Školski časopis "Misao" br. 4.

IMPRESSUM Misao

List učenika OŠ Nafija Sarajlić

Glavni urednik: Edina Konak

Uredništvo:

Medina Šehović, Vedran Livaja, Nur Salimović, Sajra Huseinović, Asija Mirojević, Omar Huremović, Sumeja Klačar, Emina Idrizović

Urednici saradnici:

Suada Čamo, Suzana Timarac, Mirza Omerdić

Kontakt:

71000 Sarajevo, Patriotske lige 57

Tel: 033/213 823

mail: info@osnsarajlic.edu.ba

www.osnsarajlic.edu.ba

Sarajevo, septembar 2022.

Misao, 2022.

UVODNA RIJEČ

Dragi naši čitaoci, Opet smo vam na našu veliku radost pripremili još jedan broj školskog lista

„Misao“.

Imamo mnogo razloga za slavlje, jer je pandemija virusa korone iza nas. Imamo više vremena i prostora za druženje, nastava se odvija normalno. U prethodnom periodu nije nam bilo lako, ali poslije kiše ipak dolazi sunce, zar ne! Pozivamo vas na saradnju, pišite i šaljite svoje literarne i likovne radove. Pišite nam šta biste željeli da se nađe u našem i vašem školskom listu „Misao“!

Srdačno,

Nafija Sarajlić- prva Bošnjakinja, prozna spisateljica! Rođena je u Sarajevu u jesen 1893. godine u poznatoj porodici Hadžikarić, njen otac Avdija nije se ustručavao da bude među prvima koji će dati svoju žensku djecu na školovanje. Svih pet kćeri, među kojima i Nafija, završile su učiteljsku školu. U porodici su bila još i tri brata. Kao učiteljica Nafija je radila tri godine u Sarajevu. Sa osamnaest godina udala se za književnika Šemsudina Sarajlića sa kojim će imati petero djece. Prvi književni rad „Rastanak“ (Uspomena) objavila je u bajramskom prilogu Zemana 1912. godine, da bi sve Teme objavila u Ćatićevom Biseru, njih dvadeset i to u godištima 1913-1915. i 1918. godine. Smrt njenog prvog djeteta odigrala je, prema kazivanju Nedrete Sarajlić, odlučujuću ulogu u njenom životu (kada joj je dijete umrlo i sama je bila dva mjeseca u bolnici, prestala je da piše. O tome govori i Alija Isaković koji sa žaljenjem konstatuje taj prelomni momenat u Nafijinom književnom životu. Kad su došla djeca, kad joj je umrla prva kćerka – sva se predala porodici i pčelarstvu.

Nikog nije bilo da kaže koliko griješi. I kakav je grijeh – pobjeda zbilje nad

lirskom prozom! Dva pisca u porodici onog vremena! Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu i u Knežini Kod Šemsudinovog oca. Kuća im je bombardovana 1941. I tom porilikom je uništena bogata porodična biblioteka. Posljednje dvije godine

života provodi u Semizovcu kod Sarajeva, baveći se voćarstvom i pčelarstvom.

Voljela je mnogo da čita (cijenila je na primjer, Krležu i oduševljavala se Andrićevim stilom), naročito putopisnu literaturu. Jedno vrijeme bila je veoma

aktivna u radu društveno – političkih organizacija žena u Sarajevu. Umrla je 15. januara 1970. godine u Sarajevu, deset godina poslije muža Šemsudina.

Ime naše škole...

Poznata spisateljica Ferida Duraković je također bila učenica naše škole...

Razgovarali smo o njenom školovanju, knjigama, životu...

Ukratko nam se predstavite...

Kratka bio-bibliografija Rođena 1957. godine u Olovu. Pohađala Osnovnu

školu “Ahmet Fetahagić

Gimnaziju “Pero Kosorić

odsjek u Sarajevu. Diplomirala književnost 1980. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije

Bal po maskama objavila 1977. godine i za nju dobila nagradu Književne

omladine Bosne i Hercegovine i nagradu

Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog

autora.

Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između

ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. godine. Koautorica

publikacije Putnici kroz (ne)vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije (2013). Piše i knjige

za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva i Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj. Godine 2021. objavila knjigu proze Ne lažem Tita mi. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj (Dolga e nošta), Italiji (Si paga con la vita), Americi (Heart of Dakness) i Poljskoj (Serce ciemnošci).

Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993, nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju radio- igru 2015, te nagradu za najbolju priču za djecu Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. godine. Nominirana za nagradu Astrid Lindgren za knjigu

Amilina i Mikijeva abeceda 2012. godine. Dobila nagradu Fund for Free Expression USA

1993, nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju radioigru 2015, te nagradu za najbolju priču za djecu Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. godine.

Nominirana za nagradu Astrid Lindgren za knjigu Amilina i Mikijeva abeceda 2012. godine.

Ferida Duraković Poznata spisateljica

Radila kao profesorica maternjeg jezika u Sarajevu i Varešu, urednica voditeljica knjižare Valter u Domu mladih na Skenderiji, lektorica, a kao glavna tajnica PEN Centra BiH od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena.

Kakav dojam je na Vas ostavio današnji susret sa prostorijama osnovne škole, je li se mnogo toga promijenilo?

Naravno, sve se promijenilo! Samo je zgrada škole na istom mjestu, a borovi koje smo sadili sa nastavnikom biologije Slobodanom Simioćem u međuvremenu su postali stariji i od nekih vaših nastavnika! U potpuno novu zgradu

Osnovne škole „Ahmet Fetahagić“ preselili smo čini mi se 1968. godine iz

INTERVJU

starinske škole istoga imena koja se nalazila u naselju Jagomir. Sve je bilo novo! Sve je bilo divno! Sve je bilo savremeno! I bili smo sretna djeca koja vole svoju novu školu.

Da li su Vam časovi književnosti bili najdraži?

Ne! Bili su mi dragi jer sam neprestano čitala – ali više sam voljela časove likovne umjetnosti. Mislila sam da ću studirati na Likovnoj akademiji, ali eto – književnost je na kraju prevagnula.

Kada ste završili osnovnu školu?

Prije sto godina! To jest 1973! U prošlom stoljeću, u prošloj državi, u prošlom političkom sistemu, u prošlom životu! I sama već polako prelazim u prošlost, za razliku od vas koji jurite u budućnost! Sretna vam ta budućnost!

Kada ste završili osnovnu školu?

Prije sto godina! To jest 1973! U prošlom stoljeću, u prošloj državi, u prošlom političkom sistemu, u prošlom životu!

Ferida Duraković Poznata spisateljica

I sama već polako prelazim u prošlost, za razliku od vas koji jurite u budućnost!

Sretna vam ta budućnost!

Ko je bio Vaš najdraži učitelj/ nastavnik? Zašto?

Likovnu umjetnost predavala mi je Gordana Čiković, a muzičku Ljerka Bači

– dvije divne žene koje su me podsticale da razvijem svoje talente. Nastavnica

srpkohrvatskog jezika Smilja bila je

također sjajna drugarica, ali nije bila zanimljiva onoliko koliko prve dvije.

Zato sam samostalno birala i gutala

knjige i stalno sam bila u biblioteci

„Vlatko Foht“, koja je sada Vrhovni sud Federacije.

Koliko ste pisali pjesme u tom periodu, a koliko učili? Jeste li sačuvali nekadašnje radove?

Bila sam odlična učenica, ali nisam nikad bubala gradivo napamet – e to sam naučila sama, da sažimam lekcije, da mislim o tome šta učim i da to ulijevam u glavu bez velikog napora i učenja napamet. Nisam bila „bubalica“, ali voljela sam saznavati nove stvari i pamtiti podatke o svijetu i životu

meni je sve bilo novo i zato mi nikad u školi nije bilo teško niti dosadno. Mašta mi je pomagala savladati dosadu! Moja mama je čuvala naše školske sveske na tavanu kuće koja se nalazila odmah iznad Pionirske doline. Ali 1992. godine, kad je počeo rat, kuća je izgorjela i preselila se zajedno s mojim sveskama u prošlost.

Jeste li u kontaktu sa starim školskim prijateljima?

Vrlo rijetko sretnem nekoga od njih – mnogi više ne žive u našoj zemlji jer su ih život i rat rasijali po cijelom svijetu! Tu ima arhitekata, doktora i ekonomista, ima i medicinskih sestra i portira, neki od njih su umrli mladi ili poginuli u ratu, ali u mojoj glavi svi su ostali draga djeca moga djetinjstva – a čini mi se da sam iz svoje generacija ja jedina spisateljica.

Ferida Duraković Poznata spisateljica

Uostalom, moje ime na perzijskom jeziku znači Jedina, ili Jedinstvena latinska izreka kaže: što znači: „Ime je znak pokazuje našu prirodu i karakter.

Da možete, biste li nešto promijenili u svojim školskim danima?

vašta bih promijenila da se može! Eh... Prije svega, školu bih premjestila negdje na more i uvela svaki dan časove u prirodi!

Kako ste preživljavali prve dane pandemije, koliko vam je knjiga pomagala da prevaziđete svima nama teške trenutke?

Nama starcima zatvorenost u kuću ne pada teško kao vama mladima jer uvijek nađemo nešto što možemo raditi, a vaše godine traže da ste napolju, da se družite i trošite tu svoju nevjerovatnu energiju. Jako mi je žao što ne možete putovati, što se ne možete družiti i zaljubljivati na dernecima kao što smo mogli mi.... Ali i ovo će proći!

Vaša prva knjiga- utisci?

Ne mogu se tačno sjetiti koju sam prvu knjigu pročitala, mislim da su to bile Avanture Toma Sawyera koje je napisao Mark Twain, pa divna Heidi koju je napisala Johanna Spyri, pa onda Bašta sljezove boje , Branka Ćopića, pa Patuljak iz zaboravljene zemlje Ahmeta Hromadžića...

I sve bajke koje sam u biblioteci mogla naći!

Čime se trenutno bavite?

Uvijek se nešto kuha u mojoj kuhinji! Vidjet ćemo na šta će to izaći. Uglavnom sanjam da odem na more!

Poruka našim učenicima? Budite zdravi, veseli i pametni i pustite da vas život iznenadi ne bojte se nepoznatih predjela, ljudi, zemalja i ideja budite hrabri da mnogo toga vidite i doživite i onda odredite šta vama pripada na ovom svijetu i pod ovim lijepim velikim nebom! Znate li šta je Zona komfora“? Upitajte svoje nastavnike šta je to pa kada saznate probajte malo izaći iz svoje zone komfora i vidjeti šta tamo ima, uzbudljivo je i svašta ćete saznati!

Ferida Duraković Poznata spisateljica

Za početak, da vam se zahvalim na realizaciji divne ideje u kojoj bivši učenici i učenice pričaju svoje priče iz Osnovne

škole „Ahmet Fetahagić“, a sada OŠ

„Nafija Sarajlić“. To su svima nama neprocjenjive uspomene. Zovem se Tamara Vučinić, slikarka sam i bivša učenica naše škole i preponosna sam zbog toga iz više razloga.

Prvo, dok sam još bila učenica, vladalo je vječno rivalstvo između naše i OŠ

„Miljenko Cvitković“, sada OŠ M. Ć. Ćatić, ali su učenici naše škole, iako se nalazi na periferiji grada, ne samo osvajalinagrade, nego su iz nje

poteklemnoge javne ličnosti. Svi znamo za

Zabranjeno pušenje, Elvisa J.Kurtovića, Danisa Tanovića, Benjamina Isovića, Amilu Glamočak i još mnoge poznate ličnosti. Drugo, i dan danas moji najbolji prijatelji su oni koje sam upoznala u obližnjem obdaništu, a kasnije u školi. To je neprocjenjivo. I treće, postoji nekoliko nastavnika, pedagoga koje spominjemosa toliko ljubavi i zahvalnosti. Prisjetit ću se bar dijela svog školovanja u OŠ „ Ahmet Fetahagić“... Ono jedino za čim žalimo je to što imamo svega par fotografija i što je rat uništio materijalne uspomene. Kada bi me pitali, sa ove vremenske distance, šta je to što mi je najdraže u vezi naše škole pored toga što sam stekla osnovno obrazovanje i upoznala vrhunske pedagoge, su prijateljstva koja još uvijek traju. Većina ih uopšte ne živi u Sarajevu, ali nas to ne sprečava da budemo tu jedni za druge, jednako otkačeni, glasni i prisni. Školovanje sam započela 1977, a završila 1985. godine.

„UČENICI, hajdemo zajedno da bojimo grad!“ INTERVJU Tamara Vučinić Moja prva učiteljica bila je Rajka Milanović. Takvu učiteljicu bi trebalo da ima svako dijete. Na našu žalost, ona nas je napustila u drugom razredu, jer je postala direktorica škole, a mi smo dobili novu, Milosavu Vujić. I svi smo je se bojali. Stvarno se ne sjećam zašto. Ubrzo poslije toga, prihvatio nas je učitelj Novak Nastić i tada nam je zaista bilo divno. Malo smo divljali, jer su nam stalno mijenjali učiteljice, ali to nas je očvrsnulo za nastavnike.

Tamara Vučinić

UČENICI, hajdemo zajedno da bojimo grad!

INTERVJU

Tamara Vučinić

„UČENICI, hajdemo zajedno da bojimo grad!

Sjećam se da smo u četvrtom razredu išli u Zeleniku, u odmaralište. Tada sam jedini put u životu bila sa toliko nasmijanih lica za doručkom, ručkom i večerom, iz dana u dan. Morate znati da su nas rano budili, da smo spremali krevete, da je svirala truba i da smo svi trčali vani, jer se ujutro podiže zastava, a uvečer spušta. U sobi je spavalo po dvadesetak djevojčica, kao u filmu. Peti razred je donio razrednog starješinu, koji nam je ujedno bio i komšija, Slobodana Simića, razrednika savršenog balansa za humor, disciplinu i učenje. Često smo autobusima išli na izlete te obišli sva ona bitna mjesta na kojima se stvarala naša zemlja i vodile bitke i borbe protiv fašizma. Heroji antifašističkog rata su svi do jednog bili i ostali naši istinski heroji.

Oni su bili naši Don Kihoti. I sve se obilježavalo... Svaki praznik značio je napraviti priredbu. Velika je čast bila učestvovati. Hor je vodila Hatidža Tanović, majka našeg oskarovca. Na gramofonu nam je puštala ploče klasične muzike. Baš se pitam: „Kako li danas izgledaju časovi muzičkog?“ Naši su bili divni. Svi smo zavoljelimuzičko. Sem Hatidže i Slobodana, pamtim puno nastavnika po mnogo čemu, ali ću vam reći ko su oni koji su utkani u mene.

Esadija Dija Nanić- ne znam kako vam prenijeti, sažeto, u par rečenica, sve ono što je ona meni i danas. Opismenila me u bukvalnom smislu te riječi. Naučila me koliko je riječ moćna i kada je govoriš i kada je napišeš. Predavala mi je predmet koji se zvao srpskohrvatski, mi smo ga zvali SH, a ja bih rekla da je predavala kulturu, pravopis, ljubav, poeziju, ljubav prema čitanju i provaljivala je u sekundi za šta smo, ko smo, koliko možemo, dokle možemo. Sa njom sam išla u Mostar, vodila je nas nekoliko u kuću Alekse Šantića. Recitovali smo ga. Naučila me slušati tišinu... Recitovati Ujevića napamet, raspravljati o likovima ... čudesan pedagog. Čudesan.

Njen mlađi sin, Dado, koji sada živi u Americi, išao je sa mnom u razred, ni po čemu se to nije moglo osjetiti.

“

INTERVJU

„UČENICI, hajdemo zajedno da bojimo grad!“

Sem kada idemo kod Dade kući na rođendan. Rođendane smo slavili po kućama uz obavezan nadzor roditelja, jeli grickalice, nekako donijeli poneku cigaru, prigušeno svjetlo, slušali ploče, uz gitaru, prvi ples i igranje masnih fota. (Pitajte roditelje koja je to igra.) Druga nastavnica koja je puno toga kanalisala kod mene je Kornelija Rajnpreht. Nastavnica likovnog. Otvorila mi je put i kada su se roditelji protivili. Naslikala sam našu školu, a moj rad je pobijedio na svjetskoj izložbi 1984. godine. To je bila posebna godina. Dobila sam nagradu (slika se i danas nalazi u zgradi UN-a), a potpisala ju je Indira Gandi i te godine umrla. Tada su organizovane i Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Zbog blizine naše škole, a i stanova, većina nas je sa balkona gledala paljenje olimpijske vatre. Veličine događaja postaneš svjestan jedno dvadeset godina kasnije... I znate šta, škola nam je organizovala potpuno besplatno gledanje nekih takmičenja. Nastavnici su nas vodili. Ne znam kako je bilo sa drugim školama, ali mi smo imali tu privilegiju. Predivno iskustvo, skoro bajkovito. Mi smo se puno družili. Svi smo radili ono što volimo i baš uživali. Imali smo sve vrijeme za obaveze i uživanje. Puno smo pričali, nismo gledali u kompjutere iako su se tek pojavili. I takvi smo i danas. Ono što radim danas je ono što volim. Slikam. Meni je svaki dan vrijeme za ono za štoja hoću. Kada radite ono što volite, posao vam postane hobi. Tako sam i u ovoj pandemiji slikala. Imala sam čak osam samostalnih izložbi i evo sprema se još jedna u Liježu. Ne gledam TV, sem filmova, čitam knjige i okružena sam divnim ljudima. A za vas nemam nikakvu poruku, ali se iskreno nadam da u sljedećoj godini možemo napraviti zajedničku izložbu u holu škole, naravno, ko bude htio da mi se priključi. Izložba jednostavnog naziva : „UČENICI, hajdemo zajedno da bojimo grad!“ Zatim ćemo je uz neki performans prebaciti negdje i nastaviti onako kako su to i uvijek radili učenici naše škole...

Tamara Vučinić

NAKRILIMAZNANJA

Od početka života na zemlji čovjek se razvio i napredovao – evoluirao. Njegov razvoj nije bio zasnovan na materijalnom bogatstvu, nego na umnim potencijalima. Znanje je čovjeka učinilo sposobnim za obrađivanje zemlje, istraživanje svemira, razvijanje tehnologije i brojne druge sfere koje danas čine našu civilizaciju. Svaka velika promjena čovječanstva, od početaka zemljoradnje i obrade metala pa do industrijske revolucije i digitalne ere, zasnovana je na znanju. Na svojim širokim krilima ono nas nosi ka razvijenijem, uspješnijem i “svjetlijem” svijetu.

No, znanje ljudi nekada shvataju krivo. Ono nije samo skup informacija koje primamo. Znanje je i način života, i rad, i pamet. Na plemenitom putu učenja potrebno je uložiti truda koji nas vodi znanju, ali tu nije kraj staze. Jer, naše znanje ovisi i o tome da li ga i na koji način primjenjujemo.

“Nije mudar onaj koji puno zna, već onaj čija su znanja korisna”, rekao je čuveni Eshil. Ono je kao voda za dušu, njime se svakodnevno pojimo. Važno je i stoga što čovjek njime diže svoju vrijednost i vrijednost društva. Tamo gdje nema znanja, teško je odvojiti dobro od lošeg i ispravno od pogrešnog. Danas se sve temelji na određenom nivou znanja - svakodnevni život, ocjene, tehnologija, pa čak i igrice, sportovi i zabava.

Znanje, shvaćeno kao puko prikupljanje informacija, ima svoje granice. Znanje, kao otvaranje uvijek novih vrata spoznaje i razmišljanja, nema granica. Prvi slučaj je kao prenapuhan balon –puknut će i sve će informacije otići iz njega. Drugi slučaj je poput slobodnog leta kosmosom –što više prostranstava otkrivamo, put nam je sve širi.

“Um je poput padobrana – funkcioniše jedino ako je otvoren”, poručio nam je Albert Einstein jedan od najvećih umova čovječanstva, onaj u kojem su se sretno spojile informacije, mašta i sposobnost promišljanja.

Zato, naš put ka boljitku, ličnom i zajedničkom, ne ovisi o tome koliko smo bogati ili materijalno prividno moćni. Ovisi o tome šta znamo, kako znamo i jesmo li se spremni upustiti u traganje za nespoznatim i raširiti granice spoznaja kojih primamo i mašte kojom snivamo.

Abdurrahman Posavljak VII1

GRANICE MOG JEZIKA-GRANICE MOG SVIJETA

Zamislite svijet bez mogućnosti komuniciranja sa drugim ljudima i bez mogućnosti izražavanja osjećaja...

Jezik ima više dobrih strana i funkcija, sve su različite, posebne, te bitne na svoj način. Od momenta kada izgovorimo prvu riječ i svijetu pridodamo svoj smisao, pa sve do posljednjeg trenutka, zaogrće nas svojim nježnim skutom poput beskonačne ljubavi majke.

Kao sredstvo komuniciranja vrijednosti, uvjerenja i običaja, ima važnu društvenu funkciju i potiče osjećaj grupnog identiteta i solidarnosti. To je sredstvo kojim se kultura, njezine tradicije i zajedničke vrijednosti mogu prenijeti i očuvati. Jezik je temelj kulturnog identiteta.

Pozitivne riječi, kao što su "mir" i "ljubav” grade otpornost. Koristimo li ih češće od negativnih možemo pokrenuti motivacijske centre mozga, tjerajući ih na akciju.

Promišljajući o svom identitetu, ne možemo ne razmišljati o svom jeziku, svom govoru, odnosno načinu na koji oblikujemo i vidimo svijet koji nas okružuje. Naš jezik govori o nama.

Koristeći razne vrste riječi otkrivamo svoju osobnost.

Jezik, također, treba proučavati od početne tačke njegove prakse. Wittgenstein je rekao: ,,Govoriti jezikom je oblik života‘‘.

Koliko je samo glasova i riječi prošlo kroz naš izričaj, a koliko ih je ostalo neizrečeno u našim mislima? Koliko smo samo riječi, i lijepih i ružnih, nježnih i grubih, podijelili sa svojim bližnjima, prijateljima, polaznicima, prolaznicima? Kako samo nijemost može boljeti!

Danas često žurimo, ne znamo ni sami kuda, i zaboravljamo čuti i bolje osluhnuti poneku riječ koja znači više od svoje rječničke definicije – ona sadržava osobnost onoga ko je izgovara.

Jezik zato postoji: da ga čujemo, da ga osluškujemo. Čini se da na to često zaboravljamo: kao da ne čujemo ni sebe ni druge. Snaga njegovog govora je da ga svi razumijuGovorite ono što znate i vjerujete. Elokvencija je moć prevođenja istine na jezik koji je savršeno razumljiv osobi s kojom razgovarate. Svaka riječ, pa i tišina koja povezuje pojedine riječi, čini nas osobama koje na jedinstven način ostvaruju jezični potencijal.

GRANICE MOG JEZIKA GRANICE MOG SVIJETA

Govorite ono što znate i vjerujete. Elokvencija je moć prevođenja istine na jezik koji je savršeno razumljiv osobi s kojom razgovarate. Svaka riječ, pa i tišina koja povezuje pojedine riječi, čini nas osobama koje na jedinstven način ostvaruju jezični potencijal. Naš jezik, bosanski, kako kaže Isidora Sekulić: "Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cvijeća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa sjeme" , prebujna je bosanska livada te čini svijet raznovrsnijim. Jezici ne ograničavaju našu sposobnost percipiranja svijeta ili razmišljanja o svijetu, nego usmjeravaju našu pažnju i razmišljanje na određene aspekte svijeta.

Rastu nove riječi, novi svjetovi. Takav jezik ne ograničava naš doživljaj svijeta, jasno je da svijet ograničava obim jezika. Jezik nas tjera da se usredotočimo na različite aspekte svijeta. Dijelim mišljenje Mary Osborne:” Granice mog jezika možda nisu granice mog svijeta, ali su granice mog svijeta definitivno granice mog jezika.”

Sumeja Klačar

SAJAM „MOĆ KNJIGE“

Fotografije nam je poslala te sajam posjetila i Selma Zukan učenica

8-3. Na sajmu su bili i i učenici 8-2 te učenici IV 3 sa svojom učiteljicom Sanelom Karahalilović.

Obilježavanje tridesetogodišnjice nezavisne nam domovine Bosne

i Hercegovine

Povodom tridesetogodišnjice održavanja Referenduma na kojem su se građani Bosne i Hercegovine izjasnili “ZA suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, u našoj školi održan je niz aktivnosti.

Počele su Historijskim časom 18. februara na kojem smo prigodna izlaganja održali učitelj, ratni veteran 105 - e motorizovane brigade, Fahro Čengić i ja, nastavnica historije Merima Jašarević. I đaci su dobili svoja zaduženja. Nedim Hasanović, učenik VII3, prisutnima je objasnio u čemu je razlika između agresije i građanskog rata, kako bismo još jednom ponovili, da je na suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je međunarodno priznata 6. aprila, samo dva dana poslije, izvršena vojna agresija.

Upoznala sam prisute sa nekim događajima iz pomenutog perioda objasnivši da to nisu najznačajniji datumi, nego da su se jednostavno tada izborili za mjesto u izlaganju. Govorili smo o bliskoj prošlosti, a kao direktnom svjedoku spomenutih događaja, jako mi je teško prosuditi koji je važan više, a koji manje. Svi oni, koji su taj užas preživjeli, sa svakim podsjećanjem proživljavaju ga ponovo.

Kraj tog izlaganja uljepšali su učenici Amir Memišević VII1 i Ahmed Muhamed Hido VII3, pročitavši odlomke iz oproštajnog pisma generala Armije Bosne i Hercegovine, pokojog Jovana Divjaka. Uvod za izlaganje učitelja Fahre dala je učenica IX2 Medina Šehović koja je pročitala svoju pjesmu. Njena pjesma je nagrađena 3. mjestom na Konkursu za literarne radove pisanim povodom obilježavanja 29. godišnjice od osnivanja 105. motorizovane brigade Armije BiH. Učiteljevo izlaganje moglo je početi. Njegova publika bili su njegovi učenici. S njim su proveli pet godina i učili bosanski jezik, matematiku, prirodu, društvo i sve ostale predmete. Sada su ga vidjeli u jednoj drugoj ulozi- ulozi vojnika, branitelja, oca djece školaraca koji pod granatama idu u školu, supruga žene koja ga čeka da se vrati sa linije... Uzeo je dvije krede u boji i njima nacrtao dva kruga. Prvi krug je bio grad Sarajevo, a drugi krug je predstavljao prsten opsade koji je agresor stezao oko grada duže od 1460 dana.

Obilježavanje tridesetogodišnjice nezavisne nam domovine Bosne i Hercegovine

Onda je bijelom kredom nacrtao treći krug. Taj je predstavljao slobodnu zonu. Istom kredom nacrtao je samo jedan prolaz u opkoljeni grad! Samo jedan prolaz! U grad se moglo ući iz pravca Igmana, tunelom koji su građani prokopali ispod aerodromske piste. Na svojim krugovima nacrtao je dvije granične tačke. Te tačke omeđile su 12 km zone odgovornosti 105. motoritzovane brigade. Naša škola nalazila se u toj zoni. A onda je stao i rekao: “Kada ste spomenuli generala Divjaka, meni su oči zasuzile.” Ispričao nam je kako ga je poznavao, kako je general dolazio usred noći da obiđe položaje na kojima su bili borci. Kazao je da je volio šah, a da si oni u jedinici imali odličnog šahistu. Svaki put kada bi došao, odigrali su partiju šaha pod svjetlom kandila ili svijeće. I poslije rata su se sreli, na kupanju. Kada je prišao da ga pozdravi, opkolili su ga njegovi tjelohranitelji. General je rekao: “Sve je u redu, ovo je moj drug iz rata”, a to je svakako posebna čast. Na kraju časa, Džejna Mirojević, učenica VII3 je pročitala dio teksta koji je pisala naša direktorica gđa Aida Petković o prvom Kvizu znanja iz historije i geografije koji je održan ratne 1993. godine. (O kvizu smo pisali u novinama prošle godine). Direktorica se na kraju časa obratila prisutnima. Plačući je govorila o sjećanjima na ratne godine, organizaciju nastave, borbu za čas više. Ali nije bila jedina kojoj su suze zamaglile oči. Svi prisutni su izašli vlažnih obraza.

Ovakve priče stvaraju heroje, a njih je mnogo. To su oni koji brane grad, kao i oni koji poučavaju nekoga, i oni koji uče. Heroji su majke koje djecu šalju u školu, dok same odu na najbliži izvor pitke vode, kako bi djeca imala za piće kada se vrate. Heroji su i doktori koji spašavaju živote, kao i oni ljudi koji postaju roditelji u preteškim vremenima.

Ne ponovilo se nikada i nigdje!

Naša radionica povodom obilježavanja Dana planete Zemlje

Naša čarobna planeta Zemlja je prije mnogo godina blistala od čistoće i bila je sretnija. Sada na njoj je često prisutno smeće. Svuda po njoj su plastične vreće, koje je zagađuju i zbog toga joj više nije do sreće.

Mnogi ljudi, djeca i razne tvornice više ne mare za planetu Zemlju, samo bi da ispune svoju čudnu želju i da unište svoju planetu Zemlju.

Ali, ima i onih koji misle na planetu Zemlju, čuvaju je, čiste je, sade razno drveće i cvijeće i trude se da ispune njezinu najveću želju.

Našoj planeti je najveća želja, kada je čuvamo i brinemo o njoj.

Zato Vas molim da pokušamo svi zajedno da očuvamo i sačuvamo našu planetu Zemlju, ona je naš dom i prema njoj se ophodimo najbolje što možemo!

Zašto ne marimo za našu planetu Zemlju?

Zato što zbog naše velike sebičnosti, škrtosti mislimo samo na sebe, na sve što je umjetno i što je štetno za planetu Zemlju.

Uvijek nam je svega malo, malo nam je auta, nafte, tvornica, plastike i hemijskih preparata koji su štetni za našu planetu.

Ona se umorila od borbe i polako se gasi, odustaje!

Planeta ima svoju dušu i osjećaje, ali, u zadnje vrijeme ona posustaje.

Svaki dan je sve siromašnija, priroda se buni, ne može da opstane od silnog smeća i nedostatka drveća.

Ako želimo da naša planeta opstane, onda se udružimo svi i napravimo akciju!

Očistimo našu planetu od nepotrebnog smeća, posadimo bezbroj drveća i cvijeća, čuvajmo naše šume pa će sretne da se bude, reciklirajmo otpad, koristimo platnene vreće, a naša planeta Zemlja će da blista od sreće!

Amina Pramenković VI

Naša posjeta gradu Tešnju

Tešanj je grad koji mi nikada neće pobjeći iz sjećanja, uvijek ostaje kao jedno mjesto puno avanture i zabave. Dugo planirani izlet u Tešanj me oduševio. Putovanje u grad smo započeli ranim ustajanjem i dolaženjem ispred škole zatim smo se smjestili u autobuse. U jedan smo ušli mi- VIII 1, a u drugi su otišli VIII2 i VIII3. Svi smo se smjestili i krenuli na put za odredište. Put do Tešnja je brzo prošao sa svim pričanjima, pjevanjem, ali ipak su svi bili pomalo uspavani. Prvo smo posjetili Fabriku knjiga Planjax, dočekao nas je Bajruzin Hajro Planjac, pisac za djecu i mlade, te glavni urednik u Planjax-u. Odmah nas je upoznao sa planom obilaska. Obišli smo samu fabriku, bilo je dosta mašina te papira koji će biti uskoro ispunjeni, radnika koji su marljivo radili. Ljubazni radnici su sve učenike i nastavnike poslužili sokom, odmorili smo se, a zatim uputili na malo predavanje glavnog urednika i pisca Bajruzina Hajre. Ispričao nam je o njegovoj karijeri, puna je inspiracije i zanimljivih priča. Naša posjeta se zatim završila u Planjaxu. ali nikako i Tešnju. Uputili smo se ka samoj tvrđavi Tešnja, predivna građevina interesantnog izgleda i sastavljena od raznih prolaza. Pogled sa najviše poente tvrđave je onaj koji oduzima dah, čitav pogled na grad je jedinstven. Sahat -kula ispod tvrđave ostavlja predivan dojam, sa satom koji uvijek pokazuje tačno vrijeme. Područje tvrđave u kojem su se nalazile same raznolikosti kao što su mačevi, noževi, zapisi, velike novčanice, stvari koje smo spominjali na času historije je također bilo zanimljivo vidjeti. Sve je to dio naše historije i daleke prošlosti. Ferhad- begova džamije je bila sljedeća za obilazak, sami prizor je predivan svojom unikatnošću. Centar grada se nikako ne može zaboraviti. Ima mnoge prodavnice, restorane. Zatim je bilo vrijeme za manji odmor i jelo, te smo se zaputili prema mezarju pjesnika i književnika Muse Ćazima Ćatića, obišli smo mjesto i zaputili se nazad prema autobusima, nažalost tu se naša avantura u Tešnju završila.

Putovanje će mi uvijek ostati u sjećanju kao jedan zabavni, poučni izlet. Ilma Selak VIII 1

Edukativno-rekreativni izlet u Tešanj

Nakon dvogodišnje izolacije i on-line okruženja napokon izlet. Spremni smo bili otići bilo gdje kako bismo putovali i družili se. U početku smo, dok nismo vidjeli i doživjeli ovaj prelijepi gradić, bili pomalo skeptični. Hoće li nam biti dovoljno zanimljivo? Ima li se šta vidjeti!? Bili smo više nego oduševljeni gradom te shvatili koliko malo poznajemo našu domovinu.

Pod današnjim se imenom Tešanj prvi put spominje 1461. godine u Povelji kojom kralj Stjepan Tomašević svome stricu Radivoju Krstiću uz ostalo daruje "i na Usori grad Tešanj".

Uputili smo se odmah ka Bobarama, sjedištu Izdavačko-štamparske kuće Planjax komerc.

Bajruzin Hajro Planjac nas je pozvao na ovo putovanje i na svome predavanju pričao o svom životopisu, te pokazao koliko su nam knjige naši prijatelji i sugerisao da to uvijek imamo na umu. Obišli smo štampariju te Muzej stare i rijetke književnosti.

Zalili smo drveće u Aleji pisaca koju su posadili grafičari ove kuće 2018. godine ispred područne škole Abdul Vehab Ilhamija, a povodom 30 godina uspješnog rada. Svako drvo nosi ime pisca – posađeno je 30 stabala sjećanja za 30 najtiražnijih pisaca čija su djela u proteklih godina izdavali i štampali u ovoj izdavačkoj kući. Kupili smo i pregledali zanimljive knjige pa se častili i odmarali u restoranu Habetova koliba.

Pored prirodnih ljepota Tešanj ima bogatu kulturno-historijsku prošlost. Obišli smo staru Gradinu, jednu od najznačajnijih i prostorno najvećih tvrđava na prostoru BiH, zatim džamiju Ferhadiju, izgrađenu 1564. godine.

Posebno nam je bila interesantna sahat-kula, koja je jedna od četiri u BiH koje još i danas rade, a izgrađena je u 17.stoljeću i visoka 18,5 metara. Tu je i Eminagića konak, najstariji i najljepši objekat porodičnog graditeljskog naslijeđa u Tešnju, a smatra se da datira još iz 1860. godine. Posjeta mezaru pjesnika Muse Ćazima Ćatića je bila jako lijepa.

Poslije svih obilazaka ostalo je premalo vremena za šetnju gradom i slobodno vrijeme. Moramo opet doći, to je sigurno!

Sumeja Klačar VIII 2

Moj doživljaj grada Tešnja

Sam dolazak u Tešanj je bio jako interesantan i trenutno jedan od najposebnijih izleta. Vožnja se ponekad činila dugom, međutim, sve dok je oko vas vaše društvo i dok je atmosfera onakva kakva treba da bude nijedan put nije predug pa tako ni taj koji smo zajedno prešli. Posjetili smo razne znamenitosti Tešnja te i samu njegovu priču. Tvrđava koju smo posjetili podsjećala me najviše na grad Bobovac zbog samog izgleda, ali i ambijenta kojeg smo mogli vidjeti. Trg na kojem smo proveli dosta vremena i družili se, doimao se kao mjesto na kojem se može uživati sa svojim prijateljima . Ovaj izlet je bio prilika da se svi još više družimo te da upoznamo malo ipak drugačije živote od onih koje mi vodimo u našem Sarajevu. Posjeta mezaru pjesnika Muse Ćazima Ćatića je bila jako lijepa. Iako smo bili umorni nisam mogla propustiti priliku da saznam nešto novo jer ovaj izlet nije bio samo posjeta već i potraga koja će nas dovesti do novih saznanja i prijateljstava. Uživala sam u posjeti ovom gradu kao i susretu s meni do sada nepoznatom piscem. Bajruzin Hajro Planjac nas je pozvao na ovo putovanje i na svome predavanju naučio nekim novostima, te pokazao koliko su nam knjige naši prijatelji i sugerisao da to uvijek imamo na umu. Uspomene koje sam stekla tog dana zauvijek ću pamtiti sjećajući se koliko sam zapravo uživala u svom djetinjstvu. Putujmo-

život nije namijenjen da se živi na jednom mjestu!

Selma Zukan VIII 3

PUTOPISI

BILO NAM JE BAŠ LIJEPO...

Neki od utisaka sa izleta...

Bilo nam je baš lijepo, zabavljali smo se, pronašli kornjače, punoglavce, igrali se lopte. Svima je bilo zanimljivo obići piramide. Sunce je sijalo, bili smo i u jednoj pećini! Vrlo je zabavna. Kupili smo i ogrlice sa kristalima! Na povratku smo slušali pjesme u busu, pjevali, jeli grickalice. Ima se još dosta toga pričati o ovom izletu, ali za sada samo o nekim najzanimljivijim dešavanjima!

Išli smo na Bijambare, bilo je sunčano i toplo, igrali smo raznih igara, upoznao sam novog druga-Džana koji je muzičar kao i ja. Obojica volimo slušati jazz, vrlo brzo smo se sprijateljili. Prerano smo krenuli kući. Volio bih da je trajalo duže.

Kan Merzić VI 2

25.5.2022. godine išli smo na školski izlet na Bijambare. U pola 9 smo krenuli ispred škole. Na putu prema Bijambarama, u autobusu nas je bilo baš puno. Čim smo stigli išle smo u šetnju, prostrle deke, igrali odbojke. Odbojke je sa nama igrala i nastavnica Merima. Kući smo krenuli u pola 1 što je bilo prerano. Ovo je bila avantura koju ću zauvijek pamtiti.

Nejra Medošević VI2

Mila Mešković V 1

ČASOVI U U ZELENOJ UČIONIČI I U SKOLSKOM DVORISTU

UČENIČIVI 1NAHISTORIJSKOMČASU

Udruženje maloljetnih boraca Općine Centar je 08.6.2022. god. bilo organizator jednog veoma važnog i posebnog historijskog časa na kojem su učenici VI 1 zajedno sa razrednikom Mirzom Omerdićem aktivno slušali o herojskim podvizima pripadnika Crnih Labudova te odali počast poginulim borcima na spomeniku na Maloj Kuli te dobili značajna priznanja. Nakon pješačkog hoda svih učesnika centralni čas je održao ratni komadant Munib Dervišević Munja, a na mjestu Orlovac.

Himna Osnovne škole "Nafija Sarajlić"

U moru nauka i znanja ima mnogo interesovanja, svi koji mi predaju u školi trude se da svaki predmet volim.

U školskoj klupi redovno sjedim, dobro učim, zato više vrijedim, život mi je poput neke bajke, slušam savjete oca i majke.

Refren:

Torba puna mi je knjiga, u mojoj glavi nema briga, od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.

Osnovna škola "Nafija Sarajlić" na mom licu budi smajlić, tu idem veselo po novo znanje želim petice i ništa manje.

Refren:

Osnovna škola "Nafija Sarajlić" na mom licu budi smajlić, tu idem veselo po novo znanje želim petice i ništa manje.

OBILJEŽILI SMO SVJETSKI DAN JABUKA

Postoje dokazi da su ljudi jeli jabuke još prije 6500 godina prije nove ere. Poznati grčki mit kaže da je grčka boginja svađe Eris bacila jabuku između tri najmoćnije božice Olimpa: Heru, Afroditu i Atenu, a na jabuci je pisalo za najljepšu“. Božice se međusobno nisu mogle dogovoriti koja je najljepša pa su za sud pitale trojanskog

princa Parisa. Afrodita je potajno Parisu obećala najljepšu ženu na svijetu Helenu ako za uzvrat nju proglasi najljepšom božicom Olimpa. Paris je pristao, proglasio Afroditu najljepšom, dobio Helenu te je tako izbio Trojanski rat.

Potaknuti ljepotom i zdravljem ovog voća naši učenici i nastavnica Alena organizirali su druženje uz konzumaciju raznih delicija od jabuke... U vedroj atmosferi učenici su konzumirali jednu od najzdravijih voćki, čitali zanimljive poruke i tako obilježili Svjetski dan jabuke.

Posjeta JU Dom kulture i mladih“, Općine Centar, Sarajevo

Jučer u popodnevnim satima posjetila sam JU Dom kulture i mladih“ Općine

Centar. Razlog mog dolaska je takmičenje iz tehničke kulture, na kojem sam osvojila drugo mjesto. Pri samom dolasku su nas dočekali svečanim programom.

Svoje vrijeme za nas je odvojio i načelnik naše općine, Srđan Mandić i vijećnici

Općinskog vijeća. Neizmjerno sam zahvalna mojoj nastavnici tehničke kulture i

ostalim nastavnicima koji su zahvalni za moj uspjeh. Mišljenja sam da takmičanja i uspjesi na istim mogu biti veliki vjetar u leđa“ svim učesnicima. Imam dojam da djeca mojih godina jako rijetko ili nikako ne posjećuju kulturna dešavanja koja su našem gradu svakodnevna. Željela bih da se djeca više interesuju za kulturu i sport.

Ziba Čavčić

Moji utisci sa 33. sajma knjige

Korisnica sam udruzenja Alden S.46. Od samog pokretanja udruzenja mi imamo razne edukacije i sekcije. Posjećujemo mnoge događaje koji se dešavaju u našem gradu, pa smo tako odlučili da odemo i na sajam knjiga. Bilo je predivno. Samim dolaskom izazvali smo veliku pažnju prisutnih jer sa nama su išle maskote. Obišli smo sve štandove, pogledali knjige i druzili se sa ostalom djecom. Odjednom je dosla teta Dženita koja je osnovala udruženje i rekla nam da ćemo se i mi predstaviti na bini sa našim plesom koji smo uvježbali. Bilo je predivno. Otplesali smo tri plesne tačke i dobili ogroman aplauz. Osjećala sam se ushićeno, ponosno i nekako čudno. I danas kad se sjetim tih divnih trenutaka sa Sajma knjige sreća mi bude na licu. Zahvaljujem se teti Dzeniti na posjeti sajmu i lijepom druzenju.

Lamija Hodzić, IX1

MOJASTRAŠNAAVANTURA

Ja se zovem Dino. Imam 12 godina. Ispričat ću vam svoju najbolju i najstrašniju avanturu. Bio je April 2020. godine. Krenuo sam na put sa roditeljima. Pakujući stvari, odlučio sam ponjeti malu spravu koju sam dobio za rođendan od svog druga. Mislio sam da je bezazlena igračka, međutim u nastavku priče ćete uvidjeti da ipak nije bila toliko bezopasna. Put je bio dug i dosadan. Slušajući muziku, držao sam u ruci tu malu spravu sa dugmićima. Bila je jako čudna i imala je crveno veliko dugme na sebi. Pomislio sam da bi trebao pritisnuti na njega i to sam učinio. Ispred nas se pojavio veliki dinosaurus. Auto je stalo, a mi smo počeli bježati. Ja sam mu bio najinteresantniji i trčao je zamnom. Bio je brži od mene, pa sam se morao sakriti. Na svu sreću čudnu spravu sam držao u ruci i pritisnuo zeleno dugme. Dinosaurus je otišao i nikada ga više nisam vidio. Od tog trenutka nikada više nisam stisnuo to dugme. Nastavili smo put, a spravu sam vratio drugu koju je je poklonio meni.

Možda i on bude želio da doživi ovakvu avanturu. Bio sam jako uplašen i sretan u istom trenutku, jer sam mogao upravljati dinosaurusom.

Dino Jamakosmanović VI 2

DOMOVINO MOJA

Domovino moja u srcu te nosim, svakoga dana s tobom se ponosim.

Ti si moja rodna gruda, moja sreća i moja druga.

Tebe volim, u tebi živim i svakoga dana tebi se divim.

Danas je tvoj dan, od srca Ti želim sretan rođendan!

Sretan Ti 25. novembar

Dan državnosti Bosne i Hercegovine

Jedan leptirić, potpuno crveni.

Samo se nešto rumeni, a ponekad i zadrveni.

Drugi leptirić, potpuno žuti.

Samo se nešto ljuti, i uvijek sleti na cvijet žuti.

MOJAŠKOLA

Moja škola

puna je znanja, sreće i radovanja.

Kad se u školi puno uči, đaci jedva čekaju da idu kući.

Ali svi žele da se u ovu školu vrate, jer tu najljepše cvijeće cvate.

Tu se ljubavi prve kriju i najveći snovi sniju.

Treći leptirić, potpuno plavi.

Samo bi nešto da slavi, i misli da je on onaj pravi.

Amina Pramenković VI 1

MIRZAŠAKRAK II2

DOMOVINO MOJA

Domovino moja,u srcu te nosim, svakim tvojim kamenom se ponosim.

Tvoje rijeke i planine sliče nježnom cvijetu

i zato si,Bosno moja,najljepša na svijetu.

Tvoja ljepota nas grli kao rođena majka pa,kako i ne bi,ti si najsjajnija bajka.

Mnogi su pokušali da unište tvoju ljepotu ali,ti živiš i živjećeš uvijek u životu.

Kako da pomislim,da te napustim,domovino moja

kad mojim venama teče krv tvoja.

Bosna se iskreno i srcem voli i svaki udar na nju,u srce me zaboli.

Ti si moj ponos i moja djedovina

i sve dok živim,bićeš moja najljepša domovina.

Ajlin Salimović II3

Volim da živim u Bosni i Hercegovini jer sam se u njoj rodila.

Volim da živim u Bosni i Hercegovini jer je u njoj moj dom.

Volim da živim u Bosni i Hercegovini jer je u njoj moja porodica, moja mama i babo, moj brat i braco, nana i tetka, deda i nena.

Voli Bosnu i moja rodica Ema, koja često dođe iz Luksemburga i našoj sreći nema kraja.

Voli Bosnu i moj rođak Hamza, kad nam dođe iz Njemačke. Sa njim se najbolje igram i smišljam zanimljive avanture.

Volim da živim u Bosni i Hercegovini jer volim svoju učiteljicu i drugare. Zajedno učimo o svemu, o našoj Bosni i drugome mnogočemu.

U Bosni volim sve svoje mace: Crnu nindžu, Šarenu, Larenu, Tralenu, Crnu, Bijelu, Sivku i Mrvicu.

Tu su i moje cuke: Zuma, Maršal, Koka, Pujda i još puno malih kuca za koje imena tek smišljam.

Bosna ima najljepšu prirodu u kojoj volim da uživam. U jesen drveće dobije najljepše boje, a ja mnogo volim da šetam po opalom šarenom lišću i sanjarim i sanjarim....

Bosna ima najukusnije voće i povrće, a moja mama pravi najbolje kolače.

Volim Bosnu, jer tu je ljubav, vole mene i ja volim sve. Sve druge zemlje su nečije, a Bosna je moja i sve u njoj je moje.

PLAVENTILO MOJE DOMOVINE

Bosna je moja naljepša u proljeće, kada u njoj cvjeta cvijeće.

Kada kroz nju laste lete, osjećam se kao najsrećnije dijete.

A onda domovinu sunce obasja, pa svaka rijeka u njoj zasja.

Istoimena rijeka njom plovi i duboke kotline lovi.

Samo Neretva, bježi od rijeka svih i putuje do mora dalekih.

Zbog njih se Bosna moja plavi i u mraku i na javi.

MIRZA ŠAKRAK II2

Pisanje bloga u nastavi

MOJ ŽIVOT NA ZELENOM TEPIHU

DANAS SAM DOBIO IDEJU DA VAM ISPRIČAM O MOM ŽIVOTNOM PUTU U FUDBALU.

FUDBAL JE MOJA VELIKA LJUBAV. KROZ NJEGA SAM DOŽIVIO MNOGO USPONA I

PADOVA, ALI SVE JE TO SASTAVNI DIO ŽIVOTA SVAKOG FUDBALERA. NAJBITNIJE OD

SVEGA JE DA NIKAD NE ODUSTAJEMO I POSLIJE IZGUBLJENE UTAKMICE TRENIRAMO

JOŠ JAČE I POSVETIMO SE NAREDNOJ.

Prve fudbalske korake započeo sam sa 7 godina u ŠF Bambinosi”.

Upoznao sam mnogo drugara i zavolio svog prvog trenera. Iako mi je u tom periodu bio cilj samo da se igram i zabavljam, ubrzo smo krenuli na turnire i utakmice. Trudili smo se svi da damo sve

najbolje od sebe. Tako smo sa samo 7 godina učestvovali na međunarodnom turniru u Makarskoj i osvojili 2.mjesto. Bio je to veliki uspjeh za nas i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Došao je trenutak kada sam poželio da probam nešto više i odlučio sam da nastavim u FK Željezničar.Iako sam tu proveo samo 6 mjesesci,postigli smo veliki uspjeh osvojivši Champion Trophy turnir.Učestvovali smo na međunarodnom turniru u Međugorju.

Pisanje bloga u nastavi

AKADEMIJAFK SARAJEVO

Slušao sam često o Akademiji FK Sarajevo. Tamo su mogla doći samo

djeca, koju skauti prepoznaju i pošalju poziv. Tako jednog dana i mene

obradova njihov pozivi i postadoh članAkademije FK Sarajevo. Pored

utakmica redovne lige, posjetili smo i najjače klubove Partizan i FK

Crvena zvezda u Beogradu. Odigrali smo i turnir, na kojem smo

osvojili 1.mjesto.

1.mjesto liga Općine Centar

Moram vam spomenuti i uspjeh koji sam postigao sa ekipom za našu školu Nafija Sarajlić

Osvojili smo 1.mjesto liga Općine Centar

Dragi moji, ukratko sam vam predstavio 6 godina mog života u fudbalu. Nemoguće je da vam to sve opišem, samo vam mogu reći da ako volite fudbal, ispunite svoje snove. Prije svega mi smo porodica, drugari, zajedno putujemo, slavimo rođendane i dijelimo i dobro i loše.

NUR SALIMOVIĆ

BLOG O JAHANJU

EMINA TALIĆ VI1

VRANKA&GAVRAN

UPOZNAJTE MOG KONJA

Upoznajte mog konja, njegovo ime je Gavran i ima 14 godina. Čistokrvni je lipicaner, bijele boje i boravi u Konjičkom Klubu Hidalgo na Sedreniku.

On je jedan od najvećih konja u klubu, a s tim najbolji konj u klubu za preskakanje prepone. Njegova najbolja prijateljica je Vranka, visoka crna kobila.

Moj konj se osobno ne voli baš maziti (hahahaha), ali svakom konju treba se prilaziti polako bez naglih pokreta i isto tako ih se treba maziti. Konjima se uvijek treba prilaziti sa lijeve strane.

JAHANJE KAO SPORT

Jahanje kao sport je vrlo zahtjevna i opasna disciplina, dijeli se na trapijsko jahanje, rekreativno jahanje, takmičarsko/stalno jahanje. Rekreativno i takmičarsko jahanje dijeli se na preponsko jahanje, dresurno jahanje i endurans. Ja sam učestvovala na takmičenjima u obje discipline sa Gavranom, a takodje ove sezone 2022. ići ću na dresuru sa Hindom, mladom arapskom kobilom.

Dresurno jahanje sa Gavranom

Preponsko jahanje sa Gavranom Dresurno jahanje sa Hindom

Preponsko jahanje je moja najdraža disciplina, a ujedno druga najzahtjevnija disciplina. Visina preskakanja može biti od 30cm do 180cm, ali visine više od 120cm najzastupljenije su u stranim državama, a najviše u SADu i EU. Kod nas u BiH visine idu do 120cm na treninzima, ali na takmičenjima ne idu više od 100cm. Najviša visina što sam ja skakala sa Gavranom je 90cm, sa kobilom Srnom 70cm, sa kobilom Hindom 60cm i sa kobilom Elom 50cm.

Gavran

Hinda

Srna

JAHANJE KAO SPORT

Dresurno jahajne je disciplina u kojoj se gleda stabilnost, agilnost i poslušnost i konja i jahača, postoje razni nivoi dresure KUP DJECA (do 14god.) , KUP JUNIORI (od 14 do 18god,), KUP

SENIORI (18+ god.), MLADI KONJI (za konje mlađe od 8god.).

Hinda

1. MJESTO SA GAVRANOM Gavran

Omar Huremović

Zovem se Omar i treniram fudbal još od malih nogu. Sada sam šesti razred. 2020. godine moja

ekipa i ja osvojili smo Champions trophy turnir. Kao nagradu trebali smo putovati za Beč na veliki evropski turnir, ali nažalost zbog korone taj put nam je otkazan. Sada smo pozvani da igramo na međunarodnom turniru koji se održava u Brčkom. Jako se radujemo putovanju.

Uzbuđen sam i nadam se da ćemo postići dobar rezultat.

IN MEMORIAM

Almedina :

Već je prošlo mjesec dana otkad si nas napustila, ostavila nas u suzama. Mjesec dana od onog kobnog, tragičnog dana, prokletog utorka. Nakon toliko vremena bol se nije umanjila, niti je praznine nestalo. U srijedu 27.4. čula sam kako žele da nas obavijeste o nečemu. Nisam ni slutila da ću čuti ovu vijest. Ovog dana za nas je samo tuga ostala. Pamtit ćemo ovu godinu, dan i datum i ovu bol cijeli život. Pamtit ćemo rečenicu koju su nam rekli: “ Imali smo tragičan slučaj, vaše drugarice više nema.“ Golubice, ostavila si veliku tugu iza sebe. U mojoj glavi još odzvanja tvoj glasić koji bi mi svaki dan govorio: Gdje si Dino .

Anesa:

Golubice, to nisi trebala uraditi i svoje roditelje same ostaviti. Svaki problem bi bio rješiv, svaku tugu bismo prebrodile zajedno. Dolazi nam posljednje zvono i matursko veče, a bez tebe i kraj osnovne čekamo. Postoje trenutci kada nas obuzme tišina, kada mislimo da si otišla, a ti si se samo sakrila u naša srca. S nama si uvijek u svakom danu, mislima i sjećanju. Dobri prijatelji nikad se ne opraštaju. Oni jednostavno kažu: Vidimo se .

Belma:

Pričamo o tebi, tad uspomene naviru i opet smo zajedno bar u jednom trenu. Dani puni tuge ne mogu izbrisati sjećanje na tebe, ostala je tvoja dobrota i ljubav koju si nam pružala za svoga života. Pun je album slika i uspomena, vrijeme ide, a duša boli. Moje srce odbija da se oprosti, al valjda je tako. Da te nema prihvatiti neću , ali sresti ćemo se svakako .

Ajla:

Hvala ti za svu dobrotu, ljubav i sreću koju si bez prekida dijelila gdje god bi bila. Zauvijek ćemo pamtiti tvoje vedro lice i sjaj u tvojim očima. Ja svoje prijatelje ne volim ni razumom, ni srcem . Razum može zaboraviti, a srce može stati. Ja svoje prijatelje volim dušom, jer duša niti staje, niti zaboravlja, ona je vječna. Nikad se ne oprosti, jer oproštaj znači odlazak, a odlazak znači zaborav . Zauvijek u našim srcima.