Ključ - Mirsad Hadrović by Damir Skarep

Ključ

drugo izdanje Autor Mirsad Hadrović Izdavač Avlija, Rožaje www.avlija.me Lektura i korektura Azra Glavatović Dizajn Suhejb Xhemaili Prelom teksta Damir Skarep Ilustracije Ajla Adžović Majda Toskić Štampa Štamparija Kujević, Rožaje Tiraž 1000

Mirsad Hadrović

Ključ

Rožaje, 2018.

Sinak moj, svaki put kada napišeš samo deset harfova (slova), pogledaj u svoju dušu i reci da li vidiš kod sebe povećanje bogobojaznosti, blagosti, dostojanstva i ozbiljnosti. Ako ne vidiš, znaj da si se bavio onim što ti šteti, a ne onim što ti koristi. Sufjanova majka

KljuÄ?

drugo izdanje

− Ne penji se gore, Halide! – uplašeno povika Alija. − Ne boj se, samo da vidim gdje mi je stoka otišla – umiruje ga Halid. − Potražit ćemo je zajedno. Još nije pao mrak. Ne penji se... – ubjeđuje ga Alija. − Evo me već na vrhu, odavde se vidi cijela dolina Luka – reče Halid. − Pazi se, molim te. Padala je kiša i opasno je, blizu si žicama – upozori ga Alija. − Ma ne plašim se ja struje. Ti znaš da sam se lani uspinjao na makedonski stub koji je mnogo veći. Haha – zadovoljno se pohvali Halid. Zasija nebo, utihnu dolina, a onda se Lukama prolomi snažan grom. Udario je u boriće, nedaleko od stuba na kojem je bio Halid. − Majko moja – zavrišta Alija, gledajući Halida dok pada. Potrča ka njemu ali on već bješe udario o zemlju. Grimase na njegovom licu očitavale su nesnosan bol. 9

− Ahhh... Zovi mi ba...ba, ništa ne vidim, muti mi se – jedva promrmlja Halid i izgubi svijest. − Halide, brate moj, šta ću sad, štaaaa...? – zavapi Alija. Najbolji drug Halid, bez svijesti, ležao mu je u krilu. − Ustani Halide, ustaniiii – odjekivalo je dolinom.

*** − Emine, Emine, probudi se! – drhtavim rukama prodrma ga Selma. Emin otvori oči i dođe k sebi: − Budan sam, Selma, budan. − Opet si sanjao Halida? – upita ga. − Jesam, u posljednje vrijeme ga često sanjam, baš onako kako mi je Alija ispričao da je poginuo – odgovori Emin i okrenu se na drugu stranu ne bi li opet zaspao. Zabrinuta Selma osta da sjedi na ivici kreveta sa pogledom u Eminova leđa. − Biću dobro, ako Bog da... – prošaputa.

*** Eminova porodica je bila povučena. Živjela je čestitim životom i u skladu sa vjerom. Emin je bio na glasu kao pošten trgovac. Radio je u dućanu nedaleko od porodične kuće. Selma je bila smirena i povučena žena, govorila je tiho i odmjereno. Njen 10

blagi osmijeh ulivao je povjerenje. Amina i Amar su naslijedili stidljivost i marljivost od majke, a hrabrost od oca. U školi su važili za najvrijednije i najbolje đake u razredima. Imali su običaj svakog dana dočekivati svog baba na pola puta od dućana do kuće. Radovali su se svakom susretu iznova, kao da je vječnost prošla od njihovog posljednjeg viđenja. Njihov otac je uvijek držao u džepu nešto slatkiša za njih. Posebna radost u kući vladala je uoči petka, jer je to bio dan za porodičnu posjetu Eminovim roditeljima na selu. Amina i Amar su uživali igrajući se sa djedom Ademom po prostranim seoskim cvjetnim poljima. Nakon dugih igara ubrali bi po buket mirisnog cvijeća za biku Malku i majku Selmu. One bi ih dočekivale sa gotovim ručkom. Emin bi zagrađivao kotare, pojio stoku... Volio je da pomaže starim roditeljima, baš kao što je to činio kao dijete. Tako je održavao sjećanje na djetinjstvo koje je neumitno iščezlo.

Pored mnogih lijepih uspomena jedan težak događaj progonio ga je sve više. Svaka grmljavina nanovo mu je budila sliku starijeg brata Halida i sjećanje na dan kada ga je izgubio. Toga dana bio je njegov red da čuva stoku, ali ga je Halid zamijenio kako bi ga poštedio od nevremena. Bio je to posljednji Halidov dan na ovom dunjaluku. Emin je ostao sam, kao jedina utjeha i sva nada ožalošćenim roditeljima. Stari Adem i Malka bili su zadovoljni njime i voljeli su ga dvostrukom roditeljskom ljubavlju. Na porodičnim okupljanjima vikendom nastajale su nove priče i uspomene. Smijeh i dosjetke unučadi stvarali su veselu atmosferu u Ademovom domu. Emin je uspijevao da porodicu drži na okupu i u blagostanju. Bio je uzoran sin, suprug i otac. Pošteno i marljivo je radio i zarađivao. Selma je brinula o domaćinstvu, a djeca su zdravo odrastala.

*** Sasvim neočekivano, porodična idila našla se pred iskušenjem. Eminov gazda Azem odlučio je da u dućan uvrsti i prodaju alkohola. Zaključio je da se tu može dobro zaraditi. Bilo je vrijeme kada je pijanstvo bilo popularno, a Azem je smatrao da to treba iskoristiti. Emin je počeo razmišljati o napuštanju posla, i svoj stav iznio je gazdi. − Dobro Emine, nećemo više držati alkohol, samo da se otarasimo ovoga što nam je preostalo – govorio je Azem i kršio obećanje svaki put iznoseći nove i nove razloge. − Neke mušterije dođu za alkohol i kupe još ponešto. Veća bude korist od štete, treba raditi, pa živjeti, je l` tako? – ubjeđivao ga je Azem. 12

Imao je on razne izgovore, da je našao izuzetno povoljno nekoliko paketa alkohola tako da nije mogao odoljeti, ili da je u razmjeni uzeo alkohol i sve tako. Emin bi negodovao, ali ga je Azem zadržavao na vještim obmanama i lažima. Na Eminovo razočaranje, prodaja alkohola dobro je išla, pa ga je Azem sve više dobavljao. Od tereta na duši Emin se tješio razmišljanjem: – Moram još malo raditi, makar dok mi djeca završe školsku godinu, pa ću onda napustiti ovaj i tražiti drugi posao. Kad god bi dodirnuo bocu alkoholnog pića, Emin bi se prisjetio hadisa kojeg je čuo od svog imama1 iz mekteba2: – Djeco, Muhammed, a.s.3, kaže: Allah, dž.š.4, je prokleo desetoricu ljudi koji imaju veze sa alkoholom. I u tom nabrajanju pronalazio je sebe: ... onaj koji ga prodaje... Jedan od redovnih mušterija za rakiju u dućanu zvao se Mišo. On bi često zvao Emina da se pridruži njegovom društvu koje živi slobodnim životom: − Emine, more, haj malo sa mnom, ovdje u blizini je park u kojem se sastajem sa dobrim ljudima. − Ne, ne, nema potrebe – odgovarao bi Emin i odmah bi se latio nekog posla samo da bi se trsio Miša. − Dobro, Emine. Ti samo znaš da radiš, onda otrčiš kući i nikad sebi ne daš oduška, a umrijet ćemo i ti i ja. Pijan ili trijezan, svejedno.

1 2 3 4

Hodža-predvodnik. Vjerska pouka koja se odvija uglavnom u džamiji a koju predvodi hodža. a. s. - alejhiselam - Božji mir na njega. dž. š. - dželle šanuhu - slavan i uzvišen je On.

Emin mu ništa ne reče. I dalje je bio u poslu, sve dok ovaj ne bi izašao iz dućana ni sam ne znajući pravac kretanja. Tako iz dana u dan. Emin je posmatrao sve te pijanice koje su uvijek djelovale veselo i nasmijano. Kad god bi Emin ostao sam u magacinu, u kome se nalazila domaća rakija 42° polako bi počeo razmišljati o onome što mu je Mišo ranije kazao. Na momente bi mu dolazilo da je malo okusi, da vidi šta to čini ljude tako veselim. Euzu billahi mine šejtani radžim5 zatražio bi zaštitu od Uzvišenog od zlih misli koje prijete da prekrši Njegove zabrane. I kod kuće se Emin počeo mijenjati. Dok bi gledao svoju dobru porodicu grizla bi ga savjest što ih izdržava od haram para. Nadom da će se nešto već promijeniti, umirivao je bolnu dušu. Supruga mu je počela primijećivati da vodi neku unutrašnju borbu sa sobom. Nije tražio pomoć ni od koga. Bio je takve ćudi. − Emine, da nemaš problema sa gazdom ili dugovima? – upitala bi ga dobronamjerna supruga. − Ne, hvala Bogu – odgovarao je zamišljeno. − Samo sam malo umoran. Odoh da spavam – dodao bi Emin i nevoljno odlazio u krevet.

Želja da proba rakiju sve više mu je obuzimala mozak. − Možda je ova rakija bolja od one koju sam nekada pio?! Vidi kako je upakovana, lijepa boca, slika sa vinovim grožđem, nasmijan čovjek na njoj... Hmhm.... Šejtanske misli uvlačile su se polako. Kolebao se. − Emine brate, daj jednu bocu spasa, nešto sam danas nervozan

5 Tražim zaštitu kod Allaha od prokletog šejtana.

– prekide ga Mišo, već naslonjen uz banak. − Kakva crna braća, Mišo?! To što ti zoveš spasom je propast! – ljutio se Emin. − Vidim ti, Emine, po očima da bi volio malo popiti. Probaj jednom, čovječe. Ništa ti neće biti. Muško si – nastavi Mišo. − Lažu te tvoje oči. Meni to ne treba, srećan sam čovjek, imam dobru porodicu – odbrusi mu Emin. − Ne griješim, Emine. Znam šta sam osjećao dok nisam pio ovaj divni lijek za dušu, a što se tiče porodice, ne smeta, čak bude manje problema sa ženom i djecom! Ova rakija pozitivno djeluje na čovjeka pa bude potpuno miran i spokojan – reče Mišo isturivši bocu prema Eminu. − Idi, idi iz moje radnje, ne trebaju mi nikakve preporuke za taj otrov – povika Emin. Mišo gurnu pod pazuh rakiju i izađe. Polupijanim pogledom pratio je Eminovo odmahivanje rukama. Emin se našao pred izazovom. Tajnu koju je nosio iz rane mladosti krio je i od samog sebe. Sada se dvoumio. Ako opet počne rizikovat će previše... Ali, znao je mnoge ljude u varoši koji piju alkohol. To ga je ohrabrivalo. − Možda je Mišo u pravu, dobro raspoloženje ne može smetati nikome, pogotovo ne porodici – započinjao je monolog u glavi ponovo. Često bi ga kupci budili iz tih stanja, čudeći se poštenom dućandžiji i pitajući se zbog čega luta mislima. Emin je bio na samom raskršću, na kojoj jedan krak vodi stranputici. Rano je odlazio na spavanje, tražeći bjekstvo umjesto izlaza. Bezuspješno. San bi zamijenio košmar koji je opominjao. 15

*** − Malko, udrobi mu kukuruze u vareniku, neka jede prije nego ga krenemo ka bolnici...! – čuo se Adem. − Otvori usta, sine. Evo ti je majka spremila lijepe kukuruze. Uzmi, ti to voliš – sa kašikom u drhtavim rukama molila ga je uplakana majka. Halid ništa ne progovara, gleda staru majku i lagano maše glavom, kao da kaže: ne mogu majko, ne mogu, a volim to. − Alija, primakni konja do kuće. Lakše ćemo ga popeti na njega – reče Adem trudeći se da djeluje pribrano. Konj je već bio osedlan i preko njega bačeno debelo ćebe. Stajao je neobično mirno, kao da i on hoće da pomogne. Iznijeli su Halida. Gledao je svoju majku, koja ostade na kućnom pragu sa šamijom preko lica. Brisala je suze, a u dubini duše predosjećala je tragediju. − Ja Rabbi, bil hajir 6 – ponavljala je u sebi. Popeše Halida na konja i pokušaše ga staviti na sedlo. On se kao klada nagnu na Alijinu stranu. Ispraviše ga, ali se opet sruči na drugu stranu, Ademovu. Muklo je jecao. Adem pokuša ponovo da ga uspravi ali kad vidje da Halid ne može da sjedne na sedlo, obgrli ga rukama i skide sa konja. Unese ga u sobu i onako skrhan tiho priđe Malki. − Šta misliš da ga ostavimo, nemamo ga kud prema bolnici, namučit ćemo ga samo – prošaputa Adem. 6 O Gospodaru, na dobro.

− Teško meni danas, sine moj... odvedite ga, možda mu bude lijeka – zavapi Malka. − Malko, povraća krv! Sklonite Emina iz sobe, da ne gleda – naredi Adem. − Kako je moj brat danas, blijedog i mirnog lica. Ne znam ga takvog – pomisli Emin dok su ga izvodili iz sobe. Ostaviše Emina pred kućom. Nedugo zatim, iz sobe se začu jak krik, majčin, iz prsa. Mlada glava Halidova klonu u očevom krilu. − Sineeeee, sineeee, oči moje, sine moj!!!

*** − Emine, probudi se. Opet sanjaš – prodrma ga Selma. Emin otvori oči, mutne od suza kao onog dana kad je zaplakao za svojim bratom trčeći kroz polja, ista ona polja kojima su se nekada zajedno utrkivali. − Šta da radim? Snovi me ubiše – kroz zube procijedi Emin. Toga jutra Emin ranije krenu od kuće. Znao je da u radnji neće biti nikoga tako rano i i riješi da proba to „očaravajuće” piće. – Samo jednom i neću više – pomisli. Samo da ga uporedim sa onim kojeg pamtim od ranije... Dohvati bocu, krenu da je otvori, ali mu ruke zadrhtaše a srce zalupa. – Nema ljudi, ali Allah me vidi. Samo ću malo – tješio se. Evo ga još jedan Ademov sin pred iskušenjem onoga što mu je zabranjeno... Vuče ga, mami, obuzima… Možda baš zato što je zabranjeno… Borili su se vječito zavađeni dobro i zlo u krhkoj ljudskoj 17

duši. Na kraju, posluša zakletog neprijatelja. Nagnu iz flaše gutljaj gorke rakije i učini mu se kao da je otrov sipao u grlo. Stegnu zube, zatvori oči, kao vitak prut na vjetru sav se zatresa. Otrča u kupatilo do česme da ugasi požar u grlu. Zaključi da nema nikakve slasti u tom piću koje mu je hvalio pijanica Mišo i da nema razlike u gorčini od onog pića za koje je već znao. Dan u dućanu proveo je u osjećaju da radi u kafani u kojoj se služi samo alkohol. Toga dana, kao ni jednog drugog prodao je najviše domaće rakije. Na kraju radnog vremena u dućan mu navrati stari mušterija. Pošto ga pozdravi, Mišo naruči svoje piće. Emin ga usluži i upita: − Je li, Mišo, kakve miline ima u tome? Kako ti je napiti se tog čemera? Daj, prođi se toga, ako za Boga miloga znaš. − Nije to gorko. Ne znaš ti... – započe opet Mišo. − Znam – prekide ga Emin. − Ama ne znaš, Emine, dok ne probaš. A da ti nisi možda već...? – zastade Mišo i odmjeri Emina prisjećajući se njegove reakcije i riječi od maloprije. − Ne, ustvari ja... ovaj ne...To sam čuo... pa da, ljudi tako kažu – zamuca Emin. − Ljudi... Hmm, a šta sam ja? To je lijepa navika, popiti svaki dan bar po pola litra. Oni koji tako rade uvijek su zdravi i rapoloženi i dugo žive, da znaš. Pa nije li to stvar današnjice – pretvarajući se da nije primjetio Eminovu zabunu u govoru, nastavljao je Mišo. − Pola litre svaki dan, pa to je smrt! – reče Emin. 18

− Nije. U ovom svijetu patnje nekad čovjek mora da se podigne u svijet spokojstva i ravnodušnosti, a to možeš jedino ovako – odmahuje Mišo flašom u ruci. − Možda u početku bude teško ali kasnije je stvarno ovako kako ti kažem. Vjeruj mi, stari su rekli: Prva čašica jeste neprijatna kao trnje, druga kao slama, a treća ide sama – reče Mišo i poče da likuje kao da se tako nešto mudro, davni nije čulo. – Dobro, dobro, samo ti tako, ja i dalje ne vidim u tome nikakvo dobro – htjede Emin da završi razgovor. Mišo se zagleda u njega i reče: Emine, dok si pričao učinilo mi se da sam ti osjetio rakijski zadah. Emin preblijedi u licu i ništa ne odgovori. Osjećao se kao dijete uhvaćeno u tuđem vrtu. Nije se mogao pomjeriti. Mnogi bi ljudi u čaršiji povjerovali u priču ovog pijanca, jer kad je Emin pristao da prodaje alkohol zašto ga onda ne bi i probao. Čudna je ljudska ćud: uglavnom se više povjeruje u ono u šta se sumnja nego u ono u šta zaista ima razloga da se vjeruje. U metežu svojih misli i Mišovog lukavog pogleda Emin jedva izusti: − Ma nije tako, rakiju ni omirisao nisam. Zadah se osjeća od tebe. − Ja, danas, nisam pio. Sad sam kupio ovu rakiju, da se malo namirišem – reče Mišo i podiže bocu. – Vidiš, Emine, neće biti da sam ja otvorio ovu bocu, neko je već dobar gutljaj ispio! Spusti bocu na banak pred Eminom i pobjednički ga pogleda. Emin se zagleda u bocu, kad ono baš ona iz koje je popio gutljaj rakije. – Kako baš onu bocu da mu dam, ohh, Bože, šta da mu 19

kažem. Gotov sam. Svi će saznati za ovo, pa i moja porodica, a popio sam samo jedan jedini gutljaj. − Sigurno je fabrički tako napunjena ili je neko u putu kušao – branio se Emin. − E, moj Emine, ljudi koji rade ovim mnogo bolje otvaraju poklopac. Ovo je otvorio neko nesmotren, neko kome je ovo vjerovatno prvi put, i pokaza mu poklopac. Vidiš, poklopac je otvoren na sasvim drugu stranu – reče Mišo. − Kad si je već načeo, hajdemo je i popiti – predloži na kraju prepredeni pijanac. − Gdje nosiš tu rakiju? – poslije kraćeg ćutanja upita Emin. − Pođi sa mnom pa ćeš vidjeti – pozva ga Mišo. − Ma ne želim. Samo pitam onako, jer vas nikad prije nisam vidio ni na ulici, ni u dućanu, dok nije došla ova baksuzna rakija – srdito reče Emin. − Nemoj mučiti sebe, pođi sa mnom, vidjet ćeš da nema ništa loše u onom što ja radim – nastavljao je Mišo. − Dobro. Poći ću sa tobom ali ja neću piti, i uz uslov da ne pomeneš nikom ovo o čemu smo maloprije razgovarali – zatraži Emin od pijanica da sačuva tajnu. − Neću, Emine, ne tako mi moga Boga – zakle se Mišo na onog boga koji je spomenut u Kur’anu: – Oni koji su strasti svoje za Boga uzeli... Poslije Eminovog radnog vremena pođoše zajedno pravcem za koji Emin, do maloprije, nije znao ni da postoji. Konačno stigoše 20

u park na samom kraju varoši. Mišovi prijatelji već su bili podložili vatru, razgovarali su bezveze, vrteći bocu rakije u krug, od ruke do ruke. Malo se ko obazirao na to šta se priča, svi su pratili pogledom putanju boce. Mišo se pozdravi sa svojim drugarima. Isto učini i Emin. − Merhaba7 – reče on, a oni ga začuđeno pogledaše i niko mu ne odgovori osim jednog koji mu kratko reče: – Zdravo. Emin vidje da je rekao nešto što je u ovom društvu posve neuobičajeno i sav postiđen sjede do Miša. − Ko ti je taj? – upita jedan od pijanica. − To je moj drugar. Radi u dućanu – odgovori Mišo. − A to je onaj što ponekad kod njega kupujemo rakiju – prisjeti se pospani pijanac kojem usne bjehu hude i ispucale. − Jeste, to je on – potvrdi Mišo. − Aha, on nama omogućava da se mi ovako lijepo družimo i uživamo u carstvu slasti koje samo rakija može da podari – reče drugi pijanac, onako naslonjen na debelom stablu blizu vatre. Ostali to potvrdiše klimajući glavama. Emin nije mogao ni riječ da izusti, zastale mu negdje u grlu. Tek sad vidi gdje završavaju one silne boce alkohola. Učinilo mu se da nikada nije vidio toliko zapuštenih ljudi na jednom mjestu. A i mjesto gdje su se nalazili podmuklo ka je plašilo. Bili su blizu rijeke, koja je tu noć hukala kao da je i sama pijana pa se tako mamurna valja u koritu, tražeći mjesto odmora koje nikako da nađe. Okolno drveće Eminu je izgledalo strašno, kao da će ga neka od starih grana 7 Prim. -Dobrodošlica - prenešeno značenje - zdravo.

podići iznad parka i reći: – Evo ga Emin! Pobožni Emin i dućandžija

*** Porodica, na koju je Emin već zaboravio, bila je u velikoj brizi. Znali su da on nikad ne kasni. Zabrinuta Selma pođe do dućana i vidje da je on zatvoren. U blizini dućana živio je Eminov gazda. Ona ga upita za Emina. − Ne znam gdje je. Danas je radio i na vrijeme zatvorio dućan – kratko odgovori Azem. Selma se vrati djeci sva uplakana. − Gdje je? Šta je sa njim? Da mu se nije što desilo... Čudan mi je bio u posljednje vrijeme...

*** Mišova družina već je popila mnogo. Nakon što bi iskapili jednu bocu, otvarali bi drugu, a onu praznu sa tugom bi bacali u rijeku i nastavljali da piju. Boca je dospijevala i do Emina. Nudili su ga, ali on je odbijao. Pohvalili bi ga govoreći mu da je najbolji dućandžija u varoši jer posjećuje svoje mušterije. Tvrdili su da bi Emin mogao dobro da popije jer izgleda kao pravi muškarac. − A takve ljude mi izuzetno cijenimo, je l’ tako družino moja? – reče jedan od pijanica. − Jeste – odgovoriše ostali u glasu. Emin je bio upleten u mreži tamnih misli pohranjenih od podmuklih pijanica. Nije znao šta da kaže ili uradi a da ne pogriješi, da mu ne zamjere. Poslije svakog nagovora boca je nastavljala dalje. 22

U jednom trenutku Emin poželje da ipak bude ravnopravan u društvu. − Popit ću samo ove noći i nikad više, tako će mi oni sigurnije čuvati tajnu – pomislio je Emin. − Da vam ne prekidam krug, neka bude cio. Hajde da vam malo pomognem da se ovo popije i da idemo – reče Emin. − Dugo živio i mnogo popio – podržaše ga stare pijanice. Ali... − Nema više ni kapi rakije – primjeti Mišo pokazujući na posljednju prevrnutu bocu. − Večeras se dobro pilo. Šteta za Emina – saglasiše se pijanice. Zagrljene pijanice uz glasnu pjesmu krenuše kućama. Dogovoriše novi susret. Srećom po Emina, veliko iskušenje bi izbjegnuto. Šejtanski mamljivi zov alkohola bi prevaziđen i ove večeri.

*** − Oh, Bože šta je sa njim, ponoć je već prošla, neko mu se zlo desilo pa ga nema? – razmišljala je Selma uplašeno. − Hajte, djeco, na spavanje, doći će vaš babo. Sigurno je pošao kod nekog prijatelja dućandžije. Sad će on – bez imalo vjere u to što govori ubjeđivala je Selma djecu. U tom trenutku zaškripi stara vratnica i svi poskočiše prema prozoru. Ugledaše zamišljenog oca i supruga kako ide zastajkujući čas na lijevu čas na desnu stranu. Rukama je mahao po zraku 23

kao da pokušava da se za nešto uhvati a ono mu izmiče, i sve tako. Nije mu se žurilo kući. Osjećao je napetost, nemir i grižu savjesti. − Šta sam htio sa onim prokletnicima? Nije mi mjesto tamo, umalo da se uvalim u još veći belaj od onog što sam napravio danas u radnji. E nećeš više, Emine, tamo, neee – mrmljao je u sebi. Uđe tiho u sobu i uvuče se u posteljinu, misleći da ga niko nije vidio. Ubrzo zaspa.

Ujutru jedva ustade. − A što sam prebijen, sve me boli – prokomentarisa. Kad zapazi Selmu pored sebe, postiđe se. − Jesi li se naspavao, Emine? – upita ga. − Slabo. Vidjela si me sinoć kad sam stigao? – upita je. − Jesam, Emine, a i djeca su te vidjela – odgovori mu. − Da ti skuham kahvu? – upita ga. − Neću, ne mogu – odgovori Emin a zatim nastavi: – Gdje su mi djeca? Bio sam umoran, jedva sam na nogama došao. − Djeca spavaju, kasno su legla. Šta te je navelo da nam sinoć dođeš onako kasno? Šta ne valja u našem životu, reci mi, molim te. Meni je mnogo stalo do tebe. Ako sam šta pogriješila ispravit ću, ako Bog da, samo da te ne izgubim. Obećavam ti – plačnim glasom reče Selma. − Bio sam sa lošim društvom – prizna joj Emin i nastavi: – Selma, ti si dobra žena, a to što se meni desilo ne znam ni 24

sam kako!? Nagovor šejtana, šta li?! Obećavam da se više neće ponoviti druženje sa onakvim ljudima. Oprosti mi, Selma, molim te. Ja osim vas i roditelja mojih nemam nikog. Nemoj o ovome pričati. Djeci kaži da im je babo bio u poslu, pa se zato sinoć kasno vratio – zamoli je Emin. − Dobro, Emine, ali nemoj više to raditi, molim te – reče Selma. − Ne, naravno. Priznajem grešku koju više neću ponoviti – obeća Emin i ubrzo zatim krenu u dućan.

*** − Emine, brate moj, hajde večeras sa mnom bit će dobar provod. Idemo u jednu kafanu u blizini. Bit će dobrog društva, muzike, jela i pića – već sa vrata dućana slavodobitno mu se Mišo obrati. − A ne, više ja sa vama ne idem! – odgovori Emin. − Možda ti se nije svidjelo one noći pored rijeke. Nije ni meni bilo nešto, bilo je hladno. Društvo ti možda nije odgovaralo. Bit će nam lijepo ovamo. To je otmena kafana – reče Mišo. − Mišo, ovaj put me nećeš nagovoriti. Evo ti litar rakije i pusti me na miru – odgovori Emin. − Ne treba mi ta rakija. Tamo gdje sam naumio rakija se služi u kristalnim čašama, uz širok osmjeh konobarice. Hahaha – zakikota se Mišo. − Pa drugo što nikad i nisi kupovao kod mene – reče Emin i vrati onaj litar rakije na raf odakle ga je i uzeo. 25

− Treba mi dobar parfem, i to ženski, ako imaš? – nastavi Mišo. − Šta, zar ti imaš ženu!? – iznenadi se Emin. − Nemam, ali kako me lijepo služi, imat ću možda ubrzo – razvlačeći usne u lađicu, odgovori Mišo. Emin shvati Mišovu priču i ne želeći razgovor na tu temu, obrati se mušteriji koji je u već ulazio u dućan. Mišo ne ode, iako se Emin ponadao, već se pravio kao da nešto razgleda po dućanu. Pošto Emin usluži mušteriju, Mišo ga upita: – Koliko košta? − To je muški miris, koliko ja znam – reče Emin. − Mislim da je ovaj ženski? – pokaza na drugu bočicu. − Jeste, taj je ženski – potvrdi mu Emin. Mišo plati parfem i prošaputa mu izlazeći: − Ne znaš šta propuštaš! Emin je tako danima radio, pokušavajući da ne misli na onu tešku noć. Mišo nije navraćao. Osjetio je olakšanje. – Pobijedio sam – pomisli.

*** Gazda Azem je obično dolazio na kraj radnog vremena i pitao bi Emina kako mu ide posao i da li mu što fali u dućanu. − Sve je u redu, gazda, osim ovog alkohola kojeg još nisi izbacio iz dućana. Da znaš Azeme, ako ga bude i dalje ovdje 26

mene neće biti. Trpjet ću još ova dva mjeseca dok mi djeca školu ne završe – bunio se Emin. − Ma daj, Emine, zapeo si za taj alkohol, a vidiš da ti ljudi ne zamijeraju zbog toga. Uostalom, prošla plata ti je bila povećana – reče Azem. − Znam, ali to je bilo zbog istovara robe i što sam je sam slagao na rafove? Obično si plaćao drugog da mi pomogne a posljednji put sam radio sam – odgovori Emin. − Ne, Emine, to je bilo zbog dobre prodaje – ispravi ga Azem i nastavi: – A to da si sam istovarao robu, to mi je novo, pa zato želim da te častim jednim pićem u obližnjoj kafani. Emin osjeti stud oko srca. Sluti na zlo... Iznenadi ga poziv od gazde koji ga nikad ranije nije zvao na piće. − Hvala gazda, ali moram kući. Amar mi je nahlađen – reče Emin. − Da popijemo kahvu i ništa više. Zaslužio si, zar ne? – uporan je bio Azem. − Ne bih... – snebivajući se, uzvrati Emin. − Ma hajde, nećemo dugo. Nećeš me valjda odbiti a prvi put te zovem na piće. Ne izlazim sa svakim, to i sam znaš – pohvali se Azem. − E baš to me i zabrinjava, što me prvi put zoveš na čast u kafani – pomisli Emin. − Znam gazda da ti izlaziš samo sa uglednim ljudima iz varoši, možda zbog toga i nije dobro da te vide sa mnom – 27

snalazio se Emin. − U mojim očima ti nisi manje bitan od ljudi sa kojima se družim. Hajdemo, već smo mogli popiti kahvu – ubjeđivao ga je Azem. Ponovo nedoumica i zbrka u Eminovoj glavi, kako da postupi a da ispadne dobro. Nije želio da ide gdje se toči alkohol, ali povjerenje koje je imao u gazdu privoljelo ga je na pristanak. Stigoše ispred jedne velike kafane koja se Eminu učini kao zamak, zamak za odbjegle Božije robove, pomisli. Spolja je izgledala prilično otmeno. Unutra nešto sasvim suprotno: galerija zadaha i dima, izložba krezavih zuba i polumrtvih lica, sajam mutnih, upalih i buljavih očiju. Emin se u trenutku prestravi. Zanijemio je, a podmukli Azem kroz osmijeh reče: – Tako je na početku a onda se čovjek privikne. Emin ga ni čuo nije. Sluh i vid su mu bili zaokupljeni prizorima kakve u životu nije vidio. Zapazi slike ljudi postavljene na kafanskim stolicama. Šta je bilo sa njima zapitao se. Neko kao da mu šapnu: – Oni su bili nekad dobri gosti ove kuće a više nisu u mogućnosti da drugačije budu na svom voljenom mjestu osim ovako. U uglu, uz sami šank, Emin primijeti komšiju, obućara Haska. Odmah pored njega zapazi i buregdžiju Salka. Nije vjerovao svojim očima kad je vidio i mesara Nedina. Govorilo se za njih da su neporočni i uzorni domaćini. − Gdje sam ja ovo? – bez daha upita Emin, a glava mu pade među dva već naručena piva. − Na dobrom si mjestu – odgovori mu Azem. − Hajde, ne sramoti me. Vidi koliko je ovdje svijeta i pogledaj ih: svi su veseli, a ti zinuo i samo gledaš naokolo. Daj popij 28

malo, budi normalan čovjek – pozivao ga je Azem. Trgnu se u trenutku, podiže pogled i vidje gazdu ljutog zbog njegovog „nedoličnog ponašanja” u lokalu gdje „uživaju slobodni ljudi”. − Smučilo mi se, hajdemo odavde – reče Emin. − Ići ćemo, hajde popij ovo, da dođeš k sebi. Ne možeš tako nervozan kući, kao sa groblja – reče Azem. − Pa ovo jeste groblje živih ljudi, vidi ih samo! – pokaza Emin na neke koji su ležali na patosu. − Ne gledaj ti njih, vidi tamo ona dva inspektora, pa onog opštinskog sudiju. Eno ga i Mićo, čuveni advokat, prava gospoda – reče Azem. − Gospoda na ovakvom mjestu... Ne, ne!!! – odmahivao je Emin glavom. − Slušaj, ti si naučio kao dijete da slušaš čaršijskog hodžu, pa svog baba. Kad ćeš ti biti „svoj čovjek”, Emine? − A čiji li ću tek biti ako budem išao po ovim kafanama? – upita Emin. − Ovo je savremena generacija, oslobođena nepotrebnih okova i zabrana. Ja vjeru poštujem, ali čovjek ima i prohtjeve koje vjera ne može da zadovolji. Mi jednostavno uživamo u životu a vjera bi nam to uživanje uskratila – reče Azem. − Vjera je za sva stanja i sva vremena – prođoše Eminu kroz glavu hodžine riječi iz mekteba. Spletoše mu se opet misli a pogled odluta prema slikama. 29

Tamo sad vidje gazdu i sebe u jednom ramu. Ne vidje razliku među njima sem što mu se gazda učini malo namrgođenim. − Možda što nema svoju sliku nego je dijeli sa njim, tijesno mu… – pomisli Emin. Pogleda opet po kafani kad u njoj ljudi lebde ispruženih ruku jedan prema drugom. Snažno se sudaraju glavama a zatim padaju na patos. Ponovo se podižu, lebde, udaraju i padaju. – Pričinjalo mu se. − Živio, Emine! – začu odnekud glas. − Mrtav sam...! – vrisnu Emin. − Ma daj, među živima si. Evo, nazdravljaju ti – opet niotkud začu isti glas, koji kao da je upućen nekom koga tu nema. − Ovdje nema živih, zar ne vidiš sve sami leševi koji lete – reče Emin. − Emine, šta pričaš, ti kao si prvi put u ovakvom društvu, a znam da nisi – cinično će Azem. − Mišo ti je pričao? – upita Emin sumnjičavo. − Ne, nije Mišo. Ja sam njemu pričao da imam dobrog radnika koji bi bio još bolji ako bi se družio sa mušterijama. Zato, ako ne budeš večeras pio sa mnom, znat će čaršija sjutra sve – zaprijeti Azem. − Zamka, lakomislenost, prevara, obmana, laž, izdaja... – kako još da opiše osjećanja koja su ga prožimala dok je ovo slušao. – Zar da mi ovo radi čovjek za kojeg sam mislio da je najbolji u varoši? Sad prijeti da će mi obraz uzeti a možda i porodicu rasturiti, život uništiti. 30

− Zar tako Azeme, a cijenio sam te kao oca? – upita ga Emin. − Jeste Emine. Mada da nemaš volje za alkoholom ne bi bio ovdje znajući da se uglavnom alkohol služi – prekori ga Azem. − Ovdje sam došao da bih tebi i šejtanu udovoljio, Azeme, a sebi zlo učinio – prođe Eminu kroz glavu, pa izreče. − Pa hajde, udovolji mi i popij pivo, urazumi se. Ova kafana zna čuvati tajnu svojih gostiju ali oni koji joj leđa okrenu stvarno neće valjati – reče Azem. Emin je imao snage samo da odmahuje rukom kao da će ga to spasiti a njegovog sagovornika satrijeti. Opet uradi ono za što je mislio da je manja šteta. – Još sada i neću više, moram... – pomisli. Stud koju je osjećao bila je sve jača. Podilazilo ga je nešto što je dugo kružilo oko njega a sad hoće da se sjedini sa njim. Na vrhovima nožnih noktiju osjećao je hladan vjetar. Pribi noge jednu uz drugu. Studen se širila uz potkoljenice pa prema srcu. Emin savi ruke oko pasa zatim snažno jeknu, čineći mu se da će se zamak srušiti od krika, ali čuo ga je samo on i niko više. Hlađenje tijela se nastavilo i došlo do vrata. Ugušit će se. Nešto ga je stezalo. Učini mu se da je sve gotovo. Potom i niz ruke osjeti studen, kao da je poliven hladnom vodom, koja je tekla prema glavi i tako ostavljala trag na njegovom licu. Usne, kojima je do prije mogao jecati i stenjati, sad su se razvlačile u čudan osmijeh koji nije bio priličan njemu. Obrazi mu preblijediše kao u mejta8. Oči mu zakolutaše lijevo pa desno i zaustaviše se na one dvije boce piva: − Haj živio, Emine. Vidim, došao si k sebi – reče mu Azem. 8 Mrtvaca.

− A jeste, sad mi je malo bolje – odgovori ošamućeni Emin. − Ova tečnost stvarno ima magijsku moć jer kad popijem ne razmišljam o traumama koje sam doživio, pogotovo ne o pogibiji brata Halida – zaključi Emin. − Znao sam da ima u tebi nešto ljudsko, muško, brate. Vidi ti one koji ne piju: uvijek su tužni i zamišljeni. Nemoj reći da te nisam na dobro naveo – likovao je Azem. Poslije te noći Emin je počeo svraćati na piće sa gazdom ili sam u kafanu Sloga. Gazda mu je dopuštao da ranije odlazi sa posla kako bi imao vremena da popije nešto i stigne kući na vrijeme. Ali zadah ga je odavao. Selma je shvatila opasnost za familiju, pokušavala je da razgovora sa Eminom ali uvijek bez uspjeha. Govorio bi da je umoran i da hoće spavati. Nije se više ni sa djecom igrao. Djelovao je kao da ih i ne poznaje. Gledajući ih pomislio bi: – Čija su ovo djeca u kući?! Djeca nisu razumjela zbog čega ih babo tako gleda pa bi bježala u svoju sobu, zatvarajući vrata za sobom. Kako je počeo više piti, lagano je gubio pojam o vremenu. Ostajao bi duže u kafani pa se kući vraćao pijan i brbljiv. Put do kuće bivao mu je sve duži. Išao bi s jedne ivice na drugu, korak naprijed tri nazad i sve tako dok u jedno doba ne bi stigao doma. A i tada bi počeo sumnjati: – Ova kuća nije moja. Alkohol mu je otvorio puteve zablude, prazne nade i lažnih zadovoljstava - stranputicu koja vodi u ponor. Kući je stizao kasno, i umjesto slatkiša u džepovima donosio je poluprazne flaše, koje nije stigao popiti u kafani zbog fajronta. Prestao je donositi namirnice. Porodica se nalazila pred vratima bijede. Počeo je da maltretira ženu, tukao je, jer „nije imala razumijevanja za njega”. Dok bi je nemilosrdno tukao, djeca bi skakala oko njega i molila ga da prestane, što bi on i uradio, a onda bi prešao na njih i sa par šamara otjerao bi ih u sobu, te se vraćao i 32

nastavljao s nasiljem. Neimaština je postala vidljiva na nedužnoj djeci. Počela su neredovno ići u školu. Nisu imala šta da obuku i obuju. Zima je dolazila, djeca su bila bez jakni i čizama. Majka im često ne bi dala da idu u školu jer su bila gladna i iznemogla. Selma je išla kod komšija sa kesom u ruci da traži malo brašna da im umijesi hljeba. Bajram se bližio, a Eminova familija nalazila se u sve težoj situaciji. On nije ni mislio na taj, nekad za njega, veliki Kurbanski bajram. Selmi i djeci je prijetila opasnost od uništenja. – Moram ih spasiti, Allahu moj… – mislila je zabrinuta Selma. Kurban bajram je došao i prošao. Zima je stigla. Amina i Amar više nisu mogli ići u školu. Nisu imali u čemu da izađu na nemilosrdnu hladnoću. Nije im bilo toplije ni u sobi, jer drva za ogrijev nije bilo. Zimu su osjećali na cijeloj koži, ali im je bilo mnogo hladnije ispod nje, negdje duboko u duši. Selma nije više mogla izdržati. Odlučila je da djecu povede Eminovim roditeljima. Prije nego su krenuli, Amina zamoli majku da je ostavi nasamo par trenutaka u njihovoj sobi. – Samo nemoj dugo, moramo krenuti – upozori je majka. Amina uđe u sobu i kratko se zadrža. Kada je izašla, majka primijeti tračak radosti na njenom licu i skupljene ruke na srcu, kao da je uradila nešto čime je mnogo zadovoljna i što joj uliva nadu. Ništa je nije pitala. – Neću da joj remetim tu rijetku radost – pomislila je Selma. − Majko, šta ćemo sa Bucom? – upita Amar. Buco je bio vezan za kolac. Poče se izvijati uz njega kad primijeti ukućane. Tražio je igru, ali kad vidje da ukućani mirno stoje pred kućom, podvi rep i uđe u kućaru. − Daleko je selo, a i danima nije jeo, ne bi izdržao, pustit ćemo ga – reče Selma. 33

Amar prihvati majčinu odluku, iako teško.

Krenuše razmišljajući brižno: – A šta će biti sa njihovim, nekada, dobrim domaćinom? Pomoći mu nisu mogli. Sad pokušavaju sebe spasiti od nesreće koja guta bez milosti i sažaljenja. Odoše u nadi da će na selu naći bolje od onoga što ostavljaju. Svakako u varoši nemaju više šta da izgube. Sve je već izgubljeno. Pršti snijeg pod Selminim starim, pocijepanim cipelama. Na sebi je imala ljetnju haljinu i prsluk pregrnut preko tankog džempera, a na glavi joj je lepršala izblijedjela mahrama. Ni djeca nisu bila bolje obučena, nosila su pocijepane, tijesne čizme, boljelo ih je. Malom Amaru ispadali su prstići pa bi njima ponekad pravo u snijeg. Pantalone su im kupljene prije nekoliko godina nove i lijepe, a sada su u zakrpama, kratke, nisu se mogle sastaviti sa čizmama. Imali su još košulju i džemper, a preko glave stari šal. Bijelo lice im se stapalo sa snijegom. Oči tužne, poluzatvorene teškim kapcima, gledale su bez žara, ali ipak u nadi… Selma je znala pravac sela ali ne i put. Bojala se da ne zaluta, tek tada da upropasti, a ne da spasi svoju djecu. Nešto joj je govorilo da ide dalje. Prošli su kroz guste šumarke, uske puteljke, vjerovatno i pored divljih zvjeri ali hrabrost i snaga koju je u tom trenutku osjećala bili su jači od svih opasnosti. Iz jedne prilike za propast išli su u drugu, ali izbora nije bilo. U obje situacije spašavali su goli život. Dok su prolazili kroz šumu Amar se često okretao, čini mu se da ih Buco prati, ali njega nije bilo. Poslije nekoliko sati upornog hoda kroz planinski klanac i livade, stigoše pred kuću svoga deda i bike. Djeca su posrćala od umora ali ih je majka čvrsto držala za malaksale ručice. Stari Adem 34

i Malka izdaleka primijetiše mile goste. Izađoše da ih dočekaju. − Es selamu alejkum9, radosti naše, dobro nam došli – reče Adem, pokušavajući da se osmjehne i unese malo veselja. Uvijek mu je to uspijevalo, ali ne i danas. − Alejkumu selam10 – odgovori zadihana Selma. Čim zakoračiše u kuću, Selma već u hodniku poče priču. Kao da je jedva čekala da izbaci gorčinu iz svojih prsa. Babo, majko, evo vam djeca. Ja ih više ne mogu hraniti, nemam od čega... Pokuša da zaplače ali suza nije bilo. Napravi grimasu na izmučenom licu. Promrzla djeca stajala su pripijena uz majku, ništa nisu izgovorala. Nisu mogla potrčati svome dedu u zagrljaj, a željela su to. Stari Adem bio je u nevjerici. Nad srcem mu se nadviše oblaci tuge koji su svakoga trenutka mogu da puknu i izliju kišu razočaranja i sloma. To bi još više obeshrabrilo goste koji su kod njih došli za utjehu i ohrabrenje. Bilo mu je jasno zašto Emina nije bilo one jesenje noći kada je posljednji put bio u posjeti kod njih. Priče koje je čuo o 9 Neka je Božiji mir sa vama. 10 Neka je i sa vama Božiji mir.

sinu da je skrenuo sa pravoga puta u ambis alkohola, nažalost, bile su potpuno istinite.

− Kasno sam saznao – pomisli Adem. Uvede Selmu i djecu u topli dom. Posijedaše oko šporeta. Djeca ugledaše šerpu na njemu. Zavrpoljiše se, pridigoše se na prstima... – Moramo vidjeti šta to naša bika kuha... Bili su iznemogli od gladi, a da se u šerpi nešto kuha to davno nisu vidjeli. Amina i Amar su se pogledali i istovremeno razumjeli: – Najest ćemo se konačno.

*** Nakon kratkog oporavka Selma do tančina ispriča šta se desilo: − Počeo je kasno da dolazi kući. Onda je prekinuo i namirnice da nam donosi. Donosio nam je samo bijedu, strah i muku. − Da li je radio, snaho? – upita Adem. Jeste, babo. Radio je samo da bi imao za kafanu i to u nekom „visokom društvu” koje je često pominjao. Duboko uzdahnu okrenuvši se oko sebe. Plašila se da Emin nije tu negdje te da će je zbog tih riječi i „nerazumijevanja” opet istući. Koliko je nas zapostavio sebe je još više. Sav je usukan. Mršav. Uvijek prljav. Nikad trijezan. Pakosan na djecu. Ljut na mene. Ćutljiv. Djeca su ga se počela bojati. Zamislite, babo i majko, kad bi nekad ostao u kafani, ili ko zna gdje da spava, djeca bi mi prišla i radosno kazala: – Majko, nema baba, večeras te neće tući – reče Selma. Davao je svu zaradu na rakiju. Nas su hranile komšije. Vi 36

veoma dobro znate: ja od rodbine nemam nikog, neki su mi poginuli u Drugom svjetskom ratu, drugi mi umrli poslije rata od bolesti, a vi ste nam bili daleko. Nisam znala šta više da radim pa sam došla da mi pomognete da spasim djecu. Njih mi je žao, babo, najviše, odrasla sam i sama kao siroče, bez oca i majke. Možda i njih čeka ista sudbina. Tako se plašim – plačući i rukama sklopljenim preko obraza završi Selma. Adem mirnim glasom odgovori i priupita: − Snaho, imaj sabura.11 U Allaha se nadam, bit će ipak hajira. Njime je rakija potpuno ovladala, a vama vidim, dala bijedu, čemer i jad. Ja moram nešto odmah učiniti. Gdje ga mogu naći, snaho? − U nekakvoj kafani Sloga – odgovori Selma. − Koliko sjutra otiću ću u varoš – reče Adem i zaćuta gledajući u patos. Ustao je u ranu zoru i klanjao sabah.12 Dova13 mu bi nada i snaga za put na koji se sprema... – Allahu, vrati mi sina. Ti znaš da samo njega još imam. Vrati mi ga tako Ti Tvoje veličine. Starac u sedmoj deceniji života krenu na put po velikom snijegu i studi. Želja da spasi sina nije znala za prepreke. Gazio je prtinom koju su mu dan ranije utabali njegovi najmiliji gosti. Zdravlje mu je bilo loše. Tegobu puta ubrzo je osjetio, ali nije mario. Trebalo je sina vaditi iz propasti. Išao je, njemu dobro poznatim kraticama, preko šuma i potoka, preko poljana, putevima gdje je nekada, sav srećan, 11 Strpljenje. 12 Jutarnja molitva. 13 Obraćanje Bogu, traženje pomoći od Njega.

dočekivao svog sina iz škole. Nakon nekoliko sati pješačenja i misli punih sjete na prošle godine, stiže ispred kuće sina. Kroči u nju i primjeti: – Ova je kuća u haosu. Emina ne zateče kući, ali je znao gdje treba da ga traži. Samo što stiže ispred kafane Sloga, neki čovjek izletje i zamalo ga obori. Bio je to jedan od trojice „gostiju“ koje je gazda kafane upravo izbacivao četvoronoške vani. Pogleda malo bolje da vidi da neki od njih nije Emin. Nije bio. Proviri na vrata i smrknu mu. Prizor ga podsjeti na sam džehennem.14 Crni dim, kao dobro plaćen konobar, kolutao je oko glava kafandžija. Rastureni stolovi i stolice odavali su sliku kao da se unutra tek završila borba bikova. Stisnu se za ruku ne bi li se trgnuo iz sna. − Zašto li me Malka ne budi, sigurno se na javi tresem od užasa sna u kojem sam – pomislio je. Ipak, galama iz kafane vratila ga je u gorku stvarnost. − Ja sam više popio od tebe! – začu se glas. − A ne, nisi ti više popio od mene, ja sam od juče ovdje i evo me još pijem. Haha – busa se drugi. − Ti si kriv za Bera što je zaglavio u bolnici pa sad ne može da pije. Ti si najviše volio sa njim da piješ, trebao si da ga čuvaš... – opet Adem začu glas iz kafane. − Nisam ja kriv. Nisam bio tu kad je on htio da se vješa. Osim toga, sada mu posvećujem posebnu pažnju. Nije prestao da pije ni u bolnici. Svaku noć mu krišom nosim po litar rakije. Haha... – pravdao se onaj napadnuti za nebrigu. 14 Pakao.

Iz ugla kafane dopire povišen glas pijanice koji se hvalio svojim bludničkim uspjesima. Njegovi drugovi za stolom potvrđivali su to kao dobro za koje se i oni bore, ali su manje lijepi od sabesjednika, pa im teže ide. Sa drugog dijela kafane čuje se: – E dobar je bio, naš Ahmo, juče ga ukopasmo. Drugi pijanac ga upita: – Da li ste mu što ostavili za sjećanje na nas? − Naravno da jesmo. Litru dobre rakije, neka malo popije i da može počastiti i naše prijašnje drugove kojima se on sada pridružio – reče pijanac, koji bi naslonjen na kafanskom stolu. Nasmijaše se svi kao da su ga ostavili u velikom rahatluku15, kao da su ga zbrinuli na najbolji način, pa nemaju razloga za brigu. Iz trećeg ugla, kao sa dalekog horizonta pustog mora, dospijevao je promukli gusarski glas: − Danas sam bio kod Miša. Sve vas pozdravlja. − Aaa gdje je on? – upita neko. U zatvoru, budalo. Zar ne znaš gdje ti je drugar iz kafane. Piiih, bruka – odbrusi onaj prvi i nastavi: – Potukao se sa nekim pobožnjakom. Mišo ga je htio uputiti na “pravi put” a ovaj je uzvratio štapom. Mišo ga je udarao pesnicama pobožnjak je pao i teško povrijedio glavu o nekom kamenu. Svi se opet nasmijaše, bi im milo što je ovaj pobožnjak razbio glavu. Slušao je šta se sve unutar kafane priča, laže, hvali, veliča... – zabezeknu se i pomisli, − Ne, nije moj sin u ovom džehennemu! Još jednom prođe 15 Spokoj.

pogledom cijelu kafanu i dobro vidje sve goste i stolove sem jednog stola koji je bio skroz iza šanka, u dnu kafane.. Pođe sa druge strane kafane i proviri kroz prljav, napola razbijen prozor. Ugleda potop grješnog sina. Osjeti se kao Nuh16 i reče u očaju: – Bože, zar sam i ovog sina izgubio? Emin je bio prislonjen na kafanskom stolu. Ruke su mu visile. Noge su bile podbačene pod sto, kao da ga je neko objesio. Nije mrdao. − Moram ući unutra, nema mi druge – zaključi Adem. Priđe za sto. Tad ga Eminov drugar primijeti: − Koji si ti, starino? – drsko ga upita. − Ja sam otac ovog vašeg druga – odgovori ne gledajući pijanicu. Zagleda se u sinovu glavu zabačenu na stolu. Pomilova ga. Kad ovaj vidje da je stvarno otac Emina, ode. Emin podiže polako glavu, a Adem mu primijeti krvave oči, modre obraze, zaraslu kosu i bradu. Emin pogleda oca pa spusti glavu. Zatim još jednom podiže pogled čudeći se što vidi oca u kafani. Adem ga uze i povede kući. Položi ga da odspava, zatim pođe i kupi nešto hrane. U kući nije bilo ni mrvica za miševe! Negdje pred akšam17 Emin se počeo buditi. Pred očima mu je opet bio otac. Brzo se pokri jorganom kao da se brani od nekog. Nije bio siguran da li mu se otac priviđa sad ili ranije u kafani. − Hajde, sine, spremio ti je babo nešto da pojedeš – pozva ga Adem. 16 Nuh - Božiji poslanik. 17 Poslijepodnevna molitva.

− Otkud ti ovdje? – upita Emin. − Pa došao ti babo u posjetu, kao i uvijek – reče Adem. Zapazivši da u kući nema nikog sem baba Emin upita: – Gdje su djeca i Selma? − Ne znaš sine, gdje ti je porodica – ukori ga Adem. − Pa znam... – slaga Emin, pa nastavi: − Djeca su tu u komšiluku igraju se, Selma mora da je pred kućom. − Hajde, sine, ustani – reče Adem. − Hladno mi je. Ne mogu – odgovori Emin. Adem.

Pa drva u šporetu gore sve vrijeme, sine. Soba je topla – reče

Emin malo proviri ispod jorgana, osjeti na licu sobnu toplotu koja ga namami da se otkrije i ustane. Danima se nije nalagalo u njegovoj kući. Sjede za rasklimani sto gledajući u fildžan crne kafe koja se poodavno ohladila. Glavu ne ispravlja, kao da mu je mnogo teška. Adem nastavi razgovor: – Porodica ti je kod nas na selu, sine. − Na selu!? – začudi se Emin. − Nasitila se djeca toga čime si ih hranio. Svaki dan si im spremao jad i sjekiraciju koju su jeli začinjenu svojim suzama. Tom hranom nisu mogla ići u školu. Danima su bila sve jadnija i mršavija. Nisam te učio da tako odgajaš porodicu, a ni da se družiš sa onim prokletnicama – prisjeti 41

ga Adem. − Nisu oni prokletnici, to je savremeno društvo koje živi slobodno i otmeno. Sa njima neki put popijem, a Selma odmah počne pridikovati kako je to haram, kao da ja ne znam šta je dobro a šta ne – ljutio se Emin. − Je l’ to isto društvo koje si imao na omladinskim radnim akcijama? – upita Adem. − Ti znaš za to? – začudi se Emin. − Znam, sine. Znam za tvoje prvo kušanje alkohola i noći koje si provodio uz logorsku vatru i muziku – odgovori Adem. − Nemoguće! Nikada mi nisi to pominjao. Zašto? – upita Emin. − Nisam, ali sam te poslije toga nadgledao i nisam vidio da si opet posrnuo. Poradovao sam se da si to ostavio za sobom. Pogotovo kad sam te oženio dobrom djevojkom, kad su došla djeca. Ali šejtan niti ore niti kopa, udari na čovjeka kad je siguran da će ga uništiti... – razočarano reče starac. − Možda je ovo moja sudbina, i sam si mi govorio da se ona ne može izbjeći – htjede Emin da prekrati neugodan razgovor. − Tvoje srce je zgriješilo, sine, a sudbina ti je samo ukazala grešku. Svako dobro koje te nađe od Allaha je, a zlo koje te snađe od tebe je samog – reče Adem. − Ništa ja ne razumijem, ni šta je od mene ni šta je od All... – zastade Emin te se zacrveni. Napregnu se još jednom da dovrši misao, ali uzalud, usta ne mogahu to prevaliti. Adem zabrinuto pomisli: 42

− Bože, pa moj sin ne može izgovoriti Tvoje Uzvišeno ime. Pritisnut talasom tegoba i muke, sjeti se kur’anskog ajeta koji opominje na zabludu u kojoj se Emin našao: − A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne uputu.18 − Prokletstvo tih puteva je vječno, sine – nastavi Adem. – Niko njima nije koračao a da je bivao srećnim i uspješnim. − Nisam ih ja otjerao! – prekide ga Emin. − Znam, nisi ni bio kući dok su oni gladovali, niti kad su goli i bosi krenuli kod mene. Do maloprije nisi ni znao gdje su. U vatru su mogli upasti a oca ne bi bilo da ih spasi – reče Adem. − Nije baš tako... Hmmm... Mrrrr... – mrmljao je Emin kao da se došaptava sa nekim ko je između njega i baba mu. − Raspitaj se, sine, koliko pijanaca ima sređenu porodicu. Dok oni kucaju čašama u kafanama punim dima, djeca im se mrznu po šupama gladna i nesrećna. Sebe truju alkoholom a porodicu bijedom, strahom i neimaštinom. To je tvoje društvo. Njima želiš biti ravan – reče Adem. − Nije to loše društvo, čovječe – klateći glavom gore-dolje, tvrdio je Emin. − Sine, poslušaj oca. Ostavi se te propasti. Odbaci alkohol, loše društvo, kafane i ulice. Spasi se od poniženja. Okani se samohoda u neizvjesnost, vrati se na put sreće i blagostanja, vrati se porodici – zamoli ga Adem, više priželjkujući, nego 18 El-Kasas, 50.

što se nadao, da će ove riječi imati fajde. − Ja znam da nije neki grijeh ako malo popijem, to nije smetalo životu u porodici, samo što Selma paniči i uveličava – buncao je Emin. − Neću da te izgubim, sine. Jednog sam već izgubio – od nesnosne muke izusti Adem. Eminu je sve vrijeme glava bila oborena sa pogledom na sto. Grebao je rukom po stolu, nervozno i mlitavo. Adem je patio dok ga je posmatrao. Odjednom, starac uzdrhta, odskoči u stranu kao da vidje provaliju između sina i sebe. Što se više provalija cijepa sin mu tone u bespuće, nepovrat, kud li već... A on mu pruža iznemoglu ruku. Želi da ga spasi. Ali ovaj odlazi, neće oca ni da pogleda. Odlazi bez očevog blagoslova na put kojim idu nesrećnici. Gleda starac sina kako tone, nestaje u ponoru bez nade. − Hajde, sine, pođi sa mnom – zamoli ga Adem, boreći se sa svojim košmarima. − Neću, i nemoj više da me nagovaraš. Za sve ovo kriva je Selma i ako hoćeš, djecu možeš dovesti, a ona neka mi se ne pomalja na oči – viknu Emin. Adem se malo pribra, a Emin mu se obrati drskim glasom: − Slušaj ti... – ne znajući kako da nazove čovjeka koji ga cijelo vrijeme zove sine, nastavi: − Neću više da se raspravljam sa tobom. Kad odeš kući reci Selmi da dovede ono troje djece. 44

− Dvoje, Emine, dvoje – ispravi ga Adem. − Dobro, k’o dvoje, k’o troje. Nebitno! A i ona ako hoće neka dođe ali da ćuti, da me ne uznemirava – reče Emin. Ustade i ode do polomljenog prozora gledajući vani. U tami je nazirao grane obližnje breze, učini mu se kao da mu prijete. Ademu se sve zavrti. Umalo pade, ali se prihvati za zid. Opet mu se uskovitla pred očima, začu veliku huku izvana kad ono put od sela do samih vrata, puzi prema Ademu kao zmija. Hvata ga strah i panika... Jedan veliki kamen sa puta razvali vrata i to baš onaj na kojem se Adem često odmarao. Onda ga staza puta poče vezati, stezati, koljena mu se pribiše jedno uz drugo tako da bi najradije jauknuo od bola ali nije bilo glasa. Tu gdje se on našao bila je samo buka i tjeskoba. Stezao ga je put preko grudi, bolno. On bespomoćan, slab. Prag od kuće zatvori mu usta pa nije mogao više ni stenjati. Kamenje na putu sijevalo je pored njega kao da ga želi ubiti, valjda zato što nije uspio, njime, da vrati sina. Kao da su i grane željele da kazne Adema pa hoće oči da mu iskopaju, a on opet misli da mu se sa pravom svete zbog njegovog neuspjeha. – Halal im bilo – pomisli. Imao je potrebu da pobjegne, ali kuda?! U budućnost nije mogao, stidio se nje... − Sve se okrenulo protiv mene, sem Allaha Jedinog, a On mi je dovoljan pomagač – umirivao je Adem uzburkanu glavu. Začu neke korake. Pojavi se Halid. − Oče, došao sam da te vodim. Bit će ti bolje. Dođi – reče mu sin. − Hoću rado, sine moj, ali vidiš da nam se život popriječi – i pokaza rukom na jaz između njih dvojice. 45

− Doći će dan, oče, kad će se izgraditi most između tebe i mene, ako Bog da. Uskoro, uskoro, uskoro... Polako je utihnuo glas, a sa njim i svjetlost koju je nosio lik njegovog Halida, jedini svijetli prizor u cijelom Ademovom košmaru. − Čekaj me, sine. Idem i ja s tobom, čekaj me... ustade Adem i pođe osvijetljenim putem njegovog rano poginulog sina. Ali umjesto svjetlosti zaglavi se u tami hladne noći koja ga vrati u stvarnost. Emin ničim nije pokazao da želi zadržati oca koji je gotovo bez svijesti istrčao vani. Začudilo ga je očevo buncanje: – Čekaj me, sine, idem i ja s tobom. Čekaj me. Kome se obraćao vani kada je on bio u sobi, pitao se Emin. Euzu billahi mine šejtanir radžim19 – izgovori Adem, pribra se. Okrenu se još jednom prema kući svoga sina i tada u Eminovoj sobi nestade svijetla. − Allahu moj, ja sam nemoćan, spasi ga, Ti si Svemogući – dovio je iznemogli starac. Podiže glavu prema vedrom srebrnastom nebu: – Bit će studi večeras. Selo mi daleko a vrata mog sina još dalje. Mislima je još uvijek bio u kući sina Emina. Zakorači na put koji mu je jedini preostao. Krenuo je naprijed, prazan. Zagazi u tamu.

***

19 Tražim zaštitu kod Allaha od prokletog šejtana.

U starom domu, ukućani ni glasa da puste, plaše se da ne poremete nadu koja je lebdjela iznad zabrinutih glava. Kradom su provirivali kroz prozor nadajući se prizoru dviju silueta na obronku. Brzinom vjetra, strujala je neizvjesnost: – Kada će Adem doći i hoće li doći s Eminom? Pala je noć. Sumnja se uvlačila u njihova srca, kod najmlađih ukućana najviše. Ipak, neće se vratiti, pomisliše. Čekali su do dugo u noć. Ponoć je djecu uspavala, a svitanje zore zateče budne oči Malke i Selme. Nisu htjele da izuste ono što su obije mislile, ali je to govorio svaki pokret njihovog tijela. Malka je svako malo išla do šporeta, otvarala vrata od njega i tako se zagledala ne znajući ni sama šta da uradi. Selma se vrtjela po sobi. Pođe do kuhinje, nešto bi da uradi a ustvari sve vrijeme otvara i zatvara vrata od sudopere i viseće tražeći nešto. − Snaho, idemo da legnemo. Vjerovatno je Adem ostao da konači kod Emina pa će danas doći, ako Bog da. Naloži, još malo, neka soba bude topla. Legoše.

*** Hladni vjetar duvao je dok je padala noć nad obroncima velike planine. Trebalo je proći planinom u ovo doba. Izgledala je strašno i gordo. Provijavao je snijeg. Sve je uobičajeno za januar, samo ne i da stari Adem putuje u to doba. Bolesno tijelo, mnogo godina uzetih od života i jaki bol u grudima, povijali su ga do same površine snijega. Gazio je što nogama što rukama. Gubio je dah. Osjećao je nesnosnu žeđ i glad. Od preteškog bremena muka i briga, potpuno je zaboravio makar nešto da popije ili pojede. Izvor vode u šumi bio 47

mu je blizu, pa požuri. Priđe izvoru, kad tamo Emin na koljenima, ruke prislonio uz žile stare bukve ispod koje je bujala kristalno čista voda. Pije. Adem se približi, duboko se zagleda u to dijete. – Jeste, to je moj Emin, jagnje moje. Šta će on ovdje po ovom vremenu, moram ga povesti kući – pomisli i reče: − Sine, dođi babu. Hajdemo kući! − Babo! – zablista dijete od radosti što vidi oca. − Zašto si okasnio, sine moj. Brinut će ti majka – ukori ga Adem. − Zaigrao sam fudbala u školi. Neću više kasniti, vidjet ćeš, ako Bog da – obeća Emin, a lice mu se zacrveni kao jabuka pred branje. − Dobro, sine. Daj babu ruku, idemo kući – pozva ga Adem. − Polako, babo. Imamo malo vremena i da se takmičimo ko će prvi izaći do na kraj ove šume. Prošli put si bio brži. Hajdemo sad – reče mali Emin i priteže kaiše na opancima i dade se u trk prtinom koja je vodila ka rubu šume. − Stani, sine. Mrak je izgubit ćeš se, sineee – vikao je Adem pokušavajući da ga prati. − Hajde, babo, stigni me. Hahaha – razdragano se smijalo dijete sigurno da je već dobilo trku. − ...Auuuu, auuuu... – čulo se odnekud. – Vukovi, sine. Ideš 48

pravo na njih. Ohh, Bože, mogu li mu pomoći? Samo sam ja u ovoj šumi, u ovom mraku. Ohh, Bože, mogu li...? U velikom hropcu, pripijen uz bukvu do izvora, dozivao je Adem sina kroz tamu života kojom su lutali gladni vukovi. − Auuuu, auuuuu... Opet se začu zavijanje gladnih vukova. – Ve la haule ve la kuvvete illa billahi“20 – prošaputa Adem kad vidje da od svega nema ništa. Bilo je to samo sjećanje na događaj iz Eminovog djetinjstva. Prođe pored izvora, zaboravivši da popije makar kap vode. Produži dalje kroz šumu, kroz noć. Zavijanje vukova čulo se sve bliže, kao da je nečim mamio te krvoločne zvjeri.

*** Tek naložena drva pucketala su u starom šporetu Ademovog doma. Svakog trena neko kašljucne, okrene se na jednu pa na drugu stranu. Budni su. Mučile su ih iste misli: – Šta će biti danas? A to je tako blizu... Mali Amar se sjeti pjesme koju je posljednji put sastavio za pisani rad. Htio je naglas recitovati ali ga nešto pritisnu. Nije mogao ni riječi izustiti pa je ponovi u sebi: Duša moli, san priziva, da zaspi ne može mirne snove da sniva, u skrivenoj bašti nadanja, nesanica moja, neveselo kolo igra, neveselo kolo igra... − Babo, ako mi se vratiš nikada se više od tebe neću odvajati, nikada – šaputala je Amina. Čuo se fijuk vjetra kako zavija 20 Nema snage ni moći osim sa Allahom.

oko kuće, ulazi pod strehe i pokušava ući u sobu.

*** – E samo još ovu poljanu da prođem, blizu sam – pomisli Adem. Borio se, išao je naprijed, ali bez imalo volje. Nije ga toliko zaustavljao vjetar, koji ga je šibao po licu, niti staračka iznemoglost, ni bolest, koliko su mu se noge kratile čim bi pomislio da se vraća sa lošim vijestima, bez sina. Od tih misli lupalo mu je srce kao da će prepući. Najradije bi otišao negdje gdje ga niko ne bi pitao: – Ima li nade? Premrzle noge i ruke gotovo su se ukočile. Vjetar mu je skinuo kapu sa glave. Dugmad na starom kaputu su visila. Snijeg u cipelama. U svitanje zore stiže svojoj kući. Jedva je poznade. Kad se primače začu dječiji smijeh, pogleda kroz prozor u sobu gdje su nekad spavali Emin i Halid i vidje perčine malih sinova. − Bože, šta je san a šta java?Ama, ja maloprije vidjeh svog sina u šumi pa mi uteče, a evo njega sad kući kako igra s bratom. Pa ovo je stvarnost. Ono da je moj Emin porastao i da sam juče bio kod njega, ne, to je bio samo ružan san – pomisli Adem. Bi mu lakše na duši. Pokuca. Izađe Malka. − Gdje su djeca, Malko? – odmah upita Adem. − U svojoj sobi, spavaju – iznenađeno odgovori. Zabezeknu se kad vidje Adema samog. − Nema mi sina, laneta moga – pomisli Malka. – Znao sam da su tu, sve što sam sinoć preživio, sanjao sam – 50

šaputao je Adem. Na vrhovima premrzlih prstiju dođe do sobe gdje su spavala djeca, kad tamo njih dvoje, pod jorganom. Osmjehnu se, pade mu kamen sa srca. Krenu da izađe ali ga poput groma sledi dječiji glas. − Dedo, gdje je naš babo? – upita ga polupospana Amina. − Ko je dedo, a ko babo? – zbuni se Adem. − Znala sam da neće doći! – reče Amina i zaplaka. − Doći će tvoj babo, srećo moja, hajde ti sada spavaj – reče Malka i vrati uplakanu unuku u krevet. Amar je sve pratio vireći ispod jorgana. − Bože, osnaži mi sestru i čuvaj mi je. Ti znaš koliko ona pati za babom. Vrati nam ga. Tebi je to lako. Bože, tako nam je teško – molio je Amar. − Ahh, jeknu Adem, al‫ ׳‬me probode... – uhvati se preko prsa i kleknu na koljena. Malka i Selma pritrčaše, uzeše ga i smjestiše u krevet. Obukoše ga u suhu i toplu odjeću. Pokriše ga jorganom. Snaha mu skuha čaj, ne bi li ugrijao premrzlu lubinu. Kad ga ispi, osjeti potrebu za snom, kao da će mu on konačno ukazati stvarnost. Počeo se buditi oko ikindije.21 Pored sebe je vidio djecu. Obradovaše se što im se deda probudio. Prije su ga gledala nekako čudno, plašila su se da im dedo ne umre. − Amina, Amare, dječice moja... – dovoljna je bila ispružena ruka da djeca razdragano utrče u njegov krevet. Očeva ljubav, to im je tako falilo. 21 Poslijepodnevna molitva.

− Kako si, Ademe? – upita ga Malka. − Hvala Bogu, dobro sam – odgovori Adem. Niko se ne usudi da pita za Emina, dok Adem sam ne poče: − Djeco moja, živjet ćete sa nama sada. Mi ćemo vas njiviti.22 Vaš otac će možda doći kasnije, Bog zna. Nadam se da će vam se ovdje svidjeti – reče Adem. − Hoće, dedo. Lijepo nam je sa vama – potvrdiše djeca. I ne pitaše za svog baba ništa više od onoga što im je dedo rekao, razumjeli su dovoljno. Ići ćete u obližnju školu. Tu ima mnogo dobrih dječaka i djevojčica. Dolazi nam i ramazan, pa ćemo ići na teraviju i u mekteb. Dok je zima, ja ću vas ispraćati i dopraćati iz škole, a kad snijeg otopi sami ćete sa svojim vršnjacima odskakivati preko cvijetnih polja i pupuljastih šuma. Zanimljivo je gledati kako se sve budi iz zimskog sna. Tokom ljetnjeg raspusta ići ćemo na pašnjake da čuvamo stoku. Učit ću vas raznim igrama koje sam igrao kao dijete. A iza onog brijega tamo, pokaza rukom kroz prozor, a djeca pogledaše u tu stranu, ima rijeka pa možemo ljeti na kupanje. Dođe mnogo djece iz obližnjih sela i iz inostranstva. Ljeti su kod svojih kao ovo vi kod nas. A kad jesen dođe voćnjaci će nam ponuditi svoje bogatstvo. Bit će crvenih jabuka, žutih krušaka, i kao more plavih šljiva. Ima oraha i mnogo drugog voća koje ćemo s jeseni obrati da bi se cijelu zimu sladili, kao što ima i sad. Tražite biki da vam donese nešto od voća – zaokruži Adem misao. Malka već ustade i donese raznog voća. Amar zagrize jabuku i reče: – Dedo, kako mi se sviđa ovo što si nam ispričao. Jedva čekam da 22 Odgajati.

krenem u školu. Oči su mu sijale od nanovo probuđene nade. − I meni se sviđa – reče stidljiva Amina. − E, hajte sad u svoju sobu, dedo treba da odmori, pa ćemo se opet družiti – reče Selma, primjetivši Adema da često zatvara oči dok priča. Zadovoljan što je razveselio djecu Adem prebaci jorgan na sebe, okrenu se na desnu stranu i zaspa. Djeca odoše vesela u sobu, kao da se baš tamo nalazilo ono o čemu im je stari dedo pričao.

Svakim danom Adem je gubio snagu u tijelu, nije mogao ni na noge ustati, bez Malkine i Selmine pomoći. One su bile stalno uz njega, utopljavale ga, krijepile čajem, hranile ga. Vjerovale su u oporavak. Ali svojim očima su gledale kako im se gubi, odlazi... Malo je pričao, mnogo jecao. Spavao je previše. Lagano se gubila svjetlost u njegovim očima. Nekad, sa mukom, ustao bi do prozora i posmatrao poljanu ispred kuće, gdje je nekada rastao, radio i porodicu njivio, a sada...Vezao se za postelju. Zaplakao bi krišom od ukućana, predosjećao je... Amina i Amar su bili uz njega, držali bi ga za ruku. Nisu gubili nadu da će im se dedo oporaviti i započeti obećani san. – Hajde, dedo, mi smo spremni. Hajde, dedice naš. Evo već je proljeće – priželjkivala su djeca u sebi. Ali, dedo nije predugo ležao na postelji. Jednog blagog jutra ispusti poštenu i napaćenu dušu. Predade je meleku smrti da je vodi na put ka vječnosti. Dan prije smrti, Malki je nešto poručio u amanet. Zatim se nagledao dvoje unučadi, i rekao drhtavim samrtničkim glasom: − Ja odlazim Malko, Halid me čeka. Neću biti sam, ne žalosti se. Umornim pogledom potraži djecu po sobi, zastade malo, pa nastavi: − Tako ti Allaha, čuvaj mi ovu djecu! – zamoli je. Tuga u srcu, savi Malku prema umirujućoj Ademovoj ruci. Priljubi obraz uz nju i tiho reče: − Nemoj Ademe, ne idi, vidiš koga ostavljaš, samu nejač. Ali Adem je već bio na putu bez povratka. − Rodio se sa vriskom od uboda šejtanskog roga a umro sa 54

plačem od šejtanskih spletki. Preseli23 sa uplakanim licem, a ako Bog da, nur24 vječnosti ozarit će ga na ahiretu – vazio je hodža. Na dženazi je bilo mnogo ljudi. Njegovog sina Emina nije bilo. Tražili su ga po varoši ali ga nisu mogli naći. Svu obavezu oko ukopa preuzele su komšije. Novi način života bio je bolan i neizvjestan za ukućane. Njegovu smrt unučad su doživjela kao još jedan poraz u životu, poraz za koji nisu krivi a najviše ih je pogodio. Amina i Amar su danonoćno plakali, žalili za dedom. Bila je to nova rana u njihovom nevinom djetinjstvu. Malo su vjerovali da im se bilo šta od snova može ostvariti bez deda. Daleko im se učiniše velika cvijetna polja, vesela i razigrana ljeta, šarena i plodonosna jesen... Amina u očaju zagrli brata i reče mu: – Amare, lijepe stvari se ipak dešavaju nekom drugom, tamo negdje daleko od nas. Ali imaš ti sestru koja će uvijek biti tu. Zajecaše zagrljeni.

*** Za očevu smrt Emin je čuo od jednog pijanca, koji mu s osmijehom reče: − Emine, heej, prije dva dana dolazili su neki ljudi i tražili su te. − Zašto mene? Ko bi mene tražio? – upita Emin. − Rekli su da su ti rođaci iz sela, a još kazaše da ti je otac umro – i dalje sa smijehom govorio je pijanac.

23 Umro. 24 Svjetlost.

− Šta?! povika Emin. − Jeste, tako kažu ali to nije važno, glavno da smo mi pijani, a sve ostalo... Eminove ruke su mu bile na vratu, pribio ga je uz zid. Imao je želju da zadavi tog pijanca. Gledao ga je bijesno da se ovaj uplašio da je stvarno gotov. − Pusti me, pa nisam ga ja ubio – gušio se nesrećnik od povraćanja. Emin ga lupi pesnicom i obori. Pijanica doživi ovo kao šansu da pobjegne. Puzao je prema vratima, ali ga Emin pristiže i poče ponovo mlatiti. Jedni skočiše da brane starog pijanca, drugi da brane novog, treći se umiješaše da razdvoje, tako da nastade opšti metež, sijevanje udaraca i galama. Udarali su se kako kome ko naiđu na pesnicu. Emin osjeti tup udarac u glavi i izgubi svijest. Posljednjih mjeseci, on se nije probudio trijezan, ali toga jutra jeste i to u bolnici. Dani su prolazili, a njemu niko nije dolazio u posjetu. Drugim bolesnicima u njegovoj sobi dolazilo je mnogo ljudi. Gleda Emin tuđu djecu, roditelje, sreću, a on sam i slomljen. Niko da ga pita: – Kako si? Osjeti toplu suzu u oku. Da ih bar mogu samo vidjeti, ili usniti, svejedno, samo to – pomisli i zari glavu u bolesnički jastuk. Nakon sigurnog zalječenja, poslije doktorske vizite, dođoše dva policajca i obratiše mu se: − Ti si Emin Spahić? – držeći u ruci plavu bilježnicu upita ga jedan od njih. − Jesam – potvrdi. − Oblači se, pakuj stvari i ideš sa nama – naredi mu policajac. − Gdje to? – preplašeno upita Emin. 56

− U zatvor. Emine, u zatvor – reče policajac. − Ali, ja sam bolestan – branio se. − Ljudima kao što si ti, bolje je lječilište tamo – reče policajac i naredi: – A sada požuri i bez pitanja! Preseli se Emin iz bolnice u zatvor. Zatvoriše ga sa jednim od njegovih drugova koji ga je branio u kafanskoj tuči. U ćeliju mu dođe neki policijski činovnik i pročita razlog njegovog dospijeća u zatvor. Dok je on čitao Emin se polako prisjećao svega što se desilo. Saopšti mu da je prvo suđenje za nedjelju dana.

− Oooh, Bože – ote se Eminu i prisloni glavu na zatvorske rešetke. − Pa zar je ovo ono što je moj babo očekivao od mene, pogotovo poslije Halidove pogibije? – zapita se i prisjeti dana kad je izgubio brata.

*** Mirna dženaza25. Dan sunčan, lijep, nije ličio na onaj od juče, jesenji, tmuran, za Halida poguban. − Emine, stani i ti sa nama u red za nazdravljanje glave26 – reče mu otac. − Babo, nije mi dobro. Mogu li ja da ostanem u sobi kod Halida? – molio je Emin. − Nemoj, sine. Budi pored mene – zašutje, obori glavu i dodade: – Potreban si mi danas. Završi se dženaza. Vratiše se kući. Adem i Emin sjedoše jedan pored drugog. – Sine, bit će dobro, ako Bog da. Ono što mu je uskraćeno na dunjaluku, Allah će mu dati na Ahiretu, a nama ostaje da nadoknadimo jedan drugom ovaj gubitak. Budi mi utjeha i ja ću tebi. − Hoću, babo – klimajući glavom potvrdi Emin. Od teških misli udarao je glavom u zatvorske rešetke i jaukao: – Izdao sam te, babo, izdaoooo. 25 Sahrana. 26 Izjavljivanje saučešća.

*** Sljedeće nedjelje izvedoše optužene pred sud. Doveli su Emina i drugog izazivača tuče. Izveli su svjedoke. Emin je žalosno izgledao, bijedno se osjećao i nespretno se ponašao. Dok se sudija dogovarao s porotom oko predstojećeg suđenja, Emin se zagleda u sudijin sto sa papirima na njemu, i zamisli se: − Bože moj, otkad pijem alkohol, ništa mi se lijepo nije desilo, samo jad i muka. Evo me sada ovdje, pozvan sam na odgovornost... izvode me pred sudiju i odgovaram samo za jedno krivično djelo. Kako li će tek biti na Obećanom danu pred Gospodarom svih svjetova gdje se odgovara za sva djela počinjena u životu?! Za mene nema nade, znam šta mi je činiti kad izađem odavde – zaključi on. − Ustani, sudija te proziva! – dreknu policajac pored njega. − Ohh ne. Što? Kako? Ja sam propao. Nisam kriv, ne... – buncao je Emin zbunjeno od prekinutih misli. − Tišina, inače ću te ovim – uhvati se policajac za pendrek. Emin se malo pribra i ugleda sudijsko vijeće i policajce pred sobom. − Možemo li početi sa suđenjem? Da li si sposoban da razumiješ šta ti se stavlja na teret? – upita sudija. − Jesam – odgovori Emin. Na samom početku suđenja nastade opšta galama, trvenje, psovke i optužbe. – Ti si kriv – započe neko. – Nisam, nego si ti kriv – branio se drugi. – Ti si me doveo do ove muke – požali se jedan od povrijeđenih. – Nije nego si ti mene poveo u onu smrdljivu kafanu – 59

neka te kazne dvostruko, optuži ga drugi. Ne bi prepucavanje prestalo do Sudnjeg dana da sudija ne povika kao da su mu se prisutni na prsa navalili: − Dosta galame, bando jedna, svi u tamnicu, suđenje se nastavlja sjutra! – naredi i dade znak čuvarima reda. Tamnica je posebno plašila Emina i dobro ga je podsjećala gdje se nalazi. – Dno, Emine, ovo je dno – govorio je sebi. Dok je ležao na patosu tamnice nesvjesno mu počeše nadolaziti stihovi o alkoholu iz islamske čitanke. Kao dijete u mektebu naučio ih je napamet i recitovao ih je svake 27. noći ramazana. – Otkud sad ovo? Nisam ih zaboravio a toliko drugog jesam – pomisli. Poče šaptati u sebi:

Ja sam silan i ohol, Ja se zovem alkohol! U meni su silne moći, Ja sam strašan junak noći, I po danu čuda stvaram: Muško, žensko, sve obaram, Razne boli svijetu davam, Staro, mlado, uništavam. Bogatašu otmem blago, Otmem milo, otmem drago. Jedno lišim života, vida, Drugo opet svakog stida, Pronevjere silne pravim, I tolike u zlo stavim. 60

Ja sam silan i ohol, Ja se zovem alkohol! Ko okusi moje „slasti“, U nevolju mora pasti, Jedan gutljaj i opoj, Navijek si onda moj, Oca guram protiv sina, ... Ja ubijam djecu malu, Ja ne poznam nikakvu šalu, Ja zavadim ženu, muža, Moć se moja svuda pruža, Ja otvaram sve tamnice, U njih trpam nemilice: Oca, majku, snahu, strinu, Sina, seku, svu rodbinu, I ludnice punim svuda, Strašna, grozna pravim čuda. Ja sam silan i ohol, Ja se zovem alkohol. ... Nije znao kad je zaspao, niti da je osvanulo kad ga je dežurni policajac dohvatio za kragnu od košulje i odvukao do sudnice. Poslije uzetih izjava i vijećanja porote, sudija je izrekao presudu: – Emin Spahić kažnjava se na petnaest dana zatvora i obavezan je platiti pola iznosa za polomljeni inventar u kafani. Liječenje će sam platiti. Kažnjava se i uslovnom kaznom zatvora od šest mjeseci na godinu dana. Na ovako blagu kaznu uticalo je to što mu je ovo prvo suđenje. 61

− Mako Mukić kažnjava se na dva mjeseca zatvora. Obavezan je platiti polovinu štete u kafani i sudske troškove. Kažnjava se i uslovnom kaznom zatvora od šest mjeseci na dvije godine. Sud je donio ovu presudu zato što je Mako grubo izazvao Emina u momentu gubitka bliskog člana porodice. Na visinu kazne uticalo je i što je Mako povratnik ove ustanove – završi sudija. Odrobija Emin petnaest dana zatvora. Dok je izlazio iz zatvorske kapije, osjećao je izuzetnu usamljenost. Na trenutak mu se učini da je dotakao dno života i da se tu ne može ništa više učiniti. − Toliko izgubljenog vremena na šejtanovom putu, vrijeme je da prekratim. Ubit ću se, Halid me čeka. U snovima mi je nagovijestio susret – pomisli Emin. Pođe kući da stavi tačku na sve probleme: – Hoću da umrem u svojoj kući, sam i osramoćen, nema te više, Emine – poruči sebi. Preturao je po kući, lomio vrata od ormana. Šutirao sve pred sobom. Znao je da negdje u fiokama ima novi konop koji je nedavno kupio za veš. – On je tvrd neće popustiti – razmišljao je. Istrese sve fioke i primijeti bijelu kovertu koja ispade iz jedne. Podiže je i pogleda. Za mog baba, pisalo je na njoj ispod nacrtanog srca. Otvori ga. Babo, volim te! Znam da se ovo piše na kraju pisma, ali hoću da znaš da ne postoji to što bi ti mogao uraditi a zbog čega bih prestala da te volim. Dugo sam čekala da mi se vratiš. Tebe nema. Sada moram da idem. Ostavljam ti ovo pismo i u njemu svu svoju nadu. Majka nam je rekla 62

da ne pričamo nikom gdje idemo ali ću ti reći – bit ćemo na selu kod deda i bike. Moram da ti kažem jer, babice moj mnogo mi nedostaješ, požuri, dođi, čekat ću te... Neka ovo pismo bude naša tajna. Samo me muči to da ga možda nikada nećeš naći ili da ga nećeš pročitati iako ga nađeš. To me brine. Babo, vrati nam se! Hoću na kraju da znaš da neću izdržati bez tebe. Ti si moj babo a ja tvoja golubica. Amina.

*** U starom domu o Eminu se nije govorilo. Priča o njemu završavala se plačem. Posljednji put su ga pomenuli u petak ujutro, kada je mala Amina istrčala iz sobe govoreći: 63

− Majko, biko, sanjala sam baba. Tako sam ga lijepo sanjala da me je želja minula za njim – zastade, kao da se malo postiđe. − Kako si ga sanjala, mila moja? – upita bika. Ohrabrena željom da čuju njen san, započe: − Iz nekog mraka izašao je babo. Uplakan sa stisnutim golubom u ruci. Bješe umoran i nervozan. Krenusmo ka njemu a on se poče odmicati sve dok se ne približi velikoj provaliji. Stade, zaklati se, htjede pasti. Onaj golub se pusti, odletje, a on posegnu za njim i tako izbježe pad u provaliju. Amar i ja potrčasmo, uhvatismo ga za ruku, a on nas zagli i zaplaka. Konačno bijasmo zajedno srećni. Mi ga gledamo i još ne vjerujemo da je naš babo spašen. Pošto Amina ispriča san, pogleda prema majki, uplaši se da je nije povrijedila. − Kažu da su suze radost. A golub, hmm, ne znam. Ali čula sam od starih da kažu da to znači pismo – reče Malka. Amina se zacrveni. Posumnja da nije otkrivena. − Jeste, kćeri moja, bio je srećan sa vama, ali to je samo san – reče Selma pa se pokaja, jer te riječi povratiše tugu na Aminino lice. − Znam, majko, ali sam željela da još malo ostanem u snu kod baba. Amar reče da ga i on često sanja. Ehh, kako san još malo ne potraja pa da ga i poljubim. Kako sam se uželjela svom babu – reče Amina i zari glavu pod majčine grudi, tražeći tamo toplinu sna koji je usnila.

*** Umoran od puta, razočaran u sebe, Emin stiže nadomak sela. Srce mu obuze sumnja da ga možda familija neće primiti, neće mu oprostiti... Smogao je snage, krenu dalje... Kad uđe u selo prvo srete Meha. Raznosio je poštu. – Hvala Bogu da sam tebe prvo sreo, ti nosiš samo hajir, niko ti šera nije vidio. To je dobar znak – pomisli Emin. − Merhaba, brate – pozdravi ga Meho. − Merhaba, Meho, kako si? – upita ga Emin. − Dobro sam. Raznosim ovo. Pokaza štos bijelih koverata za struju. – Evo završavam za danas, još samo nešto preko rijeke da odnesem – reče Meho i produži. Gledajući ga kako odlazi lagano i bezbrižno Emin pomisli: – Blago tebi Meho, poroka i dušmana nemaš, nikom na put nisi stao, a njime si često išao.

*** Ugleda stari dom i uzdahnu: – Bože, Amina je sebet, sebe bih i ubio, ali nju ne mogu. Napokon stiže pred vrata i pokuca bojažljivo. Niko ne izađe. Pokuca malo jače i začu korake, neko je prilazio vratima kašljući. Poznade majčin glas. − Hvala Bogu, te je ona živa – obradova se. − Ko je? – upita slabašan ženski glas. − Ja sam... – reče Emin. 65

Ve la haule ve la kuvvete – začu Emin glas iza vrata. Priđe i Selma vratima. Otvoriše mu. Ugleda majku i suprugu koje su zanijemile. Eminu se učini da mu se majka nije mnogo promijenila ali supruga jeste. Bila je mršava, posijedila. Na licu joj jasno vidljiv težak život iz prošlosti, duboke joj brazde preko čela. Ostarala prije starosti. Živjela je samo da bi djeca imala majku. Emin osjeti jak bol i samo što ne pade na koljena. Mnogo ih je osjetio u posljednje vrijeme ali ovaj mu se učini najsnažnijim. Gledala je Selma u čovjeka pred vratima. Primjetila je tamu na njegovom licu i ruku, umotanu zavojem. Pokušavao ju je sakriti iza leđa. Lice puno modrica. A onda je pogled zadržala na njegovim očima. Život u njima bješe gotovo ugašen, jedva je sklapao trepavice preko njih. Sva muka i zlo kroz koje ga je vodio alkohol ogledali su se u umornim očima. Okrenu Emin glavu u stranu pomislivši: − Neće me pozvati unutra.

− Uđi, Emine – mekim glasom pozva ga majka. −

Dženet27 je pod majčinim nogama28 – prostruja mu kroz srce. Istina je to, moj dragi Bože – pomisli Emin.

− Hvala Allahu koji nam te vrati – reče Malka. − Jeste majko, samo Njegova milost me je vratila – reče Emin. − A gdje su mi djeca? – odmah upita i poskoči ka vratima dječije sobe. Tamo ih nije bilo. − Našla su novo društvo. Stari hadžija Ahmed ima troje unučadi od onog sina što mu umrije mlad – reče Malka. − Majko, neka dođu da ih vidim – zamoli Emin a još sjeo nije. − Hajde snaho, dovedi djecu iz komšiluka – zamoli je Malka. Selma prinese čaj i požuri po djecu. Ubrzo zatim Selma dođe sa mališanima. Amar je stajao nepomično, blijed u licu, bješe smršao. Izgledao je nervozno i uplašeno kao i mala Amina koja se šćućurila uz majku. Nevjerica na obijema stranama. Emin pokušava da kaže nešto ali nema glasa. Jasno mu je koliko je djecu napatio. Krenu prema njima a oni u panici poskakaše iza majke: − Majko, biko, ne dajte nas! Te riječi mu grudi probiše poput oštra noža. Djeci je svježe sjećanje na dane provedene sa pijanim ocem pa nikako da se opuste i povjeruju mu. Posljednji put su ga vidjeli nervoznog i ljutog. Sve mu je smetalo, svaki njihov pokret. 27 Raj. 28 Izreka Muhammeda, a.s.

− Babo... – poče Amar bojažljivo – jesi li pijan? Umjesto odgovora Emin izvadi iz džepa Aminino pismo. Pogledaše se. Amina se zacrvenje. − Sine, poslije ovog pisma vaš babo nikada neće mirisnuti alkohol. Ovo me je vratilo sa ivice provalije. Neću više tako mi Onog koji me vama vratio! – zaplaka. Djeca mu priđoše, Amina sa desne, Amar sa lijeve strane. Zagrliše ga. Gotovo kao u snu. − Nemoj plakati, babo, vidimo da nisi pijan – reče Amar. − Milo mi je što te opet vidim, babo – reče Amina i čvrsto zagrli svog baba plašeći se da ovo opet nije san, pa da ga barem iskoristi. − Još neko vam se vratio – reče Emin dok je držao djecu u zagrljaju. Opet nastade tajac i iščekivanje. − Ko se vratio? – upitaše u glasu. − Izađite pred vrata, čeka vas – pozva ih on. Istrčaše vani, kad njihov pas čeka sjedeći na zadnjim nogama i gleda ka njima. – Buco!!! – vrisnuše djeca od radosti i krenuše mu u susret. Pas je vrtio repom ne znajući kome će prije da poskoči. − Krenuo je za mnom – reče Emin. – Ne znam gdje je bio u posljednje vrijeme. Nisam ga viđao.

*** 68

Ujutru Emin porani na seosko mezarje29. Odmah je zapazio taze mezar30, tik pored Halidovog. – Ovdje je moj babo – zaključi. Kleknu pored i prouči: – Selamu alejkum, stanovnici ovih kaburova. Neka se Allah smiluje vama i nama a i mi ćemo vam se uskoro pridružiti. Suze kajanja odzvanjale su pri kapanju na zemlju mezara. Duboko u sebi osjećao je krivicu.

29 Groblje. 30 Grob.

Kroz glavu mu prođe ono Ademovo buncanje: – Čekaj me, sine, idem i ja s tobom. − Evo sada su zajedno – zaključi Emin. − Ja sam kriv. Ja sam sebet31 babo za... – gušio se u suzama. Ali ono dobro u čovjeku, govorilo mu je: – Sve biva sa Allahovom voljom i dopuštenjem, da Allah nije htio ovo se ne bi ni dogodilo, ali On je tako htio, pomiri se sa tim... Ovaj glas iz duše vraćao mu je nadu. Spustio je ruku na Halidov mezar, pozdravio ga je tako. Zatvorio je dotrajalu kapiju na mezarju i otišao. Ostavi baba i brata sa ostalim rahmetlijama a on se vrati kući majci, supruzi i djeci. Niko ga nije pitao gdje je bio. Svi su znali.

*** Poslije zime provedene u starom domu Emin se bijaše dovoljno povratio, pa stara Malka jednu noć započe razgovor: − Sine, hvala Bogu da si nam se vratio jer imam amanet32 od tvog rahmetli33 oca. − Za mene – iznenađeno će Emin. − Na samrtnoj postelji mi je rekao: – Malko, ja imam osjećaj, a Bog zna, da se više neću dići, i u ovom halu ostavljam amanet za Emina ukoliko se okani bezvrijednog života. Stoke što 31 Razlog. 32 Oporuka. 33 Pokojni.

imamo neka proda i daj mu svu našu ušteđevinu, neka sebi otvori dućan. Znam da je imao tu želju još kao dijete. Neka živi časno i pošteno, neka halal zaradom hrani svoju čestitu porodicu. − Tako sine, od oca imaš uputu i blagoslov, a i od mene – reče Malka. − Neka je rahmet na baba, koji je mislio na mene dok sam bio u sjenci kafanskog dima – reče Emin, pa nastavi: – Prihvatit ću od baba savjet i uputu. Ali teška srca jer mnogo je majko, sva stoka i ušteđevina. − Nije, sine – reče Malka. Završiše razgovor na tu temu i počeše planirati sjutrašnji dan. U međuvremenu su djeca došla babu u krilo i ni trena se nisu odvajala od njega. Tako su i zaspala.

*** Dani su prolazili. Proljeće je već stiglo. Trava ozelenila, provirio i poneki cvijet nagovještavajući ljepotu rađanja novog doba. Vjetar razvigorac njihao je grane pune mladih pupoljaka. Sunce ponudilo svjetlost svemu što treba rasti i razvijati se. Ptice svijaju gnijezda za buduće ptiće. Žubor potoka blizu kuće i miris bagrema dočaravaju ljepotu proljeća, koja uvijek nekako dođe i prođe a da je čovjek u potpunosti i ne spozna. Možda baš zato radoznalo čekamo novo proljeće, nadajući se spoznaji čarolije koju donosi. To je doba kada sve dobija priliku za novo stvaranje i življenje. − Hvala Allahu na tim prilikama – zahvaljivao je Emin posmatrajući prirodu oko sebe. 71

Radio je svakodnevno na imanju, okopavao voće, gnojio livade, zagrađivao međe… Ali uvijek je nalazio vremena i za djecu, da se poigraju kako oni požele. Došlo je vrijeme kada se trebalo ići u varoš i započeti život iznova. − Sine, uzmi ove pare i neka su ti halal. Prodali smo stoku – zaplaka Malka. Drago joj bi što je Allah dao novu priliku njenom sinu. − Majko, teško mi je. To je cio vaš imetak – reče Emin. − Allah ti nafaku dao, da opet uspiješ, a ja mogu ovdje živjeti lijepo i bez stoke. Ostavio mi je rahmetli Adem penziju – blagoslovi ga uplakana Malka. − A ne majko, ti ovdje ne ostaješ. Ideš s nama, ako Bog da – reče Emin. − Ja sam se navikla ovdje, sinko. Neka me. Stara sam, neću da smetam – reče Malka. − Ti ćeš sa nama majko. Obećavam da babovinu nećemo zapostaviti. A to što si stara i nemoćna, pa i ja sam bio nemoćno dijete. Zadužila si me, majko. Uzmi svoje – blago nasmijan, iskreno joj reče Emin. − Nemoj, biko, da ostaješ. Pođi sa nama – zamoliše djeca. Isto učini i Selma. Zagrliše je sa svih strana. − Majko, suviše toga smo zajedno prošle, da bismo se sada rastavljali – reče Selma. Kad vidje stara Malka da je zaista žele, reče: – Dobro, čeljadi moja, idem i ja s vama. Sjutradan su se spremili za odlazak u varoš, ali svi nisu progovarali o tome. Osjećali su tugu u prsima ali su je prikrivali. 72

Malki se činilo da će nemoć prevladati slabo srce, napušta ognjište. Tu je provela preko pedeset godina sa poštenim Ademom. Žao joj što i Adem ne ide sa njima, ostavlja ga sa sinom u hladnoj zemlji. I Eminu su bila pomiješana osjećanja radosti i tuge. Žao mu je što na ovakav način vraća porodicu u varoš. Činilo mu se da idu protiv volje, samo njemu za hatar. Ipak ga je radovalo što su opet zajedno i što će majka biti sa njima. Za baba nije mogao učiniti ništa više osim dove za mir, odnosno rahmet njegovoj duši. Selma je bila potištena od bojazni da se Emin ne vrati starom zlu kada počne sretati bivše kafanske drugove. U Allaha se uzdala da se neće ponoviti katastrofa u porodici. Amina i Amar bili su van sebe. Majka ih je vodila lagano, tako su im i misli tekle. Opet ih je poklopila neizvjesnost, kao onog dana kad su napustili varoš. Gledali su u snažna leđa svoga baba nadajući se dobru. Razmišljale su male glave o propuštenoj školi i drugovima. Plašili su se da su ih već zaboravili. Pitali su se da li će se opet družiti i igrati sa njima. To je dječiji svijet koji ne bi smio da se sruši. Oni sada znaju nekoliko novih igara, naučio ih je njihov dedo. Valjda ih društvo kroz njih ponovo prihvati. Nadala su se djeca. U varoš stigoše oko podneva. Stigoše ispred kapije svoje kuće koja ne izgledaše obećavajuće, što od praznine bez ukućana, što od Eminovog šenlučenja. Emin otvori kapiju, zastade i pokaza rukom ispred svojoj majci, supruzi i djeci. − Hvala Bogu, vraćate se svom domu i domaćinu. Bujrum! − Hajde, uđimo da se odmorimo, imali smo dug i mukotrpan put... – reče Emin. Večeras je blistala radost na njegovom licu. Pošto uđoše i posijedaše u ne baš sređenu sobu, Emin reče: 73

− Odmah se vraćam. Budite tu. Ne prođe mnogo i pojavi se s kesom punom namirnica. Iznenadiše se, a Boga mi i obradovaše. Poslije jela, stariji popiše po kahvu a mlađi pojedoše lokum, zatim ustadoše i počistiše svu prljavštinu. Noć je pala, kao da je malo poranila znajući da u varoši ima duša koje su umorne od daleka puta. Djeca legoše u svoje krevete i ubrzo zaspaše. Odrasli posjedoše još malo razgovarajući o poslovima što im predstoje. Dogovoriše se da otvore dućan u blizini kuće. Ostaviše da Emin naruči kućicu za dućan, koju će snabdijevati prodajnim proizvodima iz Turske. Daleko je Turska ali on je oduvijek volio putovanja. Turska mu je bila skrivena želja. Volio je da obiđe braću po vjeri, da vidi lijepe džamije koje krase tu zemlju. Da vidi njihove kuće, rijeke, poljane, brda… Mnogo je o tome slušao. Već nakon nekoliko dana počeše da ostvaruju plan. Emin je namontirao kućicu. Otputovao je u Tursku. Nakon desetak dana vratio se, nabavivši mnogo razne robe. Lice mu je bilo svjetlije, kao da je tamo sunce prozračnije, ljepše, bliže životu. U dućanu je držao samo halal robu. Nije zaboravio očevu oporuku: – Halal zaradom hrani svoju čestitu porodicu. Ljudi nisu mogli vjerovati da se Emin tako brzo snašao i vratio normalnom životu. Pijanice se nisu radovale njegovom otrježnjenju jer su veću korist imali dok im je plaćao pića.

*** − Ubiše Meha!!! – razliježe se glas po varoši. − Auu, ko ubi našeg poštenog poštara? – pitali su se varošani. 74

− Opljačkali mu penzije i socijale koje je raznosio po selu. Nađen je u potoku drugi dan pošto su ga ubili, dodade neko. − Bože moj, skoro sam ga sreo i zavidio mu na sudbini, bezbrižnosti, a vidi šta mu se desi. Allah mu se smilovao – pomisli Emin kad ču za Meha.

*** Jednog dana u Eminov dućan navrati Mišo. Grozno je izgledao. Vidjelo se da ga je neko skoro isprebijao. Jedva je stajao na nogama i gledao na oči. Zgrozi se Emin kad ga zapazi, kao da vidje nekoga ko je iz džehenema pobjegao. Rekao je Poslanik a.s.: – Čovjek treba da mrzi povratak u griješenja isto kao što mrzi da bude bačen u vatru. Mišo je zatražio piće, a Emin mu ponudi: − Kod mene možeš navratiti samo u Centar za odvikavanje od alkohola, koji sam nedavno otvorio. Nalazi se u varoši pored starog šadrvana kod džamije. Hodža i socijalni radnici mi pomažu. − Kasno je za mene Emine. Ja sam proklet – nevoljno će Mišo. − Nije kasno. Ima nade. Nećeš biti sam u Centru. Spašavaj se, Mišo – nagovarao ga je Emin. − Zašto mi to govoriš Emine, kad si nekada pio sa mnom? – upita ga Mišo. − Zato što ne želim da pomažem šejtanu protiv brata svoga, hoću da i ti izađeš iz tog živog blata, ne želim da skončaš kao nesrećnik – odgovori mu Emin. 75

Poslije dužeg ubjeđivanja Mišo pristade. U Centru će makar imati redovno hranu i spavanje. Još ako ostavi alkohol, eto sreće. Na ulazu u Centar pisaše: – Ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva,- kao da je svim ljudima život sačuvao.34 U svakoj sobi na zidu je pisalo: – Alkohol je ključ svakog zla.35 Mišo je u njemu upoznao mnoge ljude i čuo njihove životne priče. Bilo je teških sudbina koje su se izdvajale po težini. S njim je bio čovjek koji je počeo da se opija zbog smrti svoje kćerkice koja se utopila, ali i drugi cimer koji je bio veoma zaljubljen u djevojku koju nije mogao oženiti. Pričao je prvi: – Kćerka mi se utopila pred očima, bacala je kamenčiće u nabujalu rijeku, sve dok se nije previše približila i upala u nju. Potrčao sam ali nije bilo spasa, voda je mahnito nosila. Posljednje što sam vidio od nje bio je perčin kose koji je potonuo. Nakon dva dana našli smo je beživotnu na ušću dvije rijeke. Od tada sam počeo da se opijam. Žena me je napustila, nismo imali više djece. Lutao sam od kafane do kafane. − Kako si došao ovdje? – upita ga Mišo. Jedne noći sam mnogo popio. Dok sam se vraćao kući pao sam i povrijedio glavu i slomio ruku. Krvario sam. Naišao je hodža Ahmed, krenuo bješe na jaciju.36 Nije klanjao tu noć u džematu37 već me odveo u bolnicu. Spasio mi je život. Posebno me dotaklo kada sam mu rekao da me ostavi i nastavi svoj hod na Božijem putu, a on mi reče: – Brate, i ovo je na Božijem putu. Kad sam se oporavio, ponudio mi je boravak 34 35 36 37

El-Maide, 32. Izreka Muhammeda a.s. Noćna molitva. Skupa, zajedno.

u ovom centru, i evo me. I drugi cimer je imao svoju muku. – Bio sam zaljubljen u djevojku koju nisam mogao oženiti, jer sam bio, očevom željom, vjeren za drugu djevojku. Znali smo da nemamo zajedničku budućnost ali smo se upustili u avanturu. Kradom smo se viđali oko godinu dana. Toliko toga smo doživjeli zajedno, obišli smo mnoga mjesta, morske obale i planine. Voljeli smo se. Kad god bi razgovarali o budućnosti i ishodu naše veze tješili bi se na kraju riječima: – Bit će to dobro. Odgovor smo odlagali lažnom nadom. Znao sam da to mora prestati i odjednom sam odlučio da joj se ne javljam. Mučio sam se ali morao sam izdržati. Poslije nekog vremena ona se udala, i neka je. Nadam se da je srećna. Ime joj nosi to značenje. Teško mi je bilo saznanje da neću biti pored nje dok se bude smijala i plakala, dok bude padala i ustajala, spavala, rađala... Boli me jer znam da je imala neograničeno povjerenje u mene, privrženost kakvu u životu nisam sreo. Znam da je lakše živjeti ako nekoga prezireš nego previše voliš, zato sam je i ostavio, da bih je naljutio, da manje pati. Da nađe sebi sreću. Blago onom ko je ima. Zastade na trenutak pa nastavi: – Željela je da naša ljubav bude vječna... Onda sam se odao alkoholu sve dok nisam sreo Emina koji me lijepim savjetima doveo ovdje. Dok je mladić pričao Mišo mu zapazi ruku kako drhti. Voli je još uvijek – zaključi. Ispriča i Mišo svoju priču: – Dok sam odrastao, zapamtio sam da se u našoj kući stalno pilo. Otac je okupljao pijanice u kući i onda bi po cijelu noć pili, pjevali i onako znojavi bi se grlili i ljubili. Bilo mi je to gadno a vremenom sam to počeo usvajati kao vrlinu a ne kao mahanu jer ako moj otac pije što ne bih i ja. Kad sam bio momčić počeo sam piti malo iz radoznalosti a malo da oca „ne obrukam”. U našoj porodici sramota je bilo ne piti. Onda tako sve dok nisam postao hronični alkoholičar. Ostao sam neženja. Bez pravih prijatelja. 77

Ali hvala Bogu, evo me sada ovdje i nadam se da ću nadoknaditi propušteno – ohrabreno će Mišo.

*** U Eminov dućan pun mušterija uđe neki čovjek i poviknu uspaničeno: − Zapališe kafanu! − Ko je zapali? – upita Emin. − Kole, kockar – odgovori on i dodade: – U njoj je sve prokockao, zapalio je i pobjegao u planine. Eminu dođoše one slike sa kafanskih stolica pred očima. Zamišlja ih kako gore. − Kletve nesrećnih porodica stigle su tu kafanu – uključi se hadži Sejdo. − I Azema su uhapsili – reče on. − Zašto? – upitaše. − Zato što je ilegalno trgovao alkoholom preko granice. − I njega su stigle kletve – dodade jedna žena.

*** Izgubljeno povjerenje Emin je vremenom vraćao. Bilo je još dućana u varoši ali nijedan nije bio ravan njegovom. Sa trgovačkih putovanja donosio je uvijek nove neobične proizvode. Povratio je i ojačao ugled snalažljivog trgovca. Ponovo je svake noći donosio 78

svojoj djeci, majci i supruzi kese pune namirnica i slatkiša. Pružao im je pregršte porodične sigurnosti i zadovoljstva. Donosio im je radost. Djeca su nastavila sa školom. Njihovi drugovi i drugarice znali su njihovu situaciju tako da ih na tu temu niko nije uznemiravao. Pričali su im o svemu što se desilo dok oni nisu bili tu, kako bi Amina i Amar mogli lakše da se uklope i nastave đački život. I učitelji su posebno bili obazrivi prema njima. Djeca su bila oduševljena dočekom svojih drugova, koji nisu dirali u tek malo zacjeljene rane napaćenih vršnjaka. Stara Malka je održavala mali vrt pored same rijeke gdje su imali imanje. Emin joj je kupio dvije ovce kako bi se osjećala kao na selu. Bila je zadovoljna. Emin je uspio uz Božiju pomoć da se povrati u ono što je bio prije posrnuća. Ipak, na duši mu je ostala žarulja koja ga je pekla zbog smrti svog baba. Njemu se nije mogao odužiti. I poslije smrti osjećao je pomoć od njega. Znao je Emin da je Allahu milo dobro djelo koje se napravi u ime Njega a za dušu umrlog. Tako napravi hajrat česmu na putu prema njihovom selu na kojoj se i sam mnogo puta napio hladne vode, a i njegov babo. Imanje koje su imali na selu redovno su posjećivali. Tome se najviše radovala Malka. Bio je to važan zubac za sastavljanje ključa kojim je Emin otključao vrata sreće, harmonije i napretka. U biti niko, pa ni Emin, nije želio da ruši sebe i porodicu ali malo nas razmišlja o onome što nas odvodi od njih i njihove ljubavi. Kaže Resul,38 a.s.,: – Allah Svoga roba primakne do džehennema koliko za sedam laktova pa onda ga vrati u džennet.

38 Poslanik Muhamed, a.s.

*** Emin je bio sa majkom iza kuće. Pripremali su vrt za sadnju. Vakat je bio. Amar dolazi i kaže, − Babo, traži te neki čovjek. − Nije ti rekao ko je? – upita ga Emin.

− Nije – odgovori Amar. − Dobro, eto me – krenu Emin iz vrta. Zaprepasti se kad vidje ko mu je pred kapijom. − Alija brate moj, otkud ti. Godinama te nije bilo – zagrli ga . − Tuđina, brate. Ne možeš iz nje kad hoćeš, nego kad te puste – reče Alija dok je bio prislonjen na Eminovim grudima. Pogledaše se u oči iskreno bratski. − Idem na hadž ove godine, ako Bog da – reče Alija. − Sa hajirom brate – reče Emin. − Došao sam da tražim halala od tebe i tvoje porodice – reče Alija i obori glavu. − Za šta? – začuđeno će Emin. − Pa ono što se desilo sa Halidom. Nisam miran. Bio sam sa njim onog dana. Možda sam mogao da spriječim njegovo stradanje – gotovo kroz plač reče Alija. − Ma, Alija, halal bilo. Allah ga je uzeo kad je On htio a ti si se samo zadesio tu. Nisi ti kriv – reče Emin i ponovo privi Aliju na grudi. − Samo te molim, kad budeš kraj Kabe dovi za Halida, a dovi da i ja iduće godine budem kraj Kabe – šapnuo mu je na uhu. − Hoću, brate – obeća mu budući hadžija. Rasterećenijih misli, Alija je zamicao sokakom prema svojoj staroj i oronuloj kući. Emin se nije pomakao sa mjesta dok mu Alije 81

ne nestade sa vidika. Vrati se majci u baštu sa mislima: Čudan ovaj život! Imaš mnogo puteva zablude; svi su primamljivi, a samo se jednim možeš vratiti i spasiti.

Zanimljivo, poučno i upečatljivo djelo Ključ Mirsad Hadrović

U poplavi raznoraznih knjiga koje se pojavljuju u savremenoj književnoj produkciji, pripovjetka Ključ Mirsada Hadrovića je veoma zanimljiva, poučna i u mnogo čemu upečatljiva kao književno djelo, inspirisano direktno iz života i podareno životu. Riječ je o literarnom prvijencu ovog autora koji se svrstava u proširenu pripovjetku i zaista zaslužuje da ugleda svijetlo dana, na radost čitalaca svih uzrasta: kako mlađih, tako i starijih. U pripovjetki je data slika života jedne patrijarhalne, vjerujuće porodice, njeno propadanje kada je jedan od njenih članova (Emin) upao u čeljusti poroka alkoholizma. Posljedice alkohola prvo će Emina dovesti do samog ruba bijede i propasti - do same provalije, na korak od smrti, od koje će ga spasiti kćerkino pismo na koje je slučajno naišao. Drama glavnog junaka opisana je uvjerljivo tako da čitalac ima utisak da se ona odvija pred njegovim očima. Njegov životni put od uglednog poštenog trgovca, dobrog starješine i domaćina porodice, brzo se stropoštao sa njegovim upadanjem u grozomorne vode alkoholizma, koje su prvo njega uništile, a potom i njegovu suprugu, brižnu Selmu i njegovu djecu Aminu i Amara, zatim oca Adema, koji poslije uzaludnog pokušaja da vrati sina iz „grješnih voda” brzo umire, ali ipak sa potajnom nadom da će se sin, uz Božiju 83

pomoć, vratiti na pravi put. Sa tom vjerom, Adem je ostavio amanet supruzi, Malki, da podari sinu svu ušteđevinu i proda svu stoku, kako bi sin mogao otvoriti radnju i živjeti dolično i dostojanstveno sa svojom porodicom. Malka je živi lik starice koju karakterišu osobine naročite porodične privrženosti i nesebične ljubavi prema sinu i njegovoj familiji. Pošto se sin Emin nakon jedne tuče, odlaska u bolnicu zbog liječenja a potom i odlaska u zatvor, ipak vratio kući i započeo normalan život, bez i kapi alkohola, amanet je ispunjen. Porodica se ponovo vratila u varoš, započela novi srećni život. Emin je otvorio svoju radnju, pa čak uspio da bude dobrotvor i da uz pomoć vjerskih službenika i socijalnih radnika otvori odjeljenje za liječenje od alkoholizma i da na liječenje ubijedi svog nekadašnjeg kafanskog druga Miša. Dakle, ključ sreće glavni junak, Emin pronalazi u povratku urednom, posvećenom, mirnom i poštenom životu, oslobođenom od čeljusti poroka. Ključ sreće Emin pronalazi i u pomoći drugima. Knjiga je protkana citatima iz muslimanskih svetih knjiga, koji nisu nametljivi i koji su odabrani u adekvatnom trenutku i životnoj situaciji, te psihološkom trenutku junaka ove priče, pa iako se nekom od čitalaca ove pripovjetke mogu učiniti previše „pedagoški” oni se ipak uklapaju u glavnu idejnu konstrukciju ove pripovjetke i imaju utemeljenje. Radnja je ubjedljiva i veoma zanimljiva, dijalozi dobri, psihološki profili ličnosti dobro ocrtani, a opisi jasni. Ako se nešto može prigovoriti, čini se da su svi ljudi koji konzumiraju alkohol pijanice i ništa više. Jedino je u odjeljenju za odvikavanje od alkohola autor pokušao dijelom osijetliti njihove profile. Međutim, ne može se sve sagledati kroz crno-bijele naočare. 84

Može neko od čitalaca pomisliti da je prenaglašena uloga vjere, jer je autor vjersko lice, ali moramo konstatovati da je ono u dijelu što je vjersko, istovremeno i duboko ljudsko i dobro usmjereno, tako da ne samo da ne smeta, nego može biti poučno i za čitaoce koji nisu vjernici.

Književnik, Braho Adrović 06. januar 2017. Berane

Kritički prikaz pripovjetke Ključ Etički izazovi u patrijarhalnom modelu stvarnosti i neuhvatljivost ljudske sudbine i uzročnosti čine esenciju pripovjetke Ključ. Dio kritike bi mogao prigovoriti na prenaglašenost emocija u djelu pri tom ispuštajući iz vida da baš ta blaga patetika veoma uvjerljivo i autentično odslikava stanje duha svojstveno prostoru i vremenu radnje. Žanrovski, djelo se svrstava u dužu pripovjetku ili novelu. Međutim, kroz njega se provlače i elementi drame. Tako imamo obilje dijaloga među likovima, ali i monologe glavnog junaka. Imamo dobru kompoziciju sa veoma vještim zapletom, neočekivanim obrtom i raspletom. Dinamikom naracije i zapletom radnje autor umješno stvara krešendo neizvjesnosti koja tjera čitaoca da djelo pročita na mah. Vjerno iscrtani likovi sa jakim karakternim crtama veoma lako uspostavljaju bliskost sa čitaocem. Identifikacija sa njima je neminovna jer oni dolaze iz stvarnosti a ne iz kjniževne fikcije. Zato su tako jake ekspresije majčinske ljubavi, staračke nemoći, dječijih suza i bola. Zato junaci Ključa uspješno iznose antagonizme tradicije i pomodarstva, vjere i poroka, vječnog i prolaznog, dobra i zla. Ključ je, ustvari, arena ovih sukoba, filozofska dijalektika koja svoj vrhunac postiže u liku glavnog junaka Emina. On je u sukobu 86

sa samim sobom, bipolaran, raspet pred izborom koji ne trpi odlaganje. Ali baš taj trenutak Eminove konačne predaje zlu, nekim sudbinskim okolnostima, pretvara se u trenutak njegove katarze i spasa. I ako bi se tražio uzrok takvog obrta on svakako ne bi bio u njemu već u njegovoj porodici koja je na iskušenje odgovorila strpljenjem, razboritošću i odvažnošću u patnji. I pred najtežim izazovima vrata sudbine treba držati otvorenim. To je ono što Ključ čini izvjesnim u neizvjesnosti sudbine. To je poruka Ključa! Poštovani ljubitelji knjige, zdušno Vam preporučujem ovo djelo.

Promocija prvog izdanja knjige “Ključ” Podgorica, 23.11.2017. Muharem Demirović

Zahvalnost Ovo djelo kvalitetnijim su učinili ljudi, odnosno moji prijatelji koji su sugestijama i britkim i iskrenim kritikama pomogli da danas izgleda i zvuči ovako. Prvi čovjek koji je pogledao ovaj tekst 2004. godine, i o njemu dao mišljenje, bio je mr. Ishak ef. Alešević, rodom iz Visokog a inače dugogodišnji imam u Mannheimu. On je tom prilikom rekao: Ohrabrujem te da pišeš i imaš dara. Hvala mu na lijepim riječima i podršci koja je tada bila presudna da nastavim sa pisanjem. Zatim moj dugogodišnji prijatelji književnik Faiz Softić, koji me nimalo nije „štedio” dok sam radio na tekstu. Da bi mi na kraju, poslije finalizovanja cijele priče rekao: Ovo je dobra i poučna priča. Hvala, Faize. Prof. Afan Latić je bio moj redovni konsultant u toku cijelog rada. Hvala mu što je imao vremena i strpljenja za mene. To je nekada tako neophodno. Prof. Suljo Mustafić, svojim sugestijama pomogao mi je da osvijetlim još neke scene iz priče, tako da su one sada mnogo jasnije i slikovitije. Prof. Sulejman Bugari je imao isto tako priliku da iščita tekst prije objavljivanja. On je jednostavno rekao: Ovo treba da bude objavljeno i gotovo. Tako on to, jednostavno a pri tome dajući ti snagu i mnogo pozitivne energije, koja je zaista potrebna za ovakav rad. 88

Muharem Demirović upošljenik u Islamskoj zajednici CG, bio mi je važna karika u povezivanju (kompoziciji) cijele priče. Tamo gdje sam nešto previdio, on je to svojim pažljivim okom uvidio i povezivao. Poslije njegovog pregledanja teksta, mirno sam ga mogao poslati na lekturu i prelom. Za dobru lekturu postarala se vrijedna prof, Azra Glavatović. Za živoopisne ilustracije mogu zahvaliti učenicama Medrese „Mehmed Fatih” u Pogorici, Ajli Adžović i Majdi Toskić. Isto tako zahvaljujem i izdavaču Avlija koji su bili izuzetno korektni u toku objavljivanja ovog književnog teksta. Također zahvaljujem svima onima koji su bili moja inspiracija za pisanje ovog književnog djela, jer cijela priča je, ustvari, kako reče i moj recezent, književnik Braho Adrović: …Prepisana direktno iz života i podarena životu.

Autor Mirsad Hadrović

Biografija autora Mirsad Hadrović rođen je 20.07.1974. godine u Vrbici, opština Petnjica. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju dok je srednju školu - medresu i Fakultet islamskih studija završio u Novom Pazaru. U toku studiranja bio je jedan od osnivača kao i glavni i odgovorni urednik studentskog časopisa Talib. 2013. godine, objavio je knjigu Vakufi u Beranama. Stručne i literalne radove objavljivao je u Elifu, Glasu islama, časopisu Sloboda, Reviji Sandžak itd. Radi u Medresi „Mehmed Fatih” u Podgorici kao profesor. Oženjen je i ima troje djece. Živi u Podgorici.

CIP - Kaталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISBN 978-9940-21-014-4 COBISS.CG-ID 32169232