KAZALIŠTE
„FENOMEN“ KARAKAŠ: PROZNI PISAC U KAZALIŠTU I OBRNUTO
AUTOBIOGRAFSKO NIJE POJEDINAČNO PIŠE: Igor Ružić
mart
2021
Damir Karakaš je među rijetkima koji još vjeruju u moć igrane riječi, trodimenzionalnog zbivanja i radnje, i koje želja za kazalištem ne napušta iako se u drugim pod-djelatnostima pisanja snalaze možda i bolje, uspješnije i isplativije. Uz sve svoje prozne uspjehe, on i dalje piše i za kazalište, s namjerom da tekst bude drama, a ne tek proza koju će netko prevesti u dramu
U posljednje vrijeme domaće repertoare određuju romani, posebno domaći romani, o čemu dramatičari, posebno, naravno, domaći, imaju svoje mišljenje. Govore ga, međutim, onoliko glasno koliko im je i inače glasno govoriti dozvoljeno između institucionalne milosti i izvaninstitucionalne nemilosti. Pa se dramatičari odlučuju za vlastito pojačano autorsko bivanje i postaju i redatelji, jer jedino je redatelj važan u svijetu koji priznaje samo prvenstvo pojedinca, a takav je svijet ovdašnji ne samo kad je riječ o kulturi nego je takav u kulturi zato što je takav i u svemu ostalome. Ili pak odlaze tamo gdje se bolje plaća, u svijet filma i televizije, gdje sigurno neće biti prvi, ali će se moći živjeti, uz malo sreće i puno bolje nego od kazališta. Treći pak, djelomično i pod utjecajem godina i pripadajuće ojađenosti i ohlađenosti, postaju prozaici, tražeći hladovinu mirnog zaleđa i postojanog samosvojnog bivanja. U tom rasteru između dramatičara i redatelja, između onih koji pišu i onih koji postavljaju, a iznad njih su uvijek oni koji odlučuju, postoje i rijetke iznimke: prozaici kojima kazalište nije usputno ne zanimanje nego zanimacija, ili još jedan od načina da se prozu, a onda i autora, predstavi takozvanoj široj javnosti, iako teško da je kazališna javnost šira od čitateljske, čak i u kulturnoj sredini koja proizvodi strategije za poticanje čitanja ali ne i strategije za praćenje kazališta. Takvi su rijetkost jer igraju na dva razboja,
40
od kojih nijedan nije siguran, trenutno ili u kontinuitetu. Mnogi su razvikani prozaici propali na kazališnim daskama, opekli se i nikad vratili. Među onim rijetkima koji još uvijek vjeruju u moć igrane riječi, trodimenzionalnog zbivanja i radnje, i koje želja za kazalištem ne napušta iako se u drugim pod-djelatnostima pisanja snalaze možda i bolje, uspješnije i isplativije, je i Damir Karakaš. Uz sve svoje prozne uspjehe, među kojima su posredno i oni kazališni, on i dalje piše i za kazalište, s namjerom da tekst bude drama, a ne tek proza koju će netko prevesti u dramu i igrati se s njom dok ne dobije scenski oblik, ili barem oblik dovoljno sceničan. I, sudeći o medijskim istupima, i dalje uživa u činjenici da je ne samo pisac – odnedavno i, mnogi bi dodali: napokon, nagrađen – nego i igrani pisac, kazališnom infrastrukturom i pozlatom (kakve god one bile!) simbolički nadograđen u autorskom, pa i individualnom smislu. Vjerojatno je to bio Sartre koji je, kao jedini savjet koji je mogao i želio dati mlađim kolegama u odgovoru na to i previše uobičajeno pitanje, izrekao jednostavnu formulu: „Čitati, čitati što više.“. Karakaš je sintagmu dobro zapamtio i na njoj radi, hvaleći se svojom erudicijom, oslanjajući se na citate kanonskih imena i istodobno naglašavajući svoju čitateljsku upornost i kondiciju. U njegovim medijskim istupima sve vrvi od imena i uputa, sve
