Divlje u meni - Sally Green by Mozaik knjiga

NAT HAN

Bijele ga v ještice progone , c r n e p r e z i r u.

NJIME POKAZAT ĆE JESI LI DOBAR ILI ZAO!”

izaber i koga ćeš ubiti. izaber i kome ćeš v jerovati. izaber i koga ćeš voljeti.

SALLY

J E U BI J E G U.

“IMAT ĆEŠ MOĆAN DAR , ALI KAKO SE SLUŽ IŠ

Dar koji je naslijedio od oca , ubojice , n eu k ro t i va j e moć kojom n i j e u s t a n j u u p r a v l j a t i.

Usto , mor a pronaći voljenu djevojku , k o j a g a j e m o ž da i i z n e v j e r i l a. U suvremenoj Engleskoj, gdje dvije zaraćene vještičje frakcije slobodno žive u ljudskoj zajednici, sedamnaestogodišnjeg Nathana, izvanbračno dijete najmoćnijeg i najnemilosrdnijeg crnog vješca, smatra se oličenjem iskonskoga zla. Ni u koga se ne može pouzdati niti igdje skloniti. Mora bježati i skrivati se kako bi preživio… Lovci ga prate u stopu ne libeći se poduzeti sve u svojoj moći kako bi ga se domogli, a preko njega i njegova oca, Marcusa.

Za to vrijeme Soul O’Brien preuzima vodstvo nad Vijećem bijelih vještica i rat koji je pokrenuo protiv crnih vještica širi se na Europu. No, crne i bijele vještice najednom povlače nečuveni potez udružujući se kako bi pružili otpor Vijeću. Van Dal, tajanstvena crna vještica, uspijeva pridobiti i Nathana na stranu pobunjeničkog Saveza i on se ubrzo bori rame uz rame sa starim prijateljima i neprijateljima. Ali može li uistinu vjerovati pobunjenicima ili je u pitanju tek zamka?

GRE E N

SALLY GREEN živi na sjeverozapadu Engleske. Dosad je radila svakojake poslove, a imala je i stalno zaposlenje sve dok 2010. nije otkrila ljubav prema pisanju i otad se bavi samo njime. Nekoć je također hranila piliće, a danas priprema pristojan pekmez, uživa u glačanju, obožava se šetati Walesom na kiši i vjerojatno se nikad više neće vratiti džogingu. Ipak, ozbiljno bi trebala smanjiti unos kave. Tama u meni zapanjujući je prvijenac Sally Green i prvi dio trilogije o borbi za opstanak jednog dječaka u skrivenom društvu bijelih i crnih vještica. Divlje u meni drugi je dio trilogije o borbi za opstanak jednog dječaka u skrivenom društvu bijelih i crnih vještica.

Nathan konačno susreće oca i primivši od njega tri dara, postaje punokrvni odrastao vještac i nastavlja bijeg. No, pritom je odlučan pronaći prijatelja Gabriela i spasiti Annaliseu, koju je zatočila crna vještica zvana Mercury. Ipak, kako bi uspio u tome, prvo se mora naučiti služiti svojim darom – čudesnom i neobuzdanom moći koja bi mogla u potpunosti ovladati njime.

w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1750-1

SA L L Y GR EEN

s a l ly g r e e n

Naslov izvornika

Aleksandra Stella Škec Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafička urednica

Marija Morić Lektorica

Ivanka Šenda Oblikovanje naslovnice

Tim Green, Faceout Studio Ilustracije na naslovnici

Denona, Zagreb, ožujak 2015.

ISBN 978-953-14-1750-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000899709. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

s a l ly gr een

S engleskoga prevela Andrea Pongrac

Za Indy

sadržaj

prvi dio: crveno 13 novi dan 15 čekajući 22 ja i annalise 32 mračniji 39 ne čekajući više 43 nisi mrtav, zar ne? 50 nesbitt 57 kieran i njegov partner 62 posljednji pogled 73 drugi dio: darovi 77 van dal 79 amajlija 91 prijedlog 102 noćni dim 111 kiša 117 slovačka 122 ćiribu-ćiriba! 126 gabriel i istina 130 uporaba moje duše 140 7

prvi pokušaj drugi pokušaj treći pokušaj

147 151 154

treći dio: na putu 159 može obamu? 161 barcelona 166 moja učiteljica i skrbnica 171 isch 177 pilot 183 opet na putu 194 karta 200 oblik riječi 209 četvrti dio: dnevnici iz bunkera 213 opet pozitiva 215 kujemo plan 222 Mercuryn bunker 225 nas dvojica 236 ružičasto 239 poljubac 240 zaključana ladica 243 annalise ne diše 248 sve je jača i jača 253 iskapanje grobova 258 fairborn je opet moj 264 ožiljci 267 pokop 271 kartiranje 273 bez otpora 276 8

dresden, wolfgang i marcus tražimo procijep

280 289

peti dio: rijeke krvi 293 die rote kürbisflasche 295 kikiriki 311 druženje s marcusom 317 savez 329 rijeke krvi 335 annalise kao nabavljačica zaliha 342 prvi napad 348 blondine 355 šetnja 363 opet s arranom 364 smiješno? 366 sastanak 374 connor 377 usporavanje vremena 383 jessica među prvima 388 crveno 391 zahvale 393

Osjetit ćeš duh moj mučni kako hladi tvoju grud, I kako na jecajima penje se grlom tvojim. Wild with all Regrets, Wilfred Owen

pr v i d io

crveno

novi dan

krstokljun se glasa

odgovara mu neka druga ptica

ponovo krstokljun

i opet

krstokljun... 15

sranje, jutro je

spavao sam

jutro je, jako rano

sranje, sranje, sranje

moram se probuditi

ne mogu povjerovati da sam spa-

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč SRANJE! ovdje je! taj zvuk je OVDJE!

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč 16

glasnoća znači samo jedno: sranje, netko s mobitelom je blizu, jako blizu. ne mogu povjerovati da sam spavao dok su mi lovci za petama. i ona. ona brza. sinoć se opasno približila.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč MISLI! MISLI!

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč to je mobitel, sto posto je to mobitel. čujem ga u glavi, ne u ušima, u gornjoj desnoj strani, iznutra, i postojan je, poput električne interferencije, čisto pištanje, pištanje mobitela, glasno, kao s udaljenosti od tri ili četiri metra.

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč O. K., istina, danas svi imaju mobitele. da je posrijedi lovac, odnosno ona brza lovkinja, i da me može vidjeti, već bih bio mrtav. a nisam mrtav. znači, ne može me vidjeti.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč 17

zvuk ne postaje glasniji. dakle, taj netko se ne približava. ali se i ne udaljava. jesam li skriven nečime? ležim na boku, lica priljubljena za tlo, potpuno nepomično. vidim samo zemlju. moram se mrvicu pomaknuti. ne još. prvo razmisli. ostani pribran i smisli što učiniti.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč nema povjetarca, nema sunca, samo slabašna svjetlost. rano je. sunce je sigurno još za planinom. tlo je svježe, ali suho, bez rose. osjeća se miris zemlje i bora i... još nečega. kakav je to miris? i okus. loš okus. podsjeća na... o, ne... ne razmišljaj o tome ne razmišljaj ne razmišljaj ne razmišljaj razmišljaj o nečemu drugom Razmišljaj o tome gdje si. 18

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč Ležiš na tlu, rano je jutro i zrak je svjež. Hladno ti je. Hladno ti je jer... si gol. Gol si i gornji dio tvojeg tijela je mokar. Tvoja prsa, tvoje ruke... tvoje lice, sve je mokro. Pomičeš prste lijeve ruke. Gotovo neprimjetno. Ljepljivi su. Ne razdvajaju se. Kao da su premazani sirupom koji se polako suši. Ali to nije sirup – ne razmišljaj o tome ne razmišljaj o tome ne razmišljaj o tome ne razmišljaj o tome NE RAZMIŠLJAJ O TOME! RAZMIŠLJAJ O NEČEMU DRUGOM!

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč RAZMIŠLJAJ O PREŽIVLJAVANJU! Moraš se pokrenuti. Lovci su ti za petama. Ona brza sinoć je bila blizu. Opasno blizu. Što se točno dogodilo sinoć? Što se dogodilo?

NE! ZABORAVI NA TO!

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč RAZMIŠLJAJ O PREŽIVLJAVANJU! SMISLI ŠTO TI JE ČINITI! Možeš baciti pogled. Možeš pomaknuti glavu za milimetar i bolje vidjeti. Tlo ispod tvojeg lica prekriveno je borovim iglicama. Smeđim borovim iglicama. Ali to smeđe nije od iglica. To je sasušena krv. Tvoja lijeva ruka je ispružena i prošarana tom bojom. Skorenom i sasušenom smeđom bojom. Ali šaka nije prošarana njome. Oblivena je krvlju. Crvena.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččč Možeš pronaći potok i oprati se. Sve to oprati sa sebe.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččč Moraš krenuti. Moraš se maknuti odatle radi vlastite sigurnosti. Moraš nastaviti dalje. Zbrisati.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččč Mobitel je blizu. Nema promjene. Neće se više približiti. Ali moraš baciti pogled i provjeriti. 20

Okreni glavu na drugu stranu. Možeš ti to. Mrvicu podsjeća na kladu. Samo neka je klada samo neka je klada samo neka je klada samo Nije klada... Crno je i crveno. Crne čizme. Crne hlače. Jedna noga savijena, jedna ispružena. Crna jakna. Lice okrenuto u stranu. Kratka svijetlosmeđa kosa. Natopljena krvlju. Ona leži nepomično poput klade. Još mokra. Još lipti iz nje. Ali sada sporije. Njezin mobitel pišti.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč I podižući glavu, zamjećuješ ranu na njezinu vratu, koja je nepravilna, krvava, duboka i crvena...

čekajući

Opet sam u Švicarskoj i nalazim se u visoravnima, u nekoj zabačenoj udolini – ne u onoj gdje se nalazi Mercuryna koliba, ali na pola dana hoda od nje. Ovdje sam već nekoliko tjedana i nekoliko puta sam se vratio u Mercurynu udolinu: prvi put u potrazi za potokom kod kojega sam izgubio Fairborn, magični nož koji sam ukrao lovcima, odnosno koji je Rose ukrala. Potok sam relativno brzo pronašao i odmah uočio krv i nekoliko žutih mrlja na tlu. Ali ne i Fairborn. Prošao sam ga uzvodno i nizvodno pregledavajući teren oko mrlja, navirujući se u žbunje i odižući kamenove, što je bilo posve besmisleno – zar bi ga itko skrio pod kamenom? Nakon dvodnevne potrage naposljetku sam digao ruke. Ujedno sam se počeo pitati jesam li ga uopće držao u rukama, da nije kakva životinja zbrisala s njime ili je možda magično nestao. Izjedalo me to. Ipak, otad se nisam vratio i ponovo ga potražio. Sada čekam ovdje, u toj drugoj udolini, kod špilje. Takav je bio dogovor s Gabrielom, pa to i činim: čekam njegov dolazak. On me jedan dan doveo ovamo i u špilji skrio svoju limenku s pismima: ljubavnim pismima svojih roditelja, jedinu svoju imovinu. Limenka je sad u mojem ruksaku, a 22

ja sam ovdje i ponavljam si da je dobro bar to što smo to isplanirali. Premda to i nije neki plan: “Ako sve krene po zlu, čekaj me kod špilje.” A sve je doista krenulo po zlu – svojski. Nisam ni pomišljao da ćemo se morati poslužiti njime niti da će sve ovako gadno svršiti, a da ja pritom ne poginem. Ipak, živ sam. Sedamnaest mi je i punokrvni sam vještac i domogao sam se svoja tri dara. Međutim, ne znam tko je još preživio. Rose... Rose je mrtva. U to sam uvjeren; ubili su je lovci. Annalise pak spava gotovo mrtvačkim snom i Mercuryna je zatočenica, i znam da ne bi smjela zadugo ostati u takvom stanju ili će uistinu umrijeti. I Gabriela nema, ni nekoliko tjedana nakon što smo ukrali Fairborn – točnije rečeno, četiri tjedna i četiri dana. Da je živ, bio bi ovdje, a ako su ga lovci uhvatili, mučit će ga i... Ali takve si misli ne mogu priuštiti. Posrijedi je jedno od pravila kojih se pridržavam čekajući njegov dolazak: ne razmišljaj o negativnim stvarima, drži se pozitive! Problem je u tome što sam prisiljen sjediti, čekati i razmišljati. Upravo se zato svaki dan tjeram proći sve pozitivne misli i svaki put naposljetku ponavljam kako će se Gabriel vratiti. Moram se uvjeravati da još ima nade, da mu to još može poći za rukom. Valja samo misliti pozitivno! O. K., hajdemo onda još jednom... Prvo se moram usredotočiti na sve što me okružuje. Svuda oko mene ima pozitivnih stvari i svaki prokleti pozitivan dan zamjećujem iste pozitivne stvari: Stabla. Stabla su pozitivna. Uglavnom su visoka, poprilično ravna i krupna, ali nekoliko ih se srušilo, i ta su prekrivena 23

mahovinom. Većina ih ima iglice, a ne lišće, a zelenilo varira od gotovo crne do boje limete, ovisno o izloženosti suncu i starosti iglica. Toliko dobro poznajem okolna stabla da mogu zatvoriti oči i jasno razaznati svako od njih, ali trudim se ne zatvarati oči prečesto – lakše je zadržati pozitivan stav s otvorenim očima. Sa stabala se potom prebacujem na nebo, koje je također pozitivno, danju obično jarko plavo, noću crnkasto. Volim kad je takve boje. Ponekad na njemu ima oblaka i, koliko zamjećujem, veliki su i bijeli, rijetko kad sivi i rijetko kad kišni. Uglavnom se kreću prema istoku. Ovdje nema vjetra: bar se nikad ne obrušava do šumskog tla. Što potom? Ah, da, ptice. Ptice su pozitivne: pohlepne i bučne – uvijek čavrljaju ili jedu. Neke se hrane sjemenkama, neke kukcima. Vrane lete visoko iznad šume i ne spuštaju se, bar ne do mene. Crne su. Blistavo crne. Kao da ih je netko izrezao škarama iz kolaž-papira. Pogledom tražim orla, ali nijednog još nisam ovdje uočio i pitam se što je s Marcusom, mojim ocem, i je li se uistinu preobrazio u orla i slijedio me, a čini mi se da je to bilo tako davno... Dosta! Mislima o ocu ovdje nije mjesto. Moram pripaziti kad razmišljam o njemu i moram biti strog prema sebi. U protivnom, u hipu ću zaglibiti u crnjaku. Dakle, natrag na ono što me okružuje! Gdje sam stao? Odradio sam stabla, nebo, oblake, ptice. Ah, da, postoje i svakojake tišine... pravo obilje tišina: goleme. One noćne mogle bi prekriti cijeli Tihi ocean. Sve ih obožavam. U njima nema pištanja ni električne interferencije. Nema ničega. U glavi mi je bistro i trebao bih čuti rijeku u podnožju udoline, ali ne mogu; stabla zaglušuju njezin žubor. 24

Toliko o tišinama. A sad o svemu što se kreće! Dosad sam zamijetio srndaće, njih nekoliko: tihi su, smeđi, nježne građe i mrvicu nervozni. Uočio sam i zečeve, koji su sivo-smeđi i tihi, voluharice, također sivo-smeđe, i svisce, sive i tihe. No ima tu i paukova, crnih i bešumnih, pa istih takvih muha koje postaju nezamislivo i presmiješno bučne čim se približe, a doletio je posve tiho i jedan zalutali leptir plave boje različka; no, ne smijem zaboraviti ni smeđe češere koji uopće nisu tihi dok se prigušeno oglašavaju pri padu na šumsko tlo – tup!; naposljetku, tu su i smeđe borove iglice koje su pri padu glasne poput snijega. Sve to je pozitivno: i leptiri i stabla i sve ostalo. Naposljetku se posvećujem sebi. U starim sam čizmama. Teški potplati sad su savitljivi od silne istrošenosti. Smeđa je koža izgrebena, a voda prodire u desnu kroz razderani šav. Traperice su vrećaste, udobne i gotovo se raspadaju od iznošenosti, poderane su na lijevom koljenu, pohabanih rubova, nekoć plave, sada sive, zamazane zemljom i ispresijecane zelenim crtama nastalima od penjanja po stablima. Pojas: debela crna koža, mjedena kopča. Dobar je. Majica: nekoć bijela, sada siva, s većom rupom na desnoj strani i sitnijim rupama na rukavu, koje kao da su napravile buhe izgrizavši materijal. Nemam buhe. Bar se nadam da ih nemam jer me ništa ne svrbi. Doduše, donekle sam prljav. Ali neke se dane perem, uvijek kad se probudim prekriven krvlju. No, na odjeći nema krvi, što je bar nekakav pomak. Isto tako, uvijek se budim gol ako sam... Natrag na odjeću! Gdje li sam ono stao? Na majici, ako se ne varam. Preko nje nosim košulju, koja je topla i debela, vunena, s još vidljivim 25

kariranim uzorkom zelene, crne i smeđe. Preostala su tri crna gumba. Rupa zdesna. Ogrebotina na lijevom rukavu. Nemam ni gaće ni čarape. Nekoć sam imao čarape, ali ne znam što im se dogodilo. Imao sam i rukavice. Šal nosim u ruksaku. Bar tako mislim. Nisam ga otvorio cijelu vječnost. Trebao bih. Tako ću bar nekako ispuniti vrijeme. Mislim da su i rukavice u njemu. Mogle bi biti. Što sada? Još malo ću razmišljati o sebi! Ruke su mi u gadnom stanju. Jako gadnom. Potamnjele su, izborane i grube; ožiljci na desnom zapešću su gnjusni i sliče spaljenoj koži; nokti su crni i toliko izgrizeni da ih gotovo nema, a tu su i tetovaže: tri tetovaže na malom prstu desne šake i velika na nadlanici lijeve šake. C 0,5. Tetovaža polukoda. Kako bi svi znali što sam: napola crni vještac. I za slučaj da im promaknu navedene tetovaže, postoji još jedna na gležnju i jedna na vratu (meni omiljena!). No, nijedna od njih nije obična niti sam njima tek tako žigosan: one su, naime, neka vrsta magije. Ako me se lovci domognu, ako me se domogne gospodin Wallend, odrezat će mi prst i ubaciti ga u vještičju bocu i onda ću pasti pod njihovu moć. Mogu se poslužiti njome kako bi me mučili ili me mogu jednostavno ubiti spaljujući je. Uvjeren sam da će to učiniti. Tetovaže su njihov način uspostave nadzora nada mnom i svakako su spremni poslužiti se njima kako bi me prisilili da ubijem oca. No, to nikad neću učiniti. Ne bih mogao čak i da želim jer je moj otac najmoćniji crni vještac koji postoji, a ja sam nitko i ništa u usporedbi s njime. Hoću reći, solidno se borim i solidno trčim, ali ipak se u tom pogledu ne mogu mjeriti s njime. 26

Sranje! Ponovo razmišljam o njemu! Vrati se na sebe! Moje tijelo katkada čini čudne stvari. Mijenja se. Ali moram se više posvetiti tome. Moram utvrditi kako se, zašto i u koji k**** mijenja. Iako se ničega ne sjećam, znam da se mijenja kad god se probudim gol i malo manje gladan. Doduše, ponekad me hvata mučnina i tada obično povratim što sam pojeo tijekom noći, nakon čega se nagon za povraćanjem ponavlja iznova i iznova. Ne znam je li to zato što moje tijelo ne može podnijeti što je pojelo, a hranim se uglavnom malim životinjama. Iako se uopće ne sjećam da sam ih lovio, znam da to činim jer u bljuvotini pronalazim sitne kosti i komadiće krzna i krv. Jednom sam čak pronašao repić. Mislim da je bio štakorov. Stoga sam uvjeren da se pretvaram u neku životinju. To je jedino objašnjenje. Posjedujem očev dar preobrazbe. Ipak, nikad se ničega naknadno ne sjećam: ni preobrazbe, ni toga kako je biti ta zvijer, ni povratka u ljudsko tijelo. Apsolutno ničega – dok se ne probudim. Kako redovito zaspim nakon toga, pretpostavljam da me to iscrpljuje. Sinoć sam ulovio srndaća i probudio sam se uz njegovu napola pojedenu strvinu. Nisam ništa ispovraćao. Želudac mi se očito privikava. Sjećam se da sam bio gladan kao vuk, ali sada više nisam, što samo dokazuje kako je moguće priviknuti se na bilo što, pa i na sirovo meso. Ipak, bez problema bih smazao pošten obrok: hamburger, pržene krumpiriće, gustu juhu, pire-krumpir, goveđe pečenje i jorkširski puding. Ljudsku hranu. Pitu. Slatki desertni umak od jaja i mlijeka. Oprez! 27

Najbolje je ne razmišljati o onome čega se ne mogu domoći: to je samo put nizbrdo! Moram biti na oprezu s vlastitim mislima. Ne smijem zabrazditi u crnjak, a kako mi danas pozitiva ide od ruke, mogu se nagraditi razmišljajući o drugima, čak i o vlastitom ocu, iako pritom moram biti izrazito oprezan. Upoznao sam ga. Marcusa, svojeg oca. I nije me ubio. Iako nisam ni pomišljao da bi moglo doći do toga, znajući na kakvu je glasu, mogao me ubiti i nije morao. Gotovo cijelo djetinjstvo proveo sam u uvjerenju da mu nije stalo do mene, a pokazalo se da je on razmišljao o meni koliko i ja o njemu i oduvijek planirao pomoći mi. Sâm me potražio. Potom je zaustavio vrijeme radi mene, a nagađam da to uopće nije jednostavno, čak ni njemu, i odradio moje darivanje: dopustio mi je da pijem njegovu krv i dao mi moja tri dara. Poklonio mi je svoj zlatni prsten, koji se sada nalazi na mojem prstu; okrećem ga i prinosim usnicama osjećajući njegovu težinu i metalni okus. Povrh svega, iz mene je izvadio metak, magični lovački metak koji nosim u džepu. Ponekad i njega osjećam iako mi se baš i ne sviđa što sam ga zadržao s obzirom na to da pripada lovcima. Treće što mi je podario moj je život, kojim također još raspolažem. Ne znam, doduše, računa li se to ili ne jer nisam čuo da je moguće primiti dar koji nije opipljiv, ali kako je on naposljetku Marcus, pretpostavljam da zna što čini. Zahvaljujući njemu, svojem ocu, živ sam i pronašao sam svoj dar, koji je preslik njegova. Dok ga većina vještica uglavnom s mukom pokušava pronaći, a katkada im je potrebno godinu ili više kako bi ga otkrili, ja svoj čak nisam trebao ni potražiti – on je pronašao mene. No, ne znam je li tako trebalo biti. Najbolje da razmišljam o nečemu drugom! 28

Moja obitelj također je izvor pozitivnih misli i rijetko kad potonem razmišljajući o njima. Arran mi nedostaje, ali ni blizu onoliko koliko mi je nedostajao kad sam bio Celijin zatočenik. Tijekom tih prvih nekoliko tjedana koje sam proveo u kavezu silno sam čeznuo za njime. No, to je bilo prije nekoliko godina... prije dvije, rekao bih. Vijeće me odvelo otamo netom prije petnaestog rođendana i njegova darivanja. Da, otad je prošlo više od dvije godine, ali znam da su i on i Deborah dobro. Ellen, moja prijateljica poluvještica, stupila je u kontakt s njim, pokazala mu moju fotografiju, a ja sam odgledao snimku koju mi je poslao i odslušao njegovu poruku. No znam da im je oboma bolje bez mene. Nikad ih više neću vidjeti, što je u redu sve dok znaju da sam živ, da sam pobjegao i da sam slobodan. Činim pozitivne stvari, a to je samo po sebi pozitivno jer je bolje za one do kojih mi je stalo da ih se što dulje klonim. Katkada sjedim na ulazu u špilju, gdjekad čak legnem i nakratko ondje odspavam, ali ne spavam dobro i, općenito gledajući, udobnije mi je čekati ovdje gore, na stablu, odakle imam lijep pogled. Na ovoj je strani padina planine strma i nitko se ne može samo tako pojaviti. Ali nikad se ne zna. Lovci su dobri u svojem poslu. Ipak, pokušavam ne razmišljati prečesto o njima, iako nije pametno pretvarati se da ne postoje. U svakom slučaju, sjedim na stablu i, kad se smrači, kao sada, prisjećam se minulih dana prije nego što me Vijeće otelo, prije nego što sam završio kod Celije, prije nego što sam strpan u kavez. Najdraže mi je prisjećati se kako sam se igrao s Arranom u šumi nadomak bakinoj kući. Tada sam se također skrivao u stablu, i kad me naposljetku uočio, krenuo se penjati kako 29

bi mi se pridružio, a ja sam se stao sve više udaljavati na tankoj grani. Preklinjao me da se vratim, pa sam to i učinio i, gotovo kao sada, naslonio se leđima na njega, i obojica smo nogama zajašili granu. Ne znam što ne bih dao da opet mogu tako sjediti s njim i osjećati toplinu njegova tijela koje mi pruža oslonac, da mogu zaključiti da se smiješi prema kretnjama njegovih prsa, osjetiti njegov dah i ruku kojom me grli. Ali najbolje je ne opterećivati se prečesto takvim mislima. Najbolje je ne razmišljati o onome što nemam. Znam se također prisjetiti bake i njezinih pčela, njezinih čizama i pilića i blatna kuhinjskoga poda. Posljednji sam je put vidio kad su me odveli u zgradu Vijeća i rekli da će Celia do daljnjega biti moja “skrbnica i učiteljica”. Tada sam je prvi put ugledao i prvi put čuo zvuk koji proizvodi, dar kojim se služila kako bi me ošamutila. Čini mi se kao da je otad prošlo stotinu godina. Oborila me tim svojim zujanjem, nakon čega su me odnijeli, i tada sam baku vidio posljednji put, a djelovala je oronulo i preplašeno stojeći posve sama nasred prostorije kamo smo dolazili na procjenu. Kad bolje razmislim, mislim da je znala da me više nikad neće vidjeti. Iako mi je Celia poslije rekla da je umrla, uvjeren sam da su je natjerali da se ubije upravo kako su natjerali i moju majku. Sad sam siguran u to... Što je to? Koraci! U noći! Moj adrenalin ubacuje u petu. Obuzdaj se! Osluhni! Lagani koraci. Dovoljno lagani da prođu za korake lovca ili lovkinje. 30

Polako okrećem glavu, ali ništa ne zamjećujem. Zbog jake naoblake mjesečina se ne probija do mene u šumi. Ponovo koraci. Ponovo nalet adrenalina. Sranje! Nije to samo adrenalin – to je taj stvor u meni! Potom je vidim. Sitnu košutu. Nervoznu. I životinjski adrenalin u meni samo što ne eksplodira. Zvijer želi preuzeti nadzor. Smiri se! Smiri se! Diši polako! Broji udisaje! Polako udahni i izdahni. Polako udahni – zadrži dah – i izdahni. Polako udahni – i osjećam to u svojoj krvi, osjećam kako je raspaljuje – i izdahni. Polako udahni i... taj stvor u meni, što god je to, tjera me na preobrazbu. Košuta bježi nestajući u tren oka u tami. Ja sam još u ljudskom obliku, a ona nije zaklana. Znači li to da mogu kontrolirati svoj dar? Ako i ne mogu, bar ga mogu zaustaviti, a ako ga mogu zaustaviti, možda ga mogu i pokrenuti! Oduševljeno se smiješim. Prvi put nakon tko zna koliko tjedana istinski sam pozitivan u nekom pogledu. Danas sam bio uspješan: pridržavao sam se popisa, nisam previše odlutao u crne misli i mogu se nagraditi s nekoliko pozitivnih sjećanja koje čuvam za posebne prilike, a omiljena se tiču Annalise… poput ovoga...