Mač na ruži by Mozaik knjiga

Brenda Joyce

Mac na ru i S engleskoga prevela DRAGANA GROZDANIÄ&#x2020;

Posvećeno Ricku Christenu… Zato što ono što se dogodilo u Vegasu nije ostalo u Vegasu, zato što se druge prilike doista mogu dogoditi, zato što je dvoje bolje nego jedno, zato što te volim, zauvijek.

PRVO POGLAVLJE

Dvorac Brodie 1. prosinca 1307. godine

osvuda je bjesnio požar, bio je to pravi gorući pakao. Muškarci su tjeskobno vrištali, konji prestravljeno rzali i mačevi zveketali. Dim se razišao. Alanu je obuzeo užas. Dvorac je bio zapaljen, ispred njegovih zidina muškarci su se pješice ili na konjima borili mačevima i kopljima. Ne ki su bili engleski vitezovi u žičanim oklopima, a neki boso nogi gorštaci. Jednog engleskog viteza probola je gorštakova oštrica; pao je golemi ratni konj probijena trupa i gorštak je skočio… Gdje se to nalazila? Alana je bila zbunjena. Tlo je mahnito podrhtavalo pod njom. Pomislila je da je pala pa se čvrsto pridržavala za nj, podižući pogled. Usred te okrutne borbe ugledala je muškarca. Ratnik je bio na nogama i u ruci je držao okrvavljen mač. Oko lica mu je vijorila duga tamna kosa i tunika mu je pokrivala gole noge, dok je preko njegovih širokih ramena bilo prebačeno krzno. Dovikivao je nešto ratnicima gorštacima, potičući ih da na stave. Svi su bili krvavi, očajni i divljački su se borili za nje gov život.

Brenda Joyce

Tijek bitke promijenio se i neki su engleski vojnici bježa li, dok su neki vitezovi odlučili udaljiti se galopirajući. Ali onaj tamnokosi gorštak nastavio se boriti. Upravo se sukobio s jednim engleskim vitezom. Njihovi su mačevi bez prekida zlokobno odzvanjali. Alana je osjetila napetost. Što je to upravo čula? Pogled joj je odletio do kuće u plamenu iz koje je jedna že na zazivala u pomoć. Je li usto čula i dječji plač? Uspjela se nekako osoviti na noge, ali tamnokosi gorštak već je bio na ulaznim vratima kuće. Dim se probijao kroz drvo i vatra je liznula s jednog od obližnjih prozora. Snažno je ramenom odgurnuo vrata, ne obazirući se na dim, vrelinu i plamen… Odjednom je počela strahovati za nj. Iznenada se okrenuo i na trenutak je uspjela ugledati njegovo nesmiljeno odlučno lice, osjetivši prodoran pogled njegovih plavih očiju. Potom je utrčao u goruću kuću. Trenutak potom ponov no se pojavio, noseći djetešce. Žena i još jedno dijete istrčali su s njim. Osjetila je silno olakšanje. Spasio je ženu i njezinu djecu, neće umrijeti. Krov se urušio. Još jači plamen liznuo je prema nebu. Gor štak je pokrio dijete svojim tijelom legavši na tlo. Oko njega su padale zapaljene grede. Potom je skočio i potrčao dalje, do sigurnijeg mjesta ne daleko od kuće u plamenu, i predao dijete uplakanoj majci. Okrenuo se, pogledom preletjevši preko šume u kojoj se Ala na skrivala, kao da je traži.

Mač na ruži

• 9

Uto je jedan muškarac kuštrave riđe kose, gorštak koji je pripadao istoj vojsci, prišao iza njega, podižući bodež iza rat nikovih leđa. – Iza tebe! – vrisnula je Alana. Tamnokosi gorštak sigurno je osjetio opasnost jer se u tre nutku spuštanja bodeža naglo okrenuo. Nije vrisnuo, ukipio se, bodež mu se zario u prsa. Potom je njegov mač zasjekao zrak brže nego što ga je njezin pogled uspio slijediti. Riđokosi izdajnik pao je na tlo, proboden kroz prsa. Gor štak je zadao posljednji smrtonosan udarac i zastao, nadvija jući se nad svojom žrtvom. Zateturao je i pao… – Alana! Probudi se! Plašiš me! Alana je prodahtala, osjetivši u ustima blato i snijeg. Na trenutak se nije mogla pokrenuti, shrvana prizorom bitke, izdaje kojoj je upravo svjedočila. Nakostriješila se, osjećajući trnce na zatiljku. Imala je po riv za povraćanjem. – Alana! Alana! Brzo! Prije nego što nas netko vidi! – vi kala je njezina baka. Alana je sada postala svjesna svojega okruženja. Ležala je na snijegu, licem okrenuta prema tlu. Obraz joj je bio promr zao, baš kao i ruke, jer rukavice s jednim prstom koje je imala na rukama bile su krute i zaleđene. Nije znala koliko je du go tu ležala. Nastojala je doći do daha i pribrati se, čekajući da muč nina prođe. Prestala je osjećati trnce na zatiljku. Želudac joj se primirio.

Brenda Joyce

Duboko je udahnula, ali olakšanje koje je osjetila bilo je kratkotrajno kada se uz bakinu pomoć uspravila u sjedeći po ložaj. Obuzeo ju je očaj. Bila je blizu potoka koji je u proljeće tekao nedaleko od zi dina dvorca. Bio je vedar i hladan zimski dan kada je iz dvor ca izišla sa sluškinjinom djecom koja su se poželjela igrati. Sigurno ih je prestrašila kad se srušila; sigurno su potrčali potražiti njezinu baku. Piljila je u potok. Bio je gotovo posve zaleđen, ali dijelovi vode na kojima se led otapao bili su vidljivi. O, Bože! Ta vo da ju je, onako mračna i tajnovita, još uvijek prizivala, nudeći tajne koje nitko živ nije znao… Mjesecima nije imala vizije. Molila se da nikada više ne doživi ijednu. Naglo je odvratila pogled od te opasne vode, odvojila se od bake i ustala. Njezina je baka piljila. Na izboranu licu vidjela joj se za brinutost. Eleanor je brzo čvršće omotala vuneni ogrtač oko Alane, koja je u tom trenutku postala svjesna činjenice da nisu bile same. Iza njezine bake stajao je sin Duncana od Frendraughta, čije je blijedo lice bilo izobličeno od straha i gnušanja. – Što si vidjela? – zahtijevao je odgovor Godfrey, razrogačenih plavih očiju. Bio je zaogrnut debelim krznom. Na nogama je imao čizme i stajao je, zauzevši ratoboran stav. – Ništa nisam vidjela – brzo je slagala, podigavši bradu. Živjeli su u istom dvorcu, ali nisu bili ni u kakvu srodstvu, i premda su u ratu koji je bjesnio diljem zemlje bili na istoj strani, bio joj je neprijatelj. – Spotaknula se i pala – rekla je odlučno Eleanor, u čijem se glasu osjećao autoritet kakav inače nije imala.

Mač na ruži

• 11

Podsmjehnuo se. – Ponovit ću pitanje. – Što si vidjela, Ala na? – U njegovu glasu osjećalo se upozorenje. Drhtala je kad je ustala. – Vidjela sam tvojega oca pobje donosnog u bitki – slagala je. Pogledi su im se prikovali. Zagledao se u nju, jasno poku šavajući odrediti govori li istinu ili ne. – Platit ćeš ako mi la žeš, kučko – prštao je. Potom se krupnim korakom udaljio. Klonulo se privila uz Eleanor, osjetivši olakšanje kad je otišao. Što je to upravo vidjela? – Zašto se sukobljavaš s njim kada te može udariti kad god poželi? – uskliknula je Eleanor. Alana ju je uzela za ruku. – Izaziva me, bako. Njezina baka zabrinuto se zagledala u nju. Eleanor Fitz hugh bila je sićušna žena plavih očiju i sijede kose. Ali bila je jednako tako odlučna koliko i sitna. Tijelo joj je bilo ostarje lo, ali ne i um. Alana nije željela da se ona brine, no baka se uvijek brinula. Bila joj je poput majke koju Alana nije imala, iako zapravo nisu bile ni u kakvu srodstvu. – Nepristojan je i bahat, ali on je ovdje gospodar – rekla je Eleanor, odmahujući glavom. – Osim toga, Godfrey će dobi ti napadaj ako mu večera ne bude spremna. Alana, ne smiješ dopustiti da se tvoja mržnji vidi. Alana je pomislila kako je to nemoguće. Isti su razgovor vodile već bezbroj puta. Mrzila je Godfreyja, ne samo zato što ju je beskrajno izazivao, kao ni zato što je on nju mrzio, ne go zato što će jednoga dana postati gospodar dvorca Brodie. – Doista nastojim – rekla je. – Moraš se više truditi – uzvratila je Eleanor. Iako joj je bi lo šezdeset, a Alani tek dvadeset, obujmila ju je i pomogla joj da se vrati, vodeći je prema ulaznim vratnicama dvorca, kao

Brenda Joyce

da je ona bila dvadesetogodišnjakinja, a Alana imala šezde set. Ali Alana je osjećala slabost u nogama i još uvijek blagu mučninu. Zbog vizija koje je doživjela imala je osjećaj da će se onesvijestiti. Goleme drvene vratnice bile su otvorene i dovoljno velike da kroz njih usporedno prođu dvoja kola istodobno ili dese tak jahača na konjima. Pokretni most bio je spušten. Godfrey joj se već bio izgubio iz vida. Nažalost, nije ga se moglo la ko izbjeći, s obzirom na to da je Brodie bio jedan od dvoraca grofa od Buchana. Dvorac Brodie pripadao je Alaninoj majci, Elisabeth le Latimer. Bio je to njezin miraz kad se udala za sir Huberta Fitzhugha, Eleanorina sina. Sir Hubert poginuo je u bitki, ne ostavivši za sobom potomstvo, a Elisabeth se okrenula Alexanderu Comynu, grofu od Buchana, potraživši u njemu utjehu. Ishod je bila Alana. Elisabeth je umrla pri porodu i lord Alexander Comyn vjenčao se s Joan le Latimer, Elisabethinom sestričnom. Dvi je godine nakon Alanina rođenja, Joan je rodila kćer, Alice, a nekoliko godina potom još jednu, Margaret. Alana je svojega oca srela samo jednom, i to slučajno, on da kada je bio u šumi u lovu i kada se njegova pratnja izgubi la. Morali su ostati prenoćiti u dvorcu Brodie. Alana je tada imala pet godina, ali nikad neće zaboraviti prizor svojega vi sokog zlatokosog oca pri odsjaju vatre u velikoj dvorani kako pilji u nju, jednako tako iznenađen. – Je li to moja kći? – Jest, milorde – odgovorila je Eleanor. Prišao joj je krupnim korakom, uznemirena pogleda. Ala na je bila prestrašena ne znajući što bi on mogao reći ili učiniti

Mač na ruži

• 13

i nije se mogla pomaknuti. Doimao se vrlo visokim, gotovo neprirodno, i izgledao joj više poput kralja negoli plemića. Potom je kleknuo pokraj nje. – Ista si majka – rekao je nježno. – Imaš njezinu tamnu kosu i plave oči. Bila je najljepša žena koju sam sreo u životu i do dana današnjega nisam upoznao nikoga takve ljepote. Alana je bila ushićena. Sramežljivo se osmjehnula. Na neki način bila je svjesna da je to pohvala. Prije odlaska iz dvorca Brodie zamolio je Eleanor da se dobro brine o njoj. Alana je bila dovoljno blizu da to čuje. Njezinu ocu bilo je stalo do nje! Ali nikada se više nije vratio u Brodie. Očekivala je još je dan posjet i razočaranje se pretvorilo u veliku tugu. No bol je s vremenom otupjela i nestala. Bila je kopile, pa neka bu de tako. Kada je imala trinaest godina rekli su joj kako on namjera va ugovoriti brak za nju. Alana nije mogla vjerovati. Dotad je vjerovala da se njezin otac i ne sjeća da ona postoji. No prije nego što je mogla osjetiti uzbuđenje zbog izgleda da će imati supruga i vlastiti dom, shvatila je da će njezin miraz biti pos jed u Aberdeenshireu. Eleanor joj je rekla da mora biti zahvalna, ali bez obzira na to koliko Alana to željela biti, bila je razočarana. Dvorac Brodie pripadao je njezinoj majci, ali nezakonita kći nije mo gla naslijediti takvu utvrdu. Budući da nije bilo drugih na sljednika, engleski je kralj Edward dvorac Brodie za nagra du darovao grofu Buchanu, koji ga je zauzvrat dao svojemu odanom vazalu, Duncanu od Frendraughta. Alana je tada bila osmogodišnjakinja. Kada je njezin otac otkrio da će joj dati miraz, glupavo je pomislila da će joj nekako, nekim ču dom, vratiti Brodie.

Brenda Joyce

Ali nije, što na kraju krajeva nije ni bilo važno, jer Alana je ostala neudana. Nitko nije želio oženiti „vješticu“. Eleanor ju je držala za ruku dok su se žurno vraćale preko zaleđena, blatnjava dvorišta. Prošle su pokraj dugodlakih kra va, okrenutih stražnjicom prema zidu i licima prema suncu. Dvije sluškinje nosile su vodu sa zdenca. Jedan dječak unosio je drva za ogrjev. Nisu progovarale. Ušle su u veliku dvoranu, u kojoj je bilo toplije. Dvije veli ke vatre glasno su plamtjele na dvama sučelice postavljenim ognjištima. Godfrey i njegovi ljudi su, žučno raspravljajući, sjedili za jednim od stolova na nogarima postavljenim ispred jednoga od ognjišta. Alana se nadala da se prepiru oko nje zine izmišljene vizije njegova oca kao pobjednika u bitki. Po misao na to pružila joj je barem malu zadovoljštinu, iako je znala da je to bilo sitničavo od nje. Kada su se naposljetku našle u kuhinji, na sigurnom, Ele anor ju je povukla u stranu. – Što si vidjela? – upitala ju je oprezno, prigušenim glasom. Alana se osvrnula po kuhinji u kojoj su kuharica i njezi ne pomoćnice bile zauzete spravljanjem večere. Vepar i janje okretali su se na ražnju. Skinula je svoj krznom postavljen vuneni ogrtač i objesila ga na zidnu vješalicu. – Užasnu bit ku i neznanca, ratnika, kojemu bodež u leđa zabija jedan od njegovih ljudi. Eleanor se prenula kad su im se pogledi prikovali. – Ot kad to viđaš neznance? Odmahnula je glavom. – Znaš da nikad nisam imala vi zije o nekome tko mi je nepoznat. – To je bilo točno. Sada, kada se prisjetila vizije koju je imala, bila je u šoku. Zašto je

Mač na ruži

• 15

vidjela nekakva neznanca usred bitke s Englezima? Sjećanje na to ponovno je izazvalo ono neugodno bockanje na zatiljku. Želudac joj se pobunio kao da se spremala još jedna vizija. Ali nije bilo vode koja ju je privlačila u svoje dubine… – Jesi li sigurna da ti je taj muškarac bio nepoznat? Alana je bila sigurna, ali sada ga je prizvala u sjećanje, s onim nesmiljenim licem, tamnom kosom i plavim očima. – Učinio mi se poznatim – zaključila je. – Ali, mislim da se nikada nismo sreli. Što bi takva vizija mogla značiti, bako? – Hoće li sada doživjeti još i to prokletstvo da vidi budućnost koja pripada ljudima koji su joj bili nepoznati? Nije li već bi lo dovoljno loše to što je mogla predvidjeti budućnost svojih prijatelja i obitelji? – Ne znam, Alana – rekla je Eleanor. Odjednom su se vrata koja su vodila u kuhinju naglo otvo rila. Na njima je stajao Godfrey. Doimao se bijesnim. – Gdje je naša večera? – upitao je, podbočivši ruke o bokove. Alana je hladno piljila u nj. Kad je bio tako loše raspolo žen, uvijek je netko morao platiti za to i tada je najbolje bilo biti krotak i izbjeći ga. Bio je lako zapaljiv i vrlo okrutan čo vjek, baš kao njegov otac. – Jelo će vam odmah biti posluženo – rekla je ležerno Ele anor. – Dobro – mrzovoljno je odgovorio Godfrey. – Milorde, je li glasnik koji je stigao u podne donio loše vijesti? – upitala je Alana, što je moguće ljubaznije. – Donio je vrlo loše vijesti! – Godfrey je naglo usmjerio pogled prema Alani. – Robert Bruce poharao je Inverness. Spalio ga je do zemlje.

Brenda Joyce

Alana se sledila. Inverness je bio nedaleko od njih, prema jugu, samo dan hoda od Brodieja! Sve otkad je pamćenje služi, razne obitelji i škotski klanovi ratovali su s Englezima, kao i međusobno. Ali prije gotovo dvije godine, Robert Bruce, koji se želio uspeti na škotsko prijestolje, pogubio je Crvenog Johna Comyna, lorda od Ba denocha, rođaka njezina oca. Potom se dočepao prijestolja i Škotska je sve otada bila u ratu. Misli su joj se mahnito vrtložile kada je u kuhinji zavla dala potpuna tišina. – Da, svi biste se trebali bojati! – doviknuo je Godfrey. – Bruce je cijelu godinu u pohodu, uništavajući sve i svakoga koga može! Stigne li ovamo, uništit će Brodie. Sve će nas uništiti. – Bijesno je izjurio iz prostorije. Alana je bacila pogled prema osoblju. Svi su problijedje li od straha. I ona se bojala. Kada je Brucea u Škotskoj okrunila šačica njemu odanih biskupa, krunidbi su nazočili njegovi najbliži saveznici i prijatelji. Činilo se nemogućim da bi zapravo mo gao postati pobjednik. Kako je mogao poraziti moćnu En glesku i obitelj Comyn? Osim toga, njegovu vojsku tog je lje ta kod Methvena desetkovao Aymer de Valence, koji je sada bio grof od Pembrokea. Bruce i njegova dronjava izgladnjela vojska provela je ostatak ljeta 1306. godine skrivajući se od Aymera i engleske vojske u šumama i planinama, dok su se pješice povlačili preko Škotske. Naposljetku su sigurno utoči šte pronašli kod Angusa Oga McDonalda, moćnog poglavara od Kintyre. Tijekom ostatka godine, Angus Og i Christina MacRuari dali su mu ljude, oružje, konje i brodove.

Mač na ruži

• 17

Bruce se prošle godine u siječnju vratio u Škotsku, kako bi se osvetio. Zimu je proveo nastojeći vratiti svoju zemlju u Carricku i, kada je dobrodošlica i potpora njegovih starih zakupaca izostala, povukao se u šumu terorizirati seljane i veleposjednike kako mu se prohtije sve dok ga nisu zamo lili za mir, plativši danak za to. Potom je zaratio na cijelom Gallowayu, osvećujući se zbog zarobljavanja i smaknuća dvo jice braće. Sastao se s Aymerom de Valenceom, kojega je po razio kod Loudoun Hilla. Nedavno je pozornost usmjerio na sjever Škotske, na Bu chanov teritorij. Jer grof od Buchana i cijela obitelj Comyn bili su njegovi najstariji i najljući neprijatelji. Bruce je od jeseni vrlo brzo zauzeo niz malih uporišta prije napada i uništenja Buchanovih utvrda u Inverlochyju i Urqu hartu. Očito je nastavljao svoj pohod uz Great Glen, jer je upravo bio zauzeo i uništio Inverness! Je li sada bilo moguće da Robert Bruce pobijedi? Je li uopće pomišljao na to da napadne dvorac Brodie? Ala na se to upitala osjetivši zebnju. Sve dosad rat je nije zabri njavao. Bilo je to nešto vrlo daleko, briga njezina oca i obitelji kojoj nikada nije ni pripadala. Brodie je bio malo uporište! Zašto bi se Bruce njime gnja vio? A što s onom neobičnom vizijom koju je upravo imala? Je li vidjela bitku u ratu za škotsko prijestolje? Požurila je za Godfreyjem. – Alana! – zazvala ju je baka.

Brenda Joyce

Alana se nije obazirala na nju, potrčavši za Godfreyjem kojega je sustigla u hodniku. – Kamo će Bruce sada? – upi tala je. Namršteno ju je pogledao. – Nastavlja s pohodom na sje ver i zasigurno će se obrušiti na Nairn ili Elgin – odgovorio je bijesno Godfrey, spomenuvši dva najveća Comynova upo rišta. – A Brodie je smješten između njih! Alana je zadrhtala. – Hoće li nas napasti? – Nadam se da neće! Nismo u potpunosti pripravni – re kao je Godfrey. – Poslao sam glasnika svojemu ocu, zamolivši ga za dodatno ljudstvo. Duncan će nam nedvojbeno posla ti vojnike. Nadam se da će nam i Buchan poslati svoje lju de. U međuvremenu dižem sve zakupce i seljake koje mogu na oružje za obranu, budemo li doista morali braniti utvrdu. Alana je piljila. Jedno je bilo znati da se užasan rat vodi di ljem zemlje za škotsku krunu, a drugo biti vrlo blizu bojišnici, putu uništenja koje je provodio nemilosrdni Robert Bruce. Godfrey se odjednom nadvio nad njom, previše blizu da bi joj bilo ugodno. Kad je progovorio, dahom joj je okrznuo lice. – Trebala bi imati viziju, Alana, viziju o Brodieju i nje govoj budućnosti! Zajapurila se. – Znaš jednako dobro kao ja da ništa ne mo gu vidjeti na zapovijed. – Doista? Ili možda jednostavno ne mariš za nas ovdje u Brodieju? – Prezrivo je otpuhnuo, u nevjerici, i krupnim se korakom zaputio do stola za kojim su sjedili njegovi ljudi. – Donesi još vina, Alana – zapovjedio je, ne osvrćući se više prema njoj. Promatrala ga je još trenutak. Bez obzira na sva svoja na stojanja, nije mogla kontrolirati odbojnost koju je osjećala

Mač na ruži

• 19

prema njemu. Bio je u pravu, djelomično. Nije marila za nje govu dobrobit, nimalo. Kada se vratila u kuhinju, janje je već bilo na pladnju, spre mno za posluživanje. Eleanor ju je uhvatila za ruku. – Što je, Alana? – Bruce bi mogao napasti, bako. Eleanor je na trenutak ostala bez riječi, a potom rekla: – Barem nisi vidjela dvorac Brodie kako gori – rekla je. Naposljetku je bilo barem malo olakšanja u toj istini. Nije vidjela Brodie u plamenu. Alana se uspravila brišući znoj koji joj se unatoč hladnoći slijevao u oči. Imala je lopatu, baš kao desetak ostalih oso ba, uglavnom dječaka, staraca i žena njezinih godina. Po magali su pri proširenju rova oko dvorca, za slučaj da budu napadnuti. Ruke su joj bile hladne, unatoč rukavicama koje je nosila. Sunce je bilo na zalasku i nadolazili su oblaci, naviještajući snijeg. Potrajalo je nekoliko sati da se s obrambenog jarka ukloni led i skoreni snijeg, a sada su kopali smrznutu zemlju. Bio je to zadatak primjereniji snažnim odraslim ljudima, ali većina odraslih muškaraca iz tog područja prije nekoliko go dina otišla je u rat, samo ih je nekolicina ostala braniti Brodie ako bi se za to ikada ukazala potreba. Jedan od Godfreyjevih zapovjednika dao im je znak da mogu ući u dvorac; dovršit će posao ujutro. Alana se iscrplje no naslonila na lopatu. U tom trenutku u mislima su joj se pojavile slike. Prisjeća la se tamnokosog snažnog gorštaka, ratnika koji je zapovije dao svojom malom vojskom dok su se borili protiv engleskih

Brenda Joyce

vitezova nedaleko od kuće u plamenu. Kako li je samo željela da joj ne opsjeda misli. Nije čak ni prepoznala posjed za koji su se borili. Nasto jala se prisjetiti je li vidjela kakav stijeg ili boje poveza. Ali ništa joj nije sinulo. Ni zemlju nije prepoznala, ono malo što je uspjela nazreti. Ipak, postojao je jedan novi detalj: vidjela je dijelove snježnog pokrova na tlu. Dakle, bitka se odvijala zimi. Ali ono što je zapravo željela doznati bio je identitet onog gorštaka i razlog vizije koju je imala o njemu. Alana je ušla za ostalima. Iako je Godfrey koračao dvo ranom, prišla je jednom od ognjišta, ugrijati svoje promrzle ruke. Naglo se okrenuo i prišao joj. Izraz njegova lica bio je mračan i ružan. Potom je u nje govim rukama ugledala nerazmotan pergament kojim je za mahivao prema njoj. – Bit će ti drago doznati da moj otac ne može poslati baš nijednog čovjeka i da obrana Brodieja pada isključivo na me ne. – Bacio je pergament na nju. Srce joj je gromoglasno udaralo. – To mi se baš i ne sviđa. – Ah, daj! Oboje znamo da žudiš za dvorcem Brodie, mis liš da ti pripada i mrziš me, zato što ću ja ovdje biti lord i gos podar nad tobom! – Nije likovao. Bio je bijesan. – Ovo mjesto pripadalo je mojoj majci i stoga polažem pra vo na nj, ali tek ako tebe zadesi neko zlo – rekla je oprezno. – I moliš se da me zadesi nekakva nesreća, zar ne? Ne vje rujem ti, Alana! – Ne želim da Brodie padne u ruke Roberta Brucea. – Iskreno je to mislila. Njezin je otac možda zaboravio na to da

Mač na ruži

• 21

ona postoji, ali otac joj je i bit će mu odana do kraja. – Kako možemo obraniti Brodie? Koračajući, Godfrey ju je u čudu pogledao. Postajao je sve energičniji. – Ne vidim nijedan način da odolimo ako nas Bruce napadne. Moramo se nadati da ga zanimaju Nairn, Elgin i Banf. Dok razgovaramo, grof je na putu za Nairn, a ondje se nalazi i moj otac, planiraju obranu svih Buchano vih posjeda. Unatoč iskazivanju bijesa, Godfrey je bio prestrašen. Go tovo se sažalila na nj, zato što je bio u užasnu položaju. Teško da je bez pojačanja mogao obraniti Brodie od Brucea. – Čula sam da je Bruce uništio Inverlochy, Urquhart i Inverness te da je od njih ostala tek hrpa kamenja. Je li to istina? – Istina je. – Pogled mu je bio oštar. – Znam što pitaš. Ne znam bi li spalio Brodie do temelja. Đavo je. Uništi svaki dvorac koji zauzme kako tu zemlju ne bismo mogli ponovno zauzeti i iskoristiti je protiv njega! Nije mogla podnijeti pomisao da Brodie bude sveden na ruševine i pepeo pa je sklopila oči nastojeći odagnati takve grozne slike. Imala je osjećaj da će se onesvijestiti. Molila se samo da ponovno nema viziju i da ne vidi Bro die spaljen do temelja. – Možda bi još nešto željela znati, Alana. – Njegov opor glas prenuo ju je iz misli pa je naglo otvorila oči. – I sir Alexander je na putu u Nairn. Sledila se. – Što nije u redu, Alana? – Godfrey ju je zapitkivao bije sno i pakosno. – Blijeda si! Ali nije to prvi put da je tvoj otac nedaleko od nas a da nikada nije navratio ovamo.

Brenda Joyce

Srce joj je snažno ustreptalo. Neće to biti prvi put da je nje zin otac u blizini, iako nikada nije navratio u Brodie, osim onda dok je još bila mala. Je li se glupavo nadala da bi ga mo gla ponovno vidjeti? I što bi postigla time da ga vidi? Pokušao je dogovoriti brak za nju kad joj je bilo trinaest, ali njegova nastojanja bila su kratkotrajna. Sve otada od nje ga nije bilo ni glasa. Da je želi vidjeti, jednostavno bi poslao po nju. Što znači da ju je zaboravio ili mu jednostavno nije bilo stalo do nje. Boljelo je, iako je ta bol trebala već odavno nestati. – Ko pile si koje on ne želi – rekao je Godfrey. Odjednom bijesna, okrenula se prema njemu. – Uživaš li biti tako okrutan? – Pričinjava mi silan užitak. Nego, Alana, smjesta ćeš po ći u Nairn. Je li to bila neka okrutna šala? Uzdrhtalo je piljila, nasto jeći zaključiti. Sporo se osmjehnuo. – Moj otac zahtijeva da mu se od mah pridružiš. – Zašto bi Duncan poslao po mene? – upitala je oprezno, zato što je znala da se Godfrey možda poigrava njome. – A što misliš? Vještice! Alana je bila zgrožena. – Što si mu rekao? – Zar nisi vidjela mojega oca kao pobjednika u bitki? Zadrhtala je. Duncan je znao za tu njezinu sposobnost. Znali su svi u Brodieju. – Rekao si mu za viziju koju sam ima la – kazala je sporo, osjećajući sve veću i veću zebnju. – Jesam, rekao sam mu. Stoga želi porazgovarati s tobom. – Sagnuo se podići pergament, a potom ga bacio u vatru,

Mač na ruži

• 23

gledajući kako gori. – Da sam na tvojemu mjestu, razmislio bih o onome što sam vidio. Poželjet će doznati sve. – Rekla sam ti što sam vidjela! – uskliknula je. Misli su joj bjesomučno bježale. Lagala je da je imala viziju o Dun canu. Prezirala je Duncana, bojala ga se na način na koji se nije bojala Godfreyja. Što bi trebala učiniti? Duncan bi je mogao pretući dozna li za njezinu laž. Zasigurno bi je već nekako kaznio. – Nisi zadovoljna? Zar ne želiš vidjeti sir Alexandera? – upitao je Godfrey. Alana uopće nije mogla jasno razmišljati. Glupo, ali mora priznati da se ipak nadala kako će ponovno vidjeti sir Alexan dera. A sada se morala nadati da Nairn nije napadnut i da to u skorije vrijeme neće ni biti. – To je ludost! – uskliknula je Eleanor. Bila je blijeda. Alana se sumorno osmjehnula. – Znaš da ne mogu odbiti Duncana, bako. Osim toga, znaš da neće biti zadovoljan do zna li da sam lagala o viziji koju sam imala. Eleanor je sjedila shrvana. Žene su bile u zajedničkoj maloj prostoriji u tornju, s dva uska kreveta ispod prozora i stolićem između njih. Jedini preostali komad namještaja bila je škri nja u kojoj su držale svoje stvari. Alana je oprezno premota vala još jedan ogrtač, odlažući ga s ostalom odjećom koju se spremala ponijeti. – Gle, možda iz ovoga ispadne i nešto dobro. – Eleanor je bila smrknuta. – Ponovno ćeš vidjeti svojega oca. Možda se sjeti činjenice da postojiš!

Brenda Joyce

Osjetila je tupu probadajuću bol, poput vrška oštrice noža. Oprezno je rekla: – Ne bih išla da me Duncan nije pozvao. – Nemoj mene zavaravati, djevojko. Obje znamo da će ti biti zadovoljstvo ponovno vidjeti oca i bit će mi drago ako naposljetku izvrši obećanje i uda te kako dolikuje. – Ne može on promijeniti način na koji me svijet vidi. – Osmjehnula se, ne želeći otkriti da joj je bilo uvelike stalo do toga što ostali misle o njoj. – Naravno da može, on je veliki sir Alexandar, grofov naj bliskiji brat! Alana je odjednom bila shrvana. – Što bih ja bez tebe? Eleanor je prišla otvorenoj škrinji iz koje je počela vaditi odjeću. Bila je to njezina odjeća. – Stara sam, Alana, i jed noga dana morat ćeš dalje bez mene. Zato želim da uz sebe imaš dobrog supruga. – Izvadila je iz škrinje jutenu vreću i počela pakirati stvari u nju. – Idem s tobom u Nairn. Alana je bila iznenađena. – Bako – zaustila je, nagonski se usprotivivši. Eleanor je bila žustra i okretna, a Nairn je bio samo pola dana jahanja od Brodieja. Ali ta žena gotovo da nije mogla jahati. Trebat će im kola ili nosila. Osim toga, putovanje će biti usred zime, svakoga trena može pasti sni jeg. Ne bi trebala poći. – Ne prepiri se. Godinama nisam vidjela tvojega oca, kao ni Buchana. Ni ti nikada nisi upoznala Buchana. Kao ni on tebe. Ako tvoj otac ne mari za tvoju budućnost, možda bi smo mogle uvjeriti grofa da se skrbi za tebe. Ipak si ti kći njegova brata. Alana nije željela ugroziti zdravlje svoje bake tim zim skim putovanjem, iako je ono bilo kratko. Osim toga, čula

Mač na ruži

• 25

je – svi su to čuli – da je Buchan hladan i povremeno nemi losrdan čovjek. – Ne može on promijeniti ozloglašenost koja me prati – rekla je Alana. – Naravno da može. On je najmoćniji čovjek na sjeveru Škotske. Krenule su sljedećega jutra. Sunce je bilo visoko, ali prethod noga poslijepodneva i tijekom noći napadao je novi snijeg koji je zastro ceste i šume. Planine koje su ih okruživale bile su bijele. Alana se s bakom vozila u malim kolima, usmjera vajući mazgu po tragovima. Godfrey nije imao ništa protiv Eleanorine želje da pođe s njom i dao im je jednog čovjeka u pratnju. Connaught je jahao pokraj njih, s lančanim oklo pom ispod krznena ogrtača. Kola i snijeg usporavali su putovanje. Sredinom poslije podneva, kada su bile nedaleko od dvorca, Alana se ukipila. Nešto nije bilo u redu. Nije joj bila potrebna vizija da zna. Jednostavno je predo sjetila opasnost i u tom trenu zapazila sivi zastor iza drvoreda stabala ispred njih. Namirisala je dim. – Nekakav je požar u blizini – rekao je oštro vojnik iz prat nje, naglo zaustavivši svojega konja. Osjetila je kako joj se koža na zatiljku nakostriješila. Siva koprena koja je zastira la plavetnilo neba nedvojbeno je bio dim. Snažno je povukla uzde i zaustavila mazgu, koja je uznemireno zanjištala, na ćulivši dugačke uši. – Alana! – uskliknula je Eleanor.