Djevojčica u crvenom kaputu - Kate Hamer by Mozaik knjiga

carmel wakefield, osmogodišnja djevojčica , posljednji put viđena u crvenom kaputu...

Napeta psihološka drama koja se čita u jednom dahu… Djevojčica u crvenom kaputu drži čitatelja na iglama – i budna do sitnih sati. FINANCIAL TIMES

Dirljivo, uvjerljivo i posve neodoljivo. Čitala sam cijelu noć. E R I N K E L LY, A U T O R IC A S TA BL A O T RO VA .

Carmel je oduvijek bila drukčija – ponekad pomalo čudna, rastresena, sklona gubljenju. Nakon razvoda roditelja ostaje sama s majkom zabrinutom za kako za njihovu budućnost, tako za svoju neobičnu kćer. Odlaskom na ljetni festival majčine najgore slutnje će se ostvariti. Carmel će odlutati i nestati. Dok Beth očajnički traga za kćeri, a policija ne nalazi niti jedan jedini trag Carmel se otisne na nevjerojatno putovanje s čovjekom koji tvrdi da je obdarena posebnim darom… Neobičan psihološki triler KATE HAMER odmah po pojavljivanju izazvao je veliku pozornost medija i kritike. Autorica je vrsno opisala, s jedne strane, očaj majke nestale djevojčice i njezino prilagođavanje život nakon otmice kćeri, a s druge, život otete djevojčice, koja ne shvaćajući da je žrtva, pokušava dati smisao svome životu u novim okolnostima i pokušati što duže pamtiti komadiće vlastite prošlosti.

ˇ ICA U CRVENOM KAPUTU DJEVOJC

NESTALA:

Najbolje ako se pročita u jednom danu. V O GU E w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-2079-2

KATE HAMER

Priča krene smjerom koji ne biste očekivali.

KATE HAMER

ˇ ICA DJEVOJC U CRVENOM KAPUTU Prelijepo pisano, ne ispušta se iz ruku. D a i ly E x p r e s s

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 4

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer DJEVOJÄ&#x152;ICA U CRVENOM KAPUTU

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 1

14.3.2017. 9:44:07

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestočetrdesetpeta Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

Ivica Jandrijević Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2017.

ISBN 978-953-14-2079-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000958276. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 2

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer

Djevojčica u crvenom kaputu S engleskoga preveo OZREN DOLEŽAL

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 3

14.3.2017. 9:44:08

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 4

14.3.2017. 9:44:08

Za Marka

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 5

14.3.2017. 9:44:08

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 6

14.3.2017. 9:44:08

esto sanjam o Carmel. U mojim snovima, uvijek hoda natraške. Na dan njezina rođenja tlo je bilo prekriveno snijegom. Srebrnkasta se svjetlost u luku probijala kroz prozor dok sam je držala u naručju. Kako je odrastala, nadjenula sam joj nadimak „mala moja curica iz grmlja“. Nisam je mogla zamisliti da živi igdje drugdje doli na selu. Gusta joj je, kovrčava kosa stršala poput eksplozije razbijenog stakla ili glavice maslačka. – Izgledaš kao da te netko naglavačke vukao kroz grmlje – govorila bih joj. A ona bi se nasmiješila. Oči bi joj se zatvorile, trepavice zatreperile. Blijedi kapci prošarani ljubičastim žilicama poput leptira koji su joj zapečatili oba oka. – To si lako mogu predočiti – rekla je naposljetku, obliznuvši usne. Gledam kroz prozor i gotovo je vidim – u onim tajicama koje joj noge pretvore u šećerne štapiće od višnje – kako pločnikom odlazi u školu. Njezina me odsutnost guši kao da mi je amputirano grlo. Noćas ću je ponovno sanjati, osjećam to. Osjećam je u sutonu, kako sjedi visoko u kopljastim granama bukove krošnje i doziva me. No noćas će, u mom snu, natraške koračati prema kući – ili se možda udaljavati? – tako da se nikada ne primakne. 7

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 7

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer

Odjeća joj je često bila urnebesno neuredna. Međunožje zimskih tajica objesilo bi joj se do koljena tako da se gegala kao pingvin. Ovratnik školskog sakoa s jedne bi joj strane stršio uvis, dok bi se s druge zavukao pod vestu. No njezin je um bio posve druga priča – znala je što ljudi osjećaju. Kad je Sally napustio suprug, Sally je sjedila u mojoj kuhinji pijući tekilu dok sam je pokušavala utješiti. Sol, limeta i žestica za supruga. Carmel je prišla i ukočila prste kao štapiće koje je zabila u Sallynu gustu, smeđu kosu i počela joj masirati skalp. Sally je zastenjala i zabacila glavu. – O, Bože moj, Carmel, gdje si naučila ovako masirati? – Tiho budi. Nigdje – šapnula je, nastavivši trljati. Bilo je to prije negoli je, nedugo zatim, iščezla u magli. Božić 1999. Dječji obrazi rumenjeli su se od studeni i uzbuđenja dok su žurili izići kroz školska vrata. Meni su svi, u usporedbi s Carmel, izgledali poput malenih trolova. Zapitala sam se misli li svaki roditelj isto. Morale smo se vraćati seoskim puteljcima, a već se mračilo. Bilo je hladno kad smo krenule na put i snijeg je obrubio cestu. Svjetlucao je u sutonu i označavao nam put. Uhvatila sam se kako u džepovima stežem šake, zabrinuta zbog Božića i nedostatka novca. Kad sam izvukla ruke na leden zrak i ispružila prste, Carmel je zaostala za mnom i za leđima sam začula njezino gunđanje. – Daj, požuri malo – rekla sam, nestrpljiva da stignemo kući i sklonimo se od studene noći. – Jasno ti je, mama, da neću uvijek biti s tobom – rekla je, a glas joj je bio slabašan i zadihan u blijedome polumraku. Možda mi se u tom trenu duša trebala smrznuti. Možda sam se trebala okrenuti i podići je, odnijeti je kući. Držati je zatvorenu u utvrdi ili tornju. Zaključanu zlatnim ključem koji bih progutala, 8

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 8

14.3.2017. 9:44:08

Djevojčica u crvenom kaputu

tako da bi mi morali rasporiti utrobu prije negoli je pronađu. No mislila sam, dakako, da to ništa ne znači, ama baš ništa. – E, pa vidiš, za sada si sa mnom. Osvrnula sam se. Činilo se da je daleko iza mene. Oblik njezine glave stopio se s čupavim vrhovima živice koja je obrubila obje strane ulice. – Carmel? Dug oblak nježnog ledenog daha očešao mi je rukav kaputa. – Tu sam. Ponekad se pitam hoće li mi i u smrti biti suđeno da je još tražim. Hoću li se pretvoriti u sovu i noćima nadlijetati polja, obrušavati se nad pogrbljenim živicama i mračnim putovima? Stupovi dima iz dimnjaka razletjet će se i zalelujati od zamaha mojih krila dok prolazim. Ili ću sjediti s njom, visoko u bukovoj krošnji, igrajući igre? Uhoditi ljude koji žive u našoj kući, pratiti im dolaske i odlaske. Možda ćemo ih zazvati po imenu, tako da poskoče od straha. Bile smo samohrane majke – i sve smo se muški s time nosile, kako se jedna iz grupe znala našaliti. Okupile smo se iz solidarnosti. Sada mislim da za Carmel i nije bilo najbolje naći se u blizini te bande žena, kojima je gorka vatra iskrila u očima i s prstenja. Mnoge smo večeri provele oko kuhinjskoga stola, govoreći samo: onda je on, onda je on, onda je on. Sve smo na neki način bile povrijeđene, iznutra pune modrica. Osim Alice, koja je imala prave modrice. Nakon što je Carmel nestala – o, prije kojih mjesec, dva – Alice se pojavila na vratima. – Htjela bih razgovarati s tobom – rekla je. – Moram ti nešto reći. Još sam zamišljala da bilo što može biti ključ zagonetke. – Što je? Reci, što je? – upitala sam, mahnito gužvajući ovratnik kućnog ogrtača. Ono što mi je rekla toliko me razočaralo da sam 9

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 9

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer

okrenula lice i zagledala se u praznu ljusku jajeta koje sam pojela jučer, ostavljenu na sušilu pokraj sudopera. No kad mi je počela govoriti o tome da je moja kći imala komunikacijski kanal do Boga i kako bi mu sada mogla sjediti zdesna – kako li sam je samo u tom trenutku zamrzila. Njezina lažna nada i njezino pronalaženje Isusa, ta zapešća s identičnim pletenim narukvicama koje se okreću dok govori. Više nisam mogla držati jezik za zubima. – Prestani! – dreknula sam. – Gubi se odavde. Mislila sam da mi stvarno imaš nešto reći. Van iz ove kuće i ostavi me na miru, kravo glupa. Glupa luđakinjo. Nosi tog svog Boga odavde i da te više nikada nisam vidjela. Ponekad, netom prije negoli zaspem, zamišljam kako se uvlačim u ljušturu Carmeline lubanje i ondje pronalazim njezine uspomene. Virim joj kroz očne duplje i gledam film njezina života koji se prikazuje kroz njezine oči. Vidi, vidi: evo mene i njezina oca, dok smo bili zajedno. Carmel je još mala, stoga joj izgledamo poput divova, stršimo u nebo. Sagnem se da je podignem i ispunim joj uši uspavankom. A zatim slijedi dan u cirkusu. Prije predstave imamo piknik pokraj velikog šatora. Rasprostirem deku pa ne primjećujem kako je Carmel okrenula glavu i opazila klauna kako viri kroz procjep između dvije polovice šatorskog krila. Lice mu je kruto od debele, bijele boje, s divovskim, nacrtanim, crvenim ustima. Nije joj jasno zašto mu je glava tako visoko jer su mu štule skrivene šatorskim krilom. On na brzinu pogleda nebo da provjeri kakvo će biti vrijeme, a zatim mu crveno-bijelo lice nestane u šatoru. Što još? Početak škole, prekid s Paulom i bacanje njegove odjeće kroz prozor spavaće sobe. Mora da je sve vidjela iz kuhinje – njegove košulje i hlače koje jedre prema tlu. I druge stvari… koliko 10

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 10

14.3.2017. 9:44:08

Djevojčica u crvenom kaputu

li je samo uspomena u tako kratkom životu: prvi pogled na more, veslanje rijekom, Božić, pun mjesec, snijeg. Svaki se put zaustavim na njezinom osmom rođendanu i ne mogu dalje. Njezin osmi rođendan, kad smo zašle u labirint.

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 11

14.3.2017. 9:44:08

a svoj osmi rođendan želim vidjeti i obići labirint. – Carmel. Što znaš o labirintima? – upita mama. Ako se duboko zamislim, u glavi mi se ukaže prizor složene, zamršene slagalice koja izgleda poput mozga. – Čula sam za njih – odvratim. A mama se nasmije i kaže: – U redu. Nemamo auto pa se ukrcamo na autobus, samo nas dvije. Prozori su zamagljeni pa ne vidim kamo idemo. Mama je stavila najdraže naušnice koje su kao dvije staklene krhotine, samo što svjetlucaju u svim bojama kad pomakne glavu. Razmišljam o rođendanu, koji je bio prošlog četvrtka, a sada je subota. Razmišljam o tome kako moja prijateljica od bake dobiva čestitke i darove, ali mama ne razgovara sa svojom mamom i tatom premda su još živi. Nije mi stalo do čestitki i darova, ali voljela bih znati kako izgledaju. – Mama, imaš li fotografiju svoje mame i tate? Žustro okrene glavu tako da joj naušnice bljesnu ružičastim i žutim sjajem. – Nisam sigurna. Možda. Zašto pitaš? – Ponekad se pitam kako izgledaju i jesam li im slična. – Zapravo, više nego ponekad. – Najviše sličiš svom tati, draga. – Ipak, voljela bih znati. Nasmiješi se. – Vidjet ću što se može učiniti. Kad siđemo s autobusa, nebo je bijelo i toliko sam uzbuđena što ću vidjeti pravi labirint da potrčim naprijed. U velikom smo 12

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 12

14.3.2017. 9:44:08

Djevojčica u crvenom kaputu

parku, a magla se oko nas valja u sablasnim oblicima. Pred nama je golema, siva kuća sa stotinama prozora koji nas netremice gledaju. Vidim da se mama uplašila kuće pa zarežim na nju. Mama se ponekad svega plaši – rijeke, ceste, automobila, aviona, onoga što će se dogoditi i što se neće dogoditi. No zatim se nasmije i kaže: – Baš sam blesava. Sad smo navrh brijega i pod nama ugledam labirint. Doista izgleda kao mozak. Pomislim kako je uistinu smiješno što sam u svom mozgu pomislila na mozak i pokušam joj to objasniti, ali to mi ne pođe za rukom pa ne vjerujem da je mama išta shvatila. No ipak kima glavom i sluša me, mirno stojeći u dugom, plavom kaputu čiji je rub mokar od visoke trave. – To je jako zanimljivo, Carmel – kaže. Nisam sigurna je li išta razumjela, ali mama se uvijek trudi. Nikada me ne ignorira kao da sam samo miš ili šišmiš. Uđemo. Odjednom mi postane posve jasno da je ovo mjesto koje volim više od ijednog mjesta na kojem sam bila. Zeleni su zidovi toliko visoki da nad sobom vidim samo krišku neba, kao da sam u slagalici, ali istodobno i u šumi. Mama kaže da se stabla zovu tise, a zatim mora polako ponoviti, jer prasnem u smijeh i upitam: – Što ti se? Potrčim naprijed središnjim prolazom gdje je trava zgnječena u smeđu prugu, ostavivši mamu daleko za sobom. No to i nije važno zato što znam kako labirinti funkcioniraju i da ću je, čak i ako je izgubim, prije ili poslije opet pronaći. Nastavim skretati ugao po ugao, a svako je mjesto isto kao i prethodno. Iz zelenih zidova iskaču crvene bobice, nad glavom mi lete ptice. Samo što ne vidim kako prelijeću s jedne strane neba na drugu − nalaze se iznad zelenih zidova tako da ih ugledam samo na tren prije negoli nestanu. 13

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 13

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer

Čujem nekog s druge strane zida. – Carmel, jesi li to ti? Odvratim da nisam, premda znam da je to moja mama − ali ne zvuči mi kao ona. – O da, jesi – odvrati – znam da jesi jer kroz granje vidim tvoje crvene tajice. No ne želim još ići pa se tiho iskradem. Polako pada noć, ali ovdje se još osjećam kao kod kuće. Sad je već više nalik na šumu nego na labirint. Krošnje stabala protežu se visoko, visoko, sve do neba, sve više i više, kao da ih tama tjera na rast. Svjetluca neko bijelo cvijeće, a jednom ugledam i komad užeta kako visi s grane pa pomislim da je neko dijete poput mene ovdje objesilo ljuljačku. Ljulja se posred staze pa mu priđem tako blizu da nosom zamalo dodirnem iskrzane konce na kraju užeta koji se okreću i uvijaju poput crvića. Posvuda vladaju tamnozeleni mirisi i ptice pjevaju posred zidova. Odlučim leći pod stablo da se odmorim na mekom, smeđem tlu jer već sam umorna i snena. Miris zemlje podigne se s mjesta koje gnječim. Slatkasto i mračno miriše. Nešto mi očeše lice. Mislim da je stari list jer na dodir je hrapavo i mrtvo. Ptice više ne zvuče kao da pjevaju, više kao da ćaskaju, a lišće šušti pod povjetarcem. Čujem mamu kako me doziva, no zvuči poput šuma lišća i ptica i znam da bih joj se trebala javiti, ali ne javim se.

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 14

14.3.2017. 9:44:08

rčala sam hodnicima od tise. Svaki je izgledao isto i na kraju bih, svaki put, skrenula za ugao i pred sobom ugledala samo još jedan beskrajni, zeleni hodnik. Dok sam trčala, vikala sam: – Carmel, Carmel! Gdje si? Naposljetku, kad jedva da je ostalo dovoljno svjetla da bih išta vidjela, nabasala sam na ulaz. Kroz procjep sam ugledala golemu, sivu kuću s vratima nalik na usta koja mi se posprdno smiju. S druge strane travnjaka nalazio se muškarac kojemu smo platile ulaz. Bio je na odlasku. Koračao je prema vrhu brijega, već daleko od kuće. – Molim vas, vratite se. – Taj promukli krik kao da nije izišao iz mojih usta. Nije me čuo. Glas je, odnesen vjetrom, otpuhan u drugom smjeru. Samo su mi vrane odvratile kriještanjem. Počela sam trčati prema njemu, vičući. Činilo se da hoda velikom brzinom i silueta mu se već gubila u posljednjim tracima svjetla. Čini se da je na kraju ipak čuo moje krike jer sam ga vidjela kako zastaje i okreće glavu. Mahala sam rukama, a čak sam i iz te udaljenosti opazila kako mu se tijelo ukočilo, sluteći opasnost. Mora da sam izgledala kao luđakinja, premda tada o tome nisam razmišljala. Kad sam ga dostigla, pričekao je da dođem do daha, koji sam hvatala oslonivši dlanove o koljena. Njegovo je lice pod staromodnom platnenom kapom bilo oprezno. 15

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 15

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer

– Moja djevojčica. Ne mogu je naći – uspjela sam izgovoriti nakon nekog vremena. Skinuo je kapu i prošao si prstima kroz kosu. – Onu s crvenim nogama? – Da, da… djevojčica u crvenim tajicama. Zaputili smo se natrag prema labirintu. Upalio je svjetiljku da nam pokaže put. – Ne događa se da ljudi uđu u labirinte pa nikada iz njih ne iziđu – zdravorazumski je rekao. – Je li danas bilo još posjetitelja? – upitala sam. Grlo mi se stegnulo dok sam čekala njegov odgovor. – Nije. Samo je jedan par jutros bio ovdje. No oni su otišli davno prije negoli ste došli. – Jeste li sigurni? Sigurni ste? Zastao je i osvrnuo se. – Siguran sam. Ne brinite, pronaći ćemo je. Poznajem ovaj labirint kao vlastiti džep. – U tom sam se trenutku osjetila najzahvalnijom na svijetu što uza se imam čovjeka koji u glavi nosi tlocrt zagonetke. Dok smo prilazili labirintu, ugasio je svjetiljku. Više je nismo trebali. Podigao se golem mjesec, osvijetlivši tlo poput reflektora na nogometnom terenu. Ušli smo prošavši ispod nadsvođenog ulaza izrezanog iz isprepletenog drveća. Pod mjesečinom su iglice i crvene bobice postale crne. – Kako se ono djevojčica zvala? Karen? – Ne, ne. Carmel. – Carmel. – Gromko je zatutnjao. Brzo smo koračali, sve vrijeme dozivajući. Ponovno je upalio svjetiljku i uperio je pod grmlje. Sve je oko nas neprestano šuškalo i jednom je snop svjetlosti uperio ravno u oči zeca koji se na trenutak skamenio, a zatim jurnuo preko puteljka. Bilo mi je jasno da planski pretražuje labirint prema tlocrtu u glavi. 16

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 16

14.3.2017. 9:44:08

Djevojčica u crvenom kaputu

– Mislim da bismo trebali pozvati policiju – rekla sam nakon dvadesetak minuta. Ponovno me počela hvatati panika. – Možda. No sada smo već blizu središta. Skrenuli smo za još jedan ugao i ugledali je u udubljenju unutar živice. Snop svjetlosti prošao je preko njezinih crvenih nogu koje su virile ispod crnog zida. Gurnula sam obje ruke u procjep i izvukla je. Tijelo joj je bilo mlitavo i toplo pa sam smjesta shvatila da spava. Podigla sam je u krilo i zibala je, ponavljajući čovjeku koji nam se smiješio: – Hvala vam. Hvala vam. Hvala vam. Hvala vam. – Uzvratila sam mu osmijeh i privila njezinu divnu, čvrstu toplinu uza se. Koliko sam se samo puta vraćala u tu noć, na to mjesto. Čak i kad smo stigle kući, na sigurno, i ušuškale se u krevet, neprestano sam sanjala da sam opet tamo. Da hodam okolo i naokolo, vrtim se ukrug tražeći je. Ponekad bi zec jurnuo iz živice − no s vremena na vrijeme zaustavio bi se nasred staze i zurio u mene, trzajući nosićem.

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 17

14.3.2017. 9:44:08

olim se sama igrati u vrtu, kuhati ručak. U dnu dvorišta ima jedno stablo s granama koje, kad im oguliš koru, izgledaju baš kao piletina, bijela i vlaknasta. Stoga s pomoću noževa i vilica od grančica mogu poslužiti ručak. Ima, međutim, mnogo starog lišća − crnog i sluzavog, koje je napadalo prije tko zna koliko godina − stoga ga šutnem nogom da napravim čistinu. Ovdje sam super-sigurna. Dvorište je ograđeno kamenim zidom, toliko visokim da jedva vidim prijeko. S druge strane su polja i jedva poneka kuća. No vidim oblake dima iz dimnjaka koji se puše u daljini. Daleko se vidi jer mama kaže da je Norfolk ravan poput palačinke. Igrajući se, opazim dvije velike, bijele ptice kako lete jedna pokraj druge. Jedna je mrvicu ispred druge, kao da je vođa. Istegnutih vratova, lete jako nisko, lepećući krilima kao da se s naporom održavaju u zraku. Popnem se na donji kamen zida da ih bolje vidim i… pogodite što? Prelete mi preko glave tako da prasnem u smijeh vidjevši im velike trbuhe kako se tresu u zraku i narančaste noge koje im se mlohavo, beskorisno klate. No uto se osvrnem i ugledam mamino lice na prozoru. O, pokušala se povući, ali prekasno. Uhvatila sam je kako provjerava jesam li još tu, što neprestano čini još od labirinta. Potom iziđe kroz stražnja vrata ogrnuta kaputom, kao da se ništa nije dogodilo i kao da je nisam uhvatila na djelu. Osmjehne se onako kako se ljudi smiješe kad žele da se prestaneš duriti. – Čemu si se smijala, Carmel? 18

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 18

14.3.2017. 9:44:08

Djevojčica u crvenom kaputu

– Čemu si se smijala, čemu si se smijala, Carmel? – promrmljam sebi u bradu, ali tako da me čuje. No zapeče me savjest jer joj osmijeh zamre na usnama. Ionako sam joj željela reći za ptice. – Guske – kaže mi. – Divlje guske ili ona guska koju je Alison ispekla za božićni ručak? – I jedne i druge. Žive u paru do kraja života. Sigurno si vidjela mužjaka i ženku. Nisam sigurna što želi reći, stoga moram pitati: – Žive u paru…? – Da, zauvijek ostaju skupa, kao da su muž i žena. Dakle, ne kao ti i tata. Ne kažem to, dakako, naglas, premda mi opet ide na živce jer je čučnula i glumi da se igra s mojim tanjurima od lišća, samo zato što se ne želi vratiti u kuću i ostaviti me samu. Petlja po grančicama koje sam posložila kao noževe i vilice, pravi nered. Jednom od svojih smeđih čizama nagazi na tanjur i zdrobi ga, premda vjerojatno toga nije svjesna i misli da je to samo list. Uzdahnem i kleknem da sve ponovno posložim, najbolje što mogu. No tada mi kaže: – Carmel, smočit ćeš hlače. Počne mi gladiti kosu i ruka joj je jako teška na mojoj glavi pa bih najradije da prestane, premda joj to ne kažem. Jednostavno nastavim stavljati komade piletine na tanjure i čekam da ode. Naposljetku ode, ali sada me peče savjest jer je vjerojatno mislila da mi je drago što se igra sa mnom. Osjećaj krivnje odlazi mi ravno u trbuh, izaziva mučninu i pritisak, kao da sam progutala kamen. Nakon labirinta često me peče savjest. Prošlog smo tjedna bile u McDonald‘su. Bila sam jako uzbuđena jer smo vodile i Saru. Sarina mama lijepo miriše, kuća također, a njezina mama nosi prekrasne cipele sa zlatnim ukrasima. U McDonald‘su smo se 19

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 19

14.3.2017. 9:44:08

Kate Hamer

Sara i ja zajedno hihotale dijeleći neku blesavu tajnu, ali bila je tu i mama koja je motrila i slušala. O, pravila se da ne sluša, ali stalno me pogledavala ne okrećući glavu, krajičkom oka, poput špijunke. A zatim sam pomislila nešto tako zločesto da mi je sladoled McFlurry koji sam upravo pojela teško pao na želudac. Pomislila sam: „Voljela bih da je Sarina mama i moja mama i da sam Sarina sestra pa da svi živimo u njihovoj toploj kućici u gradu, jer onda bih napokon imala malo mira.“ Nakon što smo Saru odvezle doma, vraćale smo se autobusom prema našoj kući, a ja sam se još osjećala grozno. Pomislila sam da me možda uopće nije špijunirala, da sam si to umislila jer sam željela biti nasamo sa Sarom − kao da smo odrasle. Stoga sam joj rekla: – Voljela bih da ti mogu kupiti zlatne cipele. Mama se osvrnula i dražesno se nasmiješila. – Baš lijepo od tebe, Carmel, ali kamo bi ih nosila? U Tesco? – Nasmijala se. – Znaš što, trebale bismo si obje kupiti zlatne cipele i obuvati ih samo za kupovinu u supermarketu. I ja sam se počela smijati na pomisao kako pokušavamo hodati Tescom u zlatnim potpeticama, teturajući za kolicima. Zatim sam spustila pogled prema njezinim stopalima na podu autobusa. Nosila je glomazne, smeđe čizme koje ima toliko dugo da se koža oblikovala prema njezinim nožnim prstima. Sjetila sam se da ima poprilično golema stopala s debelim nožnim prstima pa je zamislim kako sjedi ovdje, u autobusu, stopala stiješnjenih u sićušne, zlatne cipelice kakve nosi Sarina mama. Ta me pomisao pomalo rastužila. Zagledala sam se kroz prozor da mi ne vidi lice.

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 20

14.3.2017. 9:44:08

DJEVOJCICA_U_CRVENOM_KAPUTU.indd 360

14.3.2017. 9:44:21

carmel wakefield, osmogodišnja djevojčica , posljednji put viđena u crvenom kaputu...

Napeta psihološka drama koja se čita u jednom dahu… Djevojčica u crvenom kaputu drži čitatelja na iglama – i budna do sitnih sati. FINANCIAL TIMES

Dirljivo, uvjerljivo i posve neodoljivo. Čitala sam cijelu noć. E R I N K E L LY, A U T O R IC A S TA BL A O T RO VA .

ˇ ICA U CRVENOM KAPUTU DJEVOJC

NESTALA:

Najbolje ako se pročita u jednom danu. V O GU E w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-2079-2

KATE HAMER

Priča krene smjerom koji ne biste očekivali.

KATE HAMER

ˇ ICA DJEVOJC U CRVENOM KAPUTU Prelijepo pisano, ne ispušta se iz ruku. D a i ly E x p r e s s