KOMORA : Iz srca hrasta

1

komor a

2

k om o r a

Iz srca hrastovine

O

va naša skromna izložba ima dvostruki ciy.

Ukazati na yepotu i vrijednost jednog malog dijela graditeyske baštine Banije, i na drugoj strani medaye, ponuditi slike wenog današweg stawa. Pri tom je selo Komora izabrano slučajno, dvorski kraj nimalo slučajno. Sretnim sticajem okolnosti dosta je materijalnih tragova narodne kulture, prije svega kuća, baš ovdje uspjelo preživjeti dva posyedwa rata, unatoč enormnim yudskim gubicima. Vrijeme poslije drugog svjetskog rata još je bilo vrijeme podizawa kuća od hrastove plawke, ali to je bilo i vrijeme sveopšte neimaštine, smawenog ili zaustavyenog dotoka sredstava od iseyenika iz Amerike, tako da su češće podizane nove gospodarske zgrade, a kad je gradwa opet masovno krenula, ili se više nije koristila hrastovina, ili je plan kuće značajnije odstupao od tradicije, veličinom prozora, ako nikako drugačije. Vrijeme poslije ovog uništavajućeg rata, vrijeme je propadawa obezyuđene baštine, porijeklom uglavnom iz prve četiri decenije prošlog vijeka. Upravo u Komori pronalazimo više primjera porodičnih graditeyskih povijesti zaokruženih u jedno dvorište. Tu je i stara

3

komor a

prizemnica, sto i više godina stara, kasnije pretvorena u štalu ili gospodarski objekat, zatim klasična trodijelna hrastova kuća na kat. I na kraju, iz 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka od cigle ili betonskih blokova ozidana kuća generacije, koja je sve to morala napustiti u yeto 1995-e.

Fotografije s kraja 80-ih godina, koje smo posudili za ovu izložbu, već svjedoče da se tradicija zapušta i napušta. Danas je posyedwi trenutak da se nešto učini, barem da se podsjeti na blago koje propada iz dana u dan. Sa svakim palim crijepom, sa svakom kišom i snijegom, hrastovina ipak popušta. Svako proyeće rasliwe oko wih je debye i gušće i poješće ih zauvijek za koju godinu. Mnoge se prodaju u bescjewe i razvlače širom Hrvatske. Ovom izložbom pokušavamo reći u ime nas koji to gledamo, da smo svjesni toga što se događa i da nam je dužnost spasiti, što se spasiti dade. Čedomir Višwić

4

k om o r a

5

komor a

6

k om o r a

zdravko živković

Narodno graditeljstvo

R

epublički zavod za zaštitu spomenika kulture iz Zagreba izvršio je 1986. god. evidenciju etnografske građe na općini Dvor. Pregledan je svaki zaselak, svaka kuća. Arhitektonski je snimljeno (dokumentirano) četrdesetak tradicijskih objekata, snimljeno više od stotinu etnografskih predmeta, učinjeno nekoliko stotina fotogra∫ja, zabilježeno podosta građe o kući, graditeljstvu, narodnom životu i običajima.

Provodeći takve evidencije i na drugim općinama u SR Hrvatskoj možemo reći da je općina Dvor jedna od onih u kojoj nalazimo najsačuvanije narodno graditeljstvo u republici. Postoje još uvijek čitave oaze intaktno sačuvanih drvenih kuća koje su svojim prigušenim smeđkastim tonom srasle u prirodni ambijent. Narodno graditeljstvo dvorske općine ima svoje karakteristike i s obzirom na susjedne banijske općine, ali i unutar same općine postoji više tipoloških varijacija. Generalno uzevši

dominira dvoprostorna kuća od drvenih planjki s polupodrumom od kamena i dvostrešnim poluskošenim krovom prekrivenim biber crijepom. Čovjek − seljak egzistencijalno vezan za zemlju teško se i u svom stanovanju od nje odvaja. Dizanje kuće od tla najprije kao polukatnost, a poslije i kao katnost, javlja se u brežuljkastim područjima, što znači da je ta pojava vezana za reljef. Kosina je bila povoljna za gradnju zbog ocjeditosti, pa se podrum barem ispod polovice kuće gotovo nametao, ali je postojala i potreba za podrumskim prostorom. Ili direktno s tla, ili s par stepenica preko poluotvorenog prostora ganjka ili kukuljice, kroz ulazna vrata pristupa se u “kuću”, nekada prostoriju s ognjištem.

Ognjište se nalazilo redovito po sredini kuće, a uz stijenku, koja “kuću” dijeli od sobe. Iako ni jedno ognjište nismo zatekli u njegovoj prvotnoj funkciji, tek ponegdje koji ostatak, svugdje je živo sjećanje ukućana na njegovo mjesto i izgled. Pod u toj

7

komor a

8

k om o r a

prostoriji je bio od nabijene zemlje i to uvijek ako je podrum samo ispod sobe. A ako je podrum bio ispod cijele kuće, tada je u ovoj prostoriji pod bio daščan, ali ponekad i na daščanom podu bio je sloj ilovače, koji je imao funkciju toplinske izolacije. Gotovo se redovito nasuprot glavnih ulaznih vrata “kuće” nalaze još jedna vrata. Ta su vrata, prema predaji, trebala u prošlosti poslužiti kao drugi izlaz u slučaju kakvog napada koji su bili mogući u tim nemirnim vremenima. No s druge strane, očito je, da su ta druga vrata i pomoćna vrata za komunikaciju s dvorištem i gospodarskim zgradama na kućištu. Iznad prostora “kuće” su stropne grede bez daščane oplate, dakle otvoreni prostor potkrovlja, što je služilo za nesmetan odvod dima. U sobu se pristupa iz “kuće” kroz vrata smještena između ulaznih vrata i ognjišta.

U ovoj prostoriji se spavalo, blagovalo, primalo goste i obavljali kućni poslovi (tkanje i sl.). Pod je bio daščani (ova prostorija je redovito iznad podruma), a ponekad je na daščanom podu bio i sloj ilo­vače.

Na stropnim gredama daščana je oplata spojena na preklop. Nad sobom sušio se kukuruz, grah i tome sl. Podrum je zidan od kamena omljenjaka debljine 50-ak cm u vapnenom mor­tu. Podrumski zidovi su u doticaju sa zemljom i vlagom, pa je kamen u tom smislu najadekvatniji materijal. Ulaz u podrum je najčešće na zabatnoj fasadi, ovdje zvanom “duma”, kroz dvokrilna vrata s pokojim malim prozorčićem

ili bez njega. U podrumu su stajale kace za šljive, kiseli kupus, krumpir, voće i ostalo. Poprečne grede nad podrumom na razmaku 80−100 cm po sredini pridržava jača greda ne­gdje zvana i “tetivo”. Ova greda je po sredini prostorije ponegdje poduprta stupom.

Iznad ka­menog podruma i isto tako kamenog temelja na dijelu “kuće” (kuhinje) nastavljaju se stijenke od hrastovih planjki debljine 8−10 cm. Uglovi planjki spojeni su na dva načina, s prepustom ili bez njega, tj. na “prosti šek” (sijek) ili “sli­jepi šek”. Ovaj prvi je stariji način. Unutrašnje stijene sobe šibičane su ukoso obično ljeskovim prućem i omazivane smjesom zemlje i pljeve, a zatim premazivane (krečene) vapnenim mli­jekom. Prozori na seoskoj kući bili su uvijek mali, po prilici 40/50 cm. Za to je bilo više razloga. Po karakteru svog težaškog posla dnev­no je seljak bio izložen suncu, vjetru, kiši, zimi, svim vremenskim pogodama i nepogodama, pa se u svom domu on maksimalno želi ograditi od tih vanjskih uticaja. Mali prozor je bila i manja mogućnost od provale, a i staklo, koje se treba­lo kupiti (što je seljaku bilo najteže), navodilo je na manje prozorsko krilo. Uvijek su u sobi dva takva mala prozorčića simetrično postavlje­na na glavnom kućnom zabatu − “dumi”. Još jedan ili dva mogla su se naći na uzdužnim sti­jenama sobe. I grednik nad sobom i kućom pridržavala je spomenuta jača greda − tetiva − koja je kuću povezivala u uzdužnom smjeru.

9

komor a

10 k om o r a

Imajući u vidu tu njezinu funkciju, te da je na njoj često upisana godina gradnje, inicijali kuć­nog gazde, majstorski znak, te da su se na toj gredi držali i važniji porodični dokumenti, postoje indicije da je ta greda imala i neko “više” značenje.

Krovište ja dvostrešno s poluskošenjima inače roženičko s pajantom. Najčešće limena badža na sljemenu krova ima(la) je funkciju odvođenja dima.

Po sjećanju starijih stanovnika kupovane su u Glini.

Kućne prostorije su relativno malih visina obično oko dva metra. Vanjska zaštita drvene građe od kiše, tj. močenja, na što je drvo naročito osjetljivo bio je zasigurno razlogom manjih visina koje je onda krovna streha bolje mogla zaštititi. Na “dumi”, gdje takve zaštitne strehe nije bilo, izvodila se posebna streha (“krovac”, “strevač”) za tu svrhu. Vertikalne daščane oplate, koje se pojavljuju na dumi, kuljici i ogradi ganjka, tehnološki su bili najzahvalnija područja ukrašavanja. Ukrašavanje po svojoj suštini područje je “nadgradnje”, i ono je na banijskoj kući područje individualnog estetskog izraza, nužan element različitosti u jedinstvu materijala i korpusa banijske kuće.

Uz malu zahtjevnost kućnog komfora seljačke porodice u prošlosti, stambena zgrada s “kućom” (kuhinjom), sobom i podrumom bila je dostatna za središte okupljanja mnogočlane seljačke porodice.

Kućni gazda je spavao u sobi, a ostali oženjeni članovi

u posebnim drvenim objektima tzv. “zgradama”, “zgradicama” ili “čardacima”. Danas ti objekti služe za druge svrhe, uglavnom kao ostave. Osim glavne stambene zgrade, spo­menute zgradice odnosno čardak, štala, šajer, svinjac, kokošinjac, kukuružnjak, bunar, a po­negdje i ambar, bili su objekti koji su se po­javljivali na banijskom kućištu. Sve su to bili drveni objekti, ali osim kuće, “zgrade” i ambara, bili su to u konstruktivnom i oblikovnom smislu sasvim jednostavni objekti.

Stoljetno iskustvo obrade drva, istančan osjećaj narodnog graditelja za simetriju, mjerilo, pro­porciju, harmoniju, ritam svojstven čovjeku kao biološkom biću, urodile su ovdje likovnim savr­šenstvom narodne umjetnosti. Nad svijetlim kamenim podnožjem raspjevan je smeđi volu­men kuće kojeg smiruju čvrste plohe krova. Limena badža na sljemenu, taj šiljak tako ka­rakterističan za banijsku kuću, dobrodošao je likovni akcent na smirujućoj masi krova. S ob­zirom na opisani karakteristični tip kuće na području dvorske općine (dvoprostorna drvena kuća s polupodrumom od kamena) postoje i drugi, razvijeniji oblici, kako po visini tako i po horizontali (tlocrtni razvoj), kao i varijacije upotrebe materijala. Istina, dosta rijetko, na ovom području postoji i prizemna kuća. To je drvena kuća na podzidu od kamena s ganjkom i kukuljicom pred ulazom. Prvi pomak u ver­tikalnom razvoju je onaj s

11 komor a

12 k om o r a

polupodrumom ispod čitave kuće. To je slučaj kada je kuća još uvi­jek na padini (kosom terenu), ali je uzdužna os kuće paralelna sa slojnicama terena, pa se u kuću pristupa preko nekoliko stepenica ili di­rektno ili preko ganjka. Daljnji razvoj ide pre­ma “čistoj” katnici, gdje je ispravno govoriti o prizemlju (ne više o podrumu) i katu. Taj se najrazvijeniji tip kuće javlja uglavnom u do­nekle ravničarskim predjelima kao što je dolina Une, zatim Komori, Oraovici, Buinskim Riječa­nima, Donjem Javornju, Donjoj Stupnici, ali i u Goričkoj i Gornjem Žirovcu. U prizemlju se nikad ne stanuje nego te prostorije služe kao nekada podrumske s tim što je sada ponegdje kolnica u sredini a ponegdje i štala. Drvenim stepeništem se uz glavno uzdužno pročelje ku­će penje na ganjak, gdje je obično proširenje prostora kukuljice iz kojeg se onda pristupa u “kuću”.

Oba ova tipa su u principu i razvijeniji u tlocrtnom smislu. Prostorija s ognjištem, “kuća”, je sada u sredini, a s druge strane “kuće”, nasuprot sobe je sobica a ponegdje i dvije. Ima slučajeva kada su te sobice po širini kuće, pa se u obadvije pristupa iz “kuće”, ali i takvih da su sobe po dužini kuće, gdje se onda u jednu sobu pristupa iz “kuće”, a u drugu iz ganjka. Ganjak je kod ovakvih tipova kuća često i na drugoj strani u koji se pristupa iz “kuće” kroz vrata nasuprot onima glavnim ulaznim. Ganjak širine oko jednog metra konstruktivno je najčešće

konzolno izbačen na stropnim gredama, a ponekad i poduprt drvenim stupovima. Kukuljica isturenija od ganjka redovito je poduprta na karakterističan način jednim stupom s dvije ruke, tipičan za ovo područje.

Mlječarnica na kraju jednog i zahod na kraju drugog ganjka novi su sadržaji koji se pojavljuju uz ove najrazvijenije tipove banijske kuće.

Po pitanju upotrebe materijala imamo nekoliko varijacija, naročito u vezi s podrumom, odnosno s prizemljem. Često je to kamen, ali i brvna, ali i kombinacija, kod polupodrumskog tipa na način da je kamen u dodiru sa zemljom a slobodnostojeće stijene od balvana. Ponegdje nalazimo i kanat (kostur od greda stupova i kosnika) s ispunom od kraćih brvana, što je i odraz socijalnog stanja porodice. Socijalna kate­gorija zrcali se još očitije kroz upotrebu materijala za pokrov. Čovjek − seljak sklon je upo­trebi onih materijala koje najlakše može naći u prirodi koji su mu onda i najjeftiniji.

Takav je i pokrov od bujadi (paprati), koji je još sa­ čuvan na nekoliko objekata, a koji se može sma­trati raritetom, u našim krajevima. Prema svje­dočenjima starijih stanovnika pokrivanja s bujadi je u prošlosti bilo više. Za ovu vrstu pokrova bilo je potrebno na poseban način pripre­miti podlogu. Roženice su se bušile na oko 40−50 cm promjera rupa cca 2 cm, u koje su se postavljali drveni štapovi dužine cca 30-ak cm na vrhu zašiljeni. Roženice su se zatim letvale i na

13 komor a

14 k om o r a

takvu podlogu bi se vilama nabacivala zelena bujad u debljini 30-ak cm. Za par godina bujad bi se sušenjem slegla na što bi se onda nabacivao novi sloj. Nakon takvih par nabaci­vanja bujadi i sušenja iste, skidala bi se sva sasušena bujad i ciklus bi počeo iz početka.

Pokrivanje daskom (šimla, šindra) bilo je najkarakterističnije za krajeve bogate šumom kao što je dvorski kraj. Ta vrsta pokrova sačuvana je još na nekoliko čardaka, ambara i poredovničkih (zajedničkih) mlinova. Danas više taj pokrov nije sačuvan niti na jednom stambenom objektu, makar su se u prošlosti ovom vrstom pokrova pokrivale i stambene kuće. O tome naj­vjerodostojnije svjedoči popis stanovništva iz 1910. godine u kojem je prvi put vršen i popis građe i pokrova kuća. Na području današnje dvorske općine, tada upravnog kotara s 5 upravnih općina (Divuša, Dvor, Rujevac, Zrin, Žirovac), od ukupno 3625 stambenih zgrada, 228 ih je od kamena ili opeke, 2 od čerpića ili ilovače, a 3395 od drva.

Iz knjige “Dvor na Uni”, 1991.

15 komor a

16 k om o r a