MIT O BRATUNCU: BLATANTNA MANIPULACIJA BROJEVIMA By: Mirsad Tokača Istraživačko Dokumentacioni Centar, Sarajevo www.idc.org.ba Navodi da je broj srpskih žrtava u Bratuncu, u periodu između aprila 1992. i decembra 1995. godine, tri hiljade su očiti falsifikat. Istraživanje koje je IDC proveo najopsežnije je provedeno u Bosni i Hercegovini nakon rata i dokazuje da je ukupan broj žrtava tri do devet puta manji od broja koji je Srbija i Crna Gora navela u svojoj argumentaciji u sporu sa BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Vjerovatno najočitija ilustracija uveličavanja broja žrtava je Kravica, srpsko selo u blizini Bratunca koje su snage Armije BiH napale na pravoslavni Božić, u jutro sedmog januara 1993. godine. Prvotni navodi da je taj napad za razultat imao stotine civilnih žrtava su se pokazali lažnim. Uvid u originalnu dokumentaciju Vojske Republike Srpske, jasno pokazuje da je broj vojnih žrtava zapravo daleko veći od civilnih. Prema dokumentu pod naslovom "Ratni put Bratunačke brigade" VRS-a broj ubijenih vojnika je 35, ranjenih 36, dok je broj civilnih žrtava 11. Uz informacije koje je IDC dobio od članova familija i rodbine žrtava i informacija prikupljenih tokom inspekcije grobalja, IDC je sakupio i sve primarne izvore, zvaničnu dokumentaciju Ministarstva odbrane Republike Srpske i Bratunačke brigade VRS-a, kao i djela koja su objavljivali srpski autori. Žrtve su potom svrstane u dvije skupine na osnovu sljedećih kriterija: općina prebivalista u vrijeme izbijanja rata, i općina u kojoj je doslo do prerane i nasilne smrti. Nakon sto su svi izvori međusobno uspoređeni, i nakon uklanjanja imena koja su se ponavljala rezultati su pokazali da je u Bratuncu ubijeno i poginulo 119 civila i 424 vojnika iz prve grupe. Broj civilnih žrtava u drugoj grupi je isti (119), dok je broj ubijenih vojnika 448. taj rezultat
pokazuje da je 26 vojnika VRS-a, osim pripadnika Bratunačke brigade, učestvovalo u borbama u i oko Bratunca i izgubilo živote. Inspekcija vojnog groblja u Bratuncu pokazala je da od 383 žrtve pokopane nije moguće utvrditi tačan uzrok smrti za 63 žrtve, iako je vjerovatno da i te žrtve umrle za vrijeme trajanja rata. Usto, 139 žrtava koje su živjele drugdje u vrijeme izbijanja rata i poginule u borbama na drugim bojistima u Bosni i Hercegovini danas su pokopane u vojnom groblju u Bratuncu. Među njima, 48 žrtava pokopanih u Bratuncu živjelo je i poginulo u Hadžićima; 36 je živjelo u vrijeme izbijanja rata i poginulo u Srebrenici; 34 u Vogosći; tri u Konjicu i jos tri u Ilijasu; dva pripadnika VRS-a živjeli su u vrijeme izbijanja rata i poginuli u Sarajevu, jos dvoje na Ilidži i po jedna žrtva u Trnovu, Palama i Tuzli. Od preostalih žrtava izvan Bratunca, jedna je prije rata živjela u Kiseljaku, i poginula u Hadžićima; jedan je vojnik u vrijeme izbijanja rata živio u Srebrenici, a poginuo je u Jajcu; trojica poginulih su u vrijeme izbijanja rata živjeli u Travniku, i poginuli su u Hadžićima, trojica su živjeli na Ilidži i poginuli u Hadžićima, devet je živjelo u Sarajevu, a poginulo u Hadžićima, jedan je živio u Hadžićima, a poginuo u Vogosći i jedan je živio u Zenici, a poginuo je u Vogosći, a jedan je živio u Zenici u vrijeme izbijanja rata i poginuo je u Srebrenici. Dalje, jedan od pokopanih vojnika živio je u Tuzli u vrijeme izbijanja rata i poginuo na tuzlanskom bojistu, jedan je živio u Bosanskom brodu, a poginuo u Olovu, a jedan je živio u Srebrenici i poginuo u Bihaću. Na koncu, dvije osobe koje su živjele u Kaknju, a poginule u Hadžićima pokopane su na vojničkom groblju u Bratuncu, kao i jedna osoba koja je živjela u Hadžićima, a poginula na Ilidži; dvojica vojnika koji su živjeli u Vitezu u aprilu 1992. godina, a poginuli u Hadžićima; četiri predratna žitelja Konjica koji su poginuli u Hadžićima, dvojica žitelja Pala koji su poginuli u Hadžićima, sedam predratnih žitelja Zenice koji su poginuli u Hadžićima, jedan stanovnik Varesa i jedan stanovnik Kaknja, koji su obojica poginuli u Ilijasu. Broj žrtava iz srednje Bosne može se objasniti poslijeratnim migracijama stanovnistva, odnosno organizirane evakuacije srpskog stanovnistva - očigledno evakuacija se odnosila i na grobove - naročito onog iz perifernih dijelova Sarajeva. Tadasnje političko vođstvo RS-a pozvalo je lokalno stanovnistvo da napusti Sarajevo, koje se ovom pozivu odazvalo u toj mjeri da su neki djelovi Sarajeva narednih nekoliko mjeseci bili nenaseljeni. Dio tog stanovnistva je potom naseljen u Bratuncu, a njihovi najmiliji ponovo pokopani na tamosnjem groblju; njihova smrt, međutim, predstavljena je kao posljedica akcija koje su poduzimale snage Armije BiH iz Srebrenice. Podjednako je važno i to sto je u ukupan broj poginulih Srba na teritoriji općine Bratunac uključen i niz stranih državljana (uglavnom iz Srbije i Crne Gore, odnosno Hrvatske). Barem 15 takvih osoba izgubili su živote tokom borbi u Bratuncu; skoro svi su pripadnici paravojne skupine koja je stigla u Bratunac u Aprilu 1992. godine na poziv bratunačkog SDS-a i u suradnji sa Resorom državne bezbjednosti Republike Srbije (vidi svjedočenje Miroslava Deronjića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivsu Jugoslaviju). Neke od ovih osoba poimenično su Vesna Krdžalić, Dragica Mastikosa, Aleksandar Grahovac i Sreto Suzić, koji su poginuli u borbama vođenim 29. maja 1992. godine u Sandićima pored Bratunca. Sve njih su vlasti RS-a potom svrstale u "žrtve muslimanskog terora". Međutim, državljani Srbije su,
sudeći po evidenciji Bratunačke brigade, nastavili stizati tokom cijele 1992. godine: jedan je poginuo u borbama tokom augusta (Žarko Komnenski), a jos jedan u borbama u novembru (Đuro Vujaklija). Dalje, podaci o gubicima Bratunačke brigade VRS-a pokazuju da su "dobrovoljci" stizali i tokom 1993. godine, kao sto je Dragan Milićev (poginuo u borbama tokom januara 1993. godine) i Dragoslav Stanković koji je poginuo mjesec dana kasnije. Izvor / Link: http://web.archive.org/web/20071007052750/www.idc.org.ba/projekti/mit_o_bratuncu.html