Pavao Pavličić Kužni pil
Biblioteka hrvatskih pisaca knjiga 44.
Copyright © Pavao Pavlićić i Mozaik knjiga, Zagreb, 2020. Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Direktor Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Tisak Denona, Zagreb, listopad 2020. ISBN 978-953-14-2853-8 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2856-9 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001074429 (meki uvez) i xxx (tvrdi uvez). Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Pavao Pavličić Kužni pil
Prolog
N
egdje daleko otraga, iza valovitih njiva na kojima je žito još bilo zeleno, zalazilo je sunce. Bilo je dovoljno nisko da se njegove zrake uvuku kroz stražnji automobilski prozor, i dovoljno jako da, odbijajući se od retrovizora, zabljesne vozača u oči. Vjeko Dugan malo je nagnuo glavu da izbjegne taj sjaj, ali kako je cesta vijugala, tako je sunčana zraka svaki čas nalazila zrcalo, a unutrašnjost vozila rasvijetlila se nestvarnim svjetlom od te igre odraza. Tada je na desnoj strani ugledao povelik prazan prostor i odlučio skrenuti onamo: bit će dovoljno pet minuta da sunce još malo sjedne, pa će tada moći voziti dalje. Zaravanak na kojem se našao nije bio asfaltiran, ali je bio posut sitnim kamenom, pa se po tome moglo zaključiti da je i predviđen za parkiranje. Uostalom, malo naprijed nazirala se i nekakva ograda od željeznih šipki, visoka oko metar i pol, što je značilo da je tu odmorište, ili čak i vidikovac. Izašao je iz auta i duboko udahnuo zrak. Sve je mirisalo na lipanjsko bilje, na cvatnju i dozrijevanje, na zemlju i vlagu, a okolo su se u nedogled prostirale njive pod pšenicom, tek što su se na obzorju nazirali jablani koji su se, onako crni, ocrtavali naspram goleme sunčane kugle koja tek što nije dotakla crtu obzora. Krenuo je prema ogradi. 5
Pavao Pavličić
Bilo je to nalik na iznenadni udarac u čelo: zastao je, nekoliko puta zatvorio i otvorio oči, a onda je nastavio hodati, pa se napokon naslonio na onu ogradu. Pred njim se ukazao Dunav. Ono je doista bio vidikovac, a imalo se što i vidjeti. Visoravan na kojoj se nalazio uzdizala se iznad rijeke nekih tridesetak metara, pa se s te točke moglo vidjeti kilometrima daleko. Ondje, na desnoj strani, Dunav je blago zavijao najprije ulijevo, a onda udesno, i imao je u taj poslijepodnevni sat neku neodređenu boju, jer se u njemu odražavalo okolno zelenilo, ljetno nebo i sunce na zalazu. Tako je promatrač imao dojam da se suočio s nečim što ne može razumjeti: najprije golema masa vode što se polako valja kroz ravnicu, onda ta boja, a napokon i daleki vidici na bačkoj strani, panorame na kakve oko gradskoga čovjeka nipošto nije naviklo. Vidjeli su se u daljini neki tvornički dimnjaci, silosi, čak i obrisi nekoga mosta, a ovdje, na ovoj strani vode, kako je brdo pratilo rijeku, tako su se nazirali njegovi bokovi od žutoga prapora prošarani tamnijim slojevima. A onaj miris – to je sad Vjeko Dugan shvatio – nije mogao biti ništa drugo nego miris toga krajolika koji je u sebi obuhvaćao tako mnogo pojava odjednom. Skrenuo je pogled ulijevo, uzvodno, misleći da će ondje ugledati i drugi veliki komad rijeke. Ali, to se nije dogodilo. Na lijevoj strani pogled su zaklanjale grane bagremova što su rasli na lesnom obronku, pa se nije moglo vidjeti daleko. Ali, zato su se ispod krošanja – kao da su bagremi ondje posađeni zato da bi bili vodiči promatračevu pogledu – nazirali gradski krovovi. Varoš leži na obali, tik uza sam Dunav, i do njega se – tako su Vjeki Duganu objasnili upućeniji od njega – dolazi kroz surduk urezan u brdo. Čak i usprkos 6
Kužni pil
svemu onom granju, jasno se razabiralo da je riječ o gradu koji drži do sebe: isticala su se dva crkvena tornja, pa zelena kupola neke žute zgrade koja je možda bila kazalište, pa još dva reprezentativna bakrena krova, a napokon i četiri lijepa pročelja okerboje. A na brežuljku koji se uzdizao usporedo s vidikovcem na kojem je Dugan sad stajao nalazilo se groblje, i sunce na zalasku odbljeskivalo je od njegovih mramornih ploča, te je izgledalo kao da su spomenici posebno rasvijetljeni za nekakav praznik. Vjeko Dugan stiskao je objema rukama željeznu ogradu osjećajući kako mu se srce uzlupalo i kako ga je steglo u grlu. Stajao je ondje i duboko disao. Ništa od onoga što je gledao pred sobom nije mu se činilo poznato: bio je siguran da sve to – i taj Dunav, i te kupole i crkve i to groblje – prvi put u životu vidi i da ga sve to ni na što ne podsjeća. A ipak, uzbuđenje je nesumnjivo bilo tu, pa je tako morao zaključiti da ono dolazi od jedinstvenosti i neponovljivosti te prigode: pred sobom je gledao svoj rodni grad, grad o kojemu je cijeli život slušao i koji je u njegovoj svijesti izrastao do nečega što jedva da se može opisati i definirati. Ne njegovom voljom, nego stjecajem okolnosti, Varoš je za njega postao čudna mješavina najboljega i najgorega, sreće i nesreće, privlačnosti i odbojnosti. Tu se rodio i tu su mu generacijama – navodno više od dvjesta godina – živjeli preci; ali, tu su mu se roditelji rastali, tu je ostao siroče i za taj su se grad vezivale neke mračne obiteljske tajne, za koje on najprije nije ni znao da postoje, a poslije ih nije uspijevao rasvijetliti. I, zato se činilo kako je najbolje da Varoš u njegovu životu ostane tek slutnja, slika, osjećaj, nešto za što se ne zna da li uistinu postoji ili je 7
Pavao Pavličić
izmišljeno, i da se nikad ne pretvori u stvarni grad s kućama, ulicama, mirisima, ljudskim licima i drugim osobinama koje Varoš i čine onim što – trijezno gledajući – doista jest: mali grad kraj velike rijeke i ništa više. Dok je bio dijete i mladić, Teta ga je odgovarala od toga da u Varoš otputuje, a on je s vremenom prihvatio to gledište kao jedino moguće i nije ga ni dovodio u pitanje, pogotovo zato što nije osjećao baš nikakvu znatiželju u odnosu na svoj rodni grad i nikakvu potrebu da o njemu dozna više od onoga što je znao iz Tetinih priča. Tek sad, kad je Teta umrla i kad se dogodio ovaj stjecaj okolnosti s tim simpozijem i s tom knjigom, odlučio je – premda teška srca – da u Varoš ipak ode. Činilo mu se da će istom na taj način postati doista zreo – premda je već prebacio pedesetu – jer će se osloboditi svojih dječjih strahova i otarasiti se one tjeskobe što mu je cijeli život nameće obiteljska povijest. Pokazalo se, naime, da se u Varošu toga lipnja održava veliki međunarodni simpozij u povodu dvjesta pedesete obljetnice osnutka grada (a on je podignut planski, kao dio velikoga i dalekosežnog projekta), te da će se materijali s tog simpozija poslije objaviti u dvosveščanom zborniku. Nakladnička kuća u kojoj je Vjeko Dugan radio trebala je biti izvršni izdavač te knjige, i tako su mu onda šefovi rekli kako bi trebalo da i on ode na taj skup. Nisu, doduše, navodili zašto je to potrebno, nego su se raspričali o besplatnom hotelu, o fiš-paprikašu, o lipnju na Dunavu i o tome kako među tim tamo znanstvenicama ima i sasvim dobrih komada, pa i takvih koje ne zaziru od kratke ali sadržajne simpozijske pustolovine. Vjeko Dugan pokušavao se od tih prijedloga obraniti, ali je onda shvatio kako ne može naprosto reći 8
Kužni pil
da on u Varoš ne ide iz osobnih razloga, niti priznati da je Varoš valjda jedini grad u Hrvatskoj u koji on nikad nije – barem kao odrasla osoba – nogom stupio. Bilo ga je pomalo sram, i tako je onda odlučio da će ići: nije više bilo Tete, nije se imao pred kim pravdati ni od koga strahovati. Ako je slučaj namjestio tako da on mora otići u Varoš, onda se tome treba pokoriti, jer masku slučaja u ovom je trenutku vjerojatno stavila sama sudbina. I, sad je stajao kraj one ograde i jasno osjećao kako mu ovo putovanje donosi nešto važno: to se moglo znati po onome što sad pred sobom gleda. Ova golema rijeka, ova ravnica na drugoj strani, ove kupole obasjane crvenkastim svjetlom zapada, ove njive pune mladoga sočnog žita, taj zrak i taj miris, sve je to možda bilo scenografija za neku veliku dramu, koja će jako utjecati na njegov život. Možda on neće biti glavni lik te drame, možda neće u njoj ni sudjelovati, nego će biti tek gledalac, ali sasvim je sigurno da Vjeko Dugan, kad zastor padne, više neće biti onakav kakav je bio prije. Od te misli osjetio je blagu tremu. A onda se stresao i pokušao se pribrati, jedno zato što takve misli ne vode nikamo, a drugo zato što se bojao da se na njemu ne opazi kakva ga pitanja more i zbog kakvih gluposti stoji tu na vidikovcu i uzdiše kao gimnazijalka. Jer, sad je oko njega bilo i drugih ljudi: dok je on motrio rijeku i grad, na onom proširenju zaustavio se golem i udoban autobus, koji se kretao posve nečujno, kao kakav duh u onaj predsutonski sat, i tek kad se začuo zvuk hidraulične pumpe za otvaranje vrata i kad su odjeknuli ljudski glasovi, Vjeko Dugan postao je svjestan da više nije sam. I doista, ubrzo su se pokraj njega na ogradu nanizali drugi promatrači, pa je on znao da mu je vrijeme da krene. 9
Pavao Pavličić
Nije, ipak, odolio a da ne baci pogled na te ljude. Svi su odreda bili mladi, tek ako se našla jedna ili dvije osobe koje su bile Duganu bliske po godinama. Na autobusu je bio natpis neke poznate firme što organizira putovanja i paket-aranžmane, pa je to i njemu pomoglo da shvati: Varoš baš i nije neka turistička – što bi se reklo – destinacija, pa ako su ovi ljudi stigli ovamo organizirano, onda to mogu biti samo sudionici simpozija, koji su se – koliko se sjećao – imali okupiti u Osijeku, a onda odatle zajedno doći u Varoš. To su, dakle, ljudi s kojima će imati posla idućih dana. Ali, nije se žurio da se s njima upoznaje niti da im otkriva svoj identitet i svoju misiju. Neka misle da je on tek znatiželjni prolaznik. Tako ih je mogao mirno promatrati. I, ustanovio je nešto čudno: svi su mu se činili mlađi nego što je on ocjenjivao da bi doista mogli biti. Ako su, naime, znanstvenici, onda su valjda već neko vrijeme u tome poslu, imaju nekakvo ime, imaju doktorate, titule, objavljene knjige, inače ih ne bi ni zvali na simpozij. A ovi su svi odreda u džinsu, glasno se dovikuju, neprestano se smiju, jedu i govore punih usta, neki su čak odnekud izvukli i malu loptu i stali se njome igrati. Žene su bile u većini, a među njima bilo je i naočitih, premda ne mnogo. Neke su i Vjeku Dugana zainteresirano pogledale, pa je on shvatio kako mu je krajnji čas da krene, ako želi još neko vrijeme ostati inkognito. Sjeo je u auto i produžio cestom prema Varošu. Sunce je sad već bilo gotovo sasvim zašlo, što je značilo da je možda već i prošlo devet sati, jer bio je lipanj i dan je bio dug. U svakom slučaju sad mu sunce neće bljeskati u oči i moći će se usredotočiti na vožnju. 10
Kužni pil
Premda vožnja i nije predugo trajala: cesta se odjednom počela spuštati, nakon dva ili tri zavoja ukazale su se i prve kuće, a između njih bljesnula je površina Dunava, pa se jasno vidjelo da je rijeka prilično blizu, a to znači da je blizu i središte grada. Kod prvih kuća nalazio se kružni tok i na njemu žute ploče s oznakama smjera: na jednoj, koja je pokazivala lijevo, pisao je CENTAR, a na drugoj, koja je pokazivala ravno, bio je natpis SKELA. Na tom mjestu Vjeko Dugan doživio je prvo iznenađenje. Jer, znao je da mora doći u središte grada, budući da se ondje nalazi i hotel u kojemu će odsjesti, i dvorana u kojoj će se održavati simpozij; a ipak, nije sad slijedio strelicu koja ga je vodila u centar, nego je krenuo za onom koja ga je usmjeravala prema nekakvoj Skeli. Kad je, vozeći oprezno između prizemnica s malim vrtovima, upitao sam sebe zašto je tako postupio, odjednom je shvatio kako odnekud zna da na toj Skeli postoji parkiralište, a da se od centra do parkirališta ne može doći autom. A nije znao odakle to zna: vjerojatno mu je to rekao netko od onih koji su već višekratno ovamo dolazili – i bili puni hvale za prirodne ljepote i gastronomsku ponudu – pa je on to i nesvjesno zapamtio. U svakom slučaju, sad je ugledao pred sobom veliki prazan prostor na kojemu jedva da je bilo nekoliko automobila, a ploča na ulazu obavještavala je da se tu može ostaviti auto po vrlo pristupačnoj cijeni, pogotovo kad se radi o parkiranju od dva ili tri dana, kao što će se dogoditi u Duganovu slučaju. Zavezao je, dakle, auto onamo, pa izvadio iz njega neveliku torbu i sako koji je visio na vješalici kod stražnjeg sjedala. Kad je zaključao auto i okrenuo se prema gradu, bio je već suton. 11
Pavao Pavličić
Zahvaljujući toj okolnosti, mogao je jasno vidjeti da je dobro postupio što je izabrao upravo to parkiralište. Jer, na manje od sto metara daljine ugledao je sad neonski natpis HOTEL DUNAV, a upravo je to bilo njegovo odredište. A hotel se – to je znao iz podataka što ih je našao na internetu – nalazi u prvoj ulici do glavnoga gradskog trga. Sve je tu bilo pri ruci. Zaputio se, dakle, poprijeko preko parkirališta, krećući se prema onome natpisu. Naišao je na prazne kamene klupe i po tome zaključio da se tu danju nalazi tržnica, o čemu su svjedočili i montažni kiosci svuda naokolo, a također i veliki kontejneri za smeće koji još nisu bili ispražnjeni, nego je iz njih virila kartonska ambalaža. Tu je naišao na prolaz širok jedva dva i pol metra, popločen kaldrmom i dug možda dvadeset metara. S obje strane bile su kuće obojene žuto, i u svim tim kućama bili su u prizemlju lokali koji su nad vratima imali stilizirane fenjere od kovana željeza: kafić, suvenirnica, butik za vjenčanice, pa opet kafić, i kraj. Pred njim se ukazao trg. Nije mu baš zastao dah kao onda kad je spazio Dunav, ali nije ni ostao ravnodušan. To je možda dolazilo i otuda što je onaj prolaz izbijao na trg točno na njegovoj sredini, pa se već i prvim pogledom moglo ustanoviti i da je trg velik, da je ovalnoga oblika i da je lijep. Ali, što je najvažnije, vidjelo se i da je na njegovoj sredini visoki, ukrašeni stup s likom Bogorodice i anđela i s nešto florealnih motiva sa strane. Vjeko Dugan je znao da se to zove kužni pil, i da takvih spomenika ima i drugdje po Slavoniji, a podizali su se u drugoj polovici XVIII. stoljeća, u znak zahvalnosti, kad bi se ti gradovi oslobodili kuge. Odmah je znao da mora razgledati i taj stup i cijeli trg. 12
Kužni pil
Bilo je to, doduše, pomalo nespretno, jer je preko ramena imao torbu, a preko ruke sako, ali je znao da ne može sad sve to nositi u hotel, jer bi tako propustio čaroliju trenutka. A da se radi doista o čaroliji, u to nije nimalo sumnjao. Jer, on se našao na trgu upravo u času kad se na taj prostor stao spuštati paperjasti suton. Kad je Dugan istupio na pločnik trga, na jednom visokom jablanu što se vidio preko krovova još je treperila posljednja zraka zalazećeg sunca, a onda, kad je načinio nekoliko koraka, ni nje više nije bilo, i sve je stalo tonuti u polumrak koji kao da se dizao iz Dunava, jer miris rijeke sad se osobito jako osjećao. A nisu se još na trgu upalila gradska svjetla – jer bila su plinska i nažigač još nije bio došao – i tako je u onom sutonu sve izgledalo nestvarno: pročelja kuća nekako su čudno svjetlucala, ukrasi na njima sad su se još jače isticali, strmi krovovi obrasli mahovinom i čuvarkućom naginjali su se nad pločnik intimno i pokroviteljski, golemi haustori s teškim drvenim kapijama svjedočili su o postojanosti i sigurnosti, a odraz večernjeg neba u staklima činio je da prozori izgledaju kao oči suzne od ganuća. Tu su se Vjeki Duganu opet počele događati neobične stvari. Jer, najprije je krenuo prema onome kužnom pilu na sredini trga. I dok mu je prilazio – a nalazio se možda na desetak metara od njega i vidljivost je bila sve slabija – on je odjednom shvatio da zna kako glasi latinski natpis na njemu i koja je godina urezana u mramor. Latinski natpis mogao je izrecitirati premda ga nije razumio, a za godinu je bio uvjeren da je 1774. A pri tome mu je bilo jasno da sve to nije doznao iz neke knjige, niti vidio na fotografiji. Bilo je to nalik onome kako čovjek poznaje svoj jezik: i taj stup, i taj natpis, i boja mramora u sutonu, i sve one 13
Pavao Pavličić
vitice i girlande, sve to je već odavno bilo dio njegove svijesti, a on nipošto nije mogao znati kad je i kako u tu svijest ušlo. Trg je imao oblik elipse. Bio je popločan crvenom ciglom i na dva je mjesta imao rundele s cvijećem. Sve je to bilo raspoređeno vrlo simetrično. Vjeko Dugan bio je u tome času jedini čovjek na sredini trga: ostali prolaznici, koliko ih je uopće bilo, kretali su se pločnicima, uz izloge prodavaonica što su se ondje nizale, i on je sad imao središte trga samo za sebe. Okrenuo se da krene prema hotelu. A onda je opet pred sobom ugledao onaj prolaz iz kojega je maloprije i sam izašao. I shvatio je odjednom kako očekuje da će se odande pojaviti visok, mršav i nervozan mladić i da će brzim korakom otići niz ulicu. Kad se upitao zašto mu se ta slika javlja i tko bi taj mladić mogao biti, začuđeno je ustanovio da bi to bio Rodion Romanovič Raskoljnikov. Zastao je i zamislio se. Nalazio se sad pred kućom s golemom kapijom i s kitnjastim ukrasima, s četiri prozora na pročelju i sa strmim krovom. Bila je obojena svjetloplavom bojom i tako se isticala među žućkastim zgradama na trgu. Zavirio je u prozore očekujući da će ondje ugledati žensku glavu sa starinskom kapom. To bi – shvatio je odmah – morala biti Eugenie Grandet iz Balzacova romana. Tako je napokon razumio o čemu se radi. On je iz ovoga grada otišao kao dijete mlađe od pet godina, i nije se Varoša nikako sjećao; ali, mora biti da se negdje u dubini ipak nešto sačuvalo, čim je Varoš za njega postao mjesto zbivanja za većinu romana što ih je ikad čitao. Kad čovjek čita roman, onda, dakako, mora likove nekamo smjestiti i mora kuće i ulice kojima se oni kreću nekako zamisliti, mora imati nekakvu predodžbu o tome kako 14
Kužni pil
sve to izgleda. Ljudi obično – to je Vjeko Dugan znao iz svojega uredničkog iskustva – smještaju radnju koja se zbiva u Petrogradu, Parizu ili Dublinu na ulice nekoga grada koji poznaju: Zagreba, Osijeka, Budimpešte ili Beograda. A on sam smještao je tu radnju na ulice za koje mu se činilo da su posve izmišljene, da ih je isključivo lektira potaknula i uobličila u njegovoj glavi. A pokazalo se sad da je posrijedi nešto drugo: on je sve romane i novele smještao na varoške ulice, samo što to nije ni znao, kao što nije znao ni da se tih ulica uopće sjeća. Stajao je sad nasred trga, ispred onoga kužnog pila, i gledao kako se nebo iznad grada polako gasi i kako se na njemu pojavljuju zelenkaste zvijezde.
15
GLAVA PRVA
B
ijeli zastori lagano su se micali: to je lipanjsko jutro, u svoj svojoj veličini i slavi, ulazilo u sobu. Imalo je miris i imalo je zvuk, a i jedno i drugo je onda, kroz posljednje koprene polusna, stvaralo i nekakve slike. Miris je bio ugodan, sladak, gotovo ljekovit, ali je imao u sebi nešto bolećivo, nešto što podsjeća na blagu groznicu, na naribane jabuke sa šećerom i na gorke lijekove. A zvuk je podsjećao na cvrčanje kapi vode na užarenoj ploči, kao da se negdje priprema čaj od lipe. I doista, onaj miris i jest bio miris lipe pred prozorom, dok je zvuk bio cvrkut ptica, koji je bio toliko blizak i jak da je djelovao kao buka. Ili kao nešto što treba da zbunjenog spavača podsjeti kako život već naveliko teče i kako ni on ne bi više smio oklijevati. Vjeko Dugan gledao je zastor kako se miče – kao da onuda ulazi duh njegova rodnog grada ne pitajući za dopuštenje – duboko je disao i pitao se kako se osjeća. Sat je pokazivao šest i deset i on je bio prilično zadovoljan: bilo je nečega utješnoga u tome kad unaprijed pogodiš da ćeš loše spavati i rano se probuditi, jer si promijenio krevet i jer te more brige kakvih inače nemaš. Udisao je miris lipe i slušao cvrkut ptica. Sve je to pomalo podsjećalo na onu situaciju kad se čovjek domogne pravoga paradajza nakon 16
Kužni pil
što je dugo vremena kusao sintetički: i u Zagrebu je Dugan povremeno slušao ptice i udisao miris lipe, ali nije to bilo ni blizu ovome ovdje, gdje je sve bilo jedro, jasno, čvrsto, zaobljeno, baš kao paradajz na suncu. Simpozij je počinjao u devet sati, ali on ionako nije mislio ići na otvorenje (na kojemu će, kako programska knjižica obavještava, govoriti župan, gradonačelnik, predstavnici organizatora i rektorica osječkog sveučilišta, a svirat će se himna i na kraju servirati okrepa), pa je sad mogao sebi dopustiti da se još malo izležava. A još više da posve prihvati činjenicu da se, evo, našao u rodnom gradu nakon punih pedeset godina, te da se upita što mu ta činjenica znači. Ustao je i otišao do prozora. Nalazio se na trećem katu i zato mu se pružao vidik na lijep komad Dunava: tekao je gladak i sjajan, nekako svjež, kao da se i on tek probudio, i bilo je jasno da odašilje nekakvu poruku svakome tko zna gledati. Ako se Dugana prethodne večeri osobito dojmila veličina rijeke, količina vode, neizmjerna snaga koja se tu krije, sad se divio njezinoj blagosti, postojanosti i miru, i gotovo da je zavidio čovjeku što je u malom čamcu polako plovio uzvodno. Uvijek se držao uvjerenja da nije važno gdje čovjek živi, nego što radi i što misli; a sad je jasno osjećao kako bi, da je nastavio živjeti u Varošu, zasigurno bio posve drugačiji čovjek nego što ovako jest. I to ne zbog toga što je Varoš mali grad, što bi u njemu svakoga poznavao, što bi mu sve bilo blizu, nego zbog Dunava. Ne može čovjek bez posljedica živjeti kraj tolike vode, ne može ostati nedodirnut svim njezinim značenjima i ne može a da se ne pokori njezinu smislu. 17
Pavao Pavličić
Pitao se samo hoće li sada, u ova tri dana koliko traje simpozij, uspjeti naslutiti bar neka od tih značenja. Na noćnom ormariću ležao je rukopis i on sad posegne za njim, a potom se vrati u postelju. Još je prethodne večeri sve tako uredio: volio je ujutro imati nekakvu obavezu, dužnost, posao, nije mu bilo drago da mu dan započne slučajnostima i stjecajima okolnosti. Sad je morao barem prelistati taj rukopis, ako je želio razumjeti ono o čemu će na simpoziju biti govora i ako je želio steći temeljne pojmove o povijesti svojega rodnog grada. Rukopis je, naime, sadržavao nedovršenu povijest Varoša. I sama povijest toga rukopisa bila je zanimljiva, a Vjeko Dugan gotovo da je vidio nekakav prst sudbine u činjenici da mu je taj fascikl dospio u ruke upravo tjedan dana prije nego što je trebao krenuti u Varoš i suočiti se s vlastitom poviješću. Tada je, naime, počeo sređivati Tetine stvari – gotovo dvije godine nakon njezine smrti – i tada je u ladici s dokumentima – zajedno sa svim onim rodnim i vjenčanim listovima, domovnicama, diplomama i zahvalnicama, kao i s kilogramima davno plaćenih računa, našao i taj plavi, pomalo izblijedjeli fascikl s otprilike stotinu i pedeset listova ispisanih na pisaćem stroju. A na prvom listu pisalo je: Antun Lipovac, kratka povijest Varoša. Bio je jako začuđen kad je naišao na taj rukopis. Nije bilo toliko čudno što ga njegova Teta posjeduje, koliko što mu o rukopisu nije nikad kazala ni riječi. A što je još neobičnije, govorila mu je ponekad o autoru toga rukopisa kao osobi, premda nikad nije spomenula da je ta osoba napisala knjigu. Svakako je za to imala neke posebne razloge, ali se Vjeko Dugan ni sad nije mogao domisliti koji bi to razlozi bili. 18
Kužni pil
A sjećao se dobro i tko je Antun Lipovac i mogao je pogoditi zašto njegova knjiga nikad nije objavljena. Čovjek je bio Duganov vršnjak, ali se nikada nisu upoznali, premda su studirali na istom fakultetu i možda se i susretali u auli, u kafiću ili na nastavi predvojničke obuke. Dugan je za Antuna Lipovca znao samo po čuvenju, a sad je imao pred sobom posljednje njegovo djelo. Lipovac je imao zanimljivu obiteljsku povijest. Njegov djed, koji se također zvao Antun, bio je domar varoškoga kazališta i ondje je proveo cijeli život, dok mu je otac, Miroslav, zaglavio na Bleiburgu ili na Križnom putu, o čemu je Vjeki Duganu Teta govorila kroz zube i u aluzijama. Sam taj mlađi Antun Lipovac umro je od tuge kad mu je jeseni 1991. poginuo u okolici Varoša sin jedinac. Po struci je bio historičar, pa tako nije bilo nimalo čudno što se latio da napiše povijest svojega rodnog grada. Nije čak isključeno ni da je taj tekst smatrao svojim najvažnijim djelom. Ali, mora biti da ga nije pisao u pravom trenutku, to je Vjeko Dugan zaključio kad je okrenuo posljednju stranicu i kad je ondje našao rukopisnu bilješku koja je govorila da je tekst nastajao od proljeća do jeseni 1991. Krivo vrijeme, ništa drugo. Ne krivo vrijeme u Lipovčevoj biografiji, nego krivo povijesno vrijeme: 1991. godina nipošto nije bila doba kad bi se moglo mirno i staloženo stvoriti historiografsko djelo. Povijest je sa svih strana ulazila u tekst, ako ne u njegov sadržaj, onda svakako u strukturu. I, to se po rukopisu vidjelo: on se sastojao od ulomaka koji su obuhvaćali od pola stranice pa do pet stranica, a bili su međusobno odvojeni zvjezdicama. Tu se kronološki izlagalo ono što 19
Pavao Pavličić
se s Varošom zbivalo u onih dvjestotinjak godina od nastanka grada, pa do trenutka kad Antun Lipovac – možda i u podrumu, možda i pod granatama – piše njegovu povijest. Pri tome je Vjeko Dugan odmah, već pri prvom listanju, iskusnim uredničkim okom utvrdio da se neki motivi višekratno vraćaju. Među tim motivima najvažniji je bio onaj koji je govorio o načinu na koji je grad osnovan, i o načinu na koji je ta činjenica onda dalje djelovala na njegov razvoj. I doista, već se na prvim stranicama odlučno tvrdilo kako je Varoš jedan od onih gradova koji nisu nastali spontano – razvijajući se iz nekakva sela ili rastući oko velikaškog dvorca – nego je sagrađen planski, baš poput Karlovca ili Bjelovara, samo iz drugih razloga. Karlovac i Bjelovar imali su strateško značenje, pa su, dakle, bili prije svega vojne utvrde, dok je Varoš bio smješten tako da se odmah vidjelo kako su graditelji njime htjeli nešto posve drugo. O tome što su htjeli pak imao je Antun Lipovac svoje sasvim izgrađeno mišljenje i nije oklijevao da ga izrekne. Dok je vrtio rukopis po rukama, Vjeki Duganu palo je na um da je ta autorova odlučnost i izravnost – a ne činjenica da tekst nije dovršen – možda i glavni razlog što knjiga do sada nije našla izdavača. Lipovac je već na prvim stranicama tvrdio kako je izgradnja Varoša zapravo eksperiment, odnosno filozofski projekt, to jest utopijska gesta (te su se formulacije smjenjivale gotovo pravilno kako su tekle Lipovčeve karakterizacije onoga što se s gradom događalo), te da je zbog toga povijest Varoša drugačija od povijesti drugih gradova. Takvo su mišljenje bar u nekoj mjeri potvrđivali i dokumenti, od kojih je Lipovac neke sam otkrio, a neke je u rukopisu 20
Kužni pil
donosio u obliku faksimila, koji su, doduše, Vjeki Duganu govorili malo, jer su bili pisani na latinskom i na njemačkom, ali su povećavali ozbiljnost cijeloga izlaganja i činili ga uvjerljivijim. Ukratko, stvar je bila u tome da je grad sagrađen na proizvoljno izabranom mjestu, koje se nije nalazilo ni na sjecištu cesta ni na ikakvom važnom prometnom smjeru, nego je bilo i dovoljno blizu drugim gradovima i dovoljno daleko od njih da se naselje koje se ondje podigne može vrlo brzo profilirati u nekakav zaseban identitet. Ono što je pri tome bilo osobito važno – tako je tvrdio Lipovac na više mjesta u svome izlaganju – ticalo se načela na kojima je grad već prilikom utemeljenja bio zasnovan. A ta su načela opet nastala prije nego što je grad uopće sazidan, pa čak i prije nego što je projektiran: bila su izložena u povelji, o kojoj je Lipovac tvrdio da se sačuvao samo njezin uvodni dio, dok se drugi – možda i važniji – izgubio ili je namjerno uklonjen. Načela su pak bila posve u skladu s duhom onih gibanja koja su prožimala Europu sredinom XVIII. stoljeća. Lipovac je ta načela u svom rukopisu navodio i opširno komentirao, ali Vjeko Dugan nije sad imao ni vremena ni volje da sve to pozorno čita, tek je preletio tekst pogledom, da bi vidio o čemu se otprilike radi. A vidio je sasvim dovoljno da povjeruje Lipovcu, za kojega je mislio da je možda fantast, ali od one vrste fantasta koji najprije iščeprkaju nešto što ima temelja u činjenicama, a onda to razviju i komentiraju na svoj način. Ukratko, za Varoš se već pri utemeljenju predviđalo uređenje koje će biti u skladu s idejama za koje se smatralo da imaju budućnost, i koje su doista poslije – mukotrpnim razvojem – izborile prevlast u cijeloj Europi. Na primjer, tu se već naveliko 21
Pavao Pavličić
govorilo o ljudskim pravima: polazilo se od pretpostavke da se čovjek ne smije ostvarivati kao društveno biće isključivo preko svoje pripadnosti nekom socijalnom sloju – kao što je bilo do tada – nego da to mora činiti kao pojedinac. Isto je tako sasvim promijenjena uloga Crkve, koja u Varošu više nije smjela imati većih posjeda i nije se ni na koji način mogla miješati u javne poslove. Sasvim je nov za to vrijeme bio i način na koji je uređeno školovanje i općenito briga za djecu, pa bolnice i ludnice, skrb za starije osobe, pa se čak predviđala neka vrsta socijalne pomoći kakvu su stvorila istom mnogo kasnija razdoblja. Po svemu se činilo da je Varoš trebao postati grad budućnosti i da je u tom statusu barem neko vrijeme i živio. Njegovi temelji udareni su 1750., a koliko su dugo živjeli principi na kojima je njegov razvoj počivao, to Lipovac nije govorio. Odnosno, točnije, on je cijelu povijest Varoša prikazivao kao povijest udaljavanja od temeljnih principa i ponovnog vraćanja tim načelima, pa je svaki događaj i svaku pojavu o kojoj je govorio mjerio s obzirom na to koliko je sukladna ili suprotna polazištima na kojima je grad zasnovan. Tko je ta polazišta stvorio, on nije spominjao. Ali, s obzirom na to da se radilo o vremenu prosvijećenoga apsolutizma, moglo se naslutiti da je iza svega stajao vladar, koji je opet slušao savjete filozofa i književnika. Ipak, Lipovac – premda prihvaćajući tu logičnu pretpostavku – kao da je više bio sklon mišljenju da je utemeljenje Varoša i popratne ideje najbolje tumačiti duhom vremena: Varoš je za njega bio materijalizacija nečega što je bilo u zraku i što se vrtjelo po ljudskim glavama, te nije moglo a da se ne ostvari barem u tom unikatnom obliku kao što je mali grad na obali Dunava. 22
Kužni pil
Čulo se kako s obližnje crkve izbija sedam sati. Vjeko Dugan otišao je ponovno do prozora i zagledao se prema Dunavu. Uz maticu je plovio ovelik, bijeli putnički brod koji je očito služio kao neka vrsta riječnoga kruzera. Prisjetio se tada da je negdje pročitao kako se takvi brodovi obavezno zadržavaju u Vukovaru, ali se nije mogao sjetiti pristaju li i u Varošu. Činilo se da ne pristaju, jer golemo plovilo nije sad smanjilo brzinu, nego je začas nestalo s vidika, i na trenutak se moglo pomisliti – da nije bilo valova koji su se podigli – kako je sve bilo samo pričin. Crkveni sat bio je od onih koji ne izbijaju samo pune sate, nego i četvrti i polovine: za prvu četvrt jedan udarac, za polovicu dva a za tri četvrti tri udarca. Vjeko Dugan poslušao je sad kako sat otkucava prvu četvrt, a onda se vratio rukopisu i na trenutak ga držao u ruci stojeći pokraj kreveta. Shvatio je tada da tekst na tim stranicama nije čitao samo kao čovjek koji je rodom iz Varoša nego da ga je procjenjivao i kao urednik: pitao se koliko bi danas, kad su pravila u svemu manje stroga, a granice između znanosti i fikcije gotovo izbrisane, takva knjiga mogla naići na interes u javnosti. I, tada mu je sinulo zašto mu Teta nije nikada govorila o plavom fasciklu s historiografskim djelom Antuna Lipovca: vjerojatno je netko od Varošana njoj predao taj tekst s molbom da ga proslijedi svome nećaku koji je tada već bio urednik u izdavačkoj kući, a ona se nije usudila da to učini: možda je mislila da je djelo nedovoljno opsežno, ili da je autorovo ime nedovoljno poznato. Ili se jednostavno bojala da se Vjeko Dugan ne zainteresira za Varoš i ne počne se njime baviti, a ona ga je cijeli život od toga odvraćala, i u tome je bila uspješna toliko da on doista nikad – gotovo pedeset 23
Pavao Pavličić
godina – nije otišao u svoj rodni grad. Shvatio je da on ni sad ni ubuduće ne može na Lipovčev rukopis gledati onako kako gleda na druge rukopise: nije to tek nešto što mu je ponuđeno na objavljivanje, nego nešto što ga se i osobno tiče. Tada je zazvonio telefon i Vjeko se trgnuo kao da je netko iza njegovih leđa iznenada glasno zavikao. Jer bio je to fiksni telefon, hotelski, a njegov zvuk bio je glasan i prodoran, kao da unaprijed upozorava kako preko njega dolaze samo važne vijesti, koje opet prije mogu biti loše nego dobre. Zvao ga je netko tko nije znao broj njegova mobitela. – Gospodin Dugan? – glas je bio ženski. – Jesam. – Oprostite što ovako rano zovem, ali pretpostavljala sam da ćete ići na otvorenje simpozija, pa da ste sigurno već… – Sve je u redu – rekao je on oprezno. – O čemu se radi? – Ovdje Neža Rastovski, ja sam docentica na veleučilištu „Lavoslav Marković“, možda ste čuli… Naravno da nije čuo, ni za veleučilište, ni za čovjeka po kojemu se ono zove. Ali, što mu je preostalo nego da slaže: – Jesam, jesam. – Moja struka je povijest – rekla je žena na drugoj strani. – Međutim, ne radi se o tome… Nego sam vas htjela zamoliti, ako možete izdvojiti pet minuta, morala bih svakako s vama razgovarati… Vi ste, naime, urednik zbornika koji će se objaviti nakon skupa, a ja imam… – Nisam ja urednik zbornika – prekinuo ju je Vjeko Dugan. – Ja sam samo urednik u nakladničkoj kući koja će zbornik objaviti, a knjigu će urediti stručni ljudi… 24
Kužni pil
– Svejedno – rekla je žena. – Vjerujem da ipak moram s vama… Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što su mi to moji šefovi naredili… Pa, ako vam ne bi bilo nezgodno… Mislila sam da se nađemo. – Dobro – rekao je Vjeko Dugan što je mogao ljubaznije. – Samo, ja ne poznajem grad baš najbolje, pa ako bismo mogli negdje oko glavnog trga… – Nema potrebe – rekla je ona. – Kad god vam bude zgodno… Ja ću biti u predvorju hotela, pa ću vas čekati. Vjeko Dugan nije znao što da o svemu tome misli. Mora biti da se nadao kako će bar neko vrijeme biti sam, pa lutati ulicama i razgledati, a sad se pokazuje da društvene obaveze počinju već od ranoga jutra. Morao je, doduše, priznati da ona žena ima ugodan glas, ali to ne znači ništa. Vratio se do noćnog ormarića, te ponovo uzeo rukopis u ruke i stao odapinjati njegove stranice palcem desne ruke. Tada je opazio da se posljednje stranice rukopisa razlikuju od ostalih: na njima nije bio uobičajeni tekst, nego nekakve kolone, koje su se pružale u dva stupca na svakom listu. Takvih je listova bilo, doduše, samo tri, ali je važno bilo to što su ono u kolonama bila imena. Pogledao je naslov toga dijela teksta. Pisalo je: Stara varoška prezimena. Prezimena su se navodila s datumom prvog spomena u povijesnim vrelima. Odmah je znao da je to nešto važno. I doista, prvo je potražio prezime Dugan. Pokraj njega je pisalo Najamni radnik 1750. Onda je potražio prezime König. I ono se spominjalo 1750., a do njega je bila kratica ing. Činilo mu se da je to za ovo jutro – pa još natašte – posve dovoljno. 25
Pavao Pavličić
* S crkve je izbijalo osam kad je gurnuo staklena vrata hotelskog kafića. Tako je opet došao u priliku da se sjeti svoje Tete, koja je uvijek od njega tržila da bude brz, točan i učinkovit. Zahvaljujući tom treningu, i sad mu je pošlo za rukom da se istušira, obrije i doručkuje, te da navrijeme stigne na sastanak s onom Nežom Rastovski koja mu je jutros poremetila planove. Zapahnuo ga je val hladnog zraka. Jer, u kafiću je naveliko radila klima, premda za tim nije bilo prave potrebe, jer nije još bila takva vrućina, pogotovo ne ujutro. Možda je to bila politika kuće, da se gostu pruže sve usluge odjednom, a možda je dvjema konobaricama – koje su obje bile krupne i u opasnim godinama – bilo vruće, pa su klimu palile zbog sebe. Vjeko Dugan malo je zaškiljio. A zaškiljio je zbog toga što je u kafiću vladala gotovo polutmina. U restoranu, gdje je do tada sjedio, bili su raskriljeni veliki prozori i izvana je dolazilo sunce, mirisale su lipe i čule su se ptice, pa bi se čovjeku oči nekako navikle na taj praznik svjetlosti. A kafić nije imao prozora, nego su svuda naokolo bila zrcala i mali, okrugli stolovi, kao da je mjesto zamišljeno za sastanke potajnih ljubavnika. Postojala je, doduše, i druga prostorija i odande se čuo glasan razgovor više osoba, ali ovdje, naprijed, nije bilo takoreći nikoga. A što je najvažnije, nije bilo ni glazbe, kao što obično u kafićima zna biti, pa je sve u svemu bilo ugodno. Nakon nekoliko sekunda, kad su mu se oči navikle, ugledao je za jednim od stolova mladu ženu i tada je refleksno opet 26
Kužni pil
zaškiljio, ali se potrudio da taj izraz izbriše s lica. Moglo joj je biti između trideset i trideset i pet godina, bila je toliko debela da su joj bedra visjela s obje strane stolice, nosila je nekakvu napadnu prugastu majicu (izrazito premalenu za nju) ispod koje su joj se talasale goleme grudi, dok joj je kosa bila obojena u zeleno. Čitala je knjigu, i to tako da ju je držala ravno pred očima, pa se mogao vidjeti naslov (Vjeko Dugan odmah je pomislio da to čini namjerno), a taj naslov bio je na engleskom. Glasio je The Other in Me. To je morala biti ta Neža Rastovski, nije bilo druge mogućnosti. Dugan je jasno osjetio kako je gnjavaža nadohvat ruke. A onda je iza sebe začuo glas: – Gospodin Dugan? Kad se okrenuo, vidio je kako iza stolića koji je bio sasvim u kutu, pa ga on nije bio ni opazio, ustaje druga mlada žena, pa se upućuje prema njemu. – Ja sam – rekao je i dao joj ruku. – Drago mi je. I doista mu je bilo drago, jer ovo je bilo sasvim nešto drugo. Mogla je Neža Rastovski biti negdje u drugoj polovici tridesetih godina, dakle premlada za njega, ali, vrag će ga znati, možda je i starija, danas se žene dobro drže. Privukao mu je pozornost neobični sklad između njezina lica i kose: lice je bilo usko, s prilično velikim ustima i izrazitim očima, dok je kosa bila tamna, teška, i bila je otraga spletena u staromodnu pletenicu. Da ga je tko upitao zašto misli da su Nežino lice i kosa u savršenom skladu, ne bi znao reći, ali ne bi ni za milimetar odstupio od te tvrdnje. Dapače, možda bi je i proširio, pa bi ustvrdio da je sa svim tim u suglasju i dugi vrat, i jake grudi što se naziru ispod haljine, i čvrsti bokovi, a napokon i odlučni a ipak elegantni hod. Nosila je Neža haljinu 27
Pavao Pavličić
za koju je Vjeko Dugan pomislio da je staromodna, ali se onda sjetio da o ženskoj odjeći nema pojma: bila je duga do polovice listova, jednostavna, tamna (vjerojatno crna), i s jednim ovećim crvenim ukrasom na lijevoj strani. Sve se to savršeno slagalo s njezinim pogledom i njezinim glasom koji je sad pozivao Dugana da sjednu u kut. Odjednom je jasno osjetio da je, bez obzira na sve što će se možda još dogoditi, zbog ovoga susreta vrijedilo doći u Varoš. I osjetio je negdje u utrobi proplamsaj nade, koji mu se u posljednjih sedam godina, otkako mu je brak propao, javio možda samo jednom ili dvaput. Dok su sjedali, osjetio je da Neža Rastovski lijepo miriše. Naručili su kavu. – Oprostite mi još jednom što sam ovako na vas navalila – kazala je ona kad je zapalio cigaretu i gurnula prema njemu staklenu pepeljaru. – Ne bih ja to nikad po svojoj volji, nego, eto… Dakle, ne znam jesam li vam rekla, ja radim na ovdašnjem veleučilištu. – Sjećam se – rekao je rastreseno gledajući kako njezina lijepa usta oblikuju riječi. – Rekli ste mi. – E, vidite – nastavila je ona. – Ondje imam tri šefa. – Tri? – digao je on obrve. – Jedan vam nije dovoljan? – Da vam pravo kažem, i jedan bi bio previše – nasmijala se ona. – To je tako ispalo, da vam sad ne zalazim u pojedinosti… Svi su oni profesori, a ja sam najniža po rangu, asistenata nemamo… – I tako vas oni kinje? – Nemojte misliti da se žalim – rekla je Neža. – Nisu oni loši, ali… Pa, eto, žive u strahu da nisu dovoljno priznati, u struci i u društvu… 28
Kužni pil
– A struka je, oprostite…? – Povijest – rekla je Neža mirno. – Pa su od toga straha uvredljivi i osjetljivi, i još se i međusobno ne trpe… U svakom slučaju, kad je počela organizacija ovoga simpozija, njih nisu dovoljno uključili, ili ih nisu dovoljno srdačno pozvali, ili im nisu dodijelili nikakvu funkciju… Ukratko, oni su se uvrijedili i odlučili da neće sudjelovati. To je valjda jedina stvar u kojoj su se do sada njih trojica složili. Neće sudjelovati. Ni oni ni ja. – Ni vi? – digao je Vjeko Dugan obrve. – Zar oni vama određuju…? – Formalno ne – rekla je ona zamišljeno. – Ali stvarno… Bolje mi je poslušati, nego da mi se život pretvori… Vjeko Dugan bio je na trenutak zamišljen. Osjećao je kako ga preplavljuje val topline i kako ima potrebu da pomogne toj ženi što sjedi nasuprot njega i gleda ga onim nevjerojatnim očima. Da mu je netko drugi tako, u prvim minutama susreta, otvorio srce, da mu je povjerio tako osjetljive stvari iz vlastitoga života, on bi bio ustuknuo i pomislio bi da se iza toga krije neka zadnja namjera, ili neka ružna crta karaktera osobe koja tako govori. A kod ove Neže sve je bilo drugačije: sve čega bi se inače bojao, sad ga je ispunjavalo nježnošću, sve od čega bi inače zazirao, sad ga je privlačilo. Rekao je: – Razumio sam vas. Jasno mi je i zašto su baš vas poslali u izvidnicu. Nije mi samo jasno što im od mene treba. Tu je Neža načas uzdahnula, promiješala kavu žličicom i zadržala šalicu u ruci, na pola puta do usta, što je u Vjeki Duganu stvorilo napetost, kao da gleda film. Onda je rekla: 29
Pavao Pavličić
– Njih zanima hoće li u zbornik moći ući i radovi onih ljudi koji nisu sudjelovali na skupu. Oni se, znate, za ovaj simpozij već jako dugo pripremaju, i sigurna sam da imaju gotove tekstove, a sad, kad je izbio ovaj sukob, žao im je da im to propadne… Vjeko Dugan dobro je znao kakvi se odgovori daju u takvoj situaciji: treba vidjeti, treba se konzultirati, učinit ćemo sve što možemo… Ali, nekako mu se činilo nedostojnim da ovu ženu ponižava takvim izjavama. Nije znao ništa o njoj, nije imao pojma o njezinu statusu (doduše, prsten nije nosila), ali i nije se tu radilo o tome: ona je naprosto zaslužila nešto bolje. Zato je rekao malo se isprsivši (imajući pri tome osjećaj da se tu pred tom Nežom napuhava kao puran), rekao je odlučno: – Ja ću inzistirati na ovakvom principu: svatko tko je dobio poziv i navrijeme prijavio referat, ima pravo biti u zborniku, bez obzira na to je li govorio na simpoziju ili nije. – Na trenutak je uživao u njezinu pogledu koji je počivao na njegovu čelu, a u tom pogledu bilo je naklonosti, o tome nije dvojio; onda je dodao: – Nadam se da vam to odgovara? Ona se nasmijala, jer je dobro razumjela na što on cilja. Kazala je: – Zapravo, oni su zaslužili da ih netko nalupa i otjera u krevet, kao djecu. Ali, mislim da je ovako kako kažete najbolje. Hvala vam mnogo, puno ste mi pomogli. Kava je bila popijena, prijetila je opasnost da se razgovor prekine. Vjeko Dugan panično je tražio način da ga nastavi. I, nije mu padalo na um ništa drugo, nego da opet progovori o Nežinim šefovima. Rekao je: 30