Posljednje što mi je rekla by Mozaik knjiga

Linda Green posljednje ĹĄto mi je rekla

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo pedeset jedan Naslov izvornika

Zoran Maljković Direktor

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

Marko Katičić Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2020.

ISBN 978-953-14-2859-0 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2861-3 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxxxxxxxxxxx (meki uvez) i xxxxxxxxxxxx (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Linda Green

Posljednje što mi je rekla S engleskoga preveo MARIN POPOVIĆ

Za sve Ĺžene i djevojke koje je okolina primorala da se osjete posramljenima.

Bilo je to zbog posramljenosti. Zbog sramote koju sam nanijela svojoj obitelji. Ponekad se jednostavnije pretvarati da ništa od toga nije zaista zbilo nego prihvatiti da se nešto tako užasno moglo dogoditi. Upravo zato ljudi potiskuju stvari duboko ispod površine. Tako duboko da su skrivene i od pogleda i od uma. Premda nikada ne mogu biti istinski skrivene od uma. Svoju posramljenost nosim sa sobom, uvijek i posvuda. Posramljenost i osjećaj krivnje. Nikada me ne napuštaju. Štoviše, danas me pritišću mnogo težim bremenom nego onomad. Vuku me prema dnu, razdiru mi nutrinu. A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. Vjerujte mi, znam to bolje od bilo koga. Jer čak i najbolje skrivene tajne prije ili kasnije pronađu svoj put do površine.

Prvo poglavlje

uća, ogrnuta ranojutarnjom izmaglicom, kao da mi je prozorima u prizemlju, zastrtim u znak poštovanja, i tugaljivom škripom dvorišnih vrata kada sam ih otvorila, htjela dati do znanja kako je svjesna da joj vlasnicu od smrti dijele tek trenutci. Ako i postoji nešto poput ugodne kuće u kojoj bi čovjek mogao skončati svoj život, ovo zdanje sasvim sigurno nije odgovaralo tomu opisu. Hladna, mračna i oronula građevina ispunjena propuhom, usidrila se na samom rubu sela, kao da zapravo ne želi biti njegovim dijelom, ali je odviše pristojna da bi to otvoreno i rekla. Iza nje, u daljinu su se protezala polja, ispresijecana suhozidnim međama, a iza njih, neumoljiva, sumorna pustoš pustopoljine. Zadrhtala sam, požurivši prilaznim puteljkom, pa otključala vrata i ušla. – Bako, ja sam. – Prvo što sam pomislila kada je odgovor izostao bilo je da sam možda zakasnila. Kada sam prethodne noći otišla, bila je slabašna, neprestano klizeći između jave i nemirnog sna. Možda nije preživjela noć. No, kada sam kročila u dnevnu sobu – u kojoj je živjela, objedovala i spavala tijekom protekle godine – njezino se lice okrenulo prema meni, podarivši mi slabašan, gotovo neprimjetan osmijeh. – Jutro – pozdravila sam. – Jesi li uspjela imalo odspavati? Kimnula je glavom. – Znaš, još nije prekasno, još se stigneš predomisliti. Možemo te odvesti u bolnicu, ili u hospicij. Rekli su da ih možemo nazvati u bilo koje doba. 9

Linda Green

Odmahnula je glavom. Ostala je nepokolebljiva u naumu da će kuću napustiti isključivo u lijesu. Također je odbijala i lijekove koji bi joj ublažili bolove. Kao da je postojalo nešto za što se htjela iskupiti patnjom. – Onda mi barem dopusti da večeras ostanem s tobom. Razdire me pomisao da si ovdje posve sama. – Večeras više neću biti tu. – Riječi su joj bile tihe i nerazgovijetne. Nekoliko tjedana prije uklonila je iz usta zubalo, nakon toga tvrdoglavo odbijajući vratiti ga natrag. – No, hajde. Govoriš to već tjednima. – Umorna sam. Vrijeme je da vas napustim. Nešto u njezinu pogledu dok je izgovarala riječi otkrilo mi je da zaista to i misli. Sjela sam na rub kreveta pa ju primila za ruku. Tanašna koža šake otkrivala je kosti i plave vene pod sobom. Jednom mi je prilikom rekla da uživa u mojim posjetima jer sam jedina osoba koja joj dopušta govoriti o smrti, a da se pritom ne uzruja ili ju počne uvjeravati da neće umrijeti. – Mogu li učiniti nešto kako bi ti bilo udobnije? Ponovno je odmahnula glavom. Neko smo vrijeme ostale sjediti bez riječi, osluškujući otkucaje sata i zvuke njezina plitkog disanja. Pokušala sam dočarati sebi kako izgleda spoznaja da ćeš uskoro umrijeti. Htjela bih da moja obitelj bude prisutna, bila sam sigurna u to. – Želiš li da nazovem mamu? – upitala sam. Pogledala me, uspjevši podići obrvu u odgovor. Bilo je to najbliže prijekoru što je u tom trenutku uzmogla izvući iz sebe. Oduvijek je bila pomirena s činjenicom da je njihov odnos hladan i suzdržan. Ja sam bila ta koja to nije mogla prihvatiti. – Mogla bih zamoliti Jamesa da dovede cure ovamo. Iznova je odmahnula glavom pa prošaputala. – Ne želim ih uzrujati. Divne su to djevojčice. Uostalom, one su uvijek tu uz mene. 10

Posljednje što mi je rekla

Pokazala je prema okviru kamina i njihovim školskim fotografijama, svima koje su ikada snimljene – isprva je na njima bila samo Ruby, sa svojim ozarenim osmijehom, razvučenim od uha do uha, i čupavom kosom. Potom, nekoliko godina kasnije, pridružila joj se i Maisie, s profinjenim crtama i porculanskom kožom svojeg vilinskog lica, a zajedničke fotografije nastavile su se nizati sve do prošle godine, kada je Ruby krenula u srednju školu pa su sada bile na zasebnim fotografijama. Rubyn širok osmijeh sada su zamijenile čvrsto stisnute usnice, zakrivljene u blag samosvjestan smiješak rođen iz nesigurnosti. Kao da se netko poigrao njezinim postavkama i prigušio jačinu njezine nekadašnje vedrine. Kontrast s Maisienim samopouzdanjem i sve očitijom ljepotom bio je bjelodan. Međutim, bilo je to nešto što se nitko nije drznuo spominjati, to jest, nitko osim bake, koja je izjavila da je prava šteta što se veličina nečijeg srca ne može predočiti fotografijom, potom dodavši kako je nevjerojatno koliko Ruby, odjevena u svoju školsku uniformu, zapravo nalikuje meni. I moje fotografije iz školskih dana još su uvijek bile tamo, izložene na ormariću. A bio je tu i Justin, čije su fotografije sramežljivo virile iza mojih. Pretpostavljam da sam ih upravo ja razmjestila na taj način prije mnogo, mnogo godina, a da ona uopće nije ni shvatila što sam učinila. Redovi malenih okvira prekrivenih prašinom. Na neki je način zaista bila okružena svojom obitelji, ili barem njihovom papirnatom inačicom. – Justin te pozdravlja – rekla sam. Bila je to laž. Jučer sam mu poslala poruku kako bih ga obavijestila da joj nije preostalo još mnogo, a on je odgovorio molbom da mu detalje vezane za pogreb javim što je prije moguće kako bi uspio na vrijeme rezervirati let i doći. Zapitala sam se smeta li sve to baki i je li samo dobra glumica koja vješto skriva svoje prave osjećaje, ili jednostavno nikada nije 11

Linda Green

imala previsoka očekivanja od svojih bližnjih. Možda je sazrijevanje tijekom ratnih godina imalo nekakve veze s time. Možda ju je to iskustvo naučilo da ništa ne uzima zdravo za gotovo. Dodala sam joj čašu vode, a ona je uspjela kroz slamku otpiti malen gutljaj. Odložila sam čašu natrag na noćni ormarić, pritom ovlaš pogledavši fotografiju nje i djeda, snimljenu na dan njihova vjenčanja. – Je li ti lakše kada pomisliš da će te on čekati? – upitala sam. – Sigurna sam da je taj odavno odustao od čekanja i otišao u birtiju – odgovorila je. Nasmijala sam se. Djed nije bio pretjerano strpljiva osoba. Također nikada nije bio sklon pokazivanju osjećaja. Izuzev fotografije s njihova vjenčanja, nikada ih nisam vidjela da se drže za ruke. Zapitala sam se je li baki to ikada zasmetalo, no vrlo sam brzo zaključila da ovo sasvim sigurno nije dobar trenutak za raspitivanje o tome. Ponovno je utihnula, a disanje joj je i dalje bilo plitko. Stisnula sam joj dlan. – Ostat ću s tobom do kraja – rekla sam. – Ne idem nikamo. Podigla je pogled prema meni. – Odlučila sam kuću ostaviti tebi. Uzvratila sam pogled, namrštivši se. – A što je s mamom? – Ona ju ne želi. – Je li ti to rekla? – Nije morala. Osjetila sam se poprilično nedostojnom tako vrijednog nasljedstva. – Onda možda Justinu. – Njemu nije potrebna. Bila je to istina, premda se činilo pogrešnim to otvoreno reći i priznati. – Hvala ti – izgovorila sam, jedva uspjevši procijediti riječi iz sebe. – To će nam itekako promijeniti živote nabolje. 12

Posljednje što mi je rekla

– Znam – uzvratila je. – Djevojke će napokon imati vlastite sobe, a i ti si oduvijek htjela imati svoj vrt. Iznenada mi je sinulo kako ona misli da ćemo mi doći živjeti ovamo. Da će ovo postati naš dom. Nisam to htjela. Kuća je bila tako hladna i negostoljubiva. Najlogičniji potez bio bi prodati ju, kako bismo si mogli priuštiti nešto veće od naše malene dvosobne kućice na rubu grada, istovjetne ostalim kućama koje su se protezale niz našu ulicu. Možda bismo čak mogli kupiti i nešto s vrtom. Ali nisam joj to mogla reći. Nisam htjela reći ništa što bi ju moglo uznemiriti u ovom trenutku. Osmjehnula sam se i kimnula glavom, potapšavši ju po nadlanici. – Ostavi ju Ruby kada dođe tvoje vrijeme – dometnula je – trebala bi ostati u obitelji. Zaustila sam, ali riječi jednostavno nisu izlazile. Nisam se mogla upustiti u prepirku s njom. Rasprava s nekim tko je na smrtnoj postelji sve je samo ne primjerena. Ako su to bile njezine posljednje želje, tada je moja dužnost bila dostojanstveno ih saslušati i složiti se sa svime što kaže. Sklopila je oči. Upitala sam se je li to taj trenutak. Nikada nisam bila uz nekoga u njegovu smrtnom času. Nisam znala što očekivati. Nisam bila sigurna ni što učiniti, niti koga bih trebala nazvati kada sve bude gotovo. Progutala sam slinu, našavši utjehu u činjenici što sam uz nju, što neće morati umrijeti sama. Devedeset godina pristojna je dob. Većina bi se ljudi složila s tom tvrdnjom. Uostalom, proživjela je dobar i lijep život, lišena bilo kakvih ozbiljnijih zdravstvenih problema do pred sam kraj. Međutim, unatoč tomu, sve se činilo nekako ispraznim uslijed spoznaje da se njezin život gasi u ovoj kućerini, a da uz nju pritom nema nikoga osim mene. Spustila sam pogled na nju. Oči su joj još uvijek bile čvrsto sklopljene, no grudi su joj se i dalje jedva primjetno podizale i spuštale. 13

Linda Green

Još je uvijek bila tu, premda je bilo očito da neće još dugo ostati sa mnom. Nježno sam pustila da mi dlan klizne s njezine nadlanice pa se na prstima udaljila iz prostorije te zatvorila vrata za sobom, izvukavši potom mobitel. Bila sam uvjerena da me ne može čuti, no svejedno mi se činilo neprimjerenim razgovarati tik do nje. Otišla sam u kuhinju, koja je bila dom neobičnoj zbirci starudija prikupljenih tijekom proteklih desetljeća. Staromodni čajnik na kolu plinskog štednjaka, kojeg se tvrdoglavo odbijala riješiti. Barski stolac iz sedamdesetih, koji se moglo opisati isključivo riječju staromodan. Ništa se u toj prostoriji nije uklapalo s bilo čim drugim i sve je odudaralo od okoline, ali, kao i ostatak kuće, sve je nepogrešivo podsjećalo na baku. Nazvala sam mamu. Trebalo joj je prilično dugo da se javi, a kada je to učinila, ton njezina glasa dao je naslutiti kako je očekivala čuti ono najgore. Rekla je samo halo, pričekavši nakon toga da joj priopćim vijest. – Mislim da neće još dugo. – U redu. Pati li jako? – Ako ju nešto boli, dobro to prikriva. Rekla je da je došlo vrijeme za odlazak. S druge je strane uslijedila podulja stanka. Na trenutak sam pomislila kako bi se mama mogla predomisliti i reći da dolazi. Međutim, to se nije dogodilo. – U redu. Dobro. Javljaj mi daljnji razvoj situacije. – I to je to? – Zaboga, Nicola, nemoj ovo dodatno otežavati. – Umrijet će svakoga trenutka, a njezino jedino dijete nije uz nju. – Zar zaista moramo ponovno o tome? Stvari nisu tako jednostavne. 14

Posljednje što mi je rekla

– Što ste god vas dvije imale reći jedna drugoj, ovo vam je posljednja prilika. – Ne želim ju uzrujavati na smrtnoj postelji. – Možda se grčevito drži života jer čeka da joj nešto kažeš. Možda je upravo zato izdržala ovako dugo. Požalit ćeš ako propustiš ovu priliku. Kao u onoj pjesmi grupe Mike and the Mechanics. – Ne bih se složila. Mislim da je ovako najbolje. Znam da mi ne vjeruješ, ali tako je. – Najbolje za koga? – Slušaj, mislim na tebe, u redu? I zahvalna sam ti što si tamo uz nju, ali ja jednostavno ne mogu doći. – Glas ju je izdao, a ona je poklopila slušalicu. Vratila sam mobitel natrag u džep, pritom ispustivši uzdah frustracije. Justin je barem za izliku imao činjenicu da živi daleko, u Irskoj. Mama je živjela samo nekoliko kilometara dalje, u Halifaxu. Nisam mogla ne razmišljati o tome kako bih se ja osjećala kada Ruby i Maisie ne bi bile uz mene na samome kraju. Kada im ne bi bilo dovoljno stalo da se potrude zakopati ratnu sjekiru i pomiriti se sa mnom kako bi mogle biti uz mene na mojoj smrtnoj postelji. Vratila sam se u dnevnu sobu. Na trenutak sam pomislila da je napustila svoje tijelo dok sam telefonirala, no grudi su joj se još uvijek podizale i spuštale. Sjela sam pokraj nje pa položila svoju glavu u dlanove. Ostala sam sjediti tako prilično dugo, možda čak i dvadeset minuta, prije nego sam ponovno čula njezin glas. – Dječica. Tamo su. Podigla sam pogled. Nisam očekivala da ću više ikada čuti i riječi iz njezinih usta. Ponovno sam ju primila za ruku. Kapci su joj se otvorili, titrajući. – Dječica? Gdje? – upitala sam. – U dnu dvorišta. 15

Linda Green

Namrštila sam se. Do tog je trenutka bila posve suvisla. Možda je to bio znak da je kraj blizu. Potom je nešto sjelo na svoje mjesto, a ja sam shvatila o čem govori. – Ne, bako. To su vile – odgovorila sam. – To su kipovi vila u dnu dvorišta. Isti oni oko kojih sam kao djevojčica plesala. Uzvratila je bez zadrške. – Nisu to vile, nego dječica – ustvrdila je nepokolebljivo. – Čuvaj moju dječicu umjesto mene. – Što želiš reći? – upitala sam. – Kakvu dječicu? – Ali bilo je prekasno. Oči su joj se ponovno sklopile i trenutak kasnije, nije je više bilo. Kao da su te riječi izvukle posljednji dah iz njezina tijela. Opipala sam joj zapešće, tražeći puls kako bih bila sigurna, no nisam osjetila ništa. Stisnula sam oči i pustila da mi glava klone, osjećajući naviranje suza, no trseći se kako bih se pribrala i zaustavila bujicu. Bila sam svjesna da sam u tom trenutku jedina odrasla i odgovorna osoba u kući, i da više nisam ona malena djevojčica koja pleše oko vilinskih kipova dok joj baka kuha čaj. Suze su počele neumoljivo nadirati, a ja sam pokušala zatomiti barem jecaje. Cijeli jedan život ugasnut. Sve te uspomene, sjećanja, iskustva i priče nestali su skupa s njom. Naša obitelj svedena na tri generacije, umjesto dotadašnje četiri. No, sjedeći ondje i jecajući, sve o čem sam uspijevala razmišljati bile su njezine posljednje riječi. Nisam imala pojma što je htjela reći. Možda nije bila prisebna. Možda je čak i sanjala. Možda se uopće nije obraćala meni. Međutim, zvučala je tako sigurna u ono što govori. Sigurna u ono što je tražila od mene. Do uma mi je doprla misao da bih trebala nekoga nazvati. Njezinu liječnicu, za početak. Pretpostavila sam da će mi ona znati reći koje daljnje korake poduzeti. Osovila sam se na pomalo klecave noge. Oduvijek sam vjerovala da se ljudi nakon smrti promijene na neki način, no baka se nije doimala nimalo drukčijom. 16

Posljednje što mi je rekla

Iako, možda je ipak bilo nešto drukčije na njezinu licu. Kao da je s njega nešto iščeznulo – neki teret, neka bol – jer se konačno doimala spokojnom. Nekoliko sati kasnije stajala sam na pragu mamine kuće, čekajući da se ona pojavi na vratima. U torbi sam imala netom potpisanu smrtovnicu, a prizor bakina tijela koje pogrebnici odnose u mrtvačnicu još mi je bio svjež u mislima. Više od svega, htjela sam se vratiti kući, Jamesu i djevojčicama, no također sam smatrala kako je, unatoč svemu, bilo dolično mami vijest reći osobno. Možda sam se nadala posvjedočiti nekoj burnoj emocionalnoj reakciji, nečemu što mi je moglo promaknuti tijekom našeg telefonskog razgovora. No, kada je otvorila vrata i ugledala me kako stojim ondje, samo je kimnula glavom, njezino lice lišeno bilo kakva izraza. Zakoračila sam unutra pa zatvorila vrata za sobom. – Žao mi je – rekla sam. – Je li preminula spokojno? – Da. Razgovarale smo, gubila se pa dolazila k svijesti, a onda se jednostavno ugasila. – Gdje je sada? – Kod pogrebnika. Doktorica Atkinson došla je potpisati smrtovnicu i sve urediti. – Ona je dobra i draga liječnica, oduvijek sam to tvrdila. Odmahnula sam glavom u nevjerici. – Što je? – upitala je mama. – Zar te sve skupa nije ni najmanje uznemirilo? – Svi smo znali da je ovo neminovno. – Istina. Ali ja sam unatoč tomu isplakala dušu. Slegnula je ramenima. – Vjerojatno će mi tek kasnije sve doprijeti do svijesti. Kada ostanem sama. – Ili te možda uopće nije pretjerano pogodilo. 17

Linda Green

– Nicola, molim te, ne započinji. – Nisam ja ta koja započinjem, zar ne? Sve započinje činjenicom da se ti ne ponašaš kako bi se očekivalo od nečije kćeri. – No, daj. To zaista nije pošteno. Svatko se s takvim stvarima nosi na svoj način. – Takvim stvarima? Misliš, smrću svoje majke? Mama je skrenula pogled u stranu. – Sve je skupa mnogo složenije nego misliš. – Neprestano to ponavljaš. Ali znaš što bi bilo mnogo korisnije? Da se potrudiš objasniti mi što se dogodilo između vas. Mama se zaputila niz hodnik, očito se namjeravajući udaljiti. – Shvatit ću to kao ne. – Trebala bi se vratiti svojim curama – odgovorila je, zastavši i okrenuvši se kako bi me pogledala u lice. – Zagrli ih u moje ime. Oči su joj svjetlucale, orošene suzama. Povremeno bi se zid koji je podigla oko sebe zaljuljao, opasno prijeteći urušavanjem. Kada bih samo pogurnula jednu od opeka, mogao bi pasti. – Rekla je nešto trenutak prije nego je umrla. Nešto što nisam razumjela. – Što? – Govorila je o djeci koja se nalaze u dnu dvorišta. Tražila je od mene da pripazim na njezinu dječicu. Maska staloženosti po prvi je puta kliznula s mamina lica. Oči su joj se razrogačile, a donja usnica zadrhtala. – Ne bih se previše obazirala na to. Vjerojatno se pred kraj pogubila. – Ne bih rekla. Upitala sam ju misli li na vilinske kipove, no odlučno je ustvrdila da govori o djeci. – Vjerojatno je mislila na anđele. Vjerovala je u anđele, znaš. Jednom mi je prilikom rekla da će ju njezini anđeli čekati na kraju puta. 18

Posljednje što mi je rekla

Izašla sam iz kuće. Možda je mama imala pravo. Njezine su riječi imali više smisla od bilo čega što je meni palo na pamet. Tek nakon što sam zatvorila vrata za sobom pa s njihove druge strane začula jecaj prožet istinskom boli, zapitala sam se je li možda stvar u tome da mi ona ne može reći istinu, čak i kada bi to htjela učiniti.

Linda Green

28. travnja 1944. Draga Betty, Znao sam da si prava djevojka za mene čim sam te prvi put ugledao. Nisam rekao ni riječi, ali neprestano sam te promatrao. Nisam uspijevao svrnuti pogled s tebe. Odmah mi je bilo jasno da nisi poput drugih djevojaka. Bila si mlađa od njih, očito, i tako lijepa i neiskvarena – prava engleska ruža. I baš kao i svaka prava ruža, ne moraš se naokolo hvastati svojom ljepotom. U tebi ne postoji ni trunke napadnosti. Štoviše, pomalo si sramežljiva. Ali ujedno si i puna života i radosti. Ponekad se činiš tako ispunjenom veseljem da pomislim kako bi se mogla rasprsnuti. Volim to kod djevojaka. Život je kratak, svi smo toga bolno svjesni, i ne vidim smisla živjeti ga u čemernosti i tuzi. Tvoj je osmijeh nešto najblještavije što sam ikada u životu vidio. Ne samo da ozari tvoje lice nego obasja i lica svih ljudi koji te okružuju. Upravo sam ti se zato osmjehnuo kada si prošla pokraj mene. Kosa ti se lelujala naprijed-natrag, čineći te lijepom poput slike. Nisam si mogao pomoći. Tako djeluješ na mene. Ostatak tog dana proveo sam noseći sa sobom blještavilo tvojeg osmijeha kamo god sam pošao, u potaji mu dopuštajući da me ugrije iznutra. Ti si djevojka koja svemu daje smisao, ona o kojoj razmišljam otkako ujutro otvorim oči pa dok navečer ne uplovim u snove. I zato sam ti odlučio pisati, kako bih ti otkrio svoje osjećaje. Jer iako sam možda i sam pomalo sramežljiv, svakako bih htio da znaš sljedeće. Da ću, što god nam sudbina oboma namijenila u budućnosti, uvijek biti zahvalan na tvojem osmijehu. I da ću ga dovijeka nositi sa sobom. Tvoj William

Drugo poglavlje

ada sam došla kući, zatekla sam Jamesa na vratima. Pozdravio me zagrljajem. Ništa na ovom svijetu nije moglo poslužiti kao bolji poticaj suzama da ponovno poteku od tog zagrljaja. – Žao mi je – rekao je – znam koliko ti je posebna i važna bila. – Još mi to nije u potpunosti doprlo do svijesti. Ne mogu vjerovati da je zaista nema. Nekako sam mislila da će zauvijek biti tu. James me zagrlio snažnije pa mi otro suze s očiju. – Što si rekao curama? – upitala sam. – Samo da ćeš izbivati duže vrijeme jer je prabaka jako loše. Kimnula sam. Htjela sam im reći osobno. Još se uvijek sjećam da je mama toliko zakomplicirala razgovor kada mi je, kao trinaestogodišnjakinji, pokušala reći da je djed preminuo, da sam pomislila kako nas je zapravo napustila baka. Nisam mislila da bi i James cijelu priču učinio kaotičnom – vjerojatno bi se pokazao bolji od mene – no očekivala sam da će Ruby loše primiti vijest pa sam joj htjela biti potpora. – Gdje su? – upitala sam. – U dnevnoj sobi. Maisie opet gleda Najgoru vješticu. Želiš li da to obavimo zajedno? – Pusti nas par minuta nasamo – odgovorila sam. Kimnuo je pa me poljubio u čelo. Mislim da je Ruby naslutila što ću reći čim sam kročila u prostoriju. Spazila je moje crvene, podbuhle oči pa stala nervozno prevrtati zatvarač svoje majice s kapuljačom po prstima. Maisie je nastavila piljiti u ekran televizora, naizgled nesvjesna mojeg 21

Linda Green

dolaska i onoga što je on mogao značiti. Bila sam primorana posegnuti za daljinskim upravljačem pa ugasiti televizor. – Mama, gledala sam to – pobunila se Maisie. Odoljela sam iskušenju da istaknem kako je taj isti nastavak gledala već barem četiri puta i da će moći nastaviti gdje je stala kada god to poželi. – Znam – odgovorila sam, pronašavši ton glasa koji sam smatrala najprikladnijim za priopćavanje vijesti o smrti, pa nastavila sjevši pokraj njih na sofu – ali moram razgovarati s vama. Kao što već znate, prabaka je bila jako stara i jako lošeg zdravlja, i bojim se da je jutros preminula dok sam bila s njom. Ruby je briznula u plač, a ja sam ju primila za rame pa ju privukla k sebi u zagrljaj. – Otišla je jako spokojno – nastavila sam. – U jednom je trenutku govorila, a već u sljedećem više nije bila tu. – O čem je govorila? – upitala je Maisie. Oklijevala sam. Reći im istinu nije se u tom trenutku činilo tako dobrom zamisli. – Jedna od posljednjih stvari koje je rekla bila je koliko voli vas dvije. Pokazala je prema vašim fotografijama i rekla kako zbog njih ima osjećaj da ste uz nju. – Zašto nam nisi dopustila da pođemo s tobom? – upitala je Ruby. – Upitala sam ju želi li vas vidjeti, ali rekla je da vas ne želi uzrujavati. – Ali svejedno sam uzrujana – zajecala je Ruby. – Znam, dušo. Ali boravak u blizini osobe koja umire neopisivo je tužan. – Je li poplavjela? – upitala je Maisie. – Ne. Ljudi ne poplave kada preminu. – Čak ni za nijansu? – Odmahnula sam glavom. Maisie se doimala razočaranom. – Gdje je sada? – Pogrebnik je došao po nju kako bi ju odvezao u mrtvačnicu. 22

Posljednje što mi je rekla

– Je li to nešto poput salona namještaja, samo s mrtvim ljudima umjesto namještajem? – Recimo – odgovorila sam, uspjevši se osmjehnuti po prvi put otkako je baka umrla. – Nije smiješno, mama. Reci joj da nije smiješno – oglasila se Ruby. Uzdahnula sam pa pogladila Ruby po kosi. Upravo sam u takvim trenutcima često znala poželjeti da se mogu rascijepiti na dva dijela, kako bih bila dvije posve oprečne majke kakve su moje djevojčice trebale. – U redu je, dušo. Prabaka bi željela da budemo nasmiješeni. U redu je plakati, ali se također u redu i smijati. – Što će se sada dogoditi s njezinim tijelom? – nastavila je Maisie nepokolebljivo. – Pa, pohranit će ga na jednom posebno hladnom mjestu i čuvati ga tamo do pogreba. – Hoće li biti smrznuta kao ledeni štapić? – Ne, ipak neće biti toliko hladno tamo gdje ju čuvaju. – Kada je pogreb? – upitala je Ruby. – Još ne znam. Pretpostavljam da će im trebati cijeli tjedan da sve organiziraju. – Hoću li smjeti izostati iz škole taj dan? – zapitala je Maisie. Ruby ju je prostrijelila pogledom prije nego sam imala priliku bilo što odgovoriti. – Razgovarat ćemo o tome želite li prisustvovati pogrebu kada budemo znali sve detalje. Ne morate ići. Odluka će biti u potpunosti vaša. Ponekad djeca žele prisustvovati i oprostiti se, a ponekad ne žele. Možemo vas nakon što sve bude gotovo odvesti da vidite grob, ako tako budete htjele. – Želim ići na pogreb – rekla je Ruby. – I ja isto – pridružila joj se Maisie. 23

Linda Green

– Pa, kao što sam već rekla, možda bi najbolje bilo o tome razgovarati za koji dan. James je ušao u prostoriju, noseći poslužavnik sa šalicama. – Pomislio sam da bi vam u ovom trenutku godila topla čokolada – rekao je, odloživši šalice na stolić za kavu. Maisiene su se oči ozarile. – Znači li to da ćemo dobiti toplu čokoladu svaki put kada netko umre? – upitala je. – Maisie – obrecnula se Ruby oštro. – Mama, reci joj. – U redu je – odgovorila sam, nježno joj uklonivši pramen vlažne kose s lica. – I dalje smijemo piti toplu čokoladu. – Znam da smijemo, ali ona je tako neumjesna. – Ne čini to hotimično – odgovorila sam potiho. – Premlada je da bi znala bolje. – Zašto se ona uvijek uspijeva izvući s bilo čime na račun svoje dobi? – upitala je Ruby. – Ne uspijeva. Zaboravljaš kako je to kada ti je osam godina. – Nikada se nisam tako ponašala kada sam imala osam. Bila je to istina. Ruby se oduvijek doimala mnogo zrelijom od drugih djevojčica njezine dobi. Tek je nedavno napunila trinaest godina, no činilo se kako u kući imamo tinejdžericu mnogo dulje. Doduše, nije izgledala poput tinejdžerice, na čem sam bila itekako zahvalna. James se ugurao na sofu između Maisie i Ruby pa obje djevojčice naizmjence poljubio u tjeme. Ruby je ponovno briznula u plač. – Znam da si tužna jer je umrla – rekao je James, gladeći ju po kosi. – Ali možda će ti biti lakše ako se usredotočiš na sve one lijepe trenutke koje si podijelila s njom. Znaš, bila si joj prvo praunuče, a to je nešto zaista posebno. – Da, ali sada je više nema, a ja sam ostala bez svih prabaka i pradjedova. – Imam li ja još kojeg pradjeda ili prabaku? – upitala je Maisie. 24

Posljednje što mi je rekla

– Ne, dušo – rekla sam. – Ali obje i dalje imate baku, zar ne? I, naravno, djeda. – Ali on je u agoniji – odvratila mi je Maisie. – Otkud ti to? – upitala sam, zapitavši se je li mama nešto spomenula djevojčicama, premda ni ona nije imala nikakvog kontakta s njime, a stvari o njem doznavala je posredno, iz druge ruke, preko Facebooka. – Ne, Maisie – oglasila se Ruby – rekla sam ti da je djed u Almeriji. James je prasnuo u smijeh trenutak prije mene. – Prestanite – prekorila nas je Ruby, uputivši nam prijekoran pogled – prestanite se smijati. – Ne možemo si pomoći – rekla sam. – Ponekad je tako smiješna. – Pa, ne bi smjela biti. Ne u trenutku kada je netko netom preminuo. Podigla sam Rubynu šalicu pa joj ju dodala, nadajući se kako bi topla čokolada mogla imati onaj smirujući učinak kakav moje prisustvo očito nije pobudilo u njoj. – A ja uz to i dalje imam baku i djeda u Škotskoj – zacvrkutala je Maisie. Zakolutala sam očima. Bila sam posve sigurna da nije namjeravala biti tako bešćutna, no zaista je posjedovala dar za odabir najgoreg mogućeg trenutka. – Obje ih imate – rekla sam. Oduvijek smo Ruby govorili da ih i ona može nazivati djedom i bakom, no ona je to odbijala činiti. Bila je principijelna i istinoljubiva. Oduvijek. – Možda bismo im uskoro mogli skoknuti u posjet – rekao je James. – Ili bi nas oni mogli doći obići za Božić. – Znali smo da to nije nimalo izgledno. Odselili su u Škotsku kako bi bili bliže Jamesovoj sestri i njezinim troje dječice, vjerojatno napustivši 25

Linda Green

svaku nadu da bi ih James mogao obradovati unučetom. Nikako nisu mogli znati da će on uskoro upoznati ženu koja već ima dijete otprije. – Je li baka bila s tobom kad je prabaka umrla? – upitala je Ruby, otpivši nekoliko gutljaja tople čokolade. – Nije – odgovorila sam. – Zašto ne? – Nije htjela biti tamo. Nekim ljudima takve stvari teško padaju. – Ali bila joj je kći. Ja bih bila uz tebe da umireš. – Hvala ti – rekla sam, razbarušivši joj kosu. – Lijepo je to znati. – Hoću li dobiti toplu čokoladu i kada ti umreš? – upitala je Maisie, podigavši pogled prema meni. Ugasivši svjetlo, ostala sam dugo sjediti na Rubynu krevetu. Maisie je usnula za nekoliko minuta. Prihvatila je bakinu smrt istom onom lakoćom kojom je prihvaćala i sve drugo u životu, površnošću slučajnog promatrača koji ovlaš pogleda u smjeru trenutnog događaja pa kimne glavom prije nego će se okrenuti sljedećoj epizodi, što god ona mogla biti. Ruby se, očito, nije sa svime nosila istom lakoćom. Ležala je u postelji, očiju još vlažnih od suza, zureći u strop. Obujmila sam joj dlan, ne želeći da u san utone sama i uplakana. – Koji je pravi razlog zbog kojeg baka nije bila ondje? – prošaputala je. – Rekla sam ti, dušo. Neki se ljudi ne mogu nositi s pomisli da će biti u istoj prostoriji s umirućom osobom. – Ali ona gotovo uopće nije posjećivala prabaku ni za njezina života. Ruby ništa nije moglo promaknuti. Nagnula sam se nad nju pa ju pogladila po glavi. – One jednostavno nisu bile tako bliske. Nisu sve majke i kćeri poput nas dvije. 26

Posljednje što mi je rekla

– Jesu li se posvađale? – Pa, svi se mi tu i tamo znamo porječkati, zar ne? – Mislila sam na neku ozbiljniju svađu. – Ne znam. Stvari su između njih bile takve otkako znam za sebe. – Ali, voljela sam prabaku i još uvijek volim baku. Ne razumijem zašto nisu voljele jedna drugu. – Oh, uvjerena sam da su se voljele, ali ponekad je svejedno teško pronaći zajednički jezik s nekim koga voliš. – Hoće li baka doći na pogreb? Bilo je to pitanje koje sam trebala očekivati. Na kraju krajeva, i sama sam ga premetala po glavi, no, nažalost, nisam znala odgovor. – Ne znam. Nadam se da hoće. – I ja – odgovorila je Ruby. – Kako je? – upitao je James kada sam se naposljetku spustila u kuhinju. – Uzrujana i zabrinuta, kao i inače. – Bit će sve u redu – rekao je, obgrlivši me. – Iako, pogreb će joj teško pasti. Takve su stvari uvijek nezgodne u njezinoj dobi. – Znam, ali mislim da po tom pitanju nemamo previše izbora – znaš i sam kakva je. Upravo se raspitivala hoće li i mama doći na pogreb. – Što si joj odgovorila? – Da se nadam kako hoće. – Misliš li da hoće? – Zaista nemam pojma. Nazvala sam ju kad je postalo bjelodano da baki nije preostalo još mnogo. Međutim, i dalje nije htjela doći. – Kako je reagirala kada si joj rekla? – Prilično hladno. Nije bilo suza niti bilo čega drugog. Pa, barem ih nije bilo dok nisam zatvorila vrata za sobom. 27

Linda Green

– Kako to misliš? Uzdahnula sam pa sjela za kuhinjski stol. James je sjeo nasuprot mene pa gurnuo šalicu čaja koji je napravio prema meni. Primila sam šalicu, obujmivši ju dlanovima ne bih li ih ugrijala. – Netom prije smrti, baka je rekla nešto jako čudno. Rekla je da su u dnu dvorišta dječica. James se namrštio. – Zvuči kao da se pogubila pred kraj. – Ali nije, u tome i jest stvar. Rekla sam joj da je zamijenila vilinske kipove za dječicu, no bila je nepopustljiva. Tvrdila je da su dječica tamo. Zatražila je od mene da se brinem za njih. Bilo je to posljednje što je izustila prije smrti. – Možda je mislila na cure. – Kada sam ispričala to mami, rekla mi je da je baka vjerovala u anđele i da je vjerojatno govorila o njima, ali kada sam zatvorila vrata, čula sam da je briznula u suze. – Ona ne voli iskazivati osjećaje pred svjedocima, znaš to i sama – odgovorio je James. – Ništa u toj priči nema smisla. Ali baki je to očito bilo važno; u protivnom to ne bi spominjala. – Obrisala sam nos o rukav. – Baka je spomenula još nešto prije smrti. Rekla je da je kuću oporučno ostavila nama. James je blenuo u mene. – Zaista. Uh, to je nevjerojatno. – Znam. – Ovako odoka, rekao bih da je kuća poprilično vrijedna. Hoću reći, novcem koji bismo dobili od prodaje mogli bismo si priuštiti nešto pristojno u Hebdenu. Namrštila sam se. – Oprosti – procvilio je James. – To je zasigurno zvučalo krajnje bešćutno. – Ne, nije stvar u tome. Nije htjela da ju prodam. Rekla je kako želi da dođemo živjeti onamo. 28

Posljednje što mi je rekla

Sada se James namrštio. – Oh, zaboga. Ali ti to ne želiš, zar ne? Tako je mračna i turobna, a i tamo gore zna biti jebeno vjetrovito. Nisam mogla suspregnuti osmijeh. James je odrastao u Leedsu pa je ruralni život uspijevao podnositi isključivo u ograničenim dozama. – Znam. Nisam ni ja sretna razvojem situacije, ali sada, znajući što je očekivala od mene, osjećala bih se užasno kada bih učinila bilo što protivno njezinim željama. – Razumijem. – James se sručio u naslon svoje stolice. Bila sam svjesna da se ne nosi najbolje s činjenicom da si ne možemo priuštiti veću kuću. Nešto s vrtom, gdje bi naše djevojčice imale svaka svoju sobu. Koliko god obožavala Maisie, bila sam prokleto sigurna kako ne bih htjela dijeliti sobu s njom tijekom svojih tinejdžerskih godina. – Slušaj, pričekajmo dok ne vidim što točno piše u oporuci i dok ne budemo znali kakva je točno situacija. Sutra se moram vratiti onamo i pripremiti sve papire kako bih mogla prijaviti njezinu smrt. – Ne bi li se time trebala baviti tvoja mama? – Vjerojatno. Ali ona neće nogom kročiti u kuću. Obavijestit ću ju kada utanačim sastanak u matičnom uredu. Na njoj je da odluči hoće li doći ili ne. Kasnije te noći, ležala sam u postelji posve budna. Jamesova je ruka i dalje bila obavijena oko mene, premda je on odavno usnuo. Bila sam svjesna kako su izgledi da ću slijediti njegov primjer bili gotovo nepostojeći. Međutim, budnom me nisu držale misli o tome što učiniti s kućom. Usnuti mi nisu dale bakine posljednje riječi koje su odjekivale tminom. Čuvaj moju dječicu. 29

Linda Green

Dugo se činilo kako me ne primjećuje. Barem ne na taj način. Za njega nisam bila ništa doli dijete. Nezgrapna tinejdžerica s iskrivljenim zubima i nogama koje nisu bile razmjerne ostatku tijela. Starijih i profinjenijih žena bilo je napretek; žena koje su znale kako savršeno nanijeti ruž boje zrele višnje na usne i koje su znale kako se smijati, zabacujući savršeno dotjeranu kosu. Zašto bi se uopće obazirao na mene? Ali onoga dana kada sam dala podrezati kosu, ipak me pogledao. Primijetila sam da se okrenuo za mnom kada sam prošla pokraj njega. Kosa podšišana u visini ramena davala mi je privid zrelosti, bila sam svjesna toga. Frizerka mi je to potvrdila. Mama također. Lelujala je naprijed-nazad sa svakim učinjenim korakom. Nikada prije nisam iskusila takvo što. A lelujanje kose kao da je probudilo nešto u meni pa sam posve nesvjesno i sama počela lelujati i uvijati se. Zagledao se u mene kao da me vidi po prvi put u životu, potom se osmjehnuvši. I to osmijehom kakav muškarci upućuju ženama, nipošto djevojčicama. Obraze mi je oblilo rumenilo. Nisam bila sigurna što reći ili učiniti pa sam jednostavno nastavila hodati, svjesna da mu je pogled ostao zalijepljen za mene čak i kad sam već odavno prošla pokraj njega, čineći sve što mogu kako bi mi kosa lelujala još izraženije. To je nešto što pamtiš zauvijek, trenutak kada te muškarac pogleda na taj način po prvi put. Osjetila sam da se nešto u meni promijenilo, neki se prekidač aktivirao i sve je iznenada bilo drukčije. Zakoračila sam u jedan posve nov svijet. Svijet čija pravila nisam znala, a kamoli ih razumjela. Bilo je zastrašujuće, ali i uzbudljivo. Jer kada tako dugo provedeš kao djevojčica, pomisao da si možda postala žena krajnje je opojna. Osmjehnula sam se samoj sebi, začuvši negdje u svojoj nutrini note nove melodije. Melodije čiji su se akordi promijenili iz onih djetinjih, svojstvenih nezreloj djevojčici, u one primjerenije odrasloj ženi.