Bosonoga princeza - Christina Dodd by Mozaik knjiga

christina dodd

• Jednom davno... u vihoru rata, tri mlade princeze bile su primorane u najvećoj tajnosti napustiti svoju malu voljenu domovinu, koja se nalazila visoko u Pirenejima. Ubrzo, izgubio im se svaki trag... a tako bi i ostalo, da se nije pojavio princ, koji je odlučio pronaći ih i dovesti kući. Tijekom godina provedenih u progonstvu, jedna od stvari koju je princeza Amy iz dna duše zamrzila bila je nepravda. A upravo nepravde je na malom idiličnom otoku Summerwindu, za njezin pravednički ukus, bilo i previše. Otok je pripadao moćnom i opasno privlačnom Jermynu Edmondsonu, lordu od Northcliffa, a budući da je sirotim seljanima otimao i ono malo što su imali, ona je odlučila oteti njega. I učinila je to. Otevši nadmenog i umišljenog plemića, bacila ga je u podrum, svezala lancem za zid i od njegovog strica zatražila otkupninu. Bio je to jednostavan plan i kao takav, morao je uspjeti. Jasno da će Jermynov stric platiti otkupninu. Nažalost, to je bilo ono što se nije dogodilo. Njegov stric bio je i više nego oduševljen pomišlju da će netko ubiti Jermyna i time mu omogućiti da naslijedi njegovu titulu i novac. Dani su prolazili, otkupnina nije stizala, a društvo bijesnog, prepredenog i naočitog lorda postalo je ozbiljna prijetnja Amynoj čednosti i suzdržanosti... Kako se jedna mala osveta i ucjena mogla pretvoriti u tako strastvenu pustolovinu?

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn

Klasika nikad ne izlazi iz mode. Mala crna haljina, niska bisera i ljubavni romani Christine Dodd.

Bosonoga prince a

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a

christina dodd

Bosonoga princeza

– Lisa Kleypas

christina dodd

Bosonoga prince a

ISBN 978-953-14-1788-4

Ilustracija na naslovnici: © ilina simeonova / Trevillion Images

kraljice ljubavnih romana

▴ christina dodd Jedne čudesne večeri

Christina Dodd

Bosonoga princeza

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga četrdesetšesta Naslov izvornika

The Barefoot Princess Copyright ∂ 2006 by Christina Dodd Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015. Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Tisak

Znanje, Zagreb, svibanj 2015.

ISBN 978-953-14-1788-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000904360. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Christina Dodd

Bosonoga princeza S engleskog prevela SILVIJA ČOLIĆ

PROLOG

ednom davno, u maloj kneževini Beaumontagne, živjela je princeza koja je tvrdila da će se, kad odraste, boriti protiv zmajeva. Njezine dvije starije sestre rekle su joj da se samo prinčevi upuštaju u borbe sa zmajevima, no nisu je uspjele razuvjeriti. Amy je bila drugačija od njih, bučna i ratoborna poput dječaka. Vitlajući štapom nerijetko se upuštala u bitke s ljutim neprijateljima, što su zapravo bili viteški oklopi postavljeni duž hodnika dvorca ili se u parku verala po granama drevnih hrastova zamišljajući da osvaja tvrđavu. Nažalost, jedini zmaj u njezinoj blizini bila je njezina baka, stroga starica koja ju je odlučila dovesti u red i primorati ju da se ponaša onako kako bi se jedna princeza trebala ponašati. I ma koliko se Amy trudila suprotstaviti joj se, bila je to unaprijed izgubljena bitka. Svaki njezin nestašluk bio bi okrutno kažnjen čim bi baka saznala što je učinila. Sestre su suosjećale s njom, otac zdvojno odmahivao glavom, ali nitko od njih nije se usudio usprotiviti volji krute i tvrdoglave starice. Amy ju je iz dna duše mrzila. Znala je da je da je to grijeh i da ne bi smjela priželjkivati staričinu smrt, ali nije marila. Iz dna duše ju je mrzila i tu nije bilo pomoći. No došao je dan kad je otac nju i njezine sestre poslao daleko od kuće. Daleko od lepršavih zastava njihova doma, od zaštitničkih zidina i dadilja koje su budnim okom pazile da

Christina Dodd

princeze ostanu unutar njih. Amy je bila sigurna da to nije bila očeva zamisao. Nego bakina. Jedino zloj starici poput nje moglo je pasti na pamet poslati ih u hladnu i turobnu zemlju poput Engleske, i pritom još tvrditi da je to za njihovo dobro. Gore od svega, Sorcha, kao krunska princeza, zbog sigurnosti je morala biti razdvojena od njih. Amy i Clarice završile su u internatu gdje više nikoga nije bilo briga ponaša li se Amy poput princeze ili ne. No prava noćna mora počela je od trenutka kad su saznale da je njihov otac ubijen u ratu. Amy je bila sigurna da se to dogodilo njezinom krivicom, zato što je svim srcem željela smrt baki. Bog ju zato kaznio i oduzeo joj oca. Morala se nekako iskupiti. U to vrijeme, bilo joj je devet godina. I otad pa nadalje, Amy se napokon doista počela boriti sa zmajevima.

PRVO POGLAVLJE

Devon, Engleska 1810.

a je Jermyn Edmondson, markiz od Northcliffa znao da ga netko namjerava oteti, zacijelo ne bi izašao iz

kuće. A možda i bi. Život mu je bio jezivo dosadan i trebalo mu je malo uzbuđenja. Stojeći na litici ponad zapjenjenog mora, zamišljeno je zurio u maglovite obrise otoka Summerwinda. Vjetar mu je mrsio kosu, raskopčani ogrtač lepetao na vjetru poput galebovih krila. Sol mu je nagrizala nosnice, kapljice valova razbijenih o stijenu zapljuskivale mu lice. U ovom zabačenom kutku Devona sve je bilo divlje, svježe i slobodno... osim njega. Osjećao se poput zatočenika. Mrkog izraza lica polako se okrenuo i šepajući uputio se natrag prema dvorcu. Prvi vjesnici proljeća već su počeli nicati iz zimom ogoljele zemlje, no pogled na njih nije ga nimalo veselio. Kao ni išta drugo u ovoj pustari. Jedino čime je katkad mogao prekratiti duge i dosadne večernje sate, bio je odlazak na bal u ladanjsku kuću nekog plemića. Bila je to jedina prilika za susret sa znancima i prijateljima, kao i hrpom

Christina Dodd

debitantica koje su njihove prepredene majke dovlačile ovamo u lov na pogodnog supruga. Pravo rečeno, to mu nije osobito smetalo. Došlo je vrijeme da se oženi i upravo zato nedavno je zamolio strica Harrisona da mu sastavi popis pogodnih mladih dama ‒ uz napomenu da izostavi sve koje šetnje idiličnim seoskim krajolicima drže neopisivo romantičnima. I tako... ako vrijeme ne možeš provoditi u jahanju ili jedrenju ‒ što sa slomljenom nogom kao posljedicom pada iz kočije pouzdano nije mogao ‒ ne preostaje ti drugo nego beskrajne duge sate kratiti čitanjem ili šetnjom po svježem zraku. I tako već gotovo dva mjeseca. Kratko je pogledao knjigu koju je ponio sa sobom. Bože, bila mu je muka i od same pomisli na čitanje. Bilo čega, pa čak i londonskih tiskovina. Ionako su ovdje dolazile sa zakašnjenjem. Od silne dosade počeo je čitati čak i knjige na latinskom. Posljednji put činio je to prije trinaest godina, dok je još živio tu, s ocem. No nakon njegove smrti otišao je odavde i nije se namjeravao vratiti. Trebao je ostati pri toj odluci. No ponos je bio taj koji mu nije dopuštao da nakon nesreće ostane u Londonu. Mrzio je osjećati se bespomoćnim, a više od svega živciralo ga je sažaljenje ljudi koji su mu dolazili u posjet. Više jednostavno nije mogao slušati kako im je žao što mu se to dogodilo, i kad mu je stric Harrison predložio da pođe na oporavaku Summerwind Abbey, smatrao je to odličnom zamišlju. No u međuvremenu se predomislio. Ušao je u paviljon, sjeo u naslonjač od pruća i kratko protrljao bolno bedro. Pri padu iz kočije slomio je nogu, a seoski liječnik

Bosonoga princeza

• 9

koji ga je redovito posjećivao nije mu mogao pomoći ničim izuzev tješenjem da će kost s vremenom zarasti. ‒ Vrijeme i vježba najbolji su lijek ‒ rekao je. ‒ Preporučam laganu šetnju, ali samo po ravnom terenu. Jer ako padnete i ponovno slomite nogu, mogli biste zauvijek ostati invalid ‒ upozorio ga je. Jermyn je na taj savjet odgovorio mrzovoljnim režanjem, no očito ga je trebao poslušati pa mu se jučer tijekom šetnje ne bi dogodilo da se spotakne i padne. Naravno, to se ne bi dogodilo da se nije pokušao niz strmi puteljak spustiti na plažu. Jedva se dovukao natrag do dvorca. Noga ga je sada vraški boljela, a pomisao da pozove liječnika kako bi mu dao nešto protiv bolova bila mu je nadasve mrska. Ne bi mogao podnijeti prodiku kako je trebao šetati amo-tamo po verandi, poput nemoćnog starca ili malog djeteta. Otvorio je knjigu i udubio se u priču o Tomu Jonesu, pisanu u vrijeme kad je Engleska bila topla i zelena, a mladost prepuna čarobnih iznenađenja. Uzbudljive pustolovine pisane rukom vještog pisca poput Fieldinga, okupirale su Jermyna u tolikoj mjeri da je opazio djevojku koja je stala pred njega tek kad je začuo njezin glas. ‒ Gospodine? Kratko se trgnuvši začuđeno se zagledao u služavku koja je stajala pred njim, s poslužavnikom u rukama. Prvo, nikad dotad nije ju vidio. Drugo, bila je u pohabanoj haljini, ali oko vrata je nosila majstorski izrađen komad nakita ‒ tanki srebrni lančić s križićem. I treće, za razliku od ostalih služavki, nije djelovala nimalo ponizno i pokorno. Gledajući ga ravno u oči, ponudila mu je piće s poslužavnika. Nije odmah posegnuo za čašom. Umjesto toga, zagledao se u njezino lice. Put joj je bila glatka i blijeda, posve drugačija

Christina Dodd

od puti seoskih cura, oči neobično zelene, poput mora pred oluju, a sjajna i kovrčava kosa, vrpcom nemarno povezana u rep iz kojeg je pobjeglo nekoliko tamnih uvojaka. Mogao bi se okladiti da joj još nije ni dvadeset. Seoski momci zacijelo se natječu koji od njih će je dobiti za ženu. A možda i ne, pomislio je. Naime, djelovala je previše strogo i ozbiljno. Ostane li takva, nikada se neće udati. ‒ Hajde, uzmite piće ‒ nestrpljivo je rekla. ‒ Najmanje što možete učiniti jest da ga popijete, kad sam se već potrudila donijeti vam ga. ‒ Nisam tražio da mi ga doneseš ‒ odvratio je. Znao je da bi ju trebao prekoriti zbog drskosti, no previše se zabavljao da bi to učinio. ‒ Izgledate kao da bi vam dobro došla čaša vina ‒ odbrusila je. Smjelo djevojče, pomislio je. Očito je nova, nenavikla na red i disciplinu poput ostalih slugu i sluškinja. ‒ U redu ‒ rekao je i uzeo čašu. Znao je da bi joj batler očitao bukvicu ako bi se vratila u kuću neobavljena posla pa je odlučio popustiti. No ako je očekivao da se nakloni i hitro se udalji, prevario se. Ostala je stajati i ukočeno zuriti u njega. ‒ Hvala ‒ rekao je i rukom pokazao prema kući. ‒ Možeš se udaljiti. S oklijevanjem se povukla korak unatrag, usiljeno mu se naklonila i ponovno se zagledala u njega dugim ukočenim pogledom. Kratko se nakašljao. Napokon je popustila pa oholo podigla bradu i sišla u vrt. Čudno. Nije se uputila prema kući nego prema obali. Koračala je samouvjereno, poput gospodarice navikle zapovijedati

Bosonoga princeza

• 11

svima oko sebe. Gledajući je, Jermyn je u nevjerici odmahnuo glavom. Zar ne zna da bi se trebala vratiti u kuću? Prvom prilikom reći će batleru neka joj objasni njezine dužnosti... i neka ju usput poduči ponašanju prema gospodaru. Prinijevši čašu ustima, popio je dug gutljaj vina i naglo se namrštio. Bilo je jezivo gorko. Dugi trenutak pozorno se zagledao u tamnocrvenu tekućinu. Otkad se u njegovoj kući služe tako loša vina? Očito, batler je u njegovoj odsutnosti postao previše aljkav. Drske sluškinje, jeziva vina. Doista će morati ozbiljno porazgovarati s njim, zaključio je i vratio se čitanju knjige. Minutu potom, slova pred njegovim očima postala su mutna. Nekoliko puta je trepnuo pa podigao pogled. Ah, da, to je zbog magle. Kad li se samo podigla? Sjećanja su varljiva, pomislio je. Djetinjstvo provedeno u Devonu pamtio je po vedrim danima, čak i usred zime. Često je s ocem i prijateljima odlazio na duge šetnje okolicom. Sjećao se divljih oluja i ledenih vjetrova i zvuka valova koji se razbijaju o stijenje i mirisa proljetnog cvijeća i kako je trava po kojoj se valjao bila svježa, rosna i mirisna... puno toga ostalo mu je u sjećanju, ali ne i magla. Odmahnuo je glavom. Naravno, ljudi pamte ono što je bilo lijepo, a ružno prepuštaju zaboravu. Grlo mu je odjednom postalo previše suho pa ga je ovlažio još jednim dugim gutljajem vina i požalivši vlastitu glupost, ostatkom zapljusnuo azaleje koje su rasle uz paviljon. Počeo se znojiti. Je li ranoproljetni val topline preplavio vrt? Izvukao je rupčić iz džepa, otro njime krupne graške znoja s čela pa svukao težak zimski ogrtač i prebacio ga preko naslona stolice.

Christina Dodd

Spustivši pogled na knjigu otkrio je da mu slova plešu pred očima. Smračuje se brže nego što je mislio, u protivnom se ne bi tako šašavo ponašala, zaključio je. Pokušao je zatvoriti knjigu, no iskliznula mu je iz prstiju. Jezik mu je odjednom postao prevelik u ustima, misli mu se usporile i trebala mu je cijela vječnost da podigne glavu i zagleda se u daljinu. Sve što je vidio pred sobom bila je gusta magla. Je li to zbog lošeg vina? Vino ... Bilo je otrovano. Shvativši to, na trenutak se posve ukočio pa naglo ustao i rukama se oslonio o stol, pokušavajući uspostaviti ravnotežu. Ovoga puta neće se izvući. Umrijet će. Onda, kad je otpao kotač s njegove otvorene kočije ‒ što se dogodilo tijekom vožnje između Londona i Brightona ‒ bio je siguran da mu je odzvonilo. Ali ne... ovo je bilo puno opasnije, puno zlokobnije... Nesigurno je učinio korak ili dva, no tlo mu se previše ljuljalo pod nogama da bi mogao nastaviti. Trenutak potom, s treskom se srušio na pod. Slabašnim glasom pozvao je u pomoć. Malo zatim, začuo je užurbane korake. Pomoć stiže. Netko ga je ipak čuo. ‒ Upalilo je, gospođice Rosabel. Sudeći po naglasku, muškarac koji je izgovorio te riječi bio je otočanin. Prvo što je Jermyn ugledao kad je otvorio oči, bio je par pohabanih čizama. S velikim naporom, polako je pogledom kliznuo uz snažna bedra i dalje, preko snažnog trupa sve do prijeteći mrkih očiju na širokom tamnoputom licu. Ne, taj muškarac nije došao ovamo kako bi mu pomogao. Djelovao je previše opasno, previše ...

Bosonoga princeza

• 13

Ali, što želi od njega? Trenutak potom, pogled mu je pao na djevojku koja je stajala kraj gorostasa. Prodorne zelene oči, iznošena plava haljina. Ah da, to mu je djelovalo poznato. ‒ Mislio sam da će dosad već biti u dubokom snu ‒ promrsio je gorostas. ‒ Vjerojatno je popio samo nekoliko gutljaja ‒ odvratila je djevojka. ‒ Nije važno, očito je bilo dovoljno da ga obori s nogu. Hajde, umotaj ga u platno. Nemamo vremena za gubljenje. Služavka koja mu je donijela vino. Nasjeo je na njezinu podvalu i sada... Sada će me ubiti, pomislio je, opazivši dug oštar nož u njezinoj ruci. Obuzet panikom, pokušao se podići, no uzalud, nije se mogao ni pomaknuti. Sve što je prešlo preko njegovih usana bila je jedva čujna psovka. No ako je mislio da će ga probosti, prevario se. Umjesto toga, iz dekoltea je izvukla list papira, stavila ga nasred stola i nožem ga prikovala uz površinu. Gorostas je za to vrijeme razmotao velik komad grubog platna pa s djevojkom izmijenio nekoliko riječi čije značenje je ostalo izvan domašaja Jermynova usporena uma. Srce mu je sve slabije kucalo, kapci postali preteški da bi oči i dalje mogao držati otvorenima. Dakle, to je kraj. Ubrzo će biti mrtav. Ubijen u vrtu vlastite kuće.

DRUGO POGLAVLJE

ko joj ikada ponovno padne na um oteti engleskog plemića, potrudit će se pronaći nekog sitnije tjelesne građe, pomislila je princeza Amy Rosabel, zabrinuto odmjeravajući muškarca koji je ležao nasred paviljona. Izdaleka, lord Northcliff nije joj djelovao osobito visok i jak. Kad mu je poslužila piće, shvatila je da je barem petnaestak centimetara viši od nje, no unatoč tome bila je uvjerena da se pod odjećom krije muškarac prosječne tjelesne građe. Prevarila se. ‒ Krupan je kao kit ‒ mrzovoljno je promrsila. Pomeroy Nodder, najšutljiviji muškarac kojeg je ikada upoznala, nehajno je slegnuo ramenima. ‒ Ne, gospođice. Malo je jači i to je sve. Oduvijek je bio takav, još kao dječak. Posljednje zrake sunca poigravale su se u gustoj tamnocrvenoj kosi lorda Northcliffa, podarivši joj plameni sjaj. Obrve su mu bile tamne i izvijene kao da se podsmjehuje. Čak i u nesvijesti, izgledao je nevjerojatno oholo i bahato. Umišljenog li podlaca, pomislila je Amy. Kad se osvijesti i shvati da je zarobljen, zacijelo neće biti toliko nadmen. Osobno će se pobrinuti naplatiti mu za sve što je počinio. Nimalo nježno, Pom je otkoturao lordovo nepomično tijelo na platno. ‒ Pomognite mi umotati ga, gospođice ‒ promrmljao je.

Bosonoga princeza

• 15

Hitro je kleknula i bacila se na posao koji se pokazao težim no što je očekivala. Do trenutka kad je završila, oznojila se od napora. Kako sramotno za jednu princezu. Baka bi se zgrozila kad bi ju vidjela. A tek kad bi znala u što se njezina najmlađa unuka upustila. Srećom, stara kneginja bila je u Beumontagneu, a budući da nije bila vidovita, nikada to neće saznati. Čim su završili s umotavanjem, Pom je podigao lorda North cliffa i prebacivši ga preko širokih ramena, dugim koracima uputio se prema šumarku. Zgrabivši lordov ogrtač, Amy je požurila za njim. Nije ga bilo lako dostići, a kamoli održati korak s njim, pogotovu kad su se strmim puteljkom počeli spuštati prema obali. Za razliku od Poma koji je bio ribar i u skladu s tim navikao na teške poslove, poput izvlačenja mreža punih riba iz mora, njoj je bilo teško nositi čak i lordov debeli zimski ogrtač. Ipak, do trenutka kad su stigli do čamca skrivenog u maloj uvali, čak i Pom se uspuhao pod težinom tereta koji je nosio na plećima. ‒ Jeste li uspjeli? ‒ upitala je gospođica Victorina Sprott čim ih je ugledala. ‒ Da, imamo ga ‒ oštrim šapatom odvratila je Amy. ‒ Bogu hvala ‒ s olakšanjem je odvratila starica. ‒ Već sam se uplašila da vas je netko otkrio. ‒ Ne, sve se odvijalo točno onako kako smo i planirali ‒ razuvjerila ju je Amy pa skočila u čamac za Pomom kako bi mu pomogla spustiti lorda u trup. ‒ Polako ‒ zabrinuto je rekla Victorina kad ga je Pom oprezno spustio s ramena, a Amy ga hitro uhvatila ispod pazuha. ‒ Pripazite da se ne udari.

Christina Dodd

Da nije bio toliko težak, Amy bi se možda i potrudila nježnije ga poleći u čamac. No budući da jest, iskliznuo joj je iz ruku i s treskom pao na dno. ‒ O, Bože ‒ prijekorno je prošaptala Victorina. ‒ Nisi li mogla biti malo pažljivija? Nadam se da se nije ozlijedio. Amy je nehajno slegnula ramenima. ‒ Kako se ponio prema vama, bolje nije ni zaslužio. ‒ Nije baš toliko loš ‒ pobunila se gospođica Victorina. ‒ O, da, jest. ‒ Ipak, on je naš gospodar ‒ ustrajala je starica. ‒ Zaslužuje malo poštovanja. ‒ Meni nije ništa i nisam ga dužna poštovati ‒ odvratila je Amy. ‒ Hajde, sjednite kraj gospođice Victorine ‒ rekao je Pom, odlučivši skratiti njihovu raspravu. ‒ Moramo požuriti. Ne bih želio da se lord probudi prije nego stignemo na otok. U protivnom ćete se uvjeriti koliko neugodan može biti kada se razljuti. ‒ Ne bih se čudila da uz bahatog glupana poput njega svi završimo u moru ‒ rekla je Amy pa sjela na klupicu i ogrnula se lordovim ogrtačem. ‒ Nije toliko glup da prevrne čamac ‒ odvratila je gospođica Victorina. ‒ Ne bi to učinio prije svega zbog sebe. No da, prilično je naprasit. Mogao vas je bez razmišljanja upucati. Kao zečeve. A da su vas njegove sluge otkrile ... ‒ Ali nisu ‒ prekinula ju je Amy i nježno je potapšala po ruci. ‒ Smirite se. Sve će biti u redu. Pom je iskočio iz čamca, gurnuo ga u more pa ponovno uskočio u njega i zgrabio vesla. ‒ Idemo. Začas ćemo biti kod kuće.

Bosonoga princeza

• 17

Otok Summerwind, tri kilometra udaljen od obale, također je pripadao lordu Northcliffu. Suvišno je reći, ali unatoč tome što mu je dužnost nalagala održavati posjed, nije to činio. Uskoro su se našli na otvorenom moru. Sudeći po glasnom hrkanju, lord je bio u dubokom snu, no Amy se ipak nije mogla opustiti. Sve što je željela bilo je što prije stići na otok. Grozila se pomisli da bi se Northcliff mogao probuditi prije nego ga zatvore u podrum kuće gospođice Victorine. Prisjetivši se njegova oštra pogleda, nelagodno se promeškoljila. Imao je oči poput tigra kojeg je vidjela u vrijeme kad je bila mala djevojčica. Bila je to prekrasna, velika i snažna životinja, a iako je djelovala pitomo, nagonski je osjećala da može biti opasna. Sunce je zašlo i hladna magla zgusnula se oko njih. Osjetivši kako ju je netko uhvatio za ruku, Amy se snažno trgnula pa shvatila da je to gospođica Victorina. ‒ Previše je miran ‒ prošaptala je. ‒ Nadam se da nije mrtav. ‒ Ako i jest, ne bi mi bilo krivo zbog toga ‒ odvratila je Amy, znatno odvažnije nego što se osjećala. Gospođica Victorina zapanjeno se zagledala u nju. ‒ Kako možeš reći takvo što? Amy je duboko uzdahnula i odlučno odmahnula glavom. ‒ Ne bojte se, nije mrtav. Za takvo što trebala sam mu usuti u vino puno više sredstva za spavanje. Probudit će se. ‒ Ovako umotan izgleda poput leša. Što ako se uguši? ‒ zabrinuto je upitala starica. Kad je planirala otmicu, Amy se potrudila da ništa ne bude prepušteno slučaju. No unatoč tome što je gospođica

Christina Dodd

Victorina bila upoznata sa svim pojedinostima, neprestano je strahovala da će nešto poći po zlu. ‒ Neće se ugušiti ‒ strpljivo je odvratila i kratko stisnula drhtavu staričinu ruku. ‒ Nismo ga toliko čvrsto umotali da ne bi mogao disati. Stalo nam je da ostane živ, u protivnom za njega ne bismo mogli tražiti otkupninu. Usto, zar ne čujete kako hrče? Gospođica Victrorina nervozno se nasmijala. ‒ Je li? Mislila sam da se Pom uspuhao od veslanja ‒ rekla je pa snizila ton kao da se boji da bi ju netko mogao čuti. ‒ Jesi li ostavila pismo na mjestu gdje će ga netko sigurno pronaći? ‒ Naravno ‒ odvratila je Amy i zadovoljno se osmjehnula prisjetivši se komada papira nožem prikovanog za stol. Bio je to kratko i jasno sročen zahtjev za otkupninom. Po njezinoj procjeni, slugama neće trebati više od dana da ga dostave gospodinu Harrisonu Edmondsonu. Najviše za dva dana, otkupnina će biti ostavljena u ruševnom zamku na otoku. Sviđala joj se ironija vezana uz zahtjev da novac bude ostavljen upravo u drevnom zamku Edmondsonovih, a više od svega sviđali su joj se tuneli pod zamkom, koji će joj omogućiti lako i neometano povlačenje. Doveslavši do otoka, Pom je izvukao čamac na obalu pa uz Amynu pomoć podigao lorda i prebacio ga na svoja široka pleća. Začuvši kako je Northcliff kratko zastenjao, gospođica Victorina sažalila se nad njim. ‒ Jadnik. Čini se da ga nešto boli. ‒ Ne brinite gospođice Sprott, nije mu ništa ‒ odvratio je ribar pa pričekao da Amy iskoči iz čamca i pomogne gospođici Victorini izaći na obalu. ‒ Iskreno se nadam da se neće jako ljutiti na nas ‒ rekla je starica.

Bosonoga princeza

• 19

Kako da ne, pomislila je Amy. Bila je i više nego sigurna da će htjeti iskočiti iz kože od bijesa. Imućan i utjecajan muškarac poput njega nije navikao naći se u bespomoćnom položaju. Usto, netko tko je mogao biti toliko pohlepan da ukrade i unovči izum drage starice poput gospođice Victorine, neće biti sklon odreći se ni mrvice svoga bogatstva. Doduše, nije se radilo baš o mrvicama, pomislila je Amy, široko se osmjehnuvši. ‒ I sami znate da je pravda na našoj strani ‒ rekla je gospođici Victorini. ‒ Ukrao je vaš stroj i dužan je nadoknaditi vam štetu koju ste zbog toga pretrpjeli. ‒ Da. Znam, draga. U pravu si. Doista jesi. Ipak, kuća u kojoj živim i u kojoj su moji generacijama živjeli, pripada Northcliffovima. Usto, otmica baš i nije zakonit način istjerivanja pravde. Zakonit način istjerivanja pravde? Kako uljudno od nje. ‒ Običan je sebičan nasilnik koji od vas ubire najamninu za kuću koja nije bolja od štale. Ako to nije drsko, ne znam što jest. ‒ Kakva je, takva je, meni je draga. ‒ Krov prokišnjava. ‒ Volim zvuk kiše. ‒ Ne, gospođice Victorina, nitko ne voli zvuk kiše u kući, nego izvan nje. Pom se odlučio uplesti. ‒ Gospođice Rosabel, biste li svezali čamac? Krenimo, lord nije lagan ‒ rekao je i zajedno s gospođicom Victorinom uronio u mrak. Svezavši čamac, Amy je prebacila preko ruke lordov ogrtač i požurila za njima. Summerwind je bio idiličan mali otok sa zelenim brežuljcima i rosnim livadama na kojima su seljani napasali krave.

Christina Dodd

Selo je bilo smješteno u uvali podno najvišeg brijega na kojem se nalazio ruševan zamak od sivih kamenih gromada. Sprott Hall, kuća gospođice Victorine, nalazila se u udolini, okružena jabukovim voćnjakom. Nekad davno, bila je to lijepa velika kuća urešena štukaturama. No pročelje je sada bilo oštećeno i jedino lijepo što se moglo vidjeti na njemu bio je željezni okvir oko vrata, uz koji su rasle ruže penjačice. Krov je bio nakrivljen, rebrenice oštećene i izblijedjele. Jak vjetar razbio je stakla na dva prozora pa su bili prekriveni starim krpama. Sveukupni dojam bio je jadan. Gospođica Victorina cijeli život provela je u toj kući, i dok su članovi njezine obitelji jedan za drugim umirali, svjedočila je njezinoj postupnoj propasti. Oholom i nehajnom lordu Northcliffu očito nije bilo ni na kraj pameti poduzeti nešto u vezi s tim, iako bi morao održavati nekretnine za koje je ubirao najamninu. Ipak, gospođica Victorina bila je previše dobroćudna da bi se pobunila. Bila je uistinu mila starica. Seljani su je izuzetno voljeli i cijenili. Amy također. Victorina je bila ta koja joj je pružila krov nad glavom kada je napola mrtva isplivala na obalu njihova otoka. Iako joj je rekla da se ne može sjetiti zašto na sebi ima mornarsko odijelo i kako je završila u moru, bila je to laž. Naravno da se svega sjećala pa tako i skoka preko palube broda, nakon što su kapetan i njegova posada otkrili da je njihov novi mladi poslužitelj zapravo djevojka. Ako se nju pita, muškarci su obične svinje. Doduše, nakon godinu dana provedenih na Summerwindu, morala je nevoljko priznati da ipak postoje izuzeci poput Poma i nekolicine drugih otočana.

Bosonoga princeza

• 21

No gospođica Victorina bila je ta od koje je Amy najviše naučila o velikodušnosti i suosjećanju. I upravo zato je odlučila založiti se za nju i pobrinuti se da pravda bude zadovoljena. Čim je gospođica Victorina otvorila ulazna vrata, veliki crni mačak počeo joj se motati oko nogu. ‒ Gdje je moj slatki mali Coal? ‒ upitala je i podigla ga. Glasno predući, naslonio se na njezino rame. Izgledao je poput velikog crnog krznenog ovratnika. ‒ Pome, pripazi da lord glavom ne udari u dovratak. Ne želimo ga razljutiti. ‒ Ne, gospođice, ne želimo ‒ složio se Pom pa ušao u kuću, pričekao da Amy upali svjetiljku i zajedno s gospođicom Victorinom pošao za njom kroz predvorje do hodnika koji je kraj dnevnog boravka i spavaćih soba vodio do kuhinje. Ušavši u kuhinju, stubama su se spustili u vinski podrum unutar kojeg su Amy i gospođica Victorina uredile privremeno boravište za lorda. Doduše, ne tako otmjeno kako je njegovo gospodstvo zacijelo naviklo, no dovoljno dobro da u njemu provede sljedeća tri ili četiri dana. Bio je tu krevet, stol, stalak za umivanje i nekoliko prašnjavih knjiga kojima će lord moći prekratiti dane zatočeništva. Prozori su bili mali, no danju će kroz njih dopirati dovoljno svjetla za čitanje. Pod krevetom je stajala noćna posuda, preko puta njega, stolac za ljuljanje. A za kameni zid kraj kreveta bio je prikovan lanac s okovom za nogu. Tu stvarčicu Amy je osobno donijela iz zamka. Sišavši u tamnicu pozorno je razgledala hrpu zahrđalih okova za ruke i noge pa najzad izabrala taj model, zaključivši da će, kada se očisti i naulji, poslužiti svrsi, ponajviše stoga, što je za razliku od većine ostalih okova, imao lokot i ključ. Jer, tako joj svega

Christina Dodd

na svijetu, doista nije željela Northcliffa zadržati zatočenog duže no što bude nužno. Pom je položio lorda na slamnati madrac uskog željeznog kreveta i odmotao ga iz platna. Dodavši svjetiljku gospođici Victorini, Amy je sa strahom opipala puls na vratu lorda Northcliffa. Srećom, srce mu je snažno kucalo. Osjetivši kako mu je koža vruća, pomislila je kako čak i u nesvijesti bjesni zbog ponižavajuće situacije u kojoj se našao. ‒ Itekako je živ ‒ rekla je, brzo odmaknuvši ruku. ‒ Srce mu lupa kao ludo. ‒ Hvala nebesima ‒ s olakšanjem je prošaptala gospođica Victorina. Prije no što su krenuli u otmicu, iz poštovanja prema lordu pošla se dotjerati, kao da će Northcliff u njezinoj kući biti gost, a ne zatočenik. Napravila si je frizuru kakva je bila u modi prije pedesetak godina, narumenila usnice i obraze te ogrnula svoju najbolju pelerinu, tamnoljubičastu, s ovratnikom od hermelina. Istina, bio je malo olinjao, no živo mačje krzno na njezinu ramenu popravilo je dojam. Poput svake uzorne domaćice užurbala se po maloj prostoriji kako bi boravak u njezinoj kući lordu učinila što je moguće udobnijim, pa upalila nekoliko svijeća i ubacila komad ugljena u malu željeznu peć koja je stajala u kutu. Čim mu je Pom izuo čizme, Amy je lorda požurila okovati lancem. Daleko od toga da je uživala u tome, no što se mora, mora se. Završivši, brzo je zaključala lokot i odmaknuvši se od lorda nelagodno protrljala nadlaktice. ‒ Eto, i to je riješeno. Neće nam pobjeći ‒ rekla je, hrabrije no što se osjećala. Pom je uredno složio platno u koje je lord bio umotan, stavio ga pod ruku i uputio se prema stubama. ‒ Idem. Bude li vam štogod trebalo, pozovite me.

Bosonoga princeza

• 23

Gospođica Victorina požurila je k njemu i potapšala ga po nadlaktici. ‒ Već si nam dovoljno pomogao. Nema potrebe da itko sazna za to. I možeš biti siguran da bih prije umrla nego lordu ikada rekla da si sudjelovao u njegovoj otmici. ‒ Znam da to ne biste nikada učinili. Zato vas i toliko poštujem ‒ odvratio je i stubama se uputio prema kuhinji. Amy je požurila ispratiti ga iz kuće. ‒ Ljudi iz sela ne znaju za ovo... zar ne? ‒ upitala je. Nakon svih loših iskustava koje je u životu doživjela navikla je biti oprezna. ‒ Hm, da ‒ promrmljao je i kratko dotakavši obod ribarskog šešira, izašao iz kuće. Trenutak potom nestao je u mračnoj maglovitoj noći. Dugi trenutak Amy je zbunjeno zurila za njim. Što je to trebalo značiti? Je li joj htio dati do znanja da seljani to već znaju? Ili da nemaju pojma o tome? Nema smisla gubiti vrijeme na razmišljanje o tome, najzad je zaključila. Što je učinjeno, učinjeno je. Poduhvat u koji su se upustili bio je vrlo smion i neobičan ‒ upravo zato će i uspjeti. To je bilo ono čemu se nadala i u što je svim srcem željela vjerovati. Ušavši u pab, Pom je objesio šešir na vješalicu kraj vrata i pogledom okružio prisutne. ‒ Riješeno ‒ rekao je. Svi do jednoga su odahnuli. Mertle, njegova žena, koja je ovdje radila kao konobarica, požurila mu je u susret. ‒ Je li sve prošlo kako treba? ‒ zabrinuto je upitala. Gledajući je tako lijepu i nasmiješenu, blistavih očiju i kovrčave plave kose povezane ružičastom vrpcom, Pom se po

Christina Dodd

tisućiti put upitao zašto je od svih mladih muškaraca u selu upravo njega odabrala za muža. Kako bilo, smatrao se pravim sretnikom. ‒ Jest ‒ odvratio je pa sjeo za stol, pričekao da mu Mertle posluži večeru i bacio se na jelo kao da umire od gladi, što je bila istina jer Pom je uvijek umirao od gladi. Završivši, ispraznio je kriglu piva, spustio je na stol i pogledom ponovno okružio prisutne. Vidjevši kako i dalje zure u njega, shvatio je da žele čuti više od onoga što im je rekao pa kratko pročistio grlo. Budući da nije bio pričljiv, odlučio je reći samo najvažnije. ‒ Zatočen je u podrumu i lancem svezan za nogu. Harrisonu Edmondsonu ostavili smo zahtjev za otkupninom. ‒ Taj kučkin sin pozelenjet će od muke kad ga dobije ‒ s velikim zadovoljstvom rekla je Mertle. ‒ Nastavi. Pom je slegnuo ramenima. ‒ To je sve. Kad sam otišao, lord je još uvijek spavao. ‒ Vjerojatno neće biti osobito sretan kad se probudi ‒ rekao je Smith, seoski župnik. Bio je proćelav stariji muškarac, čupavih sijedih obrva, slabašne tjelesne građe i čvrstog karaktera. ‒ Ne, neće ‒ složio se Pom jer činilo se da se treba složiti s tim, iako je to samo po sebi svima bilo savršeno jasno. ‒ Misliš li da će se dalje sve odvijati onako kako gospođica Rosabel očekuje? ‒ upitala je Mertle. Pom se na trenutak zagledao u nju. ‒ Da, mislim da hoće. ‒ Meni se cijela ta zamisao nimalo ne sviđa ‒ pobunila se gospođa Kitchen, koja je voljela u svemu voditi glavnu riječ. ‒ Nisi trebao sudjelovati u tome. To što ste učinili uistinu je sramotno ‒ ljutito je uzviknula. Svi prisutni naglo su ušutjeli.

Bosonoga princeza

• 25

Pom se naglo namrštio. Znao je da osoba poput gospođe Kitchen seljane može lako dovesti u dvojbu, a nije želio da se to dogodi. Htio to ili ne, morao je objasniti zašto je pristao sudjelovati u toj opakoj zavjeri. ‒ Gospođica Rosabel je u pravu ‒ rekao je. ‒ Da? ‒ upitao je župnik. ‒ Da. Lord Northcliff loše se ponio prema nama ‒ odvratio je Pom. ‒ Osobito prema gospođici Victorini. ‒ Ne bi nas se trebalo ticati kako se ponio prema njoj ‒ ustrajala je gospođa Kitchen. Mertle je naglo ustala i s rukama oslonjenim na kukove ustobočila se pred njom. ‒ O, da, itekako bi nas se trebalo ticati ‒ ljutito je izgovorila gledajući ju ravno u oči. ‒ Gospođica Victorina uvijek je svima pomagala. Svakog od nas je zadužila, na ovaj ili onaj način. Čak i naše roditelje! Nema bolje osobe od nje. Ne možemo ju ostaviti na cjedilu! Pom je iz iskustva znao da nitko ne može izdržati Mertlein ljutiti pogled. Tako je i bilo. Gospođa Kitchen naglo je zatvorila usta i zagledala se u vrhove svojih cipela. ‒ Pravo rečeno, činimo lordu uslugu ‒ rekla je Mertle i pogledom polako okružila prisutne. ‒ Zar ne, Pome? Čak i da nije bio uvjeren da je njegova žena u pravu, Pom bi se složio s njom. No budući da jest, dvostruko samouvjerenije kimnuo je glavom. ‒ Da. Mora shvatiti da se ne smije tako ponašati. ‒ Čisto sumnjam da itko od gospode ima volje preispitivati svoje postupke ‒ promrmljao je John. ‒ Moramo mu pružiti priliku da shvati što je učinio ‒ odvratio je Pom. U godinu dana nije tako puno govorio, no ovo je bilo previše važno da bi šutke prešao preko toga. ‒ U protivnom bi nastavio griješiti i pouzdano bi završio u paklu.

TREĆE POGLAVLJE

zevši ogrtač lorda Northcliffa koji je pri ulasku u kuću ostavila u predvorju, Amy se uputila natrag u podrum. Taj ogrtač bio je simbol svega što nije valjalo u vezi s lordom Norhtcliffom. Šivan po mjeri kod nekog od najboljih londonskih krojača, bio je oličenje lordove taštine. Od novca potrošenog na sukno fino poput tog, seljani bi mogli živjeti godinu dana. I još jednu godinu od svote plaćene za njegovo šivanje. S oklijevanjem, prislonila je obraz na meku crnu tkaninu i kratko je omirisala. Mirisala je na kožu i duhan, poput odjeće njezina oca. Kao djevojčica, često je sjedila u očevu krilu, glave oslonjene na njegovo rame. Prisjetivši se trenutaka u kojima se osjećala voljenom, sigurnom i zaštićenom, srcem joj se razlila neopisiva toplina. Trenutak potom, shvativši da se smiješi, naglo se namrštila. Pomisao da išta što pripada lordu Northcliffu može imati ikakve veze s njezinim lijepim uspomenama, nije joj se nimalo svidjela. Čim je ušla u podrum, s velikim olakšanjem riješila se ogrtača tako što ga je poput komada stare krpe bacila na stolicu za ljuljanje. S Coalom u naručju, gospođica Victorina stajala je kraj kreveta i zamišljeno promatrala lorda. ‒ Kao dječak, bio je vrlo drag ‒ tiho je izgovorila. ‒ Očito se promijenio ‒ odvratila je Amy.

Bosonoga princeza

• 27

‒ Često je nagovarao ribare da ga prevezu na otok ‒ šapatom je nastavila starica. ‒ Volio je dolaziti k meni na čaj i kolače. Tvrdio je da na svijetu nema boljih kolača od mojih. ‒ I nema ‒ promrmljala je Amy i počela vući pokrivač ispod lordova nepomična tijela u namjeri da ga pokrije. ‒ Vrlo je pristao muškarac, zar ne? ‒ Kako to možete reći za jednog običnog lopova? ‒ zapanjeno je upitala Amy. ‒ Zar ste zaboravili da vas je okrao? ‒ Kakve to veze ima s njegovim izgledom? ‒ upitala je gospođica Victorina smeteno slegnuvši ramenima. ‒ I lopovi mogu biti zgodni. Još kao dječak je bio takav, no pretvorio se u uistinu naočitog muškarca. Ako sam prestara da bih mogla ubrati voćku s drveta, ne znači da mi se usta ne ispune slinom kad ju gledam. Amy se morala svojski potruditi ostati ozbiljna. Gospođica Victorina bila je čudna mješavina vragolanke i uzorite usidjelice. Iako bi ju oštro ukorila svaki put kad bi smatrala da je rekla nešto neprimjereno, sebi je dopuštala reći što god joj padne na pamet. No upravo zahvaljujući iskrenosti i otvorenosti, Amy ju je smatrala pravim draguljem. ‒ Čudno, ali otac mu nije bio nimalo zgodan ‒ nastavila je gospođica Victorina. ‒ Svi smo se pitali kako netko poput njega može imati takvog anđela za sina. Anđela? Amy je iskreno sumnjala da je netko poput njega ikada bio anđeo. Ne, to jednostavno nije moguće. Zacijelo je bio razmaženo derište naviklo dobiti što god poželi, kad god poželi. Zato se i pretvorio u sebičnjaka kojem je jedino stalo zadovoljiti vlastite potrebe. Ipak... morala je priznati da je naočit. Koža mu je bila preplanula. Očito je puno vremena provodio na otvorenom,

Christina Dodd

baveći se aktivnostima kojima se bave dokoni ljudi poput njega. Nos mu je bio pravilan, usnice lijepo oblikovane. Doduše, glasno hrkanje koje je dopiralo iz njih nije lijepo zvučalo, no nitko nije savršen. Gospođica Victrorina kratko se nasmijala. ‒ Kad spava, djeluje poput pravog nevinašca, zar ne? ‒ Istina ‒ složila se Amy i po prvi put se upitala kako i zašto se lord pretvorio u to u što se pretvorio. ‒ Zar u njegovom životu nije bilo nikoga tko bi ga podučio moralu i odgovornosti? ‒ Njegov otac doista se trudio odgojiti ga kako treba. Bio je dobar čovjek. I dobar gospodar ‒ rekla je gospođica Victorina pa umorno uzdahnula, sjela u stolicu za ljuljanje i stavila Coala u krilo. ‒ Istina, bio je previše ponosan na svoju porodičnu baštinu, no mogu to razumjeti. Najzad, Edmondsonovi se ubrajaju među najstarije englesko plemstvo. Prema službenoj verziji, prvi lord Edmondson bio je saksonski plemić koji je od Vilima Osvajača bez imalo ustezanja zatražio da mu pokloni Summerwind Abbey i otok preko puta njega. Vilima je njegova hrabrost navodno toliko zadivila da mu je udovoljio. ‒ A kako glasi neslužbena verzija? ‒ upitala je Amy, naslutivši da u svemu tome postoji nešto čime se Edmondsonovi osobito ne ponose. ‒ Ah, priča se da je lordova žena zapravo bila ta koja je Vilima nagovorila da njezinom mužu pokloni te posjede, tijekom njihovih vrućih susreta u postelji. Amy se glasno nasmijala. Gospođica Victorina zabrinuto se namrštila i počela se polako ljuljati na stolici. ‒ Nisam sigurna da smo mudro postupili, Amy ‒ tiho je izgovorila. ‒ Što ako se ovo pokaže kao fatalna pogreška?

Bosonoga princeza

• 29

Amy je sjela na rub kreveta i čvrsto ju primila za ruku. ‒ To se neće dogoditi. Usto, i sami znate da nemamo izbora. Bez novca smo, seljani također žive u oskudici, a lord Northcliff prijeti da će vas sve otjerati odavde jer mu dugujete rentu. Ne mogu vjerovati da itko može biti toliko drzak! Većina vas potječe iz obitelji koje ovdje žive jednako dugo kao i Edmondsonovi... više od četiri stoljeća. Kad dobijemo tih deset tisuća funti koliko smo tražili za otkupninu, možemo otići kamo god poželimo. A i seljanima ćemo novčano također pomoći da se izvuku iz nevolje. ‒ Da, ali... ako uspijemo, morat ću otići odavde, zar ne? ‒ drhtavim glasom upitala je gospođica Victorina. ‒ Uspjet ćemo ‒ odlučno je odvratila Amy. ‒ I da, morat ćemo potražiti neko drugo mjesto za život, što je doista grozno, ali to bi se ionako dogodilo jer lord bi vas izbacio iz kuće. Ovako ili onako morate napustiti Summerwind. Kao i ja, no s novcem će nam biti neusporedivo lakše. Kupit ćemo lijepu kuću na nekom ugodnom mjestu, neku koja sigurno neće prokišnjavati i biti puna mišjih rupa. ‒ Prestara sam da bih započinjala život negdje drugdje. ‒ Nećete biti sami. Gdje god bili, i ja ću biti s vama. Obećavam. Neću vas napustiti ‒ rekla je Amy, pogledavši je ravno u oči. Gledajući je tako jadnu i potištenu, kako hrabro pokušava prikriti strah, istinski se razljutila. ‒ Uostalom, tko zna? Ne bih se čudila da lord Northcliff jednog dana ponovno padne iz kočije i slomi vrat. U tom slučaju, mogle bismo se vratiti ovamo. Gospođica Victorina naglo je izvukla ruku iz njezine. ‒ Ne bi mu smjela željeti smrt ‒ zgroženo je uskliknula. ‒ To je grijeh!

christina dodd

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn

Klasika nikad ne izlazi iz mode. Mala crna haljina, niska bisera i ljubavni romani Christine Dodd.

Bosonoga prince a

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a

christina dodd

Bosonoga princeza

– Lisa Kleypas

christina dodd

Bosonoga prince a

ISBN 978-953-14-1788-4

kraljice ljubavnih romana

▴ christina dodd Jedne čudesne večeri