Božićna vrića priča

- Jesan se dobro zamaskirala ?

- Odlično. Zašto čekamo u redu ?

- Tila bi kupit jedan časopis o Božiću. Znaš, ne bi tila da se čuje da čitan taj njihov časopis, Ko zna šta je to. More bit da su same gluposti unutra.

- Koji je to časopis , ako se smi znat ?

- Čula san da su niki tamo, nemam ti pojma koji, ali su uzeli kodno ime GKMM, izdali časopis o Božiću, pa bi tila to pročitat. baš bi mi lipo lega sad kad smo u Sandrigemu i nema dice i nema vižita.

Samo ja, moj stari i čitanje.

- Mađesti, i vi ste čuli za taj časopis ?

- Oli vi znate još štagod ?

- Znan sve. Slušajte sad : to van nije časopis od karte nego elektronski, izać će tek iza Božića, kad se svit dobro naji, načestita, otrizni i zaželi se malo dobre zabave.

- A jeste li čuli, vi sve znate, o čemu će se radit unutra ? Ja bi volila čitat o konjiman.

- Unutra će van bit priče o Božiću.

- O Božiću ? A ko i' je napisa ?

- Aaaaa, boje da van ne govorin. To van je jedna grupa manijaka šta svaki četvrtak vise u podrumu bibjoteke Marka Marulića, a poslin odu po kafićima.

- Bumbit ?

- Kamo sriće da je to ! Oni van samo pišu i pričaju kako će šta napisat, pa od tega pustog pisanja pošempjali bidni i sad sve to stavili u ti letrični časopis.

- Jeste ga vidili ? Je li čemu ?

- Da vidija ! Da čemu ! Vrhunski !

- Onda ćete mi kupit jedan za me , jedan za moga staroga.

- Ne triba. Sve je mukte.

- Je li ? Kad je mukte, onda mi uzmite i za dicu i unuke. Kad će to bit ?

- Reka sa van - poslin Božića.

1

- Dida Mraze, reci mi u povjerenju, onako ka Dida Mraz čoviku, šta mi je mater kupila za ispod bora.

- Ne smin, Jorhajnes. Zabranila mi.

- Šta si takvi ! Ajde, reci mi barenko prvo slovo.

- Vi bi i Boga izludili, ali samo prvo slovo. Č.

- Čarape ? Ne mogu virovat. Toliko mi je puta stavila ispod bora čarape da ću moć otvorit čaraparnicu ako ne dobijen ovi posal šta ga dugo čekan.

- Nisu čarape. Ča.

- Časovnik ? Puno lipo ! Bi će ga kupila u Kineza ka i oni zidni sat na ruže i labude na crvenon baršunu šta ga je lani Kamili poklonila.

- Nije časovnik. Časop.

- Koji je vrag časop ? Opet neka njezina ludorija.

- Časopis. Časopis. Eto, sad mi ode glava kad san otkrija tajnu.

- Kakav časopis ? Ajme meni, ubit ću se ka siroče !

- Ooooo, nije to bezvezni časopis, nego elektronski.

- Da elektronski, a ja doma neman njanke makinju za robu nego mi je Kamila pere na ruke.

- Oduševit ćete se. Ima unutra svašta. Od bombi do pužadije.

- O'š mi ga pokazat ?

- Nije još izaša. Tek poslin Božića.

- Kako onda znaš o čemu piše unutra ?

- Kako ne bi zna ? Ja san Dida Mraz.

2

- Bako, šta van je smišno ?

- Smijen se onin luđacima iz Kaštili.

- Koji Kasl ?

- Nije Kasl, nego Kaštila.

- To je sve isto.

- Bome, nije. Kaštila su ti jedno lipo misto u … Ma, nije važno, ti to i tako ne’š znat.

- Pa šta je tako smišno tamo ?

- Bili su u crkvu na Badnjak i nisu mogli izać za uru i po vrimena.

- Zašto ?

- Nisu i’ tili pustit ovi šta su vanka bacali petarde. Remeta otvori vrata, oni navale pucat.

- Ko van je to reka ?

- Niko. Pročitala.

- Di ?

- U Božićnoj vrići priča.

- Šta je to ?

- Letrični časopis.

- Letrični ?

- E, letrični. Šta se čudiš ? Valjda ja znan boje od tebe. Ja san krajica, a ti kad budeš.

- Di ste našli ti časopis ?

- Poslali špijuni.

- A bi li ga ja mogla pogledat ?

- Boje čuvaj maloga. Bit će za koji dan na netu pa’š vidit.

3

- Fala van, šjor šta ste mi dali ruke.

- Bilo mi je zadovoljstvo takvoj dami pomoć.

- Koji ste vi ganac ! Ali nisan van ja od oni’ šta gledaju ko će in reć da se dobro drže. Nisu meni gluposti na pameti.

- Škužajte ako ste me krivo razumili.

- Razumila san ja vas, razumila, budite bez brige.

- Šta van se potribno remenavat autobuson u tin godinan ?

- Znate, iman ovu mukte pokaznu. Ne moran se mladima molit. To van sve, moj šjor, spava do podne.

- Mukte pokaz ? Ko bi na vama reć da ste u penziji.

- Ja u penziji ? Ma dajte, šjor ! Mogli bi svi krepat od gladi da ja oden u penziju. Niko ne radi. Samo lampaju okolo, a ti se misli kako ćeš spojit kraj s krajen.

- Znan, tako mi je i samom. Recite pravo, oli je nama potriba u ovin godinan radit ?

- Ne bi ja, ali šta ćedu jist ? To je sve mlado, vitreno. Gren kupit dva lista selena za u juvu, pa ću se odma vratit. Priša mi je. Znate, dobila san jedan časopis, pa bi ga tila do kraja pročitat.

- Kakvi časopis ?

- Letrični.

- Je li čemu ?

- Ajme, da je li čemu ! Da samo vidite koje su to priče u njemu ! Smišne, tužne, bajke, ima svašta.

- Di se može nabavit ?

- Dobila san ga priko veze, ali će bit na internetu za koji dan.

- Je li skup ? Znate kakvi smo mi penzioneri sa šoldima - Mukte, moj šjor. Mukte.

- Onda ću ga morat nabavit, pa kud puklo da puklo.

- Znate li vi kad trica opet prolazi ?

- Prolazi van na uru i na po ure.

- Fala van, moj šjor ! Je li već podne ? Valjda će se na pazaru nać štagod cinije. Šta vi mislite ?

- Ne znan van ja. O tome brine moja žena.

- Blago vama. Da je meni imat ženu. Aj, stojte mi dobro i Bog van da zdravje !

4

Jo, da mi je vidit šta mi je to kupila mater za ispod bora. Kakvi je to letrični časopis ? Cilu san kuću bižinga i nigdi ničega. Vidija san da je starome kupila duzinu mudanat i ima nešto zamotano u škatulu na medvide. To će bit za maloga. Drugo nisan naša ništa. More bit da je obisila na bor. Pogledat ću ja sve s pomnjon. Živcira me kad znan da je dar tu negdi , a ja neman pojma di. Tribala bi bit neka vrića ili se njoj izmišalo u glavi. Ne bi bilo ni čudo. Ima godina ka imperija. Vrića priča, mo’š mislit !

5

Čestitka će bit kratka jerbo neman vrimena.

Tuka se peče. Salata je očišćena. Kumpiri spremni za u pećicu. Sarme san skuvala sinoć. Još triban procidit i zakuvat juvu, ali to ću kad se dica dignu. Sinoć su fešteđali do kasno. Niko se priždera pa san čula da riga, ali mi se nije dalo dizat za vidit ko. Stari nije, jerbo je leža kraj mene ka, božeprosti, letva. Puno mi je dobar u posteju. Kad zaspe ne makne se cile noći. Samo malo rče, ali ja san na to navikla. Kolače san radila do dva bota po ponoći. Malomen san zamotala dar za ispod bora. Velikima ću dat usuvo, pa neka kupe šta in triba.

Ove san in godine spremila jedno puno lipo iznenađenje. Poklonit ću in jedan letrični časopis sa puno lipih priča u njemu. Zove se Božićna vrića priča i bit će na internetu za dan dva. Ja san ga dobila ranije priko veze i dica me stalno pitaju šta ima u njemu, ali in neću rečen, jerbo će in to bit poklon za Božić.

Poklonit ću ga i vama da se možete pravit važni da ste dobili kraljevski poklon. Moć ćete ga vidit sutra, najdaje prikosutra, a dotle se lipo najite, napijte i nemojte činit škandal nego jubav.

Na dobro van došlo porojenje Isusovo Vaša Mađesti

Fotografije posudila i prisluškivala Ružica Gašperov 6

* Mladen Vukšić - Feliz Natal Milena Budimir - Božićna Ines Balajić - Božić u Jezivom kraljevstvu Smilja Savin - Rozetine kutije Željka Žitković-Banić - Bakalar Ivana Šarac - Božićna bez naslova Sara Kopeczky - Božić je očima nevidljiv Jakov Bajić - Božićno primirje Ružica Gašperov - Miris cimeta i straha Marijan Komar-Braco - Dobra vila Ivan Katičić - Izgubljena nevinost Ružica Gašperov - Božić bez majke Katarina Bajto - Kukuruz Zora Birimiša - Santa Lucia mamma mia Sara Kopeczky - Božićna bajka Marin Bižaca - Božićno darivanje Ružica Gašperov - Kako je pinč ukrao Božić Luca Kozina - Što je donio snijeg ?

Smilja Savin - Tiha noć 1994.

7

Mladen Vukšić

Feliz Natal

Bip! Bip! Bip! - Dobra večer mladiću.

- Dobravečer šjor.

- Baš je lipo kad puše vitar, pa ovako bude malo više hladno. Judi upale peći na drva, pa svugdi miriše.

- Aha. Bip! Bip! - Šta mislite mladiću, hoće li padati snig za Božića?

- Ko zna. Lani je pa, možda će i ove godine.

- Stvarno? Baš bi to bilo muito bom. Kod nas u Brasil nikad nema snig. Zadnji put sam vidio snig kad sam imao šešnaest godini. Znate, u to vrime ni bilo ovako kako sad. Ako van nešto triba mogli ste kupit u Bonačić ili Mikačić. Ni bilo trgovine u svaku ulicu kako sad.

- Ee, nema vam više ni Bonačića ni Mikačića. Sad je tamo neki kineski dućan, čini mi se. Ako nije i on zatvorija.

Bip! Bip! Bip! - Znate ja sam imao dvi žene, a sad neman nikoga.

- O, žaj mi je to čut. Čini mi se da bi mi bilo najpametnije pitat kako se to dogodilo, jer ćete mi vi svejedno kazat.

- Što ste rekli? Nisan vas dobro razumi.

- Ništa, ništa. Nema veze. Nego, recite vi šta ste tili.

- Kad san ja bio mlad, bilo je teško vrime i ni bilo posla za svakoga. Bili smo skoro gladni. Onda mi je došla depeša da triban ić u soldate, a ja san se tek bio oženi i imali smo malo dite i ona je opet bila noseća. Nisamo znali štaćemo. Onda smo se ja i još dva prijatelja ukrcali u barku i otišli u Italiju.

Tamo smo bili dva miseca u logor.

Bip! - Doša je jedan sa papirima i pita ko je ovde sa sela. Ja san rapidamente digni ruku, samo da me ne vratidu nazad. Onda me je taj sa papirima pita na koje noge se krava diže ujutro, a ja san reka na pridnje. To san ja reka napamet, na sriću, pa ako pogodin, jer ja san živija u grad, tamo blizu pašticerije od Svirčića, znate di je to, nisan ima pojam što krava čini ujutro.

- Sumnjam da jede riži na mliku.

- Što ste rekli?

- Ništa, ništa, samo vi dajte.

- Onda je taj čovik uzeo mene i još trojicu još većih od mene i ukrcali su nas na brod. Reklči su da nas vode u Brasil. U brodu nas je bilo sa svih strana svita, ali ni bilo nikoga od mojih. Oni moji prijateji su ostali u logor. Neznan di su oni svršili. Nikad ih više nisan vidio.

Bip! - U Brasil su nas stavili u neke kućice i dali nam da režemo stabla. To je bilo strašno. Ne znaš je li gore po danu kad je grozno vruće i kiša pada svaki dan ili po noći kad stalno negdi neka beštija kriči pa ne možeš spavat. A kad radiš moraš se pazit svega. Tamo u džungli imadu mravi koji mogu izist čovika u pet minuti. Sve druge beštije biže od njih. Zamislite sad kakove su onda velike beštije kad su in mravi takovi. A di se god okreneš ogromna stabla. Do neba. I njihova rika je šira nego naše more.

To nikad nisam vidio. Tamo san bi godinu dana. Kad onda nisan umra, neću nikad Bip! .

8

- I kad smo otišli iz džungle je bilo teško. Posli su mi dali da vozin kamiòn, pa sam živija u nekon gradu među ljude, a ne više među beštije. A i to mi je bilo ka da su me poslali na Mars živit. Nisan zna di bi sa sobom. Ništa nisan razumija. Nisan ima s kim popričat. Nisan zna di koja rič počinje a di završava. Plaću nisan zna di potrošit. Pisa san doma puno puti i posla san jednu lipu žutu jaketu i dvi vešte.

Bip! - Onda san se priselio u veliki grad i tamo sam radio u fabriku. Tu je bilo dosta našeg svita. Tamo sam upozna Mandinu. Ona je bila sa Brača i došla je sa bratom i dvi sestre kad im je otac umra i žilogriz osušio lozu.

Bip! - A onda?

- Posal u fabriku je bi puno lakši i dobivali smo bolje šolde. Kupio san mali stan i Mandina se preselila kod mene. Oženili smo se u hrvatski klub. Došlo je dosta naših, pivali smo naše pisme, a Tonica i Slavica su učinile kroštule i veliku tortu.

Eto, tako sam ja radio u fabriku, a ona je stala doma. Nismo imali dice jer se ona na brodu kad su dolazili infetala od nečega. Nedijon smo išli na misu, a za Uskrs i Božić smo imali velike fešte u hrvatski klub. Za Božić bi sve lipo uredili, jedino šta nikad nismo imali bor. Ne bi virovali, tamo niko nema bor za Božić.

- Baš niko nema bor za Božić?

Bip! - Nema. Tamo rastu skroz druga stabla. Bor ima samo doli skroz blizu Arhentine. Ajme da mi je bilo jedan put okitit bor, spasija bi se. A tek Mandina. Svaki Božić je to spominjala i pitala oćemo li se jedan put vratit. Živili smo pustih godina u tome stanu i bilo nan je dosta lipo, jedino se u zadnje vrime doselilo puno crnih.

Kad je Mandina umrla, nisan znao šta bi tamo. Nikoga svoga, a postalo jako opasno. Jako opasno.

Sedamnaest puti sam imao pištolj naslonjen na glavi, znate. Sedamnaest. Dezessete. Ne pitadu šta imaš, samo daj. Jedan put su mi postole uzeli.

Bip! - Malo prije lita sam se vratio. I sad nemam više nikoga. Obedvi žene su mi umrle. Sa prvon sam ima dvi ćeri. Mlađa je umrla dosta davno. Pisala mi je par puta. Zadnji put prije skoro dvadeset godina.

Dobila je grubu bolest. Svi iz njezine kancelarije su umrli. Pisala mi je da je bi neki čovik i da je rekao da je na tom mjestu neka loša voda i da su se zato svi razbolili. Bi sae na groblje, stavili su je pored njezine matere. A ova starija filha neće da ja dođem kod nje u kuću.

- A moj barba. Biće sve dobro, biće sve dobro. Evo stanite vi slobodno ispred mene u red. Neka je zadnji bor, uzmite ga vi slobodno od mene. Snaću se ja lako. Imam ja jednog prijatelja koji zna di ih još ima. Sretan Božić.

- Hvala mladiću. Fröhliche Weihnachten, pardon, Feliz Natal.

Bip!

9

Milena Budimir Božićna

Mater plete. Umeće grane bora među grančice česmine.

Ubode je trn. Kap krvi izbi, ka da je samo to čekala. Mater se nasmije i sakrije prst iza usana. Ćaća i brat mi Mate otišli su pod Brdo, traže Badnjak. Brat oće 'rast, a ćaća kaže da je bolji žir, pa se smiju. Sestre moje, Stanka i Dare, nakupile su slamu na jedno misto, pa je prebiru, na jednu stranu stavljaju čistu i zdravu, a na drugu (bacit će je kozama) onu koja ne vridi. Kada je sakupe – razastrit će je po dimnoj kužini.

Mene i Mariju je tokalo da sakupimo jaja. Dva san razbija, pa je rekla da će me reć materi. Mora san je potegnit za pletenicu i zapritit joj da ću je ošišat kad zaspe. Rekla je da neće ništa reć.

Kad je pâ mrak, a padne brzo, 'java ga plaka, svi smo se stivali u kužinu. Ćaća je zapalija vatru i na nju stavija Badnjak. Pravo su velikoga i lipoga našli, sve ga je brat vuka s Brda. Nona u kantunu, na svomen bančiću, vrti krunicu i sve sebi u maramu nabraja. Traži od Boga da nas čuva, pa za svakoga od nas nabroji Očenaša i Zdravomarije i Slavaocu toliko da mi se zavrti u glavi.

Mater je umisila kruv. Sa čašon je učinila bužu na srid sride, kad se kruv ispeče tu će metit sviću. I Dare i Stanka i Marija se zajebaju, pa sve onu slamu šta su razgrnile priko kužine itaju nogaman.

Mater kaže da nesmiju, al in ne priti, pa ka i da nije rekla. Ćaća je zafuma. Lipo san se namistija iza njega, pa kad pune dim vanka, ja ga lipo posrčen. Nona zna šta činin, pa mi daje mot obrvama da će me reć materi. Ali neće, znan je ja. Natočija je Ćaća vino u bukaru.

- Vidi ga šta se crni, kaže.

A meni glupo reć da nije crno nego ka krv crveno, pa mučin. Kad se kruv ispeka mater ga je rukon prikrižila, a mi smo svi ka jedan učinili Ujmeoca. Dala je svakomen komad kruva, pa smo ga močili u vino i bilo mi je to pravo lipo. Naučija me Mate da kruv triba stisnit prije nego ga utočaš u bukaru, a onda ga pustiš i on pospuga više. To san sve tako činija, pa bi sisa vino sa teplega kruva. Majko mila, kako je to dobro ! Pari se ka da med čučaš. Poslin mi se malo zavrtilo, pa je ćaća između dima i smija reka: - Vidi, Mile nan se naliza!

Ni mi smetalo šta se smiju, narest ću i ja, pa će vidit ko je najmlaji. Mater je nešto pripovidala kako je za sutra odvojila butić od prajca, nije se još dobro osušija, ali će uz kiseli kupus bit ka duša. Nona je donila maslinovo uje, ono od lani, jerbo ovo se novo još nije smirilo. Bit će ga, akobogda, za cilu godinu.

I nekako mi je bilo pravo toplo i lipo kad je neko zalupa na vrata od kužine.

- Ima li koga domaćine?, kaza je don Prpe i uliza brez da je ćaća reka: - Neka uniđe ko je dobre voje i čista srca.

Bi je don Prpe dobre voje, i on se, pari mi se, naliza. Vanka je ostavija tovara, vidi san ga kako čupka onu slamu šta su Dare i Stanka itnile na stranu.

10

- Vrime je od Božića, triba pošten domaćin i na crkvu svoju promislit, šta si ti, Ivane, za mene pripremija, kaza je don Prpe, kosti mu se izmrvile.

I onda je mater u vriću stavila ono uje šta je nona donila, pa je metila pola našega kruva, još vrućeg, i stavila je demejanu lipoga ćaćina vina. A don Prpe, krepa dabogda, je diga pogled i vidija butić kako visi.

- A šta je s ovin?, pita je, kurbin sin.

- To mi je za dicu, sutra za obid, kazala je mater, a sve je nekako podase gledala.

- Ako ima za crkvu, bit će i za dicu, dat će Bog, kaza je don Prpe i mašija se za butić.

Mater je čvrsto držala ćaću za košulju, sve su joj prsti pobilili, pa se on ukopa i nije ništa reka. A don Prpe, govno od govna, je reka Faljenisus i otiša ća.

- Amo dico leć, kaza je ćaća, a mi smo ga poslušali i popeli se do kamare. Čuja san posli mater da plaće, a ćaća je govorija: Nemoj, Mile, nemoj lipa moja.

A ja san se sve mislija – zašto judi reću da je Božić nalipji dil od godine, kad smo i onda gladni. I sebi san reka: prije ću nogu pribit nego li u crikvu ulist. Pa se Prpe prpaj brez judi.

11

Ines Balajić

Božić u Jezivom kraljevstvu U Jezivom kraljevstvu danas je bio najteži dan u povijesti. No, najteži je ipak bio za Baltazara, kraljevog čitača. Naime, svi poskoci i ostale zmije kraljevstva svaki tjedan bi čekali novosti na trgu ispred palače. Onda bi se nakon najave bubnjevima pojavio Baltazar i s podužeg lista pročitao odluke koje bi kralj Punimir Siktavac donio.

Baltazar se uznojio kao nikad u životu. Kako ću ja to, kako ću ja to, govorio je sam sebi plačnim glasom dok se gledao u velikom zrcalu u predvorju.

Popio je čašu mlake vode koja se nalazila na stoliću, popravio leptir kravatu, uzdahnuo i krenuo prema vratima. Kad je začuo zvukove bubnjeva, znao je da je vrijeme.

Izašao je i odmah zamrzio svoj posao još više. Ali mora raditi jer kod kuće ga čekaju mali Ignjat i Korana i, dakako, predivna supruga Marga. Kad bi bar mogao odustati i pokazati onom lažnom kralju.

Dragi podanici kraljevstva, donosim vam najvažnije odluke što ih je proglasio naš cijenjeni kralj Punimir Siktavac, govorio je Baltazar a glas mu je drhtao poput ovčjeg. Uzeo je omotnicu, iz nje izvadio papir i počeo čitati.

- Odlučeno je da Prva i Peta ulica mijenjaju ime u Bijelu i Zelenu - Odlučeno je da svi mali i veliki poskoci, te ostale muške zmije, moraju na godišnju provjeru otrova - Odlučeno je kako se podanici neće više zvati podanici nego narod I posljednje ovog tjedna, reče Baltazar veoma nervozno, gledajući čas u papir, čas u podanike, sada narod, odlučeno je da se, zbog viška nepotrebnih emocija, ukida Božić i zamjenjuje Danom vrebanja za miševima.

Sve zmije koje su do maločas zurile u prazno ili zavrtale očima na već poznate čudne, a ponekad toliko besmislene i smiješne odluke njihovog kralja, sada su se pogledavale. Počeli su žamoriti, plaziti jezik i nevoljko vrtiti glavama. Njihovo siktanje čulo se daleko. Baltazar nije znao što mu je raditi.

Bilo ga je strah. Svih trinaest, danas tako sporih, taktova bubnja je odbrojio , a činilo mu se da su ih dvaput odbubnjali.

Znao je da će biti nevolja, dignut će se i buna , kao i često kad bi donio neku groznu odluku. Samo, ovo je prvi put u tisuću godina kraljevstva da se događa nešto toliko drastično. Svi znaju da je kralj lud i glup, prije je bio samo glup, no on je kralj, a kralj donosi odluke. Što sad, što napraviti? Nije znao. Božić je jedini dan kada se svi druže, blaguju, ponekad čak i podijele plijen. To je jedini dan u godini kada se smije ponašati kao on, a ne k'o neki čitač i pisač glupih pisama. Osjećao se bespomoćno, dijelom i krivo jer je mislio da je kralju mogao nešto reći, a nije, iako ga kralj u petnaest godina, koliko radi za njega, niti jednom nije pogledao , a kamoli poslušao. Postao je još uzrujaniji kad je shvatio da će ga njegova djeca, posebno mala Korana, razočarano gledati.

12

Gromoglasno siktanje naroda postajalo je sve jače i jače. Nakon što je popio još jednu čašu vode Baltazar je krenuo prema kraljevim odajama uvjeren kako stvarno može nešto promijeniti potrudi li se da kralj čuje što želi reći.

Dok je puzao hladnim stepenicama najbrže što je mogao, čuo je uzvike naroda poput „kralj je lud, maknuti kralja, siktavčev kraj“, a cijelo tijelo mu je počelo drhtati pa je ovaj put odlučio biti on, Baltazar, a ne obični mali čitač iz provincije. Čudno, vrata su bila otvorena, a kraljevih čuvara nije bilo. Pokucao je ali nitko mu nije odgovarao.

Odlučno je otvorio vrata razmišljajući što će prvo reći kralju kad uđe.

Akhmmm....

Imao je što i vidjeti. Mislio je da kralj sprema taktiku kako savladati mali, nevažni narod ali on je plesao uz taktove bola- bola pjesme.

- Vaša Siktosti, pa što to radite, gdje su Vam vaše štitonoše, pužadija, zar niste niti malo zabrinuti ? - Baltazar će iznenađeno.

- Hahahaha, mali čitaču, otišli su. Rekao sam im da odu, ne trebaju mi. Svih sam otjerao reče smijući se napadno da je izgledalo neprirodno.

Nikad ga nije vidio takvog. Obično bi sjedio u svojoj zelenoj stolici na mnogo jastuka tumačeći koliko je potrebno imati otrova u organizmu ili u koliko koraka uloviti sivog miša. Redovito bi gunđao na sve i svakoga tko bi mu se našao u blizini.

- Ali zašto ste ukinuli Božić, zašto ? Dobro znate da cijelo kraljevstvo živi za taj dan, pa i vi ste ga slavili. Što se dogodilo?

- Što se dogodilo, hehehe - reče on pomalo isfrustirano. - Napustila me, moja djevojka me napustila i otišla sa slugom, onim malim, riđim debelim što smrdi na ulje. Nije ni čudo, s obzirom kakav sam veseljko, ne, hehehehe. Nisam mogao izdržati, previše me podsjeća na nju, ne želim biti sam na Božić, pa sam donio taj zakon. Samo da je izbacim iz glave, ali ne ide, mali čitaču, ne ide.

Uzalud, hehehehe, uzalud. Bio Božić ili ne ,sam sam, a takav ću i ostati.

Uzeo je zdjelu s vinom i počeo naglo srkati.

- Ali, Siktosti, a a a, što smo onda mi, vaši podanici, zar smo mi ništa ? - upita Baltazar. Niste sami, provedite Božić s nama. Evo, provedite Božić sa mnom i mojom obitelji. Mislim da bi moja djeca to voljela.

- Ali, hoću li im se svidjeti? Ti znaš da sam ja malo na svoju ruku, i da me mnogi ne vole.

Bojim se da...

-Dajte im priliku, molim vas - prekine ga blago Baltazar. - A i za Božić sve zmije prihvaćamo onakvima kakve one jesu.

- Pa, pretpostavljam, da imaš pravo - reče kralj. - Možeš to zapisati kao odluku, Božić traje sedam dana.

Siktanje i žamor postajalo su sve jači, zemlja je drhtala, zdjela s vinom na stolu počela se mućkati, veliki stakleni luster ljuljuškati. Tada se Baltazar okrenuo i pošao prema vratima.

- Idem im reći da ste vratili Božić i da će trajati sedam dana - ponosno će.

- Samo me najavi. Ja ću im se obratiti osobno - reče smiješeći se. – I, čitaču, mislim da je vrijeme da te unaprijedim u tajnika.

13

Smilja Savin Rozetine kutije

Jedino svjetlo u sobi bilo je od ulične rasvjete. Kroz prozor je iskosa padala široka bljedunjava traka i dopirala do Rozetine figure za stolom. Bljeskovi vatrometa povremeno bi titravo osvijetlili dvije kartonske kutije od cipela, pred njom. Prasak petardi i žamor gomile udarao je u staklene stijenke prozora.

Rozeta je zamišljala da se skrila pod stakleno zvono. Daleko od gomile. Škljocne upaljačem. Prskalica zašišti i stane ispaljivati zvijezde repatice. Šššššštttttt...... Zadjene je u komad orahnjače. Upali još jednu, pa još jednu. Nastavi ih zabadati u narezanu orahnjaču. Uskoro su izgledale kao treperave palme na usamljenom atolu.

Najprije je otvorila sivu kutiju. U šarenom gnijezdu od girlandi i viline kosice izlegli su se svjetlucavi šareni baloni. Po njima, krake je raširila velika srebrna zvijezda, petokraka.

Rozeta se nasmiješi i uzme je u dlanove. Koliko je stara, promisli. Četrdesetak, ne pedesetak godina.

Odloži je na stol.

Kutija maslinaste boje čuvala je isto blago. Iz nje je izvadila ptičicu crvenog kljuna i bijelog repa, na metalnoj štipaljki. Desetljećima prije ta je ptičica imala društvo. Izgubila ga je negdje usput. Neke Nove godine, tko zna koje, štipaljka se olabavila i ptičica se pretvorila u gomilicu srebrenih stakalaca i jedan bijeli, svilenkasti repić. Koja je preživjela? Rozetina ili Zlatkova?

Oba zvončića su bila tu. Slagala je ukrase po stolu i prisjećala se da su jednom svi ukrasi bili u paru.

Jedna zlatna kugla sa zrakastom udubinom njena, druga Zlatkova. Samo je zvijezda bila jedna.Visoko gore pod stropom, zataknuta na vršak jelke.

Stol je blistao u mraku sobe. „Prskalice, zvijezda, ptičica, baloni, orahnjača...“ nabrajala je u sebi. Što još nedostaje? Miris iglica. Miris smole. Miris aerkonjaka iz radionice njene majke. Iz nekog neobjašnjivog razloga ni orahnjača nije mirisala kao majčina, a recept je bio isti. Možda nedostaje magični prah?

Tišina. Glasovi nedostaju. Majčin, očev, Zlatkov, glas tete Barice , barba Duška, Draganov, Ferdin.

Sasvim tiho, falsetom, zapjevuši: „ Bila jednom jedna krava, niti bijela, niti plava zaljubila se je u vola dok su skupa vukli kola....“ 14

Učini joj se da čuje zvuk Ferdine gitare i dječji smijeh.

Sobu je opet ispunila tišina.

Rozeta je znala da još nešto nedostaje. Nije se mogla sjetiti.

Odjednom je izvana u sobu nahrupila buka. Kakofonija eksplozija, zvonjave, vike. Trgne se, iznenađeno.

Kad se nakon desetak minuta buka stišala, naglas izgovori: - Sretna ti Nova, Rozeta!

Iz tamnih kutova sobe tihi zvuk se dizao prema njoj. Sjećala se.

Kartonske kutije na stolu poprimale su drugačiji oblik. Sad su to bile glazbene kutije tete Barice, jedna do druge. Drveni poklopci odškrinuti. Glazba se prelijevala van. Na ogledalu izdignutom iz crvenog baršuna, graciozno se, propeta na prste, okretala mala balerina u bijeloj haljinici od tila, na Offenbachovu „Barcarollu“. Pratio ju je kor od dvanaest odraza u ogledalima, utisnutim u unutrašnjost poklopca.

Kutija od crnog lakiranog drveta, oslikana granama trešnje u cvatu, krila je japansko selo izvijenih krovova, rječicu i most preko kojeg su u krugovima klizili samuraji. Glazba je kapala po njima.

Rozeta se blaženo smješkala. Sve je bilo tu. Osim glasova.

Bila je zadnja čuvarica novogodišnjih ukrasa.

15

Željka Žitković-Banić

Bakalar

“Bakalar…Dvajest jaj… Vanilin šećer…Ma neznan oću li radit prave paršurate, oli one sa jogurton…Nji’ je lakše napravit, ali bi se sva izila da vidin da su Tonka i Domina učinile prave…Ma jopita kad se sitin, nikad ih ispeć…Samo rastu u onoj terini i pari se nikad finit… A bome me lipo i škina zabolidu“ “Mare, Mare, a di si…Mare” “Na, evo me sad smanta. Šta je šempijo, šta vičeš.”

“Ostavi se spiska i poj u spizu, neće ti se bakalar omečit do sutra. Eto šta vičen. Svako godišće ista pisma. Siguro opet misliš koje ćeš fritule. Napravi one sa jogurtom, a mo’š i hroštule…Ni me briga, samo mi bakalar učini.”

“Učinit ću ti govno, eto ti sad!”

U mojoj kući je predprazničko raspoloženje iz godine u godinu bilo isto. Nona je brontulala oko kužine, a nono je ćutija miris bakalara dok je još u butigu bija.

Kad bi ona napravila spizu iz dvora bi mi vikala.

“Toni, hod veselo, bolidu me ruke, pomoz’ mi nosit...”

Onda bi potapala suvu ribu u maštilo odma’ s vrata, a ja bi stivava stvari iz kesa. Na Badnje bi me jutro budija vonj bakalara. Nije to bilo baš neko lipo buđenje. Otvara bi ponistru i vitrija kuću.

“Zatvor to, tovare jedan, jesi popizdi. Nije bakalar mujte, mora barenko pe-šest don kuća po njemu vonjat!!!” – vika bi nono.

“Pust maloga na miru”- govorila bi mu nona dok je misila fritule, prave, a brujet se kuva na špaheru. ”Pametnije bi ti bilo donit bor; vaja i njega pozapodne okitit.”

“Ni iz kuće, ni u kuću dok ne obidvam!”- a noge bi mu same krenule u konobu i dok bi on namišća bor, ona bi stivala stol. Sve iste pijate, iste pirune, žlice. Kruv, vino.

“Mmmm…A lipo si ovo parićala. Znaš ti kad oćeš.”- reka bi nono dok bi točava kruv i griza bakalar.

Onda bi se diga, poljubija je u čelo i nalija joj žmul vina. Ona bi se smijala ka da neće, sritna.

Bor smo kitili skupa. Njih dvoje su pivali U sve vrime godišća, pa Narodi nan se…Svak u svom tonalitetu. Ja bi se smija u sebi jer da san in šta reka bilo bi “Tovare, šempijo”, a i gušta san ih.

Kad bi zgotovili, nono bi reka ponosno: “Tan-tan”- uštekavajuć sviće u šteker.

16

Popija bi još žmul vina pa zakunja na fotelji. Nona bi se otišla oprat, šumprešat robu za u crikvu pa bi ga probudila.

“A, šta je, di…”- prenija bi se.

“Hod, gremo da ne okasnimo, vaja nan uvatit misto. Neću cilu ponoćku nanoge stat” I krenuli bi u Tihu noć, ruku pod ruku.

Pucale su petarde, zvonila su zvona, pivale su se pisme, a nji’ dvoje šotobraco, ka dva golupčića. *** Partili su nona i nono, parti je njihov šušur. Sad na Badnje jutro otvaram ponistru da mi vonj bakalara uđe u kuću i udišem ga cilin plućiman. Učini mi se slika raja i njih dvoje di se kontreštaju.

“Sritan van Božić, dobri moji, di gol da ste!”

17

Ivana Šarac

Božićna bez naslova Inače volim Božić. Tada najviše volim biti u kući. Pripreme za raskošno kićenje doma mama, sestra i ja započinjemo več početkom prosinca. Svakodnevno dovlačimo u garažu šiške i grančice koje pronalazimo putem , a teta Nada nas uvijek iznenadi raznim plodovima koje skuplja za nas dok planinari. Ana je svoj prvi pištolj za silikon imala već s deset godina. Stručnjak je u izradi ukrasa i aranžmana. Ja nisam toliko dobra kao ona, ali se trudim i uživam u tome. Bar je tako bilo do sada.

Baka svake godine dolazi k nama na Badnjak na ručak.

Kad sam se spustila u kuhinju, svi su već sjedili za stolom. Otac na čelu, desno majka i Ana, preko puta baka. Obišla sam stol, poljubila baku i zauzela mjesto do nje. Atmosfera je bila teška. Ili je to bilo samo moje raspoloženje.

Draga mama i ovaj put se trudila zadiviti baku kojoj ručak kao da nikad nije bio po volji. Krem juha od brokule, moja omiljena, već se pušila iz tanjura.

prekinuti.

- Malo fali soli – prigovorila je baka i nastavila. - Ema, kako je u školi?

- Paa, tako.

- Zar nešto nije u redu? – opet će.

- Nije – umiješao se otac – ništa nije u redu i to nije tajna.

- Ivane, molim te nemoj sada. – mama je već znala što slijedi i odlučno ga pokušala

- Pa svi već znamo, osim majke, da cijeli prošli tjedan nije bila u školi. Kakav je to način?

Nisam se još oporavio od šoka! I još uvijek mi nije objasnila što se to s njom događa. Gdje je bila? A ja sam je svako jutro vozio… – nabrajao je tata kao da nisam tu. Moje misli su ga utišavale i nadjačavale, glasno se bunile, progutala sam knedlu i spustila glavu.

- Ivane, čekaj, malo si pregrub prema Emi – čula sam bakino uvjeravanje – uvijek je bila odlična i sigurna sam da ima objašnjenje.

- Ne – uporan je bio tata - uništila je moje povjerenje.

Ponovno sam se izgubila kad je nastavio u istom tonu. Dovršavala sam juhu i gledala preko puta u Anu tužnog pogleda. Sve je znala, ali nije odobravala moje ponašanje ni ono što sam napravila prošli tjedan. Na sve je gledala drugačije, nevjerojatno je bilo koliko smo različite. Kao da nismo zajedno rasle, kao da nam mama nije pružala jednaku ljubav i pažnju.

Ana ustane i počne kupiti tanjure da pomogne mami. Mama je već donijela salatu od hobotnice i napravila mjesto na stolu za zdjelu s crnim rižotom. Kad ju je odložila stala je iza tate i položila mu ruke na ramena pokušavajući ga utišati.

- Ivane, kasnije ćemo o tome.

- Vjera, molim te reci mi, zar joj nismo sve pružili? A tako nam vraća, nezahvalnica jedna.

Njegove riječi sad su me previše boljele, osjećala sam da ovo neće dobro završiti i pokušavala brojiti u sebi da se smirim. Radi mame, mislila sam, drage mame.

18

- Ema, reci, što bih još mogao napraviti za tebe? – iznervirano me pogledao.

- A da se prestaneš viđati s Ingrid? – izletjelo mi je.

Nagla tišina presjekla je njegov monolog. Blago se zacrvenio i prostrijelio me pogledom, a ja sam brzo pogledala mamu. Lice joj je ostalo ukočeno, obrve podignute, oči blago izbuljene. S nevjericom je gledala u mene. Na brzinu se sabrala pa pogledala baku kao da provjerava je li i ona shvatila što sam rekla. Ustala sam, obišla stol, zagrlila je i tiho procijedila: - Oprosti, mama.

19

Sara Kopeczky

Božić je očima nevidljiv Promatrala sam snježni Zagreb iz toplog autobusa, a pri pomisli na hladnoću koja me čeka, odgađala sam silazak sve dok ga nije napustio i posljednji putnik.

Uzdahnula sam, navukla šal i rukavice, te sišla u snijeg koji ovaj put nije bio bijel i čist, već siv i prljav od tragova ljudi koji su prolazili stanicom. Nije ni čudo što je bila gužva: naposljetku, Badnjak je, pa svi građani obavljaju posljednji shopping i pripreme za sutrašnji veliki dan. Neki od nas imaju pametnijeg posla, pomislila sam. Naime, ja nisam jedna od onih koji su u glavni grad došli u kupovinu ili na praznike. Došla sam učiti, jer sam znala da, ako ostanem kući uz majčinu hranu, toplu kuću i prijatelje s previše slobodnog vremena, neću uspjeti položiti sve ispite koji se približavaju uznemiravajućom brzinom. Ma, kvragu i Božić, govorila sam sama sebi dok sam pogledom punim osude strijeljala lokalne djeda-mrazove i djecu koja su pjevala božićne pjesme. Tko još ima vremena za to? Znala sam kako ću ja provesti taj dan: uz makarone iz mikrovalne i debelu knjigu. Bože, blagoslovi ovaj obrok. Daj da mi donese toliko željenu prolaznu ocjenu iz anatomije, pomolila sam se ironično.

Dok sam nastojala održati ravnotežu po prljavom i izgaženom snijegu, ugazila sam tenisicom u duboku lokvu ledene vode koju nisam primijetila, zaokupljena vlastitim mislima. Još mi je samo to trebalo! S gorčinom sam pomislila na svoje prijatelje i obitelj koji sada bezbrižno slave i pripremaju bakalar na bijelo. Samo neka oni slave. No ja ipak mislim postići u životu nešto više, i nemam nikakvu namjeru gubiti dragocjeno vrijeme na takve gluparije.

Nakon što sam se izgubila i po treći put, napokon sam našla kuću u kojoj sam preko oglasa iznajmila sobu. Isprva nisam bila sigurna jesam li stigla na pravo mjesto, jer je izvana kuća izgledala iznimno raskošno i bogato. Bilo je to veličanstveno zdanje. U oglasu je pisalo da u njoj živi umirovljeni udovac bez djece, a cijena koju je tražio bila je i više nego prihvatljiva za sve ono što je uključivala.

Zastala sam ispred masivnih drvenih vrata i pokucala.

Otvorila mi je služavka. Izgledala je baš kao iz starih filmova: pristojna, službena, dotjerana, a o svom poslodavcu pričala je kao da je kraljevskog roda. Odmah sam osjetila odbojnost prema njemu; kakav to čovjek ne želi ni upoznati osobu koju prima u kuću, već taj zadatak prepušta služavki ? Sigurno je neki umišljeni bogataš, pomislila sam. Ima važnijeg posla nego baviti se sa mnom. Prijezirno sam otpuhnula. Kada sam sa služavkom dogovorila sve detalje i uvjerila je da mi se soba veoma sviđa, hvala lijepa, i da neće biti nikakvih problema, i da ću se, naravno, javiti ukoliko mi bude nešto trebalo, ostala sam sama. Soba je bila starinski namještena, no izvrsno očuvana i uređena, kao da sam došla u privatne odaje kraljice iz davne prošlosti. Pa dobro, rekla sam samoj sebi, kad si već tu, barem iskoristi vrijeme najbolje što možeš.

Cijelo poslijepodne provela sam učeći i podcrtavajući šarenim flomasterima sitna crna slova knjige deblje od moje ruke. Svako malo izvana bi začula božićne pjesme, ili nečije „Sretan Božić“, izgovoreno ponešto užurbanim, no svejedno razdraganim glasom. Kvragu i oni i Božić. Baš kada sam samoj sebi čestitala što sam uspješno izbjegla sve zamke komercijaliziranog blagdana, iz susjedne sam sobe začula tupi zvuk, kao da nešto veliko vuku po tlu. Otišla sam provjeriti što se zbiva. Tamo je stajalo najveće božićno drvce koje sam ikada vidjela. Vukla ga je služavka tiho pjevajući „Svetu noć“.

20

Opsovala sam u bradu. Naravno, gospodin nije mogao sam donijeti drvce, već je i za to morao maltretirati svoju služavku. Prezirala sam ga. Pa dobro! Eto mu njegovi ukrasi, ja ne namjeravam sudjelovati u tome. Vratila sam se u sobu i zalupila vratima. Čula sam duboki muški glas i shvatila da se starac sprema okititi bor. Šuškanje kuglica, papira i zvončića koje je trajalo gotovo puni sat ometalo mi je učenje, pa sam naposljetku bučno zaklopila knjigu i otišla provjeriti koliko će to još trajati. „Stigla si u pravo vrijeme. Upravo sam završio.“ reče starac zadovoljno.

Bio mi je okrenut leđima. I protiv svoje volje morala sam priznati da je drvce izgledalo kao da je sišlo sa naslovnice časopisa: boje su bile savršeno usklađene, a ukrasa je bilo točno onoliko koliko je potrebno: ni previše, ni premalo. „Lijepo je.“ rekla sam glasom za koji sam se nadala da zvuči uljudno. „Kitim ga svake godine. Moja supruga je obožavala Božić.“ reče sjetno, i okrene se.

Naglo sam udahnula od šoka. Starac je gledao točno kroz mene mutnim, sivim očima.

Nije to bio zahtjevni, umišljeni bogataš. Bio je slijep.

Sva moja mrzovolja nestala je u trenu. Bila sam posramljena što sam ga maloprije tako olako osudila. „Stvarno je prelijepo.“ promrmljala sam tiho, ali iskreno. Knedla mi je zastala u grlu. „Evo, još samo svjećice.“ rekla sam, i drhtavim rukama uzela šarene svjećice iz kutije s ukrasima koja je ležala na podu. „Dozvolite da vam pomognem.“ Pažljivo sam ih stavila na drvce. „Hvala ti.“ rekao je starac, a u glasu mu se čulo da je ganut.

Upalila sam svjećice, iako sam znala da sam jedina koja može uživati u njihovom blještavilu. Božićni ukrasi više mi nisu smetali.

'Ne, hvala vama.', pomislila sam, dok sam promatrala drvce koje je sjalo u crvenoj i zlatnoj boji.

Dijete u meni koje sam toliko dugo potiskivala likovalo je od sreće.

21

Jakov Bajić

Božićno primirje Nisam znao što me čeka. Slušao sam kao dječak priče o slavnim junacima iz velikih ratova, o njihovoj nadljudskoj hrabrosti i odvažnosti, o borbenom žaru s kojim su jurišali neprijatelju u susret.

Takvi ljudi, koji pljuju opasnosti u lice, činili su mi se idealom koji rijetki mogu dostići, ali kojem treba težiti. I naravno da sam zamišljao sebe kao takvog junaka. A onda su mi dali pušku, istu uniformu kao i svima ostalima, i poslali me da napokon ostvarim svoj dječački san.

Tada sam shvatio važnost očevih riječi: ''Nema važnije stvari u životu od punog želuca, mirne savjesti i toplog kreveta.''

Prije tri tjedna sam prvi put vidio čovjeka kako umire, i to odmah drugi dan nakon što sam stigao na bojišnicu. Ne znam kako se zvao. Našao se na čistini kada je s druge strane započela artiljerijska paljba. Nekoliko nas smo ga uspjeli odvući do najbližeg vojnog liječnika, ali tada je već bilo kasno.

Sjećam se samo da sam gledao svoje crvene ruke i panično ih brisao o hlače.

Prije nego što sam napustio improviziranu operacijsku salu, primijetio sam na podu komad nesretnikove potrgane uniforme. Podigao sam ga i spremio u džep. Dan nakon toga napisao sam svoje prve stihove; upravo na tom komadu krvave odjeće kojeg sam čuvao poput talismana za sreću.

Stihovi su glasili: ''Stiže nam božićno vrijeme, a ti, suborče moj, otišao si u sjene.''

Na sam Božić nastupilo je primirje. Nije bilo službeno proglašeno, ali tako smo se ponašali. Rano ujutro, jedan iz moje jedinice, Klaus mu je bilo ime, prvi je otpuzao u ničiju zemlju. Vratio se trčeći s novostima: ''Pet Engleza čeka nas na pola puta između naših i njihovih rovova.''

Isprva smo mu rekli da je lud i poslali ga kvragu, ali kada nam je rekao da sa sobom imaju nekoliko boca francuskog vina i više kruha nego što mogu sami pojesti, nismo ga gledali kao luđaka, već kao spasitelja. Ipak, na taj pothvat odlučili smo se samo nas trojica – ja, Klaus, i tek nedavni osamnaestogodišnjak Günther.

Hitrim korakom smo prelazili preko brojnih kratera, tek površno prekrivenih snijegom, da bi nas kad smo se približili velikoj udubini u zemlji dočekao smijeh i klicanje već vidno pijanih Engleza. Prostrli su komad platna na kojem su ležali naslonjeni na svoje ruksake, u ruci im je bila visoko podignuta čaša, a na obrazima blago rumenilo – što od hladnoće, što od alkohola.

Zapamtio sam jednog od njih, Thomasa, i to samo zato što sam i ja bio Thomas, odnosno Thomas Niemand. Njegovo prezime pak nisam zapamtio, iako je također počinjalo sa N, i bilo slično mojem.

22

Oni su imali kruha, mi smo donijeli konzerve govedine i graha, i još svatko po čuturicu rakije, božićnog poklona od cara Vilima. Sjeli smo u krug, u veliku zdjelu istresli sadržaj konzervi i sve skupa dobro promiješali, a zatim žlicama grabili i jeli sa debelim kriškama kruha.

Klaus je jedini od nas znao engleski, tako da naša međusobna komunikacija nije tekla glatko, ali većinu vremena smo se razumjeli i bez prijevoda. Shvatio sam da imamo puno toga zajedničkog. To mi je bilo kristalno jasno poput brzog potoka koji se ulijeva u Rajnu. Takvi smo bili i mi, samo dio velike bujice, koja poput te iste Rajne u kišno vrijeme nosi i ruši sve pred sobom.

Jedan od Engleza je podijelio karte. Nismo igrali za materijalni dobitak, igrali smo za čast. Čaše vina su se redale jedna za drugom, presijecali smo ih zdravicama za njemačkog cara, pa za kralja i kraljicu, onda za sve nas poimenično i našu rodbinu, prijatelje i poznanike, sve dok nismo ispili i posljednju kap.

Zaspali smo na prosinačkom suncu, siti i zadovoljni. Ja sam sanjao o Božiću s mojom obitelji. O okupljanju oko stola na kojem je ponosno stajala pečenka, mirisima cimeta i vina koje se kuhalo na kominu, djedovim pričama prije spavanja i toplini pokrivača dok je vani padao snijeg.

Probudila nas je hladnoća. Zaželio sam Englezima sretan Božić i skupa sa Klausom i Güntherom zaputio se prema njemačkoj strani. Te večeri sam se pridružio zabavi u bunkeru koja je trajala do dugo u noć. Sutradan sam napisao pismo svojima u Kölnu, rekao im da sam živ, i da se nadam da ću ih uskoro ponovo moći vidjeti.

Sada je već započela nova godina – 1915. Jedan od viših časnika projurio je namrštenog lica kroz rovove, i zapovjedničkim tonom nam govorio da se spremimo na juriš. Na njegove riječi sam se povukao u sebe. Bilo je kasno popodne i pao je mrak. Pomislio sam kako bi bilo lijepo stopiti se s tamom i jednostavno nestati, išuljati se neopaženo i otići bilo gdje, samo što dalje od odavde.

Prva se oglasila artiljerija. Časničke zviždaljke su zarežale i izletjeli smo iz naših skrovišta na goli megdan. Jurišao sam naprijed, bajunetom ispruženim ispred sebe, i pognutom glavom da se zaštitim od letećih krhotina, snijega i zemlje. Čuo sam samo eksplozije, pucnjeve i vojničke urlike. Vidio sam sjene koje su se stvarale pod žarkim bljeskovima. Onda sam pao. Nisam osjećao bol, samo toplinu koja mi je tekla niz čelo. Dok sam ležao, ugledao sam kraj sebe plavo lice jedinog Engleza kojeg sam poznavao.

Nisam više ustao. Zadnje je bilo buka i vika, drhtaj zemlje, hladnoća snijega, i sjene koje su se igrale po našim licima.

23

Ružica Gašperov

Miris cimeta i straha

Muškarac je sjedio za stolom i pijuckao piće s ledom. Žena je stavljala posljednje ukrase na jelku. S radija se čula vesela božićna muzika, a iz pećnice cvrčanje pečenke. Zrak je mirisao klinčićima, limunom i cimetom.

- Upali svićice – reče muškarac. Žena se prigne i pritisne dugme. Svjećice zatrepere.

- Tu malo s desne strane ... – prekine ga zvono s mobitela. – Brate, za po ure se nacrtajte ovde. Nemojte ... – muškarac umukne u sred rečenice. Žena se okrene prema njemu, a na licu joj se zadovoljstvo počne pretvarati u zabrinutost. Muškarac problijedi. Otvara usta kao da će nešto reći, pa ih ponovno zatvori i nastavlja slušati.

- Sad ću ja doć tamo – umukne na trenutak, pa nastavi. – Dobro, ako tako hoćeš. Javi obavezno ako šta zatriba. Drž'te se ! Sve će bit dobro – spusti mobitel na stol i ostane šuteći.

- Šta je bilo ?

- Sandro – reče muškarac tiho.

- Opet motor ? Jeben ti motor !

- Nije motor. Napali su ga na Bačvicama.

- Kad ?

- Noćas u tri ure.

- Čime ? Nisu valjda nožem ?

- Bejzbol palicom po glavi.

- Majko moja ! – jaukne žena, skljoka se na sjedalicu i zarije lice među dlanove.

- U kurac sve !

- Kako je sad ? Je li šta slomljeno ?

- U komi je.

- Ajme !

Sjede bez riječi. Žena povremeno šmrcne, muškarac opsuje, a kap masnoće kapne s pečenke i zacvrči. Žena ustane . Otvori vrata pećnice. Oblak mirisne pare sune prema lusteru. Žena se prigne, velikom vilicom okrene puricu, pa je zalije s malo vode. Zatvori vrata pećnice i vrati se za stol.

Njihova se šutnja pomiješa s veselim božićnim pjesmama, pa žena ustane i ugasi radio.

- Misliš da će mu ostati posljedice ?

- Bit će dobro ako preživi.

- Ne govori gluposti.

- Tako su im rekli likari.

- Oni uvik govore sve najcrnije. Sandro je mlad. Izvuć će se.

- Bože daj !

- Popit ću jednu orahovicu. Sva se tresem.

- Ulij i meni.

24

Vrte čaše među prstima i gledaju u stol. Zazvoni mobitel. Muškarac pruži ruku prema njemu, pa je povuče, a onda je ponovno pruži i prinese mobitel uhu. Žena ga gleda kao da će svojim pogledom spriječiti nadolazeću katastrofu.

- Eeee, i tebi i tvojima. Hvala. Evo, pečemo tuku. Stara i ja sami. Dica nisu mogla doć.

Jeste vi svi dobro ? – govori muškarac i povremeno zastajkuje ne bi li poslušao odgovor. – Oću, oću.

Pozdravi i ti svoje puno i čestitaj im Božić.

Spusti mobitel na stol i zagleda se u čašu. Žena ponovno ode do pećnice, pa ponovi postupak podlijevanja purice i stavi vodu za kavu.

Sat kasnije još uvijek sjede nad šalicama. Kavu su odavno popili. Purica više ne cvrči. Pećnica je ugašena, a staklo s prednje strane se zamaglilo. Miris klinčića i cimeta . Miiris sinoćnjih fritula i bakalara. Miris straha.

- Valjda će bit dobro – reče žena tiho.

- Valjda.

- Mlad je on. Oporavit će se.

Mobitel zazvoni. Muškarac se javi, pa ostane slušajući. Lice mu se grči.

- Dolazim odma - reče, a onda odmahne glavom i baci mobitel preko prostorije. Žena ide za njim u sobu. Vadi odijelo i košulju i stavlja ih preko kreveta. Muškarac se oblači. Prije nego ode, zagrli ženu. Ostanu nekoliko trenutaka zagrljeni, dva nesretnika na ovaj sveti dan.

Muškarac iziđe iz stana, a žena se vrati u kuhinju, priđe jelki i ugasi svjećice na njoj. Zatim ode do sudopera i počne prati posuđe.

25

Marijan Komar – Braco

Dobra vila

PS. Priču napisao 12.01.2013.godine. 6* C. Kamp „Stobreč.“ Dobra kava, dobra muzika. Nisam imao namjeru pisati, ali kad imaš uvjete ,šteta je to ne iskoristiti.

Počeo pisati u 19,28 a završio u 2o,1o sati.

Prva rečenica je bila samo da počnem „Volim more, kad se pjeni“ Stvarno glupa rečenica i to prva.

A onda sam napisa drugu „Kad sam ga udarija, on je pao“ Baš imaju veze jedna sa drugom.

Tako je počelo.Lud početak, još luđe pisanje.Samo sam slagao rečenice.

Slike su bile u glavi.

Rečenice su ispadale skoro same od sebe. Niti sam znao šta će biti u sredin niti šta će biti kraj.

Poslije sam doda dvi rečenice i zareze , a ispalo je ovo preko puta.

Ide priča. „ D O B R A V I L A“ Ni ona velika jelka ispred kazališta, okićena svim i svačim nije mu mogla pomoći da se sakrije.

Kad sam ga udarija, samo se srušio, a ja sam vidio sve zvizde, povraćalo mi se.

Uvik sam bija tučar.

Uši su mi se produžile , lice izobličilo, a trnci su me učinili drugačijim, toliko drugačijim, da sam osjetio onu čarobnu moć nadmoći, kad si pun sebe.

Kralj.

Gospođa koja je to sve zblanuto gledala rekla je „Budala, primitivac“ Šta ona zna, stara prdara, kako je to, kad znaš da si moćan, bar u šakama, kad već ne znaš matematiku i nisam moga izdržati da joj bijesno ne dobacim „Kravetino glupa“ Iznenadila me upita „Mladiću, ako si za priču, častim te kavom“ Ona će mene kavom častiti.

Pogledao sam je nadmoćno, a prdara se samo tužno smješkala, sa sklopljenim rukama, molila me, a oči, oči su bile te koje su izmamile iz mene ono „Dobro, ali nemojte mi soliti pamet“ I dan danas pamtim taj pogled , trajalo je to možda sekundu, možda minutu, nikad nisam dokučio koliko, ali su mi očitale sve molbe, sve molitve, sve ono za čim sam cili život maštao ,vjerujući u usud da ću i ja to doživiti.

Zašto sad to kažem ?

Taj pogled mi je vratio uši u normalu, trnce rastirao, smješak izmamio, lice pocrvenio.

Tad sam prvi put osjetio nelagodu srama, taj, za mene, dotad nepoznat osjećaj.

Te oči su me pobijedile, ukrotile.

Hodao sam za njom, kao psić za dragom gazdaricom i tada u kafiću sam napravio šta nikad nisam, pridržao sam joj stolicu.

26

Nevjerojatno , ja koji za takvu pristojnost nisam znao.

Konobaru je rekla „Dvije obične kave“ nije mene upitala što ću, a bilo mi je svejedno. Samo sam se zbunjeno namještao na onoj stolici.

Nikako da se namjestim.

Ona je mučala , a ja sam se i dalje vrpoljio.

To je bilo prvi put, da ja ,kojemu su se s puta oprezno sklanjali, poznajući moju nezgodnu narav, krotko mučim.

Doduše, u jednom momentu sam pomislio, šta je ovo, šta se to sa mnom događa, je li me ova stara hipnotizirala, a onda je ona počela „Sinko moj“ i nije zazvala ni Boga ni zakone, niti mi je govorila kakav sam.

Pitanje me iznenadilo, bilo je direktno. „Koju si školu završio ?“ „Nijednu“ „Šta bi volio raditi ?“ „Volim čitati“ „Ajde, šta voliš,reci ?“ „Bilo šta, uzmem knjigu i tu sam svoj. Zatvorim se i ubacim između redaka, čitam, maštam“ „Zašto se tučeš ?“ „Tako zarađujem, a i godi mi kad mi oni dupeljupci tepaju, jer se boje, znam ja da je to lažno, ali isto mi godi“ „A cure ?“ „Cure kure dok ima love“ I tako smo dobru uru pričali.

Nikad je poslije toga nisam vidio.

Od tada šakama ne zarađujem.

Ljudi me se više ne boje, čak sam im i drag, bar nekima.

Nije da mi više nije dolazilo da mlatnem koga.

Itekako je.

Ali bi me uvijek u zadnji tren nešto spriječilo.

27

Ivan Katičić

Izgubljena nevinost Klipsam glavnim trgom. Raznobojne svjećice obasjavaju ga. Tu su i žive jaslice okružene desecima znatiželjnika. U prolazu mi se mali Isus nasmije, kao da mu je toplo i udobno ležati tu na grubom platnu. Njegovi roditelji mi djeluju premlado i nekako poznato; to su glumci iz HNK..

Izlozi trgovina su ukrašeni u skladu; negdje okićena plastična jelka, tamo desno savršene trokutaste pahulje ili lijevo, na izložbenim lutkama, kapa Djeda Mraza.

Zaustavljam se ispred jednog jako osvijetljenog izloga, kao što to činim proteklih desetak dana.

Vitka, ćelava lutka u crnom kaputu i s bijelim šalom oko vrata. Baš za tim šalom umirem. Mogla bih ga satima gledati da vani nije toliko hladno...

Nije to bilo kakav šal kojeg je izradio tamo neki mali Kinez od jeftinog materijala . Takvoga još nikad nisam vidjela! Tako velikog, debelog, mekog...

Gurnem teška, staklena vrata i uđem.

“Dobro večer.”

“Večer! Kako Vam mogu pomoći?”, obrati mi se prodavačica umornog lica i kose dignute u pundžu.

“Hvala, ne treba ništa, samo gledam”, rečem neodlučno.

Dućan je prostran ali s tek desetak polica i još manje artikala na njima. Šareni džemperi, kaputi od nerca, svilene košulje s izvezenim ovratnicima... i šal! Moj prekrasni bijeli šal! Uz onoga u izlogu ostao je još samo ovaj jedan. Ali cijena mu je i dalje ista. Ipak, pitam ima li kakav popust.

“Nema”, kaže prodavačica s pundžom; “Ali možete ga uzeti na karticu. Čekove ne primamo”, nadoda.

Kimam glavom kao da ih imam na desetke, a zapravo jedina kartica koju imam je ona ZET-ova koja je istekla prije dva mjeseca.

Uzimam ga, pažljivo razgledavam njegova vunena vlakna koja se ispresijecaju. Nježno mi miluje obraze i to mi stvara nevjerojatnu ugodu. Gorim i drhtim u isto vrijeme. Pomirišem ga. Miriše na novo, na netaknuto i neokaljano. Nevin je kao i ja.

U lijevom džepu imam 50 kuna, a u desnom još 6 u kovanicama. To je i dalje premalo.

Kalkuliram. Za Božić ću dobiti još nešto novca, ali možda opet neće biti dovoljno. Ako i bude, tada će već biti kasno. Uzet će mi ga jedna od onih frajli. Možda da ga...

Ali osjećam na sebi pogled prodavačice. Promatra me otkako sam ušla. Kao da sam nekakav lopov i kriminalac. Pa što ako nemam nove čizme s visokim potpeticama ili skupi kaput? Ili zlatno prstenje na debelim, masnim prstima, ili glomazni šešir, držeći bradu visoko iako glupavo izgledam? Je li zbog toga ne smijem ući ovdje i razgledavati? Zar sam ja kriva što su mi roditelji NKV? Upravo jedna od onih frajli ulazi. Nije prodavačici ni uzvratila pozdrav, niti ičim dala do znanja da je primjećuje. Samo je glasnim, uzvišenim tonom naredila: “Daj mi onaj kaput broj 40!”

“Je li ovaj o nerca želite?”

“Nego kaj drugo ti tu vidiš?”

“Oprostite, ali mislim da će vam broj 40 biti malčice tijesan?”

“Ma što si ti tu imaš mislit, ak sam rekla 40, tad mi daj broj 40 !

“Da, naravno, ispričavam se, evo odmah stiže!”

Prodavačica odlazi na kat i ubrzo se vraća s prekrasnim srebrenkasto-crnim kaputom.

Izvlači ga iz najlona, rastvara i pomaže ga obući frajli. Naravno da joj je bio uzak, nije ni prvo dugme uspjela zakopčati. Frajla se zacrveni i razbjesni: “Kaj čekaš, broj veći donesi!”

Prodavačica s pundžom potrči uza stube, odavno ne obraćajući pažnju na mene.

28

Počnem se tresti. Ogledavati. Prevrćem šal. Prodavačica samo što se nije vratila. To je to. Sad ili nikad. Naglo trznem desnom rukom. Plastika popusti. Osvrćem se da vidim je li frajla čula išta drugo osim božićnih pjesama s radija.

Užurbano krenem prema vratima. Još uvijek se mogu predomisliti i vratiti, pomislim kad se nađem pred sigurnosnim senzorima. Čemu sve ovo? Što ako me uhvate, što ako...

“Evo, mislim da će Vam ovaj odgovarati...”, začujem prodavačicu kako se spušta niz stepenice.

Pogledam je točno u oči.

“Stani!”, vikne.

Projurim kroz senzore koji počnu optuživački tuliti:” TI, TI, TI, TI, da baš TI, TI, TI, TI si ukrala!”

Povučem staklena vrata i istrčim na trg. Umiješam se u mnoštvo, neprestano trzajući glavom.

Pritišćem šal pod jaknom, grčevito, kao da ću iskrvariti ako popustim.

Ponovno prolazim pokraj živih jaslica. Mali Isus u kolijevci, sad me mrko gleda. Svi me promatraju.

Osjećam se gola. Nastavljam trčati...

Kad sam napokon stigla kući, zaključam se u sobu i vadim ga.

Zgužvan je. Ima rupu veličine čepa. Na tom mjestu je bio sivi, plastični čip kojeg sam onako panično počupala. Na etiketi nalazim još jedan nalijepljeni manji. Onaj koji je svirao kao zagrebačka filharmonija. Čak i kad šal izglačam, a rupu zašijem, ona će na mojoj duši zauvijek ostati.

29

Ružica Gašperov Božić bez majke

Stajala je pored prozora; sitna djevojčica u crnoj haljini. Niz lice su joj tekle suze. Podigne ruku i obriše zamagljeno staklo. Tamna povorka je prolazila dvorištem. Kišobrani su se poput ludih glijva njihali u sporom ritmu koraka. Dok su iznosili kovčeg kroz rasklimana vrata ograde, tužni čovjek se okrene i mahne joj, a ona mu odmahne. Sada joj je ostao samo on. Dragi tužni tata. Kapi kiše su udarale o staklo i slijevale se, a Tamara pomisli kako cijeli svijet oplakuje njenu majku.

Kasnije se često sjećala ovog trenutka. U danima kad ju je život gazio, od majčine je smrti napravila oltar na kojega je prinosila sve svoje promašaje i neuspjehe. Sa svakom je kišom u njoj bujala plima nelagode i ostavljenosti. U prvim je trenucima majčinu smrt prihvaćala kao činjenicu i vjerojatno bi tako dugo potrajalo da je nisu dobrodušni ljudi gušili svojim suosjećanjem i savjetima.

Postali su joj odbojni i anđeli i Bog i brbljave žene iz sela koje su je tješile imbecilnim riječima, nadodajući kako je jadnica ostala bez majke kad joj je najpotrebnija. Milovale su je po kosi svojim crvenim ručetinama, nudile čokoladicama i postizale da se osjeća kao odbačeno smeće. Nekad je bila žalosna, nekad ljuta, a nekad posvađena s majkom koja ju je tako brzo i bezobzirno ostavila.

Mjesec dana kasnije svi su ih napustili i osjetila je olakšanje. Otac i ona su ostali sami. Život je vani galopirao i gazio, a njih dvoje, uronjeni u svoju tugu, pokušavali uhvatiti ritam i nastaviti živjeti.

- Tomo moj, neću više moći dolaziti. Pet muških u kući; znaš kako mi je. Ne stignem se ni prekrstiti – rekla je strina.

- Učinila sam koliko sam mogla. Čekaju me moji doma, a vi se javite ako što zatreba – rekla je kuma Danica.

- Idem u Njemačku – rekla je teta Mira, majčina sestra. – Nude mi tamo dobar posao.

- Hvala ti. Učinila si puno – odgovarao je otac svakoj.

Mrštio se nad strojem za pranje rublja, skupljao krhotine kliskog posuđa, meo pod udarajući drškom metle posvuda. I šutio. Tamara je usisavala i brisala prašinu. Svakog dana uvijek iste dosadne obveze.

Tek navečer, kad bi otac sjeo na kauč i potapšao prazno mjesto pored sebe, Tamara bi osjetila sigurnost. Sklupčala bi se u njegovom zagrljaju i zamišljala kako će mu se jedne večeri preko lica napokon razliti smiješak. Naslonila bi mu glavu na prsa i osluškivala umirujuće otkucaje njegovog srca. O majci su razgovarali rijetko. prozore.

- Tata, zašto je mama morala umrijeti ? - upita Tamara jedne večeri dok je bura tukla u - Ne znam.

Samo tako – ne znam. Volila ga je zbog toga više od ikoga i ičega na svijetu. Znao je da izjave poput anđela koji čuvaju njenu majku neće pomoći. Dani su se produžili. Priroda je krenula u novi krug života. Sve je nicalo, rađalo se i raslo. I Tamarin bol je rastao. Svugdje je vidila svoju majku. Kad je procvjetala prva trešnja u njihovom dvorištu, ispod nje je stajala majka a kristali njenog smjeha letjeli u modrinu neba. Večeri su bile vedre i svježe. Njena je majka pjevala među zvijezdama.

30

Onda se pojavila Blažica. Bila je čudna. Tamari nije nikad bila draga. Izazivala je strah u njoj. Čula je ulomke tihih razgovora . „ Udala bi se ona već da nije luda. Tomo ti je, draga moja, lovina i to pristojna lovina. Morat će se oženit kad tad, radi male. Smotat će ona njega, vidit ćeš.“ Nije ih razumjela, ali je osjećala da su na čudan način povezani s njenim ocem.

- Tomo, donijela sam vam malo sarmi – rekla je umilnim glasom.

- Hvala, nisi trebala – reče otac uzimajući pruženu mu posudu.

- Znam ja kako vam je teško bez ženske ruke u kući.

- Hvala – ponovi otac i ostane stajati na ulazu .

- Idem ja , onda – reče Blažica poslije podužeg oklijevanja.

- Hvala ti još jednom. Vratit ću posudu po Tamari.

- Ne trebaš. Doć ću ja po nju.

Od tada je redovito dolazila , ali je otac nije puštao preko praga niti je uzimao donesene poklone .

Svaki ih je put blago odbijao nadajući se da će Blažica napokon shvatiti da je neželjen gost i odustati.

Blažica je prestala dolaziti, a po selu se razmilile priče. Sve češće su do Tamarinih ušiju dolazile nerazumljive izjave, a neki su ljudi prelazili na drugu stranu ulice, neki mlako odzdravljali, neki uzdignute glave i bez riječi prolazili pored nje. Školom se proširila vijest. Razboljela se učiteljica. Zamijenila ju je mlada Dijana kojoj je to bio prvi ozbiljni susret s profesijom. Poslije nastave su djeca uzbuđeno razgovarala. Tamara se priključi dvjema djevojčicama s kojima se inače vraćala iz škole.

- Sviđa mi se učiteljica – reče.

- Makni se od nas – reče jedna od njih drsko.

- Zgužvana ti je odjeća – reče druga.

- Kosa ti je masna – javi se ponovno prva.

- Ne želimo da nas vide s tobom. Moja je mama rekla da tvoj tata nije dobar čovjek.

Grlo joj se stisnulo, a oči napunile suzama bijesa.Naglo je skrenula na zemljani put koji se pružio kroz polja. Gazila je nasumice. Zaustavila se tek kad je otišla dovoljno daleko od razdoznalih pogleda, bacila na tlo i glasno zaplakala. Nedostajala joj je majka, nedostajao joj je očev smijeh, nedostajao joj je njen život, onaj bezbrižni život na kojega je navikla, a onda se sjeti da je vjerojatno prošlo dosta vremena i da će se otac brzo vratiti s posla, pa zgrabi knjige i požuri podgrijati ručak.

Otac je već sjedio za stolom. Bora između očiju mu se duboko usjekla i po tome je znala da je ljut.

- Gdje si skitala do sad ? – reče oštro.

- Zaboravila sam. Oprosti – promuca Tamara.

Jesen je donijela raskoš, početak škole i magle. Tamara je ocu donijela poruku da se mora pojaviti na roditeljskom sastanku. Otišao je u školu ljut što preskače popodnevni odmor. Vratio se ozaren. Po prvi put je uključio peglu i mrcvario njome odjeću. Tamara se smješkala, a kada ju je pogledao i namignuo joj, smijeh provali iz nje.

Sljedećeg tjedna se vratio kasnije s posla. Ošišan i obrijan. Izvukao se iz bezlične odjeće koju je nabacivao na sebe otkad je postao udovac i obukao svoje najbolje odijelo.

31

- Gdje idemo ? – upita Tamara.

- Ti ostaješ kući. Ja idem.

- Gdje ?

- U školu. Na primanje.

Jesenjim maglama uprkos, proklijao je tračak topline u njihovom domu. Istrošene žarulje su zamijenjene ispravnima, na stolu je osvanula zdjela s voćem, a i otac se ponekad znao nasmijati. I smijao se sve češće i sve glasnije do onog dana kad se Tamara onesvijestila u školi. Sutradan su otputovali u Zagreb kod njegove sestre i zadržali se tamo pet dana.

- Ubit ću se ako je leukemija – čula je očev tihi glas kroz odškrinuta vrata.

Znala je što to znači. Dino je imao leukemiju, proveo mjesece u bolnici i tamo umro. Tako će se dogoditi i s njom. Tata će ostati sam. Ona se više nikad neće sklupčati u njegovom toplom zagrljaju.

Neće gledati nove filmove, ni čitati knjige. Neće sjediti u hladu starog hrasta. Neće postojati, a život će nastaviti svoj ples i nova proljeća rađati nove živote. Samo nje neće biti. Pokrije se poplunom po glavi i zaplače.

U petak su im liječnici rekli da , dok ne dođe glavni nalaz, ne mogu ništa sa sigurnošću reći i poslali ih kući.

- Drago mi je da ste zvali. Znate, ona sad spava. Umorna je. Sutra poslijepodne ? Bit će mi drago, a i njoj – govorio je otac nekome na telefon.

- Tko je zvao ?

- Tvoja učiteljica. Želi te doći vidjeti.

Te noći su je budili nepoznati zvukovi i očev prigušen glas. Ujutro su je dočekale čiste, ali neispeglane zavjese i stol prekriven stolnjakom. Rastvorene knjige, papirići i neoprane čaše netragom su nestali. Otac je stajao, nasmijan i obrijan, s četkom u ruci.

- Brzo ! Sad će doći učiteljica.

- Auč ! – poviče Tamara kad joj zupci četke zapeše u kosi.

Svakog poslijepodneva je dolazila učiteljica i tumačila Tamari propušteno gradivo. Desetog ih je dana prekinulo zvono na vratima. Otac je otišao otvoriti i vratio se s pismom u ruci. Lice mu je bilo bijelo, oči upale, a pismo u ruci se treslo. Tata je star, pomisli Tamara.

- Oprostite. Nalaz. Moram pogledati. Odmah – komadao je rečenicu.

Oprezno je otvorio kuvertu, izvadio nalaz i počeo čitati. Pogledom je polako klizio prema dnu stranice kao da se boji što će ga tamo dočekati. Onda je podigao pogled prema vrhu, pa ponovno klizio, ovaj put brže, pa skočio sa stolice, podigao ruke u vis, pogledao prema plafonu i zaplesao u mjestu.

- Zdrava je ! Hvala ti, Bože! Zdrava je ! – urlikao je prema nevidljivom Bogu, a zatim zastao i okrenuo se. – Oprostite, malo sam se zanio. Tamara je zdrava.

Vijest je brzo optrčala krug, pa su se, oni koji su ih posljednjih dana neumorno obasipali savjetima i sažaljenjem, ponovno odmakli. Blažica ovaj put nije bila među njima. Pristupila im je jednog jutra poslije mise.

32

- Tomo, pozivam te kod sebe na ručak na Božić – rekla je tiho.

- Hvala ti, ali Božić ću slaviti u svojoj kući kao i uvijek.

- Nije dobro biti sam. Ja najbolje znam kako je to.

- Uh, - rekao je kad su dovoljno odmakli – Božić s njom. To bi bila tragedija. Već sam pomislio da će me napokon ostaviti na miru.

Na Badnjak je svratila učiteljica i donijela fritule. Zadržali su je na večeri, pa su razgovarali i smijali se neometani propuštenim lekcijama.

Ujutro su krenuli prema crkvi. Osnaženi duhom Božića, susjedi su ih opet razdragano pozdravljali i čestitali im, ali se nitko nije zaustavljao popričati riječ dvije s njima.

Sjeli su u svoju klupu. Mjesto do njih je zjapilo prazno. Blažica je inače tu sjedila. Učiteljica je išla prolazom, pa kad ih ugleda kimne i sjedne na prazno mjesto pored njih. Tamara je vidjela očeve usne razvučene u osmijeh. Napuni pluća zrakom pa se iz sve snage pridruži pjesmi osjećajući neobjašnjivu radost . Znala je da će sve biti u redu.

Don Jure poljubi oltar, podigne ruke i zapjeva – Idite u miru.

- Bogu hvala – odvrate vjernici.

Vrata crkve se otvore i propuste sunce unutra, a svjetinu van. Polako su se kretali prema izlazu. Na vratima zastanu, pozdrave se s don Jurom, a onda pomiješaju s razdraganim ljudima.

- Pička ti materina, smradu od čovjeka – iz gomile se izdvoji raščupana Blažica. – Ti ćeš mene ostaviti radi ove šlape. Kad san te svaki dan obilazila, bila sam ti dobra, a sad me više ne poznaješ.

- Što ti je, Blažice ? Smiri se – tiho će Tomo.

- Neću se smirit. Ostavio si me radi kurbetine. Eto ! Neka svi čuju – mahala je rukom prema vjernicima željnim zabave.

- Ti nisi normalna ! Tko te ostavio ?

- Ti ! Tko, nego ti ! Obećao si mi brak, a onda se pojavila ona – ovaj put upre prstom prema Dijani.

- Govoriš gluposti – poviče Tomo.

- Proklet bio ti i ona – krikne , pa skoči prema Dijani i uhvati je za kosu.

Potezale su pramen kose svaka na svoju stranu dok ne priskočiše dvojica, uhvate je za ruke i saviju joj ih iza leđa. Iz nosa, pa preko usana i brade na šarenu kućnu haljinu joj se cijedila krv, ali je nije omela u izvikivanju pogrda.

- Proklet bio , kurbaru !

-... I oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo ... – uporno je molio don Jure ali mu se nitko nije pridružio.

- Zovite policiju ! – netko vikne.

- I prvu pomoć – dometne drugi.

- ... i ne uvedi nas u napast...

- Prevario si me, proklet bio ! – plakala je Blažica, a onda joj se oči izokrenuše prema nebu, zabijele bjeloočnice, koljena klecnuše, a muškarci, koji su je držali, je nježno spuste na pod.

33

Noge joj se počeše trzati i tijelo izvijati. Okrenu je na bok. Na usta joj izbije pjena.

- Ima epilepsiju – netko vikne. – Brzo dajte žlicu !

- Odakle nam žlica ? – javi se drugi glas.

- Onda ključ.

Nečiji ključ bljesne na suncu, jedan čovjek ga uzme i gurne Blažici u usta. Trenutak kasnije se umiri.

U daljini se začuje sirena prve pomoći. nadlakticu.

- Idemo odavde – jednom rukom zagrli Tamaru, a drugom blago uhvati Dijanu za

- Što joj je ?

- Bolesna je od djetinjstva, ali su njeni uvijek skrivali. Stalno je bila pod lijekovima. U posljednje ih je vrijeme prestala piti.

- Zašto ?

- Tko će znati ? Sama je. O takvim bolesnicima mora netko brinuti.

- Zašto je onako govorila o tebi ?

- Ne znam. Možda je u glavi složila film o udaji. Nemojmo više o Blažici. Bit će ona dobro kad dobije lijekove.

Kasno se probudio. Osjećao je težinu na prsima. Pomakne ruku i u polumraku napipa svilu nečije kose. Nije se usudio otvoriti oči da mu san ne pobjegne.

- Dobro jutro, ljubavniče – šapne promukli glas.

- Mmmmmm, dobro jutro – rastegne se.

- Neugodno mi je. Nikad ranije nisam ovo napravila.

- Uvijek postoji prvi put.

Spustili su se u kuhinju. Za stolom je već sjedila Tamara i igrala se s lutkom.

- Tata, tata, vidi što sve može ova lutka. Dobro jutro, učiteljice – reče veselo i optrči krug oko stola mašući lutkom.

- Idem po tople krafne , a vas dvije skuhajte kavu – namigne i uzme ključeve sa stola.

34

Katarina Bajto

Kukuruz

Uvijek, al baš uvijek sam se radovala pripremama za Božić. Baš kao i danas. Slike mog djetinjstva ostale su zapisane, nešto kao ono: „ugrađen čip“psima. Ispričat ću malu zgodu, koja se dogodila baš u to sveto vrijeme.

Moja baka Kata nabavila je maleni bor. Kada bi ga postavila u kutu naše velike sobe, na mjesto samo za njega, ispod bi namjestila jaslice. Godinama je imala te jaslice,sjećam se. Čuvala ih je s neizmjernom ljubavlju. Nažalost , njih nema više, a nema ni moje bake. Često me je znala upozoriti: Pazi, nemoj slučajno stati u Isusovu štalicu.. A ja ko ja, čudila bih se.

Baka bi to tako lijepo uredila.

Najčešće sam pomagala oko bombona. „Zlatnih“ bombona. Bilo je još i svilenih za kupiti, pa bi ih baka nabavila, iako su bi jako skupi. Zapravo, tada nije bilo tako lijepih kugla i kuglica u bojama, pa smo zamotavali obične šećerne bombone u zlatni papir. Djed bi ga donio iz svoje apoteke.

Trebalo je izrezati taj papir. On je to uvijek precizno napravio. Nekada su listići letjeli po cijeloj kući.

Kada bi omotali bombone, vrhove smo zavezali koncem i objesili ih po borovim granama.

Najljepše je bilo kada bi djed onako muški naložio vatru a vani snijeg. Iz velike zidane peći čulo pucketanje i poneka iskra bi izletjela iz gornje ringle kad bi je pretrpao. Bilo je toplo. Te godine zima je došla na vrijeme. Snijeg se zalijepio za prozorsko staklo. Noktom sam grebala po staklu jer se iznutra uhvatio led.Bila sam jako znatiželjna. Čim je baka otišla u kuhinju praviti kolače , a pravila ih je stvarno jako dobro,cijela kuća i dvor su mirisali. Približila sam se malom djetetu Isusu i uzela ga u ruke. Žao mi je bilo što onako gol leži na slami. Skinula sam haljinicu s moje lutke. Imala sam jednu veliku i jednu malu. Nisu bile prave.

Imale su samo pravu glavu od kaučuka, tijelo od krpe. Obukla sam ga. Onda sam ga vratila na njegovo mjesto.

Nitko nije ništa vidio, skoro do Božića. A onda, onda umjesto po turu, često me je znala mlatnuti iako sam bila prva djevojčica klečala sam u kutu sobe na kukuruzu. Ne sjećam se koliko dugo, znam da sam plakala, a djed me spasio.

Kukuruz svejedno volim na sve moguće načine: kuhan, pečen, žgance-puru, kukuruzni kruh i sve što se od njega može napraviti.

35

Zora Birimiša

Santa Lucia mamma mia Zakorači i zastane kraj ulaza. Dugo ga nije bilo. Odlazeći, ponio je raskošnu sliku osvijetljene štalice, pastira, ovaca, rječice i, iznad njih, grada Betlehema koji nije htio primiti na konak muškarca i trudnu ženu. A tri mudraca su klečala pred djetetom čije je rođenje slavio crkveni zbor. Sve mu sada izgleda manje, skromnije i ne budi maštu. Kor je tih, crkva prazna. Samo neka žena kleči pred Gospinom slikom i moli. Poželi na trenutak vratiti davne slike, ali mu ne pođe za rukom.

Spusti se Marmontovom na Rivu. Pozdravi se s nekoliko poznanika i sjedne ispred Adriane. Dok je čekao konobara, osjeti miris prženog tijesta. Palačinke, promisli ... ne, ne, fritule. I prožme ga duboka radost. * Sve bi počelo darivanjem za sv. Nikolu. U bičvici su bili bi orasi, naranča, suhe smokve, kotonjata ili komad mandulata. Sveta Luce je donosila nešto zamotano u papir, odjevni predmet koji nam je trebao: dokoljenice, šal, rukavice i kakav slatki dodatak, najčešće bombone u staniolu raznih boja, koje smo stavljali na bor.

Lada se pravila blesava i uvijek bi ih počela jesti čim bi otvorila zamotuljak. Baba bi dan - dva prije recitirala pjesmicu iz djetinjstva: ''Santa Lucia mamma mia Porta bomboni in calza mia Se la mamma non la mete Resta svode le calzete.

Con la borsa del papa Santa Lucia portera.''

- Može li nešto na hrvatskom, oglasila bi se mama.

Baba se pravila da ne čuje. Sijali smo pšenicu i u sredinu stavljali svijeću. Ona se palila uvečer, na Badnjak, a gasila poslije večere kruhom umočenim u crno vino.

Tih dana bi na balkon stigla tuka, a baba bi je šopala da ojača do egzekucije koju je ona preuzela na sebe. To bi se dogodilo kad smo mi spavali jer su se bojali da se Lada ne rasplače. Ona bi se uvik sprijateljila s tukom.

Pred Božić se u špajzi namakao bakalar.

- Ja to neću jesti, smrdi, rekla bi sestra, u čemu sam je podržavao.

Radeći u brijačnici, otac je susretao različite ljude. Tih predblagdanskih dana doveo bi na ručak kakvog starog čovjeka bez obitelji. Imao je i one koje je besplatno šišao za blagdan. Stalni gost bio nam je i tatin školski drug, stari momak Duško. Jednom ga je moj otac, kad su bili dvanaestogodišnjaci, na satu gimnastike zaštitio od zlostavljača i otada ga je odano pratio.

36

Šušljetao je u govoru i držao glavu nagnutu na desno kao da ga boli vrat, ponavljajući više puta nešto što bi ga jako uzbudilo, istežući pritom vrat. Volio je s babom komentirati na talijanskome događaje u gradu, a Ladi je tepao ''mali sovo,'' ma što to značilo, i kad je imala već deset godina.

Radio je kao kurir u Slobodnoj i bio velika dobričina.

Nekad bi nam otac u te dane poslao iz butige na marendu staroga Grgu, beskućnika, koji je babi savjetovao kako je najzdravije spavati na kukurznim lepušinama.

- Ante moj, rekla bi mater, imaš li ti koga normalnoga za dovest' doma? Duško barem štogod pomogne, ali ovi klošari...

- Kate, oni nemaju nikoga da ih pozove.

- Je li? Starci se Duška srame, ali se ponose drugim sinom zato što je školovan, a to što je alkoholičar, nije bitno?

- Zato i dolazi tu da se osjeti ka' čovik.

Uzdahnula bi i rekla: - Jesi li nabavio bor?

- Popodne će ga donit' Jure iz Prugova.

Mater bi radila danima kolačiće i spremala ih u kartonske kutije, odvajajući redove tankim bijelim papirom. Kuća je mirisala po vaniliji i limunovoj kori. Krali smo joj pržene bajame i grožđice kad bi izašla iz kuhinje. Uvečer smo na špaheru pekli marune.

Jednu godinu posebno pamtim.. Na Badnjak sam imao školu ujutro. Jedva sam čekao doći kući i staviti pod bor mahovinu. Lada je zatim, izvaljena po podu, na nju slagala figurice, a malog Isusa je stavila na vatu da mu bude meko.

Otac je radio do tri pa smo ručali kasnije, zelje i slanu ribu. Poslije smo u tinelu kitili s ocem bor. Uz svaku kuglicu mama je imala neku priču, kada i kako je dospjela tu. Nismo išli na ponoćku, guštali smo bit' zajedno, a tada se i radilo na Božić pa se nije dokasna spavalo.

Stan je vonjao po fritulama i bakalaru dok se iza zamagljenih stakala rano spuštao mrak. * Tog jutra je Lina Matetova rano ustala. Čekalo ju je puno posla. Onaj njezin je za svaki blagdan pomagao kuratu oko rasvjete pa od njega danas neće bilo velike koristi. Jučer je negdje u polju ubrao bor i postavio ga u tinelu. Šimu neće danas ni sutra poslat' u školu pa neka učitelj dokaže da nije bio prehlađen. Mala je noćas nemirno spavala pa je sad nije budila, njoj će učiteljica opravdat izostanke bez puno pitanja. Dica će kitit' bor dok ona bude pripremala tijesto za pršurate i sipe za večeru.

Za obid će lešat' zelje i pofrigat' dvi lignje što ih je Mate sinoć ulovio.

Tanja je došla u kuhinju i žalila se da je boli trbuh. Bila je blijeda. Majka joj popipa čelo. Ne učini joj se vruće. Skuha joj kamilicu i vrati je u krevet. Šimi naredi da donese drva iz konobe, a zatim stavi kuhati krumpire. Začuje iz sobe plač. Mala je ječala od bolova. Navuče kaput i krene u ambulantu koja je bila blizu kuće.

37

- Stela, je li Pavo unutra.

- Je, pričekaj, ima pacijenta. Obuzme je tjeskoba. Kako će do Splita, ako je nešto ozbiljno? Pa baš na Badnjak... Pokuša se sjetiti što je mala sinoć jela. Isto što i drugi. Nikome nije naškodilo.

Požurila je s Pavotom i Stelom doma. Mala se previjala od bolova. Likar joj prepipa trbuh. Tanja je ječala pri svakom dodiru. I čelo joj je postalo vruće.

- Mislim da je slijepo crijevo. Stela izvadi joj krv i odnes' to Marici da brzo pogleda leukocite.

Leukociti su bili povišeni. Pavo napiše uputnicu za bolnicu i javi kolegi u Splitu da će uskoro s pučinskog otoka prema Splitu, milicijskim patrolnim brodom, krenuti dijete s akutnim napadajem slijepog crijeva. Neka ih dočekaju kola hitne pomoći za sat i po vremena. Na brzinu zamoli susjedu da dovede Matu iz crkve.

- Kuhaj i snalazi se kako znaš. Okiti s malim bor. Moram s Tanjom hitno u Split, rekla je zabezeknutome mužu. * Netko zazvoni na vratima. Niko pođe otvoriti. Zastane iznenađen.

- Dobra večer, teta Lina, otkud vi? Di su ostali?

Kate proviri iz kuhinje. Lina joj se baci u naručaj i krene za njom kao u transu.

- Došla sam prespavati kod vas ako me primite, projeca. Tanja mi je u bolnici.

Svi su se skupili oko kuhinjskog stola. Lina kroz suze ispriča što se dogodilo. Prijateljica joj doda čašu vode s cukrom Kad se isplakala, doda: - Stigli smo u zadnji čas. Rekli su da je crivo puklo i gnoj se razli' po cilen tarbuhu. Operirali su je i misle da će sve bit' u redu, ali mora primat' likarije protiv infekcije. Poslali su me doma da se odmorin dok mala spi.

Za nju je ''doma'' u Splitu bilo kod Kate i Ante.

- Likar mi je reka' da budem sritna šta je sve dobro prošlo. Jedina posljedica nekad bude, u ovaken slučaju, neplodnost.

- Pusti sad to, važno da ste stigli na vrime. Nemoj mislit' na najgoru mogućnost, tješio ju je Ante. * Niko se baci na ležaj u sobi za dežurstvo. Popodne mu je na operacijskom stolu umro pacijent dok su ga pokušavali reanimirati. Bio je umoran i bezvoljan. Gabrijela, mlada medicinska sestra, ponudi mu čaj.

- Trebala bi mi dobra rakijetina, a ne to.

- Stavit ću vam malo ruma, ima u Zdenkovom ormariću, nasmije se veselo Gabi.

- Ti si moj anđel, fala ti.

38

Mirisni napitak ga opusti. Sjeti se da se sutra mora naći s Tanjom u Gradskoj kavani. Nije je odavno vidio. Otkad se razvela, živi sama u Jurišićevoj. Šime je telefonirao da mu je po njoj poslao neke materine rengenske snimke. * Tanja je mlađa od mene tri godine. Znam je otkad se rodila. Njeni su živjeli u tetinom susjedstvu, na maminom otoku, kamo smo sestra i ja odlazili preko ljetnih praznika. Tanja se kupala ispod naše kuće s bratom koji je moj vršnjak. Sa Šimom sam se poslije družio u Zagrebu gdje smo obojica studirali. On je postao agronom i vratio se dole. Živi u Splitu.

Lada i Tanje su bile cimerice dok su studirale u Zagrebu. Onda se Lada vratila kući, a Tanja se ubrzo udala za nekog papka koji ju je nedavno ostavio jer ne može imati djece.

- Dobar dan, Niko! Nisam te vidila sto godina.

- Bog, Tanja, kako je doli?

- Lipo, bez magle, osobito na škoju.

- Kako je teta Lina?

- Bolje, iako likar kaže da će možda trebati operacija. Ovo su snimke što ih trebaš pogledat'.

- Sutra ću se naći s kolegom radi konzultacije pa ću ti se javiti. Kako Šime?

- Dobro, mater je sad kod njega pa mu grinta, misli da će njezin Mate propast' bez nje, a zamisli kako bi mu bilo da mora o njoj brinuti. Sreća da Šimina žena ima dobre živce. Zaletila sam se dva dana do staroga, odlično se snalazi.

- Kako si ti?

- Bolje nego prije tri mjeseca ... lakše je biti sam nego s pogrešnom osobom. A ti? Još uvik solo igrač?

- Šta ću, kad me nijedna neće, ha, ha, ha... - Moram sad ići, a ti mi se javi kad to središ. - Hoću, mogli bi' se onda dogovorit' za neku riblju večericu?

- Važi. * Nema dugo da sam otišao u mirovinu pa često dođem u Split, gdje mi sad živi sin Toma. Tu se sve promijenilo. Roditelji su umrli, Lada bi bila sijeda da ne boja kosu. Ali nije stvar u tome.

Pratio sam promjene na licu grada, iz godine u godinu. Sad je okićen ukrasnom rasvjetom već od studenog i na Rivi vlada živost do kasno u noć, po danu su kafići puni ljudi. A ja bih sve to zamijenio za ona druženja s likovima koji su navraćali u našu kuhinju sa špaherom na drva i za babine talijanske poslovice.

Ona je bila glavna za naš vjerski odgoj. Nismo odlazili na ponoćku, ali je u kući tih dana bilo sveto ka' u crkvi. Baba nas je znala povest' u grad da gledamo Betleme, kako ih je ona zvala. Meni je ostao u posebnom sjećanju onaj u crkvi Gospe od zdravlja. Dičje oči vidile su ga drukčije nego ove danas.

A sad moram požurit' da ne zakasnimo na obid kod Tome. Danas je meni i Tanji godišnjica braka.

Kupit' ću cviće za Tominu ženu koja je nedavno rodila Mikulu. Vražja mala, uspila ga je pridobit da dođe živit' u Split.

39

Tomu smo dobili jer ga se mater odrekla. Naime, meni su nakon šta sam u gimnaziji preležao podušnice rekli da neću moći imati djece. Onda me na jednom dežurstvu nakon stresnog dana sestra Gabrijela tješila. Poslije toga sam doznao da nisam sterilan, a Gabi, koja se prijavila za neku misiju u Africi, nije bila spremna brinuti o djetetu.

Uskoro sam počeo hodati s Tanjom i odlučili smo maloga uzeti sebi čim se rodi.

On misli da ga je Tanja rodila i šta mu fali?

40

Sara Kopeczky

Božićna bajka

Snijeg je te zime padao jače nego ikada prije: nečujno se spustio na krovove kuća, kao da ih ušuškava prije spavanja velikim, bijelim pokrivačem. Frank je sanjivo gledao kroz mali, okrugli prozor u spavaonici koju je dijelio s još nekoliko dječaka, i pitao se kako bi bilo zaista izaći van i igrati se na snijegu. Crtao je vrškom prsta pahulje po staklu, onako kako je nekoć radila njegovs mama. Gotovo da je se više nije ni sjećao: tu i tamo umom bi mu prošla pokoja uspomena na njen osmijeh, neku svakodnevnu radnju koju je obavljala, ili njen miris. Uvijek je mirisala na naranče.

Da su barem njegovi još živi! Činilo mu se da je u sirotištu već cijelu vječnost, i kako je vrijeme prolazilo, bilo mu je sve teže podnositi dane prepune loših obroka, hladnoće i zlostavljanja. „Dečki, pogledajte ovo.“ začuo je poznati glas. Debeli, prištavi Albert bio je na čelu nasilničke skupine. Kao da je mogao nanjušiti Frankov trenutak slabosti, pojavio se upravo u tom trenu, zadirkujući ga. „Mala beba crta pahuljice. Baš slatko.“ podsmijehne mu se. „Ostavi me na miru.“ Frank reče s mržnjom u glasu. „Ne bih rekao. Što vi kažete, dečki?“ obrati se dvojici isto tako debelih dječaka sa blesavim izrazom lica. Nasmijali su se i odmahnuli telećim glavama. Uživali su kada je Albert mučio slabije dječake. „Mislim da je vrijeme da ga podsjetimo što se ovdje događa slabićima.“ reče Albert, i zakorakne prema Franku. No Frank je bio brži. Projurio je točno pored njega. Čuo je izraze negodovanja, ali nije se obazirao na njih. Nastavio je trčati kroz dugi hodnik, sve do velikih, masivnih vrata. Nije oklijevao ni trenutka. Nije se više mogao zaustaviti sve da je i htio. Protrčao je ravno kroz vrata, u bijelu zimsku noć, ne razmišljajući o posljedicama.

Više nije mogao podnositi Alberta i njegovu bandu, nije mogao nastaviti živjeti u strahu, hladnoći i gladi. Ako je to sve što može očekivati od života, neka skonča odmah, nek' se smrzne u snijegu, umjesto da životari kao nečija vreća za udarce. Šetao je cijelu noć, umoran i promrzao. Sada je kudio sam sebe što se nije sjetio uzeti barem kakav pokrivač. No bilo je prekasno. A vraćanje nije dolazilo u obzir. Prolazio je nebrojene snježne proplanke - svaki mu je izgledao jednako. Tek pred jutro stigao je do sljedećeg sela. Prvi trgovci i obrtnici već su oglašavali svoje proizvode. Mirisi pečenke i svježeg kruha dražili su mu nosnice.

Trbuh mu je krulio od gladi. Prišao je jednom prodavaču crvena lica i tamne, uljaste kose. „Molim vas, gladan sam. Biste li mi dali samo jedan zalogaj kruha?“ zamoli ponizno. „Bježi, skitnice! Hrana nije besplatna.“ poviče prodavač, i otjera ga. Frank pogne glavu i nastavi dalje. Hodao je još neko vrijeme, kada je spazio naizgled zanemareni štand s mesom. Prodavačica je razgovarala s prijateljicom, i nije obraćala pažnju na robu. Da nije bio toliko gladan, Frank nikada ne bi napravio ono što je uslijedilo. No glad je teže utišati nego grižnju savjesti, pa je iskoristio trenutak nepažnje i munjevito zgrabio jedan batak. Na njegovu žalost, ispostavilo se da prodavačica ipak nije toliko nepažljiva kao što je on mislio.

41

„Drž'te lopova!“ povikala je, i uperila prst u njegovom smjeru. Dao se u trk. Slijedila su ga dvojica namrgođenih mladića, vjerojatno sinovi one prodavačice. Nije se usuđivao stati da provjeri slijede li ga još, samo je trčao, što je mogao brže, sve dok nije pao u snijeg, iscrpljen od gladi.

Napokon je skupio hrabrosti da se osvrne. Iza njega više nije bilo nikoga. Zastane da bolje promotri gdje je stigao, i ukoči se. Ograđena debelom, željeznom ogradom tu se nalazila Čarobna šuma. Nije bilo ni čudo što ga više nisu slijedili; priče i legende o čudnovatim bićima iz šume došle su i do njegovih ušiju. Procjenjivački je odmjerio gustu mrežu drveća kroz koju nije dopirala nikakva svjetlost. Ali nije imao kamo ići. Zato je Frank napravio jedino što mu je preostalo: pojeo je dio mesa, malo se odmorio, a zatim se uspravio najviše što je mogao i odlučno zašao u šumu.

Dok se kročio sve dublje u šumu, nije se mogao oteti dojmu da ga netko promatra. Cijela šuma pulsirala je životom. Svako malo Frank je zastajao i osvrtao se oko sebe, jer bi se mogao zakleti da ga je trenutak prije neko stablo pomno proučavalo. Nakon nekog vremena, više nije znao kojim putem krenuti. Što je još gore, činilo mu se da je već bio tu, i da se vrti u krug. Sjeo je na poveći kamen i, da nije bio tako umoran, zasigurno bi zaplakao.

Mala ptica sa crvenim perjem na prsima iznenada je doletjela. Pjevala je i letjela oko Franka sve dok nije privukla njegovu pažnju, kao da mu je željela nešto reći. Crvendać je odletio dalje, a onda se opet vratio, provjeravajući slijedi li ga. Dječak i ptica putovali su kroz gusto grmlje, približavajući se središtu šume. U taj čas, Frank začuje oštar lavež, a zatim i cviljenje. Crvendać je odletio. Brzo se sakrio iza jednog grma i promatrao prizor ispred sebe.

Dva siva vuka okomila su se na velikog bijelog psa. Jedna šapa mu je krvarila. Frank nije zastao da razmisli. Otkinuo je poveću granu s obližnjeg drveta, i zakoračio na čistinu. „Hej, ovamo, vi tupoglave beštije!“ zamahnuo je štapom prema vukovima. Jedan tren su zastali u šoku, a potom su se zatrčali prema Franku. Shvatio je da nema pojma kako će se izvući iz te situacije, ali jednostavno nije mogao dozvoliti vukovima da ubiju ono čudesno stvorenje. Bijeli pas zahvalno ga je pogledao. Kao da mu je Frankova odvažnost vratila snagu, potrčao je za jednim od vukova i ugrizao ga za vrat. Drugi vuk i dalje je vrebao Franka, koji je mahao štapom prema njemu.

Vučji zubi zlokobno su se bjelasali u tami. Režao je, a pjena mu se cijedila niz gubicu. Frank zamahne još jednom. Iznenada, oba vuka otrče kao po zapovijedi. „Baš sam im pokazao! Eto vam na, glupani!“ poviče Frank slavodobitno. „Bojim se da nisu otišli zbog tebe, mali čovječe, iako je tvoja hrabrost zaista hvale vrijedna.“ začuo se duboki glas. Zvučao je kao da se zabavlja. Frank zastane i pogleda pridošlicu. Čovjek je bio visok i krupan; imao je gustu smeđu bradu prošaranu sjedinama. Nije više bio u cvijetu mladosti, ali je unatoč tome i dalje bio naočit. Gledao je Franka blagim, plavim očima, a Frank je mislio kako ovog čovjeka ne bi želio razljutiti. Iako u držanju pridošlice nije bilo ni traga agresivnosti, osjetio je moć koja je isijavala iz svake njegove pore, moć zbog koje su vukovi smjesta pobjegli kada su ga ugledali. „Ja sam Mraz.“ reče i pruži ruku zapanjenom dječaku. „Frank“ promuca, i prihvati ruku. Bila je ugodno topla i duplo veća od njegove. „Pa, Frank, zaista sam ti zahvalan što si spasio Dancera. Dok bih ja stigao, već bi ga rastrgali.“ reče, a plavo svjetlo u njegovim očima potamni.

42

Bijeli veličanstveni pas priđe Franku. Naglo skoči na dječaka i obori ga u snijeg. Baš kada se Franku učinilo da će ga napasti, Dancer ga veselo poliže po licu. Nasmije se i pogladi psa. „Tvoja hrabrost zaslužuje nagradu.“ reče Mraz, smijući se na zaigrani prizor. „Što god želiš, samo reci, i dobit ćeš.“ Frank zastane i podigne se na noge. Bilo mu je hladno i bio je gladan. Ali bio je previše ponosan da primi nagradu za svoje dobročinstvo. „Hvala vam, ali neću ništa.“ reče dostojanstveno. Mraz ga procjenjivački pogleda. Dancer tužno zacvili. Neko vrijeme gledali su se u tišini. Prvi ju je prekinuo Mraz. „Čini mi se da bi ti dobro došla okrepa, a i nova odjeća.“ reče naposljetku. „Dođi.“ reče i okrene se.

Franku je to zvučalo kao zapovijed, pa je poslušno pošao za njim.

Dancer ih je slijedio u stopu.

Prvo što je Frank primijetio bila su svjetla. Ugledao ih je iz daljine, poput dalekih zvijezda na noćnom nebu. Postajala su sve jasnija što su se više približavali kući. Tek kada je prišao sasvim blizu, Frank je shvatio da su svjetla živa: radilo se o bezbroj krijesnica koje su letjele i obasjavale im put. Iako velika, kuća je izgledala skromno: bila je izrađena od jednostavnog, svijetlog drveta, i jedini ukrasi na njoj bili su krijesnice i šarene ptice koje su tu savile gnijezda. Začuje se lavež, a prema njima se zatrči čopor pasa, Dancerovih prijatelja, i pruži toplu dobrodošlicu Mrazu i Franku. „Upoznaj ostale dečke.“ reče Mraz sretno i pogladi svakog psa, nazivajući ih imenom.

Kada su vidjeli da se Dancer ne odvaja od dječaka, i ostali psi su im se pridružili, zaigrano mašući repom. Iako su veličinom bili bliži medvjedima nego psima, ponašali su se prijateljski i zaigrano. „Mislim da im se sviđaš.“ zadovoljno ustanovi Mraz. Frankovo lice je sjalo. Baš tu, u društvu životinja, osjećao se kao da je potpuno prihvaćen. Za razliku od njegova života u sirotištu, sada je napokon osjećao kao da je dio zajednice.

Dječak i muškarac ušli su u toplu kuću, a čopor ih je pozdravljao veselim lajanjem.

Vrijeme je prolazilo, a Frank je istraživao kuću. Ustanovio je da nisu samo ukrasi živi: cijela kuća vrvjela je životom. Nikada nije znao što će ga zateći kada se ujutro probudi, jer bi se prostorije i hodnici magično pomiješali preko noći. Jednom je Frank otvorio vrata sobe u kojoj je bio smješten i zakoračio na balkon. U zadnji tren se zaustavio da ne pljusne u snijeg. Često bi osjetio kako ga Mraz promatra nedokučiva pogleda. „Neobično“ promrmljao je jednog jutra kada je vidio lokvicu mrzle vode u koju se pretvorio snijeg.

Upravo tu igrali su se Frank i Dancer, koji su se u međuvremenu još više sprijateljili.

43

„Što je neobično?“ upita Frank. „Snijeg. Ovdje se nikada prije nije otopio“ reče odsutno. „Kako to misliš? Pa snijeg se svugdje topi“ reče Frank zbunjeno. „To je istina... snijeg se topi svugdje, osim tamo gdje je na njega bačena kletva. Nažalost, moram reći da je upravo to slučaj.“ „Tko bi tebe ukleo?“ upita Frank. „Duga je to priča“ reče Mraz i promeškolji se, djelujući kao da mu je neugodno.

Kada ga je Frank nastavio upitno promatrati, nastavi: „Eh... kad već pitaš, reć ću ti. Radilo se o ženi. Zar se uvijek o tome ne radi? Vražja vještica“ promrmlja za sebe Mraz. „Što se dogodilo?“ „Govorila je da više volim svoje životinje nego nju. Da je moje srce hladno poput leda. Pa me proklela“ slegne ramenima. „Rekla je da će, gdje god dođem, vladati vječni led, sve dok se led ne otopi u mojem srcu, ili tako nešto. Vile su hirovita stvorenja.“ „Zar nije bila vještica?“ upita Frank.

Mraz slegne ramenima. „Sve je to isto, vila, vještica... dok su dobre, onda su vile. A prije nego što popiju svoj jutarnji čaroslac sve su vještice.“ reče znalački. „Shvatit ćeš kad odrasteš“ dobacio je zbunjenom Franku.

Mraz je naposljetku shvatio da njegov gost ima čudesan utjecaj; kad god se Frank smijao, snijeg se oko njega topio i pretvarao u lokve vode. Sinulo mu je da je to jedini način na koji može prekinuti prokletstvo; vještica ga je osudila na led i zimu, koju je mogao pobijediti jedino dječji smijeh.

Iskazavši dobročinstvo prema dječaku, i njegovo srce se zagrijalo.

Kada je svoje otkriće rekao Franku, dječak je bio oduševljen. „Ne mogu ti dovoljno zahvaliti na svemu što si učinio za mene. Da nije bilo tebe, sigurno bih umro od gladi i hladnoće“ rekao mu je, a Mraz ga je prekinuo. „Ne, hvala tebi, maleni. Da se naši putevi nisu sreli, ne bih naučio najvažniju lekciju u životu. Bio sam sebičan. Sada to shvaćam. Poraziti zimu mogu jedino toplinom srca.“ „Ali snijeg i dalje pada. Kada bismo barem mogli napraviti nešto da donesemo osmijeh na lica sve djece, svih onih koji su sada gladni i promrzli“ reče Frank zamišljeno. „Možda bi tada uspjeli potpuno ukloniti snijeg!“ Mrazu se oči zakrijese. „Što kažeš na ovo: napravit ću darove svoj djeci u zemlji. Donijet ćemo im igračke, hranu ili toplu odjeću. Tako ćemo barem malo uljepšati njihove dane, a snijeg će se morati povući pred njihovom srećom.“ „Zvuči super, ali... kako ćemo dopremiti darove do sve te djece? Ima ih previše. Nikada nećemo stići.“ snuždi se Frank. „Ne brini. Imam par trikova u rukavu.“ namigne mu Mraz, i zazviždi.

U taj čas, pred njima su se postrojili psi, svih osmero. Na Danceru je sjedio onaj crvendać koji je Franku pokazao put kada je bio izgubljen u šumi. Vesela družina promatrala ih je s iščekivanjem.

Mraz je izvadio velike, teške drvene saonice, i upregnuo pse.

44

„Sada nam treba još samo malo čarolije.“ reče, i prošapće nježno nepoznate riječi u uho svakog od pasa. Kao po zapovijedi, saonice se stanu vrtjeti sve brže i brže, sve dok na kraju nisu poletjele uvis.

Frank oduševljeno zaplješče.

Mraz i Frank vrijedno su prionuli na posao. Izrađivali su igračke svih boja i oblika; bilo je tu drvenih kućica za lutke, s namještajem koji je izgledao baš poput pravog, velikih lutaka zlaćane, plave kose i bistrih modrih očiju, koje samo što ne progovore, drvenih vojnika, ukusnih, čokoladnih kolačića spravljenih po specijalnom vilenjačkom receptu, kao i bogato oslikanih slikovnica. Jednog dana procijenili su da su igračke spremne za dijeljenje. Mraz, Frank i sobovi jurili su noćnim nebom, ubacujući darove u dimnjake. Veseli dječji smijeh odjekivao je ulicama.

Kada su završili, primjetili su da se snijeg počinje sve jače topiti. Nakon nekog vremena, ispod njega počeli su nicati sramežljivi cvjetni pupoljci. Stabla su se počela buditi iz sna, i pozdravljati novo doba: doba sunca, vedrine i veselja.

Frank i Mraz bili su zadovoljni.

Nakon puta, idućih nekoliko mjeseci proveli su odmarajući se, a onda su shvatili da nije dovoljno samo jednom razveseliti djecu; to je zadatak koji treba obavljati svake godine. Ubrzo su opet počeli planirati čime bi te godine mogli donijeti osmijeh na dječja lica. Dogodilo se nešto što ni Frank ni Mraz nisu očekivali; dobili su pomoć. Vilenjaci su jedini bili dovoljno hrabri da zađu u šumu i pronađu Mrazovu kuću. Jednog jutra, crvendać ih je doveo, glasno cvrkućući. Vilenjaci su bili neobičan narod; bili su niski, ali iznimno žilavi i izdržljivi; uvijek spremni za šalu i igru, a ništa im nije bilo draže od izrađivanja igračaka. Saznali su za Mrazov pothvat i odlučili mu se pridružiti.

Sagradili su i pravu tvornicu, koja je svake zime odjekivala užurbanim glasovima, ljudskim i vilenjačkim, udruženim u zajedničkom cilju. A tradicija darivanja se nastavila.

Nakon što je Mrazova brada postala potpuno bijela, a Frank izrastao u snažnog, naočitog muškarca, preuzeo je na sebe odgovornost izrađivanja i donošenja darova. Jednoga dana, zamijenio ga je njegov sin, a zatim unuk. Vrijedno su se borili protiv hladnoće zime, i svake godine izrađivali sve ljepše poklone. A djeca su svojim smijehom i veseljem nastavila topiti sav led ovoga svijeta.

45

Marin Bižaca

Božićno darivanje Kada je našao obitelj koja ga je u potpunosti prihvatila, Đorđ je prvi put osjetio sreću. Njegov otac i majka su poginuli u saobraćajnoj nesreći prije točno četiri godine. Ostao je sam, odbačen, napušten.

Spavao je sa skitnicama ispod mostova i brana.

Privremeni boravak je našao u Domu za nezbrinutu djecu, iz kojeg ga je usvojio stari bračni par bez djece; Nikola i Slavka. Nisu iskaljivali bijes i srdžbu na Đorđu. Pustili su da sam pronađe svoj životni put. Poslije četiri teške godine samoće, tuge i žalosti prvi put se pojavio smiješak na njegovu licu. Bio je zadovoljan, obučen u toplo odijelo i napokon sit.

Bližio se Božić. Kao i svake godine, bor su okitili s puno bućica i traka. Ispod njega je bila štalica s malenim Isusom, Djevicom Marijom, Josipom, tri kralja i mnoštvom pastira.

Posjedovali su dvije krave, dvije svinje i nekoliko kokošiju. Svinje su odjednom nestale, a u prehrani se pojavilo svinjsko meso. Znao je da su dolijale pod nož.

U zimska snježna vremena Đorđovi vršnjaci , koji su bili također djeca iz Doma, su se dolazili igrati s njim u štalu iza kuće. Tu im je bilo toplo, pa bi često zaspali obučeni. Odjeća im je bila stara, dugih rukava i nogavica, i često im je poslužila kao jastuk.

Svake godine prije Božića bi donosili iz šume maleni bor u štalu. Ukrašavali bi ga šarenim papirima na koje bi zapisivali svoje želje.

Nikola i Slavka su se dogovorili da će toj djeci ispunjavati želje, pa je za Božić Đorđev dar bio zapakiran u veliku košaru. Iz nje je izvirivala njuškica malenog psića.

Bilo je još puno darova zapakiranih u šareni papir koji je šuškao pri svakom dodiru. Tako je Silvija dobila novi bicikl, Davor koturaljke, Andrea Barbiku, a Goran veliku maketu broda.

Djeca su bila sretna. Hvalili se svima u selu svojim novim igračkama. Nikola i Slavka su ih s puno ljubavi slušali i bili sretni. Uspjeli su izmamiti smiješak na tužna lica djece iz obližnjeg Doma za nezbrinutu djecu.

Bijeli psić star nekoliko mjeseci je ubrzo postao Đorđov najbolji prijatelj. S njim je odlazio u šetnje.

Svakodnevno ga je učio naredbama, a on mu je postajao sve privrženiji. Zadovoljno bi mahao repićem i valjao bi se po travi dok bi ga mazili. Postao je mezimac sviju u selu. Đorđ je, osim psa, imao još jednu strast. Volio je čitati knjige. Mnogo ih je pročitao i svaki put bi se oduševio. Knjige su rasplamsavale njegovu maštu, prenosile ga u neki novi svijet bez boli i straha. Često bi duhovno bio u tom svijetu, u kojem su pobjeđivale dobrota i plemenitost; jednom riječju ljubav.

46

Ružica Gašperov

Kako je pinč ukrao Božić Na Badnji dan nisam imao škole, pa sam tuka po igricama i čeka kad će otac i fritule, pa darovi i onda opet po igricama. Zazvonija je telefon i mater je digla slušalicu. Zvala je teta Kate, a kad ona zove mogu radit šta oću jer se mater ne skida s telefona sat vrimena. Otac joj odma nosi sidalicu.

Zabole je leđa kad stoji na noge i posli više ništa ne može radit nego samo sidi i kuka.

- Ajme meni, satrala san se. Leđa su mi otpala – kuka mater dok otac nama dvojici friga jaja.

- Važno da ti jezik nije otpa – mrmlja otac dok razbija kore od jaja, a on to sve nekako bezveze; uvik mi krcka pod zubima kad otac friga jaja; zato ne volim tetu Katu. Čuja sam kako mater govori na telefon o tome šta je skuvala i kako su joj kolači dobro ispali i sve neke gluposti. Počelo mi je ić na živce i zatvorija bi vrata od sobe da nisam čuja kako govori da je bole leđa i da ne zna oće li moć pofrigat fritule. Odma sam se skočija i materi donija sidalicu i taman je sila i nastavila pričat kad je otac počeja otključavat vrata.

- Jeba mu ja mater, nije me tija pustit; sve za menom; uša u auto – viče otac priko hodnika.

- Kate, javit ću ti se posli – čujem kako mater spušta slušalicu.

- Je li da je smišan ? – govori otac glasno.

- Čiji je to ? – mater govori tiho; nekako kroz zube.

- Nemam pojma. Pratija me do auta, ja otvorija auto, a on uletija i nije tija izić.

Sorry, Wow, moram vidit šta se događa u hodniku. Iziša sam iz sobe. Kraj oca stoji pas, gleda u mater i smije joj se. Smije se; zapravo. Svi mu se zubi vide, a crne oči svitle ka dvi crne lampe.

Odma sam skočija na pod i zagrlija ga. On me poliza po licu i zna sam da imam prijatelja za cili život.

- Luka, jesi li ti poludija ? – govori mater.

- Šta ću kad me kurbin sin pratija. Moraš priznat da je lip – smije se otac.

- Vraga poloka ! – govori mater kroz zube i znam da će sad karačina svjetskih razmjera, dobro, možda ne baš svjetskih, ali susidi će guštat.

- Nisam pijan. Vidi – ovdje otac izvodi onaj svoj glupi mot , ono kad zavrti prstom oko nosa pa pokuša pogodit vrh. Zadnji je put zaboja prst u uho. Danas je malo bolji, samo šta je skoro oko iskopa.

- Ma šta ću vidit ! Svaki Badnjak isto, vrag odnja i domjenak i lokanje.

Dok se njih dva namištaju za raspravu, ja zgrabim pasa i zatvorim se s njim u sobu. Ajme, lip li mi je pas ! Nikad nisam ima pasa. Bit će moj i spavat će sa mnom. Volit ću ga najviše na svitu.

- Nemoj ga slučajno pustit na posteju – ulazi tiho mater u sobu.

- Di je tata ?

- Lega je.

- Fala vam za pasa. Najbolji dar ikad.

- Znaš – zamuckuje mater – to nije naš pas.

- Tata ga je naša.

- Nekome je pobiga i sad će bit tužni i mislit ko zna šta mu se dogodilo.

- Nema ogrlicu. Nije nikome pobiga – još malo i počet ću plakat.

- Kad se tata digne, odvest će ga u veterinara da mu očita čip.

- Šta ?

47

- Pasi imaju čipove, pa veterinar po tome zna čiji je.

- A ako nema čip, oćemo li ga ostavit ? – molim Boga u sebi da mater reče da oćemo.

- Triba mu kupovat spizu. I triba ga vodit u šetnju, kakit, pišit.

- Ja ću ga vodit – vičem.

Znam da oću. Svaki dan ću ga vodit u parkić. Guštat ćemo nas dva skupa. Pas me gleda i smije se; ka da me je razumija. Otac izlazi iz sobe i mater govori da idemo večerat , pa ćemo onda vidit šta ćemo s pasom.

- Skuvaj kavu – govori otac.

Uvik je ovako. Otac dođe vesel i zafrkaje se, a mater onda udre dreku i otac se najidi i ode leć, a poslin bude skroz ozbiljan i ništa ne govori nego samo pije kavu i kokakolu. Mater uvik sve pokvari.

Previše je ljuta i samo kuka. Ona bi sad moga Roka potirala zato jer joj je teško kupit malo hrane za pase, a ne mora ni kupovat; može Roko jist s nama. Ja ću mu dat svoj dil ako je ona takva škrtuja.

- Pasa triba vratit – govori mater dok stavlja kavu isprid oca.

- Di ću ga vratit ? Vani je mrak i hladno je. Neka prinoći u hodnik, pa ćemo sutra vidit – govori otac, a ja bi ga najradije poljubija da nije tako ljut.

- Ujutro ga vodiš u veterinara i vraćaš gazdi.

- Dobro, komesaru – govori otac i srkne kavu.

Posli bakalara je mater stavila fritule na stol. Obožavam fritule. Odma sam smaza deset, a onda sam se sitija da bi moga i Roku dat jednu. Ajme šta je bija sritan ! Tako je maha repom da je otkinija jednu kuglicu s bora i mater je odma morala zaronjat, a otac je reka – šta ima veze. Onda je valjda materi bilo ža Roka, pa mu je i ona dala jednu fritulu i već sam se ponada da ćemo je ja i otac skuvat, ali onda je viknila.

- Ludoga čovika, šta je doveja doma. Ovi je pas stariji od Boga. Samo šta ne krepa.

- Nije star – mora sam skočit u Rokovu obranu jer on ne zna reć koliko mu je godina – vidiš da mu još nisu narasli ni svi zubi.

- Narasli su oni, narasli i poispadali. Ovo je stari pas.

Otac je reka da se ne triba nervirat oko pasa do sutra . Sigurno će se javit gazda. Kako da ne ! – rekla je mater i upalila radio. Svirale su božićne pisme, pa je otac počeja pivat. Roko se okrenija prema boru i gleda svićice kako svitle. Zna i pas šta je lipo. Meni je najdraže kad svićice žmirkaju; onda mi se čini da će doć i mali Isus i Dida Mraz i da će mi svaki dan ostavljat darove ispod bora.

Ko zna oće li i Roku donit nešto. I sve san ja tako gušta i gleda i sluša i veselija se šta imam svoga pasa, a onda je Roko malo čučnija i popiša se. Mater je dobila živčani slom; otrčala u banj po krpu i kantu, pa brisala i beštimala, a meni se sve stisnilo i mislija sam kako će sad otvorit vrata i istirat Roka .

- Sad znamo da je Roko žensko – reka je otac.- Mira, nađi mi bokun konopa. Odvest ću ga prošetat da ti se još i ne posere tu kraj jaslica.

Mater je donila jedan svoj stari kaiš i otac je zaveza Roku i odveja je u parkić. Mater je sila za kompjuter i gledala slike pasa. Isto nije moja mater najgora na svitu. Malo se iznervira pa poludi, ali otac i ja je uvik nagovorimo. Roka će sigurno ostat kod nas. Ne bi mater gledala slike pasa bezveze.

- Ovi pas najviše sliči na pinča – reče ocu kad se vrati iz šetnje.

- Sliči na vraga. Tri puta sam obaša kvart dok se udostojila popišat, ali ono drugo nije tila.

- Bit će ujutro fešte. I da znaš, ja neću čistit.

- Ja ću – javija sam se da pokažem materi da je Roka moj pas i da ću se brinit o njoj.

Navečer je legla na tapet isprid moga kreveta, a kad je mater išla leć i kad se sve smirilo, odgrnija sam jorgan i Roka je legla kraj mene. Kako taj pas dobro grije ! Zaspa san za sekund. Ujutro me polizala po licu i odma sam se skočija iz posteje, obuka, zaveza joj kaiš oko vrata i odveja je u parkić. Tamo je bija Marin. On ima šnaucera i pravi se važan.

48

- Je li to tvoj pas ? – pita me.

- Dobija ga za Božić.

- Ima li pedigre ?

- Ima. Naravno da ima. Čini mi se da ima čak dva , ali nisam siguran. Morat ću pitat staroga – ovo sa dva pedigrea sam izmislija. Nisam siguran ima li ijedan, ali Marin uvik priča o pedigreu kojega ima njegov pas, pa zašto bi ja bija gori od njega.

Kad sam se vratija kući, mater je bila na telefonu. Zvala je veterinare i nijedan nije radija.

- Meni ovo nije jasno – govori ocu. – Ni jedan veterinar nije dežuran. Zašto nemaju dežurstvo priko blagdana ? I beštija je čovik.

- Beštija čovik ? – pita otac.

- Ma, mislila san reć da se i beštija može razbolit. Šta ako dobije fibru ili upalu uha ? Triba čekat da krepa ?

Mater je stavila grijat sarme i uzela mobitel. Namištala je Roku i slikavala je. Eto, sve se riješilo. Ne radi veterinar, ne može se očitat čip, Roka ostaje s nama. A i mater ju je već zavolila. Da nije tako, ne bi je slikavala. Roki se dosadilo slikavat, pa se izvalila po podu. Moram priznat, ne izgleda baš nešto naročito ovako izvaljena. Mater otvara frižider i vadi fetu salame. Roka skače oko nje, propinje se na zadnje noge, maše prednjima. Sad stvarno svjetski izgleda.

- Jadna beštija ! Gladna je . Pođi do Mazićevih neka nam posude malo nečega za pase. Vratit ćemo im sutra kad otvore butige – govori mater dok joj Rokini zubi škljocaju oko prstiju.

Nije mi tribala dva puta reć. Otrča sam šprint i vratija se u roku odma. Sija sam na pod i dava Roki jedan po jedan kroket. Svakoga čapne brzinom munje, pa mi poliže ruku. Škaklje me njezin topli jezik. Guštam. Roka je zakon.

Mater pribacuje slike u kompjuter. Otvara Fejs. Stavlja Rokinu sliku. Eto ! Zna sam da će mater poludit za njom. Nešto piše. Ne vidim šta jer još uvik sidim na podu i hranim Roku. Sigurno piše kako je lipa i pametna.

- Pinč, vesela, umiljata, srednje veličine ... Šta ću još napisat ? – pita oca.

- Šta ja znam – otac je malo loše volje.

- Di si je naša ?

- Na ulici.

- Majketimile, ima miljun ulica u gradu. Kojoj ulici ?

- Na Sućidru.

- A Sućidar je ka malen. Lipo te pitam, isprid koje birtije ?

- Čirs – reče otac, a mater ga pogleda ka šta gleda one pijančine isprid mini marketa.

Posli ručka mater govori ocu da odvede Roku u park. Otac govori da ide leć. Ja grabim kaiš i idem s Rokom vani. Sitija sam se da je barba Mate, iz kuće priko puta, otiša na selo i da je njegov dvor savršen za Rokin zahod. Ne tribam ni kakice kupit. Ko će me vidit.

- Je, na broju dvanajst, drugi kat – govori mater nekome u mobitel kad se vratim izvani.

Izvalija sam se na tapet isprid bora. Roka kraj mene hrče, a onda se najedanput skoči i počne lajat.

Neko pozvoni. Došli su neki ljudi. Prvi put ih vidim. Roka cvili i skače na njih. Oni je ljube. Žena plače.

- Sjednite, sjednite. Skuvat ću kavu – govori im mater.

- Hvala Bogu da joj nije ništa – govori žena. – Poludili smo. Nismo cilu noć oka sklopili.

- Nisam ni ja – govori mater.

Otac se naspava. Ulazi u kužinu i pozdravlja se s ljudima.

- Ma zamislite, molim vas ! Odveli smo je do parka ka i svake večeri. Ona vam tamo malo njuška, a nas dva zapalimo duvan. Znate, ne pušimo u kući. I , nije prošlo dvi minute, nestala. Ka da je u zemlju propala. Do iza ponoći smo šetali po kvartu ka dvi budale i zvali je. Nikad to nije učinila.

49

- Eto, dogodi se – govori otac.

- Šesnaest godina je s nama i nikad tako nešto nismo doživili.

- Možda se tjera – mater je postala stručnjak za pase.

- Sterilizirana je – govori čovik.

- Aaaaaa – govori mater, a meni je panika.

Izgleda da je Roka pas od ovih ljudi. Sigurno je ako je šesnajst godina s njima. Žena je mazi po glavi. Nije valjda tolika prasica da će mi je uzest kad sam se već skroz navika na nju. I ona na mene.

Sjednem kraj nje i zagrlim je, a onda složim najtužniju facu na svitu. Tužniju od one kad čekam da se mater vrati s primanja. Možda im otac neće dat da mi uzmu Roku.

Ljudi se dižu i govore da moraju ić. I Roka se diže i maše repom. I ja se dižem i trčim po krokete.

Dajem ih Roki. Ona ih ni ne pogleda.

- Hvala vam dobri ljudi. Ne znate koliko ste nam dobra učinili – govori žena i pruža materi ruku. Šta sam moga učinit ? Zagrlija sam Roku i počeja plakat.

- Mišu – govori mi mater, a ja znam da posli miša dolazi teško sranje – Roka mora ić svojoj kući.

- Ovo je njezina kuća – derem se šta jače mogu.

- Nije. Samo smo je pričuvali.

- Nismo. Roka je moj pas. Tata je reka.

- Slušaj – javlja se otac – kad Roka okoti mlade, najlipšega će dat tebi.

- Ali ... – govori žena.

- Ništa ali ! – drekne otac. – Tribate mu dat najlipšeg štenca kad se okoti ili ne damo pasa.

- Aaaaaa – izgleda da je žena shvatila da sa mojim starim nema šale. – Dobro, kad vi tako kažete.

Teško mi je šta Roka odlazi.Taman smo postali najbolji frendovi, ali ako je otac reka da ću dobit novoga koji će bit samo moj i imat sve zube, bolje mi je poslušat, jer bi moga ostat bez ičega. .

Poljubija sam Roku i reka joj da mora brzo okotit mlade. Tko zna koliko triba čekat ? A možda mi dozvole da imam dva ? Zvat ću ih Roko i Roka. Jedva čekam.

50

Luca Kozina

Što je donio snijeg?

Ni ove godine snijeg nije padao.

Ležala je potrbuške na svom krevetu i osluškivala lupu kiše po prozorima. Zatvorenih očiju je zamišljala kako joj noge propadaju u kao vunu gusti snijeg, pogotovo onaj zvuk. Uzaludno je u mislima vrtila riječi kojima bi ga mogla opisati. Ne, to se ne može opisati – treba se ponovno doživjeti. .

Da je tata tu, on bi sigurno znao. On je sve znao. Ali nije znao da ju je rastužio onog dana kada ju je ostavio kod bake i nikad se više nije vratio. Naučila je da nema smisla pitati se zašto, dovoljno je pustiti suze da se otkotrljaju niz obraze. Suze uvijek imaju smisla.

- Ivaaa, ručak! – bakin glas.

Iva sjedne za stol. Baka se sažalno nasmiješi.

- Još jedna godina bez snijega... – odsutno će gledajući kroz od kiše razliveno staklo.

- Ne brini dušo, kupit ćemo onaj umjetni i njime ćemo posuti drvce i jaslice! – pomazi Ivinu spuštenu smeđu glavicu.

- Mrzim Božić! Mrzim zimu...mrzim sve...! – prostrijeli otrovnim pogledom Iva zaprepaštenu baku i otrči nazad u svoju sobu.

Plakala je jako dugo, činilo se kao vječnost. Nikako nije mogla isplakati iz svoje glave sretna vremena sa ocem – sanjakanje, grudanje, zabijeljena božićna jutra.

U krevetu bi bilo tako toplo da joj se nije dalo ustati, sa blaženim smiješkom na usnama zamišljala je što će sve raditi taj dan. Upravo je bila nagađala što se skriva pod sjajnim papirom, kad je otac uletio u sobu i naglo je podignuo iz kreveta i uz viku i smijeh odnio na donji kat.

Ispod šarenog drvca je stajao poklon s mašnom na vrhu. Iva se u nevjerici približi. Nešto se micalo u njemu.

- Požuri, otvori svoj poklon...ugušit će se! – gurkao ju je otac lukavo se smješkajući.

Iva sva zasja i brže – bolje raspara papir sa kutije i otvori ju.

Sa dna ju je znatiželjno promatrao mali sivobijeli hrčak. Podigao se na dvije nožice da napokon omiriše svježi zrak. Iva ga pokuša pomaziti po leđima, ali se hrčak kao gimnastičar izvije Ivinoj ruci. Već se počela ljutiti, namrštila je lice. Otac ju potapša po leđima i ispruži ruku prema hrčku.

Hrčak se neko vrijeme motao oko ruke, njuškao je, opipavao. Odluči da nema opasnosti i smjesti se na nju. Otac oprezno podigne ruku prema Ivi i polagano joj pruži hrčka. Hrčak se više nije bojao.

Iva je skoro poludila od sreće.

- Tata najbolji si! – nagne se prema ocu kao da će ga poljubiti ali joj hrčak gotovo ispadne iz ruku.

Otac na vrijeme podmetne svoju ruku. Trenutak kasnije su se smijali kao ludi.

A kako se sad sramila tih trenutaka! Kako je mrzila njegovo nasmijano lice, koje će ju napustiti nekoliko mjeseci kasnije.

Zagrize jastuk pri pomisli na onaj dan.

Ona je ležala skutrena u svom krevetu u strahu od grmljavine što je vani parala noćno nebo i mislila se hoće li uskočiti ocu u krevet ali ga nije htjela buditi. Uostalom, imala je već deset godina.

Upali se svjetlo u kuhinji. Začuje nečije uznemirene korake. Ode do samog ulaza u kuhinju. Odatle je vidjela oca kako užurbano baca njihovu odjeću u dva kovčega na stolici. On osjeti njen pogled.

Nije se nasmijao. Ispustio je Ivinu ljetnu haljinicu i položio joj obje ruke na ramena.

- Budna si... – započne ljutitim šaptom – nema veze, ionako sam te mislio sad probuditi. Obuci se i idemo.

51

- Gdje? Zašto ovako rano ujutro?

- Ne pitaj, obuci se i idemo! – gnjevno prosikće.

Zapanjilo ju je njegovo ogrubjelo i od mraka prerano ostarjelo lice. Nije se htjela protiviti.

Brzo se bila spremila. Čekala ga je sa hrčkovom kućicom u naručju kraj vrata. Primjetila je kako mu se ruke tresu kad je zaključavao stan. Nebo se počelo razvedravati.

Jako su se dugo vozili. Iva je zaspala od umora. Kad se probudila, dočekao ju je pogled na ravnu, sivu cestu i more na samom njenom kraju. Prvi je put vidjela more. Skrene pogled na oca. On je gledao prema moru, ali kao da ga nije vidio. Gledao je drugi, mnogo važniji cilj. Iva se nije mogla načuditi njegovom licu. Mislila je da ga zna do u svaku sitnicu. No, ovo jutro joj je pokazalo da ljudska lica imaju svoje naličje.

Zaustavio je auto pred nekom omanjom kućom nedaleko od ceste. Pozvoni na vrata. Nježno je uhvati za ruku. Vrata otvori starija gospođa. Znatiželjno ih je pogledavala. Odjednom poleti Ivi u zagrljaj.

- Iva! Sunce bakino! – i zarida od sreće.

Iako je bila zbunjena, Iva nježno obujmi baku.

- Možda će me ona voljeti. – preleti joj misao.

Baka se izgrli i izljubi sa ocem, ali kada ih je pozvala u kuću na doručak, otac joj prišapnu nešto u uho. Bakino lice splasne.

- Jesi li siguran? Ali Iva...- usprotivi se nečemu.

On nešto promrmlja.

- Dobro... Čuvaj se sinko. – i prekriži ga.

Otac se okrene Ivi, žarko ju zagrli.

- Moram ići u grad tražiti posao, bit ćeš dobra baki, jel' tako? – upita ju sa suzama u očima.

Iva više nije znala što da misli. Tiho je zaplakala. Poljubi oca i uđe sa bakom u kuću. Slabašno odmahne rukom na očev pozdrav.

Tri godine je prošlo i još mu nije mogla oprostiti.

Kad je ujutro otvorila oči, sve je bilo zamračeno.

- Bako, zašto nisi digla rolete?

Tišina joj odgovori. Još jednom zazove baku. Ništa.

Već se zabrinula. Uputi se u kuhinju. Tamo je netko sjedio, ali to nije bila baka.

Iva umalo zavrišti od straha kada se ta prilika okrene prema njoj.

- Sretan Božić zlato!

Nešto nije bilo u redu. Njegov glas, ali lice potpunog neznanca. Iza njegovih leđa ugleda nasmijanu baku kako diže roletu. Grad je bio pokriven snijegom.

- Mrzim vas! Mrzim snijeg!

52

Smilja Savin Tiha noć 1994.

Nije mu se dalo ustajati s kauča, pa je bocu s rakijom držao na podu, nadohvat ruke. Svako malo je naginjao iz nje i čekao tjeskoba preraste u bijes. Bez rakije ruke su drhtale, po tamnim zakutcima bi započelo šušketanje, krajičkom oka pratio je mutne kretnje. Strah bi ga zapljusnuo u valovima.

Potegne jedan duži gutljaj, zagrcne se i zakašlje.

Kučka. Opet ga je ostavila na cjedilu. Otputovala mami.

Nema pečenke za njega, nema kolača. Ne trepte lampice na jelki. Mrak u dnevnom boravku, vani grmljavina petardi i rafala.

Još gutljaj, dva i škljocnut će sve na svoje mjesto.

Začuje glasno i dugo štektanje strojnice.

Digne se i s prozora kuhinjske niše, drekne pijano u Badnju noć.

- Jooooooš! Pucaaaaaj! *** Ksenija nikako nije mogla osjetiti čar Božića.Najprije umor, a onda dosada. Ponavljanje istih jela, istih rituala tjeralo ju je da poželi da što prije prođu blagdanski dani.

Ipak, najteže joj je padala skrušenost, neprekidno ponavljanje o miru, blagosti i obiteljskom okupljanju u tihoj noći. Kakva tiha noć? Sve trešti nepodnošljivom larmom.

Ona nije vjerovala u uskrsnuće. Nije vjerovala u Boga. Najmanje je vjerovala Crkvi.

Vjerovala je u čaroliju novogodišnje jelke. Možda zato što je htjela vjerovati bajkama.

Zato je sada sjedila za blagdanskim stolom i gledala sjajne balone duginih boja, zvončiće, staklene anđele, rajske ptičice, zlaćane šiške, girlande i svijećice koje su se palile i gasile u ritmu valova.

Ksenija je sklapala kapke i kroz trepavice stvarala optičku varku dugih zelenih, žutih, crvenih i zlatnih zmijica.

Dok je ona sanjarila, Tonći je hrkao pred upaljenim televizorom.

Tamo je anđeo Clarence rješavao neke bankarske probleme. ***

53

Nikša se spuštao Dugom ulicom prema moru. Božićna noć je bila oštra i hladna kao britva. Nebo posuto milijunima zvjezda. Umor ga je kršio kao suhu grančicu. Sva sreća da je nadomak kući.

Putem je sretao mladiće i djevojke, razdražljivo vesele, mulce koji su mu bacali petarde pod noge.

Od svakog praska bi poskočio. Čudno kako je reagirao na šaljivo praskanje petardi nakon eksplozija granata i rafalne paljbe. Vraćao se s terena.

Uzalud se nadao tišini.

Na polovici puta do kuće skinuo je s ramena strojnicu i ispalio u crno nebo rafal pokušavajući utišati kaos. *** Iz crkve je kroz odškrinuta vrata odjekivalo U se vrime godišća, mir se svitu navišća... Marinko je poskakivao u šimatoriju bezuspješno pokušavajući zagrijati smrznuta stopala. Dlanove je ugurao u džepove od jakne. Prebirao je pod prstima petarde svih veličina i vrsta. Bio je spreman, on i još njih tridesetak. Večeras će selo imati borbenu ponoćku. Pelinkovac ga je tjerao na smijeh. Nešto divlje i ludo poskakivalo mu je u grudima i htjelo je iskočiti van.

Kroz crkvena se vrata čuo prigušeni žamor glasova u molitvi, zatim je harmonij zasvirao Tihu noć i visoki tankoćutni glas časne Zorislave je zaplovio crkvenom lađom, iznad kršćanskih glava i izišao u hladnu noć.

Tu se rasplinuo u galami i praskanju. *** Sjeo je na kauč. U boci je ostala četvrtina tekućine. Ostalo se prelilo u bijes. Kiptio je i bio spreman na pohod.

Teturajući, ušao je u hodnik, zgrabio jaknu s vješalice, krenuo prema vratima, uhvatio kvaku i zastao. Vratio se u sobu, otvorio ormar, popeo se na krevet, ne skidajući duboke cipele i iz gornjeg dijela ormara izvukao kartonsku kutiju. Stavio ju je na krevet i otvorio. U kutiji su blistali novogodišnji ukrasi položeni u gnijezdo od srebrenih girlandi. Na dnu kutije, među šarenim staklenim balonima ležala je zelena ručna bomba. Izvadi je i spremi u džep.

Potom istetura u sve bučniju noć. *** - Tonći, probudi se! – dozivala ga je.

- Aaaaa? Molin? Šta je?

- Ajde, diži se. Nećeš prispavat Božić.

- Oćemo li sad jist sarme?

Uskoro su se spuštali prema crkvi. Ksenija je poželjela vidjeti kako Božić izgleda iznutra. Poželjela je otići na ponoćku.

Ispred crkve je gomila mladića tvorila špalir od vrata crkve do ulaza u šimatorij. Poredali su se kao počasna straža i čekali.

54

Ksenija i Tonći su prošli kroz špalir i u neočekivanoj tišini ušetali u crkvu. Unutra je velečasni privodio misu završetku. Došli su na kraj. *** U kući je zatekao samo nonu. Spavala je na brdu ukrasnih jastuka, na trosjedu u dnevnom boravku.

Lagano je rukom prešao povrh starog lica i rastvorenih usta iz kojih je teklo isprekidano grgljanje.

Svi su otišli na ponoćku.

Stropoštao se za stol pokriven dobro poznatim crvenim stolnjakom oslikanim zelenim listovima božikovine. Kristalni bokal napunjen crnim vinom i visoke čaše iz istog kompleta nonine dote, dopola prazne čekale su povratak slavljenika. S velikih staklenih desertnih tanjura trusile su se uvijek iste orahnjače, šape, kiflići, žerbo šnite.

Nije uzeo ni zalogaja.

Zaspati u svom krevetu bio je njegov božićni san.

Na putu do kupatila ostavljao je tragove. Strojnicu, naslonjenu na komodu. Maskirnu jaknu, bačenu na pločice u hodniku. Kapu, obješenu na vješalicu u prolazu. Ruksak, ostavljen na sjedalici u dnevnom boravku. *** Desetine svijeća su treptale odsjajima na licima svetaca i pozlati oltara. Zvuk orgulja je pratio čestitanja. Ksenija i Tonći primali su i uzvraćali čestitke. Velečasni je šetao među klupama i govorio „Na dobro vam došlo porođenje Isusovo“ , a pastva odgovarala „i vama, i vama...“, zvono s kampanela je slavilo, brenčalo iz sve snage.

Prvi je prema vratima krenuo remeta Lovre i širom ih rastvorio. Istog trena se na njega sručila gomila rasprskavajućih čestica. Buka je bila paklena. Remeta je panično zgrabio krila vrata i stao ih potezati prema unutra ne bi li zaštitio unutrašnjost crkve od barbarskog napada. Napad je dolazio iz špalira. Stajali su kao poganski bogovi s visoko podignutim upaljenim crvenim bengalkama.

Crveni odsjaji, dim i buka načas su učinili da šimatorij izgleda kao predvorje pakla. Krenulo je i hučanje. Petarde su grmile.

Unutra je vladala tišina. Svi su stajali iščekujući. Remeta je polako odškrinuo vrata, isturio glavu i povikao: kiši petardi.

- Judi, dico, kršćani, nemojte u ovi svet.....- kanonada ga je prekinula. Jedva je umakao

Naslonio se leđima na vrata i zacvilio kao dijete: - Velečasni...

Velečasni se kroz gomilu natiskanu uz izlaz probije do remete.

- Otvori! – naredi.

55

*** Sjeo je na bitvu na Velom mulu, grleći bocu. Gledao je prema selu. Iznad kampanela i crkve dizala se crvenkasta zadimljena kupola. Zvona su slavila Isusovo rođenje. Ovdje na mulu buka je bila prigušena. More se ljuljuškalo i udaralo u kamene blokove. Na nebu se jasno vidjela Mliječna staza.

- Pizda joj materina! – mrmljao je nerazgovjetno – Jeben mater cilome selu! Ko jebe njih i njiov Božić!

Naceri se pijano i protisne kroz zube: Pokazat ću in ja! Zapamtit će ovi Božić!

***

Kad je velečasni stao na vrata crkve i ljutito viknuo: „Magarci! Ništa ne poštujete i nemate svetinja! Sram vas bilo! „Marinko je prvi bacio petardu prema njemu i to najveću koju je napipao.

Imao je pik na njega, odavno. Još iz vremena kad je dobijao šibom po rukama i nogama na vjeronauku. Njegova je bila prva, ali ne jedina. Velečasnog su zasule petarde osvetoljubivih bivših vjeronaučara. Remeta ga je povukao za ogrtač i zalupio vratima.

U crkvi je vladao tajac.

S druge strane vrata u šimatoriju se slavila pobjeda kao na utakmici.

Marinko je klicao i skakao iako zapravo nije znao zašto. *** Ksenija je razmišljala o zamci u koju je upala. Kako će uopće izići odavde? Zao duh je pušten iz boce, selo je podivljalo. Žalila je remetu. Uporno je otvarao vrata i apelirao na razum i milosrđe. Zauzvrat je dobijao kišu petardi.

Smiješna misao joj padne na pamet. Možda se sve ovo događa zbog nje.

Sama sebi obeća da je ovo njena prva i posljednja ponoćka u crkvi. *** Boca je bila prazna. Zamahne i baci je daleko od mula. Pljusnula je muklo o površinu.

Nije osjećao hladnoću. Bio je potpuno pijan. Iz džepa izvadi bombu. Prevrtao ju je po šakama i cerekao se.

Sad će vodoskok, pomisli.

Ustane, nesigurno se osovi u raskorak, zanjiše se, umiri. Tupo je gledao u bombu na svom dlanu.

Izvuče osigurač, zamahne svom snagom i baci je uz divlji urlik.Visoki stup mora suknuo je u vis.

56

Eksplozija je bila strašna. Pao je na stražnjicu, smijući se na sav glas. A onda umukne i raširi oči.

U središtu eksplozije oko koje su se širili valovi u koncentričnim krugovima lebdio je Isus i prijetio mu prstom. *** None se zagrcnula i naglo uspravila. Eksplozija joj je odzvanjala u ušima. Treptala je i pokušavala shvatiti gdje je. Živa sam! prođe joj kroz glavu. Onda ugleda Nikšu. Stajao je gol golcat na vratima. S tijela mu se cijedila voda. Tresao se kao prut, oči su mu luđački sijevale.

- Lezi! Lezi! Na zemlju! – vikao je.

Preneražena, ona podigne ruku i pokuša nešto reći. Nikakav zvuk nije izišao iz njenih usta, ruka je beživotno pala, glava klonula unatrag. *** Ksenija i Tonći vraćali su se kući, polako se uspinjući neprirodno tihom Dugom ulicom. Opsada crkve naglo je prekinuta eksplozijom bombe. Rulja se razbježala, ulice su se ispraznile.

- Koja paklena ponoćka! Za Gospu blaženu, di mi živimo? A Tonći?- ljutila se Ksenija.

- Ja san samo tija jist sarme.

Noć je postajala blaga, božićna.

57