stvaralaštva. „Ljeto“ je putovanje kroz rusku rock scenu osamdesetih, s djelomično biografskim fokusom na sovjetskog rock velikana Viktora Tsoia, kojeg mlađe generacije rusa i dalje veličaju mnogobrojnim grafitima i muralima uz natpise “Tsoi živi!”. Film prati osnivača benda Kino i njegovog mentora/prijatelja Mike Naumenka
20
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
21
Open Air
Osvjetljavanje porodične krize Divlji život (USA, 2018) Režija: Paul Dano Uloge: Carey Mulligan, Ed Oxenbould, Bill Camp, Jake Gyllenhaal
Redateljski prvijenac „Divlji život“ američkog glumca Paula Danoa poznatog po ulogama u filmovima „Little Miss Sunshine“ (2006) i „Bit će krvi“ (2007) premijerno je prikazan na Sundance Film Festivalu. Iako se isprva čini da film obrađuje svima već poznatu tematiku finansijske krize i raspada jedne američke porodice 1950-ih godina, adaptiravši roman Richarda Forda u filmski scenario, Paul Dano je na velikom platnu prestižnog filmskog festivala predstavio nesvakidašnju priču o životu petnaestogodišnjeg dječaka iz srednje klase. Nakon što se sa svojim roditeljima preseli u novi grad, a njegov frustrirani i nezaposleni otac napusti porodičnu kuću kako bi prihvatio slabo plaćeni posao, dječak Joe postaje svjedok depresije majke Jeanette (Carey Mulligan). Dok njen muž Jerry (Jake Gyllenhaal) odlazi da se bori protiv vatre u blizini kanadske granice, Jeanette izlazi
iz svoje ustaljene uloge diskretne američke domaćice, počinje da puši cigarete i sve češće oblači svilenu ljubičastu košulju koju Joe nikada prije nije vidio. Gledajući kako se brak roditelja raspada pred njegovim očima, Joe u međuvremenu odlučuje postati šegrt lokalnog fotografa, preuzima očevu funkciju i postaje jedini odrasli muškarac u kući. Iako film sadrži niz krupnih kadrova koji prikazuju najmlađeg člana porodice, specifičnost redateljskog postupka ogleda se u či-
Dječiji program – Mini Arena
njenici da film ne daje uvid u emotivna stanja dječaka iz čije je perspektive ispričana ova filmska priča. Umjesto pristupa njegovim osjećanjima, film „Divlji život“ detaljno prikazuje spektar psiholoških stanja njegovih roditelja čime se postiže svojevrsni emotivni balans što publici dopušta da samostalno i bez previše očitih redateljskih sugestija uživa u realističnoj porodičnoj drami koja je uspješno izbjegla mogućnost da postane tipična američka melodrama.
TeenArena
ZLOGONJE (Srbija, Crna Gora, 2018)
JASTUČIĆ ZA IGLE (Velika Britanija, 2017)
Režija: Raško Miljković
Režija: Deborah Haywood
GORDON I PADDY (Švedska, 2017) Režija: Linda Hambäck Uloge: Stellan Skarsgård, Melinda Kinnaman, Felix Herngren, Tove Sacklén, Mingus Broman NEVJEROVATNA PRIČA O DŽINOVSKOJ KRUŠCI (Danska, 2017) Režija: Philip Einstein Lipski, Amalie Næsby Fick, Jørgen Lerdam
Specijalna projekcija NEŠTO U VODI (USA, 2018) Režija: Peter Radovich Jr.
22
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.
subota, 11. 8. 2018.
FESTIVALSKI BILTEN
23
Tribute To Nuri Bilge Ceylan A comprehensive retrospective of Turkish photographer and film director Nuri Bilge Ceylan’s œuvre at the 24th Sarajevo Film Festival presents an intriguing opportunity to reconsider the formula often applied by film critics and analysts to describe his signature style of filmmaking. According to this formula, Ceylan’s films are centred around a narcissistic male intellectual – or, at least, a self-perceived intellectual – who is incapable of talking about his anxieties. This man nearly always returns from a metropolis to his provincial hometown, and into his family circle with which he is at odds. In terms of cinematic style, the formula goes, Ceylan embraces the rules of “slow cinema”: long shots, the primacy of imagery over action, and what Paul Schrader very lucidly calls “the scalpel of boredom”. Furthermore, Ceylan’s films are set in a grim ambiance, and overall have the feel of chamber pieces. Climate and landscape in his films act as metonyms for the soul: the bleakness of winter, Ceylan’s favoured season, and barren environs reflect a melancholy more commonly associated with Russia and northern Europe than with the hedonistic Mediterranean. While this analytical formula is not entirely inaccurate, it does not take into consideration all of the many variables that are in play in Ceylan’s imaginative universe. It is thus of particular value for Sarajevo audiences that they have this opportunity to see, for the first time, Ceylan’s early films. COCOON is an oneiric, dialogue-free, blackand-white short of pronounced visual and auditory symbolism. It follows an elderly couple as they move between their darkened room and shaded nature, their past and present, love and silence. A window, a fire, a meadow, a forest, water, a crying woman, a boy wondering through a forest – COCOON’s key motifs and emotions recall in some ways Andrey Tarkovsky’s THE MIRROR. Focusing on the micro-cosmos of a family seen through the eyes of a sister and brother, SMALL TOWN, Ceylan’s feature-length debut, explores a “backward province”, and considers its strengths (familial and community solidarity, the proximity of nature) and its weaknesses (the inability to leave, the feeling of confinement). This film is not built around an urban intellectual; rather, the rebel here is Safet, a young man who dreams of leaving his small hometown. While not so radically experimental as COCOON, SMALL TOWN is also a meditative, impressionistic blackand-white film that relies more on visuals than on narration. Practically a no-budget film, set in Ceylan’s hometown of Yenice in the Çanakkale province, SMALL TOWN fe-
atures a cast of amateur actors including his parents once again, as well as other relatives and their neighbours. CLOUDS OF MAY is Ceylan’s critical reflection on his debut feature, as it tells the story of Muzafer, a film director who returns to his hometown and selfishly uses members of his own family to help him make his first film. Ceylan once again recruited his parents to appear in the film as Muzafer’s parents, while Toprak appears in the role of Muzafer’s cousin, who is promised both glory and a future away from his hometown if he agrees to become an actor. More ambitious than its predecessor in terms of both theme
and style, CLOUDS OF MAY ruminates on the question of responsibility for one’s own actions (especially of an artist, but also of every individual) – one of Ceylan’s key motifs. Nevertheless, self-discovery is not the only topic of the film: CLOUDS OF MAY paints in new colours (literally, as he works here with colour film) the hopes and dreams of a small town’s residents, as well as their daily lives, which are portrayed as having a sublime quality. While SMALL TOWN reveals the influence on Ceylan of the cinematic style of canonical auteurs like Tarkovsky and Robert Bresson, CLOUDS OF MAY indicates that he is up-to-date with the work of his contemporaries, such as the late Iranian master Abbas Kiarostami with his “Koker Trilogy”. His films DISTANT and CLIMATES, which inducted him into the canon of contemporary auteurs, introduce Istanbul as a crucial site of the topography of Ceylan’s
universe: the relationship of city and village highlights the significance of the antagonism between the rural and urban context in modern Turkey; at the same time, Ceylan’s Istanbul reflects universal modernity. Both of those films employ forms of meta-cinematic structures and pseudo-autobiographical notes. DISTANT follows a disillusioned photographer (let us not forget that Ceylan is also a photographer) as he starts sharing his home with his provincial cousin portrayed by the excellent Emin Toprak, director’s own cousin (here in his last role – he died just months prior to the film’s premiere at the Festival de Cannes, where it won the Best Actor award and the Grand Prize of the Jury). While most of the action in DISTANT was filmed in Ceylan’s own flat, for CLIMATES he reached even further into his intimate life by casting his lover, wife and co-writer of his subsequent films Ebru Ceylan. CLIMATES is the story about the relationship between a self-centered university professor Isa and his young wife Buhar, played by Cleylan and his wife. CLIMATES revealed that Ceylan is not only a photographer, film director and director of photography, but also an excellent actor. It won numerous prizes (including FIPRESCI prize at the Cannes) and inspired Cohen brothers’ segment in TO EACH HIS OWN CINEMA omnibus in which Josh Brolin in his role as a stereotypical cowboy watches CLIMATES and concludes that “there is a hell of lot of truth in it, in my opinion.” The audience in Sarajevo still has fresh memories of ONCE UPON TIME IN ANATOLIA and WINTER SLEEP so there is no need to review them in detail here, but it is worth mentioning that they represented Ceylan’s shift away from his pseudo-autobiographic body of work. Let us also remember that Ceylan’s friendship with the SFF resulted in the former of the two films having had a Bosnian co-producer, while the later confirmed the director’s identification with the “Russian soul”. Film critics had no need to search for the influences of Tarkovsky, Chekhov, Dostoevsky or Tolstoy in Ceylan’s work as the director has always been happy to point them out himself. Finally, due to its vastness, no standard film festival program can encompass Ceylan’s entire body of work. Thus, his latest film, THE WILD PEAR TREE, will be screened in the In Focus program that showcases some of the best recent regional film productions. The Sarajevo Film Festival will also host a photo exhibition “Turkey Cinemascope” featuring a selection of photographs taken by Ceylan throughout Turkey between 2003 and 2009. Nebojša Jovanović
24
FESTIVALSKI BILTEN
subota, 11. 8. 2018.