Barbara Cartland Lov na muzeve by sladja.stojnic

RafaelaR

Anna

RafaelaR

Barbara Cartland LOV NA MUÅ½EVE

Anna

RafaelaR

Andrina je donijela odluku. Njene predivne sestre, same na svijetu, bez novca, zatočene u provinciji, nikada neće naći odgovarajuće muževe. Andrina će poći u London s namjerom da zamoli vojvodu od Broxbournea da uvede njene sestre u visoko društvo, a njihova ljepota će učiniti ostalo.

Gledajući svoje mlade sestre kako blistaju na bezbroj zabava i balova, Andrina je uživala u nevjerojatnom uspjehu svoga plana. Ali, predvidjela je jednu stvar: brinući se za budućnost svojih sestara nije primijetila da je ludo zaljubljena.

Anna

RafaelaR

PRVO POGLAVLJE 1816. “Riješila sam problem!”

Vrata sobe za ručavanje naglo su se otvorila i veseo, raspjevani glas je nastavio:

“Cijelu sam noć ležala budna razmišljajući o tome i sad točno znam što moramo učiniti!” Nakon njenog naglog ulaska u sobu dvije mlade žene, koje su sjedile za stolom, pogledale su je. U njihovim očima tinjalo je uzbuđenje kad su je upitale: “Što si odlučila? Andrina, reci nam brzo! “ Andrina je prošetala sobom i sjela na uzglavlje stola.

Gledajući tri sestre bilo je nemoguće zamisliti da negdje drugdje na svijetu postoje tri djevojke toliko lijepe, a ipak tako međusobno različite. Andrina je bila najstarija i najmanje privlačna. Druga sestra, Cheryl, imala je osamnaest godina i bila je tako ljupka da bi većina ljudi ostala bez riječi od njene ljepote kad bi je vidjeli. Imala je zlaćanu kosu boje zrelog kukuruza, plave, prozirne oči boje drozdova jajeta i ružičasto-bijelu put koja je podsjećala na kremu od jagoda. Što više, bila je vitka i elegantna, profinjenih kretnji. Sharon, najmlađa sestra, od oca je nasljedila tamnu kosu, put boje magnolije i oči koje su katkad bile plave, a katkad purpurne u svojoj dubini.

Pukovnik Maldon uvijek je govorio da je Sharon nasljedila nešto od španjolskog pretka koji se pojavio negdje u porodičnom stablu Maldonovih; no bez obzira na koga je ličila, Sharon je bila prelijepa, ali i duhovitija i veselija od ostale dvije sestre. Sve je bilo predmet njenog zanimanja i bila je nezasitno zainteresirana za život i ljude. Žudila je za uzburkanim duštvenim životom o kom je čitala u magazinima za žene i u nešto ozbiljnijem Morning Postu, kojeg je njen otac primao svaki dan. Andrina je bila prelijepa, ali je njena ljepota tamnila u društvu njenih sestara. Činila se kao mješavina između svoje dvije sestre zbog kose koja nije bila ni svijetla ni tanma. “Mišasto-siva”, kako ju je ona sama s prezirom zvala, ali njena je majka uvijek odlučno tvrdila da je to boja sjene u kojoj se ljudi skrivaju nakon bljeska sunca i pronalaze ugodu. Kao dodatak kosi. Andrinine oči su bile sive, premda su se pod nekim osvjetljenjima činile zelenim, i ona je u očajanju mislila da joj je priroda mogla dati crvenu kosu koja odgovara toj boji očiju. Međutim, njeno je lice imalo ljupki izraz kao i u njenih sestara. Zbog toga jer je bila najstarija, prisilila je sebe na praktičnost te je nakon majčine smrti, koja je umrla pet godina prije, preuzela svu odgovornost o kućanstvu. Tada joj je bilo samo petnaest godina. Otac joj je bio bolestan zadnje dvije godine svog života, tako da je Andrina morala biti domaćica, njegovateljica, kućepaziteljica, učiteljica i služavka, jer su dvije mlađe sestre bile nedorasle. Djevojke su imale dadilju koja je dolazila iz sela. Međutim. Andrina je bila ta koja je pamtila i prenosila na sestre ono što ju je majka naučila. Ona je usadila u Cheryl i Sharon izuzetno profinjeno ponašanje koje je gospođa Malden, njihova majka, smatrala izuzetno važnim: pravila klase i statusa koje svaka mlada dama mora pratiti, i sve druge kvalitete za koje je Andrina mislila da bi njena majka htjela prepoznati u svojim Anna

RafaelaR kćerima. A one su bile vrlo podatne, ne samo zbog toga što su voljele Andrinu, nego zbog toga jer je Cheryl bila predobre naravi da bi se usprotivila bilo čemu što joj se ponudi, dok je Sharon bila izuzetno ambiciozna,

Upravo je Sharon bila ta koja je usadila Andrini misao o kojoj je ona razmišljala cijelu noć i koja ju je dovela do odluke: “Odlučila sam što prije poći u London!” “U London'?” upitala je Sharon, “Ali zašto? I zašto ti'?”

“Reći ću vam.” odgovorila je Andrina sipajući si kavu u šalicu i nastavila govoriti.

“Bila sam budna cijelu noć razmišljajući o onome što si mi sinoć rekla Sharon.” “Rekla sam.” ubacila se Sharon, “da ako su dvije gospođice Gunning mogle podići takvu prašinu u Londonu, onda bismo mogle i mi. Štoviše, nas smo tri!” “Također si rekla,” primijetila je Cheryl, “da sam ja ljepša od Elizabeth Gunning i da Andrina vrlo sliči Marie.” “Da to sam rekla,” složila se Sharon, “ali ja -”

“To je točno ono o čemu sam ja razmišljala,” prekinula ju je Andrina. “Potpuno je točno da ste obadvije prelijepe, puno ljepše nego što sam ja, ali ja bih trebala poći s vama da se o vama brinem.” Zastala je na trenutak i onda dodala: “Pogledajmo istini u oči. Ono što nam je otac ostavio neće nam omogućiti da ovdje živimo raskošno i ugodno,” “Koliko točno je ostavio?” upitala je Sharon. Andrina je duboko uzdahnula, “Manje od stotinu funti na godinu! ” rekla je. “Kuća je u našem vlasništvu, ali hitno treba popravak, a kako se mi moramo i hraniti i oblačiti ne vidim načina kako sve to podmiriti novcima koji su jedva dostatni za jednog konja.” Zavladao je tajac. Obje sestre pažljivo su gledale Andrinu koja je nastavila govoriti: “Zato mi se, u trenucima očaja, ukazalo rješenje.” “A što to?” upitala je Sharon, “brzo nam reci!”

“Idem u London posjetiti vojvodu!” “Vojvodu?” čula se jeka glasova njenih sestara. “Kojeg vojvodu? Nisam znala da poznajemo nekog vojvodu!” “Nikad ga nismo upoznale”, odgovorila je Andrina, “ali otac je govorio da namje on daljnji rođak i moj kum na krštenju.” “I to vrlo loš,” rekla je Sharon prezirno. “Koliko ja znam nikada ti nije poslao nikakav poklon!” “Nikada nije mario nimalo za mene”, odgovorila je Andrina “i zato je sada vrijeme da počne!” “Tko je on?” upitala je Cheryl.

“Vojvoda od Broxbournea” odgovorila je Andrina. “Sada je sigurno vrlo star, ali otac mu je bio vrlo naklonjen. Kada je bio mlad ponekad je odsjeo s našim djedom kod vojvode. Jednom je pričao kako je ta kuća velika i društveno značajna.” “Zašto je postao tvoj kum'?” upitala je Cheryl. Andrina se nasmješila. Anna

RafaelaR “Nisam sigurna, ali uvjerena sam da je to zbog mame. Znate kako je ona nastojala da mi poznajemo ugledne ljude i kako su ona i otac napredovali u društvu prije nego li je on sve izgubio na kocki.”

“Kako je mogao biti tako nepromišljen?” upitala je Sharon razjađeno. “I on se sam to često pitao,” rekla je Andrina. “Uvijek se istinski sramio nepromišljenog načina na koji je izgubio svoje nasljedstvo. Ali, usuđujem se reći da uza sve njegove poznanike koji su neobuzdano kockali po londonskim klubovima, on nije mogao odoliti iskušenju, samim tim što je bio tako naočit i veseo.”

“Mogu razumjeti da je kockao dok je bio neoženjen,” rekla je Sharon, “ali čovjek bi pomislio da će ga bar majka moći obuzdati.” “Pokušala je,” odgovorila je Andrina, “ali je sama priznala da je bila tako mlada i nepromišljena, a znate da ga je obožavala i uvijek željela da bude sretan.”

“A to baš sada i nije sretna okolnost za nas,” rekla je Sharon. “Da, znam,” složila se Andrina, “i zato namjeravam posjetiti vojvodu i nastojati da on nešto učini.” “Što misliš postići time?” upitala je Cheryl. “Nisam sigurna,” odgovorila je Andrina. “Možda ga zapeče savjest kada shvati da je zanemario ne samo našeg oca, prijatelja i rođaka, nego i sve nas otkako smo se doselili ovamo.” “Otac je jednom rekao,” primjetila je Sharon, “da bogati nemaju koristi od siromaha koji im sjede pred vratima.”

“Tako očito razmišlja i vojvoda,” primjetila je Andrina “i ja ću napomenuti njegovoj Visosti da je uvesti nas u društvo i pronaći vama dvjema muževe, najmanje što može učiniti za nas.” “Muževe”!” uzviknula je Cheryl.

“Naravno,” odgovorila je Andrina. “Zašto bi inače išle u London?” “Da, potpuno si u pravu,” glasno se složila Sharon. “Upravo su to učinile sestre Gunning. Elizabeth se udala za vojvodu, u stvari za dvojcu, a Marie za grofa!” Priča o sestrama Gunning bila je Andrini jedna od omiljenih . Sestre Gunning bile su jako siromašne kada su s majkom 1751. godine doselile iz Irske u London i izazvale nevjerojatno zanimanje u visokim društvenim krugovima. Novine su pratile njihovo kretanje; magazini su objavljivali stihove njima u čast: “Blažene Venere! Takav par vidjeli niste; Skromne, ljupke, cvjetajuće, čiste!”

Nakon samo mjesec dana poznanstva s Elizabeth, vojvoda od Hamiltona ponudio joj je svoju ruku i svoje srce, te su vjenčani o ponoći u Velikoj crkvi u Ulici Curzon.

Pet dana kasnije Marie se udala za grofa od Coventryja i zatim je otišla na imanje lorda Ashburnhama u Charltonu, grofovija Kent, da bi “konzumirala svoj brak”. Anna

RafaelaR Osim što je bila lijepa, Elizabeth je bila odana, suosjećajna, hrabra, samilosna, a to su bile vrlo korisne osobine kada je shvatila da se udala za kroničnog pijanca. Nakon rođenja dvoje djece, od kojih je jedno bilo muško i nasljednik, vojvoda je umro u trideset trećoj godini od neumjerenosti. Elizabeth je bila usamljena i nesretna pa se uskoro ponovo udala. Njen drugi muž, pukovnik Ian Campbell, bio je čovjek čvrsta karaktera i plemenitih stremljenja. Kasnije je postao peti vojvoda od Argylla. Za Andrinu je to bila najromantičnija priča koju je ikada čula i što je više o tome razmišljala bila je sve sigurnija da Elizabeth Gurnning nije mogla biti ljepša od Cheryl.

“Ti se isto moraš udati za vojvodu,” Cheryl je govorila Sharon. “Ja se bojim titule vojvotkinje!” “Cheryl, ja bih te željela vidjeti kao vojvotkinju,” ubacila se Andrina.

“Sigurno nikada nije bilo ljepše vojvotkinje od tebe i znam da će te svaki muškarac koji te vidi zaprositi kad stignemo u London. Osim onih koji zaprose Sharon!”

“A što će biti s tobom?” upitala je Cheryl. “Neću imati vremena misliti na sebe dok se vas dvije ne udomite,” odgovorila je Andrina, “vi znate da je to hitno pitanje. Imat ćemo dovoljno novaca samo za tri mjeseca - tri mjeseca - ni dana više!”

“A otkuda nam i toliko novaca?” pitala je Sharon. “Zar si zaboravila maminu ogrlicu?” upitala je Andrina mekim glasom. Obje sestre trgnule su se u isti čas. “Mamina ogrlica, pa naravno!” vrisnula je Sharon. “Ona sigurno vrijedi stotine funti.” “Osim smaragda. ostalo kamenje nije veliko,” odgovorila je Andrina. “Ali mama mi je jednom rekla da bi za nju sigurno dobila petsto funti!”

“To je puno novca!” uzviknula je Cheryl. “Bit će dovoljno za naš poduhvat,” rekla je Andrina. “Ne zaboravite da je majka držala ogrlicu skrivenu sve godine našeg života, ne bi li poslužila kao tajna zaliha novca ako nam ikad ustreba.”

“Pitam se kako je otac nije natjerao da je proda?” pitala je Sharon. “Majka ga je prvo nagovorila da stave ogrlicu na sigurno, te mislim da je otac poslije potpuno zaboravio na nju,” odgovorila je Andrina. “Bilo kako bili, sigurna sam da bi majka prodala ogrlicu kad bi se bilo koja od nas udavala, a mi ćemo učiniti to isto.” “Kad bi dobile pet stotina funti za nju,” razmišljala je Sharon, “to bi bilo gotovo sto šezdeset sedam funti svakoj.”

“Da, ako jednako razdjelima novac,” složila se Andrina. “Ali, ako ne djelima novac taj će nam iznos poslužiti da platimo stan i kupimo lijepe nove haljine.”

“Sestre Gunning imale su samo jednu haljinu na njih dvije,” primjetila je Sharon. “Ti ćeš imati više od toga,” rekla je Andrina. “Čini mi se da su ljudi postali profinjeniji nego što su bili onda kada su sestre Gunning prouzrokovale oluju.” Anna

RafaelaR “Haljine su jednostavnije,” odgovorila je Sharon, “ali su puno škrtije! The Ladies' Magazine prošli je tjedan izvjestio da pariška moda, sada popularna medu djevojkama u Vauxhallu i drugim mjestima, nudi najtanji muslin koji otkriva djeliće grudi i nogu i privlače mlade muškarce.” “Sharon!” viknula je Andrina. “Nikad nisam čula nešto tako nepristojno! Ti i Cheryl nećete se tako odjevati!”

“Ali moramo pratiti modu, Andrina!” odgovorila je samouvjereno Sharon. “La Belle Assemblee je pisao da dame u Parizu i Londonu vrlo drsko sužavaju svoje musline tako da im se pripiju za tijelo pa izgledaju gotovo gole!” “Mogu zamisliti o kakvim to “damama” govore!” rekla je Andrina oštro. “Ako ništa drugo bit ćete pristojne! Sasvim sam sigurna da muž kakvog vam ja želim ne bi htio da mu žena izgleda lako ili nepristojno!” “Učinit ćemo sve što želiš od nas”, rekla je Cheryl. Andrina se nasmijala i njene su oči poprimile blagi izraz. “Hvala ti, Cheryl. Želim da mi vjerujete da ja znam što je najbolje za vas. Posebno je važno da ne učinimo nikakvu grešku ili da dodemo u London praćene lošim glasom. “To je istina,” složila se Sharon, “i najvažnija stvar je da prodremo u Almack's!” “Što je to Almack's?” upitala je Cheryl.

Obje su sestre pogledale u Sharon, koja je unatoč tome što je imala samo sedamnaest godina, uvijek znala više o modi od ostalih sestara.

“Almack's je,” odgovorila je Sharon, “najekskluzivniji i najvažniji društveni klub u cijelom Londonu.” “Pričaj nam o njemu,” molila je Cheryl.

“Čitala sam sve o tome,” odgovorila je Sharon. “Almack's vodi grupa vlasnica, kao što su lady Jersey, lady Castlereagh, lady Cowper, princeza de Lieven i druge.” Napravila je pauzu i pogledala sestre stvorivši napetost: “Ako netko ne uspije doći na Listu i dobiti pozivnicu od jedne od vlasnica, onda on ne može posjetiti Almack' s i postaje potpuni društveni izopćenik!”

“Zvuči tako snobovski!” primijetila je Andrina. “One žele da tako bude.” odgovorila je Sharon i ustala od stola. “Pročitat ću vam pjesmu iz jednog od prošlogodišnjih časopisa. Znam točno gdje sam ga ostavila.” rekla je Sharon i istrčala iz sobe. Andrina se zagledala u Cheryl, koja je izgledala prekrasno na svijetlosti proljetnog sunca. Svijetlost je samo dotakla Cherylinu kosu i pretvorila je u rastaljeno zlato. Andrina se nasmiješila, nagnula se prema njoj i rekla: “Cheryl, ti ne smiješ ostati ovdje i družiti se samo s Hugom Rentonorn.” “Ali meni je Hugo drag,” pobunila se Cheryl, “On je vrlo pristao mlad čovjek,” složila se Andrina, “ali ti dobro znaš da on nema svog novca i da bi njegov otac učinio sve da spriječi vašu ženidbu. Osim toga, Hugo nema nikakve važnosti osim ovdje u Chesireu, a toliko te uzbudljivih mladih muškaraca čeka u Londonu.” “Možda će me oni uplašiti,” zamišljeno će Cheryl. “Oni će te obožavati!” rekla je Andrina uzbuđeno. Andrina je pogledala svoju sestru s razumijevanjem. Cheryl se jako plašila ljudi. Anna

RafaelaR Andrina je uvijek pazila da se ne udalji od nje za vijeme bilo kojeg društvenog okupljanja. Cheryl je bila izuzetno osjetljiva i ako bi neko od mještana bio prema njoj osoran, ona bi se osjećala prezrenom i najradije bi neprimjetno izmigoljila sa zabave.

“Ti ćeš uspjeti u Londonu.” rekla je sada Andrina, “bit ćeš ljepotica svakog bala, obožavana i najavljivana! Svaki muškarac kojeg sretneš poželjet će staviti svoje srce, svoje ime i svoje bogatstvo pred tvoje noge!” Cheryl nije ništa odgovorila. Izgledala je vrlo zabrinuto, pa je Andrini bilo drago kada se Sharon vratila u sobu s primjerkom The Ladies' Magazinea u ruci. Bacila se na svoju stolicu.

“Slušajte ovo,” rekla je. “To je napisao Henry Luttrell:

“Sve ovisi o toj magičnoj Listi

Slava, sreća, moda, ljubavi i prijatelji isti: Lista razveseljuje ili muke donosi Na sve staleže, sve dobi i spolove se odnosi. Ako jednom u Almack's imaš pripasti Više, kao svet čovjek, ne možeš: pogriješiti; Ali ako te jednom izbace srijedom u noći, Tako mi Boga, više ništa ti dobra neće doći. “ Nastala je tišina nakon što je Sharon pročitala pjesmu.

“A što ako baš nas izbace?” upitala je Cheryl uplašenim glasom.

“Sigurno neće,” odgovorila je Andrina. “Ako nas vojvoda od Broxbournea ne može uvesti u Almack's, tko onda može?”

“Nadam se da si u pravu,” rekla je Sharon, “ali kao što sam već rekla to ovisi samo o vlasnicama. Bez obzira što vojvoda učinio morat ćemo imati pratilju.” “Razmišljala sam i o tome,” odgovorila je Andrina. “Pratilju će nam pronaći vojvoda.” “Zar ćemo je mi morati platiti ?” upitala je Sharon. Andrina se zamislila na trenutak. “Nadam se da ne,” rekla je rastežući riječi. “To je nešto o čemu nisam razmišljala.”

“Novci od ogrlice bi trebali biti dostatni. A gdje je ogrlica?” “U majčinoj spavaćoj sobi, tamo sam ju sinoć promatrala,” odgovorila je Andrina. “Znala sam gdje ju je držala pa sam nakon njene smrti sakrila tamo ogrlicu ja je otac slučajno ne bi pokušao prodati.”

Zagledala se u Sharonine oči, ali ni jedna nije prozborila ni riječi. Obje su znale da njihov otac u posljednjim godinama života postao jako gunđav i nesretan zbog siromaštva koje ga je spriječavalo u uživanju mnogih blagodati za kojima je žudio .

Htio je hranu kakva se nije mogla kupiti u njihovom malom selu, a kupovanje u Chesteru bi bilo preskupo. Zahtijevao je najbolja vina, a Porto i Claret bili su daleko iznad njihovih mogućnosti. Andrina mu je ugađala, popuštala mu i stvarala čuda s ono malo Anna

RafaelaR novaca koliko je ostajalo za domaćinstvo. To je značilo da će ona i njene sestre ostati bez novih haljina. Sestre su si same šivale haljine od najjeftinijih materijala, a rijetko su si mogle priuštiti lijepe vrpce da ih na njih našiju. To je također značilo da će morati dijeliti jedinog konja koji je ostao. Taj konj je morao vući i kočiju kad bi se njihov otac poželio provozati, ali i puno lakši gig, u kojem su se vozile sestre. Vrt je bio tužno zapušten. Bili su sretni jer su imali staru Sarah koja je bila s njima od djetinjstva i koja je kuhala i radila teške poslove u kući. Andrini se činilo da se sada mrak zadnjih godina života njenog oca udaljava od kuće poput tamnog oblaka koji ih je predugo pokrivao. Čak i sada bi se ponekad probudila u noći misleći da čuje hrapavi glas svoga oca koji je zove, zahtijeva stvari koje ne može dati i pronalazi nedostatke u svemu što je ona radila za njega. “Još samo jednu stvar nismo raščistile,” rekla je iznenada Sharon dok su se penjale prema majčinoj spavaćoj sobi. “A što to?” upitala je Andrina. “Misliš li da će ljudi u Londonu od nas očekivati da ćemo biti u koroti? Nismo nosile crninu jer si nismo mogle kupiti novu robu, a pored toga, tko bi nas ovdje mogao vidjeti osim nekoliko susjeda koji ionako znaju našu situaciju. Ali u Londonu?”

“Mislila sam o tome,” odgovorila je Andrina. “Tko u Londonu zna kada je otac umro? Ako nas netko pita reći ćemo da je umro prije godinu dana. Uostalom, on sam bi najmanje želio da hodamo okolo kao crne vrane!” “Nije toliko bitno kako bi izgledale u crnini,” rekla je Sharon. “Ali da dođemo na bal u crnini to bi ljudima bilo krajnje neprihvatljivo.” “Onda nitko ne smije znati da smo u koroti,” rekla je Andrina. 'To smo dogovorile. Cheryl, upamti što sam ti rekla: otac je umro prošle, a ne ove veljače.” “Upamtit ću,” obećala je Cheryl, ali Andrina je znala da ćeje još puno puta na to morati podsjećati. Uvijek je bilo teško pronikunti u Cheryline misli. Bilaje tako tiha, draga i podložna. Činilo se da živi u svom svijetu mašte koji je imao vrlo malo veze sa stvarnošću. Izgledala je tako ljupko da je ljudima njena šutljivost bila nepojmljiva.

Čak i ako je nešto rekla njene riječi nisu bile vrijedne pamćenja. Sad kad je hodala kroz majčinu spavaću sobu izgledala je kao anđeo koji je slučajno pao iz raja.

Andrina je stala na stolicu i rukom dohvatila vrh ormara. “Znači tu je majka skrivala tu ogrlicu!” uzvikuula je Sharon.

“Ovdje je bila potpuno sigurno,” rekla je Andrina. “Otac je zadnjih godina bio previše lošeg zdravlja da bi se popeo na stolicu, a Sarah je prestala da bi čistila tako visoko.”

Dok je govorila spustila je kutiju od kože, odnijela je do prozora, otvorila je tako da su sunčeve zrake zablistale i zasjale na ogrlici indijskog dizajna. Filigransko zlato je bilo bogato ukrašeno malim rubini ma biserima, a u sredini ogrlice bio je veliki smaragd optočen s dva manja . “Vrlo je lijepa,” rekla je Sharon, “ali izgleda nekako grubo.” “To je razlog zašto je majka nije nikada nosila,” odgovorila je Andrina. “Otac ju je donio iz Indije gdje je služio pod bojnikom Wellesleyjem, koji je kasnije postao vojvoda od Wellingtona.” Anna

RafaelaR Gledala je ogrlicu smiješeći se.

“Slično je ocu da je donio kući nešto tako nekorisno. Mama mi je jednom rekla da je pokušala tu ogrlicu nositi sa svim haljinama, ali niti na jednu nije pristajala. Nije to htjela reći ocu da ga ne povrijedi.” “Otac je volio sve što je egzotično.” rekla je Sharon ne baš odobravajućim glasom.

“Zaista mislim da je on volio sve spektakularno i neobično,” objasnila je Andrina. “I on sam je želio biti takav pa mu je bilo zaista teško doći živjeti ovdje u bijedi.” “Zašto smo baš morali doći u Cheshire?” pitalaje Cheryl.

Andrina se nasmiješila. “Sigurno znaš zašto, čula si to puno puta, Otac je zaradio ovu kuću na kockanju i kada je prokockao imetak ovo je bilo sve što mu je ostalo.” “Zaboravila sam tu priču.” odgovorila je Cheryl nezainteresirano. “Ali bili smo sretni ovdje,” rekla je Andrina kao da želi i samu sebe uvjeriti u to. “Svi smo bili zajedno i bilo je lošije tek zadnjih godina, nakon majčine smrti.”

“Tome je kriv otac!” napomenula je Sharon, “Ne mogu lagati da mi nije drago što se sve završilo.”

“Ni ja,” složila se Andrina, “ali imam grižnju savjesti. Trebale bismo ga oplakivati i biti tužne,” “Nema smisla u tome da jedna pred drugom glumimo,” rekla je Sharon hladno.

Andrina je zatvorila kutijicu za nakit. “Dakle, sve se slažemo da ja odmah pođem u London, pronađem vojvodu i vidim što se mogu s njim dogovoriti?” “Naravno,” složila se Sharon, “ali zašto mi ne možemo s tobom?” “Isprva sam mislila da bismo trebale ići sve zajedno.” odgovorila je Andrina.

“A onda sam shvatila da bi to bilo vrlo skupo, a mi si to u ovom trenutku ne možemo priuštiti jer još uvijek dugujemo za očev pogreb.” “Naravno, razumijem,” uzdahnula je Sharon. “Mogla bih se voziti vani na kočiji,” rekla je Andrina nesigurno, “što košta samo tri penija po milji umjesto pet. Ali vani će biti vrlo hladno, Ako dođem pred vojvodu šmrcava i crvena nosa, sumnjam da ću mu se svidjeti.”

“Oh, pa naravno da ćeš sjediti unutra,” zavapila je Sharon, “Vjerovatno ćeš i kočijašu morati dati jedan šiling, kao i žandaru koji će tražiti dva šilinga i šest penija ako bude išao cijelim putem!” “To nikako neće biti jeftino,” rekla je Andrina tiho uzdahnuvši, “pa mislim da ćemo morati prodati nešto iz kuće u slučaju da nemamo drugog izlaza,”

“Neki dan,” neočekivano je rekla Cheryl, “Hugo je rekao da bi njegov otac rado kupio sliku konja iz očeva kabineta.” “Cheryl! Zar si govorila Hugu koliko nam je teško?” upitala je Andrina oštro.

Cheryl je izgledala kao krivac i njene plave oči napunile su se suzama. Anna

RafaelaR “Ali, naravno, nije bitno što kažeš Hugu.” rekla je Andrina prije nego li je Cheryl stigla odgovoriti. “On sigurno poznaje našu novčanu situaciju kao što uostalom i cijelo susjedstvo zna da smo bez prebijenog novčića.” Nije to rekla ogorčeno, jednostavno je iznijela činjenicu. “Jesam li se loše ponijela, Andrina?” upitala je Cheryl.

“Naravno da ne, najdraža!” rekla je Andrina obgrlivši je oko ramena. “Jesi li ljuta?” upitala je Cheryl. “Nikada nisam ljuta na tebe!”

Andrina je poljubila svoju sestru i zatim, ne bi li promijenila temu, rekla:

“Dođite mi pomoći oko kovčega. Sutra kroz selo prolazi kočija koja izravno od Chestera do Londona putuje dvadeset i osam sati. Što prije vidim vojvodu, to bolje.” “Ti si vrlo hrabra!” reklaje Cheryl s divljenjem. “Drago mi je što me ne želiš povesti sa sobom.” “A što ako nam vojvoda odbije pomoći?” upitala je Sharon. “Onda ću morati smisliti novi plan,” odgovorila je Andrina odlučno.

Njena nježna usta na trenutak su se stegla u tanku crtu. Nikad u životu la tako sigurna ni u što kao u to da njene sestre zaslužuju priliku u Londonu.

“Njihovoj ljepoti moraju se diviti moćni ljudi, a ne samo nekoliko lovaca na lisice i očevi prijatelji pijandure,” mislilaje Andrina u sebi.

Iako nije o tome pričala sa sestrama, bila je svjesna da su sve majke neoženjenih mladića u susjedstvu činile sve kako bi isključile sestre Malden sa svih zabava na kojima su njihovi sinovi trebali zablistati. Takoder, nisu odobravale svojim sinovima posjete Manor Houseu, a mlade žene su se gotovo panično hvatale za svoje muževe kada bi se odnekud pojavile Cheryl ili Sharon. To je značilo da su pozivi bilo kakve vrste bili jako rijetki. Andrina je patila zbog te nepravde, ali je znala da je ništa ne može promijeniti. Samo se nadala da Cheryl, kojaje bila toliko osjetljiva, ne osjeti prezrive poglede drugih žena kojima je bio popraćen svaki njen iskreni prijateljski nastup. Sharon je bila puno čvršća, ali i vrlo mlada. Samo je Andrina, kojoj su prošle godine za udaju a da nije pronašla odgovarajućeg muža, bila svjesna da će se to isto dogoditi i ostalim sestrama ukoliko se nešto ne poduzme. “Moram nagovoriti vojvodu,” mislila je u sebi, ali je znala da se oslanja na kockarsku sreću kao i njen otac.

Bila je to rizična kocka u kojoj su šanse bile gotovo nikakve. Vojvoda se uopće nije morao sjećati prijatelja kojeg nije vidio oko osamnaest godina ili nije uopće morao biti zainteresiran za svoje kumče s kojim nikada nije razgovarao. Možda je dao srebrni pehar na krštenju, no nije ga bilo u oskudno popunjenom ormariću za srebro, a da joj je dao bilo što drugo majka bi to sigurno spomenula. “Dušice, kada odrasteš, moram ti pronaći nekoga tko će ti omogućiti boravak u Londonu,” jednom je rekla majka Andrini. Andrina je uzdahnula prisjećajući se majčinih riječi. Anna

RafaelaR “Bilo bi tako lijepo kad bi se ti udala za nekog bogatog i moćnog! Onda bi ti mogla pronaći odgovarajuće muževe za svoje sestre. Mislim da će Cheryl biti jako lijepa kad odraste.” U to nije moglo biti sumnje. Kao trinaestogodišnjakinja, kad su druge djevojčice bile nezgrapne, ili pretanke ili predebele, s prištićima na licu ili dosadno izvještačene, Cheryl je imala isti anđeoski izraz lica kojim je opčinjavala ljude i kad je bila beba. Sharon, koja je bila šesnaest mjeseci mlađa, uvijek je bila zvodljiva.

Nije bila samo prelijepa nego i očaravajuća. Kako su sestre odrastale, Andrina je primjetila da ljudi često odvraćaju pogled sa Cheryline nebeske ljepote na razigranu Sharon, koja je uvijek imala nešto za reći i koja je uvijek pokušavala učiniti sve zabavnim.

“Moram uspjeti radi njih,” mislila je Andrina slažući sve što je imala u maleni kovčeg. Da ne bi morala dodatno platiti nosača prtljage, odlučila je ponijeti samo nekoliko tanjih haljina i jedan ogrtač za putovanje kojega su nosile sve tri djevojke naizmjenično. Baš kao sestre Gunning i one su između sebe posuđivale robu, pa je Andrina krenula u London s dvije svoje, jednom Cherylinom i jednom Sharoninom haljinom. I odjeća njihove majke još je uvijek bila u kući, ali Andrina nije mogla nositi tu robu jer je sjećanje na majku bilo još uvijek bolno. Za Andrinu, koja je bila najprivrženija majci, bila je prava patnja sići u dnevnu sobu i ne čuti majčin glas ili ići spavati bez da joj majka poželi laku noć. Gospođa Malden bila je jednako lijepa kao i njene kćerke. Andrina je od nje naslijedila mali prćasti aristokratski nos, Cheryl svoje pune usnice, a Sharon srcolik oblik lica . Bila je blondinka, ali ne tako zlaćane boje kao Cheryl. Andrina je bila sigurna da u cijeloj Engleskoj nije bilo tako lijepog para kao što su bili njeni roditelji u mladosti. Znala je da je otac oduvijek želio sina, ali da je na kraju bio ponosan svojim kćerkama. “Dušice, vi ste tri gracije,” rekao bi ponekad otac, “da sam momak koji mora dati jabuku najljepšoj od vas, zaista ne znam koju bih odabrao! “ “Izabrao bi Cheryl,” rekla je jednom Andrina. Otac je kratko promatrao i onda rekao: “Složio bih se s tobom da me Sharon stalno ne nasmijava. Ima nešto prelijepo u smijehu.” Zatim je preko stola pogledao u Andrinu. “A ti Andrina najviše sličiš svojoj majci, dakle, najbliža si idealu savršene žene.” To je bilo najljepše što joj je otac ikada rekao.

Za vrijeme njegove bolesti činilo se da on prezire Andrininu pomoć i da je mrzi jer mu ne može kupiti sve stvari koje je on htio. Sestre su je otpratile do kočije. Sharon je nosila njen kovčeg jer je željela da Andrina sačuva snagu za put. Čekale su u sumrak na glavnoj cesti u selu Bigger Stukeby. Bilo je hladno i puhalo je pa je Andrini bilo drago što ima putni ogrtač i topli kaputić ispod njega. Dugo su razgovarale o tome što bi Andrina trebala odjenuti za London, kad je, začudo, Cheryl rekla:

“Morat ćeš se presvući u nešto lijepo, otmjenije kad dođeš pred vojvodu. Ne možeš doći u njegovu kuću iznurena od puta, s kovčegom u ruci. Mogao bi pomisliti da si došla zauvijek.” Anna

RafaelaR “Razmišljala sam o tome,” rekla je Andrina i prikupila imena različitih hotela o kojima im je mama ponekad pričala. “Hoće li to biti skupo,” pitala je Sharon.

“Sigurno hoće,” odgovorila je Andrina, “ali ja ću tražiti najjeftiniju sobu. Ako nemaju jeftinu sobu mogn tražiti preporuku za neki drugi jeftiniji hotel.”

Sve je to Andrini zvučalo lijepo dok je razgovarala sa svojim sestrama, ali kad je kočija iznenada krenula osjetila se uplašeno i usamljeno. Često je bila u Chesteru, a nekoliko puta je bila u Liverpoolu i Creweu, ali nikad nije bila tako daleko kao što je London. Bez obzira na ishod ona je čvrsto odlučila naći svojim sestrama muževe. Dok su Cheryl i Sharon mahale kočiji koja je odlazila, Andrina se uvjeravala da mora ostati mirna i razumna. Nikako si nije smjela dopustiti pogrešku. Iako je kočija bila popunjena, imala je dovoljno sreće da nađe jedno slobodno mjesto u kabini.

Suputnik koji je sjedio preko puta nje bio je srednjovječan muškarac uskih usana i sivog lica, a izgledao je kao odvjetnički pomoćnik. Do Andrine je sjedila podeblja farmerova žena, koja je zauzimala i više od svoje stolice. Imala je veliku košaru pokrivenu bijelim platnom koja je smetala svima pri prolaženju. Nasuprot njoj sjedila je žena sa dojenčetom koja nije voljela putovati i to je izražavala na glas. Andrina se ugodno smjestila iako je putni kovčeg bio malo nespretan. Žandar je želio taj kovčeg staviti van, ali je ona odbila znajući da je u njemu vrijedna ogrlica.

Bilo joj je jasno da se na dugom putovanju kočijom izlaže različitim opasnostima. Kočija se može okrenuti zbog neoprezne vožnje ili zbog pijanog kočijaša. Često se događalo da konji odjure bez kočijaša. Ponekad bi putnici podmitili kočijaša da se utrkuje sa drugom kočijom, s kobnim posljedicama.

Andrini se kočijaš činio kao trezven i razuman čovjek, i njegova četiri konja u dobrom stanju.

Često je slušala kritike na račun pretrpanosti putničkih kočija i okrutnosti nad konjima koji su vukli kočije. Živo se sjećala razgovora oca i njegovih prijatelja koji su osuđivali takvo iscrpljivanje konja samo da bi se negdje brže stiglo. Tada je njen otac rekao kako se nada da se nikada neće morati voziti u kočiji.

Andrina se slagala sa svojim ocem, ali je istovremeno poželjela putovati sama u svojoj kočiji. Putnik preko puta nje je zaspao i počeo hrkati, dijete je vrištalo, a farmerova žena se sve više i više naginjala prema Andrini. Što više, cijelo je vrijeme jela hranu iz svoje košare. Nevjerojatno je koliko je u košari bilo hrane: velika mesna pita, narezana šunka, tvrdo kuhana jaja i najmanje dvanaest slanih kolačića koje je proždirala bez da je ikoga od prisutnih ponudila.

Andrini je laknulo kad su oko podne stali zbog ručka u jednoj krčmi uz cestu. Vlasnik krčme ih je očekivao i podmetnuo putnicima bezukusno jelo. Juha nije bila toliko loša, jer je bila topla pa ih je zagrijala, a sir je bio puno bolji od loše skuhane govedine s razvođenim umakom od povrća. Netom što su pojeli morali su krenuti dalje i nisu trebali stajati sve do Leicestera, gdje će i prenoćiti.

Andrina je zatvorila oči i pokušala malo zaspati, ali kočija se zanjihala i probudila dijete koje je opet počelo plakati. Uskoro je farmerova žena opet otvorila košaru i cijelu je kočiju Anna

RafaelaR ispunio neugodan smrad luka. Uza sve to Andrinu su mučili njeni osobni problemi. Puno je lakše bilo prepričati svoj plan sestrama, nego ga izvesti. “Možda sam trebala povest Cheryl sa sobom,” razmišljala je Andrina.

Bez obzira koliko vojvoda bio star, sigurno bi ga opčinila i očarala Cherylina ljepota, osim ako nije potpuno slijep. Međutim, Andrina je osjećala da bi se Cheryl teško snašla u takvim okolnostima. Ako bi vojvoda odbio učiniti ono što se od njega traži, Cheryl bi odmah bila povrijeđena i prihvatila bi njegovo odbijanje bez otpora. Andrina je imala namjeru protestirati, svađati se, moliti i učiniti sve što je potrebno za uspjeh plana.

“Potpuno ću zanemariti svoju osobnost,” rekla je sama sebi. “Ako on pomisli da sam ja drska, neka misli tako, ako misli da sam nepristojna, to me neće brinuti. Bitan je samo njegov pristanak.” Poslije podne ih je uhvatilo nevrijeme pa je bilo nemoguće gledati kroz prozor.

Onda je pao sumrak i Andrina je počela razmišljati o večeri. Putnici u kočiji obično večeraju oko šest sati, ali kada su stali pred velikom krčmom u predgrađu Leicestera već je bilo prošlo sedam sati, Andrina je izašla van noseći svoj kovčeg, Osjećala se ukočeno, zgrčeno i trebala je čistog zraka, Sluškinja s vunenom kapom povela ju je na gornji kat krčme gdje su bile najgore sobe. Dok su prolazile kroz predvorje i penjale se stepenicama, Andrina je čula glasan smijeh i buku mnogih glasova sa šanka i iz sobe za ručavanje. nje.

“Izgleda da je krčma dobro popunjena,” rekla je Andrina sluškinji koja je hodala ispred

“To je zbog konjskih utrka, gospođice. Toliko smo puni da nemamo niti jedno mjesto. Čak ni za miša.” Andrina se nasmijala i onda rekla:

“To znači puno dodatnog posla za vas.” “Gospoda daju dobre napojnice,” odgovorila je djevojka, “ali moram vam reći da mi noge otpadaju od napora.” “Sigurna sam u to,” rekla je Andrina, “probajte noge namazati sa malo gorčice razmočene u vreloj vodi. To pomaže.” “Nikad se nisam toga sjetila!” rekla je djevojka uzbuđeno. “Hvala vam, gospođice, zapamtit ću što ste rekli.” Možda je baš ta Andrinina prijateljska gesta pomogla da dobije jednokrevetnu sobu u kojoj će spavati sama. Debela farmerova žena i žena sa malim djetetom dobile su dvokrevetnu sobu odmah do nje. Andrina je bila zahvalna što nije morala spavati s njima u istoj sobi.

Skinula je svoj putnički kaput i objesila ga na vrata. Oprala se i obukla haljinu od baršuna koju je često nosila kod kuće. To je bila vrlo lijepa haljina iako staromodna, kako je napomenula Sharon. U svakom slučaju bila je topla i dobro je došla. Zavezala je kosu i sišla dolje osjećajući veliku glad. Susrela je vlasnika krčme ispred salona za ručavanje iz kojeg se čula još jača galama nego prije. Anna

RafaelaR “Hoćete li biti ljubazni otpratiti me do stola rezerviranog za putnike kočije?” upitalaje Andrina. “Putnike iz kočije?” ponovio je vlasnik. “Bit ćete sretni ako dobijete bilo što za jesti prije deset sati. Svi su stolovi zauzeti. Ne možemo vas smjestiti dok gospoda ne završe!” “Ali to je sramota!” rekla je Andrina ne samo začuđena informacijom već i povrijeđena načinom na koji joj se vlasnik obratio. “Vi dobro znate;” nastavila je Andrina, “da je obaveza krčmi nahraniti putnike iz kočija. Njihova hrana rezervirana je kao i sobe.” “Ne mogu učiniti nemoguće!” odgovorio je vlasnik osorno. “Dobit ćete večeru kada bude mjesta za vas. Ne prije!” “Ovo je nečuveno!” uzviknulaje Andrina. Međutim, vlasnik je otišao prije nego li je čuo njen komentar. “Što je nečuveno?” začuo se ugodan glas. Andrina se okrenula i vidjela visokog gospodina širokih ramena koji je baš ušao kroz vrata. Andrina mu se upravo našla na putu. U svojoj ljutnji Andrina mu je rekla istinu. “Putnici u kočijama, dragi gospodine, trebali bi dobiti svoju hranu prije deset sati! Putovali smo cijeli dan i normalno je da smo vrlo gladni! “ Provala smijeha iz salona za ručavanje umala je ugušila njene posljednje riječi. Gospodin kojemu se obratila pogledao je preko njene glave i onda upitao: “Možda mogu shvatiti vlasnika jer je krčma prepuna. Jeste li sami?” “Ako mislite da putujem bez pratioca, onda sam sama.”

“Dopuštate li mi da vam ponudim svoje društvo za večeru?” Andrina se ukočila. Otvorila je usta spremna odbiti, ali je gospodin brzo odgovorio: “Možda je moj prijedlog neobičan, ali pretpostavljam da ne želite čekati još dva sata. Osim toga za dva sata neće biti više ništa pristojno za pojesti.” Govorio je sarkastično što je Andrinu zabavljalo. Učinio joj se kao pristojan i pošten gospodin. Njegov je ogrtač bio dobre izrade, njegova kravata je bila besprijekorno zavezana i čista i bilo je očito da je obučen samo za večeru. Andrina je odlučila pristati: “Hvala, gospodine, ako vas to neće previše inkomodirati bit će mi drago prihvatiti vaš poziv.” “Zapravo, učinit ćete mi uslugu.” odgovorio je. “Prijatelj koji je trebao biti sa mnom odlučio se vratiti u London odmah nakon utrke. Hoćete li poći sa mnom do moga stola? “ Dok je to govorio pokazao je rukom. Kada je Andrina pošla ispred njega. okrenuo se prema vlasniku krčme koji se iznenada pojavio i rekao: “Donesite dvije boce vina i dvije večere. Već sam zvonio da mi donesete večeru. Zvono je sigurno pokvareno!” “Naravno, gospodine,” rekao je vlasnik drugačijim tonom od onoga kojim se obraćao Andrini. Gospodin se okrenuo i došao u separe gdje je Andrina već stajala i grijala se uz peć. Svjetlost u separeu je bila jača nego u hodniku i sada je Andrina vidjela da nije pogriješila, gospodin je doista bio dostojanstven. Možda nije bio naočit, njegov kukasti nos mu je davao Anna

RafaelaR aristokratski izgled. a njegove tamne oči skrivale su zagonetni pogled. Kutevi usnica bili su mu zgrčeni i to je odavalo usiljenost. “Ne bismo li se trebali upoznati?” upitao je prilazeći Andrini. Andrina je oklijevala misleći da bi možda bilo mudro ne dati mu pravo ime.

“Moje ime je Morgan” odgovorila je, “gospođica Morgan.” “Ja sam sir Tancred Wensley.”

Andrina mu se naklonila. On je odgovorio istom gestom što se Andrini učinilo pomalo oholo. “Zaista putujete sami, gospođice Morgan?”

Andrina je osjetila nesigurnost. “Na žalost, nitko me nije mogao pratiti,” odgovorila je.

“Onda mi je čast biti vam na usluzi,” rekao je Sir Tancred. “Nećete li sjesti?

“Mogu li vam ponuditi čašu madeire?” “Hvala,” odgovorila je Andrina, “ali vrlo malo. Moj je otac uvijek govorio da je velika greška piti na prazan želudac.” “To je jedna od onih mudrih izreka koju podupirem u teoriji, ali kršim kad god mi se pruži prilika,” rekao je Sir Tancred veselo. Utočio je Andrini malo madeire i pružio joj čašu dok je ona sjedala s njegove lijeve strane. On se sjeo nasuprot njoj. Osjetila je njegov pogled koji je proučava i ispituje. Nakon nekog vremena je rekao: “Vi ste previše lijepi gospođice Morgan da bi bili bez pratnje.”

“Uvjeravam vas, posve sam sigurna sa mojim suputnicima,” rekla je Andrina uz smiješak. “Oni ili hrču, ili plaču ili jedu bez prestanka! “ “Ali sada niste s njima,” rekao je Sir Tancred. Ona ga je kratko pogledala i odgovorila:

“Sir, ako mislite da je bilo nedolično od mene prihvatiti vaš poziv, onda bi možda bilo bolje da pričekam do deset sati.”

“Nisam mislio ništa tome slično,” rekao je Sir Tancred. “Samo sam razmišljao kako je opasno za jednu djevojku ući u prostoriju sa ovako šarolikim društvom.”

“Drago mi je,” rekla je Andrina. Dok je govorila shvatila je da je sir Tancred imao pravo. Bilo je zaista neugodno ući u sobu prepunu muškaraca koji se opijaju nakon dana provedenog na trkalištu. Također bi bilo neugodno otići u krevet prazna želuca. Zato je osjećala zabvalnost za gospodina koji joj je pomogao u nevolji, ali osjećala je i grižnju savjesti zbog svojih suputnika. Potom se sjetila da farmerova žena sigurno neće biti gladna, a žena sa djetetom je ionako bila vrlo neugodna osoba. Shvatila je da sir Tancrad očekuje od nje nekakav komentar, ali u taj čas je ušla služavka noseći pladanj, a za njom batler s vinom i čašama. Andrina je bila toliko gladna da su joj oči zasvjetlucale. “Evo naše hrane!” viknula je kao da je ugledala čudo. Anna

RafaelaR “Rekao sam vam da nećete pogriješiti ako prihvatite moj poziv.” rekao je sir Tancred. “Prionimo našoj večeri. Još vas jednom uvjeravam, gospođice Morgan, da sam počašćen vašim pristankom.”

Andrina se nasmijala. “Niste pravedni!” rekla je. “Ja bih trebala biti počešćena vašim pozivom, ali uzeli ste mi riječ iz usta!” Unatoč njegovoj otmjenosti sir Tancred izgledao je jednostavno i opušteno. Način na koji se kretao i govorio uvjerio je Andrinu da još nikada nije srela takvog čovjeka. Potajice ga je pogledala dok je naručivao kod krčmara i pomislila kako je vjerojatno naučio davati naređenja. Učinio joj se kao čovjek kojeg je teško razljutiti, a s druge strane bilo je u njemu nešto drsko, bolje rečeno svojeglavo. “Možda je bio vojnik,” mislila je Andrina, jer ju je podsjećao na neke vojnike koji su znali posjećivati njenog oca za vrijeme rata. Svi su bili zapovjedničkog držanja i očekivali su da cijeli svijet sluša njihove naredbe. Gledajući sir Tancreda Andrina je zaključila da je on zasigurno bio vojnik i da je morao biti isti tip čovjeka kakav je bio i Wellington. Ona se snažno divila tom junaku od Waterlooa i uvijek je molila oca da joj priča kako mu je bilo služiti pod njegovim zapovjedništvom u Indiji. “Samo je Wellington mogao pobijediti u boju kod Assayea,” često je ponavljao njen otac, “i samo je Wellington mogao imati uspjeha u indij skom ratu. “

Njen otac je bio vrlo bolestan u vrijeme kad je bitka kod Waterlooa donijela konačni kraj jedanaestogodišnjeg rata. Andrina mu je čitala sve izvještaje iz novina koji su slavili pobjede “čeličnog vojvode” i tada bi pukovnik Maldon na trenutak zaboravio svoju bolest i patnju. Prvo jelo je bila neizbježna mulligatawny juha koja je bila obavezan obrok kako u krčmama tako i u domovima. Sir Tancred ju je probao i posegao za paprom, ali Andrina je bila previše gladna da bi mislila na takve sitnice. Ona je slasno pojela svoj tanjur juhe ne izgovorivši niti riječ, a onda je shvatila da je sir Tancred promatra sa blagim smiješkom na usnama. “Recite mi nešto o sebi,” rekao je. “Priznajem da ste me doista zainteresirali. “

Anna

RafaelaR

DRUGO POGLAVLJE Andrina nije namjeravala raspravljati o privatnim stvarima s strancem, premda je znala da bi joj sir Tancred rnogao reći puno o vojvodi. Bila je sigurna da je on važan u društvu, možda čak i jedan od bonvivana iz visokog društva o kojima je Sharon uvijek govorila. Nakon nekoliko trenutaka Andrina je rekla: “Putujem u London.”

“A što namjeravate učiniti kad stignete tamo?” on je upitao.

“Pokušat ću naći jednog čovjeka,” rekla je Andrina istinu. Andrina je bila zauzeta uzimanjem sljedećeg jela pa nije primjetila da je sir Tancred zakolutao očima. “To makar nije teško,” primjetio je on. “Da, sigurna sam da će biti vrlo jednostavno,” odgovorila je Andrina.

Isti je odgovor dala i prošle noći kada ju je Cheryl upitala: “London je veliki grad, Andrina. Kako ćeš pronaći vojvodu ako ne znaš njegovu adresu?” “Jednostavno,” odgovorila je Andrina. “Nema tako puno vojvoda, netko će znati gdje je njegova kuća.” “Gotovo sve aristokratske kuće nose ime vlasnika,” dodala je Sharon. “Znači, vojvoda od Broxbournea vjerojatno živi u kući

Broxbourn,” rekla je Andrina. “Sigurna sam da će to biti negdje na području Mayfaira. “ “Morat ćeš unajmiti fijaker sa mjesta na kojem te ostave kočije.”

“I o tome sam mislila.” rekla je Andrina. “'To će biti skupo, ali ako pokušam hodati mogla bih se izgubiti.” “Naravno,” složila se Sharon. “Kad stigneš ispred kuće Broxbourne možda te služinčad ne pusti do vojvode.”

To je već od prije zabrinjavalo Andrinu. Ako je vojvodino imanje bilo doista tako veliko kako je otac govorio, onda će tamo morati proći kroz cijelu vojsku posluge prije nego li dođe do vojvode. Smatrala je da će ju, kao jednu damu, na njeno inzistiranje pustiti da vidi njihovog gospodara.

“A što vas je ponukalo na tu ... avanturu?” upitao je njen sugovornik. Andrina je odlučila ne raspravljati vise o svojim privatnim stvarima. Nije htjela pričati o Cheryl i Sharon prije nego li ih vojvoda predstavi visokom društvu, a o sebi nije mogla pričati bez da uključi njih. Umjesto odgovora rekla je: “Zar mi nećete reći nešto o utrkama? Znam ponešto o njima i zanima me tko je pobijedio.” Anna

RafaelaR Znala je imena samo najboljih konja u svijetu utrka. Zadnjih godina života njenom je ocu oslabio vid pa mu je Andrina, ili neka druga od kćeri, čitala novine. Sportske novine uglavnom su pisale o boksu i utrkama, a ponekad bi joj došlo zlo kada bi čitala o ozljedama koje su pretrpili sudionici. Međutim. voljela je čitati ocu o utrkama. Sir Tancred je bio iznenađen njenim poznavanjem konja.

“Jeste li vi vlasnik konja?” upitala je Andrina. “Jesam!” odgovorio je. On nije želio spomenuti imena svojih konja. Andrina je pomislila da je previše izgubio i da ne želi pričati o tome. Nakon večere Andrina je odbila čašu porta, a sir Tancred je predložio da se približe peći. “Danas je bilo vrlo hladno na trkalištu,” rekao je. “A ova stara krčma je puna propuha.” “Vjerojatno niste živjeli na selu kao ja,” rekla je Andrina sa smiješkom. “Čovjek postane imun na hladnoću nakon nekog vremena.” Pomislila je kako je hladna bila kuća Manor zimi. Snijeg bi često zablokirao ceste pa su morali prtiti čak i do sela.

“Ne izgledate kao kršna seoska djevojka koja uživa u šetnji po hladnoj vrištini,” rekao je sir Tancred stisnuvši usnice.” Pretpostavljam da ćete u Londonu pronaći nekoga tko samo čeka da vas umota u krzna i napuni vaše sobe cvijećem iz staklenika.” Andrina je osjetila nešto sarkastično u njegovom glasu. Sigurno nije očekivala da će je vojvoda umotati u krzno, ali nije vidjela razloga zašto bilo koji gospodin na balu ne bi njoj ili njenim sestrama poslao buket cvijeća. Nešto joj je govorilo da je sir Tancred uobražen. Držao se oholo kao da je važniji od ostalih ljudi. “To je možda stoga što on misli da sam ja nemoćna i nevažna,” mislila je Andrina.

Poželjela mu je pokazati kako njeno porijeklo nije niti upola tako jadno kao njena odjeća.

“Ljude cijene prema odijelu,” jednom je ogorčeno rekao njen otac, “ili prema stanju na bankovnom računu!”

Andrina je pronašla nešto istine u tome. Da je bila obučena po modi, sir Tancred bi joj zasigurno davao komplimente i ne bi ju gledao tako da se ona posrami.

Umjesto da sjedne pored vatre ona mu je rekla: “Dopustite mi, gospodine, da odem na počinak jer kočija kreće rano, točno u pet ujutro. Dan je bio naporan.” Toplina vatre, obilna večera i čaša clareta na koju ju je nagovorio sir Tancred učinili su je vrlo pospanom. “Puno vam hvala na večer,” rekla je Andrina. “To je bilo izuzetno lijepo od vas. Bila bih vrlo gladna da sam morala čekati do sada.” “Ne vidim razloga da me tako brzo napustite,” rekao je sir Tancred, spustio svoju čašu na stol i dodao: “Vi ste vrlo lijepi. Ako tražite muškarca. zašto ići dalje?” Dok je govorio stavio je ruku oko Andrine i privukao je k sebi. Ona se nije ni snašla, a njihove su se usnice spojile. Na trenutak Andrina se nije mogla pomaknuti niti oduprijeti od Anna

RafaelaR šoka. Njegove usnice su bile tvrde i pohlepne i bilo je to potpuno drugačije nego poljubac kakav je zamišljala Andrina. Kroz tijelo joj je prošao iznenadan trzaj, kao udar munje dok se pokušavala rukama odgurnuti od njega. To je bilo vrlo snažno iskustvo, ali se činilo i kao silovanje. Htjela se što prije osloboditi njegovih ruku, ali nije bila dovoljno snažna. Sir Tancred ju je čvrsto držao, sa svojim usnama na njenim i s rukama oko njenog tijela tako da se nije mogla niti pomaknuti. Tada je Andrina shvatila što se događa i instinktivno lupila peticom po njegovoj čizmi. On je blago jauknuo. U tom trenutku ona se oslobodila njegovih ruku i otrčala preko sobe do vrata. Kada je otvorila vrata shvatila je da je on nije pratio. Uspuhanim i uzbuđenim glasom je rekla: “Mislila sam ... da večeram sa ... gospodinom!” Prošla je kroz vrata i zalupila ih iza sebe. Potrčala je preko škripućih hrastovih stepenica u potkrovlje, požurila u svoju sobu, zapalila svijeću i zaključala vrata. Tada je sjela i razmislila na miru o onome što se dogodilo.

On ju je poljubio! Prvi put u životu poljubio ju je čovjek kojega prije nikada nije vidjela. Bilo je podosta mladića koji su htjeli poljubiti Andrinu, sinovi lokalnih posjednika, očeve pijandure su također bacali oko na Andrinu, a jednom prilikom i član Parlamenta. Taj član Parlamenta bio je oženjen i imao je četvero djece. Kad je Andrina energično odbila njegov poljubac, on se pretvarao da ga ona zanima samo kao kćerka njegovog glasača na izborima. Najdalje što je itko ikada došao u pokušaju da ju poljubi jest lagani poljupčić u obraz. Ona je čvrsto odlučila svoje usne dati samo muškarcu kojeg voli. Nije znala što ljudi smatraju nemoralnošcu visokih engleskih krugova, alije bila sigurna da to ima veze sa ljubljenjem. Smatrala je da se žena ponižava ako dopušta da je ljubi muškarac koji je ne voli ili je ne namjerava oženiti. A sada se to dogodilo njoj samoj. Nije niti sanjala da poljubac može biti tako prostački i uznemirujući. Ipak se nije mogla oteti čudnom osjećaju koji je prostrujao kroz njeno tijelo dok ju je sir Tancred ljubio. Bila je to neka mješavina užitka i boli. Pitala se je li Sir Tancred osjetio isto, a onda je pomislila da su njegovi osjećaji u cijelom događaju potpuno nebitni. On se ponio krajnje neoprostivo, ne samo zato što je nemoćnu djevojku bez pratnje pozvao na večeru već i zato što ju je poslije povrijedio. Da mu je makar odmah rekla što misli o njegovom ponašanju! Ali, bilo joj je drago što je pobjegla jer se uvjerila koliko je Sir Tancred jak. Da ju je ponovo uhvatio možda mu ne bi mogla pobjeći. Nadala se da ga je makar jako zabolio udarac peticom u stopalo. Bilo je toliko hladno da je nosila svoje kućne papuče sa tvrdom drvenom peticom što je bilo dobro oružje ako se upotrijebi u dobru svrhu.

“Nadam se da će ga boljeti cijelu noć!” rekla je Andrina gotovo osvetnički. Zatim se opet sjetila čudnog osjećaja koji je u njoj izazvao njegov poljubac. Sve se dogodilo tako brzo da se sve činilo kao san. Ali dogodilo se! “Nikada više,” mislila je Andrina. “neću moći reći da me nitko nije poljubio. “

Što je više razmišljala o tome shvatila je da ju je sir Tancred više uvrijedio riječima nego li poljupcem, “Ako tražite muškarca, zašto ići dalje?” prošle su joj kroz glavu njegove riječi.

Nije ni pomislila da bi netko mogao tako pogrešno shvatiti njen iskren odgovor. Ali on je krivo shvatio, sir Tancred je mislio ... Što je mislio? Andrinini su obrazi gorjeli na pomisao o kojoj se nije usudila niti progovoriti. Anna

RafaelaR “Kako se usuđuje?”

Izgovorila je te riječi naglas.

“Kako se usuđuje pomisliti takve stvari”!” Htjela je vikati na njega, udariti ga i željela je da je zabila nož u njegovo stopalo umjesto petice. Potom se je smirila. Kako ga ionako nikada neće vidjeti, odlučila je prestati razmišljati o njemu. Onje čovjek vrijedan svakog prijezira!

Sljedećeg jutra nije bilo ni traga ni glasa od sir Tancreda. Umorna konobarica je poslužila bijedan i loše napravljen doručak. Nakon toga, u pet sati, putnici su se smjestili u kočiju koja je nastavila put. Konji su bili dobro odmoreni pa su brzo napredovali prema sljedećem odmorištu, Andrina se ponadala da će možda još te iste večeri doći do vojvode i da neće morati čekati do sutra. Iako je djelovala samouvjereno pričajući o hotelu, nije bila dovoljno naivna da pomisli kako će bilo koji hotel iznajmiti sobu dami bez pratnje. Sati su polako prolazili. Dan je bio lijep, a cesta od Liecestera puno bolja od one kojom su putovali jučer. I kočijašu se žurilo, tjerao je svoje konje ne zaustavljajući se previše na odmorištima. Bilo je veliko olakšanje kad je gospođa s djetetom sišla u Market Harboroughu. Njeno mjesto zauzeo je stariji čovjek crvena lica. Nakon nekoliko ugodnih primjedbi na račun suputnika pokrio je lice rupčićem i zaspao hrčući glasnije od odvjetničkog pomoćnika. Oko pet sati, bez ikakve najave, dovezli su se u dvorište kompanije “Dvoglavi labud”u londonskom Gresham streetu. Dvorište prevozne kompanije bilo je puno veće nego što ga je Andrina zamišljala, prepuno konja i kočija. Izrazila je svoje iznenađenje na glas, a stariji putnik crvena lica joj je rekao: “Da, William Chapter dobro zna svoj posao. Kada sam zadnji put razgovarao s njim imao je tisuću i tristo konja i šezdeset kočija na cesti!” Pothlađeni i umorni putnici iz pristižućih kočija protezali su noge i žurili u krčmu. Putnici koji su čekali svoju kočiju pojeli su zadnju pitu i popili zadnje piće prije puta, a zatim su potražili svoje mjesto u kočiji.

Sjetivši se savjeta koji joj je Cheryl o tome da se presvuče prije nego li ode pred vojvodu, Andrina je odmah pošla u “Dvoglavog labuda” ne bi li iznajmila sobu u kojoj će se presvući. “To će vas koštati dva šilinga,” rekao je vratar olako. “Dva šilinga!” začudila se Andrina. “Ali neću je koristiti više od deset minuta!”

“Mi to naplaćujemo dva šilinga”, bio je kategoričan vratar. “U redu,” rekla je dajući mu novac. On je naredio svom pomoćniku da odvede Andrinu u malu, loše uređenu sobu u zadnjem dijelu krčme. Došavši, skinula je svoju putničku haljinu i obukla puno elegantniju i ljepšu haljinu u kojoj se odlučila pojaviti pred vojvodom. Haljina je bila prilično moderna, od mekog ružičastog materijala, koji joj je dobro pristajao i naglašavao njene blijede obraze. Anna

RafaelaR Nakon što se obukla pogledala se u ogledalo i zaključila da izgleda kao dama. Ona se nadala da je ljepša od većine žena koje se mogu susresti u Londonu. No, bilo ju je strah da ono što je lijepo u Cheshireu ne znači ništa u Londonu. Utješila se mišlju da su Cheryl i Sharon sigurno predivne, a ona sama makar lijepa. Nije imala razloga misliti drugačije. “Osim toga,” razmišljala je Andrina, “nikad neću uvjeriti vojvodu ako i sama ne vjerujem u svoju vrijednost.”

Naručila je fijaker i rekla kočijašu da vozi u kuću Broxbourne. “U ulici Curzon, gospođice?” upitao je kočijaš. “Tako je,” odgovorila je Andrina nadajući se da ima pravo. “Sharon je bila u pravu,” pomislila je dok su kretali, ugledne kuće u Londonu se zaista zovu po svojim vlasnicima.

Vozeći se ulicama Londona osjećala je sve veću napetost dolazeći u otmjeniji dio grada. Vidjela je mnoge trgove i velike rezidencije s vrtovima punim prvog proljetnog cvijeća. Cvijeće je bilo raznoliko i rascvjetanije nego ono kod kuće. Andrina je sjedila na prvom sjedištu promatrajući ljude na ulicama, kočije sa prelijepim konjima i osjećala je da se neki potpuno novi svijet otvara pred njenim očima. “London je tako uzbudljiv!” pomislila je. Bez prestanka je promatrala ulice. Djelićem oka opazila je orguljice s majmunom u crvenom odjelcu i, na svoje iznenađenje, stado ovaca koje je proklinjao vozač kola pretrpanih velikim bačvama. Vidjela je žene s košaricama koje prodaju sunovrate i prodavača peciva koji je nosio na glavi pladanj pun čajnih kolačića. Sve je to snažno dojmilo Andrinu. Odjednom je kočija usporila i prošla kroz visoka čelična vrata od kojih je vodio put do ogromne bijele rezidencije. Andrina je stigla vidjeti samo nešto lijepo uređenog cvijeća, jer se u čas našla pred vratima rezidencije. Dočekali su je vratari s perikama na glavama obučeni u tamnoplave, zlatom izvezene uniforme. Otvorili su vrata kočije i ona je izašla van ostavivši svoje stvari u kočiji, isto kao što bi to uradila svaka dama, i rekla kočijašu da pričeka. Na ulazu u rezidenciju presreo ju je ponosit čovjek, uzvišena držanja za kojeg je Andrina pretpostavila da je butler. “Izvolite, gospođice,” rekao je ozbiljno pomalo uplašivši Andrinu.

“Želim vidjeti vojvodu od Broxbournea.” “Imate li dogovoreno s njegovom Visosti, gospođice?”

“Ne.” odgovorila je Andrina. “Hoćete li biti ljubazni i obavijestiti njegovu Visost da sam stigla ovdje iz daleka i da sam ja gospođica Andrina Malden, kćerka pukovnika Guya Maldona.” Govorila je sporo tako da batler upamti svaku njenu riječ. “Hoćete li poći za mnom, gospođice?” pitao je batler. Pošao je unutra poput crkvenjaka koji vodi zbor kroz bočni brod crkve.

Andrina se našla u velikom mramornom predvorju ukrašenom kipovima. Na prvi kat je vodilo dvostruko stepenište ukrašeno pozlaćenom broncom, sa stropa je visio ogromni kristalni luster, a na zidovima je bilo mnoštvo ogledala sa zlatnim okvirima u kojima je Andrina vidjela puno svojih odraza. Tu je bilo i neobično puno dvorjana kojih se Andrina sramila pa je visoko podigla glavu i hodala onako kako ju je učila njena majka. Batler je otvorio velika vrata od mahagonija. “Budite ljubazni pričekati ovdje, gospođice,” rekao je batler, “Ja ću obavijestiti njegovu Visost o vašem dolasku.” Anna

RafaelaR Zatvorio je vrata iza Andrininih leđa. a ona je pogledala uokolo ne mogavši savladati znatiželju. Soba nije bila velika, ali je bila savršeno uređena. Nikad nije ni sanjala da će vidjeti toliko vrijednih predmeta na jednom mjestu. I prije je posjetila neke bogataške kuće u Cheshireu, ali niti jedna se nije mogla mjeriti s ovom. Na zidu su bile slike za koje je instinktivno znala da su remek djela, a za komade od porculana je znala da su neprocjenjive vrijednosti.

“Voljela bih da mi je otac rekao više o vojvodi.” mislila je. Otac joj je opisivao vojvodinu ladanjsku kuću, ali nikada nije opisivao samog vojvodu. Znala je samo da je vojvoda sigurno vrlo star, jer nije bio mlad niti kad ga je otac poznavao i da je jednom pristao biti njen krsni kum. “Nadam se da nije previše gluh i da će čuti što mu moram reći,” razmišljala je Andrina zabrinuto. Na um su joj padale različite teškoće koje su mogle iskrsnuti. Što ako je vojvoda bolestan i nepokretan u krevetu? Teško od njega takvog može očekivati pomoć. A što ako nije samo gluh nego i slijep? To joj još nije palo na pamet. Ako je slijep neće moći cijeniti ljepotu Cheryil i Sharon i plan će propasti. Ali sada je bilo prekasno za odustajanje. Primijetila je da joj se prsti i koljena tresu pa je sjela na stolicu ukrašenu tapiserijom. Vidjela je sat nad kaminom koji je glasno kucao. Taj zvuk je plašio Andrinu i kao da joj je govorio kako joj tu nije mjesto. Prošlo je pet, deset zatim i petnaest minuta. Andrina se pitala nisu li je možda zaboravili. Zatim je pomislila kako je to nemoguće. Vojvoda vjerojatno nije sam već u društvu svojih prijatelja ili se odmara. Možda se presvlači za večeru. Pogledala je zabrinuto u sat. Bilo je deset do šest. Prisjećala se kako joj je Sharon govorila da prijestolonasljednik večera u sedam sati, ili je možda rekla u sedam i trideset? Kad je Andrina već bila sigurna da je zaboravljena otvorila su se vrata i batler je rekao tonom suca koji donosi odluku: “Molim vas, pođite za mnom. Njegova Visost će vas primiti.”

Andrina je ustala i prisilila se da hoda dostojanstveno za batlerom niz hodnik. Otišli su malo dalje niz prolaz i došli pred vrata ispred kojih su stajala dva dvorjana. Kada su se batler i Andrina približili oni su istovremeno otvorili dupla vrata od mahagonija. Batler je najavio uzvišenim glasom:

“Gospođica Andrina Maldon, Vaša Visosti!” Andrina je ušla u sobu kao da ide na giljotinu. Ugledala je sve do stropa naslagane knjige i shvatila da je u knjižnici. Zatim je ugledala muškarca okrenutog leđima prema polici iznad kamina. Pošla je prema njemu i iznenada stala kao ukopana! Na trenutak je pomislila da sanja ili da joj se priviđa, jer ispred nje nije stajao stariji čovjek nego sir Tancred Wensley! Nastala je potpuna tišina. Oboje su bili zaprepašteni ponovnim susretom. Tada je Andrina upitala ne birajući riječ: “Što vi radite ovdje?” “Ja sam vas mislio pitati to isto,” on je odgovorio. Anna

RafaelaR Izgledao je još strašnije nego prethodne noći, zbog toga jer je nosio večernju odjeću. Imao je tarnnoplavi večernji ogrtač od satena koji je naglašavao širinu njegovih ramena, njegova kravata bila je zavezana urednije nego li prethodne večeri. Andrinin sram iznenada je zamijenila ljutnja kada se sjetila njegovog ponašanja prethodne noći. Odlučila je da je on neće spriječiti u nakani da vidi vojvodu. “Htjela sam vidjeti vojvodu od Broxbournea,' rekla je nastojeći da joj glas ostane miran.

“To shvaćam,” odgovorio je Sir Tancred, “ali mi je teško shvatiti kako se gospođica Morgan, s kojom sam sinoć večerao, pretvorila u gospođicu Maldon čim je stigla u London”

Andrina se preplašila da sir Tancred ne bi ispričao vojvodi što se dogodilo u krčmi. Nitko ne bi povjerovao da ga ona nije ohrabrivala u njegovoj nakani. Palo joj je na pamet da zamoli sir Tancreda da ne kaže vojvodi o događaju prethodne noći, ali je onda pomislila kako bi to bilo ponižavajuće. “Hoćete li mi reći zašto ste ovdje?” upitao je Sir Tancred.

“Nikako!” odgovorila je Andrina. “Htjela sam razgovarati s njegovom Visosti i kada on dođe ja bih vas molila da nas ostavite na samo.” “Morate mu priopćiti nekakvu tajnu?”

“To što mu moram reći je osobne prirode,” odgovorila je Andrina, “i vas se uopće ne tiče.” “Ali, zanima me,” rekao je sir Tancred. “A ako se pitate, moje stopalo je još uvijek natečeno i boli!” “Drago mi je da to čujem!”

“Vrlo ste iskusni u samoodbrani. Možda imate veliko iskustvo u tome?” Andrina je ponosno podigla glavu.

“Ne namjeravam s vama o tome raspravljati. Ako ćete ostati u sobi dok ne dođe njegova Visost, tada predlažem da čekamo u tišini.”

Bilo je teško zadržati pribranost dok su oči i usnice sir Tancreda odavale ciničan stav koji je uočila i prošle noći. “Kako bi bilo da se prestanemo svađati,” rekao je sir Tancred, “i da mi konačno kažete što želite od mene?” “Od vas'?” ponovila je Andrina, “od vas ništa...”

“Iznenada je stala.” Zastrašujuća misao sinula joj je u glavi. Kad je sir Tancred vidio strah na njenom licu, odgovorio joj je na njeno nepostavljeno pitanje:

“Ja sam vojvoda od Broxboumea!” “Vi!? Ali, kako?” Andrina je uzviknula bez razmišljanja. “Njegova Visostje vrlo star čovjek!” “Vjerojatno mislite na moga oca kojije umro prije tri godine, mjesec dana prije osamdesetog rođendana.” Andrina je zadržala dah. “Rekli ste da vam je ime Wensley!” rekla je ona djetinjasto.

“I jest. To je jedno od mnogih imena koje rabim.” Vojvoda joj je pokazao rukom da sjedne. Anna

RafaelaR “Izvolite sjesti, gospođice Malden”, rekao je, “Onda mi recite zbog čega ste došli vidjeti mene, odnosno moga oca.” “Kako je mogao umrijeti?” upitala se Andrina potiho. “Nisam to očekivala.” “Svima nam se kad tad to dogodi,” rekao je vojvoda glasom koji se

Andrini učinio podrugljivim. “Vama je to smiješno, ali ja sam se zaista nadala susresti vojvodu i ispričati mu sve što imam.” “Slušam.” “Ali, to nije ista stvar,” rekla je Andrina drsko. “Zašto ne?” upitao je vojvoda.

“Za početak, vi niste moj kršteni kum,” odgovorila je Andrina. Vojvoda se nasmijao. “Znači vi ste jedna od mnogih očevih kumčeta. Nikada nisam shvaćao zašto je tako često prihvaćao toliko odgovornu obavezu, a nikada nije brinuo o religioznom odgoju svojih kumčeta, niti im je išta ostavio u oporuci.”

“Nisam ništa očekivala,” rekla je Andrina, “htjela sam samo njegovu pomoć i mislila da mogu računati na njegovu dobrotu ili savjest.” Vojvodaje zabacio glavu i nasmijao se. “To je prvi put da sam čuo da moj otac ima savjest!” rekao je.

“On vam ne bi pomogao jer je bio najsebičniji čovjek na svijetu, osim možda mene!” Andrinaje stisla šaku i rekla tankim glasom: “Znači, vaša Visosti, ne smatrate da su obaveze vašeg oca prešle na vas?”

“U principu ne!” odgovorio je vojvoda. “Ali, spreman sam poslušati što se od njega očekuje, gospođice Maldon.”

Bilo je teže nego što je Andrina očekivala. Nije mogla ne prisjetiti se događaja od prošle noći. Bilo je to besramno! Nije to nikada smio učiniti! Nadala se da ga više nikada neće sresti, ali okrutnom igrom sudbine ispada da je on jedini čovjek koji može pomoći njenim sestrama sklopiti odgovarajuće brakove.

Vojvoda je iznenada rekao: “Svjestan sam da ste putovali od ranoga jutra, sigurno ste umorni i gladni. Mogu li vam ponuditi čašu vina ili da se osvježite?” “Ne, hvala,” odgovorila je Andrina brzo. “Moram vam reći zašto sam ovdje jer mi je to važnije od svega.” “Naravno, ne mogu ni pretpostavljati o čemu se radi.” rekao je vojvoda nagnuvši se nehajno leđima na stolicu. Andrina je pomislila kako ga mrzi. On joj nije olakšavao stvar i sada joj se činilo da će njena molba zvučati smiješno. “Moj otac ... pukovnik Guy Maldon ... bio je prijatelj ... vašeg oca,” počela je ona, “u stvari... oni su bili prijatelji dok je otac bio mlad.” Otac je znao odsjedati... u vojvodinoj ladanjskoj kući ... i često je pričao o tim danima.” Stala je pitajući se zašto joj je tako teško govoriti. Usnice su joj se osušile. Anna

RafaelaR “Nastavite,” požurio ju je vojvoda.

“Moj otac je izgubio svoje novce ... kockajući,” nastavila je Andrina, “i kasnije su on i majka morali odseliti iz Londona u Chesire, gdje su imali kuću. Tako su izgubili vezu sa svim starim prijateljima.” “Moj otac nije ni na koji način komunicirao s njima?” pitao je vojvoda. “Ne,” rekla je Andrina.

“To je i za očekivati. Moj otac nije bio niti odan niti vjeran svojim prijateljima. Ponašao se prema izreci: Daleko od oka, daleko od srca.” “Moj otac je uvijek govorio o vašem s velikim poštivanjem,” rekla je Andrina, “a sada kad je on ... mrtav, mislila sam da bi se vojvoda mogao sjetiti dana kada su prijateljevali i kada mi je bio kum na krštenju ... “ Andrinin je glas utihnuo. Nije mogla izreći svoje misli dok ju vojvoda promatra jer ju je to činilo nervoznom. “Što ste očekivali da će moj otac učiniti za vas?” pitao je vojvoda kada je shvatio da Andrina ne namjerava nastaviti.

“Željela sam ... da on uvede moje sestre ... u londonsko visoko društvo,” odgovorila je Andrina.

Ove su riječi izašle kao bujica, a njeni su se obrazi zacrvenili ispod bolno zabrinutih očiju.

“Uvesti vaše sestre u društvo'?” ponovio je vojvoda u nevjerici. “Moj otac nikada ne bi učinio takvo što, on je mrzio društvo! Nije ga nimalo cijenio! Sumnjam da je ikada pričao s nekom mladom ženom!” “Nitko nam drugi ne bi mogao pomoći”, rekla je Andrina potiho, “a Cheryl je predivna, ljepša od bilo koje djevojke koju ste ikad vidjeli. I Sharon je prelijepa, na svoj način. One su posebne, neponovljive! Puno ljepše od sestara Gunning ... pa mi se čini tako nepravedno ... to što su zapele u provinciji.”

“Čak da je moj otac i pristao na vašu molbu, a uvjeravam vas da ne bi, zar bi morao i financirati taj vaš plan?” rekao je vojvoda zajedljivo. Andrina je osjetila val srdžbe u sebi, ali znala je da mora zadržati pribranost.

“Ne, sigurno!” odgovorila je više bezobrazno nego skrušeno. “Posve smo spremne same sve financirati!” Dok je govorila dodala je vojvodi kožnu torbicu sa zlatnom ogrlicom koju je izvadila iz kovčega kad se presvlačila u “Dvoglavom labudu”. “Što je to?” upitao je vojvoda.

Nije se potrudio uzeti kožnu torbicu paje Andrina bila prinuđena ustati i staviti mu je u ruke. Otvorio je torbicu vidno iznenađen.

“Moj ju je otac donio iz Indije,” objasnila je Andrina. “Mama ju je čuvala i nikad je nije htjela prodati, bez obzira kako smo loše živjeli. Sigurna sam da je čuvala ogrlicu kako bi platila vjenčanja mojih sestara.” Zastala je i potom rekla:

Anna

RafaelaR “Tamo gdje sad živimo moje sestre neće moći naći prikladne muževe. One moraju doći u London!” “I vi mislite da će ovo pokriti sve troškove?” upitao je vojvoda.

“Ogrlica vrijedi najmanje pet stotina funti,” rekla mu je Andrina, “a moje bi sestre trebale biti ovdje samo jednu sezonu, samo do lipnja, do tada bi trebale upoznati svoje muževe. “ “Vidim da ste dobro razradili svoj plan, gospođice Malden,” rekao je vojvoda. “Pokušavam objasniti koliko je ovo važno za nas,” rekla je Andrina,

“Nas?” on je upitao. “To je prvi put da ste uključili i sebe u tu grandioznu zamisao. Mislio sam da se brinete samo za svoje sestre.”

“Mislila sam ... da bih trebala biti blizu njih ... brinuti se za njih ... voditi ih,” zapetljala se Andrina,” ako one mogu bez mene ... ja ne moram ostati u Londonu.” “Vrlo ste samozatajni, gospođice Malden,” rekao je ne baš pohvalno.

“Vi razumijete zašto sam željela vidjeti vašeg oca,” rekla je Andrina preklinjući.

“Mislila sam da bi on možda shvatio kako je... zanemario starog prijatelj koji se našao u siromaštvu .... i možda odlučio pomoći njegovim kćerkama.”

“Moj otac se ne bi osjećao niti moralno niti bilo kako drugačije odgovornim za nastalu situaciju,” odgovorio je vojvoda. “Ako je vaš otac prokockao vašu budućnost, to je samo njegova krivica.” Nastala je tišina. Tada je Andrina rekla tihim glasom: “A vi ... ne biste li razmislili o ... mojoj zamolbi?”

“Naravno da ne,” odgovorio je vojvoda. “Ja sam neženja, gospođice Malden, i vjerujte mi da sam najmanje prikladna osoba da podupirem tri debitantice u društvu, bez obzira koliko one bile zgodne!” “Ali, zaboravila sam jednu stvar,” rekla je Andrina.

“A što to?” upitao je vojvoda. “Postojala je krvna veza među našim očevima. Mislim da su imali zajedničku praprabaku. Otac je katkad govorio o vojvodi kao o svom bratiću.” “Kako se zvala ta praprabaka?” upitao je vojvoda s podsmijehom. “Bentinck. “

“To je ime koje se zaista pojavljuje u našem rodoslovnom stablu,” zaključio je. “Znači da ne biste pomagali potpunim strancima.”

Znala je da bi bilo drsko nastavljati s molbama. Osjećala je da se cijeli njen plan srušio kao kuća od karata. Bilo je sramno što se morala vratiti kući iz Londona ne učinivši ništa. Gledajući u vojvodino lice bila je sigurna da je on potpuno nezainteresiran za ono što mu je rekla. Bila je strašno razočarana. Uzela je torbicu s ogrlicom i šutke pošla prema vratima. “Kuda ste pošli?” pitao je vojvoda. “Kući.”

Anna

RafaelaR “U ovo doba?” upitao je vojvoda oštro. “Draga moja, ne možete lutati sama po Londonu.” “Ne morate se brinuti, vaša Visosti,” odgovorila je Andrina. “Znam se brinuti za sebe!” “Kao sinoć?” upitao je on.

Osjetila je napad bijesa i rekla: “Teško je da možete mene za to kriviti!”

“A koga drugoga? Putovali ste sami čak i bez sluškinje! A još ste mi rekli da putujete u London u potrazi za muškarcem! “ “Nisam mogla znati da će me vaša Visost krivo shvatiti,” odgovorila j e Andrina.

Njene su se oči zamračile od bijesa kada je rekla: “Kako ste se samo usudili pomisliti ... to što ste pomislili!? ... To je neoprostivo!” “A što sam mogao pomisliti?” “Trebali ste ... znati. Zar vam ja izgledam kao ... ta vrsta žene?”

“Jadno moje nevinašce,” rekao je vojvoda nemilosrdno, “lijepe djevojke koje ne žele upasti u nevolje nikad, čujete li me, nikad ne putuju same, a još manje prihvaćaju poziv nepoznatih muškaraca!” Oštrina vojvodina glasa još je jednom posve ponizila Andrinu. Ona se zacrvenila u licu i opet krenula prema vratima. “Nećete otići dok mi ne kažete gdje namjeravate provesti noć,” zapovijedio je vojvoda. “Sigurno poznajete nekoga u Londonu ?” “Nikada prije nisam bila ovdje,” odgovorila je Andrina. Htjela je pobjeći i sakriti se negdje, međutim nije se osjećala hrabrom otići dok joj on to ne dopusti. “Od svih bezumnih, besmislenih, idiotskih ideja, vaša je najgora!” derao se vojvoda. “Kako ste mogli učiniti nešto tako nevjerojatno naivno, glupo i apsurdno.” “Mislila sam ... da ... će mi vaš otac ... pomoći,” uzmucala se Andrina. “Nisam se namjeravala... zadržavati u njegovoj kući. Mislila sam da ćemo iznajmiti svoju kuću i da će nam on ... pronaći ... pratilju.'

“Cijela ta ideja je suluda.” rekao je vojvoda ljutito. “Pratilju! A gdje bismo vam moj otac ili ja mogli pronaći pratilju, posebno u ovo doba noći?” “Ja idem ... u hotel.” “A koji bi pristojan hotel uzeo ženu bez pratilje kao što ste vi?” on je pitao. “Mora biti ... negdje ..... počela je Andrina očajno.

Sad je već počela biti uplašena. London je bio veliki grad. Čak i u provinciji je često čula o opasnostima koji u njemu vrebaju, a sada je bila s njima suočena.

Izgledala je vrlo sitna, nedorasla i vrijedna sažaljenja dok je tako stajala na pola puta do vojvodinih vrata. Njene oči bile su uplašene, a obrazi su joj još uvijek gorjeli. Vojvoda je samo zurio u nju i njoj se učinilo da se njih dvoje podjednako mrze. Odjednom je vojvoda stavio ruku na zvono. Anna

RafaelaR “Priđite i sjednite.” naredio joj je. “Pretpostavljam da vas ne mogu sada izbaciti na ulicu.” Vrata su se otvorila prije nego li se Andrina snašla. “Pozovite mi gospodina Robson!” naredio je vojvoda.

“Odmah, vaša Visosti.” Andrina je sjela na rub stolice s koje je malo prije ustala. Vojvoda nije gledao prema njoj nego se okrenuo leđima prema vatri. Prema obliku njegove brade i usana Andrina je znala da je ljut. Nakon neugodne dvije minute vrata su se otvorila i ušao je srednjovječan čovjek sive kose i zabrinuta lica. “Zvali ste me. vaša Visosti?”

“Da, Robsone.” odgovorio je vojvoda. “Trebam pratilju za ovu damu!” “Pratilju, vaša Visosti?” “To sam rekao.”

“Bojim se da ne razumijem, vaša Visosti.” “Da vam onda pojasnim,” rekao je vojvoda. “Ovo je gospođica Andrina Malden, daljnja rođaka, jako daljnja, ali ipak rođaka. Njen i moj otac su bili prijatelji, ako je moj otac uopće ikad imao prijatelja.” Gospodin Robson se uljudno naklonio Andrini, a ona je odgovorila isto. “Gospođica Malden me je obavijestila,” nastavio je vojvoda opuštenijim tonom, “da je moj otac bio njen kum na krštenju, te da ja moram preuzeti na sebe odgovornosti koje je moj otac za života zanemarivao i uvesti gospođicu i njene dvije sestre u društvo.” Andrina je bila snažno začuđena i uzbuđena. Pogledala je u vojvodu i učinilo joj se da joj je srce prestalo kucati. Pristao je! Pobijedila je! Jedva je vjerovala da je čula vojvodine riječi!

“Shvatit ćete, dakle, Robsone,” nastavio je vojvoda. “da gospođica Malden mora dobiti pratilju koja ne samo da je iskusna, već da je i rado viđena u visokim krugovima.”

“Shvaćam vaša Visosti, ali to neće biti lako,” rekao je gospodin Robson s još zabrinutijim izrazom lica. “Svjestan sam toga.” rekao je, “ali pretpostavljam da takva pratilja postoji.” “Tu je vaša tetka, grofica od Himleya ....” započeo je gospodin Robson.

“Odvratna žena!” prekinuo ga je vojvoda. “Ne želim imati ništa s njom. Nije mi jasno zašto ste uopće spomenuli njeno ime!” “Oprostite mi, vaša Visosti.”

Gospodin Robson je zašutio, zamislio se, a potom iznenada predložio: “Što mislite o lady Evelyn Lindsay, vaša Visost? Ona je vaša rođakinja. a njen pokojni muž je bio veleposlanik u Bruxellesu. Sigurno joj je dosadno živjeti samoj, pa će vjerojatno iskoristiti priliku za povratak u društvo u kojem je prije bila cijenjena.” “Robson, znao sam da me nećete razočarati! ” rekao je vojvoda. “Lady Evellyn će biti savršena u toj ulozi. Uzmite kočiju i istog časa je dovedite ovamo!” “Ovamo, vaša Visosti? I odmah!”

Anna

RafaelaR “Gospođica Malden će prespavati ovdje pa mora imati pratilju.”

“Da, naravno, vaša Visosti, odmah ću krenuti. Lady Evellyn stanuje sjeverno od Parka, na Dorset Squareu.” “Otiđite po nju, Robson,” naredio je vojvoda.

Vojvodin tajnik se naklonio i otišao iz sobe. Andrina je ustala. “Što reći'?” upitala je. “Niti jednom nisam pomislila da biste, pristali. Zahvalna sam vam, tako strašno i ... iskreno zahvalna!” “Da odmah raščistimo stvari.” rekao je vojvoda kruto. “Upleo sam se u vašu suludu, besmislenu igrariju protiv svoga zdravog razuma, volje i osjećaja.” “Ali vi ste ... pristali!” rekla je Andrina bez daha.

“Pristao sam, neka mi Bog pomogne!” rekao je vojvoda. “Ali želim biti što manje upleten u cijeli taj suludi posao!”

“Pokušat ću vas ... poštedjeti briga,” obećala je Andrina ponizno, ali njeno srce je pjevalo.

Anna

RafaelaR

TREĆE POGLAVLJE Andrini se učinilo da živi u snu. Bila je naviknuta skrbiti za cijelo domaćinstvo nakon smrti njene majke, pa joj je sada bilo čudno kada su drugi radili za nju. Prvu noć po dolasku ona je shvatila da je vojvodin život organiziran vrlo pedantno, a kako su dani prolazili to je bilo za nju sve veće iznenađenje.

Dok je bila na gornjem katu i presvlačila se za večeru, dvije su sobarice raspakirale njen kovčeg. Netko je pokucao na vrata i u sobu je ušla starija žena u crnoj svili, za koju je Andrina odmah pretpostavila da je nadstojnica. “Gospodin Robson bi vam bio vrlo zahvalan, gospođice, kada biste mu dali adresu svoje kuće tako da sutra u zoru može krenuti po vaše sestre.” “Sutra u zoru?” začudila se Andrina.

'Tako sam ja shvatila, gospođice,” odgovorila je nadstojnica, “ja moram putovati s njim da bih se na povratku brinula za vaše sestre.” Nadstojnica će sigurno biti vrlo pouzdana pratilja, mislila je Andrina smiješeći se.

Shvatila je da je vojvoda odlučio zaštititi njene sestre od neugodne situacije u kojoj se ona sama bila našla. Bila je vrlo uzbuđena jer će joj se Cheryl i Sharon pridružiti prije nego što se tome mogla nadati. “Bojim se da je to predugo putovanje za vas,” rekla je Andrina nadstojnici.

“Njegova Visost je poslao glasnika koji će ispitati možemo li na povratku provesti noć kod lorda i lady Drayton, koji imaju kuću nedaleko od Market Harborougha,” odgovorila je nadstojnica. “Dakle, bit će nam ugodno, gospođice, i nećemo sc morali zaustavljati u jednoj od onih odvratnih krčmi” Ne mogavši suspregnuti svoju znatiželju. Andrina je rekla: “Koliko mi je poznato njegova Visost se ponekad zadržava u tim krčmama.” “Vjerujem da je tako” rekla je nadstojnica ukočeno. “Ali njegova Visost je vrlo izbirljivu kada se radi o prihvaćanju gostoprimstva, a lord i lady Drayton se strogo drže reda i vrlo su staromodni.” “Cheryl i Sharon neće imali nikakve prilike upasti u bilo kakvu vrstu nevolje!” mislila je Andrina. Zapisala je adresu kako je nadsiojnica tražila i na brzinu napisala poruku sestrama u kojoj im je javila da je sve prošlo bolje nego što se nadala i da jedva čeka kada će ih vidjeti. Mogla je zamisliti veselje koje će zavladati u kući Manor kada prime njenu poruku.

Kada je pošla dolje na večeru, obučena u večernju haljinu koju je srećom ponijela, osjećala se pomalo nervozno zbog upoznavanja s lady Evelyn Lindsay. Vojvoda je naredio da večeru posluže nešto kasnije tako da se Andrina ima vremena pripremiti za susret sa svojom pratiljom. Andrina je mislila kako vojvoda nije predvidio mogućnost da gospodin Robson ne pronađe lady Evelyn kod kuće. Činilo joj se da se vojvoda ponaša kao da cijeli svijet samo čeka njegove naredbe! Anna

RafaelaR Kada je ušla u veliki salon kamo ju je uputio batler ugledala je vojvodu kako priča s gospođom u koju se Andrina oprezno zagledala. Bojala se da će pratilja koju je izabrao vojvoda, biti uštogljena i umišljena kao neke dame u Cheshireu koje su mrzile Cheryl samo zbog njezine ljepote. Ali dok je hodala prema njima i čula veseli smijeh lady Evelyn, veći dio njenog straha je nestao. Lady Evelyn je signrno imala bliže šezdeset, ali njena vitka figura je bila vrlo mladenačka, a sjaj u njenim očima govorio je da ona još uvijek uživa u životu. Ona nikada nije bila lijepa, ali je bila pametna i tako je dobro pratila modu da se Andrina odmah posramila svoje haljine koju je sama napravila. Haljina lady Evelyn, iako već stara i nošena, svakim je svojim naborom odisala duhom Pariza. Prelazeći preko salona osjećala se neugodno zbog vojvodina pogleda koji ju je činio tužnom. “Evelyn, predstavljam ti Andrinu Malden,” rekao je vojvoda ženi koja je sjedila na sofi. “Ona i njene sestre povezane su s našom obitelji preko praprabake Bentinck, pa i nama dođu daljnje rođakinje.” Evelyn je ispružila ruku. “Dobrodošla u obitelj!” rekla je. “Odmah vidim da si ti nešto najljepše što je naša obitelj imala tijekom stoljeća!” Andrina se poklonila, a lady Evelyn ju je povukla do sebe na sofu.

“Ovo je najuzbudljivija stvar koja se ikada dogodila!” rekla je. “Ti i tvoje sestre pojavite se ni otkuda i onda vas Tancred uzme pod svoju zaštitu!” Veselo je pogledala vojvodu kutkom svojih očiju i rekla: “Pitam se što će reči naša rodbina, osobito Louise, koja ima pet kćerki koje nikada nisi udostojio pozivom na bal!” “Bal?” upitala je Andrina jedva izgovorivši tu riječ.

“Naravno,” odgovorila je lady Evelyn. “Kako bi te ja i Tancred mogli bolje predstaviti profinjenom društvu nego na balu? Čini mi se da je zadnji bal u ovoj kući bio prije više od dvadeset godina.” Večerali su u ogromnoj blagavaonici gdje ih je dvorilo šest poslužitelja i glavni batler. Lady Evelyn je veselo čavrljala o prijateljima i rođacima koji su bili zajednički njoj i vojvodi, o događajima u Bruxellesu nakon Napoleonove abdikacije i8i4. godine, kada je njen muž tamo bio veleposlanik i o mnogim zanimljivim temama.

“Jadni Herbert! Da makar nije umro prije no što smo mogli zajedno uživati u miru, rekla je. “Nadala sam se da ćemo nakon Bruxellesa otići u Pariz, tu Meku svih veleposlanika, ali nije nam bilo suđeno.” Samo na trenutak osjetilo se nešto čeznutljivo u njenom glasu, a onda je nastavila: “Da mi je balon upao u kuću kroz dimnjak to me ne bi toliko iznenadilo kao gospodin Robson koji je banuo i rekao da me hitno trebaš!”

“Robsonu možeš zahvaliti jer te je on predložio za pratilju našoj rođakinji,” rekao je vojvoda.

Andrina je u njegovom glasu još uvijek mogla naslutiti malo ljutnje zbog novonastale situacije, ali se nadala da to neće potrajati. Bila je sigurna da će Cheryl i Sharon vrlo brzo Anna

RafaelaR naći muževe, a kada se one udaju prestat će svi vojvodini problemi. Andrina se zapitala što lady Evelyn iskreno misli o načinu na koji je dovučena u vojvodinu kuću. Nakon večere vojvoda se nagnuo prema svojoj rođaci i rekao:

“Ako mi dopustiš, Evclyn, ja bih se sada otišao ispričati njegovom kraljevskom Visočanstvn s kojim sam trebao večerati. “ Lady Evelyn je spojila dlanove.

“Oh, kako strašno. Tancred! Zar smo te spriječile da odeš na večeru u kuću Carlton? Prijestolonasljednik će se sigurno ljutiti! On mrzi kad mu se netko ne odazove na poziv.”

“Ali imam dobro opravdanje.” odgovorio je vojvoda. “Još kad mu kažem da će kasnije imati čast upoznati tri nove ljepotice. siguran sam da će biti previše zainteresiran da bi se predugo ljutio na mene.”

Vojvoda je govorio kao da mu je potpuno svejedno ljuti li se prijestolonasljednik ili ne, a Andrini se to učinilo kao njegova tipična arogancija. “Iako sam mu izrazito zahvalna,” mislila je u sebi, “još uvijek ga mrzim!”

Unatoč svemu vojvoda je Andrini izgledao kao neobično uzvišen čovjek koji je zračio važnošću i snagom. Vojvoda je izašao iz salona i zatvorio vrata, a Evelyn se okrenula prema Andrini.

“Ti briljantno, nevjerojatno dijete!” zavapila je. “Kako si to uspjela? Moraš mi reći prije nego li umrem od znatiželje! Kako si uspjela?” “Uspjela što?” upitala je Andrina iznenađeno.

“Uvjeriti njegovu Visost da vas sve tri primi ovdje! Ne mogu vjerovati da je to istina!” “Ali zašto?” pitala je Andrina.

“Zašto?” ponovila je Evelyn. “Zato što ako je ikada postojao sebičan i samozadovoljan čovjek onda je to njegova Visost vojvoda od Broxbournea! On je isti kao njegov otac, moj ujak, koji je bio sebično čudovište!” Andrina nije ništa rekla, a Evelyn je nastavila nakon nekoliko trenutaka:

“Odmah sam pomislila da se zaljubio po prvi put u životu, ali on priča o vama kao o smetnji. Ako je tako zašto vas onda drži ovdje? Niste ga valjda nekako ucijenili?” Andrina se nije mogla savladati od smijeha. “Naravno da ne! Jednostavno sam došla ovamo u nadi da ću susresti pokojnog vojvodu. ali nisam znala da je on umro. On je bio prijatelj moga oca kad je bio mlad.” “Tancred mi je to rekao.” rekla je lady Evelyn. “Ali Tancred ne bi nikada na sebe preuzeo odgovornost za očeve pogreške jer ih je i tako bilo previše!” ''Čini se da baš niste skloni svojim rođacima,” Andrina nije mogla odoljeti, a da to ne primjeti. Lady Evelyn se opet slatko nasmijala. kako je to bilo uobičajeno za nju. “Oni su ustajala gomila naduta od ponosa. Zato će mi biti toliko zabavno upoznati ih s tobom. Jesu li tvoje sestre tako lijepe kao ti?” “One su puno, puno ljepše!” odgovorila je Andrina. “Ustvari, obadvije su prelijepe prekrasne!” Anna

RafaelaR Udahnula je i rekla hrabro:

“Molim vas, pomozite im, lady Evelyn. Ovo je jedina prilika da upoznaju prave ljude i pronađu dobre muževe.” “Znači, zato ste došli u London!” rekla je lady Evelyn. “Nagađala sam da se radi o torne!”

“Kada vidite Cheryl i Sharon sigurna sam da ćete shvatiti,” rekla je Andrina. “Živimo vrlo dosadnim životima u Cheshireu. Tamo nema nikoga tko bi bio prikladan muž za moje sestre.” “Zadali ste mi zadatak u kojem ću uživati,” nasmijala se lady Evelyn. “Prvo što moramo sutra učiniti jest poći u kupovinu, Vidim da trebaš novu odjeću, a trebam je i ja. Što se tvojih sestara tiče, nitko ih ne smije vidjeti prije nego li ih opskrbirno novom odjećom” “Hoće li to dugo trajati?” pitala je Andrina. “Moramo ih odjenuti u najmoderniju odjeću čim stignu u London.” odgovorila je lady Evelyn. “Osim toga, planirala sam bal već krajem ovoga tjedna!” “Tako brzo?” uzviknula je Andrina.

“Što brže to bolje!” rekla je lady Evelyn. “Važno je da budete pozvane na druge balove, maskarade, zabave i okupljanja koja će biti organizirana ove sezone. Onog trenutka kada se pročuje o balu u kuću Broxbourne bit ćemo opsjednuti mnoštvom uglednika koji će se htjeti odazvati na naš poziv.” Riječi lady Evelyn zvučale su proročanski pa su Andrinu puno prije bala ponijeli uzbuđenost, nestrpljenje i iščekivanje. Činilo joj se kao da je izgubila svoj identitet. Već sljedećeg jutra uzele su vojvodinu kočiju i odmah nakon doručka pošle u kupovinu kod Madame Bertin u Ulici Bond. Lady Evelyn je objasnila Andrini kako je gospođa Bertin najpopularnija modistica u Londonu.

Kad je gospođa Bertin ugledala Andrininu haljinu postavila se pomalo osorno, ali je onda prepoznala lady Evelyn koja joj je objasnila cijelu situaciju.

Od tog trenutka se cijelo vrijeme srniješkala i donosila iz svoje radne sobe nedovršene haljine koje su naručile druge klijentice, obećavši da će neke od njih dovršiti već idućeg dana ako se Andrina za njih definitivno odluči. Andrina je bila opčinjena ljepotom i otmjenošću tih haljina koje su bile jedna ljepša od druge, pa bi bila prihvatila sve što joj je gospođa Bertin pokazala. Ali lady Evelin je bila puno izbirljivija. Andrina joj je bila zahvalna na njenom odabiru i dobrom ukusu. Srećom, Andrina je znala točne mjere svojih sestara jer im je zadnjih pet godina ona šivala haljine. “Sve debitantice moraju nositi bijelo,” rekla je odlučno lady Evelyn. “Cheryl izgleda divno u bijelom.” reklaje Andrina, “ali Sharon ima tamnu put boje magnolije i bolje joj pristaje neka druga boja.”

“Niti jedna debitantica ne smije nositi ništa drugo osim bijele boje,” inzistirala je lady Evelyn. Problem je riješila gospođa Bertin koja je za Sharon predložila bijelu haljinu protkanu srebrnim nitima i dekolteom ukrašenim zlatom. Anna

RafaelaR Andrina je teško mogla zamisliti ljepše, prozračnije i lepršavije haljine od tih koje je vidjela u salonu. Sharon je doista bila u pravu kad je spomenula kako modeme haljine otkrivaju djeliće grudi i nogu! Andrina je bila spremna vjerovati lady Evelyn, a haljine nisu izgledale tako provokativno na tijelu kao u ruci.

Na ručak u kuću Broxbourne vratile su se s gomilom odjeće pa se Andrina zabrinula nisu li možda previše potrošile od vrijednosti majčine ogrlice. Lady Evelyn se nije mogla zaustaviti; kupila je pelerine, cipele, čarape, svečane haljine, rukavice, suncobrane i na desetke drugi stvari tijekom samo jednog prijepodneva. Andrina se nije htjela žaliti, iako je bila zabrinuta. Nakon ručka Andrina je odlučila potražiti vojvodu i upitati ga je li možda previše potrošila, Lady Evelyn ju je otpratila u njenu sobu, ali se Andrina nije u njoj dugo zadržala. Vratila se na donji kat, potražila batlera i upitala ga za vojvodu. “Vojvoda je u knjižnici, gospođice” “Biste li ga pitali mogu li razgovarati s njim?” upitala je Andrina.

“Najavit ću vas, gospođice. Njegova Visost je sam.” Andrina je pošla za batlerom do sobe u kojoj je dan prije susrela vojvodu. Bila je svjesna da u svojoj novoj haljini izgleda potpuno drugačije nego jučer, kada se pojavila u haljini s kojom bi gospođa Bertin najradije založila vatru. Njena haljina je bila uska, boje zumbula, visokog struka i malim puf -rukavima i mnoštvom ukrasa. Kosu joj je već uredila njena dvorkinja po nalogu lady Evelyn. Andrina je bila svjesna da izgleda savršeno. To ioj je dalo samopouzdanja kada je batler otvorio vrata knjižnice i najavio:

“Gospođica Malden, vaša Visosti! “ Vojvoda je sjedio na stolici i čitao The Times. Pogledao je u Andrinu i zadržao pogled na njoj nekoliko trenutaka prije nego li je ustao. Andrini se učinilo da je to napravio namjerno. Prišla mu je hodajući ponosno, uzdignute brade, ne osvrćući se na njegovo osorno ponašanje. “Željeli ste me vidjeti,” upitao ju je gledajući joj ravno u lice.

“Znam da vaša Visost ne želi biti opterećivana detaljima,” rekla je Andrina pomala bez daha, “ali, osjećala sam dužnost reći vam kako smo njeno gospodstvo i ja danas potrošile veliku svotu novaca. Signrna sam da ta svota nije veća od onoga što ćete dobiti za ogrlicu, ali bit će i drugih troškova, a ja vam nikako ne želim dugovati.” “To bi vas zabrinjavalo?” pitao je vojvoda. “Kao što sam već rekla,” izgovorila je ponosno Andrina, “mi vam ne smijemo biti na teretu što se tiče novaca, a vi mi morate reći kada moram prestati trošiti.” Vojvoda nije ništa rekao pa je Andrina nastavila:

“Nisam znala što bih rekla lady Evelyn o haljinama koje je ona kupila za sebe. Modistici je rekla da svi troškovi idu na vaš račun, ali ja ću platiti i za svoje i za troškove lady Evelyn.” “Nije li to pomalo rastrošno,” rekao je vojvoda glasom koji se Andrini učinio podrugljiv. “Ni tih pet stotina funti, ukoliko uopće dobijete toliko, neće trajati vječno!”

“Trebali bi trajati dva mjeseca,” rekla je Andrina, “a mi bismo, naravno, željele platiti i bal, šampanjac i orkestar.” Anna

RafaelaR “Mislim da biste ovo trebali shvatiti,” rekao je vojvoda, “kakvo god gostoprimstvo ponudim svojim gostima u svojoj kući, plaćat ću ga svojim novcem.” “Ali, da nije bilo nas uopće ne biste ni pomislili na bal niti imali druge troškove,” nastavila je Andrina. “Nemam naviku primati novac od žena.”

“Nema razloga da budete tako strogi,” rekla je Andrina oštro. “Govorite kao da nisam trebala sve ovo spomenuti, ali dobro znate da niste željeli da moje sestre i ja dođemo ovamo. Ne želim se osjećati kao da iskorištavam vašu dobrotu, a još manje vaše novce!”

“Ako vam se ne sviđa način na koji vodim ovu kuću,” odgovorio je vojvoda, “možete otići.”

Andrina je pomislila da je vojvoda namjerno agresivan. “Ne razumijem zašto odbijate shvatiti,” protestirala je Andrina. “Ja shvaćam da smo vam se moje sestre i ja nametnule ... , ali ne želim biti jedna od onih rođaka koje vas žele iskoristiti do kraja. Jasno mi je da takvi postoje u svakoj obitelji, ali ne želim da moje sestre i ja postanemo jedne od njih.”

“U neku ruku imate pravo,” odgovorio je vojvoda, “ali neka sam proklet ako mi se bude naređivala u mojoj kući. Ja činim stvari kako me je volja, a sve što vi morate uraditi jest slušati!” Govorio je oštro što je u Andrini izazvalo ljutnju . “U redu, vaša Visosti,” rekla je, “ja sam vam, naravno ... duboko i ponizno zahvalna.”

Rekla je to ironično, naklonila se i otišla iz sobe bojeći se da bi mogla reći nešto zbog čega bi kasnije požalila.

“Ne znam zašto je toliko tvrdoglav?” upitala se Andrina i odmah pomislila nije li možda pretjerala u inzistiranju na detaljima. On je već toliko napravio za njih i sigurno mu nije bilo bitno tko će platiti šampanjac i orkestar. Bio je dovoljno bogat da mu ti troškovi ništa ne znače. Andrini se pak činilo da tone u živi pijesak koji će joj se prije ili kasnije zatvoriti nad glavom. Kad su stigle njene sestre Sharon joj je rekla da ne smije brinuti ni za što osim za njihovo prvo pojavljivanje u društvu. “Vojvodine štićenice! Bal! Ah, Andrina, kako si uspjela?” rekla je Sharon i bacila joj se u naručje .

“Istini za volju.” odgovorila je Andrina. “nisam se nadala da će pristati, ali naravno mi same snosimo troškove. Dala sam mu maminu ogrlicu i rekla mu da će se njenom prodajom pokriti troškovi, ali ne dopušta mi da platim za bal.” “A zašto bi?” upitala je Sharon. “Bal se održava u njegovoj kući. Lijepo od njega što će ga prirediti.” “Bila bih puno sretnija,” rekla je Andrina, “kada bi same platile šampanjac i orkestar.” “Ne budi smiješna!” odgovorila je Sharon. “Trebat će nam svaki peni za svadbene darove ako se budemo udavale. Jesi li razmišljala o tome?” “Nisam to uzela u obzir. .. priznala je Andrina. Anna

RafaelaR “Za ime Boga, Andrina, pusti ga da bude dobar prema nama koliko god želi,” molila je Sharon. “Pretpostavljam da nikada nije učinio ništa slično ovome što radi za nas.” “Tko ti je to rekao?” upitala je Andrina.

“Gospođa Davenport. Bila je zaprepaštena viješću da dolazimo u kuću Broxbuorne. Vojvoda joj je u pismu javio da će lady Evelyn biti naša pratilja, ali svejedno joj nije hilo jasno to što ćemo odsjesti u kući neženje.” “Ne mislim da ju je iznenadilo što smo odsjele u kući neženje, već što je on vojvoda i to vrlo sebičan i samoživ.” Cheryl je uvijek bila osjetljivija za odnose među ljudima od Sharon pa je primijetila: “Čini se da ga previše ne voliš, Andrina.”

“Iskreno govoreći,” odgovorila je Andrina, “osim što je samoživ, on je tvrdoglavi tiranin!” Andrina je to rekla tako nasilno da su se obadvije sestre začudile.

“Zašto tako govoriš?” upitala je Sharon nakon jednog trenutka. Charyl je zabrinuto uzela Andrinu za ruku. “Ako te sve ovo uznemiruje,” rekla je tankim glasićem, možemo se vratiti kući i ne brinuti o našem uspjehu u Londonu. Hugo je rekao da mi se ovdje ionako neće svidjeti.” “Hugo priča gluposti,” rekla je Andrina. “Ali vojvoda je svakako težak čovjek i moramo paziti da ga ne uznemirujerno. “Vrlo je lijepo od njega što nas je primio,” rekla je Cheryl. “Kada ćemo ga upoznati?” upitala je Sharon. Začulo se kucanje na vratima . “Mi o vuku, vuk na vrata,” pomislila je Andrina. Sve tri glave istovremeno su se okrenule prema vratima. “Uđite!” rekla je Andrina.

Bila je to jedna od služavki koja je donijela poziv vojvode da dođu u salon. Andrina je tiho jauknula.

“Presvucite se! Hitro se presvucite!” rekla je uzbuđeno. “Ne želim da vas vidi u putničkoj odjeći već u haljinama koje sam vam kupila.” Brzo je pogledala na sat.

“Možemo ga pustiti da čeka pet minuta. ali ni trenutka više.” Djevojke su požurile u svoje spavaće sobe koje su bile odmah do Andrinine.

Andrina je pošla za Cheryl pomoći joj oko oblačenja bijele haljine protkane plavim vrpcama i s plavom maramom oko ramena. Andrina je izabrala tu haljinu jer je njena plava boja bila ista kao boja Cherylinih očiju. Kada joj je Andrina uredila kosu, Cheryl je izgledala toliko ljupko da joj niti jedan muškarac ne bi mogao odoljeti. I Sharonina haljina bila je lijepa, ali malo klasičnijeg kroja i prošarana zelenom bojom lišća. U njoj je više nego ikada dolazila do izražaja Sharonina put boje magnolije. Izgledala je egzotično i prelijepo. Za pet minuta sve tri su se spustile u salon i tamo pronašle vojvodu. Pošle su prema njemu i gotovo se istovremeno naklonile. Anna

RafaelaR “Vaša Visosti, mogu li vam predstaviti svoje sestre?” rekla je Andrina ne mogavši sakriti zadovoljstvo. “Ovo je Cheryl..., a ovo je Sharon!” Sestre su se opet naklonile. Sharon je brzopleto rekla:

“Ovo je nešto najuzbudljivije što nam se ikada dogodilo, a vi izgledate upravo tako kako bi vojvoda trebao i izgledati!”

“A kako to?” upitao je vojvoda. “Vrlo otmjeno i impresivno,” odgovorila je Sharon. “Voljela bih vas vidjeti s vašom plemićkom ešarpom!” “Možda nekom drugom prilikom,” odgovorio je vojvoda stisnuvši usnice.

Andrina je znala da je bio sarkastičan. Ipak, nije joj promaklo vojvodino iznenađenje kada je ugledao Sharon i Cheryl. “Nije vjerovao da su zaista tako lijepe kao što sam mu govorila.” pomislila je Andrina.

“Ovo je vrlo velika kuća!” rekla je Cheryl drhtavim glasom kojim je dala na znanje Andrini da je nervozna. Andrina je uzela Cheryl za ruku i odvela je do prozora.

“Ovdje je vrt.” rekla je, “pogledaj kako je lijepo uređen i kako je krasno cvijeće! Njegova Visost će za bal ukrasiti vrt vilinskim svjetlima, zamisli kako će biti romantično!” Cherylini prsti u Andrininoj ruci bili su hladni, a Sharon je nešto uzbuđeno govorila vojvodi. On se nakon nekoliko trenutaka obratio Andrini:

“Ne znam je li vas lady Evelyn obavijestila, ali pozvani smo na večeru kod vojvotkinje od Devonshirea. To je samo kućna zabava, ali pretpostavljam da će nakon večere mladi plesati.”

“Hvala Bogu da imamo nove haljine!” uzviknula je Sharon. Čitala sam o kući Devonshire, kažu da je kuća impresivna, a vojvotkinja vrlo lijepa.”

“Vidim da ste dobro obavješteni,” rekao je vojvoda. “Krenut ćemo odavde u sedam i trideset. Lady Evelyn inzistira da vas ja pratim jer kaže da nitko neće vjerovati da sam vam ja zaštitinik. “ Dok je govorio odlazio je iz sobe, Andrina ga je pratila pogledom. Mislila je kako je vojvodi sigurno čudno to što ga rođaka prisiljava da bude njihov pratioc. Ali, lady Evelyn je sigurno bila u pravu. Visoko društvo bi teško povjerovalo u cijelu priču da se i vojvoda ne pojavi tamo. “Čini mi se da on ne želi ići na zabavu,” rekla je Cheryl zabrinutog lica.

“On uvijek tako govori,” reklaje Andrina prezrivo. “Ne obraćaj na njega previše pozornosti, Cheryl.” “Meni izgleda jako dojmljivo,” rekla je Sharon. “Mislim da se nije nikad ženio jer ga je netko prevario u ljubavi!”

Andrina je razmislila o tome. Možda je to objašnjavalo vojvodin cinizam? Možda je zbog toga želio biti samozadovoljni neženja? Nije imala previše vremena razmišljati o vojvodi. Morala je paziti da veličina kuće, brojna posluga i i lady Evelyn ne Anna

RafaelaR zaplaše Cheryl. Doduše, Cheryl nije trebala biti ni najmanje preplašena lady Evelyn jer je stara dama uživala u pomaganju i pripremama. Kada su se Cheryl i Sharon konačno obukle, Andrina je shvatila da ona još nije spremna, a ostalo joj je još tako malo vremena. Zato je obukla prvu haljinu koja joj je pala pod ruku. Obukla je nježno plavu, cvijetnu haljinu. Sjetila se što joj je majka znala reći:

“Nikada nećeš pogriješiti ako pratiš cvijeće, dušice. Njihove boje nikada nisu prenapadne i neodgovarajuće.”

Andrina je mogla uzeti takvu haljinu jer njoj to nije bilo prvo pojavljivanje u društvu dok su njene sestre morale obući bijelo.

Kada su konačno bile spremne, po njih je došla lady Evelin u predivnoj purpurnoj haljini s buketom purpurnih orhideja na ramenu. “Kako su divne te orhideje!” uzviknula je Andrina. Na njeno zaprepašćenje lady Evelin se pomalo zasramila. “Uvijek sam nosila cvijeće kad sam bila u Bruxellesu,” rekla je, “pa sam pomislila da bih još samo noćas mogla biti malo ekstravagantna. “

“Prekrasno vam stoje, gospođo” rekla je Andrina. Ipak, nije mogla ne upitati se očekuje li lady Evelyn da Andrina i sestre plate orhideje. Onda je pomislila kako je to zapravo najmanje što mogu učiniti za gospođu i jednostavan izraz zahvalnosti. Andrina je imala pravo misleći da će visoko društvo prepoznati ljepotu njenih sestara. Od trenutka kada su stigle u kuću Devonshire, nije bilo sumnje u njihov uspjeh, Andrina je s ponosom slušala pohvale i komplimente na račun svojih sestara. Iako su komentirali i njenu ljepotu, mislila je kako to ljudi čine iz pristojnosti jer je ona svoju ljepotu smatrala zanemarivom u odnosu na ljepotu svojih sestara. Otkrila je da su ljudi na balu zanimljiviji sugovornici nego što je očekivala. Za vrijeme večere sjedila je do vojvode od Wellingtona. Bila je uzbuđena jer je oduvijek željela upoznati čovjeka kojemu se oduvijek divila.

Bio je izrazito ugodan sugovornik, a znalo se i da voli lijepe žene. Bio je poznat po svojim ljubavnim aferama iako je bio vrlo diskretan. Andrina mu je pričala kako joj je otac govorio o bitci za Assy i kako je vojvoda bio veliki vojskovođa,

“Moja optimističnost pomogla mi je pregrmiti sve poteškoće u indijskom ratu i u mirovnim pregovorima.” rekao joj je vojvoda,

Andrina je primijetila svjetlucanje u njegovim očima i sjetila se što je Sir Alexander Frazer napisao nakon Waterlooa:

“Hladnokrvan i smiren ... na početku okršaja, kada dođu teški trenuci inteligencija zaiskri iz očiju ovog velikog čovjeka i on se pokaže daleko boljim od svih očekivanja.”

S druge strane Andrine bio je grof od Crowhursta. Andrina zanijela II razgovoru s junakom od Waterlooa da je potpuno zanemarila grofa.

toliko

On nije bio privlačan, štoviše, Andrina ga je smatrala ružnim i bilo je nešto razuzdano u dubokim borama ispod njegovih očiju koje su ukrašavali teški kapci i u njegovim punim, senzualnim usnicama. Grof joj se obratio tek kada je večera bila pri kraju. “Cijelo vrijeme ste me ignorirali, gospođice Malden, i ja sam vrlo nesretan zbog toga!” Anna

RafaelaR “Molim vas, oprostite mi ako sam bila gruba,” molila je Andrina, “ali bila sam tako uzbuđena kada sam upoznala vojvodu Wellingtona. Moj otac je pričao o njemu još kad sam bila dijete i čitala sam o svakoj bitci u kojoj je učestvovao.” “Ja sam se borio na različitim bojištima,” primjetio je grof, “ali sam bio jednako uspješan kao i on.” “A na kojim ste to vi bojištima bili?” upitala je Andrina. “Ljubavnim!” odgovorio je. Vidio je njen začuđeni pogled i dodao:

“Vi ste vrlo lijepi, gospođice Malden, i siguran sam da vam je to već rekla čitava vojska muškaraca!” “Naprotiv, gospodine!” odgovorila je Andrina, “tek sam stigla u London. a na selu ljudi nisu tako otvoreni.” “Je li istina da časni vojvoda otvara prihvatilište za mlade djevojke u kući Broxbourne?”

“Ako pri tome mislite na to što moje sestre i mene uvodi u društvo, onda je istina.” odgovorila je Andrina .

Grof je pogledao preko stola u Cheryl pa zatim u Sharon. “Moram dati komplimente vojvodi na njegovom ukusu! Gdje je samo pronašao tri takva veličanstvena bića?” Andrina je osjetila da je na opasnom terenu pa je brzo rekla: “Mi smo vojvodine rođake, ali zar mi nećete reći ništa o sebi vaše gospodstvo?”

“Ne želim previše govoriti o sebi,” rekao je grof Crowhurst nježno. “puno bih radije govorio o vama, lijepa gospođice '“

Njegov ugodni glas naveo je Andrinu da se zagleda u njega. Onda je pomislila kako je on poput onih dosadnih starih ljudi koji su joj udvarali kada bi došli posjetiti njenog oca. “Volite li konje? upitala je Andrina nadajući se da će mu odvući pažnju.

“Zainteresiran sam samo za najljepše malo ždrijebe koje sam vidio posljednjih godina, a upravo sam saznao da se zove Andrina!”

Nastavio je s komplimentima pričajući tihim, intimnim glasom što je navelo Andrinu da se posrami. Bilo joj je drago kada se večera završila i kada je vojvotkinja odvela dame iz sobe. Nakon večere bio je ples. Andrina je mislila da će se grof smatrati prestarim da bi plesao s vojvotkinjim rođakama - mladim sestrama Cavendish i ostalim djevojkama koje su većinom bile iste dobi kao i Sharon i Cheryl, ali grof je došao do Andrine čim su gospoda napustila blagavaonicu. Nakon početnog neuspjeha uspio je nagovoriti Andrinu da otpleše s njim jedan valcer.

“Želim staviti ruku oko vas,” rekao je grof. “Izvrsno ste građeni! Netko bi trebao isklesati Veneru s vašim likom.” Koliko god je Andrina bila neiskusna shvatila je što je grof htio reći i zaključila da joj se on ni malo ne sviđa”.

Kuću Devonshire napustile su bez vojvode. Bile su same u kočiji, praćene lady Evelyn koja je uzviknula:

“Kakva večer! Sve ste bile vrlo uočene! Markiz od Glena bio je očaran tobom, Cheryl, a Andrina je osvojila grofa od Crowhursta!” Anna

RafaelaR “Nadam se da ne,” rekla je Andrina brzo, “Mislim da je on užasan čovjek!” “Drago dijete, on je poželjan ulov,” rekla je lady Evelyn.

“Zar se nikada nije ženio?” pitala je Sharon. “Ženio se dva puta.” odgovorila je lady Evelyn. “Njegova prva žena umrla je godinu dana nakon vjenčanja kada je bio vrlo mlad, a druga žena pala je u lovu prije tri godine. Pokušali su joj spasiti život, ali čak i da su uspjeli danas bi bila bespomoćni bogalj, pa je bolje da je umrla.” “To je sigurno bilo strašno za grofa,” rekla je Cheryl koju su uvijek pogađale takve priče,

“Brzo se sabrao,” rekla je bezosjećajno lady Evelyn. “Ako on misli ozbiljno sa tobom, Andrina, pala bi ti sjekira u med! On je izuzetno bogat, a čujem da je njegov posjed u Hampshireu fantastičan!” “Ne zanima me grof,” rekla je Andrina hladno, “niti bilo tko drugi. Najbitnije je da Cheryl i Sharon nađu dobre muževe.”

“Pa, markiz od Glena je sigurno dobra partija,” primjetila je lady Evelyn. “On je najstariji sin vojvode od Arkraea i, naravno, Škot je, ali to ga ne čini lošijim.”

Andrina je uzdahnula. Kako bi predivno bilo kada bi se markiz zaljubio u Cheryl. Tada bi ona postala vojvotkinja, a Andrina je uvijek željela da ona to bude. Andrina je primjerila markiza, riđokosog mladića koji je plesao s Cheryl i činio joj se tihim i pristojnim. Andrina je bila zadovoljna jer je znala da takav mladić neće uplašiti

Cheryl kao što bi je uplašio netko poput grofa. Sharon je bila potpuno drugačija, ona se nije nikoga bojala pa je bila zadivljena čak i vojvodom od Broxbournea. Na zabavi je cijelo vrijeme bila okružena mladićima koji su se smijali onome što je ona govorila. Andrini je sinula zamisao da bi se Sharon mogla udati za vojvodu. Ako će Cheryl biti vojvotkinja od Arkraea, zašto Sharon ne bi bila vojvotkinja od Broxbournea? Andrinine misli o udaji njenih sestara zadržale su je budnom još dugo nakon što je legla u krevet. Unatoč svim naporima tijekom dana, Andrina nije nikako mogla zaspati. Ustala je iz kreveta i došla do prozora koji je gledao na pročelje zgrade. Raširila je zastore i dolje ugledala nadolazeću kočiju kojaje skrenula pod nadsvođeni portal. To se vojvoda vratio kući. Andrina se pitala gdje li je bio jer su već bila prošla tri sata od kada su napustili kuću Devonshire. Je li bio u svom klubu? Ili je možda posjetio neku damu koja ga je iščekivala? Andrina je znala po očevim pričama da su gospoda često zainteresirana za glumice i pjevačice iz Vauxhall Gardensa i za dame koje su lijepe, ali neprihvaćene od društva. Kakvu je to ženu posjetio vojvoda u ovo doba noći? Sjetila se događaja iz krčme kada ju je vojvoda poljubio i još se više uvjerila u to da je vojvoda bio kod neke žene. To sjećanje je u njoj ponovo izazvalo ljutnju, ali i onaj čudni osjećaj boli i užitka koji je izazvao vojvodin poljubac. “Kako se usudio! “rekla je glasno i naglo navukla zastore.

Anna

RafaelaR

ČETVRTO POGLAVLJE Andrina je pogledala uokolo po sali za balove s osjećajem trijumfa. Ništa nije bilo ljepše ni impresivnije od sale za balove u kući Broxbourne. Soba je bila ukrašena kiticama bijelog cvijeća na dugim francuskim prozorima kroz koje se vidio vrt ukrašen vilinskim svjetlima. Članovi orkestra nosili su crvene odore ukrašene zlaćanim uresima, a plesači su bili predstava sami za sebe. Dame su bile okićene blistavim nakitom, a ni gospoda nisu zaostajala bogatstvom ukrasa. Prijestolonasljednik je učinio čast vojvodi večerajući u njegovoj kući, a na večeri ih je bilo četrdesetero. Kasnije je došlo još dvjesto gostiju, sve najotmjeniji ljudi Londona. Gledajući Cheryl, Andrina je zaključila da je njena sestra nadmašila sva očekivanja. Imala je predivnu bijelu haljinu ukrašenu trakicama u koje su bili ušiveni dodaci poput snježnih pahuljica. Andrina je mislila da nitko ne može biti ljepši od Cheryl dok se smije i dok je sretna. Njena zlaćana kosa blistala je pod svijetlom tisuća svijeća s ogromnog kristalnog lustera. a njene plave oči, zagledane u partnera, markiza od Glena, plamtjele su neobičnim žarom.

Andrini se markiz nije činio toliko zgodan kao vojvoda ili neki drugi muškarci u sobi, ali Cheryl se on sviđao i s njim uopće nije bila nervozna. To je bio prvi dobar korak k tome da postane vojvotkinja. Andrina se zadovoljno smiješila dok je gledala u Cheryl, ali kada je pogledom potražila Sharon, njene su se obrve blago namrštile. Sharon je izgledala egzotično i uzbudljivo u svojoj haljini od srebrnih vrpci. Samo su njena mršava figura i njen pogled otkrivali njenu nevinost. U crnoj kosi nosila je dvije dijamantne zvijezde koje su svjetlucale na svjetlu svijeća. Da bi izgledala drugačije od svojih sestara Andrina je obukla ružičastu haljinu ukrašenu samo s malim buketicima ruža i vrpcama od baršuna. Veći broj gospode su je prilično nemaštovito usporedili s ružom, a ona je bivala sve sigurnija u to da joj je haljina prekrasna. Dok se Andrina spremala za bal, i pomagala Cheryl, u sobu je ušla lady Evelyn i uzbuđeno rekla:

“Djevojke, nećete nikada pogoditi što se dogodilo! Upravo sam primila poruku od njegove Visosti u kojoj nam dopušta da uzmemo bilo koji komad obiteljskog nakita koji nam se sviđa!” “Obiteljski nakit?” upitala je Andrina, a u taj čas je iz susjedne sobe ušla Sharon.

“Baš sam mislila kako nam to nedostaje,” rekla je Sharon načuvši riječi lady Evelyn. “Mi izgledamo vrlo elegantno, ali nam nedostaje ono malo sjaja koje može dati samo nakit.”

“To isto sam i ja mislila,” rekla je Lady Evelyn. “'U mojim godinama nakit je isto toliko bitan koliko i kozmetika kojom se uljepšavamo. “ “Gdje je obiteljski nakit?” upitala je Sharon. “Ja ću vam pokazati,” rekla je lady Evelyn smiješeći se.

Svi su pošli na donji kat u ured gospodina Robsona koji je već primio uputstva od njegove Visosti. On je otvorio teška željezna vrata u kutu sobe koja su se Andrini činila kao ulaz u Aladinovu pećinu. Unutra su bile police s naslaganim kutijama obloženim kožom, Anna

RafaelaR samtom i satenom. Gospodin Robson je otvorio sve kutije, a nakit u njima izazvao je uzdahe opčinjenosti. Tu je bila ogromna tijara od safira i dijamanata, ogrlice, narukvice, broševi, prstenje, sve s mnoštvom smaragda, rubina, dijamanata i bisera. Mnogi komadi nakita bili su prastari i došli su u obitelj ili vjenčanjima ili su ih na svojim putovanjima kupili različiti vojvode. Sharon je bila sve uzbuđenija promatrajući svaki novi komad nakita. Čak je Cheryl bila dirnuta prizorom. “Što ćemo odabrati?” pitala je Sharon. “Ja bih rado nosila safire, ali nažalost ne idu uz moju haljinu. Uvijek sam smatrala da su oni najljepši dio broksburške kolekcije. Sjećam se da su oni na vojvodinoj majci izgledali prekrasno!” Okrenula se prema tajniku: “Nije li tako, gospodine Robson?”

“Njena Visost bila je jedna od najljepših žena koje sam ikada vidio,” odgovorio je.

“Hoće li vojvodi smetati ako ih nosi tko drugi?” upitala je Andrina. Pitanje je uputila gospodinu Robsonu, ali je odgovorila lady Evelyn: “Ne vidim razloga zašto bi ga to smetalo. Njegova majka je umrla kada mu je bilo šest godina i teško da je se on uopće sjeća.”

Andrina nije ništa rekla, ali je bila uvjerena da se vojvoda sjeća svoje majke. Na kraju krajeva ona se sjećala svojih roditelja iz vremena kada je imala manje od šest godina. “Ja ću nositi dijamante,” rekla je lady Evelyn, bacivši još jedan čeznutljiv pogled na safire. A sada djevojke vi izaberite.”

“Mislim da Cheryl treba samo malu nisku bisera,” rekla je Andrina odlučno. “No, sigurna sam da bi bilo neprilično da nosi puno nakita pri prvom pojavljivanju.”

Lady Evelyn joj se lagano nasmiješila. . “Potpuno si u pravu Andrina,” rekla je, “to sam ja trebala reći, a ne ti. Bilo bi nečuveno i izraz lošeg ukusa da se pojavila s puno nakita. Niska bisera bit će savršena za Cheryl.” . . “Zašto ne uzmete ove, gospođice Sharon,” predložio je gospodin Robson. . , “Želim nešto što svjetluca,” rekla je Sharon odlučno. On je otvorio drugu kutiju u kojoj su bila dva dijamantna broša u obliku zvijezda, koje je Andrina umetnula u Sharoninu kosu. “A što ćeš ti uzeti, Andrina?” pitala je lady Evelyn. Andrina je odrnahnula glavom. “Meni ne treba nakit. Imam vjenac koji mi ide uz haljinu i to je sve što mi treba.” Nitko nije imao ništa protiv. Zahvalile su se gopodinu Robsonu i pošle na gornji kat.

“Zašto nisi odabrala neku lijepu narukvicu?” upitala je Chryl kada su došle do spavaćih soba.

“Samo bi mi bila sakrivena rukavicama,” odgovorila je brzo Andrina. Nikome nije mogla objasniti da joj se vojvodina ponuda da ponesu obiteljski nakit činila odbojnom. Osjećala je prema njemu i njegovom stavu previše negativnog da bi nosila njegov nakit. Andrina je nagovorila vojvodu da ih uvede u društvo i nije htjela ništa više od neophodnog. Anna

RafaelaR Andrina je primjetila da Sharon već po drugi put pleše s visokim i zgodnim Rusom kojega su upoznale u Almack's -u. Lady Evelyn je prošlu srijedu povela djevojke u Almack's što je najviše uzbudilo Sharon.

Hram mode, najekskluzivnije mjesto u Londonu, otvorio im je svoja vrata i njihova imena su se našla na Listi! Andrina se razočarala u Almack's jer nakon svega što je čula i čitala o njemu nije joj se učinio toliko poseban. Lady Evelyn je poznavala sve prisutne. Objasnila je djevojkama koliko su sreće imale jer su dobile poziv od lady Cowper samo nekoliko dana nakon dolaska u London. “Grenadiri imaju tri stotine časnika,” rekla je lady Evelyn, “a samo šestorica smiju ući u klub.” “Kockaju li gospoda?” pitala je Sharon.

“To je nedavno predloženo,” odgovorila je lady Evelyn, “ali, vlasnice se nisu složile, jer ako se uvedu stolovi za kartanje, djevojke će izgubiti svoje partnere. Muškarci će radije kockati nego plesati!” Lady Evelyn se nasmijala i rekla:

“Večeras ste vi ovdje glavni događaj. Nemojte propustiti tu priliku!” Teško je biti primjećena u tom klubu kad su vlasnice toliko lijepe, mislila je Andrina. Lady Cowper, koja ih je dočekala, imala je dvadeset devet godina i bila je na vrhuncu ljepote. Imala je gotovo klasičan profil, velike izražajne oči, ljupka ramena i ponosno držanje. Andrina je zaključila da je lady Cowper najljupkija od svih vlasnica. Ali i lady Jersey je bila fascinantna zbog svoje blagoglagoljivosti. Lady Sefton je bila jako druželjubiva, a princeza de Lieven, žena ruskog veleposlanika, imala je naglašenu osobnost. Imala je beskonačan smisao za humor i bila je opsjednuta vlašću. Priređivala je zabave u muževljevorn veleposlanstvu na koje je pozivala sve poznate ljude u Londonu. Vjeruje se da je utjecala na pozitivan odnos prema Rusiji velikih ljudi kao što su vojvoda od Wellingtona, lord Castlereagh i lord Palmerston. Medutim, nije bila dovoljno pronicljiva da bi vidjela kako su ti slavni ljudi očitali njene namjere. Lady Evelyn je rekla Andrini kako joj je vojvoda od Wellingtona ispričao da je princeza lukava žena koja bi izdala svakoga radi svoje osobne koristi. Upravo je princeza upoznala grofa Ivana Birkendorffa sa Sharon. Princeza je prva uvela valcer u Almack' s, a taj se ples tada smatrao izrazito nemoralnim. Lady Evelyn je rekla da je čak i lord Byron bio šokiran tim plesom.

Andrina je bila zabrinuta da Sharon ne potrati svoj dar na muškarca koji to ne zaslužuje. “Na kraju krajeva,” mislila je, “imamo tako malo vremena.”

Dva mjeseca ... Za samo dva mjeseca Cheryl i Sharon moraju pronaći muževe! Ako ne uspiju to će biti propast. Nije željela o tome niti razmišljati, ali se ipak stalno toga bojala.

Andrina se raspitala o grofu Ivanu Birkendorffu. Saznala je da dolazi iz ugledne ruske obitelji, ali da uopće nije bogat, već samo mlad veleposlanik.

Govorkalo se da se sa svojim dobrim izgledom i šarmom želi oženiti bogatom britanskom plemkinjom. Andrina je to ispričala Sharon, ali ova je svejedno na balu plesala s grofom. Anna

RafaelaR “Zašto je baš večeras tako nesmotrena,” mislila je Andrina, “kad su ovdje svi važni ljudi?” Andrina je odlučila razgovarati sa Sharon. Kada se Sharon u plesu približila, Andrina je stala pred nju. Grof je to vidio i prestao je plesati, ali su mu ruke još bile oko Sharoninog struka.

“Haljina ti ne stoji dobro,” rekla je Andrina. Pretvarala se da joj popravlja haljinu te joj šapnula u uho: “Pleši sa vojvodom. Ako on ne zamoli tebe za ples, ti zamoli njega!” Odstupila je ne sačekavši sestrin odgovor. Nasmijala se grofu. “Nadam se da uživate u balu,” rekla mu je.

“Kako bih mogao ne uživati u ovom predivnom trenutku?”odgovorio je. Naklonio se i tada je orkestar prestao svirati valcer.

“Predivne plešete,” čula ga je Andrina kako govori. “Kada ćete mi ponovo ukazati čast?”

Andrina je osjetila da će Sharon ponovo plesati s njim pa joj je spustila ruku na rame i rekla: “Najdraža, mislim da je vrijeme da potražimo lady Evelyn.” Sharon je baš mislila odbiti sestrin prijedlog kada su začule vojvodin glas:

“Poslala me je lady Evelyn da provjerim imate li dovoljno partnera.” Andrina je odgovorila:

“Imamo zaista dovoljno partnera, ali čekamo da nas vi, kao naš domaćin, udostojite plesom kao što i priliči.” “Bojim se da su moja prava u tom slučaju ograničena.” odgovorio je vojvoda, “ali ako inzistirate ... “

Andrina je shvatila da će je vojvoda pitati za ples pa je brže bolje gurnula Sharon ispred sebe i rekla:

“Sharon se cijelo večer nada da će vaša Visost plesati s njom,” rekla je. “Nije li tako. najdraža?” Pritisnula je sestrinu ruku pa je Sharon pokorno odgovorila:

“Bila bih vrlo razočarana da me ne smatrate dostojnom, vaša Visosti.” “Mislim da je to stvar reda,” rekao je vojvoda kroz smijeh.

Andrina je vidjela da je vojvoda shvatio njenu namjeru. “Plesat ću sa svojim štićenicarna po redu počevši od najstarije.” Andrina je primjetila ciničan izraz njegovih usnica. Znala je da je on shvatio kako ona najmanje od svega želi plesati s njim. “Čast mi je, vaša Visosti,” rekla je, “ali nažalost, već sam obećala ples.”

Panično je pogledala oko sebe ne bi li našla neko poznato lice. Isprva nije vidjela nikoga, a onda je začula poznati glas: “Mislim da ste ples obećali meni, šarmantna vilo!” rekao je grof Crowhurst. Anna

RafaelaR Andrina ga je vidjela u Almack's-u. On joj se naklonio, ali nije tražio njeno društvo niti je molio za ples. Sigurno je načuo što je Andrina rekla vojvodi i ona ga sada nije mogla odbiti.

“Mislim da ste u pravu, gospodine,” rekla je. Bojim se da sam stvorila takvu zbrku s partnerima da ni sama ne znam kako ću se iz nje izvući.” “Za sada razmišljajmo samo o nama,” rekao je grof Crowhurst.

Orkestar je ponovo zasvirao i Andrina je počela plesati s grofom, a da više nije ni pogledala u vojvodu. Grof je iznenadio Andrinu vještinom kojom je plesao, ali nije joj se sviđao do te mjere da joj je njegov dodir bio odvratan čak i kroz rukavice. Kad je ples završio grof Crowhurst uzeo je Andrinu za lakat i spretno je izveo u vrt kroz jedan od francuskih prozora. Ona je jedva primjetila kuda je on vodi jer je još uvijek pokušavala vidjeti pleše li Sharon s vojvodom. Soba je bila tako napučena pa nije uspjela vidjeti Sharon, ali joj se učinilo da vidi Cherylinu bijelu haljinu kako nestaje niz jedan od osvjetljenih puteljaka. Pomislila je kako je indiskretno od Cheryl tako izaći s markizom iz dvorane i nestati u mraku pa je požurila za bijelom haljinom. Stigla je do pola vrta, s grofom Crowhurstom koji je žurio pored nje, kada je shvatila da ta djevojka nije Cheryl, imala je samo sličnu haljinu. Pogledala je u grofa i vidjela njegovo lice osvjetljeno svjetlima kineskih lampica obješenih na drveće. Učinio joj se puno odbojnijim nego kada ga je prvi put vidjela, s njegovim upalim, bludnim očima i debelim usnama. “Uvijek tako oštro nadgledate svoje sestre.” upitao je grof. Andrina se zbunila. Nije mislila da će on shvatiti kako je ona slijedila bijelu haljinu .

“Cheryl i Sharon su vrlo mlade.” rekla je. “Nikad prije nisu bile u Londonu. Moram ih paziti jer su tako lijepe.” “A tko pazi na vas?” upitao je grof. Bilo je nešto udvorljivo u njegovom glasu. “Uvjeravam vas da se znam skrbiti za sebe!”

“Drago mi je da to čujem,” odgovorio je. “Dođite, moram vam nešto reći.” Uzeo ju je za ruku i poveo niz malu stazu. Andrina je u mislima opet bila uz Cheryl. Došli su do kraja stazice i našli se u malom skrovitom šumarku u kojem je bila jedna klupica. Andrina je brzo rekla: “Moram se vratiti u plesnu dvoranu!” “Ne morate žuriti,” rekao je grof.

“Naprotiv, vaše gospodstvo,” suprostavila se Andrina, “sljedeći ples je već sigurno počeo a moj partner će me tražiti.”

“Neka vas traži,” odgovorio je grof. “Želim s vama razgovarati, a ovdje nas nitko neće smetati.” Primjetila je da ju je oslovio imenom i rekla neodobravajućim glasom:

“Ovo je tek drugi put da smo se sreli, vaše gospodstvo!” Grof je nije razumio . “Sjednimo, želio bih razgovarati sa vama.”

Anna

RafaelaR Stajao je između Andrine i puteljka. Činilo joj se smiješnim i djetinjastim raditi scenu pa se ipak sjela na svileni jastuk na klupici. “Ovo je upravo onakvo mjesto na kakvom nisam htjela zateći Cheryl!” “Ali, kao što ste već rekli, Cheryl je mlada, a vi se znate skrbiti o sebi!” rekao je grof.

Andrina se nadala da je on u pravu. Osjetila je neugodu kada je grof sjeo bliže nego što je bilo potrebno. U polumraku je izgledao još neugodnije, a Andrinina nelagoda se sve više povećavala. “Vi ste vrlo lijepi, Andrina,” rekao je nježno. “Već sam vam rekla, vaše gospodstvo, da se premalo poznajemo da biste me oslovljavali imenom. Za vas sam gospođica Andrina!” “Namjeravam vas oslovljavati s još puno imena, ali niti jedno ne počinje s gospođica!”

Andrina je osjetila da joj se još više primakao i brzo je rekla: “Moram se vratiti. Recite brzo što ste htjeli,” rekla je Andrina.

“Želim vam reći da ste predivni, neodoljivi, preljupki ! Mislim, u stvari, znam da sam se zaljubio u vas!”

“Ali dobro znate da je to glupost!” rekla je Andrina oštro. “Nitko se ne zaljubljuje na prvi pogled osim u romanima!” “Ali i sami znate da iznimke potvrđuju pravilo,” odgovorio je grof. “Od trenutka od kada sam vas vidio, Andrina, znao sam da smo stvoreni jedno za drugo!” Andrina je bila vrlo napeta.

“Žao mi je... vaše gospodstvo... ne mogu se duže zadržati,” rekla je brzo. “Zaboravite što ste mi ... rekli, jer meni to ne znači ... apsolutno ništa!”

“Onda vas moram uvjeriti da sam ozbiljan,” odgovorio je grof. “Vrlo ozbiljan, Andrina!” Dok je to govorio stavio joj je ruku oko struka. Andrina je okrenula glavu na drugu stranu i rekla mu ledenim glasom: “Ne dirajte me, vaše gospodstvo! Ako nastavite vrištat ću, a to svakako ne biste željeli!”

“Sumnjam da bi vas itko čuo,” odgovorio je grof smiješeći se. “A i da vas čuje i pokuša spasiti, zamislite samo govorkanja!” Andrina je pomislila kako grof zaista zna otežati situaciju. Pokušala je ustati, ali on ju je vukao natrag i uhvatio ju za drugu ruku. “Kao što sam rekao. Andrina, vi ste lijepi i uzbuđujete me !”

Sagnuo se dok je govorio i poljubio je u golo rame . Iznenadio ju je jer je ona gledala na drugu stranu. Njegov poljubac izazvao je gađenje. Pokušala se othrvati, ali nije uspjela pa ju je poljubio u vrat. “Ne ... ne!” zapomagala je.

Njegovi su poljupci postajali sve strastvenji i ona se uplašila da će je poljubiti u usta. Okrenula je lice od njega, ali nije mogla osloboditi ruke. A onda, iznenada, vođena nadljudskom snagom za koju nije ni znala da posjeduje, uspjela se osloboditi. Grof ju je pokušao uhvatiti za haljinu, ali mu se ona izmakla i sumanuto pobjegla niz stazicu. Trčala je Anna

RafaelaR prema osvjetljenoj dvorani i baš kad je došla do francuskih prozora, sudarila se s muškarcem. Muškarac joj je namjerno preprečio put. Podigla je pogled i prepoznala vojvodu, Bila je tako uspuhana da nije mogla ništa reći, a od siline sudara bila bi pala da je vojvoda nije pridržao. “Što ste radili?” upitao je vojvoda ljutito. “Ili je ovo suvišno pitanje?” Andrina se namučila dok je odgovorila: “Ja ... mislila sam ... da sam zakasnila ... na sljedeći ples!”

“Nemojte me lagati!” odgovorio je vojvoda. “Bili sta sa Crowhurstom! Ako vas je prestrašio to ste i zaslužili!”

Andrina nije ništa odgovorila. Borila se da održi prisebnost. Vojvoda ju više nije pridržavao a ona se i dalje osjećala vrlo nestabilno. Htjela je otići, ali nije mogla. “Zar nemate dovoljno razuma i pristojnosti”! Otići s takvim čovjekom u vrt?” rekao je vojvoda prodorno. “Ja nisam ... mislila.” zamucala je Andrina.

“Vi nikad ne razmišljate,” prekinuo ju je vojvoda. “Ili vam se možda sviđaju opasne situacije s nepoznatim muškarcima?”

“Ali to je nepravedno!” odgovorila je Andrina povrijeđeno. “Pravedno?” zapitao je vojvoda. “To je izraz potpune gluposti koja se ne očekuje od osobe koja tvrdi da brine za svoje sestre!” “Išla sam u vrt jer mi se činilo da vidim ... Cheryl ispred sebe,” rekla je Andrina. Osjetila je dužnost objasniti kako joj nije bila namjera ostati samoj s grofom u mraku.

“Trebali biste biti bolji primjer svojim sestrama,” zagrmio je vojvoda. “Pa niste toliko glupi da ne možete shvatiti zbog čega vas je čovjek poput Crowhursta odvukao u vrt!” Zastao je i rekao ravnodušno: “Ako vas je zaista preplašio to vam je lekcija za sljedeći put kada se poželite ljubakati.”

“Kako se usuđujete ... reći mi takvo što!” zavapila je Andrina osjećajući se nepravedno optuženom.

“Vi zaboravljate,” rekao je hladno, “kako ste vi ustrajali na našem krvnom srodstvu. Teško da mogu mirno stajati i gledati kako se moja nazovi rođaka ponaša, u najmanju ruku, nedolično.” Andrina je nervozno udahnula. “Mrzim vas” izgovorila je bez razmišljanja.

Vojvoda je pogledao preko njenog ramena. “Vidim da se vaš vatreni obožavatelj približava pa vam savjetujem da popravite vijenac i pođete sa mnom u dvoranu za ples.” Andrina je drhtećim rukama namjestila vijenac. Znala je da se vojvoda mršti i da je još uvijek ljut, ali mu je bila zahvalna jer je spriječio ponovni susret s grofom Crowhurstom. Ti događaji potpuno su joj pokvarili večer. Plesala je i razgovarala s puno ljudi te primila mnoštvo komplimenata na račun svog izgleda, ali cijele se večeri osjećala jadno. Utješilo ju Anna

RafaelaR je tek kad su joj pred jutro Cheryl i Sharon rekle da je to bio najljepši bal na kojemu su ikad bile. “Uvijek sam sanjala o takvom balu,” rekla je Sharon, “ali nikad nisam mislila da ću prisustvovati jednom od njih. Da mi je netko prije mjesec dana rekao da će takav bal biti priređen samo u našu čast, mislila bih da sanjam!” “Bili smo vrlo ponosni na vas, zar ne Tancred?” upitala je lady Evelyn. “Naravno,” odgovorio je on. “Svi su mi čestitali na vašoj ljepoti i dobrom ponašanju.”

Iako su njene sestre bile presretne zbog ovog komplimenta, Andrina je znala da je vojvoda namjerno sarkastičan.

“Morate odmah u krevet, djevojke,” rekla je lady Evelyn. “Sutra ne smijete izgledati bljedunjavo jer poslije podne imamo primanje.” “Kako uzbudljivo!” uzviknula je Sharon.

Cheryl se naklonila lady Evelyn, a onda i vojvodi te krenula prema stubištu . Za njom je pošla Andrina, uhvatila ju pod ruku i nježno upitala: “Jesi li bila sretna. najdraža?”

“Bila je to predivna večer, odgovorila je Cheryl. “Vidjela sam da plešeš s markizom. Kakav je bio prema tebi?” “Bio je vrlo ugodan.”

Po Cherylinom glasu Andrina je shvatila da ona više ne želi govoriti o tome. Otpratila ju je u sobu i pošla potražiti Sharon. Sharon je sanjarski plesala valcer po svojoj sobi. “Oh, Andrina,” uzviknula je, “zar je itko mogao imati uspješniju, ljepšu i uzbudljiviju noć!” “Jesi li plesala s vojvodom?” upitala je Andrina.

Sharon je prestala plesati i pošla je prema stoliću.

“Naravno da jesam. Baš kao što si mi i rekla.” “O čemu ste razgovarali?”

Sharon nije odgovorila pa joj je Andrina rekla:

“Znaš što želim, Sharon! On jest čudan čovjek, a jedina koja ga može razveseliti i od njega učiniti dobrog muža si ti.” Sharon je zašutila, a onda je rekla: “Zar misliš da je titula vojvotkinje sve što nekome treba za sreću?”

“Naravno,” odgovorila je Andrina brzo, “kao vojvotkinja imala bi sve: ovu predivnu kuću, nakit, ladanjsku kuću o kojoj je pričao otac, lovačku kolibu u Leicesteru i kuću u New Marketu u kojoj odsjeda za vrijeme trka.” Andrina je zašutjela na trenutak i onda nastavila:

“Nikad nisam vidjela Cheryl tako sretnu kao večeras s markizom. Kad biste obadvije postale vojvotkinje, kakvo bi to dostignuće bilo!” Anna

RafaelaR “Vojvoda nije bio osobito zanimljiv partner,” rekla je Sharon nakon nekog vremena. “Moraš ga zadiviti i šarmirati. Da je laka lovina već bi odavno bio oženjen!”

Sharon je lagano zijevnula. “Umorna sam, Andrina.” “Naravno da jesi, “odgovorila je Andrina,” i sebično je od mene što sada želim razgovarati. Idi spavati. Sutra nas očekuju mnoga uzbuđenja, ali zapamti jednu stvar: imamo vrlo malo vremena.” Bosnaunited

Kad je došla u sobu Andrina je dala dvorkinji da joj odnese haljinu, obukla je spavaćicu, prišla prozoru i malo odmakla zastore. Blago jutarnje svijetlo već je osvjetljivalo krovove i prozore. “Tako malo vremena,” šaptala je i pomislila kako mora udati Cheryl za markiza, a Sharon za vojvodu .

Andrina je pomislila kako će biti vrlo teško spojiti Sharon i vojvodu, ali čvrsto je odlučila da će uspjeti. Prisjetila se kako joj je vojvoda te večeri predbacivao glasom punim prijezira. Kako joj je to mogao reći? “On me prezire, “pomislila je. “Rekao mi je doslovno da sam bez mozga, glupa i neprincipijelna.” Ponovo je osjetila napadaj bijesa premda je znala da je vojvoda donekle imao pravo. Bilo je suludo dopustiti grofu da je odvede na klupicu. Trebala ga je odbiti, ostati u dvorani za ples i imati malo više povjerenja u Cheryl. “Pretpostavljam da sam vrlo ... naivna i neoprezna,” potišteno je priznala samoj sebi. Dok je lijegala u krevet i spuštala glavu na jastuk, razmišljala je kako neće dugo moći podnositi vojvodino ponašanje. Čim se sestre udaju ona se osjećati oslobođena vojvode. Ipak, poželjela mu je dokazati da nije u pravu i da ga navede da požali zbog njihovog prvog susreta.

“Kako ga mogu uvjeriti da me poštuje?” upitala se i shvatila da na to pitanje nema odgovor.

Sljedeći dan svi su do kasno spavali. Prva je sišla Andrina i ugledala u predvorju svakojakog cvijeća. Tu su bili buketi, košarice i vaze puni cvijeća i različiti cvjetni aranžmani, a sve je to bilo poslano na imena njenih sestara. Poneki je bio i na njeno ime. Dva buketa bila su od gospode koja su sjedila pored nje za vrijeme večere, dva od gospode kojih se nije niti sjećala i jedna velika košara orhideja za koju je znala tko ju je poslao prije nego li je otvorila poruku. Grof je pisao u svom poznatom stilu, mračno, nejasno i p omalo zlobno: “Andrini, koja je zarobila moje srce i moje misli.”

Potrgala je tu poruku i bacila je u smeće. “Ne znam zašto me proganja čovjek koji mi se najmanje sviđa od svih ljudi u Londonu,” pomislila je Andrina. Anna

RafaelaR “Sudeći po količini cvijeća,” rekla je lady Evelyn, koja se pojavila prije ručka, “sinoć ste bile prava senzacija. Ali, cvijeće umire, a vama treba nešto što će trajati vječno.” “A što to?”upitala je Cheryl. “Zaručnički prsten,” odgovorila je lady Evelyn. “Po mogućnosti od dijamanata!”

“Ah, zaručnički prsten,” rekla je Cheryl tako da ju je i Andrina oštro pogledala. Andrina je pomislila da je markiz prethodne noći nešto ponudio Cheryl.

Sharon je pokupila sve kartice sa svoga cvijeća i stavila ih u malu satensku torbicu koju je nosila oko ruke. “Zar nam nećeš reći imena svojih obožavatelja?” upitala je lady Evelyn.

“Previše sam umorna da bih razmišljala o njima,” rekla je Sharon glasom koji nije zvučao ni malo umorno, “ali poslije podne morat ću im svima napisati zahvalnice.”

“Mislila sam da bi danas mogle zaboravili pisanje pisama zahvale i otići se malo provozati,” rekla je lady Evelyn. “To bi bilo divno” rekla je Andrina. “Ali prvo bi trebale vratiti nakit gospodinu Robsonu.”

Vratila je nakit svojih sestara u kutiju i pošla niz hodnik prema uredu gospodina Robsona.

“Puno vam hvala, gospođice Andrina,” rekao je preuzimajući od nje nakit. “Lijepo je od vas da ste ga tako brzo vratili. Moram vam priznati da mi je neugodno kada je nakit vani, a ja sam odgovoran za njega, Vojvoda mi vjeruje, stoga si ne bih mogao oprostiti da se nešto izgubi” “To je sigurno neugodan osjećaj,” rekla je Andrina smješeći se, “Smijem li primjetiti kako ste sinoć hili predivni, gospođice Andrina,” rekao je gospodin Robson. “Dok sam vas sinoć gledao kako plešete, shvatio sam da sam bio u pravu, zaista vam nije potreban nakit. Dragulji bi samo potamnili ljepotu vaših očiju!” Kako je gospodin Robson bio stariji čovjek, Andrina se nije osjetila ugroženom zbog njegovih riječi.

“Puno vam hvala,” rekla je, “Mislila sam da nitko neće gledati u mene dok su moje sestre u sobi, ali svi su bili vrlo ugodni,”

“Osim vojvode!” pomislila je Andrina u sebi. Ne samo što joj nije dao kompliment nego ju je i uvrijedio i naljutio. Još je malo razgovarala s gospodinom Robsonom o drugim gostima. On je rekao koliko cijeni lady Cowper. Nakon toga vratila se u salon i tamo zatekla samo lady Evelyn, “Jesu li se moje sestre otišle spremiti za vožnju?” pitala je Andrina. “Već su se odvezle,” odgovorila je lady Evelyn. “Kako to?” upitala je Andrina.

“Markiz od Glena došao je po Cheryl. Tako su se vjerojatno sinoć dogovorili,” objasnila je lady Evelin. “Pustili ste ju da ide sama?” pitala je Andrina, Anna

RafaelaR “Ali, draga, markiz je došao u dvokolici. Nisam, valjda, mogla sjesti kočijašu u krilo!” Lady Evelyn se smijala i nastavila: “Prestani se ponašati kao zabrinuta kokoš koja je izgubila svoje piliće! Cheryl i Sharon bit će potpuno sigurne, uvjeravam te. Šetnja najposjećenijim djelovima Hyde Parka je potpuno prikladna za djevojke.”

“A s kim je otišla Sharon?” pitala je Andrina. “A s kim drugim nego sa zgodnim grofom Ivanom. Vidjela sam sinoć da mu se Sharon jako sviđa, a moram priznati da je on jedan od najprivlačnijih muškaraca koje sam ikada srela.”

“On nije prikladan za Sharon,” rekla je Andrina oštro, “i nadam se, gospođo, da vi nećete ohrabrivati njihovu vezu. Primjetila sam da je previše plesala s njim sinoć na balu.” Lady Evelyn nije ništa rekla, a Andrina je nastavila: “Sami ste mi rekli da on traži bogatu nasljednicu. Mislim da bi ga trebalo upozoriti da je Sharon potpuno bez novca.” Smiješak se pojavio na usnama lady Evelyn kada je rekla:

“Zvučiš točno kao moja majka. Tako mi je govorila kada sam bila djevojka, a ja sam se svejedno udala za mog muža i bila vrlo sretna!” Primjetila je izraz Andrininog lica i rekla:

“On je postao veleposlanik i izgradio sjajnu karijeru, ali kada sam ga ja upoznala bio je nepoznat, nevažan, bez utjecaja i dobrih veza. Samo je imao dar za strane jezike.” “Želim da se Sharon dobro uda,” rekla je Andrina. “Sigurna sam da grof Ivan nije za nju.” “Uvjerena sam da ti znaš najbolje,”odgovorila je lady Evelyn, “ali nemoj zaboraviti da zadnju riječ ima vojvoda.” “Kako to?” upitala je Andrina, “pa ja se brinem za svoje sestre!”

“Baš suprotno,” odgovorila je lady Evelyn, “Cijelom smo svijetu dale na znanje da ste vojvodine štićenice. Vi još niste punoljetne i svaki muškarac koji se bude htio oženiti s vama morat će prvo tražiti vojvodinu dozvolu.” “Mislim da je to nepotrebno,” rekla je Andrina brzo. Lady Evelyn je odmahnula glavom.

“Mnogi će mladići dobro promisliti čine li pravu stvar prije nego li dođu zamoliti ruku neke od vas. Obje znamo da vojvoda katkad zna biti svojeglav i ako mu se prosac ne bude svidio vrlo brzo će završti pred vratima.” “Mislite da bih o tome trebala razgovarati s vojvodom?” upitala je Andrina neodlučno.

“Vojvoda će se vjerojatno složiti s tobom,” rekla je lady Evelyn, “ali će sigurno imati neke svoje ideje o svemu.”

“U to sam potpuno sigurna,” rekla je Andrina ogorčeno. “Ja i dalje mislim da si ti na njega bacila čari,” rekla je lady Evelyn. “Sve ove godine u kuću je pozivao samo nekoliko svojih prijatelja, a sada je priredio bal.” Nasmijala se i nastavila:

Anna

RafaelaR “Kad pomislim o njegovoj reputaciji teškog i negostoljubivog čovjeka, teško mi je povjerovati da se sve ovo događa!” “Bio je to lijep bal,” rekla je Andrina bez pretjeranog veselja u glasu.

“Vidjela sam kako plešeš s grofom Crowhurstom” rekla je lady Evelyn. “Kada bi ga uhvatila, bio bi to veliki uspjeh!”

“Ne!” uzviknula je Andrina s gađenjem. “Ne! Uvjeravam vas, gospođo, da on nije zainteresiran za mene, a niti ja za njega!”

Andrina je izlazila iz salona dok je govorila i nije ni primjetila da se lady Evelyn lukavo nasmiješila kada je ona zatvorila vrata.

Anna

RafaelaR

PETO POGLAVLJE Andrina i lady Evelyn zajedno su se vratile sa primanja na kojem se Andrina pomalo dosađivala. Tamo je bilo puno prijatelja lady Evelin i svi su bili vrlo pričljivi, znatiželjni i dodvorljivi, ali zapravo su svi željeli traćati o vojvodi. Bal u kući Broxbourne izazvao je senzaciju u visokom društvu i svi su već nagađali s kojom će se od prelijepih štićenica vojvoda oženiti. Andrina se pitala je li Sharon poslušala njen savjet i pokušala zavesti vojvodu. “Naravno, Sharon je vrlo mlada,” pomislila je Andrina uzdahnuvši.

S druge strane, bilo joj je nemoguće zamisliti Cheryl udatu za vojvodu. Dok su se vraćale u kuću Broxbourne, vojvodinom raskošnom kočijom, lady Evelyn je nešto govorila, a Andrina je razmišljala samo o tome hoće li markiz od Glena zaprositi Cheryl. Markiz je očito pokazao zanimanje za Cheryl; prvo na balu, a onda pozivom u šetnju kroz park. Ali kad je pomislila da je i Sharon otišla na vožnju po parku to joj je pornutilo sreću koju je osjećala zbog Cheryl. “Nešto si tiha, Andrina,” rekla je lady Evclyn kada joj se učinilo da je Andrina ne sluša.

“Oprostite mi ako sam nepristojna,” odgovorila je Andrina. “Razmišljala sam o sestrama i pitala se jesu li se vratile.”

“Sigurno su se vratile.” rekla je lady Evelyn, “i sada piju čaj u salonu.” Ali, to nije bilo točno jer je salon bio prazan kad se Andrina vratila u kuću Broxbourne.

“Gdje su li se tako dugo zadržale?” pitala se Andrina zabrinuto. “Vrijeme stoji dok je čovjek mlad,” rekla je lady Evelyn nezabrinuto i otišla se presvuci. Andrina je upravo krenula za njom kada joj se obratio batler: “Njegova Visost je u knjižnici i želi vas vidjeti.”

Andrina je uplašeno zadrhtala. Je li vojvoda još uvijek ljut na nju zbog prošle noći? Prestrašila se da će nastaviti sinoćnji neugodni razgovor, ali je odlučila ne živcirati se.

“Čini se da vojvoda uvijek kaže i napravi krivu stvar u krivo vrijeme,” pomislila je. Onda je iz nje progovorio ponos pa je rekla: “Ali, što to mene treba zabrinjavati. Kada se sestre udaju više ga nikada neću vidjeti.”

Ipak, mislila je da nije pametno ostaviti vojvodu da čeka. Skinula je ogrtač i kaputić i pružila ih batleru. Zatim je uzdignute glave pošla prema knjižnici. Posluga je otvorila vrata, ona je ušla u knjižnicu i zatekla vojvodu za stolom. On se malo podigao, sjeo i pokazao joj rukom na stolicu preko puta. Andrina je primjetila da vojvoda izgleda ciničnije nego inače te da je još uvijek ljut i namšten. Andrinin duševni mir opet se rasplinio, ali je odlučila to ne pokazati . Rekla je brzo i nervozno:

“Prije nego li bilo što kažete, htjela bih izraziti svoju najiskreniju zahvalnost zbog predivnog bala koji ste nam priredili.” Anna

RafaelaR Vojvoda nije ništa odgovorio pa je Andrina nastavila: “Danas su svi govorili kako im je to bila najbolja zabava na kojoj su bili i kako kuća Broxbourne nikad nije izgledala tako veličanstveno!” Vojvoda je i dalje šutio pa je nastala neugodna tišina. Andrina je rekla potiho: “Zašto me vaša Visost., htjela vidjeti?”

“Htio sam vam čestitati, Andrina. Lukaviji ste nego što sam mislio da jeste!” “Lukavija u čemu?” upitala je Andrina.

“Kao da ne znate!” odgovorio je vojvoda prezrivo. “Olakšat ću vam stvar time što ću vam reći da vas je vaš gorljivi obožavatelj tražio nakon što ste otišli iz kuće.” “Nemam pojma o čemu govorite,” odgovorila je Andrina zacrvenivši se u licu.

“Kao što već rekoh, moram vam čestitati,” nastavio je vojvoda. “Nema govora o tome da niste savršen par. Udaja za njega priskrbit će vam društveni status, pa ćete moći paziti na svoje sestre bolje nego ikada.” Andrina je gledala vojvodu ravno u oči i zatim jedva prošaputala:

“Što ... mi to pokušavate ... reći?” “Obavještavam vas,” rekao je vojvoda, “da je grof Crowhurst tražio vašu ruku, a ja sam mu je, kao vaš skrbnik, dao.” Za trenutak Andrina je osjećala nemoć kao da joj je stalo srce i da je oduzeta. Zatim je, ne misleći što radi, ustala i pošla preko sobe do prozora. Stala je i zagledala se u suncem okupan vrt. “Postigli ste što ste željeli,” čula je vojvodin glas iza sebe. “Crowhurst je vrlo poželjan neženja, ali to će vam bolje objasniti moja rođaka Evelyn.”

Andrina se nije pomaknula. Sjetila se da je osjetila gađenje i htjela vrisnuti kada ju je grof prošle noći dodirnuo. Prisjećala se kako ga se je pokušavala osloboditi i kako se bojala da se neće moći obraniti njegovim nasrtajima.

Prije spavanja je energično oprala rame i vrat sapunom na mjestima gdje ju je grof poljubio. Ona je mrzila vojvodu, ali je grofa Crowhursta mrzila na jedan potpuno drugi način. Vojvoda ju je razljutio pa je između njih došlo do mentalnog neslaganja. Grof Crowhurst, naprotiv, povrijedio ju je tjelesno, a ona se odnosila prema njemu kao prema nečem zlom i nečistom. “Čekam, Andrina,” rekao je vojvoda. Andrina se okrenula od prozora. “Molim vas,” rekla je tako tiho da ju je on jedva čuo, “ja ... ne želim se udati za njega.” Nastao je tajac, a onda je vojvoda rekao:

“Čujem li vas dobro, Andrina? Želite li mi reći da se ne namjeravate udati za grofa?” “Ja to ne mogu učiniti,” odgovorila je tiho i s mukom Andrina. Vojvoda je otišao do kamina i okrenuo se leđima prema vatri. Anna

RafaelaR “Kao vaš skrbnik,” rekao je, “moram istaknuti da bi vam ta udaja donijela mnoge prednosti.” Andrina je opet htjela pogledati u vrt, ali joj je on zapovijedio: “Morate me slušati, Andrina! Sjednite ovdje.”

Andrina ga je poslušala, te sporo i kolebljivo pošla preko sobe. Sjela je na stolicu pored koje je stajao vojvoda i izgledao još veći i moćniji nego inače. “Grof nije samo jako bogat čovjek,” počeo je govoriti vojvoda, “nego je i vrlo ugledan i priznat u svim najvišim krugovima društva. Vrlo je poznat u sportu i ima jednu od najboljih ergela trkaćih konja u Engleskoj.” Napravio je malu pauzu te nastavio:

“Osim toga, on se jako zaljubio u vas, a to je za žene vrlo bitno. Što više, govorio je vrlo pjesnički o vašim čarima.”

Sarkazam u njegovom glasu povrijedio je Andrinu. Ona je pomislila kako vojvoda misli o njoj potpuno suprotno od grofa. “Vi ste došli u London pronaći muža.” Andrina je baš htjela protestirati, ali on ju je prekinuo: “Oh, ma znam da su vaša prva briga sestre. Ali, valjda ste znali da će se neki muškarci zainteresirati i za vas. Istini za volju, pronašli ste najpoželjnijeg neženju u Londonu!” Andrini se činilo kao da je vojvoda bičuje riječima. Stisnula je šake svom snagom i rekla:

“Ne možete me nagovoriti! Ja shvaćam koliko je grof bogat i moćan ... i koliko bih mogla pomoći svojim sestrama da postanem njegova žena ... ali ne ... ne želim se udati za njega!”

Njen se glas pretvorio u jecaj. Nastala je tišina i onda je vojvoda upitao izmjenjenim glasom: “Hoćete li mi reći razlog?” “Ja ga ... ne volim!” Vojvoda je jedva čuo njene riječi. Ali, one su bili izgovorene. “Ljubav”!” usliknuo je vojvoda. “Ljubav, Andrina? Ovo je prvi put da ste spomenuli taj izmišljeni osjećaj. Mislio sam da želite moć i ugled, titulu i tijaru koju biste nosili oko svoje lijepe glave! Te stvari rijetko idu ruku pod ruku s ljubavlju!” “On je u pravu,” pomislila je Andrina.

Bila je tako opsjednuta pronalaženjem muževa za svoje sestre da je potpuno zaboravila kako brak ne znači samo posjed, ime i prestiž, nego i život s tom osobom. Kako bi netko mogao biti blizak i intiman bez ljubavi? Nakon nekoliko trenutaka tišine, vojvoda je rekao: “Andrina, ja čekam da mi objasnite zašto ste tako naglo promijenili mišljenje o grofu. Da se niste zaljubili u nekog drugog?”

“Ne, ne ... naravno da ne!” brzo je odgovorila Andrina. “Jednostavno se ne bih mogla udati za grofa niti da jedini muškarac na svijetu!” govorila je to strastveno. Vojvoda joj je gledao u oči i rekao tiho:

“Ljubav katkad dolazi nakon braka. Ne poznajete ga dovoljno dugo.” “On je odvratan!” zavapila je Andrina. “Bojim ga se i više mu nikada ne bih dala da me ... ponovo dotakne.” “On vas je dotaknuo?” upitao je vojvoda ljutito. Anna

RafaelaR “On je poljubio ... moje rame i moj vrat.” promumljala je Andrina. “Na trenutak sam pomislila da mu neću moći ... pobjeći.” Vojvoda je osjetio strah u njenom glasu. a onda je bezizražajno rekao:

“Kada ste se sa mnom našli u toj istoj situaciji, bili ste puno spretniji i uspješniji u samoobrani !” “To je bilo ... drugačije.”

“Zašto?” Ni Andrina sama nije znala odgovor, ali je bila sigurna da ju vojvoda nije toliko povrijedio kao grof. Ona je bila šokirana, iznenađena i razljućena vojvodinim ponašanjem, ali dodir njegovih usana nije izazvao u njoj gađenje. Prisjećala se čudnog osjećaja koji je u njoj izazvao vojvodin poljubac, a koji nije bio gađenje već nešto potpuno drugo. Andrina se s naporom ustala. “Hoćete li, vaša Visosti, u moje ime zahvaliti grofu na njegovoj ponudi i reći mu da ne mogu prihvatiti” “Jeste li sigurni da to želite?” upitao je vojvoda. “Ne bi li vam bilo pametnije prihvatiti njegovu ponudu jer bolju ćete teško dobiti.” “Potpuno sam sigurna! Radije ću ostati usidjelica!” rekla je Andrina nasilno. “U redu,” rekao je vojvoda.” Poslat ću glasnika s porukom za grofa i pobrinuti se da vas on više ne gnjavi.” “Molim vas!” preklinjala je Andrina. “ne bih mogla podnijeti još jedan susret s njim.”

“Ne mogu učiniti da ga više nikada ne sretnete, ali u ovoj kući vas više neće zamarati. Ako ga sretnete u nekoj drugoj kući ne idite s njim u vrt!” Andrina se zacrvenila. “Niste to morali napomenuti, vaša Visosti.” “Imate lošu naviku da se zaboravljate u takvim situacijama,” odgovorio je vojvoda.

Andrina bi bila otišla no onda se sjetila da ga je htjela nešto pitati u vezi sa Sharon. “Vaša Visosti,” rekla je Andrina, “mislim da vam moram izraziti svoje nezadovoljstvo načinom na koji se razvija odnos između grofa Ivana Birkendorffa i Sharon. Mislim da on za nju nije prikladan muž. Bila bih vam zahvalna kada bi tome stali na kraj.”

“Je li vas Sharon zamolila da o torne razgovarate sa mnom?” upitao je vojvoda. “Naravno da ne,” odgovorila je Andrina. “Sharon je mlada i neoprezna, a grof je vrlo naočit no nema razloga da s njim troši vrijeme.” “Naravno da je tako. Grof joj može biti samo prolaznu zabavu,” složio se vojvoda u potpunosti. “Ali nema vremena za zabavu,” rekla je Andrina. “Vaša Visost je svjesna da kada potrošimo novce moramo se vratiti na selo. Ali prije toga sestre moraju biti udane!” “Potpuno sam svjestan da se morate posvetiti ozbiljnom poslu pronalaženja muževa.” Andrina je znala da joj se vojvoda podsmjehuje pa mu je ljutito rekla:

“Za vas je to možda šala, Visosti, ali cijelokupna sreća mojih sestara ovisi o tome što će se dogoditi u sljedećih nekoliko tjedana. One su bezbrižne i nagle pa ja moram misliti i za njih.” Anna

RafaelaR “Ali, ipak se niste spremni žrtvovati za njihovo dobro udajom za grofa.”

Vojvoda je pogledao u njene zabrinute oči. “Znam da bih to trebala učiniti, ali ... ne mogu.” “Oprostite mi, Andrina,” rekao je vojvoda neočekivano, “vi ste donijeli svoju odluku i nisam to trebao više spominjati. Nema razloga da se toliko brinete oko svojih sestara. Sve tri ste mlade i prelijepe. Iskoristite svaki ovaj trenutak najbolje što možete, a problemi će se već riješiti.” “To je kockarsko razmišljanje, vaša Visosti.” rekla je Andrina. “Onda vam želim kockarsku sreću koja će vam pomoći da odigrate pravu kartu.” Vojvoda se smijao i činio se Andrini srdačniji nego ikad prije.

“Prepustite sve meni, smiješno dijete! Ako mi vjerujete ja ću pronaći rješenje za sve vaše probleme,” rekao je vojvoda. “Ja vam vjerujem,” odgovorila je Andrina iznenadivši samu sebe i dodala:

“Žao mi je ... , vaša Visosti, što sam bila... gruba sinoć. Vi ste bili bolji prema meni nego što sam se mogla ponadati. Sram me je jer se nisam ponijela onako kako biste vi smatrali doličnim.” Vojvoda se nasmijao.

“Ponijeli ste se pomalo nepredvidivo, ali to je odlika svih žena.” Andrina nije znala što je značila ova primjedba, ali je još dugo razmišljala o njoj. Andrina je primjetila da se Cheryl vratila. Cheryl je bila na gornjem katu i skidala svoj ogrtač. Dosta si okasnila, Cheryl!” rekla je Andrina.

“Bilo je tako prekrasno u parku,” Cheryl je odgovorila sanjivim glasom. “Gledali smo patke kako plivaju pod slapovima.”

“O čemu ste razgovarali?” pitala je radoznalo Andrina “O svemu i svačemu.” Andrina je htjela još puno toga pitati Cheryl, ali je ona pozvonila i došla je sobarica pa više nije mogla pitati ništa intimno. Andrina je otišla potražiti Sharon i pronašla je sa lady Evelyn. Sharon je cijelo večer izbjegavala svaku priliku za intiman razgovor. Andrina se samo mogla nadati da će vojvoda održati riječ i spriječiti da grof Ivan potrati Sharonino vrijeme. On je bio izuzetno zgodan i vrlo pametan sudeći po onome što se o njemu pričalo. Bilo je potpuno normalno što je Sharon bila opčinjena njegovim izgledom i tipičnim ruskim glamurom kojeg je bilo nemoguće pronaći u engleske gospode.

“Ona će ga brzo zaboraviti,” pomislila je Andrina u sebi. “Sutra ću je ponovo uputiti da bude dobra prema vojvodi.”

Andrina je pomislila kako Sharon može udati za bilo kojeg drugog muškarca koji joj je poslao cvijeće, ako je ne uspije udati za vojvodu.

Sada kad se oslobodila grofa Crowhursta potpuno jc nestao neugodan osjećaj koji ju je pratio od sinoć.

Kasnije tog dana otišle su na večeru i ples, ali vojvoda nije išao s njima. Taj ples je bio priređen za vrlo mlade uzvanike pa se čak i Andrina osjećala starije. Gledajući mladiće koji su plesali sa njenim sestrama, Andrina je razmišljala kako svi oni izgledaju nezrelo. Pomislila je kako je zapravo poticajno prepirati se sa nekim tako profinjenirn i inteligentnim kao što je vojvoda, iako ju je on naljutio i povrijedio. Pitala se zašto je vojvoda Anna

RafaelaR toliko ciničan i pomislila da možda lady Evelyn zna odgovor na to pitanje. Mora da je vojvoda nekoć bio mlad, veseo i nasmijan. Zašto se promijenio i, unatoč svom bogatstvu i moći, postao tako ironičan i sarkastičan? Andrina nije mogla naći odgovore na ta pitanja. Otišla je u krevet misleći o njemu i probudivši se ujutro imala je neugodan osjećaj da ga je sanjala.

Dame kuće Broxbourne doručkovale su u lijepo uređenom malom salonu smještenim između njihovih spavonica. Mali salon je bio prozračan i pun mirisa cvijeća koje su dobile na poklon. Andrina je ušla u salon i vidjela Cheryl koja je izgledala prekrasno u jutarnjoj kućnoj haljini od muslina i sa prekrasnom zlatnom kosom koja joj je padala preko ramena. “Spavala sam do kasno,” rekla je Cheryl smiješeći se, “nadam se da se nećete ljutiti ako doručkujern s vama prije nego se obučem.” “Naravno da ne,” reklaje Andrina. “Hvala Bogu, ujutro nema žurbe, ali čini se da trčimo cijeli dan.”

“Večeras je ples u ruskom veleposlanstvu,” rekla je Sharon zadovoljnim glasom što nije promaklo Andrini. “Nisam to zaboravila,” rekla je ledy Evelyn ulazeći u sobu. “Princeza de Lieven pozvala nas je sve na večeru, a to je velika čast. Princeza inače nikada ne poziva mlade djevojke.” “Pitam se tko ju je nagovorio da promjeni mišljenje?” upitala je Sharon s tragom nestašluka u očima.

Kako je Andrina znala odgovor brzo je rekla: “Vidim da vas dvije dobivate velik broj pisama. Nije li to uzbudljivo? Kod kuće je bio događaj ako smo dobili jednom mjesečno!” Cheryl je otvarala jedno od svojih pisama, a Andrina je znala od koga je prema grbu na kovreti. Cheryl je iznenada blago jauknula: “O, ne!” zavapila je. “Što ti je?” zapitala je Andrina.

Cheryl je bez riječi ustala, bacila pismo na stol i istrčala iz sobe. Andrina je podigla pismo i pročitala ga:

“Onaj kojega se mora slušati mi je naredio da vas više ne smijem viđati. Želim vam samo reći da sam vas zavolio svim svojim srcem i da nikada neću voljeti drugu. Nikad nije bilo žene ljepše od vas i čak ako vas vše nikad ne vidim, vaš će lik uvijek biti pred mojim očima.”

Andrina je u nevjerici dva puta pročitala pismo. “Što se dogodilo?” upitala je lady Evelyn. Andrina nije odgovorila nego je s pismom u ruci otrčala niz stepenice. Znala je da vojvoda doručkuje u svom salonu, ali kada je došla tamo našla je otvorena vrata i praznu sobu. Pretpostavila je da je vojvoda poslije doručka otišao u knjižnicu, Našla ga je tamo kako Anna

RafaelaR čita The Times. Pogledao ju je kada je ušla i odložio novine na stol. Andrina je prešla preko sobe i pružila mu pismo, koje je Cheryl primila. “Hoćete li mi objasniti ovo?” pitala je. Vojvoda je smireno uzeo pismo, pročitao ga i vratio joj ga.

“Kao što pretpostavljate,” rekao, “rekao sam cijenjenom markizu da ostavi Cheryl na miru.”

“Zašto?” upitala je Andrina. “Zbog određenih razloga koje vam radije ne bih rekao,” odgovorio je vojvoda, “Morat ćete vjerovati u valjanost moje odluke.” “To mi nije ni na kraj pameti” odgovorila je Andrina ljutito. “Cheryl voli markiza, a očito je da i on voli nju. Zašto se ne bi vjenčali? Zašto se vi mješate?” Nastala je tišina. Onda je vojvoda rekao: “Vi mi jako otežavate situaciju, Andrina. Trebao sam spriječiti Glena da pošalje to previše dramatično pismo Cheryl. To će je, naravno, vrlo uznemiriti, ali iskreno vjerujem da Cheryl zapravo ne voli markiza, već je samo polaskana njegovim namjerama.” “Cheryl voli markiza,” odgovorila je Andrina. “a ako je želi oženiti ima moj blagoslov.” “Ali, treba vam moja dozvola.”

“Dobro znate da je to besmislica!” izletilo je Andrini. “Ja sam vas protiv vaše volje nagovorila da nam budete skrbnikom. Vi ste rekli da je to suluda ideja i da ne želite imati s tim previše veze. Sada se miješate, naređujete i spriječavate nas da činimo što hoćemo. Cheryl će se udati za markiza!” “Ali markiz je neće ni zaprositi.” rekao je vojvoda sigurno. Andrina je lupila nogom o pod.

“On ju voli! Tako joj je napisao u pismu, ali je očito da ste ga vi prestrašili!” Vojvoda nije ništa odgovorio pa je Andrina rekla:

“U redu, ovoga trena idem pronaći markiza. Reći ću mu da vi nemate nikakvih ovlasti nad nama i da oženi Cheryl ako to želi '“ Ona se okrenula u želji da izađe iz sobe, ali ju je vojvoda uhvatio za zglob. “Slušajte me. Imam vrlo, vrlo dobar razlog zašto markiz ne može oženiti Cheryl.” “Ne vjerujem vam!” odgovorila je Andrina žustro.

“Molim vas, vjerujte mi, Andrina.” Vojvoda ju je molio, ali je ona bila previše ljuta da bi ga saslušala.

“Ponašate se tiranski i svojeglavo, baš kao što ste se i prije ponašali,” zagrmila je ona. Vi ne želite dobro Cheryl, ne želite da ona postane vojvotkinja! Namjerno ste okrutni, a nemate za to razloga. Samo pokazujete svoju moć. Ja ću posjetiti markiza i ništa što vi kažete ili učinite neće me spriječiti!” Povukla je ruku, ali ju je vojvoda i dalje čvrsto držao za zglob. Onda je rekao potiho: “Ako već namjeravate napravili budalu od sebe, onda pretpostavljam da vam moram reći razlog zbog kojega sam rekao markizu da ne može viđati Cheryl.” Anna

RafaelaR “Recite! ... Ako uopće postoji neki razlog?” zahtijevala je Andrina. “On je već oženjen!”

Andrina je stala ukočeno, a iz njenih očiji polako je nestajalo srđbe.

“Ali, kako je to moguće? Ako je oženjen, kako nitko ne zna za to?” “Sjedite, Andrina,” rekao je vojvoda. “Nisam vam htio reći zato što se to tiče samo markiza i zato što je on u cijeloj priči više žrtva nego li griješnik. Ali, valjda vam moram objasniti.” Pustio je njen zglob i ona je sjela osjećajući slabost. “Može li to biti istina?”pitala je. “Prije devet godina kada je markiz prvi put došao u Oxford,” počeo je vojvoda, “upao je u razuzdano i sumnjivo društvo. Često su dolazili u London tijekom studijske godina na fakultetu i zabavljali se u noćnim klubovima sumnjiva ugleda.”

Napravio je pauzu i onda polako nastavio: “Nakon jedne noći provedene u teškom pijanstvu, Glen je otkrio da se oženio ženom s kojom se zabavljao te noći, iako se gotovo ničega nije sjećao.” “Oni su se ... zaista oženili?”pitala je Andrina potiho. “Ona ga je uhvatila u zamku i sve pripremila dobro znajući da je on markiz. Svećenik je doista bio zaređen, iako izopćen iz crkve pa je brak bio valjan.” Vojvoda je uzahnuo prije nego li je nastavio:

“Obitelj Arkrae bila je zaprepaštena kad su čuli što se dogodilo. Razvod nije dolazio u obzir jer bi to bio prevelik skandal. Kao što znate, za razvod je potrebna odluka Parlamenta.” “I što su učinili?” upitala je Andrina.

“Platili su toj ženi veliku svotu novca da ode u inostranstvo i nikad se više ne vrati u zemlju. Nakon dvije godine javljeno im je da je ta žena preminula.” Andrinine oči su živnule. “Ako je ona mrtva, onda je markiz slobodan!”

“Tako je i on mislio,” odgovorio je vojvoda, ali nažalost, sreo sam njegovu ženu u Bruxellesu nakon bitke kod Waterlooa.”

“Kako ste je mogli sresti?” upitala je Andrina neprijateljskim glasom, kao da mu ne vjeruje

“Slavio sam našu pobjedu s nekolicinom časnika, mojih suboraca,” odgovorio je vojvoda, “i kada sam ugledao jednu damu u javnoj kući u kojoj smo slavili, znao sam da sam ju već prije vidio.” “Gdje ste ju prije vidjeli?” upitala je Andrina. “Ja sam bio jedan od studenata koji su došli sa Glenom u London te večeri kada se on oženio.” “Bili ste tamo?” Vojvoda je kimnuo glavom. “Da, bio sam tamo!”

“Zašto onda niste spriječili cijeli događaj?” “Bilo nas je najmanje dvanaest sa Glenom te večeri,” odgovorio je vojvoda. “Ja sam bio stariji od Glena i nisam s njim bio osobito blizak. Uostalom, nitko od nas nije niti posumnjao da ta žena, koja je tada bila nevjerojatno privlačna, planira uhvatiti Glenn u brak.” Anna

RafaelaR Nasmijao se pomalo cinično prije nego je dodao:

“Svi smo bili poprilično pijani prije kraja večere!”

“Jeste li sigurni da je to ista žena koju ste vidjeli u Bruxellesu?” pitala je Andrina. “Što je uopće radila u... javnoj kući?”

“Ona je bila vlasnica!” “Što se tamo dogodilo?” upitala je Andrina. “Tamo ste kockali?” Vojvoda je zastao prije nego li je odgovorio: “Tako nešto.”

“Jeste li potpuno sigurni da je to ista osoba?” “Da budem iskren, ona je prepoznala mene. Ja se nje ne bih sjetio,” odgovorio je vojvoda. “Jako se promijenila i to na gore! Sumnjam da će još dugo živjeti jer je kašljala krv pa pretpostavljam da je to smrtna bolest iako nisam doktor.” “Markiz je, znači, još uvijek oženjen?” “Još uvijek je oženjen,” potvrdio je vojvoda, “iako ni sam to ne želi priznati.” “To je tako okrutno ... tako nepravedno!” uzviknula je Andrina.

“Potpuno se slažem s vama,” rekao je vojvoda tiho, “ali trenutno vi ne možete ništa učiniti”

“Da, jasno mi je.” rekla je Andrina, “a mislila sam da će Cheryl biti sretna s njim. Ona ne voli puno muškaraca, boji ih se, ali s njim se dobro slagala.”

“On sigurno ne bi nikoga uplašio!” rekao je vojvoda sarkastično. “S druge strane, ne mislim da bi dvije mirne i popustljive osobe mogle biti sretne zajedno. Ne mogu zamisliti Cheryl da vodi ogroman dvorac u Škotskoj, niti da preuzme obitelj od stare vojvotkinje koja je vrlo snažna i dominantna osoba.”

“Ne mora biti dominantna da bi bila vojvotkinja.” “Postoje određene obaveze koje vojvodska obitelj mora izvršavati,” odgovorio je vojvoda,” posebno u Škotskoj, gdje glava klana vlada gotovo kao kralj.” Andrina je shvatila da bi se Cheryl teško snašla u takvom svijetu, ali se nije htjela otvoreno složiti s vojvodom i pružiti mu to zadovoljstvo. “Znači ništa ne možemo učiniti, vaša Visosti?” upitala je. “Pretpostavljam da ću sada morati naći nekoga drugog za Cheryl. Nesreća je u tome što je već toliko vremena potratila s markizorn.” “To je nedvojbeno katastrofa,” primijetio je vojvoda. Njegove su se oči zablistale pa je Andrina shvatila da joj se on opet smije.

“Lako je vama tako govoriti,” rekla je raspaljeno, “ali novci ne traju zauvijek.” Očekivala je neki ciničan odgovor pa se brzo okrenula, izišla iz sobe i zalupila vratima prije nego li je vojvoda uspio progovoriti. Otišla je gore, u sobu svoje sestre, i zatekla nesretnu Cheryl kako sjedi u stolici. “Jesi li jako uzrujana, najdraža?” upitala je.

Anna

RafaelaR “Sviđao mi se,” rekla je Cheryl, “i on me je volio. Rekao mi je! Zašto ga je vojvoda otjerao?” “Smatram kako je mislio da ti nećeš biti sretna kao vojvotkinja od Arkraea”, odgovorila je Andrina brzo. “Oni imaju ogroman dvorac i posjed u Škotskoj, a vojvodu i vojvotkinju tretiraju gotovo kao kraljevski par. Zar bi ti bila sretna vladajući svim time?” “Nisam o tome tako razmišljala,” rekla je Cheryl. “Markiz je mirna i topla osoba, ali susreti s mnoštvom ljudi bi me sigurno uplašili. Znaš da ne volim takve stvari. “ “Da, znam, najdraža,” rekla je Andrina, “i možda je zato najbolje da se markiz povuče prije nego li ga zavoliš.”

“On je vrlo ugodan,” rekla je Cheryl, “ali nije puno govorio.” “Pokušaj ga zaboraviti,” zamolila je Andrina. “Vojvoda je iskusan u takvim stvarima pa je znao da ti ne bi bila sretna.” “To je lijepo od njega,” rekla je Cheryl. “Zaboravila sam da će markiz prije ili kasnije postati vojvoda, a ja nikako ne bih mogla voditi tako veliku kuću.” “Ali, imala bi puno posluge,” rekla je Andrina. “Svejedno, mislim da ne bih mogla,” odgovorila je Cheryl uvjereno.

Andrini je bilo drago što se Cheryl nije potpuno vezala za markiza. Istovremeno je mislila kako je nesreća to što se njih dvoje ne mogu oženiti i ipak vjerovala da bi markiz i Cheryl bili sretni. Sada je morala ponovo tražiti muža za Cheryl, ali je znala da to neće biti lak zadatak. Sharon i lady Evelyn bile su. naravno, jako radoznale zbog čega je vojvoda potjerao markiza. “Ne smijem vam reći razlog.” rekla je Andrina značajno. “Morat ćete same pitati vojvodu.” Bila je sigurna da ni jedna zaista neće pitati vojvodu. Pokušavale su je nagovoriti, ali nisu uspjele jer je Andrina osjećala kako bi bilo nepravedno prema markizu da ona bilo što kaže. Nije si mogla pomoći, a da se ne upita je li se vojvoda dobro proveo u javnoj kući u Bruxellesu. Palo joj je na pamet da se vojvoda možda osjeća bolje i opuštenije s tom vrstom žena i da prema njima možda nije tako ciničan. Mogla je samo nagađati. Lady Evelyn je morala u kupovinu pa je pozvala Andrinu da joj bude pratnja. Sharon je rekla da mora pisati neka pisma, a Cheryl da je preumorna. Zato su vrlo rano ručak, a onda su Andrina i lady Evelyn pošle u kupovinu. Andrina je odlučila potrošiti na robu točno onoliko koliko je potrebno. Bila je sigurna da su već potrošile veći dio od onih petsto funti. Ipak, pronašla je haljinu kod gospođe Bertin kojoj nije mogla odoljeti. Cheryl bi u toj haljini izgledala anđeoski i Andrina joj ju je odlučila kupiti za poklon. Gospođa Bertin joj je izašla u susret pa je haljina ubrzo bila umotana. Vozile su se natrag kroz prepune ulice što je jako zabavljalo Andrinu kojoj se sve to činilo kao predstava u njenu čast. “Ne vjerujem da bilo gdje drugdje u svijetu čovjek nože vidjeti tako lijepo odjevene ljude i tako veličanstvee konje.” rekla je Andrina . Anna

RafaelaR “Imaš pravo,” odgovorila je lady Evelyn. “Ja i moj muž smo puno putovali, ali nigdje nisam vidjela toliko otmjenosti i elegancije kao u Londanu, osobito za vrijeme sezone.” “Naravno, mi vidimo samo onaj najbolji dio,” rekla je Andrina. “Čula sam stravične priče o straćarama u predgrađima kao što je St. Giles.” “Draga moja,” rekla je lady Evelyn, “nema smisla zamarati se time. Uvjeravam te da po tom pitanju London nije ni upola tako loš kao Pariz ili Rim,” “Ali dovoljno je loše.” pomislila je Andrina.

Razmišljala je pita li se vojvoda ikada o takvim stvarima, a onda se sjetila riječi lady Evelyn kako je vojvoda previše sebičan i samodopadan da bi se brinuo o bilo kome drugom. Složila se s njom. Vratile su se kući. Dok su prolazile kroz hodnik Andrina je pitala butlera: “Je li gospođica Chcryl na donjem katu?”

“Ne, gospođice. Gospođica Cheryl se otišla provozati.”

“Mislila sam da se ide odmoriti” uzviknula je Andrina. S kim je otišla?”

“S markizom od Glena, gospođice. On je došao vrlo brzo nakon što ste otišli s lady Evelyn.” “I gospođica Cheryl je otišla s njim?” bila je uporna Andrina. “Da, gospođice!” “A gdje je gospođica Sharon? “ “Ona je isto vani, gospođice.”

Andrini je bilo čudno što ni jedna od njenih sestara nije rekla kuda ide prije nego li je ona otišla iz kuće. To je začudilo i lady Evelyn. Čim su se udaljile od posluge rekla je:

“Nije lijepo od djevojaka što se ponašaju prema meni kao da im ja nisam pratilja. Trebale su mi reći kuda idu.”

“Da, naravno, gospođo, ali ako su pozivi došli nakon što smo mi otišle, to ne znači da njima treba propasti prelijepo poslijepodne.”

Andrina je otišla u svoju spavaću sobu potresenija nego što je pokazala lady Evelyn. Žašto se markiz oglušio na vojvodinu zabranu nakon što je napisao oproštajno pismo? Nije to mogla shvatiti. Duboko zamišljena ušetala je u Cherylinu sobu i stala kao ukopana. Soba je bila okrenuta naglavačke. Roba je bila razbacana po krevetu i stolcima, kovčeg je stajao otvoren na podu, a vrata ormara su bila otvorena. Pogledala je na stolić. Nije bilo Cherylinih četki i češljeva, ali na sredini je bila koverta adresirana na Andrinu. Andrina ju je otvorila. Najdraža Andrina, odlazim s markizom jer me on treba. Nemoj dopustiti vojvodi da nas spriječi.

S ljubavlju, Cheryl

Andrina je pročitala poruku, uzahnula i otrčala na donji kat. U hodniku je upitala slugu: Anna

RafaelaR “Je li njegova Visost kod kuće?”

“Ne, gospođice, njegova Visost je otišla jahati.”

“Znate li kada će se vratiti?” Čak i Andrini se njen glas učinio čudnim i uzbuđenim.

“Njegova Visost nije rekla, gospođice...,” započeo je sluga.

U tom trenutku začula se buka ispred vrata. Jedan od sluga je otvorio vrata i Andrina je na svoje veliko olakšanje vidjela vojvodu kako silazi s konja. Popeo se stepenicama izgledajući vrlo elegantno u čizmama i jahaćem odijelu. Andrina mu je potrčala u susret. “Moram razgovarati s vama. Nešto se strašno dogodilo” rekla je stišanim glasom.

Pogledao je u njeno uplašeno, bljedunjavo lice. Predao je svoj šešir, rukavice i bič svom slugi, uzeo Andrinu pod ruku i poveo ju niz hodnik do salona.

“Što se dogodilo!” upitao je. “Cheryl je pobjegla s markizom!” Dok je to govorila predala mu je Cherylino pisamce. Vojvoda ga je pročitao. “Dovraga!” viknuo je ljutito. “Glen nije imao pravo učiniti tako nešto!” “Što možemo učiniti?” pitala je Andrina. “Ostanite ovdje!” naredio je vojvoda.

Izišao je iz salona i zatvorio vrata. Andrina je čula da se na hodniku obraća nekome, ali nije mogla razaznati što govori. Vratio se nakon nekoliko trenutaka .

“Otišli su prije samo sat vremena, a markiz je vozio. Nisu mogli otići daleko jer je on oduvijek bio nespretan s uzdama!” “Hoćemo li ih zaustaviti na vrijeme?” upitala je Andrina, a njene oči su iznenada živnule. “Mi?” pitao je vojvoda. “Hoćete li poći sa mnom?” “Molim vas, uzmite me sa sobom,” molila je.

On ju je kratko pogledao i nije se rugao niti je bio ciničan već pun razumijevanja . “Povest ću vas,” rekao je. “Već sam naredio da pripreme moju dvokolicu.”

Anna

RafaelaR

ŠESTO POGLAVLJE Da su okolnosti bile bolje, Andrina bi sigurno uživala u vožnji s vojvodom. On je vozio jako brzo i vrlo spretno. Izgledao je jako elegantno sa svojim crnim šeširom, sivim bičem i u ulaštenim čizmama. Za čas su projurili kroz predgrađe Londona i pošli manje prometnim cestama prema sjeveru.

Andrina je stavila na glavu kapuljaču i svezala ju vrpcom ispod brade. Dok je sjedila na mekanom sjedištu prelijepe kočije, prekrivena malom dekom preko koljena, poželjela je da je ovo putavanje doživjela na neki drugi način. Nije joj bilo jasno kako je markiz uspio nagovoriti Cheryl, koja je toliko sramežljiva, na takav smioni bijeg. Andrina nikada nije očekivala od nje takvo što. Cheryl je bila previše nesigurna da bi prekršila pravila ili bilo koga povrijedila. “To je objašnjenje!” pomislila je Cheryl. Cheryl je otišla s markizom jer ga nije htjela učiniti nesretnim. On je sigurno iskoristio tu njenu slabost i uvjerio ju da će je oženiti u Škotskoj i da će živjeti sretno do kraja života.

“Markiz je sigurno računao na vojvodinu šutnju u vezi njegovog prijašnjeg braka ako se on ipak oženi s Cheryl.”

Obitelj Arkrae sigurno će vjerovati da je nepoželjna supruga njihova sina mrtva. To bi vojvodu dovelo u nemoguć položaj čak i kada bi pokušao poništiti mogući brak markiza i Cheryl. “Moramo ih uhvatiti,” pomislila je Andrina, “i spriječiti ih da učine nešto tako nečuveno!” Požalila je što nije rekla Cheryl istinu o markiževom prošlom braku. Onda se sjetila da bi to morala reći i lady Evelyn, a kako je stara dama bila sklona govorkanjima, svi bi saznali za markiževu tajnu. Nastavili su put, a vojvoda je sumanuto tjerao svoje konje. Cheryl i markiz su bili sat vremena u prednosti, pa je bilo neophodno sustići ih prije noći. Andrina nije željela vjerovati da bi markiz, koji je dijelovao tako tiho i pošteno, oduzeo Cheryl nevinost u nekom usputnorn svratištu prije nego što joj da prsten.

Andrina je znala da sve to nije Cherylina zamisao i da ona zapravo ne voli markiza. Pomislila je kako bi Cheryl mogla biti povrijeđena i preplašena, ako bi je markiz pokušao strastveno obljubiti. “Nemojte se brinuti,” rekao je vojvoda iznenada, “sustići ćemo ih!”

Andrinu je iznenadilo to što je vojvoda osjetio njenu tjeskobu, blago se nasmiješila i rekla: “Sigurna sam da oni ne putuju ovako brzo kao mi.”

“Oni imaju samo dva konja,” rekao je vojvoda, “a osim toga još nisam vidio bržu zapregu od ove moje.”

“Vaši konji su zaista predivni.” “Još vas nisam vidio kako jašete,” rekao je vojvoda, “ali slučajno u štali imam jednog konja koji bi vam savršeno odgovarao.” Andrinine oči su zaiskrile. Anna

RafaelaR “Ja volim jahati, ali nikada si nismo mogli priuštiti čistokrvno grlo.” “To se mora ispraviti,” rekao je vojvoda.

Andrina nije odgovorila. Nije bilo vrijeme za raspravu jahanju uza sve te teškoće koje su je snašle.

“Ako se previše naviknem na vojvodine konje bit će mi teško opet jahati dobrog starog Dobbina kada se vratim kući,” pomisli Andrina sjetivši se da ima još samo dva tjedna do povratka kući. Svejedno je pomislila kako bi bilo uzbudljivo jahati pored vojvode kroz park ili još bolje preko polja i kroz šume. Sunce je polako počelo slabiti kad su se približili mjestu Barnet. Andrina je ugledala veću skupinu ljudi i kočija na cesti ispred njih. “Što se to događa!” upitala je. “Dogodila se nesreća,” odgovorio je vojvoda kratko.

Andrina je iznenada osjetila strah ugledavši mnoštvo uznemirenih konja i ljude koji iskaču iz kočija. Sekundu kasnije vidjela je kotač preokrenute dvokolice koji se još uvijek okretao u zraku. Vojvoda je usporavao svoje konje pa je jasno mogla vidjeti da se dvokolica sudarila s putničkom kočijom. Vidjela je kako ljudi iznose iz dvokolice djevojku u plavoj pelerini i vrisnula kada je shvatila da je to Cheryl. Bio je to prizor općeg kaosa. Konji su uzbuđeno njištali, a putna kočija stajala je nakrivljena na rubu jarka. Putnici su svi od reda plakali i vikali. Kočijaš je bio plav kao da je previše zadržao dah i ljutito je zakoračio prema markizu koji je blijed i potresen pokušavao smiriti svoje konje. Prtljaga putnika bila je razasuta po cesti, a neki su se kovčezi i otvorili. Među prtljagom je bila i mala kutija s pilićima koji su sada trčali uokolo i zaplitali se svima u noge. Vojvoda je zaustavio svoje konje, a njegov sluga, koji je za vrijeme putovanja bio smješten iza njih, uhvatio je uzde. Vojvoda je sišao i spustio Andrinu na cestu. Čovjek koji je izvukao Cheryl iz dvokolice, posjeo ju je i otišao. Izgledala je zbunjeno, a kapuljača joj je spala otkrivši razbarušenu plavu kosu. Na ruci je imala ožiljak koji je krvario. Andrina je potrčala prema njoj i zagrlila je. “Jesi li dobro, najdraža'?” “Strah me je!” rekla je Cheryl i briznula u plač.

Andrina ju je čvršće zagrlila. Osim ogrebotine na ruci činilo se da Cheryl nije ozbiljnije ozljeđena, ali je bila jako uplašena i u šoku. Andrina ju je smirivala, tepala joj i brisala oči maramicom. “Strah me je!” ponavljala je Cheryl dok joj Andrina nije rekla malo oštrije:

“Sad je sve u redu. Sad je gotovo. Vojvoda i ja vratit ćemo te kući. Pokušaj zaboraviti što se dogodilo.”

“Tako mi je drago ... što te vidim. Andrina,” rekla je Cheryl djetinjasto. “I meni je drago što te vidim, najdraža.” Andrina je podigla pogled sa Cheryl i ugledala vojvodu kako sređuje situaciju. Naredio je svim muškim putnicima i slučajnim prolaznicima da zajedno odvuku putničku kočiju s ruba jarka, te da se smire uzbuđeni konji. Plač putnika se brzo stišao pred vojvodinim neupitnim autoritetom. Predložio im je da se svi vrate na svoja mjesta i da nastave Anna

RafaelaR putovanje. Napokon, vojvoda je dao ljutitom kočijašu nešto novca da ga udobrovolji jer markiz uopće nije mogao doći k sebi. Ukoro su svi kovčezi bili poslagani, pilići pohvatani i spremljeni u kutiju, pa je kočija nastavila put za London. Prolaznici su pomogli staviti dvokolicu natrag na cestu, ali jedan je kotač bio slomljen i ona nije mogla daleko stići i bez popravka. “Najbolje bi bilo da je odvezete u Barnet,” rekao je vojvoda markizu. “Tamo ćete nesumljivo pronaći kolara i moći unajmiti novu kočiju.” Markiz nije odgovorio nego je gledao u Cheryl koja je sjedila u travi pored Andrine. “Ja ću odvesti Cheryl natrag sa sobom,” rekla je tiho vojvodi.

Njihovi su se pogledi susreli i na trenutak se činilo da će markiz proturiječiti vojvodi, ali onda je pogledao s uobičajenom neodlučnošću u očima i rekao: “Možda je tako najbolje.” “Siguran sam da jest.”

Vojvoda nije više ništa rekao nego je otišao do svoje kočije, spretno okrenuo konje na uskoj cesti i zaustavio se pred Andrinom i Cheryl. Cheryl je dopustila da joj Andrina pomogne pri ulasku u kočiju. Pri tome nije niti pomislila na markiza.

On je samo stajao i gledao kako odlaze ne pokušavajući ništa učiniti. Dvokolica je bila predviđena za dvoje ljudi, ali srećom su Andrina i Cheryl bile toliko sitne da je bilo mjesta za sve. Andrina je posjela Cheryl između sebe i vojvode i zagrlila ju oko ramena. Vozili su se bez riječi i tek kada su prošli milju Cheryl je rekla: “Žao mi je, Andrina!” “Zašto si to učinila, najdraža?”

“Rekao je da će biti tako ... nesretan bez mene,” rekla je Cheryl, “a ja ne volim kada su ljudi ... nesretni.”

To je bilo lijepo od Cheryl, pomislila je Andrina, ali se istovremeno uplašila za njenu budućnost. Bilo je teško održati razgovor jer je vojvoda vozio vrlo brzo pa je hladan vjetar brisao riječi s njihovih usana. Zato se Andrina zadovoljila time što je zagrlila svoju sestru i bila sretna jer su vrlo brzo došle kući. Cijeli događaj bio je vrlo potresan i Andrina se bojala da se Cheryl ne preplaši svakog muškarca kojega sretne i čak odbije odlaziti na zabave. Cheryl je oduvijek bila previše osjetljiva i osjećala se loše zbog najvećih sitnica i najsitnijih primjedbi. Andrina se nadala da će Sharon i lady Evelyn biti pažljive prema Cheryl i odlučila ju je zaštititi na bilo koji način. Bilo je gotovo sedam sati kada su stigli u ulicu Curzon i Andrina se pitala je li se netko sjetio javiti princezi de Lieven da će zakasniti na večeru. Bilo je očito da Cheryl neće ići na večeru pa je ona morala smisliti nekakav dobar izgovor da ostane s njom kod kuće, a da nitko ni ne nasluti što se zapravo dogodilo. Vojvoda je zaustavio konje i posluga je potrčala prema njima ne bi li im pomogla sići s kočije. Svi zajedno su pošli prema stepenicama, a kada su ušli u predvorje Andrina je ugledala čovjeka u dnu hodnika. Uspjela ga je samo površno pogledati kada je Cheryl vrisnula i potrčala prema njemu raširenih ruku. “Hugo! Hugo!” viknula je. Bio je to Hugo Renton i Andrina se nije niti snašla, a Cheryl ga je već grlila i rekla: Anna

RafaelaR “Tako mi je drago da si ovdje! Rekao si da mi se ovdje neće sviđati i imao si pravo. Hoću kući!” Hugo je pogledao njeno predivno lice i zagrlio ju. “Upravo sam ti to došao predložiti, draga,” odgovorio je. “Moj otac je umro i sada se možemo oženiti!” “Oh, Hugo!” uzdahnula je Cheryl.

Cheryl je vrisnula od sreće i stavila ruke Hugu oko vrata. Strasno su se zagrlili ne obazirući se na preneraženu Andrinu i znatiželjnu poslugu. “Ne! Ne!” promumljala je Andrina gotovo nečujno. Htjela je poći prema zagrljenom paru, ali je vojvoda zadržao rukom. On je prišao Hugu Rentonu i pogledao ga. Cheryline plave oči bile su pune suza radosnica. Izgledala je ljepše nego ikada. “Ovo je Hugo, vaša Visosti!” objasnila je Cheryl. “To sam shvatio,”odgovorio je vojvoda. “Hoćemo li otići negdje gdje možemo u miru razgovarati o njegovom dolasku?” “Naravno,” složila se Cheryl sretno.

Pomalo oklijevajući spustila je ruke s Hugovih ramena i sramežljivo uhvatila vojvodu pod ruku. “Moram vam se ispričati, vaša Visosti,” rekla je Cheryl. “Nemate zašto,” odgovorio je vojvoda . Pokazao je rukom prema salonu i posluga je otvorila vrata. Svi zajedno ušli su unutra. Andrina je osjećala da ima puno toga za reći, ali nije mogla pronaći riječi. Pomislila je koliko je Hugo Renton različit čovjek od markiza, ali je isto tako bio nježan i tih. Imao je snažan karakter i odlučnost koje markiz nikad nije pokazivao.

Andrina je znala da Hugo voli Cheryl još od djetinjstva, ali ga nikad nije smatrala prikladnim mužem za sestru u koju je ulagala velike nade. Rentoni su bili ugledna obitelj u njihovom kraju, posjedovali su raskošnu kuću i manji posjed, ali Andrina je uvijek htjela više za Cheryl. No, sada kada je vidjela svoju sestru shvatila je da ona iskreno voli samo Hugu.

“Znao sam da su Cheryl i njene sestre ovdje odsjele, vaša Visosti,” rekao je Hugo Renton, “a kada sam stigao ovdje Sharon me obavijestila da ste vi njihov skrbnik.” “To je točno.” odgovorio je vojvoda i dodao: “Ako Cheryl želi postati vašom suprugom imate moj pristanak i moj blagoslov!”

Cheryl je ponovo vrisnula od sreće i zagrlila Huga. “Beskrajno sam vam zahvalan, vaša Visosti,” rekao je Hugo Renton. Zatim je pogledao Cheryl i bilo je očito da jedino na nju može misliti. Vojvoda se okrenuo prema Andrini stisnutih usnica i rekao: “Mislim da je vrijeme da nas dvoje odemo.”

Andrina je duboko uzdahnula. Htjela je protestirati i reći da to nije planirala za Cheryl, ali je znala da bi to bilo uzaludno. Cheryl je donijela svoju odluku, vidjelo se da je presretna s Hugom. Andrina je slegnula ramenima i pošla s vojvodom iz sobe i vidjela da joj je on blago namignuo. Andrina je uistinu bila gorko razočarana. “On uživa kada me vidi razočaranu,” pomislila je. Nije htjela da on primijeti kako je ona uzrujana pa ga je hladno pogledala idući prema vratima. Baš kada su se približili vratima Anna

RafaelaR ona su se otvorila i u sobu je ušlo dvoje ljudi. To je bila Sharon, predivna u svojoj večernjoj haljini, praćena grofom Ivanom koji je bio zgodniji i dotjeraniji nego inače. “Zakasnit ćete ...” počela je Sharon. Pogledala je na drugu stranu sobe i ugledala zagrljene Cheryl i Huga. “Što se događa?” upitala je. “Pa to je Hugo!” “Vaš stari prijatelj,” dodao je vojvoda lakonski. “Morate čestitati svojoj sestri! Ona je bez ičije pomoći pronašla muškarca za kojeg se želi udati.” “I ja sam isto!” uzviknula je Sharon.

Andrina se ukočila i zacrvenila u licu, a Sharon je shvatila da se izlanula. Pogledala je prema grofu koji je u tom trenu rekao vojvodi: “Namjeravao sam popričati o tome s vašom Visosti prvom prilikom.” Vojvoda je rekao sa smješkom na usnama: “U ovoj obitelji je postala navika da svi planiraju, a tek onda pitaju!”

“Sharon, govoriš li o tome da se želiš udati za grofa?” upitala je Andrina prodornim glasom. Sharon joj je odgovorila smiješeći se.

“Namjeravam se udati za njega,” odgovorila je. “Oh, Andrina, ja sam tako sretna. Nemoj mi to pokvariti!” Nagnula se da bi poljubila svoju sestru. Andrina je shvatila sreću u njenom glasu i ljutnja je polako prolazila. Nije imalo nikakvog smisla protiviti se odlukama svojih sestara.

“Mislim da ovo treba proslaviti!” predložio je vojvoda . Naredio je batleru da donese šampanjac i onda pogledao u Andrinu, a ona je gledala prema Cheryl i Sharon koje su se smijale na drugom kraju sobe. Grof Ivan i Hugo Renton pružili su si ruke i upoznali se . “Obje su vrlo sretne,” rekao je vojvoda tiho. “Ali nisam im poželjela takve brakove,” odgovorila je Andrina.

Uplašila se da vojvoda ne primijeti njenu tugu pa se okrenula, izišla iz salona i pošla u svoju spavaću sobu. U sobi ju je dočekala služavka sa predivnom večernjom haljinom, ali ju je Andrina odbila obući.

“Večeras neću izlaziti,” rekla je. “Hoćete li obavijestiti lady Evelyn da ću ostati u kući s gospođicom Cheryl koja isto, vjerujem, neće ići u rusko veleposlanstvo. Dok je govorila lady Evelin je ušla u sobu.

“Čujem da ste vratili Cheryl kući,” rekla je. “Ona je ovdje i zaručena je za Huga Rentona, čovjeka kojeg poznaje od djetinjstva!”

“Oh, tako mi je drago!” uzviknula je lady Evelyn, Andrina ju je pogledala iznenađeno.

“Cheryl mi se povjerila kako voli tog muškarca više od svih koje je ikada upoznala,” objasnila je lady Evelyn, “a Sharon mi je ispričala sve o njemu.” Vidjela je razočarenje u Andrininim očima i rekla tiho: “Draga moja, ti znaš da je Cheryl prelijepa, ali nije stvorena za ovako zahtjevan život. Ona treba nekoga tko će je paziti i brinuti se o njoj.” Anna

RafaelaR “Ali ona je prelijepa!” promumljala je Andrina i onda dodala oštrim glasom: “Sharon će se udati za grofa. Jeste li to znali?” “Rekli su mi kada su se vratili sa vožnje,” odgovorila je lady Evelyn. “Mislim da su dobar par.” “Ali on je siromašan i beznačajan,” pobunila se Andrina.

“No, on je ambiciozan i vrlo inteligentan!” odgovorila je lady Evelin. “On treba ženu koja će ga obožavati i učiniti sve da mu podupre karijeru. To će zabaviti Sharon i mislim da će, uz puno napora, postići veliki uspjeh.” “Mislite li da sam previše proračunata,” pitala je Andrina.

“Mislim da si, kao i većina mladih žena, zasljepljena sjajem visokog društva i ne vidiš kako ono često donosi nesreću.” Lady Evelyn je pogledala na sat iznad kamina i lagano uzviknula:

“Moramo ići! Princeza nam nikada neće oprostiti ako zakasnimo. Grof je rekao da će nas on otpratiti, a on i Sharon su već spremni. Što je s tobom i

Cheryl?” “Sigurna sam da će Cheryl htjeti ostati ovdje sa Hugom,”odgovorila je Andrina, “a kako ih netko mora nadgledati ja ću ostati s njima kao pratilja.” “U redu,” rekla je lady Evelyn, “ali nemoj pretjerati u nadgledanju. Dobra pratilja mora znati kada je suvišna.”

Vojvoda je također radije ostao kod kuće nego pošao na zabavu u veleposlanstvo. Večerali su u velikoj svečanoj blagavaonici, a Andrina nije mogla ne primijetiti kako je to bio najveseliji objed od dolaska u kuću Broxbourne. Cheryl je bila toliko sretna da je iz nje sijalo zadovoljstvo, a Hugo, za kojeg je Andrina uvijek mislila da je težak i dosadan, potpuno se raspričao. Pričao je o konjima i seoskim skandalima što je Andrini bilo puno zanimljivije nego slušati govorkanja kao i svaku drugu noć. Kad je večera završila, vojvoda je rekao da ide u svoj klub. Andrina se sjetila riječi lady Evelyn pa je ostavila Cheryl i Huga same u salonu i nerado pošla u svoju sobu. Kada je došla do sobe, dočekala ju je sobarica koja joj je trebala pomoći oko haljine. U ruci je imala dvije kutije s nakitom. “Gospođica Cheryl je trebala večeras nositi ovaj nakit,” rekla je sobarica. “no kako je odlučila ne ići na zabavu, nije ga uzela. Želite li da odnesem nakit gospodinu Robsonu?” “Ja ću mu ga odnijeti.” rekla je Andrina. “Hoće li biti budan u ovo doba noći?”

“Oh, da. gospođice, on često radi do kasno u noć. Njegova soba vam je odmah do ureda” “Onda ću mu ga ja odnijeti,” rekla je Andrina .

Sišla je i kroz hodnik došla do ureda gospodina Robsona. Otvorila je vrata i ugledala ga za stolom pretrpanim papirima. On ju je iznenađeno pogledao: Anna

RafaelaR “Vraćam neki nakit.” objasnila je Andrina. “Moja sestra nije otišla u rusko veleposlanstvo pa joj ne treba.” “To je vrlo lijepo od vas, gospođice Andrina,” rekao je gospodin Robson ustajući, “ali mogao sam pričekati do jutra kad će mi i gospođica Sharon donijeli dijamantne zvijezde.” “Primijetila sam da ih ima u kosi.” rekla je Andrina. “Rekla mi je da je za nju ovo osobita noć,” rekao je gospodin Robson smiješeći se.

“Pretpostavljam da jest,” složila se Andrina. “Moje obadvije sestre su se zuručile!” “To je zaista nešto osobito!”

Odnio je kutije s nakitom do kraja sobe i otvorio vrata sefa. Andrina je pogledala na stol za kojim je radio. Stol je bio osvjetljen s tri svijeća sa svijećnjaka. Nije mogla ne vidjeti papir na sredini stola na kojemu je velikim slovima pisalo: Novac isplaćen u dobrotvorne svrhe, anonimno od njegove Visosti vojvode od Broxbournea.

Na trenutak se Andrina zagledala u napisane riječi. Zatim je iz znatiželje, ne shvaćajući da pretjeruje, okrenula papir i vidjela ispisano urednim rukopisom gospodina Robsona: Sirotišta i siročad Umirovljenici

Preodgojeni kriminalci Lakši prijestupnici

Društvo za pomoć mladim džeparima

Skrbnici nezakonite i zlostavljane djece Slijepi Pokret protiv ropstva

Ukidanje dječijeg rada u tvornicama i rudnicima Društvo za zaštitu životinja

Andrinine oči su se raširile od iznenađenja. Tada je čula uzvik gospodina Robsona koji je vidio što radi: “To nije za vaše oči, gospođice Andrina!” “Zašto ne?” upitala je Andrina.

“Zato što bi vojvoda bio vrlo iznerviran da sazna da ste to vidjeli!” “Ali zašto?”

“Zato što njegova Visost ne želi da bilo tko zna o njegovim mnogim dobročinstvima.”

Andrina je namjerno uzela svežanj papira i ugledala desetke i desetke imena pored kojih su bili datumi i isplaćene svote. “Zašto je vojvoda tako tajanstven oko toga?” upitala je Andrina. Anna

RafaelaR Gospodin Robson je oklijevao, a ona je rekla:

“Voljela bih znati istinu. Naravno, mogu ga i ja sama pitati.”

“Nadam se da to nećete učiniti, gospođice Andrina,” rekao je brzo gospodin Robson. Vojvoda bi bio jako ljut da zna da ste vidjeli ove papire. Često me je upozoravao da moraju biti pod ključem.” Nakon pauze je dodao:

“Iznenadili ste me svojim kasnim dolaskom i uhvatili me nespremnog.” “Šutjet ću o toj tajni, ako mi objasnite zašto vojvoda ne želi da se zna o njegovom dobročinstvu,” rekla je Andrina. Dok je govorila sjela je na stolicu gospodina Robinsona još uvijek držeći papire u rukama. Znala je da je gospodin Robson neodlučan hoće li joj reći istinu ili ne. On je konačno odlučio i započeo priču: “Pretpostavljam da vama mogu reći, gospođice Andrina, s obzirom da ste vi rođaka, premda znam da vojvoda to ne bi odobrio.” “Recite mi!” požurivala ga je Andrina . “Ja sam u službi ove obitelji skoro već pedeset godina,” rekao je gospodin Robinson. “pa znam o obitelji više nego li njihovi rođaci.” Andrina mu je gledala ravno u lice dok je on nastavio:

“Stari vojvoda je oduvijek bio težak čovjek, a kada mu je umrla žena i ono malo dobrog što je bilo u njemu nestalo je preko noći! Postao je ogorčen i mislim da je mrzio sve ljude, a najviše svoje jedino dijete!” “Vojvodu?”

“Njegovu Visosti” potvrdio je gospodin Robson. “Bilo mu je tek šest godina kada mu je umrla majka i otada u njegovom životu više nije bilo ni ljubavi ni ljepote. Stari vojvoda je mrzio svog sina, tada markiza. Nikad mu se nije obraćao osim kad mu je prigovarao, derao se na njega i vrijeđao ga. Oduzeo mu je sve stvari i sve ljude do kojih mu je bilo stalo.” Andrina je primijetila da je gospodinov glas bio pun boli i optužbe. “Gospodar Tancred, kako smo ga zvali, čim bi se zbližio sa svojom dadiljom ili odgajateljicom ona bi odmah bila otpuštena,” nastavio je gospodin Robson. “On je gorko plakao kada je otpuštena njegova dadilja, a plakao je i dvije godine kasnije kada je otpuštena gospođica Anstruther, vrlo dobra i ugodna žena.” Crowarez “Ali, zašto ih je vojvoda otpustio? ” upitala je Andrina. “Mislim da je on jako patio i želio je da i njegov sin pati,” odgovorio je gospodin Robson. “U svakom slučaju, nama kojima je bilo stalo do dječaka bilo je užasno gledati kako se otac odnosi prema njemu.” Gospodin Robson je duboko uzdahnuo nastavio: “Kada je markiz malo odrastao zavolio bi nekog konja, a vojvoda bi ga odmah prodao. Jednom je imao lovačkog psa za kojeg se jako vezao, ali vojvoda je naredio da ga ubiju!” “Oh, ne!” uzdahnula je Andrina, “ne mogu to podnijeti!” “To smo i mi govorili, gospođice Andrina, ali nismo mogli ništa učiniti. Nismo se čak usudili izraziti svoje suosjećanje s dječakom.” Anna

RafaelaR “Zašto ne?” upitala je Andrina.

“Zato jer je bio vrlo ponosan. Čak i kada je bio mlad njegov ponos je skrivao osjećaje. Znam da je jako patio, ali nije želio da itko, a posebno ne njegov otac, otkrije njegove osjećaje.” “Zato je postao tako ciničan,” promumljala je Andrina.

“Zbog toga je njegova Visost podigla zid između sebe i svijeta,” rekao je gospodin Robson. “Nije želio sažaljenje već je htio da drugi vjeruju kako ga ništa ne može povrijediti.”

Andrina je duboko uzdahnula. Sada je tek shvaćala mnoge stvari koje su je prije zbunjivale. Shvatila je zašto vojvoda nije mario za tuđe osjećaje i zašto se doimao kao svojeglavi tiranin. “Sigurno je bio vrlo nesretan,” rekla je vrlo tiho.

“Znao sam noćima ležati budan i brinuti se zbog njega,” rekao je gospodin Robson. “Nitko mu nije rekao koliko smo ga sažaljevali, čak ni kada je odlazio u Eton.” Gospodin Robson je nastavio tužnim glasom:

“Kako je odrastao tako se ponašao po uzoru na svog oca, ali ispod vanjskog izgleda krije se meko srce i voli sve one koji su nesretni. Samo ne želi da itko bilo što o tome zna!”

“Znači, on potajno pomaže svim tim ljudima,” rekla je Andrina. “Prijetio mi je da će me nakon svih ovih godina otpustiti ako nekome kažem o njegovom dobročinstvu,” rekao je gospodin Robinson sa smiješkom i nastavio: “Zato je moja sudbina u vašim rukama.”

“Neću vas izdati,” obećala je. “Drago mi je da sam saznala istinu. Prije nisam shvaćala cinizam i odbojnost njegove Visosti.”

“On bi bio potpuno drugačiji da je njegova majka poživjela,” rekao je gospodin Robson. “Bila je ljupka i pažljiva. Vojvodi je sigurno puklo srce kad ju je izgubio, a ona bi patila da je vidjela kako se vojvoda odnosio prema gospodaru Tancredu.” Andrina je vratila papire na stol. “Hvala što ste mi rekli.”

“Vi me nećete odati, gospođice Andrina?” pitao je gospodin Robson zabrinuto. “Imate moju časnu riječ.”

Andrina je pošla u svoju spavaću sobu misleći kako će lako zaspati poslije napornog dana. Međutim, nije mogla zaspati jer je razmišljala o vojvodi. Zamislila je nesretnog malog dječaka kojega joj je opisao gospodin Robinson. Zgrozila se od pomisli na njegovu patnju. “Prava tajna je u tome,” pomislila je, “što je vojvoda puno propatio i ne želi si više dopustiti patnju. Zato se kolebao hoće li nam pomoći ili ne i nije nam pokazao nikakve osjećaje. Vojvoda je htio da ga ja zamrzim i zbog toga mi se rugao i uživao u mojim greškama. Sve je to rezultat njegove duboke nesreće od koje nije mogao pobjeći. Možda jednog dana nađe sreću.” Tada se sjetila izraza lica Huga Rentona kada je pogledao Cheryl i njegova glasa kada ju je zaprosio. Činilo se da njegove riječi dolaze iz dubine duše. A to isto je primijetila i kod grofa. On i Sharon su se sigurno zavoljeli čim su se ugledali. Andrina je grofu Crowhurstu Anna

RafaelaR rekla da se ljubav na prvi pogled događa samo u romanima, ali sigurno se dogodila grofu i Sharon. Znala je da je lady Evelyn bila u pravu kad je rekla da će oni biti uspješni jer se toliko vole. “Pretpostavljam,” pomislila je Andrina, “da je to ono što svi želimo: ljubav koja čini ženu toliko sretnom da blista, a muškarčev glas drhtav kada govori što osjeća prema njoj.”

“A možda jednog dana,” nastavila je razmišljati kao da priča priču. “dječak imenom Tancred, kojemu je ljubav oduzeta, ponovo je pronađe.” To bi ga sigurno promijenilo i on više ne bi bio u svađi sa cijelim svijetom. Više ne bi htio da ga ljudi smatraju sebičnim i egoističnim i više se ne bi bojao svoje dobrote. Ona ga je mrzila, uvjeravala se da ga još uvijek mrzi, ali ipak htjela mu je nadoknaditi sve one godine koje je izgubio u nemilosti svoga oca. Iznenadila se kako ju je zaboljela pomisao o njegovoj patnji. Kao da joj je netko zabio nož u srce. Pitala se hoće li više ikada moći biti iskreno ljuta na njega. Više u njemu neće vidjeti čovjeka koji ju namjerno provocirao, kritizirao i vrijeđao, već samo usamljenog i nesretnog malog dječaka. “Ovo je besmisleno!” rekla je Andrina naglas. “Moram zaspati. Sutra moram pripremiti sve za svadbu mojih sestara. Zašto ležim i razmišljam o vojvodi?” Okrenula se u krevetu, namjestila jastuk, zatvorila oči, ali nije otišla bol iz njenog srca. Osjetila je potrebu da zaplače. “Jednog dana će mu netko nadoknaditi sve njegove Patnje,” tješila se Andrina. . Zatim joj se nametnulo pitanje, kao da netko govon iza njenih leđa: “Zašto ne ti?”

Andrina se naglo uspravila u krevetu i na trenutak nije mogla povjerovati da je to pomislila. Zatim je shvatila kako su je njeni osjećaji odveli stazom kojom je ona krenula još prije nego je razgovarala s gospodinom Robsonom. Koliko god se borila protiv toga bilo joj je ugodno razgovarati s vojvodom, svađati se s njim pa čak biti poražena od njega. On ju je jako ljutio, ali svaki put kad nije bio s njom u sobi činila joj se ona prazna i dosadna. Uvijek ju je na neki čudan način privlačio njegov uzvišen, ali nezainteresiran stav. Shvatila je da joj je on bio u mislima otkad bi se probudila pa do trenutka kada bi zaspala. Svaki dan je nastojala izgledati što ljepše misleći da će ga sresti. Iako si to nije htjela prije priznati njeno srce uvijek je lupalo u njegovoj blizini. Uspjevala se uvjeriti da je on sebičan, škrt i vrijedan prijezira. Sad je vidjela svojim očima za koliko je nesretnih ljudi skrbio i otkrila razloge njegovog cinizma. Nadmoć koju je poticao nije bila ništa drugo nego mehanizam odbrane od mogućih razočarenja. Nije ni čudo što ju je ispočetka prezirao, pomislio da nemoralna žena, a onda ga je protiv njegove volje natjerala da pomogne njoj i njenim sestrama. Sigurno ju je mrzio kao što je i ona mrzila njega. Vjerojatno ju je prezirao zbog načina na koji se ophodila sa grofom Crowhurstom i sigurno ju je doživio kao snoba i laktarošicu kada su njene sestre bile u pitanju. Pomislila je kako su jadni i odvratni bili njeni zahtjevi čovjeku koji je zdušno pomagao uistinu siromašnim i uistinu nesretnim ljudima. Andrina je proživljavala pakao. “Željela sam sve krive stvari,” pomislila je tužno, “titule, novce, moć. Zaboravila sam da je jedina važna stvar ono što vojvoda nikad nije imao, a to je ljubav!” Vidjela je sebe kako se lomi, tuče i bori da bi učinila vojvotkinju od Cheryl, a sve što je Cheryl željela bio je Hugo. Vidjela je sebe kako to isto radi sa Sharon, koja je i bez njezine pomoći bila dovoljno pametna da si nađe grofa. Anna

RafaelaR “Nisam imala pravo od samog početka,” priznala je sebi skrušeno. “Željela sam pogrešne stvari, ništa što bi stvarno vrijedilo. “ Svaka žena želi muža, pomislila je, i to onoga kojega voli, a sve ostalo nije važno. “Nikad me nitko neće voljeti,” rekla si je Andrina puna jada, “makar ne onako kako bih ja to htjela.”

Shvatila je da i ljepota, kao titula i moć, mogu biti potpuno nebitni za sreću. Ljepota može sakriti istinsku ljepotu osobe. Ljepota bez duše je isto što i brak bez ljubavi.

“Kako sam mogla biti takva budala'?” upitala se Andrina sjetivši se da ju je vojvoda više puta nazvao budalastom. Imao je pravo, pomislila je, i bacila se licem na jastuk.

“On je bio u pravu, a ja u krivom,” šaptala je, “i, oh, Bože ... Ne razumijem kako se to dogodilo, ali ... ja ga volim!”

Anna

RafaelaR

SEDMO POGLAVLJE Dva vjenčana para provezla su se ispod slapa od riže i ružinih latica. Okupljeni muškarci glasno su navijali dok su kočije odlazile od kuće prema ulici Curzon. Potom su se, razgovarajući i smijući se, svi počeli razilaziti. Namjeravali su da vjenčanja budu u krugu obitelji, a Hugo Renton je predložio da se održe što prije.

“Ja sam u žalosti,” rekao je, “i moram se pobrinuti oko očeve ostavštine i svih poslova na imanju pa se moram vratiti što prije na selo.” Pogledao je u Andrinu i dodao:

“Ali ne želim ostaviti Cheryl samu.” Andrina nije ništa rekla pa je on nastavio:

“Ona bi bila zabrinuta i izgubljena bez mene. Uostalom, već smo ionako predugo bili odvojeni.” “Razumijem,” rekla je Andrina iskreno.

Prije tjedan dana ona ne bi imala razumijevanja, ali sada su je njeni osjećaji prema vojvodi učinili osjetljivom i shvaćala je svoje sestre. U razgovor se uključio i vojvoda te predložio rješenje.

“Najbolje je da se oženite u isto vrijeme,” rekao je vojvoda, “Ivan je rekao da može dobiti kratki odmor od veleposlanstva i da ga, naravno, želi provesti na medenom mjesecu. Sezona će se uskoro završiti pa ako želite pozvati svoje prijatelje ili rođake na svadbu morat ćete to ućiniti odmah ili pričekati jesen da se svi vrate u London.”

Andrina nije mogla, a da se ne upita je li vojvoda došao do ovog zaključka jer je zaista želio sreću njenim sestrama ili ih se želio riješiti i imati ponovo slobodnu svoju kuću.

Mladi parovi su, naravno, ushićeno pristali na vojvodin prijedlog pa su u nevjerojatno kratkom roku isplanirana i pripremljena vjenčanja. Ispočetka su mislili kako neće pozvati nikoga osim najbliže rodbine, ali su stalno pronalazili još nekoga koga treba pozvati. Bilo je jasno kako treba pozvati ruskog veleposlanika i princezu de Lieven, a onda se Hugo sjetio ne samo svojih sestara i bake, već i mnoštva bratića i sestrični. To još nije znatno povećalo broj uzvanika sve dok nisu počeli zbrajati rođake iz obitelji Broxbourne. Lady Evelyn je rekla da ih treba sve pozvati jer u suprotnom neće više nikada htjeti razgovarati sa Cheryl i Sharon. Tako se crkva sv. Josipa u Ulici Hanover napunila do posljednjeg mjesta, a plesna dvorana u kući Broxbournea još je jednom zasjala u punom sjaju. Organizirani su ručak i zabava, na kojima su zaista bili samo najbliži rođaci, a kada su se vratili iz crkve bila je pripremljena zabava za sve uzvanike. Točio se šampanjac, služile mnoge slastice, a najljepše su bile dvije svadbene torte. Andrina je bila najviše zahvalna gospodinu Robsonu koji se pobrinuo za sve detalje, čak i za listu uzvanika, a Andrina je morala samo kupiti stvari sestrama za miraz. No, i to je bilo vrlo naporno za nju! Stalno je ponavljala lady Evelyn:

“Zar zaista trebaju toliko puno odjeće? Ta će odjeća izići iz mode prije nego li ju uspiju iznositi.”

Ali to nije bio ljutit protest, jer je previše voljela svoje sestre, ali je znala se tom kupovinom sve više zadužuje kod vojvode. Nadala se da će moći s njim o tome popričati, ali Anna

RafaelaR sve do vjenčanja nije našla vremena za to. Sestre su je stalno molile za pomoć, a lady Evelyn je bila spremna prepustiti joj sve obaveze, pa je Andrina svake večeri lijegala u krevet vrlo umorna i zaspala istog trenutka kada bi joj lice dotaklo jastuk. Veliko olakšanje joj je bilo to što je znala da je vojvoda uz nju. Ponekad bi ga skrivećki gledala dok, jašući na svom pastuhu, odlazi od kuće, a ponekad bi im se on pridružio na razgovoru prilikom večere, ali se uglavnom držao po strani. Andrina se pitala je li mu bilo dosadno u njihovom društvu ili je samo želio pustiti mlade parove u miru. Bilo je očito da Cheryl i Hugo kao ni Sharon i grof Ivan, ne trebaju nikoga osim jedno drugoga. Andrina se osjećala isključenom iz svega. Bila je navikla da njene sestre ovise o njoj kao što je bila navikla biti u centru njihovog malog svijeta. Nije mogla izbjeći osjećaj ljubomore kada je vidjela da su je sestre potpuno zapostavile i razmišljale samo o muškarcima koje vole. Kako je bila previše zaokupljena svojim sestrama nije uopće razmišljala o svojoj budućnosti, ponekad joj se činilo čudnim što nije imala obožavatelja. Muškarci koji su joj laskali na zabavama nikada je nisu kasnije potražili u kući Broxbourne ili joj poslali cvijeće. Ali, bila je zahvalna što se oslobodila grofa Crowhursta. Ponekad ga je viđala iz daljine, ali on joj se nije pokušavao približiti. Znala je da je vojvodin razgovor s grofom urodio plodom. Andrina je pomislila kako bi je grof Crowhurst mogao gnjaviti kada se vrati u kuću Manor, daleko od vojvode i njegove zaštite. Mogao bi ju ponovo pokušati prisiliti da bude s njim, a ne bi se imala kome obratiti za pomoć. Pokušala je zaboraviti tu misao, ali joj ona nije davala mira. Ponekad bi se budila usred noći prestrašena, njome. Bila je presretna kada je pratila svoje sestre kroz crkvu. Hodale su ispred nje i svaka je s jedne strane držala vojvodu. Izgledale su predivno pa su svi prisutni u crkvi uzdahnuli ugledavši ih. Cheryl je nosila bijelu haljinu ukrašenu malim buketom od narančina cvijeća. Preko predivnog lica i zlatne kose imala je veo, a nosila je buket od ruža i đurđica. Sharon je u zlatnom lameu izgledala kao perzijska princeza. Sa zlatnom dijademom koja je blistala na njenoj glavi i buketom egzotičnih orhideja bila je vrijedna divljenja i čuđenja. Nitko nije mogao izgledati zgodnije i uzvišenije od vojvode, zaključila je Andrina. Njegova crna kosa izgledala je kao da se u nju uvukao vjetar, a to je bila moda koju je uveo prijestolonasljednik. Na kaputu je nosio ukras od dijamanata, a njegova visoka atletska figura između dviju prekrasnih mladenki, prizor je koji će se teško moći zaboraviti. Glasovi zbora, miris đurđica i predivna svečana svadbena misa umalo su rasplakali Andrinu. Kada su Cheryl i Sharon njihovi muževi uzeli u naručje, njoj se učinilo da negdje oblak pun anđela pjeva himnu u njihovu čast.

“Tako sam sretna! Tako sam jako, jako sretna, Andrina!” uzbuđeno je viknula Cheryl, nakon što se presvukla u drugu haljinu i dala oproštajni poljubac svojoj sestri.

“Drago mi je, najdraža,” odgovorila je Andrina. “Hugo će se dobro brinuti o tebi i uskoro ćemo se vidjeti.” “Očekujem da ćeš se vratiti na Manor,” rekla je Cheryl. “To će biti zabavno!” “Hoće, najdraža,” složila se Andrina.

Sharon je rekla nešto potpuno drugačije svojoj sestri. Andrina ju je zatekla u njenoj sobi gdje se presvlačila u predivnu smaragdno zelenu haljinu. “Što ćeš ti učiniti, Andrina?” upitala je Sharon gledajući u zrcalo odraz svoje sestre. “Pretpostavljam da ću prvo sve počistiti,” odgovorila je Andrina smijući se. Anna

RafaelaR “Mislila sam kasnije,” rekla je Sharon. “Nećeš moći ovdje dugo ostati. Lady Evelyn govori o odlasku u Francusku. Naš veleposlanik u Parizu pozvao ju je da odsjedne kod njega i ona je zbog toga jako uzbuđena.”

“Pretpostavljam da ću se vratiti kući,” rekla je Andrina. “Vidim da smo bile vrlo sebične,” iznenada je primijetila Sharon. “Cheryl i ja bile smo toliko zaokupljene pronalaženjem muževa da smo posve zaboravile na tebe! Ti si najstarija i trebala si se prva udati.”

“Pretpostavljam da ću ostati usidjelica,” rekla je Andrina sa smiješkom. “Znam da se to neće dogoditi, Andrina. Požuri i nađi si muža. Predivno je biti zaljubljen!” rekla je Sharon. Njen glas se smekšao i oči su joj zasjale kada je pomislila na Ivana. Kao da više ne može izdržati ni trenutka bez njega, naglo je rekla: “Moram ići' Andrina, hvala ti za sve! Bez tebe nikad ne bih srela Ivana i zbog toga ću ti zauvijek biti zahvalna!” “Čuvaj se, najdraža,” rekla je Andrina, ali Sharon je već istrčala niz stepenice i nije ju mogla čuti. Obje sestre su toplo zahvalile vojvodi, Cheryl nešto sramežljivije, a Sharon ga je zagrlila i privukla njegovu glavu svojoj . “Hvala vam!” rekla je i poljubila ga u obraz. “Bili ste najbolji mogući zaštitnik. Nitko ne bi bio bolji od vas ,” Andrinu je steglo u grudima kada je vidjela da je Sharon poljubila vojvodu. Ne tako davno željela je da se njih dvoje ožene, a sada je znala da bi bila agonija biti zaljubljena u svoga šurjaka.

“Bolje bi bilo da ga uopće ne viđam,” pomislila je Andrina, “nego da tako patim u okovima ljubomore kojoj se ne mogu oduprijeti.” Napokon je i zadnji gost napustio kuću. S njim je otišla lady Evelyn jer je obećala da će večerati sa nekim rođacima koji odlaze iz Londona odmah ujutro. “Hoće li sve biti u redu, Andrina?” upitala je lady Evelyn prilazeći ulaznim vratima . “Da, naravno,” odgovorila je Andrina .

Ipak, nije se mogla oteti dojmu da je sve ostalo prazno dosadno. Stajala je ne mogavši odlučiti kuda da se krene. Tada je začula iza svojih leđa vojvodin glas: “Želim razgovarati sa vama, Andrina. Hoćemo li poći u knjižnicu?”

To je bila jedina prostorija u kući koja nije bila upotrebljena oko svadbe, dok su sve druge sobe bile prepune poklona, ostataka bijelog cvijeća ili praznih čaša i tanjura koje je posluga upravo počela pospremati. Knjižnica je izgledala baš kao i uvijek, pa se Andrini činilo kao da je došla na neko staro, blisko mjesto. To ju je podsjetilo kako sada, nakon svega, mora razmišljati i o sebi. Polako je prešla preko sobe znajući da je vojvoda promatra. Pitala se da li vojvoda primjećuje istu onu ružičastu haljinu u kojoj je bila kada se dogodio onaj nemili događaj s grofom Crowhurstom. Tu je haljinu nosila i kao djeveruša na vjenčanju i čak je imala onaj isti vijenac za koji joj je vojvoda rekao da ga popravi. I sada je odbila ukrasiti se obiteljskim draguljima. Sve je bilo kao i one večeri kad je bio bal. Anna

RafaelaR “Dođite i sjednite ovdje,” predložio je vojvoda. “Želite li čašu vina ili ćete nešto pojesti.” Andrina je odmahnula glavom. “Već smo previše toga danas pojeli i popili,” odgovorila je. “Želim razgovarati s vama, Andrina!”

“O čemu?” upitala je ona nervozno. “O vama. Zanimaju me vaši planovi za budućnost.” “Cheryl me je pitala istu stvar. Pretpostavljam da ću se vratiti kući.” “Kući?”

“Nitko neće poći sa mnom ... ali tamo će biti naša stara sluškinja Sarah.” “Zar to smatrate dovoljnom zaštitom?”

Andrina se sjetila grofa Crowhursta i oklijevala s odgovorom. Onda je podigla bradu. “Snaći ću se, vaša Visosti.”

“Niste me baš uvjerili, s obzirom na vaša prijašnja iskustva.” Andrina nije ništa rekla, a onda je, u nastojanju da promjeni temu, progovorila: “Željela sam s vama popričati o drugoj stvari, vaša Visosti.”

“O čemu to?” upitao je. “Sad kad su vjenčanja gotova ja moram znati koliko vam dugujem.” Vojvoda nije ništa odgovorio pa je ona nastavila .

“Nisam toliko smušena da ne bih znala kako smo potrošile puno više od pet stotina funti koje ste dobili za ogrlicu. Zato inzistiram da mi kažete točno koliko vam dugujem.”

“Većina žena voli kad im muškarci plaćaju račune,” rekao je vojvoda. “Onda se ja razlikujem od većine žena koje poznajete,” odgovorila je Andrina. “Ne želim nikakve ustupke.” “U redu!” Vojvoda je otišao do svog stola i izvukao papir iz jedne od ladica. Dodao ga je Andrini. Ona je očekivala da je to popis svih troškova koje su mu poslale trgovine robom. Umjesto toga na papiru je vidjela ime Hunt and Roskell, a to je poznata kraljevska zlatarna. Ispod je pisalo:

Po nalogu vaše Visosti procijenili smo vrijednost ogrlice indijske izrade. S poštovanjem tvrdimo da je to zanimljiv primjerak tradicionalne umjetnosti Indije i vjerojatno bi je neki kolekcionar znao cijeniti, ali njena stvarna vrijednost je zapravo malena. Rubini i biseri su pravi, ali niske kvalitete, a smaragdi su lažni. Zato pretpostavljamo da bi ogrlica u prodaji mogla postići cijenu od 40 ili 50 funti. Vaši ponizni sluge Hunt and Roskell

Andrina je pročitala pismo i tiho jauknula. “To ne može biti istina!” Dok je to govorila, sjetila se kako je bilo tipično za njenog oca da donese iz Indije nešto egzotično, ali i bezvrijedno. “Sigurno vam dugujem veliku sumu... novaca,” promucala je nakon nekog vremena. Anna

RafaelaR “Poprilično veliku sumu!” odgovorio je vojvoda.

Andrini se učinilo da vojvoda uživa u njenoj nezavidnoj situaciji. Ona nije htjela biti potpuno ponižena pa je rekla: “Vratit ću vam novac ... Obećajem, ali ... trebat će mi puno vremena.” “Cijeli život!” primijetio je vojvoda. “Možda ne tako dugo,” rekla je Andrina, “ali sigurno puno godina.”

Pomislila je kako bi možda mogla isplaćivati sto funti na godinu kada ne bi ništa trošila na sebe. Ali, sama spoznaja o dugovanju djelovala je zastrašujuće, kao ulazak u dugačak tunel kojemu se ne nazire kraj. Bez riječi je gledala u papir kada je vojvoda rekao: “Kao što znate, Andrina, ja rijetko radim nešto, a da ne tražim nešto za uzvrat pa očekujem da ću dobiti naknadu za sve što sam uložio u vas.” “Vratit ću vam novac ... s vremenom,” rekla je Andrina. I dalje je pokušavala izračunati kako će vojvodi vratiti novac i zaključila da će možda prije umrijeti nego što mu uspije sve vratiti. “Htio bih da mi se sve odmah isplati! “

Ona je šokirana podigla glavu prema njemu, lice joj je bilo blijedo, a oči širom raširene. Nije vjerovala da je čula te riječi. “Odmah! ponovila je gotovo nečujno. “Ali ... to je n emoguće!” “Nije nemoguće, ako pristanete na moj prijedlog.”

“A što mi ... predlažete?”

“Udajte se za mene!' Andrini se činilo da nije dobro čula. Pridržala se rukom za stol i njihovi su se pogledi sreli. Osjetila je da se među njma rodilo nešto predivno. Oboje su se gledali bez riječi. Andrini se činilo da ne može misliti i da uopće ne shvaća što se događa. Moglo je proći nekoliko sekundi ili sati, kad je vojvoda rekao: “Hoćeš li mi odgovoriti, Andrina. Pitam te hoćeš li se udati za mene?”

“Zašto?” On je odvratio pogled s nje, otišao do kamina i okrenuo leđima prema vatri. “Trebam ženu,” rekao je nakon nekog vremena. “Zar bi uzeli bilo koju?” Govorila je vrlo tiho, ali je vojvoda čuo što je rekla: “Ne, ja želim tebe!” “Ali, zašto'?”

Jedva je shvaćala što on govori, jer je snažno osjećala uzbuđenje u tijelu. Soba se iznenada ispunila svjetlošću i čula je iste one glasove anđela koje je čula i u crkvi.

“Moram li ti objasniti?” upitao je vojvoda. “Andrina, pitao, sam te hoćeš li se udati za mene. Zar to nije dovoljno? “

Andrina je polako krenula od stola prema njemu. Kad je prišla, vidjela je da su mu oči puno blaže, nije ništa odgovorila pa je on rekao gotovo nestrpljivo:

“Čekam tvoj odgovor. Sigurno shvaćaš kako je vrijeme da se i ti sada udaš. Ne možeš živjeti na selu sama bez muža.” Anna

RafaelaR “Čini mi se da nisam imala velik izbor,” promumljala je Andrina. “Nitko osim ... grofa Crowhursta mi nije poudio brak.” “Tvoju su ruku tražila dva plemića, baron, nekoliko drugih uglednih ljudi i jedan, zamisli bezobrazluka, Francuz!” “A vi ste ih ... odbili?” pitala je preneraženo Andrina. “Kao tvoj skrbnik nisam ih smatrao dostojnim tebe.” odgovorio je lakonski vojvoda. “Kako se usuđujete!” viknula je. Dok je to govorila pomislila je kako joj se ni jedan od tih prosaca koje je vojvoda odbio i onako ne bi svidio. Ona je voljela samo vojvodu, ali njegova prosidba je bila krajnje neobična. Ona ga je razumijela jer joj je gospodin Robson odao tajnu njegove nesreće o kojoj ona nije smjela progovoriti. Mislila je da će joj vojvoda jednog dana sam reći što je propatio.

“Niste imali pravo spriječiti ... te ljude da pričaju sa mnom,” rekla je potiho znajući da to uopće nije bitno. “Bilo ti je drago kad sam te oslobodio Crowhursta,” rekao je vojvoda. “To je drugačije ... on je bio odvratan.” “Ali puno bolja lovina od svih ostalih. a to je ono što si tražila od muža.

Po tom pitanju nećeš puno pogriješiti ni ako se udaš za mene.” “Jeste li potpuno sigurni ... da se želite oženiti?” upitala je Andrina “Ne vidim drugi način na koji bih se mogao brinuti o tebi,” on je odgovorio. “Ne možeš beskonačno ostati u mojoj kući. To bi izazvalo mnoga govorkanja. Uostalom. svaki muškarac poželi kad tad za sebe ženu.”

Nakratko je zašutio, a onda rekao s poznatim cinizmom: “Ne mogu pronaći ni jednu ljepšu ženu koja će bolje paziti na obiteljski nakit!” Andrina je pomislila kako on namjerno ne želi pokazati svoje osjećaje i kako namjerno podiže zid između njih, ali nije bila sigurna u to. Ona ga je tako jako voljela da joj je bilo teško razumno misliti. Teško je mogla osjetiti bilo što osim lupanja svog srca. Znala je da vojvoda samouvjereno iščekuje njen odgovor, a nešto joj je ipak govorilo da nije tako siguran kao što izgleda. “Čekam tvoj odgovor, Andrina,” rekao je vojvoda, “i to vrlo nestrpljivo.”

Opet je čula trag ironije u njegovom glasu, ali se više toga nije bojala. Spojila je ruke kao da je dobila malo hrabrosti i rekla: “Zahvaljujem vam na vašoj bračnoj ponudi. To je vrlo laskava ponuda koju bih trebala odbiti!”

Duboko je uzdahnula, pogledala ga u oči i nastavila: “Ali zato ... što vas volim i želim vas usrećiti više nego bilo koga drugog na svijetu ... bit ću vaša, kao što ste htjeli one prve noći kad smo se sreli.” Andrinino lice se zacrvenilo, teško je disala, ali je i dalje gledala vojvodu. Vidjela je da se izraz njegova lica potpuno promijenio. Onda je rekao iznenađujuće grubim glasom: “Razumiješ li ti što govoriš?” “Razumijem.” odgovorila je Andrina, “ali to govorim jer mi nikad ne bi povjerovali da vas ne želim zbog titule i novca već zbog vas samih i vaše ljubavi.” Anna

RafaelaR Andrinu je izdao glas dok je izgovarala zadnje riječi. Vojvoda je skamenjeno stajao . Andrina si nije mogla pomoći pa mu je prišla i približila svoje lice njegovom.

“Molim te, volim te,” prošaptala je. “Ja te volim svim svojim srcem!” Vojvoda ju je polako zagrlio. Njegovo lice odavalo je čuđenje. Poljubio ju je. Andrina se na trenutak prestrašila da je čarolija nestala, ali nije, osjetila je onaj isti neopisivi osjećaj poluboli i poluužitka. To je osjetila kad ju je prvi put poljubio, ali je to bilo puno drugačije, kao da je postala dio njega. Soba se zavrtjela oko nje, strop se spustio i zrak je bio prožet zlatnim zrakama. Za nju je postojao samo vojvoda, njegove ruke i usne ...

Andrina je sjedila u krevetu i čekala. Sobarica je izašla iz sobe nakon što joj je pomogla da se razodjene. Prije toga joj je poželjela laku noć, naklonila se, a Andrina se pitala hoće li se ikada naviknuti na to da je vojvotkinja. Zvučalo joj je nevjerojatno da je udata i da je vojvoda njen muž. Sjetila se svega. Vojvoda je isplanirao sve u detalje, pa je još prije bio pripremio predbračni ugovor.

Andrina je pomislila kako je to tipično za njega. Bio je izvadio dokument iz ladice i predao ga Andrini. “Ali neću ... udati se za tebe!” rekla je Andrina kad je vidjela predbračni ugovor.

“Udat ćeš se za mene!” rekao je ljutito. “Misliš li da želim riskirati da te izgubim i dopustim drugom muškarcu da te uzme pa da nisi uz mene i dan i noć?” “Znači ... i prije si mislio o tome da bi me oženio'?” upitala je ona bespotrebno. “Da!” “Kad si prvi put poželio da ti budem žena?”

On je oklijevao s odgovorom. “Prvi put kad sam te poljubio.”

“Ali bio bi miran i da me nikada više nisi vidio?”

“Ne. Čim sam stigao u London poslao sam slugu do stajališta kočija da se raspita o gospođici Morgan. Dok je on još bio tamo gospođica Maldon je ušetala u moju sobu.” “Znači, poljubac je i tebi bio predivan!” rekla je mekim glasom. Vojvoda nije odgovorio pa je ona nastavila: “Činilo se da me prezireš i da te ljuti sve što radim!” “Bio sam ljubomoran!” odgovorio je nevoljko vojvoda. “Zašto mi nisi rekao?”

“Zato što si ustrajala u tome da me mrziš. To me nije iznenadilo. Očekivao sam tako nešto. Istovremeno sam te želio i nisam mogao dopustiti ni jednom drugom muškarcu da mi te oduzme!” “To baš nije bilo pošteno prema njima!” “Nije me briga. Ono što želim to i uzmem,” rekao je vojvoda lakonski. Anna

RafaelaR Andrina je pomislila kako se vojvoda opet pokušava prikazati gorim nego što jest. Ali, više je nije bilo briga jer ju je vojvoda odmah poslije toga poveo u crkvu. Već prije se dogovorio sa svećenikom da ih čeka. Tek kada su se dovezli pred crkvu sv. Josipa Andrina je upitala: “Jesi li potpuo siguran da se želiš oženiti? Ja sam bila potpuno iskrena kad sam rekla da ću biti tvoja žena.” “Naravno da jesi!” rekao je vojvoda.

Uhvatio je prstima njenu bradu i okrenuo njeno lice prema svome. “Misliš li da bi mi mogla lagati?” upitao je. “Ja poznajem svaki izraz tvoga lica i svaku nijansu tvoga glasa.” Zastao je i zatim strastveno dodao: “Ne mogu živjeti bez tebe. To si htjela čuti i sada ti to priznajem!” Zatim ju je, ne mogavši se savladati, brzo poljubio. Vatra koja je tinjala u njemu bila je uzrokom Andrininog drhtaja. Konji su se zaustavili pred crkvom. Na vjenčanju nije bilo uzvanika, niti crkvenog zbora, samo su orgulje nježno svirale.

Miris cvijeća ispunjavao je zrak, a sjenke, koje su drhtale oko svjetlosti svijeća, bile su jedini svjedoci. Andrina je bila sigurna da njena majka negdje s njom i da moli za njenu sreću, te da je i vojvodina majka tu, sretna jer je on pronašao sreću koja je nestala s njenom smrću. Andrina je na koljenima, spojenih dlanova, molila da uspije preskočiti prepreke koje su okruživale vojvodu. Znala je da to neće biti lako.

“Pomozi mi... molim te pomozi mi,” molila je Boga, “Ne daj mi da mislim na sebe već samo na njegove osjećaje. Pokaži mi kako da ga usrećim i ne daj da činim greške.”

Dok su odlazili iz crkve, vojvoda joj je poljubio prste, ali je nije zagrlio. Bili su potpuno zaokupljeni svojim mislima, pa su se dovezli kući gotovo bez riječi. U kući ih je čekao jednostavan objed, postavljen u malom salonu koji je na brzinu bio okićen bijelim cvijećem. Nakon objeda su malo razgovarali o temama kojih se Andrina kasnije nije mogla sjetiti, Ustala se od stola i pošla na počinak. Vojvoda ju je otpratio da dna stepenica i zatim promatrao kako nestaje u tami gornjeg kata. Ona nije spavala u sobi koju je prije koristila nego u predivno uređenoj sobi s pogledom na vrt. Tu sobu su generacijama koristile vojvotkinje od Broxbournea.

U sobi je bio veliki krevet sa zavjesama od plave svile i trakama od muslina koje su padale sa krune baldahina okićene zlatnim anđelima. Činilo joj se da je prošlo puno vremena do trenutka kada su se vrata otvorila i ona ugledala vojvodu koji je izgledao veći i snažniji nego ikad. Možda se tako činio zbog dugačkog ogrtača koji je nosio ili zbog toga što se Andrina osjetila sitnom u velikom krevetu. Dok joj se približavao Andrini je srce snažno lupalo i osjećala je grč u grlu. Stajao je i gledao u nju zabrinutu i u njene ruke spojene na pokrivaču, te rekao: “Izgledaš prelijepo!” “Ne tako lijepo kao Cheryl ili Sharon!”

Anna

RafaelaR “Možeš li zaista usporediti sebe sa svojom nesnalažljivom mladom sestrom ili sa Sharon koja će za nekoliko godina biti uglancana i profinjena žena veleposlanika. Ne bih rekao!”

“Ja sam ti ljepša... od njih?” “Ne mogu pogledati niti jednu drugu ženu kad si ti u sobi!” Andrina je duboko uzahnula. Nikad prije joj nije dao kompliment. “Ali ti imaš puno više od lijepog lica,” rekao je potiho. Sjeo je na krevet, približio se njenom licu i rekao tihim glasom: “Andrina, strah me je!” Andrina nije očekivala da će to reći. “Rekla si da me voliš, ali ako te ja ponovo preplašim mogla bi me opet zamrziti, a to ne bih mogao podnijeti!”

Andrina je opet uzdahnula. Shvatila je što je govorio. To nije bio ciničan, aristokratski vojvoda već je to iz njega govorio maleni dječak koji se bojao da je ne izgubi.

“Zaboravio sam biti nježan, ako sam to ikada i znao!” nastavio je vojvoda. “Rastao sam naviknut na hladnoću i nezainteresiranost za bilo čije osjećaje osim za svoje.” Pogledao joj je u lice kada je rekao:

“Ali stalo mi je do tvojih osjećaja! Očajno trebam tvoju ljubav! Pomozi mi, Andrina, da budem onakav kakvog me ti želiš!”

Andrina se odjednom osjetila smirenom, srce joj je reklo što treba učiniti. Nasmijala se i raširila ruke. “Nećeš me uplašiti,” rekla je nježno. “Volim te baš takvog kakav jesi. Volim te svim svojim srcem, umom i dušom! Potpuno sam tvoja, ništa ti drugo nemam za dati!” Vojvoda je uzdahnuo, nagnuo se naprijed i stavio lice na njen vrat. “Zaista to misliš?” upitao je nesigurnim glasom kao da je što prepuklo u njemu. Čvrsto ju je zagrlio i Andrina je osjetila nešto vlažno na svom vratu.

Znala je da ju on treba, kao što ju je trebala Cheryl i kao što će je jednom trebati njen sin. Pripila se uz njega i stavila svoje usne na njegovu kosu.

“Volim te ... više nego što se riječima može izreći!” šaptala je, “i znam da su pred nama predivne godine.”

Vojvoda nije ništa rekao, samo ju je jače zagrlio, a Andrina je nastavila: “Ali me prvo moraš naučiti mnogim stvarima ... jer kao što si rekao ... ja sam tako budalasta ... a ti si tako razuman.” Malo je uzdahnula.

“Kad smo se vjenčavali, pomislila sam koliko bi mi bilo lakše dokazati da te volim da ti nisi vojvoda! A onda sam se sjetila da si mi ti rekao ... kako su te stvari nebitne.”

Još uvijek je osjećala vojvodine suze na vratu kad je rekla: “Shvatila sam da je potpuno nevažno jesi li ti vojvoda ili smetlar kad se ovoliko volimo! Mi smo samo dvoje ljudi ... muškarac i žena predodređeni da se vole ... jer bi nam inače životi bili užasni! Zbog toga što te volim ... osjećam se kao da sam u raju!” Vojvoda je podigao glavu. Andrina je pod blagim svjetlom svijeće vidjela suze u njegovim očima. Anna

RafaelaR “Mogu li ja učiniti da naša ljubav izgleda kao raj?” upitao je vojvoda.

“Predivno je biti u tvojoj blizini i kad me poljubiš ...,” rekla je Andrina, “ali ja ti želim potpuno pripadati... I želim da me naučiš sve o ljubavi. To će biti raj za mene!”

Pogledala je i shvatila da ima izraz lica koji ga je činio mlađim i sretnijim nego ikad prije. Tada je rekao drhtavim i nesigurnim glasom:

“Volim te i obožavam, moja mala savršena ženice! Ti si nešto najljepše što sam ikad vidio i sada si moja i samo moja! Ne smijem te nikada izgubiti!” “Nikad me nećeš izgubiti,” prošaptala je Andrina.

Privukao ju je bliže, pobuđujući čudne osjećaju u Andrini. Njegove usne poticale su vatru koja je u njoj gorjela. “Voli me, najdraži, voli me! Bog zna koliko želim tvoju ljubav!” Na Andrininim usnama, obrazima, vratu i grudima ponavljale su se riječi: “Volim te ... volim te!”

Andrina nije znala jesu li te riječi u njenim mislima ili ih je on izgovarao. Oboje su se izgubili u neizrecivoj strasti koja ih je odvela u njihov raj. Ništa što im je svijet mogao ponuditi nije bilo bitno osim uzbuđenja, ljepote i čuda ljubavi.

Anna