Vila Amalka by Bibijana Majglad

VILA AMALKA

13 priča o Vili Amalki

S češkog prevela: MrsWindsor

(Zlatna djeca)

VILA AMALKA Jednom se na šumskoj ledini pojavila neobična magla. Puhnuo u nju vjetar, i stvorila se malena zlatokosa djevojka, kose duge sve do gleţanja, u bijeloj haljinici. Budući da nije imala roditelje, nadjenu sama sebi ime Amalka. Napravila je sebi vjenčić od plavih različaka,

metnula

glavu

zadovoljno otplesala do jezerca. Dok je promatrala svoj odraz u vodi i namještala cvjetni vjenčić da joj što ljepše stoji,

iznenada

pokraj

nje

projuri

prestrašena košuta. Amalka poĎe za njom. Košuta zaplače i ljudskim glasom progovori: "Lovac Vinska Mušica pucao je na me i moje lane, i sad ga ranjenog po šumi progoni. Pomozi mi, vilo Amalko!" Vila poĎe traţiti lovca i usput naiĎe na lane, koje je sakrila iza jednog borova drveta. "Sjedni tu i čekaj me", reče vila lanetu. Lovac je primijetio Amalku i počeo nju i lane s puškom naganjati po šumi. Spretna mala vila uspjela je pobjeći lovcu, i na brzinu je ubrala stručak čarobnih kopriva. Prišulja se lovcu iza leĎa i ošinu ga koprivama. Lovac padne u dubok san, a Amalka iskoristi priliku i izgovori vilinske čarobne riječi kojima mu je začarala pušku. Vinska Mušica naglo se razbudio, i opet pojurio za lanetom. Pucao je, no iz puške mu izletješe - mali bijeli leptirići! Lovac u čudu stade pregledavati neispravnu pušku, kadli iz nje izlete - stršljenovi! Vinska Mušica bjeţao je po čitavoj šumi ispred roja bijesnih stršljenova, najbrţe što su ga noge nosile. Sakrio se u jasle, no naĎoše ga i izagnaše van. Potom lovac pobjeţe u šumsku kolibu. Stršljenovi poletješe za njim, i počeše gristi slamnati krov sve dok nisu načinili rupe i provukli se kroz njih u kolibu. Lovac je prestravljen izletio van i počeo trčati kroz

bijesni roj dalje u šumu. Na čistini je zatekao Amalku i ranjeno lane, kojemu morade ljekovitim travama zaliječiti ranu, da popravi nesreću koju je prouzročio. Lane se sa vilom sretno vratilo mami, a lovac još i danas gunĎa, jer mu je propao ulov.

KAKO JE VILA AMALKA OTIŠLA SPAVATI DO PROLJEĆA Bijahu posljednji topli dani u godini. Vila Amalka sjedila je na malome panju i grijala meĎu dlanovima posljednji cvijetak što se još trebao rascvjetati do zime. Uto preko pašnjaka doĎoše dva djedice u koţusima noseći veliku vreću. Ne hodaju kako treba, već se neprestance spotiču i prevaljuju vreću jedan drugomu na leĎa. U tu vreću stalo bi valjda pola neba, a zavezana je čarobnom tkaninom. Kad djedice doĎoše k Amalci, reče prvi: "Moţemo li ovdje nešto isprobati?" "Ta ja ne znam, tko ste?" otpovrnu Amalka. "Doznat ćeš," reče drugi djedica i maše prema Suncu: "Moţemo li nešto isprobati?" Sunce pogleda prema dolje iz nebeske palače i zavrti glavom. "Onda ne još," pognuo je ramena drugi djedica. "Ali što s vrećom?" "Amalko, moţemo li ovdje negdje ostaviti vreću?" upita prvi. "Za malo vremena doći ćemo po nju." "Ostavite ga tamo ispod tri grma šipka," pokaţe rukom vila. Djedice odnesoše vreću pod grmove, popraviše svoje kape na glavi i odoše nekamo dalje. Amalka obiĎe vreću. Od nje je dolazila takva hladnoća, da se okolo nakupljalo inje. A kako bijaše slabo zavezana, letjela su iz vreće bijela perca. "Djedice sigurno znadu, zašto je tomu baš tako," misli Amalka. Ostavila je vreću da leţi ispod tri grma šipka i otišla ručicama grijati posljednji cvjetak što se trebao rascvjetati prije zime. Ne proĎe ni tren a do vreće doĎe gostioničar Půlsklenka (Polčaše) iz obliţnjeg sela. Traţio je na pašnjaku gljive; vidje ono inje uokolo i reče: "Da imam tu vreću, ne bih morao kupovati led. Stavio bih vreću u podrum i tamo bi uvijek bilo kao u hladioniku." Nigdje nikoga, samo neki ptić viri iz trnja. Půlsklenka stavi vreću na leĎa i odmagli s njom. Za časak drugim putem doĎoše ona dva nespretna djeda. Sunce ih prekorava iz nebeske palače: "Djedice, gdje ste bili? Ta najviši je čas!" Ti djedice bijahu ustvari Snjegonosci, a ona vreća bijaše puna

snijega. "Ništa nije propalo," zagunĎaše Snjegonosci. "Za časak sve će biti, kako treba." No kad su se dokoturali do tri grma šipka - vreće nigdje. Na nebu Sunce se ljutilo. "Loše ste čuvali vreću, djedovi Snjegonosci!" Naime, u vreći je bio cijeli godišnji urod snijega. Sunce je grmjelo na djedice a oni su se u neprilici samo premještali s noge na nogu i slijegali ramenima. Iz šume iziĎe vila Amalka a oba djedice odmah na nju: "Kamo se izgubila ona vreća snijega?" Amalka je problijedjela od brige. Traţili su vreću od grma do grma, dok se nije javio ptić iz trnja: "Odnio ju Půlsklenka iz gostionice." "Olala," rekoše djedovi Snjegonosci i krenuše s Amalkom u selo traţiti vreću. Gostionicu nisu trebali dugo traţiti. Bijaše okovana u led sve od prašine na podu do dimnjaka na vrhu krova. Sve od one vreće snijega. Půlsklenka obilazi okolo smrznute gostionice i turobnim glasom govori: "Tako mi i treba. Tako mi i treba." "Pomaknite se konačno, djedovi Snjegonosci," reče Amalka. "Izvucite vreću iz podruma i odveţite ju. Past će snijeg i bude dobro." No djedovi Snjegonosci su se jako prestrašili. "Ali ta vreća je ljuta!" "Onda moram sama," reče vila Amalka. Zamotala je ruke u krpe i naredila vreći, neka iziĎe iz podruma. Ondat je razvezala tu veliku vreću. Pahuljice su polako počele padati iz vreće, pa sve brţe. "Amalko, smrznut ćeš se!" kriknuše djedovi Snjegonosci. Vila se samo nasmijala: "Prije ću otići tamo, gdje vile spavaju zimski san." I plesala je polako, činila korake i koračiće, i plesala - i više nije tamo bila.

KAKO SE AMALKA PRETVORILA U PTIČICU Jednom se vila Amalka ljuljala na zelenoj grančici kao na ljuljačci. Uto doleti k njoj crvendać, sjedne na grančicu i tuţnim glasom reče:" Amalko, dogodila se velika nesreća." "Nije valjda!" prestrašeno će Amalka. "Crvendaćica je ujutro izletjela iz gnijezda i još mi se nije vratila," tuguje crvendać. "Potraţit ću je," reče Amalka, i smjesta pođe u šumu traţiti crvendaćicu. Pitala je svih sedam jeka u šumi, ali one nisu znale ništa. Nađe tako nestalu ptičicu u gustišu. "Ovdje si," dahnu vila Amalka. "Pođi smjesta sa mnom, crvendać te od rana jutra traţi." "Rado bih pošla, samo što sam ulovljena," tuţno odgovori crvendaćica. Vila Amalka ju bolje pogleda, i vidje da se crvendaćici jedno krilo i repić prilijepili za dasku. "To je ptičar Sklopeček ovdje postavio ljepilo," tuţi se. "Daj mi drugo krilce. Odlijepit ću te," reče Amalka. Oslonila se na pete i vuče za krilce, svom snagom. Uto zapuhao šumski vjetar, i Amalkine duge kose nalijepio na ljepilo. "Sad smo obje ulovljene," uzdahnu Amalka. Za časak je u gustišu nešto puknulo i začula se zviţdaljka, što mami ptice. "To ide ptičar Sklopeček," šapnu crvendaćica. Amalka brţe izgovori riječ livivililivili (probajte i vi izreći tu čarobnu riječ), i proptičarila se od vile u ptičicu. Bijaše to ptičica neviđene ljepote. "Hej," reče ptičar Sklopeček, kad se konačno pojavio iz gustiša, "ulovile se odmah dvije! Ova prva je crvendaćica. Ali ova druga? Morat ću kod kuće u knjigu pogledati." Oprezno je odlijepio obje ptičice i metnuo ih u krletku, što je ponio sobom. Drugoj ptičici se nije mogao dovoljno nadiviti. "Kakve boje! Kakva krasna perca! I njeţne noţice! A tek glasić, kad zapjeva!" Uto se u šumi začuje trublja. Bijaše to znak da dolazi Kraljica. Pošla je u lov i izgubila konja, izgubila je šumara, ostala joj samo trublja. Kraljica s okruglim šeširom iziđe iz gustiša i reče: "Drago mi je, Sklopečku, što te vidim. A što si to lijepoga ulovio? Kakva ljepota! Odmah sutra mi tu ptičicu donesi, neka mi pjeva." "Donijet ću," odgovori ptičar

Sklopeček, ode s krletkom doma, a Kraljica je dalje po šumi trubila. Drugi dan donese Sklopeček krletku s ptičicama u kraljevsku dvorani za primanja. "Ostavit ćemo ih zajedno u krletci," naredi Kraljica. "Neka crvendaćica uveseljava tu veću ptičicu. A veća neka mi lijepo zapjeva." Samo, niti crvendaćici niti Amalki do pjevanja ne bijaše. Sjedile su u krletkici i šutjele. Kraljica se zbog toga sve više ljutila. "Naredi im, Sklopečku, na ptičjem jeziku," viknu. "A ako mi ta veća ptičica ne zapjeva, jao si ga svima vama!" Sklopeček naredi na ptičjem jeziku, i zviţdaljkom se sluţio, ali kako da Amalka u ptičjem perju pjeva poput ptice, kad to vile ne znaju. "Svi ćete u zatvor," mahnu rukom Kraljica. "Mala ptica, veća ptica i Sklopeček isto." Zasvirale su trublje i to troje odvezli su na drvenim kolima u ţeljeznom kavezu, na doţivotnu robiju. Čuvao ih je straţar s kopljem, ali je crvendaćica ipak uspjela šapnuti Amalki: "Učini neku vilinsku čaroliju. Pobjeći ćemo i gotovo." "Ne mogu," šapnu Amalka crvendaćici. "Zato jer putujemo poljem, a ja poljskih čarolija ne znam." Onda su ušli u šumu. "Hajde sad!" molila je crvendaćica Amalku. "Moram uz sebe imati čarobni korijen," reče Amalka. Zatvor je bio blizu, što bi šišarku bacio. "Sad

svima

trima

amen,"

reče

Sklopeček. Uto dođe crvendać, koji je još uvijek vjerno traţio svoju crvendaćicu. "Vjetar mi je donio sve, o čemu sam ovdje čuo pričati naglas i šaptom. Ovdje je, Amalko, čarobni korijen." Dovrši, i spusti korijen na kavez. I dogodilo se. Sve kovano ţeljezo se razletjelo u komadiće, konji se prestrašili i odvezli prazna kola. Sklopeček je ostao sjediti na mahovini kraj puta i gleda, kako pred njim skakuću tri ptičice. Uto se ta najljepša prebaci preko koljena - i postane opet vila Amalka. "Sklopečku," reče, "znam ja, da ćeš opet loviti ptičice, jer si ptičar. Ali ne diraj mi više crvendaća i crvendaćicu!" "A što ako mi to naredi, recimo, Kraljica?" htio se izvući Sklopeček. "Samo neka ona naređuje," reče vila Amalka i izgubi se s ptičicama u šumi

KAKO JE VILA AMALKA PLESALA PRED KRALJEM Jahala jednom vila Amalka šumom na jelenu Vjetrnjiku. Pristajali su jedno drugome veoma lijepo. Lutahu šumom, pa preko dva pašnjaka. Na trećem pašnjaku Vjetrnjik se propeo na straţnje noge, da je Amalka zamalo pala u trnje i grmlje. Uto se začuje hrapavi glasić: "Ma kamo gledate vas dvoje??? Srušili ste mi kućicu!!!" Pogleda bolje Amalka, a ono tamo stoji šumski domaći - Trneček. Sav je bodljikav kao trnova grana. "Nemoţete drugamo hodati?" viče i ţalostan obilazi svoju srušenu kućicu. "Ne ljuti se, Trnečku," reče Amalka. "Poslat ću ti pomoć da popraviš kućicu." "Više sam ljut zbog nečega drugog, nego zbog srušene kućice," zakriči Trneček. "Ti si ljepotica, jelen ljepotan, a ja tako ruţan." "Tu se ništa učiniti ne moţe," reče smireno vila Amalka. "No ipak nešto ţelim od tebe za tu kućicu, " reče Trneček tihano kao zmijica. "Ţelim Vjetrnjiku nešto prišapnuti." Sagnuo jelen glavu, Trneček mu šaptao u uho, i pritom se čudno smijuljio. Potom Amalka i Vjetrnjik odoše dalje. Jelen je stalno išao polako, kao da mu se u glavi čudne misli roje. Zaustavi se i reče: "Moţeš li Amalko poći pješice? Negdje me čekaju." Amalka skoči s jelena u mahovinu, a Vjetrnjik pojuri u šumu. Samo, bijaše to Amalki sve jako jako čudno. Sjedne na vjetar kao u kočiju i u potaji poĎe za jelenom. Duboko u šumi čekao je jelena Trneček. Tek što je Vjetrnjik dotrčao, odmah mu Trneček reče: "Dobro je što si ovdje, Vjetrnjiče. Ranije sam ti nešto prišapnuo, a sada ću ti nešto pokazati." Dovede jelena na čistinu, gdje je šumar Vinska Mušica imao svoju kuću. Tamo pokaţe Vjetrnjiku jelenske rogove pribijene na pročelje pri samom vrhu kuće. Bijahu to rogovi s 20 paroţaka, jedna snaga i ljepota. Jelen Vjetrnjik pogleda rogove, objesi

glavu i uzdahnu: "Sad si me Trnečku učinio nesretnim, najnesretnijim jelenom na svijetu. Sramim se svojih rogova, zato jer imaju samo 16 paroţaka." Čula to vila Amalka, koja je baš u taj čas doletjela na vjetru. Htjede utješiti jelena, gladila ga meĎu ušima, ali on joj je samo bok okrenuo. "Mene Amalko utješiti ne moţeš." Trneček je skakao uokolo njih i samo se blesasto smijuljio. Amalka na kraju ispusti suzicu i otiĎe. "Ode ona," protrlja ruke Trneček. " A sada me, jelene, dobro poslušaj. Prvo sam ti nešto prišapnuo, pa sam ti nešto pokazao, a sada ću ti nešto dati." Vodio je Vjetrnjika u šumu sve tamniju, sve do mjesta, kamo jeleni već stoljećima odlaze odbaciti rogovlje. Bijahu tamo jelenski rogovi manji, ali i veći i ljepši. Cijelo brdo tamo je bilo, čim višlje pogledaš, tim ljepši rogovi. Na samom vrhu leţahu rogovi s 36 paroţaka. "Ove moram imati!!!" reče jelen Vjetrnjik. "Dosegni ih," reče Trneček. Udari Vjetrnjik glavom o stablo, u mahovinu padoše rogovi sa 16 paroţaka i segnu do onih s 36 paroţaka. "Sad si kralj svih jelena," reče Trneček. "Oglasi se, da to znade cijeli svijet." Vjetrnjik je prednjim kopitima stao na panj i zatulio po jelenski kao cijela kapela. "Sada to znadu svi!" zakriči Trneček, čudno se nasmija i skliznu meĎu paprat. Uto se iz šume oglasi trublja i netko odnekuda viče: "Čuo sam riku kralja jelenskoga. I ja sam takoĎer kralj." Iz dubine šume doĎe kralj na visokom ţdrijepcu i što nije još izrekao, reče sad: "Jelene Vjetrnjiku, ti si kralj, ja sam kralj. Samo ja imam lovačku pušku." I nacilja jelena. I cilja. Vjetrnjiku otkucava posljednji čas. Malo je nedostajalo da opali puška, kadli tamo brzi vjetar donese vilu Amalku. Počela je plesati pred kraljem tako lijepo, kako inače smije samo pred Mjesecom. Kralj gleda i gleda. Da bolje vidi, opre se o pušku kao o štap. Iskoristio to jelen i utekao u šumu. A vila Amalka, takoĎer je brzo nestala. Kralj je ščepao Trnečka iz paprati i veoma tuţno rekao: "Što sam ulovio, ulovio sam. Odnijet ću te u dvorac i staviti u staklenku s gušterima."

KAKO JE VILA AMALKA IZLIJEČILA JEŽEVU ŠAPICU Dozrijevale su jabuke na stablima u šumi... To doba godine je za vile veoma vaţno. Vila koja ne popije sok napola zrele jabuke, spotiče se pri plesu sve dok ne dozriju sljedeće jabuke. Amalka je uzela košaricu i išla traţiti jabuke. Svugdje se raspitivala za jabukova stabla, ali rekla joj je tek šojka : "Znam gdje su točno, odvest ću te tamo." Kad su stigle, reče jabukovo stablo Amalki: "Konačno si došla! Svake godine čuvam jabučicu za vilu, ali još se nijedna nije zaustavila kraj mene." Samo što je jabučica visjela jako visoko na stablu. Amalka ju nije mogla doseći. Reče šojki: "Odleti gore i baci jabuku u travu." "Ako jabuka udari o zemlju, onda bih valjda izletjela iz svog vlastitog perja!" prestraši se šojka i pobjeţe. Amalka ostade pod stablom s praznom košaricom. Uto doĎoše dva jeţa, a stupali su poput vojnika. "Ja sam jeţ," reče prvi. "A ja jeţica," reče drugi. Oni su tako uvijek započinjali razgovor, da ih netko ne zamijeni. "Zašto tu tako stojiš?" upita jeţica vilu. "Zato jer mi je jabuka previsoko," reče Amalka. "Onda lupi o stablo i plod će pasti," savjetova joj jeţ. Amalka se primi za korijen i zatrese. Na jabuci se pomaknuo jedva listić. "Ovako jabuka neće pasti," reče jeţ. Vratio se sedam koraka unatrag, zatrčao se i udario o stablo. Jabuka je pala Amalki na dlan. Trenutak ju je promatrala, pa rekla: "Ali kako ću iz nje dobiti sok?" "Ovako," reče jeţica. Ubola je jabuku bodljom, i iz jabuke je odmah potekao sok. Amalka si je natočila punu čašicu, ispila i odahnula: "Sad ću do sljedećih jabuka moći savršeno dobro plesati." Sjetili se jeţevi da im se zapravo ţuri, te krenuli dalje. Jedva da su malo odmaknuli, kadli će jeţ: "Gledaj, jeţice, na cesti leţi kamen.""Onda pazi, da ne staneš na njega, " reče jeţica. No jeţu se već noga saplela o kamen i lupio je ravno šapicom na jeţičine bodlje.

Legao je na zemlju jer nije mogao dalje hodati od bolova. "Idem po pomoć," reče tiho jeţica i otrči natrag Amalki. "Amalko, jeţ je nagazio bosom nogom na moje bodlje. I sad tamo leţi." "Kad stane jeţ na jeţa, to je zbilja nesreća!" tuţno će vila. Zgrabila je svoje skute i otrčala tamo. Jeţ leţi i ima oči poluzatvorene. "Moramo naći ljekovitu travu," reče Amalka. Našla je listić majčine dušice i dala jeţu da pomiriše. "Ne boli te više?" upita jeţica. "Boli." A jeţ već gotovo da i nema otvorene oči. "Onda stvarno ne znam," zabrinuto će Amalka. Jeţeve oči bijahu zatvorene. Uto iziĎe Mjesec i reče: "Ja bih malo volio vidjeti tu šapicu." Skliznuo je prema dolje po nebeskom toboganu i rekao: "Jeţeva šapica veoma je natečena." Uzeo je u svoje hladne mjesečaste ruke jeţevu malu šapicu i malo ju hladio. "To je jako ugodno," reče jeţ i malo otvori oči. Onda još više, i napokon je gledao. "Znao sam ja sve to unaprijed," reče Mjesec. "O Amalki, o jabuci, o jeţu, o jeţici, o bodlji i o šapici."

KAKO JE VILA AMALKA SJEDILA U ZELENOJ KRLETCI Prolazila jednom vila Amalka pokraj ruţina grma. Najednom začu kako je netko zove glasićem tanjim od končane niti: "Pomozi mi, Amalko, pomozi mi." Pogleda bolje Amalka, i vidje kako se na grmu

među

zelenim

granama ljulja

pupoljak. Bila u njem zatvorena malena Ruţenka i stalno je dozivala: "Pomozi mi!" "Znam, da već procvjetati bi htjela" reče vila i pokuca na pupoljak: "Pusti Ruţenku van!" Samo pupoljak se nikako nije htio otvoriti. Uzdahnu Amalka: "Teško je to, Ruţenko. Kod nas u šumi uspjelo bi mi rascvjetati cvijet, ali na poljskoj međi to ne mogu." "Pomozi mi, molim te!"ponovno će Ruţenka ."Jedino da odem po vodu i zalijem taj lijeni ruţin grm, da poţuri s cvatom,"reče Amalka. "Ti si tako dobra, jedva čekam da se vratiš," odgovori Ruţenka. Putem prema ribnjaku sretne Amalka raka. Bijaše to veliki crveni rak i govorilo se da je lijep poput viteza. Sada je sjedio iza kamena i bio jako nesretan, jer mu brkovi bijahu raščupani. "Zašto imaš tako neuredne brkove?"upita vila. "To je zato," zagunđa rak "jer sam jutros izgubio zrcalo, i nemam se gdje vidjeti." "Tamo leţi, podigni ga." reče Amalka. "Lako je to reći, pogledaj!" reče rak. Okrenuo se nosom prema zrcalu i hoda. Ali čim više korača, to je od zrcala udaljeniji, jerbo rakovi hodaju unatraške. "Tako nikada nećeš stići do zrcala," reče vila. "Moraš se okrenuti, ipak si rak."

Rak je bespomoćno poloţio kliješta na travu. "Kad se prema zrcalu okrenem repom, onda ga pak ne vidim." Amalka mu je govorila kako da se kreće i rak se prema tome kretao u smjeru ogledalca. Oglednu se u njemu, poravna brkove, i opet bijaše lijep poput viteza. Onda joj na račjem jeziku reče: "Oka šedub alabert ujom ćomop, omas em invoz." Nasmija se vila, jer nije lako razumjeti rakove. Reče: "Baš me zanima, kako rak moţe pomoći jednoj vili." I pođe dalje prema ribnjaku. Na brijegu si zadignu haljinicu, nađe praznu školjku, i uzme u njoj vode za ruţin grm. Kad je zahvaćala vodu, izađe iz ribnjaka vodenjak. Bijaše to Kebule, zla ţablja njuška. Što u njemu bijaše dobrog, u jednu malu lokvicu bi stalo. Zato bi se zlo prelilo preko vodene brane. Zgrabi on vilu Amalku za ruku i zakrekeće: "Povući ću te dolje da mi domaćicom budeš!" Amalka se prestraši. "Ali ja sam šumska vila i ne mogu boraviti u vodi. I još k tome si, Kebule, uţasno uţasno ruţan!" Prekipjelo je vodenjaku Kebuli, toliko da je oko njega uzavrela voda u ribnjaku. Načinio je valove sve do obale i rekao: "Neću te povesti dolje, Amalko. Radit ćeš na obali među trstikama i miješati maglu." Dok je govorio, natrgao je zelene trstike i ispleo iz nje zelenu krletkicu. "U ovom kavezu ću te čuvati, da te imam na sigurnom." Poklopio je Amalku krletkicom i sišao u dubinu. Sjedi tako vila Amalka u zelenoj krletki, prebacuje školjkice iz ruke u ruku i dosađuje se. Vodenjak Kebule šalje joj poruke po ribama, neka mu bude domaćica. Ali Amalka nikako da pristane. Kad je krletka počela venuti i Amalka gotovo umrla od dosade, podignu se val. Kad se val vratio natrag u ribnjak, stajao je tamo rak. "Mondej ej aliv algomop ukar, igurd tup kar iliv." reče Amalki. A onda je kliještima počeo sjeći zapletene čvorove na krletki. Amalka istrči van, uzme vode u školjku i zalije ruţin grm. Pupoljak se otvorio, Ruţenka se ukazala i rekla: "O, kako je bijel ovaj svijet; u pupoljku je bilo sve ruţičasto." "Lutkice,"reče na kraju vila Amalka, "nisam znala da će se toliko toga desiti, ako se samo malo prošetam pokraj ruţina grma.

KAKO JE VILA AMALKA NAŠLA KAMEN MUDRACA Došla jednom vila Amalka na okruglo mjesto, gdje je bilo svjetlo, i kada nije sijalo sunce. Tu su rasle ĎurĎice i tihano zvonile, a bijahu tu i modri zvončići malo dubljeg zvona. Zajedno su stvarali prekrasnu glazbu. "Čudno je to mjesto" reče vila Amalka. "Baš onakovo, kao da je ovdje negdje u blizini kamen mudraca." Oglednu se Amalka, segnu pod mahovinu - a ono tamo zbilja leţi kamen mudraca. Jasno svijetli, ali ne peče kad ga u ruku uzmeš. Ako ruţan čovjek naĎe kamen mudraca, odmah se proljepša toliko, da moţe drugima dijeliti ljepotu. Ako pak zao čovjek pronaĎe kamen, istog časa postane sama dobrota. Vila Amalka razgleda kamen i htjede ga skriti natrag pod mahovinu. No uto iza drva iziĎe baba, što je tamo jagode pobirala. "Dobro znadem, Amalko, da si našla kamen mudraca, tebi ne sluţi ničemu, zato što si vila. Ali ja ţelim biti lijepa. Pa mi onda taj kamen daj." "A što ćeš ti bako imati od toga, ako budeš lijepa?" reče Amalka. Baba Borovnica premještala je košaru iz ruke u ruku. "Sjesti ću kraj posude s vodom, gledati se u vodi kao u zrcalu, i bit će mi veselo." Dadne Amalka kamen mudraca babi, ali uto se začuje pucketanje grančica u grmlju i iz njega iskoči lopov Vešmyška, jedno niškoristi, što nije pošteno niti taj lopovski zanat savladao. Preko dana se izleţava u šumi, a navečer krade po poljima urod. "Cijelo vrijeme vas promatram," kriknu Vešmyška, "i cijelo vrijeme govorim sam sebi da kamen mudraca pripada meni. Dosta mi je kraĎe. Radije ţelim biti pošten čovjek." Vila Amalka je saslušala i babu Borovnicu i lopova Vešmyšku, te reče: "To ćemo teško riješiti. Vas je dvoje, a kamen samo jedan."

"Riješit ću ja to lako." reče baba Borovnica. "Ja takoĎer," poţuri se Vešmyška. I kao da su se dogovorili, zgrabiše kamen , časak su se natezali, i na kraju rekli: "Svakome pola!" Staviše kamen mudraca na veliki plosnati kamen, tresnuli ga drugim kamenom, i on se raspolovio. Svaki je zgrabio polovicu. Počeše se dešavati čudne stvari. Jerbo je svaka polovica imala samo pola čarobne moći. "Brkova mi..."prestraši se baba Borovnica, "pogledajte me!" A bijaše od pola nosa do jednog ramena lijepa kao ljepota sama, a druga strana joj ostala ruţna. "Ah," uzdahnu gotovo poboţno Vešmyška. Njemu se dogodilo nešto drugo. Napola bijaše poput svećenika, jednom rukom se kriţao, ali je drugom krao babi jagode iz košare. To k ničemu nije sličilo. I oboje se na Amalku razbjesniše. "Sad nismo ni jedno ni drugo!" "Bacite te dvije polovice kamena i opet će biti, kao što prije bijaše," savjetova ih Amalka. "Baš to ne ţelimo," rekoše. "Jer nedostaje samo polovica, da budem poštenjačina!" viknu Vešmyška. "A ja ljepotica!" viknu baba. Stajali tamo tako, baba je plakala jednim okom nad svojom polovičnom nesrećom, a lopov Vešmyška joj nepoštenom rukom krao jagode iz košare. I opet se ta baba jednim okom smijala nad svojom polovičnom ljepotom, a Vešmyška se drugom rukom kriţao. Amalka isprva nije znala što bi, no onda se nasmija: "Popravit ću ja to." Uzme košaru s jagodama i pobaca ih po šumi. "Tko jagode prvi pobere, dobit će od mene dar vilinski." Baba i Vešmyška odmah se baciše na posao. Zato jer im s dvije ruke ide brţe, spustili su u mahovinu svaki svoju polovicu čarobnog kamena. Odmah su postali kakvi su i prije bili. Neki govore, da je bilo ovako: prva je pobrala jagode baba, dobila cijeli kamen, postala ljepoticom i uzela Vešmyšku za muţa. Drugi pak vele da je ovakav kraj: Prvi je pobrao jagode Vešmyška. Dobio je cijeli kamen, postao poštenjačina i uzeo babu za ţenu.

KAKO JE VILA AMALKA SRELA OVNA KUDRNU Srela jednom vila Amalka na uskoj vilinskoj stazici ovna Kudrnu. "Kamo ideš, ovniću?" "Ravno,"otpovrnu ovan Kudrna. "Ja takoĎer." I stoje tako jedan nasuprot drugome. "Makneš mi se s puta?"reče Amalka. "Ne znam," zamisli se ovnić."To znaš, da imam tvrdu glavu." Naposljetku ipak odskoči u stranu sa stazice i reče: "Ja sam si razmislio, Amalko. Idi prva." " Oduţit ću ti se,"prošapta vila"reći ću ti nešto, o čemu nitko još ne zna. U onoj šumi je tajanstvena livada.Tamo ću te odvesti." I učini tako. Na toj livadi bijahu sve vlati trave duge, predugačke. I rasle su tamo razne

ljekovite

travama

budi

Kudrno"reče

biljke. na

oprezu,

Amalka."Neke

imaju tako neobične moći, da to skoro niti ja ne razumijem." Potom Amalka učini pred ovnićem poklečak, i on se nakloni njoj, te se raziĎoše. Vila poţuri dalje preko livade. Ovan Kudrna počeo je pasti. Najeo se tih dugih predugačkih stabljika trave. Potom je za bolji okus otkinuo nekoliko cvjetova. Ali stalno kao da mu fali neki začin. Kudrna se bacio na ljekovite trave. Bijaše na livadi jedna ljekovita biljka malo podalje od drugih. Nije bila visoka, a izgledala je jako jako nesretno. Ovnić ju upita: "A zašto si tako nesretna?" Biljka ispusti suzicu. "Prošlo je ovuda sedam ovnova," reče (a lagala je), "ali nijedan mi ni listića otkinuo nije. Zato sam nesretna." "Uzet ću ja jedan listić, da te razveselim,"reče Kudrna i gricnu te stane polako ţvakati. U tom trenu noţice mu popustile i nebo i zemlja kao da su zamijenili mjesta. Ovan je poţelio ići doma, ali kamogod krenuo, nikud došao nije. Vodi ga čudan glasić - biljoglasić i šapće mu:" Ovuda ne ovuda." Umjesto do ovčinjaka došao Kudrna do isušenog korita rijeke, a treći put bilo je najgore. Glasić-biljoglasić doveo ga na sam

kraj visoke stijene i prošaptao:"Učini još koračić." "Ni koračića!!!"poviče odozdola vila Amalka. Došla je po ovna na vrh stijene i odvela ga na livadu do dubokog bunara. Kudrna je stavio bradu na kopita i zaspao, da prospava tu čudnu čaroliju. Vila sjede u travu i pričeka dok se ovan nije probudio. Bijaše joj dugo čekati, pa reče:"Otplesat ću sedam krugova oko bunara." To bijaše u trenu kada se spušta tama i izlazi Mjesec. Izašao na nebeski vidikovac i razgledava planine i livade. Uto spazi Amalku kako pleše. Htio je bolje

vidjeti,

sagnuo

omakne mu se srebrna noga. "Ah!"uzdahnu vila. Mjesec je pao ravno u bunar. Leţao je na dnu na srebrnim leĎima zraka.

hvatao "Uhvati

mjehuriće se!"viknu

Amalka i poda Mjesecu ruku. Ali nije ga mogla dosegnuti. Da sve bude još gore, u bunaru se počela voda mutiti od Mjesečeve hladnoće. Dok nabrojiš do sedam, nitko više Mjesec u tom bunaru naći neće. Uto se probudi ovan Kudrna. Kleknu na koljena i ispije bunar do dna. Mjesec je stresao svoju srebrnu glavu i otišao gore na nebeski svod. Nalaktio se i rekao : "Hvala ti, Amalko. Zahvaljujem, ovniću. Inače bih zanavijeke ostao leţati u bunaru i noću bi uvijek bilo mračno."

KAKO SE AMALKA PIKULALA S LJEŠNJACIMA Išla tako jednom vila Amalka oko lijeske. Odjednom joj se učini da čuje neki glasić. Nigdje nikoga, ali glasić se stalno javlja: "Ja sam Lješnjakov vilenjak!" "Pa gdje si?" upita Amalka. "Ja ne znam. Negdje u lješnjaku." zbori glasić. Amalka je prebrala 6 lješnjaka i 7. spustila na zemlju. Iskočio iz njega vilenjak. Ima smeĎu odjeću i ţuti šeširić. "Tiše," reče "upravo počinje jesen." Na te riječi se po pašnjaku proširio vjetar, otpuhnuo lišće s lijeske i ispremetao travu. "Propuhao mi je suknjicu" otrese se vila Amalka. "Tiše," reče Lješnjakov vilenjak, segnu u dţep i pobaca oko sebe pregršt lješnjaka. "uvijek kad ti, Amalko, bude hladno, pikulat ćemo se s lješnjacima i ugrijat ćeš se." Pikulali se s lješnjacima i Amalka je sva pocrvenjela. Pa

sjetila,

otplesati

ima

ples

susjednom pašnjaku. Otrči tamo,

Lješnjakov

vilenjak ju je čekao. Za trenutak - hop, i stoji tamo vjeverica

Pizizubka.

Izbečila oči na vilenjaka:" Što

ti?"

"Ja

sam

Lješnjakov vilenjak i sav sam okrugao. Ali ti imaš veoma šiljate zube" tiho reče vilenjak. Pizizubka bljesne očima. "Te zube imam za lješnjake krckati." "Je, uvijek imam pun dţep lješnjaka!" reče neoprezno vilenjak i počne ih razbacivati oko sebe. Pizizubka je časak pobirala lješnjake, no onda ih je bacila, zgrabila vilenjaka i već ga nosi u svoje gnijezdo na boru. "Odavle mi pobjeći nećeš," reče vjeverica Pizizubka. "Lijepo ću se izvaliti, a ti ćeš me hraniti lješnjacima." Kad je vila Amalka otplesala svoj ples na susjednom pašnjaku, vratila se do lijeske. Lješnjakov vilenjak bijaše nestao. Leţi tamo samo nekoliko razbacanih lješnjaka.

Amalka je slijedila njihov trag do staroga bora. Pizizubka nije bila kod kuće. Šetala je od vjeverice do vjeverice i hvalila se. Lješnjakov vilenjak sjedio je na rubu gnijezda i zvao Amalku:"Ovdje sam!" "Samo ja po tebe ne mogu doći, gore jako puše vjetar i otpuhao bi me. " tuţno reče Amalka. Uto se vratila Pizizubka, skočila na granu i viče:"Uzalud vam sve!" Čarati protiv vjeverica se ne moţe, jer im čarolija sklizne niz dlaku. Amalka je polako odlazila. Išla je tamnom šumom. A tamo se u grmlju valjao medvjed, tuče se grančicama po krznu, i tiho jadikuje. "Ti si tako velik, pa zašto jadikuješ?" reče Amalka. Medvjed se ţalio: "Strašno me, Amalko, muči buha." I opet ju pokuša otjerati njuškom i grančicom. Samo i njuška i graničica su veliki, a malena buha uvijek isklizne. "Čekaj, probat ću ja." reče Amalka. Medvjed klekne na koljena, da vila moţe doseći buhu. Amalka otrgnu biljku i otrese njome po medvjeĎem krznu. Pelud biljke raspršio se buhi ispod pazuha. Zacijukala je "ihihi" i skakala preko pašnjaka, kao sačma. "A sad ja tebi." reče Amalki medvjed. Odvede ju pod bor, gdje je gnijezdo imala vjeverica Pizizubka, i reče: "Sredit ću to u dva poteza." Prvo je zatresao bor njeţno, samo da stepe s njega Lješnjakovog vilenjaka Amalki u naručje. Potom je zatresao stablo svom svojom medvjeĎom snagom. Sasule se šišarke, a s njima i Pizizubka. Trčala je kao metak preko pašnjaka za buhom. Medvjed zamumlja i krene svojim medvjeĎim poslom. Lješnjakov vilenjak razbaca opet nekoliko lješnjaka po tlu, te su se on i Amalka nastavili pikulati.

KAKO JE AMALKA POSUDILA MLINAREVU KAPU Kada cvatu borovi, mora se šumska vila brinuti, da zlatni pelud dospije sa stabla na stablo. Bijaše vjetrovito toga dana, i Vjetar je raznosio zlaćani prašak po pašnjacima. "Što će vjeverice ručati, ako šišarke ne narastu?" upita Amalka Vjetar. "Fiii!" smijao se Vjetar, jer ga za ništa nije briga i razum mu je ispuhan. Zavrnuo je Amalki suknjicu oko koljena i zamalo je odnese. No došao tamo Mlinar iz Crvenog, mlad i podosta neiskusan momak. Gleda tren, kako Vjetar Amalku njiše, i reče: "Pusti je! Pusti, kaţem!" Bijaše on veoma snaţan čovjek i suprotstavio se samome Vjetru. Kad je Vjetar otpuhnuo pelud s rascvalog borića, priskočio Mlinar, savio drugi borić i namjestio njegovu zelenu glavicu ravno zlaćanom prahu na put. "To bih volio vidjeti, da ljetos ne narastu šišarke! Strašno!" Vjetar se ljutio, puhao je i puhao sve dok se umorio nije. Polako se povlačio preko pašnjaka do ribnjaka i prijetio: "Vidjet ćemo Mlinaru, još ćemo vijdeti!" Mlinar samo odmahnu rukom, Amalka mu zahvali i oni se rastanu. Dovukao se Vjetar k ribnjaku. Tamo na starom molu sjedio vodenjak Kebule. Trgao je s drvenog mola iverje i gaĎao njime ribe. To je vodenjak ţabljeg lica, a od takovih je uvijek dobra kao od vode blatnjave. U dubinama ribnjaka ima Kebule 12 lončića i u svakom zarobljenu dušicu. 13. lončić je prazan i nema poklopac. "Znam koju dušicu u nj staviti" prišapnu Vjetar vodenjaku. "Bio bi to Mlinar iz Crvenog." "Baš bi mi odgovarao za 13. lončić. I prekrio bih ga mlinarskom kapom" reče vodenjak Kebule. SiĎe u dubinu po lončić i upita Vjetar, što dalje učiniti? Vjetar ga uputio: "Moraš zaustaviti mlin. Kad Mlinar siĎe k mlinskome kolu, povuci ga u vodu. " "Povući ću" reče Kebule i potrči s 13. lončićem k mlinu hitro što su ga noge nosile. Skrije lončić iza zida, i sam se tihano odšulja u mlin.

Po mlinu hoda Mlinar od pregrade do pregrade. Mlinsko kamenje se okreće, upravo melje ţito. Čim se tamo u potaji uvukao Kebule, sve je stalo u trenu. "To znači da je vodenjak u blizini." promrmlja Mlinar i oprezno se ogledava oko sebe. I opazi vodenjaka, kako se sagnuo iza škrinje. "Ti si me došao utopiti," reče mlinar "samo ja ti neću do mlinskog kola sići." Vodenjaka zbog toga spopadne takav bijes, da je od muke časak kreketao poput ţapca. Konačno je progovorio: "Ja ću ti, Mlinaru, mlin osladiti!" I čudne se stvari počele dogaĎati u mlinu. Časak radi normalno, časak prebrzo. Kotači i mlinsko kamenje klopoću, brašno se isipava naopačke. A Kebule viče: "Vidiš, Mlinaru, vidiš!!!" "Vidim!" tuče šakom po pregradi Mlinar. "Upropastio si moj mlin zanavijeke!" U trenu, kad je Kebule negdje dolje kraj mlinskog kola pripremao to najgorje, proviri kroz prozor u mlin vila Amalka i šapnu: "Brzo mi posudi svoju kapu, Mlinaru!" Mlinar nije znao zašto, ali kapu je posudio. Sjela Amalka u kapu kao u laĎu i pluta ravno nad mjestom, gdje Kebule lončiće drţi. Šibom posmiče poklopčiće s 12 lončića. A iz tih lončića izlazila dušica za dušicom, uspinjala se vodom prema gore. U taj tren kao da je vodenjak Kebule dobio tajni znak. Ostavi spačku s mlinom, i brzo pliva do Amalke. Stigao je baš u trenu kad je i posljednja dušica iz lončića izletjela i tihano zapjevala: "Tralala aleluja!" "Platit ćeš mi, Amalko!" kriknu oštrim glasom Kebule. Segnu za mlinarskom kapom na kojoj je Amalka plovila kao na laĎici. "Sad ću te, Amalko, utopiti!" No uto Mlinar iz Crvenog pronašao 13. lončić, skriven iza zida. Okrene ga u ruci i reče: "Vodenjakov instrument, samo takav!" I baci lončić kroz prozor u ribnjak. Padne lončić vodenjaku ravno na glavurdu. Bijaše 13. i teţak. Amalka je doplovila na obalu, vratila kapu Mlinaru i rekla: "Kad se osuši, opet je na glavu stavi.“

KAKO JE VILA AMALKA SKRENULA POTOK Na pašnjacima dozrijevale su ljekovite trave i vila Amalka imala je puno posla. Svaki pašnjak morala je preplesati s kraja na kraj, da se sjeme naširoko razleti. Dva pašnjaka već preplesala jest, a na trećem bijaše predio gdje rasla je stara kopriva. Ljutito se ogledavala i zborila oštrim koprivastim glasićem: "Sad ću ja nekoga opeći!" "Toliko si zla?" reče Amalka i prestade plesati . "Takva sam kakva sam," zakriči kopriva. "Samo probaj načiniti još koračić!". "Ali ja moram koraknuti tamo, inače na tom mjestu dogodine neće izrasti ni grmić ni travčica." Koraknu i kopriva ju opeče. Vile imaju koţu njeţnu kao jabučica. Kriknu Amalka, sruši se u travu i zaplače. "Dobila si što si traţila," siknu kopriva. Plače Amalka, samo vilinske suze

zemlja

upija.

Nastane od njih potočić, no riba u njemu ţivjeti ne moţe. Gdje vila jednom zaplače, tamo navijeke teče potok bez ribica. Potočić se razlijevao sve do drugog pašnjaka, gdje je kosila travu Kordulka. Srp imaĎaše oštar kao novi mjesec i kosila je njime travu za Široku babu. Svu je travu spremala u koš na leĎima. Odjednom doĎe voda i koš se na njoj zaljuljao kao kolijevka. Kordulka ga ulovi za naramenicu i reče: "To je neki čudan potok. Posve bez ribica. To vjerojatno negdje plače vila." Srp joj ostao u ruci i potrča pomoći maloj vili. Na trećem pašnjaku Amalku naĎe. "Što su ti učinili?" upita Kordulka. "Ja!" viknu ponosno kopriva." Ošinula sam je i tebe ću isto!" I oţeţe po Kordulci. No Kordulka se skrila pod pregaču, mahnula srpom i odsjekla koprivu. Potom otrgnu grančicu metvice. Od metvice se stvorio takovi vjetar, da je Amalki otpuhnuo svu bol. "Ti se ne bojiš vilá?" Kordulka na to: "Bojim. No ne ţelim, da vile plaču." Sakrije srp iza leĎa i potrča natrag do koša na drugi pašnjak. Ali koša tamo više nije bilo. Odnijela ga voda,

otplovio je u potočiću Amalkinih suza. Stoji tamo Široka baba i govori: "Gdje je koš, što sam ti ga posudila za travu? No gdje je?" Kordulka pogleda niz potok. "Odnesla ga voda." "I ja zbog tvog petljanja s vilama moram ostati bez koša?"zaviče Široka baba. Ščepa brezovu metlu i opauči Kordulku po nogama. U taj čas dotrči iz šume Amalka. "Smjesta ostavi Kordulku na miru!" "Baš mi prava govori!", raţesti se Široka baba i mlati Kordulku brezovom metlom. "Nek se onda vilinska pravda provede!"reče Amalka. Nagnu se nad potočićem, rukom učini znamen i prošapta riječi, koje nitko nije čuo. Potočić se okrenuo. Teče sad od kraja prema početku. Teče i donese natrag koš. Amalka ga ulovi i metnu Širokoj babi na leĎa. "Dobila si natrag svoj koš. Time je polovina pravde zadovoljena, sad će biti i cijela." Dovrši Amalka, otrgnu biljku kihavicu i dadne ju Kordulki. "Puhni na tu biljku u pravcu Široke babe." Puhne Kordulka, i kad Široka baba udahnu, uletjela joj sjemenka kihavice u nos. Široka baba: "Ap-ći!". I odletje pod topolu. Kordulka opet puhnu. Široka baba:"Ap-ća!" I odletila pravo u vrbu! Puhne Kordulka i treći put. Široka baba:"Ap-ću!" Odletje do breze i skotrlja se niz padinu.

KAKO JE VILA AMALKA PREVESLALA DIVA HROMPACA Stala jednom vila Amalka kraj stabla i pokucala. Iz duplje djetlić promoli kljun i reče: "Nemam sad vremena, baš dovršavam cipelu." Kljunom probuši potplat, kandţicom umetne čavlić i čelom ga zakuca. "Eto, gotova je cipela od vjetra. Što bi htjela, Amalko?" Vila izuje cipelicu. "Plesala sam po trnju i u cipelici imam rupu." Djetlić poravna crvenu kapicu od uha do uha. "Ta cipelica je šivana srebrnom mjesečevom iglom. Pokušat ću to popraviti i ovako." Baš je na cipelici načinio i posljednji šav, kadli se sve zatreslo. S hrasta padali ţirovi, a sa bukve bukvice. "Joj!" prepade se Amalka, "Vjerojatno je negdje u blizini grom puknuo!" "Samo otkud taj grom, kad nisu munje sijevale?" reče djetlić, počeška se iza uha i utonu u misli. Amalka obuje popravljenu cipelicu i otrči po vršcima trave kući na čistinu. A ono tamo baš nasred čistine sjedi neka ljudina. Glava mu kao balvan velika, tijelo poput stijene, a glas grmljavini nalik. "Ja sam Hrompac. Div Hrompac, ako to nije jasno." "A zašto ne bi bilo?" odgovori Amalka. "Zato što ima toga još." reče div, a maloj vili kosa oko ušiju vijori od njegova daha. "Čega ima?" upita Amalka. "Ima to," promumlja Hrompac, a Amalki počne srčeko jako udarati od straha. "Ima to, da ću te, Amalko, uzeti za ţenu." I uzdahnu div, tako jako da se sve orilo šumom i lomile se suhe grane. Divovi imaju veliku snagu, ali zato manje razuma. Vile su pak njeţne poput cvjetića, ali veoma mudre. "Pa dobro!" kimnu Amalka. "Samo, ja ţelim muţa koji moţe isto što i ja!". "A što ja to ne bih mogao?" zagrmi div Hrompac i polako se digne s grma borovnica. Vila se već popela na prstiće, na pete, sve pleše i pleše. Radi korake, koračiće, amo tamo pa ukrug. Nakloni se i reče: "Sada ti." "Sada ja." reče div, zanjiše bokovima, lupi prstima o petu i zavrti se, da je sve ţivo uteklo u srce šume. Tresnu Hrompac na tlo koliko je dug i širok.

Ustajući, reče: "Nejde to, vilo. Vjerojatno zbog toga, jer nemam tako lagane cipelice kao ti." PoĎe ravno k postolaru djetliću i reče mu: "Imam cipele od bukovine, preteške su mi. Do sutra mi načini lagane cipele od lipova drveta." Dovrši i sjedne na stijenu, da tamo pričeka dok cipele budu gotove. Malo poslije doĎe k djetliću Amalka. "Već znaš za sve?" reče tuţno. "Što da radim, kad me Hrompac u laganim cipelama pobijedi u plesu? " Djetlić opet popravi crvenu kapicu na glavici. "Ne brini, Amalko. Načinit ćemo Hrompacu plesne cipele, čudo jedno!" Pokuca o drvo, i ubrzo doletješe djetlići i djetlićke, svrake i gavranovi iz svih okolnih šuma. Djetlić im pokaţe dva ogromna panja, što su virili iz zemlje. "Hrompac ţeli imati plesne cipele od lipovine, pa ćemo ih načiniti od ovih panjeva." I prionuše poslu. Djetlići su radili grublje poslove,

djetlićke

odsijecale

iverje,

gavrani i svrake brusili rubove. I ubrzo je na čistini stajao par cipela. Uto doĎe div Hrompac. "Gdje su mi cipele?" Djetlić pokaţe kandţicom. "A gdje je glazba?" Djetlić pokaţe drugom kandţicom na ptice. "Obući ću cipele, zaplesati i uzeti Amalku za ţenu." zabruji Hrompac. Stane u cipele, i svidjelo mu se, što pristaju kao salivene. Onda zapjeva ptičji zbor. Djetlići su bubnjali, djetlićke ponavljale, gavranovi zviţdali poput svirale a svrake su malo kvarile. Hrompac ulovio ritam, zaljuljao bokove i probao zaplesati. Samo, svaka njegova cipela se drţi zemlje s najmanje sedam korijena. Puno je to i za diva. Časak se klimao, lovio nebo, ali nije uspio zaplesati. "*Grom te zgromio!" reče naposljetku. "Tako sam se osramotio pred tobom, Amalko, da te više ne ţelim za ţenu!" Izuje se iz panjevih cipela, i uteče velikim koracima iza šume.

KAKO JE VILA AMALKA IZLIJEČILA DIVA OGNJENA I OGNJENA Desile se dvije velike nevolje. Vili Amalki o tome su ispripovijedile sjenice. Lete po šumi, sićušne im očice, pa ipak svašta vide. Doletješe Amalki dok je u rosi hladila noţice umorne od plesa. Sletjele ptičice i izustile: "Amalko, Ognjen jako stenje." "A što mu je?" prepala se Amalka. Sjenice toboţe nisu znale, pa su vilu k divu povele. Što su oni bliţe bili, bivalo sve toplije i toplije. Sušila se od vrućine trava i lišće se savijalo prema granama. Napokon rekoše sjenice: "Spalila bi nam vrućina perje. Dalje Amalko - moraš sama." Amalka je namočila krpu u potoku i pošla dalje. Vrućina je sve veća, iz trave proviruju plamičci. Uto se iza stijene začuje tuţni glas: "Amalko, ako napraviš još samo koračić..." Vila se oprezno nagleda iza stijene, kad tamo na golom ugljenu leţi Ognjen. Zaţario se jako, sve ugljen oko njega pucketa. "Što ti je, Ognjene?" reče iza stijene

Amalka.

"Vjerojatno

imam

vrućicu; zapalio sam se i ne znam što učiniti." "Da pozovem vjetar neka te ohladi?" upita vila. "Vjetar me ne ohladi, voda ne ugasi, ne mogu si pomoći." stenjao je ţalobno Ognjen. Uto doletješe iza stijene sjenice. "Amalko, i drugi se razbolio!" "A tko opet?" prepala se vila. "Div Hrompac." odgovore sjenice. Amalka poĎe traţiti ljekovite trave kako bi izliječila Hrompaca. "Ma kakvi, biljke mu neće pomoći. Treba njemu drugačiji lijek." I povedoše Amalku k divu. Čim su bliţe bili, bivalo sve čudnije i čudnije. Zemlja se tresla i kamenje se osipavalo poput graha. Sjenice rekoše: "Dalje ne letimo. Već se i zrak trese i ne moţemo zbog

toga letjeti." Amalka pošla sama. Na kraju puta se priljubila iza breţuljka i gleda u dolinu. U dolini stolovao div Hrompac. Gleda Amalka: div podivljao i tuče stijenom o stijenu, sve šljunak od njih pršti. Hrompac se nikada nije slagao sa susjedima. Govorilo se, da nema srca. Udara stijenom o stijenu sav ljut i bijesan. "Zbog čega ljut si tako, Hrompače?" morala

zbog

buke

triput

ponoviti Amalka. Div otare znoj sa čela i uzdahne, da je cijela dolina ječala: "To je tako, Amalko. Imam srce duboko uraslo u stijenu, pa ga pokušavam izbiti van. Ali mi nejde." "Pokušat ću nešto." reče mala vila. Mahnula je sjenicama, neka

triput

glasno

zapjevaju:

"Ognjeneee!" Sjenice zapjevaše i u trenu se tamo stvorio raţareni Ognjen. "Što bi htjela, Amalko?" "Nasloni se na ovu stijenu." reče vila. Ognjen se naslonio,a sve plamenovi od njega lete. "Moraš se jače oprijeti, moraš tu stijenu zaţariti da pobijeli kao ţeljezo!" viknu Amalka. Ognjen pojača ţar i stijena pukne. Otkotrljalo se iz nje Hrompacovo srce. Div ga stavi natrag u prsa. Srce zakuca i Hrompac reče: "Ponovno čujem kako pjevaju sjenice." Ognjen je takoĎer ozdravio. Sav divlji nezdravi ţar predao je stijeni.