Izdano u vlastitoj nakladi Zagrab, 2013.
Kristalne lađe Pjesme: Erika Reicher Gržin Fotografije: Damir Gržin
3
4
*** kad udari o metal glava tvoja kad udari o metal glava moja mi se ne dotičemo dodira nema samo hladnoća kopipejst čuje se u zraku metal je dobar vodič kopipejst i kad se razmaknemo između nas ostaje metal
5
*** poznajem te rekao si u prolazu u vrtlogu tiĹĄine zvonjave maÄ?eva i sanja kao i nekad ne ne znamo kad
8
*** polako otišla sam u noć zgrade postaju ruševine na nebu veliki pas čuva male pse svaki dan ga treba pomilovati
9
*** tvoje bakandže krče put preko gudura trga preko ratnog polja francuskog gradića 1994. ili neke druge trg prerovan kamenje jaka si slaba si vrata hodnik gore fotografije rata prozori u rat da li je to potrebno reći jaka si ideš tvoje bakandže krče put preko gudura trga preko ratnog polja francuskog gradića 1994. ili neke druge
10
*** otvorila je oči tog jutra da bi opet bila bačena u slijepilo svakodnevice miš je pojeo čizme mačka je pojela miša laju psi trešnje su se smiješile s grane
11
*** vrijeme jednom mora stati tapkala sam mrakom dok boÄ?ica parfema od bergamota razlijevala se po staroj hrastovoj komodi a kraj kamina drijemala je maca vrijeme jednom mora stati
14
*** zatim ću u mjenjačnici promijeniti lični opis opisat će me malo drugačije probudit ću se neka druga negdje drugdje jedne večeri gledat ću jezerce na visoravni vjetar će nositi miris marcipana netko će mi mahnuti iz daljine prije nego što ponovo zaspim u kovčegu od stakla
15
*** posadit ću krušku kroz baldahin ugledat ću malog puža kako gmiže jednog pauka tri medvjeda tako ćeš mi reći budi ovdje i sutra kad plamen svijeće ugasne na tepihu i izgori mi kuća budi ovdje danas bdij samnom ostani do jutra na salami snova pijan do bola ostavit ću ti komad suhog kruha izmrvljen na stolu
16
*** sivi mačak pentrao se po stropu nestajanje moga tijela pratila je plava sjena opscena mudrost nekog velikog filozofa pjevala je budnicu zastava se dizala na jarbol mačak je izašao kroz rupu u kutu sobe pogladivši brk mahnuo je za pozdrav i još se čulo kako svira violinu zastava se vijorila bilo ju je moguće ugledati i s kopna od obale do obale plovio je brod od papira
17
*** iza obzora skriven kraj svijeta ponio me osjećaj moći ili možda nemoći kad se ogledah oko sebe u ružičastom ponoru moje sobe pauk na stropu bio je smiren u svom središtu ponad toga nema ništa znala je to i baka koja mi je donijela doručak na pladnju meko kuhano jaje ravno iz dvorišća dvopek i čaj sloboda sloboda pisalo je ugljenom na zidu stara furka na Che Guevaru pauk je imao smiren pogled na svijet bio je iskusan i znao je što hoće baš kao i baka
18
*** u kući ludih jedan pas stega nam se tad pomalja u blizini vidim spas bijeg u hrabrost niť ne valja
19
*** preslikat ću preslikačem tvoj pogled crn u moju sobu pretvorit ću se u stup od natrijevog klorida dok gledam u nebo potrošeno izlizano poput starih wranglerica poslije osam zatvaram vrata da mi puževi ne uđu i ne bude im zima voljela bih bit princeza i to i jesam dok lakiram u rozo nokte da mi pašu uz cipele i pogled bacam u tvom smjeru bolje da promiješam ovo varivo od mahuna da mi ne pregori žarulja svijeća nemam u kući još od doba restrikcije da malo dosolim i voila poslijednji pogled u ogledalo koje ostavljam iza sebe i ne okrećem se više ka carstvu marije terezije baroknog okvira s puno cifranja zavezat ću žnirance zdrogirana varivom od mahuna pisat ću ti što je bilo dalje
20
*** na primjer kao zadnja beštija kotrljam se uz potok koji vodi do posljednjih nebodera ovog grada ovog grada kad završi lutanje kolutanje i prozor obasja noćno sunce zadivljeno pokucavši na tvoja vrata ona raširila bi ruke ona raširila bi ruke više no što ja ikad mogoh nježna s nešto dodatne prtljage ne znam pronaći taj prozor taj prizor iako ga vidim ovdje s potoka koji vodi do nebodera obasjanog noćnim suncem kako ćeš mi promaći ne možeš mi pomoći dolje uz potok nezbrojena rastrojena moj fundament drži me čvrsto u sredini neba čudna sam ptica na primjer
*** ugasit ću svjetla zakopat sunce obalom podzemnog mora ću šetat prema njemu se svodi sva igra u jedno pleme voda ka zlotvoru nekom iza izvora što se skrio tamnicom ove šume plamen slobode rat vodi s dugom to je zatvor ptica u gavranovom gnijezdu ponekad želim ali ne znam da li samoća biva većom muk svršenog čina i tako do dana zadnjega kad princ tame pojest će svoje pijune na nebu će se vidjeti trag prve ptice ledenog doba koja je prošla vatre požara privezana za tračnice dok vlak dolazi i koga briga za sav ovaj svijet kad ne mogu imati jedino sebe zamnom i paljba napoleon sam na waterloou posljednjom igrom me smatraj bratstvo je mrtvo i ja sam mrtva molim te reci da nije učinjeno zelenim ono što zeleno vidim i da trag ljepote s ovog neba jedini je znak slobode davno potrošene potrošene riječi istrošene izlizane poslijednji vlak čekam a stanica više nije ista zatvorena mala željeznička postaja u stepi jednog poluotoka i to bilo je il bit će ili nije i ovdje vidim maglu mog pogleda da zaspim bilo bi mi draže
23
*** otplesat ću s tobom poslijednji ples vršaka prstiju pogleda pomaknutog u garažu svijesti hipnotiziraš me u sebe i uranjam u te koji nisi doli moja projekcija surealnog filma koji se odvija po ko zna koji put vidim duplo i bez popijena tri konjaka konjanika ugledam u tebi viteza okruglog stola i pristajem na igru sjena ne primječujući kako me mami glas sirena
*** odnijela me žaba sa zlatnom kuglom u jezero što pada u tamu ka mjestu nekom već viđenom sunce ukradeno sad je u ormaru iznosim ga kad mi se prohtje i haljinu sam kupila novu da odjenem je lutki noć je još duga a Gehena daleko putem istim ka smetlištu starom trgaju me psi kao lutku od krpe (dabar u zoološkom vrtu gricka ribu nije mu svejedno kao meni godine što prolaze)
26
*** posljednji slom mojih misli s izazovom davno pokopanih kostiju i tri dukata u uglu kuće prisjetim se kako pojeo me crv još lani iz lokve vode izašao zloduh i gorljivo vreba na moje tjeme iza ogledala se skriva pod poplunom knjige prelistava prestat ću flertovat s njime strašljivo pleme tam tam što svira odlazi u dvostruko zakračunan ormar da li je to buđenje šutnja prekršena riječi nekih što sad plove mrtve rijekom
*** niti mog početka odlaska u puste košmare gubitka razuma bjeline ništavila smrti praznine ludilo je lijek protiv tišine rogovlja koje nose spodobe inače neugledne panove frulice preko mosta visećeg na dnu slike razgorjelih svijeća koja plaši odbjegle i priziva ih u razinu dolina odbjeglih lutaka pajaca drvenih marioneta kao i ja što putujem o nitima kroz suze i smijeh i cerek po moru koje se zarola kao platno i nestane na dnu jedne bine na kojoj smo i ovu predstavu loše odigrali postoji još jedna prilika ali i one su unaprijed odbrojane
*** bijesan nemir zagubljenih u traženju tajanstvene jezgre vječnosti osama podnesena lakoćom pomućene svijesti ludošću središta nule bezimene izrečene u poimanju ničega čak ni toga da zalud gledam nebo i crnilo njegovo u oku tvome i izgubljeni raj žudim blještavilo palih zvijezda u ludilu sjena zaogrnuta plaštem tmine o stižem baš na vrijeme da mahnem rukom u tvom smjeru baš kad polazi vlak sa stanice ravnodušna kao crknuti pas
29
*** više me ne dotiče sjećanje kao što rijeka odlazi neminovno na slici tamnoj usnuloj trenutak još da bacim oblutak i fiksiram koncentrične krugove izgubim se u toj točci negdje u dubini gdje spajaju se naši pravci u središtu možda tamo nalazi se smiraj ispod površine valovite
30
vratobolja ili disturbed (somewhere back in time) i reče: ti i ja smo ljudi iz otvorenog sustava mi cvjetamo neprestance nastojeći nadmašiti jedno drugo u svojoj uzvišenoj ljepoti i neponovljivosti znaš draga ljudi iz zatvorenog sustava također su cvjetovi ali zamrznuti u vječnosti dirnula si me i uvijek si nekako prisutna u mojoj aktualnosti (izbjegavam rečenice koje počinju ili se nastavljaju s ali... one su u svakom slučaju laž) uahahahahaha
31
*** zvona zvone u crkvi na brijegu i relikvija je iza stakla uzalud plaše me ljuti demoni zbilja milijuna pustih atoma kao noćne ptice šišmiši bezazleni zaljubljeni parovi sad već mrtvi cvijeće u ustajaloj vodi
*** iza zavjese teškom mukom zadržavala su grohot lica paunova izmoljena krunica nije tjerala bezimene horde noćnih leptira što punili su ustajalu sobu obezglavljene prikaze popaučenih tijela tumarale su jazbinom prepredeni predator vrebao je moje stope udarale su tromo o prazne betonske zidove stisnuvši tipku lažnog sna ispustit ću posljednji trzaj da li plače mrtva lutka u čeljusti psa pijavica je počistila ostatke prašine na cesti između redaka svježih vijesti šareno su prolazili izlozi i ljudi slonovi starog crno bijelog filma vrijeme jednom kao onda i sada beživotno nije odavalo nego liniju dok veličaš tugu očaj tmine na obali rijeke čekajući splavara kad jednom stigneš more želja i smrti pojačano glazbom nećeš čuti nećeš čuti nećeš čuti
34
*** da sam mogla pripadati bih ovako tapkam nagađajući imena oblika što ih dohvaćam i ne dohvaćam u slijepom tupilu izgubljene sjenine sjene sjenka reče neko ne baš blago izmicale su mom osmjehu razuzdane nijanse svakodnevice koje nema dok je vrijeme proticalo i stajalo u mojoj glavi sve jednako
35
36
*** ljubazno nasmiješih se bezubim osmijehom licem gumiflexa kao u onom filmu noir rekao je dodirnuvši svoj šešir dobra večer gospo upravo ulazimo u istovjetnost s jedinstvom a ja recitirala sam brojalicu noćima dok u ponor bacam sebe nju i otklinjanjem molitvom prekobrojnih i onih kojih nema nizale su se riječi samo tako bez da poželjela sam nešto drugo do novog odraza u ogledalu što je bog radio prije stvaranja ne znam lijevalo je bez prestanka i more je postalo nebom kapale su kapi udarale o prozor kojim gledam na ulicu zbrajam krhotine sebe i pokušavam sastaviti mozaik stakleni mozaik šareni mozaik bar nešto
37
*** gubim se u zaboravu tvog zagrljaja plesu prstima kroz kosu u bezdanu mekih usana zaokrugljenih poljubaca u ispijenom svijetu kojeg još drži samo ono što govoriš o meni kao da guliš jabuku skidaš me grizeš golu pod neonskim svjetlom male sobe u kojoj provodim vječnost čudim se pulsiranju vena sokovima od nebeskih voda vreloj ruci na mom vratu a kad me ispustiš neće ostati ništa do krpene lutke do trenutka prošlosti zamagljenog u uokvirenoj slici na bijelom zidu
38
*** što je bilo ne znam već kraj slutim i onda nezaustavljivo pričam o mojoj i tvojoj javi što se skriva iza zastora sna pa nijemo te gledam i ne prepoznajem opet dok me guraš od sebe lažuć nešto bijedno sluzave riječi migolje kao zmije i postaju crtom dok o opsjeni degradirane budnosti budalasaš nalik ispijenom krčagu vina što ovaj put pretvara se u vodu ničeg više nema što će jaz prebrodit samo gola stvarnost gola lutka u izlogu između dvije sezone ostaju samo tijela dvije igračke koje više nisu u modi
39
*** ladanjska nedjelja u mome vrtu zrele trešnje i kupus u povrtnjaku pričala mi baka o slobodi koja ne postoji al to je već filozofija medeno nebo prelijeva mi se po koži i miriše svježe pokošena trava
40
*** prolazim kroz ogledala i šaram po papiru u koji onda motam duhan i pripaljujem cigaretu na svijeći ali izgledno je da nije tako jednostavno dok grizem si usne i povlačim riječi samo lažan smijeh lažne lutalice koja ne sniva budna nego izvještačene maske koje se cereću i valjaju držeći se za trbuh
41
42
*** da li se ima za reći ništa samo snijeg što polako prelazi u kišu iznad ovog svoda gladi brkove mačak što izvija se nad male mačiće u liku tvorca od pijanih slova reći ću jedno veliko ništa djelovanje mi je ravno nuli resume resurrecti u visine u visine golo mi tijelo osta lijeno lijeno zauzdane misli i dok brijegom šeta pali anđeo sve udilj oko crkve zima je prozori su zatvoreni i ne čujem zvona
43
*** između hrpe oguljenog krumpira i kuhane blitve načete boce traminca panirala sam svježu ribu dok titralo mi je pred očima pa makar to bio samo neuspio komad a ti samo način da uvjerim se u sebe pijana od nemoći drhtavom rukom prevrtala sam ribe u tavi i gutala suze koje ne teku samo klizi gorčina niz grlo pomiješan krumpir s malo soli češnjakom i maslinovim uljem ma baš me briga pa i ako nestala je naša istovjetnost kao mjehurić od sapunice kao što otiče voda u slivnik dok perem od jučer zaostale tanjure za ovaj objed ništa ne može uništiti moju nemoć koju tako ljupko nosim možda poslije još pročitam par redaka kakvog visokoparnog filozofskog djela u tišini sobe bezbroj puta zaboravljeno znanje nema tu isprike pojest ću ručak ispiti do kraja butelju i dalje prebirati po sjećanju ne nije važno što je sad što je bilo i što će biti nemam napu i kao u nekoj seoskoj kući ostao je miris pržene ribe pregorenog ulja istinu doseći mudrost iskustvo kao kad slijediš zadane koordinate pa neovisno o proticanju vremena gledaš kroz prozor kako padaju krupne kapi kiše i natapa se zemlja
44
*** putanje umirućih bijelih patuljaka u svemiru su spiralne s neumitnom tendencijom približavanja jedna drugoj za nekoliko desetaka milijuna godina oni će se sudariti a posljedica toga biti će rađanje nove zvijezde sačinjene iz preostale mase no večeras je nebo prekriveno gustim oblacima sipi ledena kiša i vrtni patuljci su usamljeni baš kao i ti i ja
45
*** nad zapadni obzor spustilo se zviježđe lovačkih pasa koje se nalazi između obzora i dobro nam znanog lika velikih kola koji tvore sedam sjajnih zvijezda te zviježđa volara sjeverne krune hidre ili morske zmije zmijine glave zmijonošca i strijelca snivam sklupčana pod poplunom
46
*** leći negdje na livadu i gledati u nebo nesretnim slučajem izgubila sam pčelinje gnijezdo iz svoje glave i ne teče med više mojim usnama žuto je boja mora a sunce je plavo zato ja volim zeleno ako ikad osjetiš taj bezdan napuštenosti i nenavezanost nego već na prolazne stvari niti koje te vežu s nebom opustjela lica i pojave nećeš imati za reći ništa ništa ipak boli i smeta guši te u grlu dok hropćeš pokušavajući iskašljati bar jednu lijepu riječ pokoja kap kiše dok gledam širom zatvorenih očiju u opustjelo lice licem u lice i ne vidm ni sebe ni tebe lopovi su mi ukrali jednu od mojih najljepših maski koju nosila sam redovno u susretu s vama i sad ostali su samo spušteni uglovi usana prijeđi meko preko moga dlana možda još iščitaš mi neku ljepšu sudbinu da ne tonem u zapleteno klupko besmisla a kad tamo kad jednom raširim oči u sljepilu života koji je u jednom trenutku bio stvaran prekini s tom pričom rastu ti već rogovi ili su to samo plave kečke blago nasmiješene djevojčice
*** danas se na planinu može doći vijugavom makadamskom cestom nekad je bilo ljepše naravno trava je bila zelenija i jaganjci su šetali mirisnim poljima i mladi pastir a noću je dolazio jednorog u moj vrt na osami i čekao dugo dugo nisam smjela jesti čarobne bobice od kojih gasnu snovi poput zapuštene pustare sada izgleda kroz moj prozor dok sparina ne staje i znojno tijelo prekriva mi ljepljiva boja plača a trebalo je samo malo samo malo odlučnog očajanja a ti izdrži budi strpljiv iz bijelog neba što se gasi bacam pokošenu travu slamu lišće borove iglice znao si imati hrapave ruke ne kao jednorog već između latica cvijeta cvilio bi zov neutaživih dubina
*** dok silno osluškujem udarce bata s visokog tornja usred tmine i čekam glas iz padajućih stijena što ne znaju si ime al dok ljubav se stere i počiva u muci a ne u šutnji bez glasa u mojoj iskrivljenoj slici bijeli čuvar praga grcajuć se smije pomutnji i milozvučno pjevaju sirene i ja koja vičem tvoje ime još prije no što njihala u kolijevci velika me majka pa u vrtlogu laži i cereka samo bijesno cvilim a paukova mreža zlobno ljepilo pljuje što si izbavljena lutka marioneta čekaj stani prelijepa bludnjo zaboravnih dana zaboravnog svijeta
50
*** što je tu je ja uopće nisam moguća i bezbroj gavrana kljuca mi čelo iza rešetaka koje plešu
51
*** pretpostavljam da ponavlja se ista priča dok lupkaju kastanjete i dim izlazi iz vode a ti trčiš trčiš ne gledaj me tako u komadićima svjetlosti što se lome i skupljam ih uokolo po rosnoj livadi ali voljeti te izgleda bezizlazno velike riječi velike kao more ali ni ti ni ti me nemoj voljeti nemoj me gledati izgladnijelim pogledom umaraju me riječi umara me glazba prolaznici trče ulicom kao poludjele ptice i ti ti nemoj me gledati zauvijek zaustavljena lopta u prašumi snova ne nemoj sanjati ostani budan izletjeće kroz prozor gavrani u široko crno polje pokupit ću preostalu svjetlost s grana divljih krošnji
52
*** postavljam pitanja svekolikom stadu i pijanoj ovci u bijegu ne budite usnulog pastira noć je i trajat će još dugo neka odgovore šutljive usne o neznanju i nemoći ne mogu te dohvatiti dok mi ruke prolaze kroz tebe prozirnog otvaram prozor gdje širi se vidik na beskrajnu livadu na kojoj nema mjesta nego za pašu i tada bit će kasno pripalit ću ponovno cigaretu neka mi bude svejedno zarobljenici snova udruženi u svojoj maloj revoluciji dočekat će i taj trenutak livada je velika i potpuno prazna i s nje nema povratka
53
*** usnule i kao gumicom izbrisane riječi znam da boli te ali boje zlatnih i zelenih vrata starinske zgrade još uvijek su iste šutke stojim na obali rijeke splavar nosi svoje žrtve neću preć na drugu obalu ostat ću ovdje još jednom čekati jutro u goloj svjetlosti vidjet ću onda sve što treba znati tvoje riječi izrečene u očaju samoće i nikog drugog zvuk tišine i ne ni ti ni ja nećemo znati kako rakovi jedu svoju djecu zaklopit ćemo oči i ugasit će se sunce zore past će par kapi kiše i u rijeci zacerekat će se jedna riba
54
*** stopljeni u istim stopama koje onda izbriše vječni šum mora na pijesku i ostane samo tužna slutnja na morske kraljeve meduze i sirene bezbrižna djeca jutrom skupljaju školjke po obali
55
*** grčevito se borim s očajničkim valovima koji preplavljuju mi sobicu u velikom stupnju bojovne pripravnosti neustrašivo viseći s orionovog trapeza želim ti dohvatiti ruke prije no što utonu u promjenjivo zviježđe cefeja kao polutke dviju strana nemoći jedna za tebe jedna za mene u pretvorbi prijetvornih sati copula okane kaštanjole igo i vesla i ozbiljnost molim u lice vjetra pušem trebam lađe trebam svjetla
56
*** postajem rijeka kojom teče tisuće kapi tvojih misli i tone u mene kao note mjesečevih sonata koje pritišću svoje lice uz moje postajem slična odrazu krovova na stijegu lađa koje plove kao ti mojim venama neutješno
57
58
*** poznavala sam to dvoje ljudi skoro bolje nego sebe škripali su stolci u polupraznoj sobi na svih šest strana pružao se horizont što se dobro vidjelo kroz prozirne zidove oni su si dovikivali drži me čvrsto na sredini neba nebo se uvijek ljulja i lako je izgubiti ravnotežu popili su još gutljaj gustog vina skinuli su svoje slamnate šešire i zavitlali ih u vjetar no melodična noć je prošla i došlo je još jedno jutro jutro kao mnoga druga
59
*** morala sam doći nije bilo druge ostaviti trag u danu ravne crte rasplesanog lišća i tišine bezbojne tišine ne vjeruj što ti pričaju lažu postoji grad i postoji vrijeme to vrijeme ludo i nezasitno i oni koji tim istim stopama kruže i gube se u kovitlanju lišća da li da te pospem lišćem rekao si
60
as time goes by tko je taj koji ima doći a već je ovdje i već je bio uzdahnula sam pljucnula na suhi prst da okrenem još jedan list knjiga je još duga i korice su joj od fine meke kože preko puta moje pod svijećom nagnute glave pričinja mi se neko obličje u tmini samo mali lahor i u mraku ću tapkati i teturati moja soba nema zidove oni se stalno odmiču i kad pokušam doći do vrata ona bivaju još dalje i u tom crno bijelom filmu s malo starinski žute netko je stavio longplejku na početak i začulo se opet as time goes by
61
*** nema me tu gdje jesam već sam tamo gdje nisam i pokušaj me naći otišla sam odnio me vjetar naći ćeš me gdje svija jesenje krošnje i kovitla lišće raznoseći ga niz ulice gdje šetali smo jednom nekim gradom kao što je i ovaj
62
*** ako netko zakuca i ne otvorim to je jer me nema a nema me jer vidim kišu kako lijeva i ja nisam ni to ni to ni lice u ogledalu ni ono koje u njega gleda a kako između slamnatih madraca vedrine stoji neki ćoškasti oblak mutni oblik koji naganja me po sobi punoj noćnih leptira tako to zna biti
63
64
*** noć je prerezala svoje kapke na podiju uspaljene smrti koja jedva čeka bit oglodana do kostiju nasmijat će se kristalno jedro mjesečeve lađe ostaću ogrnuta umivenom svjetlošću i neće biti suza do gorskih livada da se isplaču svoje oči ćeš mi dati da gledam sve ponovo topot konja strah me da ne oglušim uz toliku tišinu samo spokoj boli koja reže zrak po mojem odrazu si stvoren da poznam tu bol koja dolazi po prvi put koja je oduvijek ovdje izgubit ću sve šešire koje sam kupila prošlih zima skupit ću ponovo uprljan horizont kojim lamaću tvoja krila
65
*** dodiri kao luke mramorom kao tvrdim dimom utvarom kulom od riječi kojima želimo uhvatiti opojni odraz logike mjeseca sad prigrliti te u obzoru tijela što samo jest obrat ka prostoru priljubljena uz kožu u kojoj stanujem neutješena svjetlošću što uzavrela prodire kroz zjenice
66
*** lažne lađe mjeseca luke u kojima ne pristajem oceni kojima ne putujem zaboravljam na usnule zvijeri kojima tepam neutješne riječi koracima krotkih vjetrova prekrivam nebo tvojim odrazom
67
68
*** katatonija vremena vezivno tkivo promašaja leđima okrenuta vječnosti čekat ću na tvoj znak kad da predstava ponovo počne netko će mi suflirati zaboravljen tekst ti ćeš me gledati kao prvi put u praizvedbi reflektorima osvjetljen prizor zaustavljen u unutarnjem oku tiskaju se zvijezde na plafonu ne ne znamo ništa o zaboravu
69
*** ni kiša ni ja nismo slutile da ispod svih slojeva tuge ostaje samo mali broj ponosnih gradova u koje ni ona ni ja nikada nećemo stići ne postavljaj pitanja hrabro izvezi pokrov bar kiša vješto vesti je znala
70
*** prekrajam dane u brodove od papira vežem osamu za dokove zašivenim ranama na porubljenim krošnjama odlutali gradovi u koje ne stižem i krune vodim na uzici uvijek nanovo prebrojano drveće odlasci zlatom izvezeni u svaku sobu ulazim potajno štitim te od razuzdanih ptica kad kažeš vječnost mislim na ptice ocean je nestao prošle noći i gnijezda su popunjena brižne su krošnje vrijeme postaje meko dovoljno meko da u njega utonem
71
72
*** klatna poričem kišu čašice pune brodova brodovi puni tuge nježnost nijemost i ni novi ni stari obzori jedna mrtva ptica
73
*** nebo raskrunjeno ravnodušne ptice ogrnute krhotine stakla po tijelu gladnom razasutom po zvonicima našiljenim nad vodama lebdi čežnja da svrši sve suvišno opažanje neimenovanog nježna kiša na krajnjim pribježištima
74
*** bol otplovljava kao gondola po mutnom kanalu crvenog vina u čaši bol u svim večernjim ogledalima s istom sučeljenom slikom uvijek ista točka što produbljuje se raste i širi unutar sebe prisni valovi nisu li sva usta jedna jedina velika koja me prekrivaju kao plašt
75
*** otajna lica i krila su drukčije druga nebeske zvijeri uvijek budne bolećivo gladni atrofirani vidici na račvanju s obalama što jedna drugu napuštaju nijemo i nezasitno iza zaboravnog stakla
76
Orbis factor I svijet je slijep i pipam tražeći toplu ranu da se skrijem. U svijetu gladnom, gladna sam i sad sam tu. Ne nalazeći unutra nikog. Ni s druge strane, htijenja - sve ista prazna mjesta daleke pustinje čežnje. Ne stižući nikud. Ja? Ti! Razlij se po meni, ja sam razliveni obris, ja sam točka prepuna ogledala, iz kojih izranjaju crne ptice.
77
*** Vjeđe ne mogu zaštititi gnijezda izumirućih ptičjih vrsta u mojoj utrobi. Svi su mudraci odavno napustili tervenke, odbacujući šešire u vjetar. Nema puta da ga slijedim, otkako katedrale postale su ruševine. "Imate li vremena za ljubav?", upitala sam stranca na pustoj ulici i on mi je rekao da u noćima kao što je ova nitko ne pita za razlivanje oceana koji raste preko rubova s kojih svijet se ruši u nepovrat. I još mi je rekao da ne zvone zvona nad oceanima. Bila sam bez puta i bila sam gladna i on je bio stranac. Naše samoće nisu mogle postati jedan te isti ocean. Valovi su udarali o zvonike.
*** nebriga o licu koje pada zaustavljaju dlanovi kapi razvratne kiše pusti lađe da tonu na dnu mora čekaju serafi gdje i kada ti mi kaži naši prsti dodirnuti će vječnost prekrili su obale plesnim koracima nježnost je moja tvoje su ruke
80
*** odlutali kamen ispod potopa nebo ovaj put nije žuto ponekad ruke ti rasute po obroncima tražim usred točke neomeđene hladnim vjetrovima lica nisu ovdje ni jedno od njih tvoje se upire o lađe nijemo se hranim ostacima iz morskih pećina nekad ni čekanje nije vjerno satu ti ubireš školjke ja nisam kazaljka na satu
81
82
*** nikad nikad nježnost neće biti toliko ranjena da isteku svi dani iz zupčanika vremena naša točka biti će i dalje neomeđena ti širiti ćeš ruke i ja ću zaviriti načas kroz obzor prije no što lađe utonu u zjenici i počne novo odbrojavanje s one strane magla se diže moja sjena zakucana je čavlićima o zidu
83
*** krivotvoreni su dani kao i obale unutar prozora zipke na račvanjima još prostirem konjanike na neopasane kružnice oko naših odmorišta ti i ja više nismo ti i ja
84
*** opasne uzice oboru탑anih razbojnika kao kad kradu opojne esencije s pozubljenih bridova
85
86
*** ako siromašne kule piruju na rubu stakla s nepremostivim visinama ptice ne dolaze dvoriti mrtve čuješ li kako se nižu kristalne lađe na ogrlici vremena čas je ogrni me blagošću
87