Uvod doi. 10.5550/9789993838234.003.0001
Košarku je osmislio Kanađanin dr James Naismith (Džejms Nejkapitena poražene ekipe. On je na koljenima pred pobjednikom, smit) na International Y.M.C.A. Training School (Massachusetts a krv (u vidu šest zmija) izbija u mlazu iz njegovog obezglavlje/Masačusets/), koja je kasnije prerasla u Springfield College, 1891. nog vrata. Između njih prikazana je lopta, na kojoj je naslikana godine2. Prvi su košarku počeli igrati učenici, koji su se na časovima lobanja, simbol smrti (citirano kod Simović, 2008, str. 31). fizičkog vježbanja dosađivali, uz pomoć jednog nastavnika entuzijaste. Asteci su takođe igrali sličnu igru koja se zvala "allamalihtli" (olaTi učenici su imali problema da savladaju časove fizičkog vaspitanja malici). Meksikanci su voljeli da igraju različite igre, a naročito igru koji su se sastojali od gimnastičkih, strojevih i atletskih vježbi (Krause, koja se zvala "tlachtli" (tlač tli). Prevos o toj igri piše: 2002). Stara uzdržljivost Meksikanaca ne sprečava ih da budu strastveNo, i prije nastanka košarkaške igre 1891. godine, igrale su se razne ni u različitim igrama, a prije igre s loptom koje su imale neke svega u igri "tlachtli". Scena sličnosti s njom. Neki autori Slika: James Naismith tvorac tog nadmetanja je neka vrsta smatraju da je Naismith bio pod ko{arke (Izvor: James Naimsith, n.d.). igrališta paume, a sredstvo uticajem nekih igara koje su se loptica od gume nekog drveigrale u drevnim civilizacijama: ta koje tamo raste [...] Ta Maja, Asteka i Inka i indijanskih lopta, mada tvrda i teška, leti domorodaca na poluostrvu Yu3 isto tako lagano kao i balon catan (Jukatan) (Swalgin, 2002). pun vazduha. Poeni se nisu Jedno od najstarijih svjedočanbilježili kao u igri paume. Do stava o igri koja podsjeća na vođstva se dolazilo kad je košarku, prema Johotnovu (1984), lopta dodirnula zid koji je pronađeno je kod drevnih civislužio kao cilj, dok je suprolizacija Centralne i Južne Amerike. Na poluostrvu Yucatanu tna strana morala spriječiti da pronađeni su tereni za igru s mu se lopta približi. Lopta se loptom, koji postoje iz VII vijegurala samo stražnjicom i ka. Igra, koja se zvala "pok-tabokovima, a, da bi bolje odpok" (pok ta pok) igrala se sa skakala, igrači bi na stražnjice loptom napravljenom od smole pričvrstili dobro napetu kožu. svetog drveta. Cilj igre je bio Uzajamno su okretali strapogoditi kameni krug. Igra je žnjice, kako bi odbili loptu, podsjećala i na košarku i na fuddok se ova dizala i skakala. bal. Organizovane su i regularne O igrama sa loptom kod Maja, partije u koje su obje strane Šanina kaže: ulagale zlato, tepihe, ukrase od perja, a vođstvo se oznaIako je igra sa loptom u Maja čavalo crtama. Meksikanci su nosila i neke svjetovne crte kao ulog stavljali čak i sebe (na primjer, prisustvo gledasame. Mjesto igre bila je jedna laca), u svojoj osnovi ona je prizemna dvorana, visoka, bila kultna i ritualna. Velika duga, uska, ali šira odozgo igrališta pravljena su pri ponego pri dnu i više sa strane sebnim hramovima, koji su nego na krajevima. Zidovi su građeni samo u značajnijim bili vrlo tanki i bjelo okrečeni. U nju je, s obje strane, postavljereligioznim centrima. U njihovom građenju može da se vidi no nekoliko velikih kamenova, dosta sličnih mlinskim žrvnjerazumljiv i osmišljen simbolizam. Na kamenim reljefima prikavima, probušenih u sredini, čija je rupa bila tek toliko velika da zani su igrači. Pojedine kamene ploče izrađene su u vidu nogu, može da primi lopticu. Oni koji bi je ubacili unutra dobijali su šaka i glava, i imale su ne toliko ritualno već, da tako kažemo, partiju, pobjeda do koje je malo ko dolazio. Prema nekom prilično zlosutno značenje. Kao najneprijatniji i najstrašniji (s starom običaju, pobjedniku su pripadale sve haljine gledalaca. naše savremene tačke gledišta) "detalj" proizilazi da je ta igra Partija bi time oživjela, jer oni koji su imali nešto na sebi bježabila tijesno povezana sa žrtvovanjem ljudi. Bireljefni friz velikog 4 li su kako bi to spasili, jer je pobjednik obično trčao za njima terena u Chichen Itza (Čičen Ica) pokazuje kapitena pobjednič(Ibid, str. 32). ke ekipe. U visoko uzdignutoj ruci on drži tek odsječenu glavu 3
Hroničar Cortesovih (Koretzovih) osvajanja u Srednjoj Americi biskup Diego de Sanda, zapisao je da je saslušavao sveštenike Maja i došao je do zaključka da se se tlachtli igrala u čast boga Ksolotla i da simbolizuje pokrete planeta, jer su Maje smatrale da je cijela vasiona igralište bogova. Prema njihovom kazivanju, igru gumenom loptom njihov narod je vidio od bogova, pravila su zapamtili i sačuvali. U početku tlachtli su igrali isključivo sveštenici, a kasnije najbolji i najhrabriji mladi ratnici Maja (Pavlović, 2000).
zaključiti da su oni, pored ostalih, igrali i jednu igru s loptom, koja je po nekim svojim karakteristikama slična košarci. Tumačenje na bakrorezu, koje je pronašao Felscher (Felšer), piše: "Sa loptom su igrali na ovaj način. Na prostranom trgu podigli su visok stup i na njega privezali četvorouglastu korpu od pruća. Onaj koji je uspio da je loptom pogodi, dobio je nagradu" (Sokola, 1972, str. 8). G. A. A. Vieth (Vit) u svojoj "Enciklopediji fizičkog vaspitanja" iz 1818. godine, opisuje jednu igru urođenika na Floridi. Ovi su na drvo pri-čvrstili korpu ispletenu od vrbovog pruća tako da se mogla okretati oko jedne grane. Cilj je bio da se korpa pogodi tako da se što više puta okrene oko grane (Ibid). Brash /Braš/ (1970) je tvrdio da je moguće da je Naismith bio pod uticajem drevnih igara, jer je kao student teologije morao biti upoznat sa ritualnim igrama. Ali moramo imati na umu da to ipak nije vjerovatno zbog toga što su arheolozi otkopali Veliki teren za igru u svetilištu Chichen Itza tek 1900. godine, devet godina nakon prve košarkaške utakmice (Swalgin, 2002).
Slika: Aztec Õllama-players demonstriraju igru za Charles V u [paniji. Crte` je nacrtao Christophen Weiditz (Kristofer Vajdic) 1528. godine (Izvor: Graves, 1999, n.p.).
Slika: Crte` balikorba iz 1861. godine (Izvor: Matkovi}, 2010, str. 20).
Isti autor zapisao je 1582. godine sljedeće: Na dvoru španskog vladara Carlosa V (Karla V) u Granadi, s jeseni 1527. bilo je u modi posmatranje igre loptom između dva tima crvenokožaca, koje je Hernando Cortes (Hernando Kortez), uz silna blaga svom vlastodršcu, doterao na poklon iz Srednje Amerike. Pravougli teren, dimenzija 40 x 15 metara bio je ograđen kamenim zidom na kome su sedeli i posmatrali čudnu igru španski vladar Carlos V i njegova svita. U centru igrališta je bio postavljen visok stub na čijem se vrhu nalazio kameni prsten širok taman toliko da kroz njega može da prođe kugla od sirovog kaučuka, teška 2,5 kg (citirano u Ibid, str. 6).
Nijemac Otto Kluge (Oto Kluge) je 1861. godine izmislio igru sa loptom, s dvjema uzdignutim cijevima i nazvao je ballkorb, tj. košara za loptu. Cilj se sastojao od laganog koša, žljebastog oblika visine oko 50 cm, s otvorom na vrhu prečnika 30 cm, te zatvorenim dnom prečnika oko 7 cm. Koš je bio pričvršćen na kolac dužine 1 m i prečnika 3 cm. Kolac je bio na šarkama, postavljenim malo ispod osnovice koša i bio je pričvršćen na izvrnuti okomiti potporanj oblika vilice bicikla visine 2,85 m. Kada bi lopta bila ubačena u koš, pala bi na dno i izazvala izvrtanje koša i kolca. To bi izazvalo ispadanje lopte. Protivteg na dnu kolca vraćao je koš u njegov početni uspravan položaj. Ballkorb je sigurno izmišljen prije košarke ali čini se da je aktivnost bila malo više od zabave školarki i nema zabilježenu strukturu tima (Swalgin, 2010). Nastava fizičkog vaspitanja na Training school, koja se u toku zimskih dana izvodila u zatvorenim prostorijama, bila je neinteresantna, za studente. Oni su više voljeli sportove sa loptom i druge sportove koje su mogli upražnjavati na otvorenim terenima pa su počeli izbjegavati nastavu fizičkog vaspitanja. Nastavnicima koji su organizovali i izvodili tjelesno vježbanje pod rukovodstvom dr Lutera Gulicka (Luter Galik), i koji su znali vrijednosti sporta i tjelesnog vježbanja, bilo je jasno da moraju promijeniti sadržaj nastave na časovima tjelesnog vježbanja, kako bi zainteresovali studente. U ostvarenju te
Slika: De Bry bakrorez o igrama Timucua (Timuka) Indians (Izvor: "De Bry Engravings of the Timucua Indians", n.d.).
Na osnovu slike, u bakrorezu, Theodore DeBry (Teodor de Braj) iz 1603. godine, koja ilustruje život domorodaca na Floridi, može se 4
zamisli, dr Gulick je na seminaru o američkom fudbalu, održanom u jesen 1901. godine na YMCA. koledžu u Springfildu, predložio da se pronađe nova igra koja bi se izvodila u dvoranama, u vrijeme zimskih dana, i koja bi bila zanimljiva za studente.
igrača pošlo za rukom da obori čuvarevu "patku", on nije imao pravo da uhvati nekog od ostalih učesnika u igri dok svoju ponovu ne postavi na veliki kamen. Onda sam shvatio da igrač koji baci "patku" svom snagom, kada promaši, "patka" ode daleko od cilja i kada ide po nju, više trči i postojala je veća šansa da ga čuvar uhvati. S druge strane, "patke" bačene u luku nisu odlazile tako daleko od cilja. Isto tako, kada igrač koji baca "patku" u luku i pogodi, čuvareva "patka" bi pala s druge strane velikog kamena u odnosu na bačenu, koja bi se odbijala s prednje strane i do nje bi bilo lakše doći, prije nego što čuvar ponovo postavi svoj kamen. Prilikom bacanja "patke" u luku dominantna je bila preciznost a ne snaga (str. 49–50).
Slika: Okrugli kamen za igru duck-on-the-rock (Izvor: "Famous Scottish Canadinas: James Naismith", n.d.).
Slika: Zvali su ih ”Incorrigibles”, a ovi studenti bili su zaslu`ni za uspjeh nove igre (Izvor: Colomno i Eleni, 1991, str. 18)5.
Seminaru je prisustvovao i Naismith, i on je, saslušavši Gulickov prijedlog, ponudio se da on osmisli novu igru, koja će zainteresovati studente. Gulick je prihvatio prijedlog Naismitha i povjerio mu je taj zadatak. Naismith je trinaest dana, razmišljao, kombinovao brojne već poznate igre i sportove (a posebno sjećajući se jedne igre iz svog djetinstva u Kanadi, duck-on-the-rock) i četrnaestog dana on je prikazao i predstavio svoju novu igru, basket-ball. To se desilo vjerovatno 21. decembra 1891. godine.
Sveštenik Theodore Aszman (Teodore Azman) je 1. decembra 1939. godine, na sahrani Naismitha, opraštajući se od njega, pored ostalog, rekao:
Slika: Dvorana u Armory Street u kojoj su bile obje{ene dvije "vegatable baskets" (Izvor: Colomno i Eleni, 1991, str. 18).
Možda je znak Božijeg proviđenja to što je privilegija i sreća da se tako nešto stvori i u nasljeđe ostavi budućim generacijama, kao što je košarka, igra tako visoke vrijednosti i značaja, koja je postala simbol njihovog života, pripalo čovjeku takve čestitosti kao što je James Naismith (Colombo i Eleni, 1991, str. 7). Prema Baraisu, James Naismith, koji je bio i sveštenik i profesor fizičkog vaspitanja je: [...] pokazao da je u sportu vidio i nešto drugo sem jednu vrstu borbe koju određuje - u najvećoj mjeri - sirova snaga. On je zbog toga nastojao da realizuje jednu aktivnost koja pruža prema lično njegovoj formulaciji - jednu stvarnu satisfakciju onome koji želi da priđe u pomoć bližnjemu. Praksa same igre treba da bude nagrada "ekipi koja je bolje vaspitana i organizovana, ali tako, da je svakom njenom članu omogućeno da u igru unese celo svoje srce, sve svoje snage, održavajući uvek pri tome punu kontrolu svojih reakcija (citirano u Paunić, 1974, str. 34).
Naismith (1941) se na sljedeći način prisjeća igre "Duck on the Rock": Svako od nas bi dobio "patku", kamen veličine dvije šake, a na udaljenosti 6 metara od velikog kamena, povukli bi liniju i onda bi birali nekoga iz grupe za čuvara ili "it". Igra bi započinjala tako da čuvar postavi svoju "patku" na veliki kamen, a mi bi pokušavali, postavljajući se iza linije, da isti oborimo bacajući svoje "patke". U tim pokušajima češće se dešavalo da promašimo nego da uspijemo da je oborimo. Čuvar je pokušavao da uhvati nekog od igrača koji su nastojali ponovo da dođu do svojih "pataka" poslije promašaja. Ako je uspio u tome, on i igrač koji bi bio dotaknut mijenjali su uloge. Ako bi nekom od
Nije zabilježen tačan datum kada je prvi put odigrana utakmica. Vjerovatno se to desilo u drugoj polovini decembra 1891. godine. Na toj prvoj utakmici igralo je 18 učenika, raspoređenih u dvije ekipe od po 9 igrača. U knjizi "The Basketball World" u poglavlju "The International History of Basketball", o toj prvoj igri stoji: [...] Bilo je devet igrača sa svake strane u toj prvoj igri, prosto zbog toga što je to odeljenje studenata imalo svega 18 ljudi, pa 5
je već i po tome pronalazak jedne pogodne igre predstavljao beznadan i teško rješiv problem, tako da je sam Naismith obećao ovoj osamnaestorici, da više i neće pokušavati ako im se ovaj eksperiment ne svidi! (Colbeck, Jones, Busnel, Szeremet i Martin, 1972, str. 3)
istrošenu fudbalsku loptu, podijelio naš razred u dva tima i počeo da nam objašnjava pravila nove igre. Igrao sam centralnog protiv Mel Rideout (Ridu) i mi smo mogli da upražnjavamo lijep sport pošto okončamo naše dnevne obaveze. Vraćam se sa sjetom u te davne dane kada sam uživao u prvim danima košarke u staroj dvorani (Hickox, 2002, str. 18).
Slika: U prvom ko{arka{kom priru~niku tvorac ko{arke uklju~io je i dva dijagrama koji prikazuju pozicije igra~a na terenu kada se igra sa pet i sa devet igra~a (Izvor: Naismith, J. 1894. Basketball. Spladings Athletic Library; vidjeti u Bee, 1942, str. 5).
Slika: Ko{arka u Francuskoj ranih dvadesetih godina pro{log vijeka, The Bessoneau Stadium in Bolevard Jourdan, Pariz, ko{arka{ki sudija u fraku (Izvor: Ströher, 1991, str. 152)
Naismith je tvrdio da je bio siguran da će nova igra biti uspješna. Ali pravi test za to je bio trenutak kada je predstavio svoju igru na času tjelesnog vježbanja i kada su je učenici prihvatili (Naismith, 1941).
Na našu sreću, a prema Naismithovim riječima: "Moment ulaska prve lopte u koš je bio siguran znak da je ovaj poslednji eksperiment uspeo", i: "To je bio start prve igre košarke i kraj nevolja sa ovim odjeljenjem studenata" (Ibid).
Ime za tu novu igru, basketball, poteklo od jednog igrača, učesnika prve utakmice, Franka Mahana. On je prvo predložio da se igra nazove naismithball. Naismith se na to nasmijao i rekao: "To ime bi bilo pogubno za igru". Potom je Mahan predložio: "Zašto je ne nazvati basketball, imamo korpe i loptu, i čini mi se da je ime prikladno za novu igru". Naismith je prihvatio taj prijedlog i tako ja ta nova igra dobila ime košarka (Naismith, 1941, str. 60).
Slika: Prva ko{aka{ka pravila (Izvor: Naismith, 1893, str. 10–11).
Slika: Grof Giorgio Asinari di San Marzano, drugi s lijeva u gornjem redu, i William Jones, ~etvrti s lijeva, glavni inicijatori projekta formiranja FIBA (Izvor: Colombo i Eleni, 1991, str. 50).
Ostala su zabilježena sjećanja nekih učesnika te prve utakmice. Frederick Abbott (Frederik Abot) se sjeća: Sjećam se dana kada smo odigrali prvu utakmicu u staroj Gimnaziji. Naismith je ušao u dvoranu, pozvao nas da se postrojimo i objavio da je osmislio novu igru koja može da se igra i vani i u dvorani tokom čitave godine. Potom je objesio staromodne košare za breskve na oba kraja dvorane, ubacio jednu 6
Igra je prvi put predstavljena u septembru 1892. godine, u "The Triangle", zvaničnom časopisu Springfild koledža, na sljedeći način:
dine, u dvorani Young Men Cristian Associaton (YMCA) u Rue de Tremse u Parizu. U Kini košarka se počela igrati 1894, Filipinima 1898, Australiji i Libanu 1900, Kanadi 1901, Portoriku 1902, Kubi 1906, Koreji 1907, Japanu 1908, Indiji (od 1905. do 1910. raširila se po cijeloj teritoriji), Peruu 1911, Agrentini 1912, itd. U Engleskoj košarka se počela igrati tokom 1893. godine. U Njemačkoj počinje igranje 1896, Češkoj 1897, Turskoj 1904, Sent Peterburgu 1905, Italiji 1907, Poljskoj 1908, Švedskoj 1908, Mađarskoj 1912, Portugalu 1913, Bugarskoj 1916, Grčkoj 1918, itd.
Košarka, nova i popularna igra. Umjesto da udarite loptu dodajte je, umjesto da šutirate na gol pogodite ga, umjesto da lopta ide dolje bacite je u vis. Kao i fudbal, zahtijeva "timsku igru", "igru 1 na 1", "blokiranje" i "dodavanje". Košarka može da se igra na otvorenom i u zatvorenom prostoru, s manjim ili većim brojem igrača. Interesantna je kako za igrače tako i za gledaoce ("Basketball, a new and popular game", 1892, n.p.). Prva pravila košarke objavljena su u "The Triangle" u januaru 1892. godine pod naslovom "A New Game" (Naismith i Gulick, 1894).
Slika: Jedan armijski tim tokom armijskog prvenstva koje se odr`avalo u Parizu tokom I svjetskog rata (Izvor: Colombo i Eleni, 1991, str. 33).
Prva javna utakmica je odigrana 11. marta 1892. godine u Armory Hill YMCA. Prva koledž utakmica sa po pet igrača na obje strane odigrana je 16. januara 1896. godine na University of Chicago. Iste godine formiran je i prvi profesionalni tim. Profesionalna liga ustanovljena je 1898. godine pod imenom National Basket Ball League. Prvi nacionali šampionat AAU 1897. godine osvojio je Y.M.C.A. iz New York 23 ulice. Prva organizovana profesionalna košarkaška liga formirana je 1925. godine kao American Basketball League. Harlem Globetrotters, poznati širom svijeta kao ambasadori ovog sporta, odigrali su svoju prvu utakmicu 7. januara 1927. godine (Healy, 2002). Slika: Zavr{ni dio dokumenta o osnivanju FIBA 1932. godine (Izvor: Pauni}, 1981, str. 585).
U Ženevi je 18. juna 1932. godine, održana je prva međunarodna košarkaška konferencija na kojoj je, između ostalog, donesena odluka da se formira jedna nezavisna međunarodna košarkaška federacija. Tako je nastala prva Međunarodna košarkaška federacija FIBB (Fedartion Internationale de Basket-Ball). Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je na svojoj sjednici, 28. februara 1935. godine u Oslu, priznao postojanje i nezavisnost FIBB-e i na taj način je košarka postala olimpijski sport. Slika: Senda Berenson, obu~ena u bijelo, sudi na prvoj utakmici koju su odigrale `ene na Smith College 1893. godine. (Izvor: Karaleji} i Jakovljevi}, 2001, str. 29).
Prema Colbek i saradnici (1972) u Evropi se košarka prvo počela igrati u Francuskoj. To se desilo 1893. godine na prijedlog profesora Rideouta. On je postavio prvi koš u Evropi, 27. decembra 1893. go7
U programu Olimpijskih igara 1936. godine nalazila se i košarka, kao novi olimpijski sport. Tim Olimpijskim igrama je kao gost košarkaškog turnira prisustvovao i tvorac košarke James Naismith. No i prije uključenja košarke u Olimpijske igre, tokom trajanja trećih Olimpijskih igara, u Sent Louisu 1904. godine održano je i takmičenje u košarci na kome je učestvovalo pet ekipa, Sve ekipe su bile iz SAD. Prva međunarodna utakmica, za koju postoje podaci, odigrana je u Peterburgu 1909. godine između domaćeg tima "Majak" i gostujućeg YMCA iz SAD, u kojoj je domaći tim pobijedio.
timova Francusko-američkog udruženja, nastalog u Francuskoj tokom Prvog svjetskog rata. Prvo prvenstvo Južne Amerike održano je u Santiago de Montevideo (Urugvaj) 1930. godine, na kome su učestvovale četiri ekipe: Argentina, Brazil, Čile i Urugvaj. Urugvaj je bio pobjednik. Prvo Evropsko prvenstvo je održano u Ženevi, od 2. do 7. maja 1935. godine. Takmičilo se deset ekipa: Letonija, Španija, Čehoslovačka, Švajcarska, Francuska, Belgija, Italija, Bugarska, Mađarska i Rumunija. Prvo mjesto je osvojila Letonija, drugo Španija, treće Čehoslovčaka, četvrto Švajcarska itd. Žene su počele igrati košarku gotovo u isto vrijeme kad i muškarci, odnosno odmah po prikazivanju te nove igre. Senda Berenson januara 1892. godine počinje raditi na Smith College, kao predavač. Na njenu inicijativu studentice koledža su počele igrati košarku. Ona ih je učila prvim košarkaškim koracima i već naredne 1893. godine, 21. marta je organizovala prvu košarkašku utakmicu za studentice na tom koledžu, između brucoškinja i studentica druge godine. Tokom 1895. godine, žene su igrale košarku skoro na svim koledžima SAD. Prva košarkaška utakmica žena između dva koledža, Stanforda i University California Bercely, odigrana je 4. aprila 1896. godine. Prvo Evropsko prvenstvo za žene održano je 1938. godine. U periodu 1891−1918. godina ne nailazimo na podatke da se košarka organizovano igrala na prostorima bivše Jugoslavije, ali ne treba isključiti mogućnost da se u nekim sredinama igrala i prije 1818. Pojava košarke na ovim prostorima vezana je prvenstveno za posjetu William A. Wieland (Vilijam Vajlend), izaslanika Crvenog krsta, koji je u okviru "Kursa dječijih igara" prikazao i ovu igru u Beogradu, Sara-
Slika: Tekst o u~e{}u The Buffalo Germans na Olimpijskom ko{arka{kom turniru 1904. godine u St. Louis (Izvor: Hoffmann, 2003, str. 19).
Slika: ^lanak pod naslovom "Ko{arka - sport {kolske omladine" objavljen u Kolu 11. aprila 1942. godine sa slikom ispod koje pi{e "Momenat pred golom".
Međunarodna košarkaška takmičenja u Aziji počinju se održavati od 1913. godine kao sastavni dio Igara Dalekog istoka. Tokom Prvog svjetskog rata košarka se igrala u američkoj i savezničkoj vojsci. Naismith je u vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, dobrovoljno stupio u američku vojsku, gdje je proizveden u čin vojnog sveštenika. Poslije boravka sa američkim trupama u Meksiku, tokom 1917. godine poslat je u Evropu da američkoj vojsci drži predavanja i propovjedi. Pored toga, on je organizovao i sprovodio sportske aktivnosti za američke vojnike, prvenstveno košarkaške. Početkom 1918. godine on je organizovao košarkaško prvenstvo između ekipa američke vojske i saveznika, koji su se nalazili u Francuskoj. Na takmičenju je učestvovalo više od 20 timova, i po nekim podacima, od januara do juna te godine odigrano je oko 4.000 košarkaških utakmica. Po završetku Prvog svjetskog rata pobjednici su, u okviru proslave završetka rata, održali na terenima Jainville le Pount (Žanvil le Pont)u predgrađu Pariza, krajem 1919. godine, Međusavezničke (Pershingove) igre, na kojima je učestvovalo 18 nacija. Takmičili su se u raznim sportovima, a među njima se nalazila i košarka. Košarkaška takmičenja, u kojima su učestvovala samo tri tima: Italije, Francuske i SAD; počela su 26. juna te godine. Tim SAD je osvojio prvo mjesto. Na VIII Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine košarka je bila uključena u program kao demonstracioni sport. U tim demonstracionim takmičenjima učestvovalo je 17 košarkaških timova: četiri iz Francuske, jedan iz Engleske, jedan iz Italije, tri tima američke vojske i osam 8
jevu, Zagrebu i Splitu dvadestih godina prošlog vijeka. Od te posjete počinje razvoj košarke na našim prostorima. Pojedini autori: Bora Jovanović, Nebojša Popović i Stojan Protić; pišu da se košarka slabo igrala u bivšoj Jugoslaviji prije II svjetskog rata, da su školske vlasti đacima zabranjivali sportsku aktivnost, pa samim tim i košarku, da se nekoliko godina pred početak II svjetskog rata počela igrati u sokolskim društvima, da je "samo životarila", a da se tek po oslobođenju, od 1945. godine počela intenzivno razvijati. Oni pišu:
životarila, te se tehnički i organizacijski razvijala u raskoraku sa košarkom u svetu [...] Tek posle oslobođenja u Jugoslaviji su stvoreni opštedruštveni uslovi za procvat svih sportskih grana, a naročito mlade i gotovo nepoznate košarke. Košarka od tada pravi krupne korake (Jovanović, Popović i Protić, 1954, str. 43–45). Prema Boškoviću (1955): Nekoliko beogradskih studenata, vraćajući se sa studija iz inostranstva, donelo je još 1922. godine košarku u Beograd. Prve table sa koševima postavljene su na zidu Druge muške gimnazije do zgrade današnje "Politike". Posle olimpijade u Berlinu 1936. godine košarka je počela da se igra u nekim gimnazijama u Zagrebu i Beogradu i među sokolskom omladinom. Jedna ekipa sastavljena od zagrebačkih studenata gostovala je 1938. godine u Rimu gde je odigrala nezvaničnu utakmicu sa B reprezentacijom Italije. Pa ipak temelji jugoslovenske košarke udareni su 1945. godine u Beogradu, za vreme dok još cela zemlja nije oslobođena. Grupa mladih ljudi pasioniranih za košarku adaptirala je teniske terene bivšeg Bob kluba na Kalemegdanu i počela da propagira ovu dinamičnu igru (str. 56).
Košarka je prvi put počela da se igra u Jugoslaviji od 1921. do 1923. godine [...] Prva sredina u kojoj je počela da se razvija bila je gimnazija u tadašnjoj Poenkareovoj ulici a docnije i sportskom društvu "Soko". Igrali su je srednjoškolci. Oni su izgradili prvo igralište, nabavili table i koševe, pa su čak i izdali prevod pravila igre. Međutim, košarka se nije mogla dalje da razvija, jer su školske vlasti đacima zabranjivale, specijalnim propisima, svaku sportsku aktivnost, dok su nametali sokolsku gimnastiku. Tako se prva košarkaška aktivnost neprimetno ugasila i od nje nije ostalo ni traga. Tek nekoliko godina pred Drugi svetski rat košarka je ponovo počela da se igra u nekim sokolskim društvima. "Soko" je tada prigrabio pravo da bude rukovodstvo za sve igre i čak se nametnuo da ih predstavlja u međunarodnim organizacijama. Zbog toga nisu mogle da se stvaraju samostalne košarkaške organizacije. U takvim uslovima košarka je samo
U "Kolu" od 11. aprila 1942. godine, objavljen je članak o košarci, kao sportu školske omladine, u kome, pored ostalog, stoji da je do 1941. godine košarka bila zapostavljena, a da je košarka jedan od
Slika: Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine, kvalifikaciona utakmica izme|u Njema~ke i Japana (Izvor: Ströher, 1991, str. 127).
9
najplemenitijih sportova za školsku omladinu i da je, po ugledu na druge zemlje, treba uvoditi u škole. Navodimo dijelove iz tog teksta:
[...] U poslednje vreme održano je i nekoliko veoma zanimljivih utakmica u košarki. Mada je ovim takmičenjima prisustvovalo samo nekoliko stotina posmatrača, organizatori su veoma zadovoljni, jer su ranije uvijek igrali na praznom igralištu. I ovih nekoliko stotina gledalaca je dovoljno za početak, jer je u njima košarka stekla svoje prve pobornike, zadovoljne i oduševljene ("Košarka - sport školske omladine", 1942, str. 27).
Zbog velike popularnosti futbala pre rata mnogi korisni sportovi nisu mogli kod nas da se razviju pravilno. Interesovanje sportske publike bilo je uglavnom svedeno na futbal. [...] Među zapostavljenim sportovima spada i košarka, svakako jedan od izvanrednih sportova. Posle lake atletike, koja se zbog svoje raznovrsnosti i mnogobrojnih koristi koje donosi atletama naziva "kraljicom sportova", košarka je najplemenitiji i najzdraviji sport. To su uvideli mnogo pre nas, razni drugi narodi, i uveli su košarku kao obaveznu igru u svim školama. Otuda je košarka najomiljeniji sport školske omladine. Svuda u svetu najrazvijenija je košarka i najomiljenija baš u redovima školske omladine.
Istraživanje koje su izvršili autori ove monografije je pokazalo da, što se tiče navedenih činjenica o razvoju košarke na prostorima bivše Jugoslavije, naprijed navedeni autori nisu bili u potpunosti u pravu, jer se košarka uveliko igrala i imala bogatu aktivnost na našim prostorima do početka II svjetskog rata, kao i tokom njega (Simović, Grgić, Pavlović i Pantelić, 2010).
10