Shared space – gdje ulice nemaju pravila

Od svojih početaka promet u gradovima odvijao se bez signalizacije, a signalizacija na kakvu smo danas navikli zapravo se razvila tek u posljednjim desetljećima. Većim dijelom 20. stoljeća smatralo se da se povećanje sigurnost u prometu postiže razdvajanjem vozila od ostalih sudionika prometa. Tako je kaldrma postala beton ili asfalt, postavljena je prometna signalizacija, izgrađene su pješačke staze i označeni pješački prijelazi kao dio kolničke površine namijenjen za prelaženje pješaka preko kolnika. Raskrižja su se smatrala previše složena pa su regulirana svjetlosnom prometnom signalizacijom.

Sigurno je da je ovaj inženjerski pristup uređivanja i standardizacije ulica ima nekoliko prednosti. Otkad je sigurnost prometa postala ozbiljna žariš- na točka u prometnom inženjerstvu, ceste su postale mnogo sigurnije. Čak i uzimajući u obzir da se količina prijeđenih kilometara stalno povećava iz godine u godinu, broj prometnih nesreća u razvijenim zemljama se smanjuje.

Vjerojatno nijedan grad na svijetu, niti jedna ulica, je nezamisliva bez prometnih znakova kojima se sudionici u prometu upozoravaju na opasnost koja im prijeti na određenoj cesti ili dijelu te ceste, stavljaju do znanja ograničenja, zabrane i obveze kojih se sudionici u prometu moraju držati i daju potrebne obavijesti za siguran i nesmetan tok prometa. Međutim, vlasti pojedinih malih europskih gradova odlučile su provesti istraživanje i uklonili su sve prometne znakove s cesta.

U takvo istraživanje uključen je grad Drachten iz Nizozemske, njemački grad Bomte i drugi. U Drachtenu se godinu dana ranije dogodilo oko osam nesreća, a nakon uklanjanja prometnih znakova njihov je broj bio nula. Važno je napomenuti da se za godinu dana u Bomteu događalo i do 50 prometnih nesreća, ali nakon što su uklonjeni prometni znakovi, svi problemi su bili riješeni. U gradu postoji samo jedan ulični znak, koji obavještava pješake i bicikliste, koji moraju dijeliti cestu s vozačima. Regulacija prometa je tako svedena na međusobno pregovaranje i poštivanje svih korisnika. Premda zvuči kao okvir za stvaranje potpunog prometnog kaosa, model se pokazao uspješnim. Bez semafora vozači su usporili brzinu i postali obazriviji prema ostalim sudionicima gradskog prometa. Pješaci se osjećaju sigurnije te se život polako vratio u centre pojedinih malih europskih gradova što se vidi na ekonomskim pokazateljima.

Da bi se pristupilo primjeni načela dijeljenog prostora, ulice moraju biti ciljano planirane i opremljene za usporavanje prometa. To zahtijeva primjenu različitih projektnih rješenja, od postavljanja različite teksture na podlozi, uzdignute plohe na pješačkim prijelazima, korištenja različitih boja, podloga i dr., čime se ostvaruje preduvjet da ulica propisuje pravila bolje nego bilo koja prometna signalizacija. Pored toga potrebna je i intenzivna obrazovna kampanja kako bi se svi sudionici upoznali s novim pravilima, no i prometna kultura treba biti na određenom stupnju razvitka. Uz sve negativne utjecaje koje ima današnji promet, javlja se sve snažnija inicijativa za promjene u smislu poboljšanja. Nastala je globalna potreba za provođenjem novih ideja i sustava kojima bi se u budućnosti promijenio negativan utjecaj prometa. Ovaj novi pogled poznat je kao održivi prometni sustav. Ta nova paradigma održivog prometa definira održivi prometni sustav kao sustav koji daje pozitivan doprinos zaštiti okoliša, socijalnoj i ekonomskoj održivosti zajednice.