Lesley Pearse S DRUGE STRANE ULICE
MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo sedamdeset peta Naslov izvornika
The House Across the Street Copyright © Lesley Pearse, 2018. Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021. Nakladnik
Mozaik knjiga Direktor
Bojan Vidmar Urednica programa
Hana Vunić Izvršna urednica
Hana Vunić Urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Marko Katičić Oblikovanje naslovnice
Marija Morić Ilustracija na naslovnici
Shutterstock Tisak
Denona, Zagreb, ožujak 2021. ISBN 978-953-14-2947-4 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2948-1 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001090159 (meki uvez) i 001090160 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Lesley Pearse
S druge strane ulice S engleskoga preveo dado čakalo
Za Olive Bedford, moju dragu obožavateljicu s Novog Zelanda koja je u proteklih dvadeset godina postala moja pouzdana prijateljica i majčinska figura. Olive će svoj devedeseti rođendan proslaviti u Engleskoj, sa mnom i s mojom obtelji. Ona je oja inspiracija i vjerujem da nikada neće ostariti.
Uvod
Bexhill-on-Sea, 1964.
Č
uvši kako su se zalupila vrata automobila na ulici, Katy pogleda kroz prozor sobe. Bio je to onaj isti crni Humber koji je već nekoliko puta primijetila, a iz njega su izašle dvije žene i krenule vrtnim puteljkom prema ulazu u kuću prekoputa. Katy je baš tad peglala u gostinskoj sobi s pogledom na ulicu. Njezina je soba bila na stražnjoj strani kuće i jedino što se iz nje moglo vidjeti bio je vrt. Rob, njen mlađi brat, tvrdio je da voli gurati nos u tuđe stvari i da stalno prati tko dolazi i odlazi, da je očarana time. Katy je to nijekala, ali si je morala priznati da ju mami tajnovitost one kuće prekoputa. Gospođa Gloria Reynolds, vlasnica kuće, imala je i krasnu trgovinu s haljinama u gradu koja se zvala »Glorijine haljine« i nalazila se tek dva ulaza dalje od odvjetničke tvrtke u kojoj je Katy radila kao tajnica. Ta njezina trgovina i to što je bila veoma raskošna raspuštenica bilo je već više nego dovoljno da privuče Katynu pažnju, no vrhunac su bili njeni izuzetno neobični posjetitelji i gosti koji su joj dolazili kući. Vozačica crnoga Humbera ni po čemu nije bila izuzetna. Zdepasta, sjedokosa, sredovječna žena, koju je i pri ranijim posjetima Katy uvijek viđala u istom kaputu od tvida. Djelovala je kao žena nekog doktora, vikara ili nečeg takvog i Katy ju je zamišljala
Lesley Pearse
kako govori izbrušenim književnim jezikom i slobodno vrijeme provodi baveći se vrtom. No žene koje je dovozila potpuno su se razlikovale od nje ili gospođe Reynolds. Uglavnom su bile mnogo mlađe, često u pohabanoj odjeći, a ponekad – poput one šepave žene od jučer – i ozlijeđene. Jednoga ljeta, kad je Katy plijevila vrt ispred kuće, pojavila se i jedna žena čije lice nije bilo unakaženo samo masnicom na oku, već je cijelo bilo nateklo i iskrivljeno. Nije ona jedina primijetila te neobične svate. Neki su susjedi mislili da Gloria pomaže ženama koje su netom puštene iz zatvora ili da se radi o ozbiljno bolesnim ženama. Prostitutkama, alkoholičarkama, ženama koje su izgubile dijete, govorili su Katy. No, koji god bio razlog posjeta tih žena, većina je smatrala da Gloria ima zlatno srce i da im želi pomoći. Na Katynu sramotu, jedina koja je mislila drugačije bila je njena vlastita mati. Hilda Speed bila je na glasu po oštroj jezičini. Neki bi rekli da nikad nije imala lijepe riječi za druge. Kad god bi se spomenulo Glorijino ime ona bi napućila usne s neodobravanjem. – Bolja biti ni ne može – uvijek bi govorila. Sumnjivi su joj bili taj Glorijin crveni kaput, veoma visoke pete, pripijene suknje i kestenjasta kosa. Bila je uvjerena da Gloria bojom prekriva sjedine. Katy se približi prozoru, promatrajući kroz čipkaste zastore kako ona starija žena prima mlađu pod ruku i vodi je vrtnim puteljkom. Kad bi joj barem vidjela lice, pomisli, jer s leđa joj nije mogla procijeniti dob, ali zaključi da je mlada jer je nosila uske skijaške hlače i kožnu jaknu, a duga joj je tamna kosa bila vezana u rep. Starija žena gurne ključ u vrata i otvori ih. Bila je to još jedna od stvari koje su se Hildi činile sumnjivima. Stalno je govorila: – Kakva to žena pušta u kuću ljude kad je nema? – A Gloria nije mogla biti kod kuće jer je bila posljednja subota prije Božića, dan 8
S druge strane ulice
kad je u dućanu najveća gužva. Rob joj je jednom u šali rekao da je mama kivna jer bi njima u kuću dolazili ljudi samo ako bi znali da ona nije tamo. Budući da su one dvije žene nestale u kući, Katy se vrati peglanju. Razmišljala je o svim tim tajnovitim posjetiteljima. Imala je običaj čavrljati s Glorijom kad god bi joj svratila u dućan. Eto, prošlog je mjeseca kod nje kupila prekrasnu smaragdnozelenu haljinu od šifona za božićni ples. No Gloria je bila ona vrsta žene koju više zanimaju drugi ljudi nego što je voljela govoriti o sebi. Katy je znala da ima dvije kćeri i sina. Kći koja je živjela u Hastingsu imala je dvoje sitne dječice, a sin je živio negdje na sjeveru. No, ma koliko to željela, nikad se nije usudila pitati Gloriju koji su to ljudi koji joj dolaze u kuću. Nije joj htjela dati do znanja da ju špijunira. Osim toga, nepristojno je postavljati osobna pitanja ljudima koje jedva poznaješ. Katy se činilo da bi Gloria mogla biti bračna savjetnica. Ako ništa drugo, bila je tip kojem si se bez problema mogao povjeriti. Katy je oduvijek mrzila svoju crvenu kosu i samo je Gloriji mogla zahvaliti što ju je uvjerila kako se ne radi o boji mrkve već o jagoda blond i kako joj je veoma lijepa. Da to zorno i dokaže, prije dvije godine izabrala je za Katy jednu blijedozelenu ljetnu haljinu i pružila da ju isproba. Katy ju je na svoje oduševljenje poslušala, jer joj je kosa uz tu haljinu djelovala manje kričavo. Kupila ju je i ta je haljina postala njen omiljeni odjevni predmet, koji ju je nadahnuo da i drugu odjeću kupuje u toj boji. Samo je Gloriji mogla biti zahvalna na novostečenom samopouzdanju zbog svog izgleda. Osim toga, nema tome dugo da ju je Gloria savjetovala da ode iz Bexhilla. – To je najdosadniji grad u Engleskoj prepun starčadi – rekla je s dubokim uzdahom, mahnuvši rukom prema ulici po kojoj su šetali sve sami penzioneri. – Bježi u London, unajmi stan s nekom od cura i uživaj malo. Jedini muški koje ćeš ovdje sresti 9
Lesley Pearse
na nedjeljnom plesu u paviljonu De La Warr su mehaničari, šljakeri i tome slično. Danas svatko s imalo razuma bježi u London, jer se tamo sve događa. Katy je znala da je Gloria u pravu. Većina cura iz njenoga razreda već su se bile poudavale, a neke su već imale dvoje ili troje djece. Udale su se za domaće momke, dobile stanarsko pravo u općinskim kućama i zapečatile si istu sudbinu kakvu su imali njihovi roditelji. A Katy nije htjela takvu budućnost. Ona i njezina prijateljica Jilly stalno su razgovarale o širenju horizonata. Možda je napokon došlo vrijeme da to i učine. – Ma kakvo možda – izgovori Katy naglas. – Za Bexhill te ništa ne veže. Samo dan ranije je Rob, koji se vratio s fakulteta da kod kuće provede božićne praznike, rekao da se više ne vraća jer im je mati toliko zajedljiva. Ali ako i Katy ode, ostavit će joj tatu samog na milost i nemilost. Već mu je ionako dovoljno zakerala i ismijavala ga, a on će sad još duže ostajati na poslu ili se skrivati u šupi. Njen je brat mislio da im je mati zajedljiva, ali ju nije imao prilike vidjeti kad je stvarno zlobna prema ocu. Zato što bi se malo smirila kad je Rob kod kuće. Začuje materin glas kako ju zaziva iz prizemlja, pa ode na vrata. – Mama, zvala si me? – zazove ju niz stepenište. – Jesi li napokon završila s peglanjem? Katy se primakne stubama da vidi mater. Sve na Hildi Speed je bilo oštro: jezik, crte lica, oči i um. I ništa joj ne bi promaklo. Čak joj je i tijelo djelovalo kao da je sklopljeno pod oštrim kutovima. Bila je premršava. Koljena i laktovi izgledali su kao hladno oružje. I mada je još bila u kasnim četrdesetima, djelovala je starije jer se rijetko smiješila, a kamoli smijala. – Upravo završavam s posljednjom plahtom – odgovori Katy. – Zašto pitaš? Imaš li još posla za mene? 10
S druge strane ulice
– Nemam. Samo provjeravam šta radiš. Katy razdraženo zakoluta očima. Cijeli život ju je mati voljela držati pod paskom. Za svaku aktivnost izvan kuće – bio to povratak iz škole ili kad bi ju poslali da nekom nešto javi – Katy bi dobila točno određeno vrijeme i ako bi zakasnila više od deset minuta morala je odgovarati na pitanja. Izgledalo je kao da joj mati ne može podnijeti pomisao da je naletjela na prijateljicu ili susjeda i zastala da pročavrlja s njima. – Samo da stavim plahte u ormar, pa ću se spustiti – odgovori Katy. Dovrši posljednju plahtu, odloži je na vrh opeglanoga rublja i ode u svoju sobu. Nije joj se dalo silaziti, pa je sjela za svoj toaletni stolić i pogledala se u zrcalo. Njezina ju je prijateljica Jilly oduvijek uvjeravala da treba biti zadovoljna svojim »blijedim i zanimljivim« izgledom umjesto da se žali na to koliko joj treba vremena da uhvati imalo boje ljeti na suncu. Sad kad je napunila dvadeset i tri, napokon se pomirila s time kako izgleda. Imala je ravnu, dugu, zlaćanocrvenu kosu, nos posut pjegama, biserno blijedu put i zelene oči. Zapravo, oči su joj se sviđale. Svi su im se divili jer su bile ogromne i blistave. Također je bila zahvalna nebesima na smeđim trepavicama i obrvama, jer je većina riđokosih imala plave. Osim toga, bila je vitka i dugih nogu. Još samo da je pet-šest centimetara viša od ovih jadnih sto pedeset i devet, ali ne može se imati baš sve. Činilo joj se da nije mnogo toga naslijedila od roditelja. Rob je bio pljunuti tata u toj dobi: sto osamdeset centimetara, lijepo građen, tamnosmeđe kose i očiju. Hilda je također imala smeđe oči, a kaže da joj je i kosa bila kestenjastosmeđa prije nego što je posijedjela. No Katyno je lice bilo srcoliko, a materino izduženo. Hildin je nos bio oštar, a Katyn malen i okrugao. – Dobro je sve dok ne postaneš teška kao mama i mekana kao tata – rekla je svome odrazu u zrcalu. 11
Lesley Pearse
– Katy! Čuvši taj kričavi glas, Katy uzdahne. Još je ostalo nekoliko dana do Božića, a mati je već šizila. Nije ni čudo što je Rob rekao da se više ne vraća kući na praznike.
12
1
Siječanj 1965.
P
ožar! Požar! Diži se! Diži se! Materino kričanje trgne Katy iz sna. Skoči s kreveta i dohvati svoj kućni ogrtač. Gurajući stopala u papuče, začuje očev glas. – Zaboga, Hilda! Požar je prekoputa, nismo mi u opasnosti. Pusti djecu na miru. Rekao je to izmučenim glasom i Katy odmah osjeti samilost prema njemu. Već je nekoliko dana radio u uredu dokasna, jer mu je u njegovoj inženjerskoj tvrtki bila financijska revizija. – Tebi ne bi palo na pamet skočiti u vodu ni da su ti noge u plamenu – odbrusi mu Hilda. – Volino lijena! Inače bi Katy pobjesnjela na ovakve zajedljive primjedbe poput bika na crvenu krpu, ali sada je samo htjela vidjeti požar. Rob se pojavi iz svoje sobe baš kad je prolazila pored njegovih vrata. – Što se, dovraga, događa? – javi se mrzovoljno, pridržavajući donji dio pidžame kao da se boji da će mu spuznuti niz noge. – Požar, ali mama vjerojatno pretjeruje – odgovori Katy. – Idemo pogledati? No kad su se spustili u spavaću sobu roditelja zaprepasti ih buktinja s druge strane ulice. Rasvijetlila je sobu kao da je dan. – O, moj Bože! – uzvikne Katy, objesivši vilicu pred stravičnim prizorom. Živi grimiznožuti plamenovi lizali su prednji dio 13
Lesley Pearse
kuće i osvjetljavali cijelu ulicu. U mraku je slika doista djelovala stravično. Nije to bio neki mali požar u kuhinji, već pravi pakao. – Ne mogu vjerovati – otme se Katy drhtavi uzdah. – Jadna gospođa Reynolds. Samo se nadam da više nije unutra. Je li netko pozvao vatrogasce? – Naravno da jesam – javi se otac, navlačeći hlače preko pidžame. – Možda sam volina, ali znam nazvati ’93. A sad idem provjeriti je li se uspjela izvući iz kuće, i ako jest, pozvat ću i nju i prve susjede da dođu k nama. U glasu mu se čula čelična odlučnost, pa se Katy okrene da ga pogleda. – Tako i treba, tata. Mogu li ti ja kako pomoći? – Ne. Ti i Rob ostanite ovdje na toplom sa svojom materom – odgovori on, pogledavši prema ženi, koja se u međuvremenu vratila u krevet kao da se vani ne događa ništa neobično. – Izgleda da je vani ledeno. I imao je pravo. Podalje od buktinje, pločnik je svjetlucao okovan mrazom. – Bože, molim te, reci mi da se izvukla. – Katy osjeti slabost pri pomisli što se sve može dogoditi. Vani je stajalo nekoliko susjeda i promatralo plamen, ali među njima nije mogla razaznati gospođu Reynolds. – Mama, ona nije vani! Jesi li ju možda primijetila kad si prvi put vidjela požar? – Nisam, ali već se bio razbuktao kad sam se probudila, tako da je vjerojatno pobjegla u nečiju kuću. Katy kimne glavom. Nadala se da je tako. – Obično subotom navečer ode u posjet kćeri. Nadajmo se da je to i ovaj put učinila. – Otkad ti tako dobro poznaješ tu ženu da znaš kamo ide? – javi se Hilda oštrim, prijekornim glasom. Katy pogleda prema bratu i zakoluta očima. Tipično za njenu mater da ju više zanima kako ona poznaje žrtvu nego da ima suosjećanja za njenu muku. 14
S druge strane ulice
– S obzirom na to da radim samo dva ulaza dalje od njenog dućana, bilo bi krajnje nepristojno da joj se nikad ne obratim – obrecne se Katy. – Sviđa mi se. Zanimljivo je razgovarati s njom. Osim toga, ima dvije kćeri. Jedna ima dvadeset i tri godine, baš kao i ja. Ali subotom ide onoj starijoj, koja živi u Hastingsu. Ako je mati išta i zaustila odgovoriti, njezine je riječi zagušila zvonjava vatrogasnih kola. Katy se okrene prema prozoru i primijeti da sad još više ljudi promatra kuću u plamenu. Iza drugog vatrogasnog kamiona se zaustavi policijski auto. Iz njega izlete dva policajca da maknu ljude niže niz Aveniju Collington. Plamen je sad već bio toliko žestok da je Katy mogla osjetiti njegovu toplinu kroz prozorsko staklo. I dok su vatrogasci razmotavali crijeva, primijeti svog oca kako razgovara sa starim gospodinom Hardingom i njegovom ženom. Ovi su umirovljenici živjeli u kući spojenoj s kućom u plamenu. Sa strahom su promatrali buktinju, umotani u kapute koje su prebacili preko noćnih halja. Vidjelo se da strahuju kako će plamen uskoro progutati i njihovu kuću. Katy pretpostavi da ih otac poziva da prijeđu cestu i dođu k njima da se ugriju dok čekaju. Rob stane pred prozor pokraj Katy i primi ju za podlakticu, dajući joj bez riječi do znanja da i on smatra kako je mati trebala izaći van i nekako pokušati pomoći. – Idem staviti vodu za čaj – kaže Katy. Imala je potrebu nešto učiniti jer joj je bilo grozno samo stajati i gledati kako gori kuća. – Tata bi se mogao vratiti s ljudima, pa bi možda trebali napraviti i neke sendviče. Mama, hoćeš ti nešto? – upita ju. – Može malo kakaa i kriška voćnog kolača koji sam ispekla popodne. Katy samo kimne glavom i krene niza stepenište. Nije joj bilo jasno zašto mati tako olako gleda na ovaj požar. Čak i ako ne odobrava ono što gospođa Reynolds radi, pa valjda bi trebala mariti 15
Lesley Pearse
je li živa ili je izgorjela u plamenu? A što se tiče Hardingovih, oni su tu živjeli petnaest godina prije nego što se Katy uopće rodila, a s Robom je često znala k njima svratiti na užinu nakon škole. U stvari, smatrali su ih priručnim djedom i bakom. Kako li im je samo teško u ovim godinama strepiti hoće li kuća i sve u njoj biti uništeno. Dok je ona punila čajnik, Rob joj se pridružio. – Ponekad poželim da opet imam pet godina – objavi joj tužnim glasom, spuštenih kutova usnica. – Tada nisam znao da druge matere brinu za svoju obitelj, da pjevaju, plešu ili se igraju s djecom lovice u vrtu. Ne mogu vjerovati da nije s tatom izašla van da vidi kako može pomoći. Seko, koji je njoj? Kao da ima kameno srce. Je li se rodila takva ili joj se nešto dogodilo? – Ne znam, Robe – uzdahne Katy. – Prije sam se nedjeljom na vjeronauku znala moliti da se promijeni. Najgore je to što sada gotovo da ni ne primjećujem koliko je gruba i hladna. Ne bih ni sad primijetila koliko je čudna da se nije dogodilo nešto ovako dramatično, nešto što može imati teške posljedice za pogođene požarom. – Sad sam potpuno siguran da se više ne vraćam doma za praznike – najavi Rob. Bila je to njegova završna godina iz hortikulture na Sveučilištu u Nottinghamu. – Svaki put kad dođem doma doživim to kao kaznu, a ne sretni povratak u topli dom. Istina, nedostajat ćete mi ti i tata, ali s njom se više ne mogu nositi. Kritizira me, kao da mi zamjera kako vodim život. Mislim da me nikad nije pitala za prijatelje ili kako mi se čini studij ili što me zanima. Jedino što radi je da čisti i polira. Katy primijeti da joj je brat na rubu suza, pa ga zagrli. Rob je bio tri godine mlađi od nje, ali su oduvijek bili bliski. Kad su bili mali, nisu se smjeli igrati u kućama druge djece, pa su mislili da su sve matere kao njihova. Kasnije, kad su se smjeli igrati vani, 16
S druge strane ulice
shvatili su da to nije istina i našli druge načine da nadoknade nedostatak topline koju su rijetko dobivali od svoje krute matere. Rob je bio pametan momak. Znao je ni iz čega stvoriti nešto, poput karata od kutija za sapun, lukova za strijele, štula i mnogih drugih fantastičnih igračaka. Zbog toga je bio popularan među djecom. Katy se za svoje mjesto izborila svojom neustrašivošću. Penjala se na drveće, kucala na vrata i bježala, glupirala se da nasmije drugu djecu. I premda su se razlikovali po temperamentu – Rob je bio sramežljiv, a Katy druželjubiva – bili su dobar dvojac. Pomagali su jedno drugome i dijelili stvari. – Razmišljam o tome da se preselim u London – prizna mu Katy. – Smiješno je što mi je tu ideju dala gospođa Reynolds. Kaže da je Bexhill najdosadniji grad u Engleskoj i da trebam otići i zabavljati se u velikom gradu. I imala je pravo: Bexhill je dosadan. Vrhunac su mu plesovi u Paviljonu subotom. Srećem samo dečke s kojima sam išla u školu, a pola njih su već oženjeni i imaju djecu. – Predložio bih ti da dođeš gore u Nottingham, jer bih to volio, ali mislim da nije neki grad, osim ako si na faksu. Osim toga, i ja odlazim nakon završnih ispita u lipnju. Čujem da je London pravo mjesto gdje se sve događa. Katy se nasmiješi bratu. – Ionako ti ne bih htjela smetati u Nottinghamu. Usto, ako dođeš u London, mogao bi biti kod mene. Mažući maslac na sendviče, Katy je razmišljala o svojim roditeljima. Jednom je kradom pogledala njihov vjenčani list. Vjenčali su se u srpnju 1941., a ona se rodila u ožujku te iste godine, četiri mjeseca prije vjenčanja. Rečeno joj je da to onda nije bilo neobično, da se u to doba znalo živjeti u trenutku i da je mnogo žena zatrudnjelo nakon što su im muškarci poslani u inozemstvo. No bilo joj je izuzetno teško zamisliti mater obuzetu strašću. Odlučno se protivila seksu prije braka. Kad joj je jednom krenula pričati o tome kako nastaju djeca, činilo se da će se ugušiti pri samoj 17
Lesley Pearse
pomisli na takve stvari. Ipak, možda joj i jest bilo teško ostati sama s malom bebom. No to nije u potpunosti objašnjavalo zašto bi se tata toliko zagrijao za Hildu da joj uopće priđe i razgovara s njom, a kamoli da spava s njom. Albert je bio Hildina sušta suprotnost: drag, obziran, blag. Bio je visok, zgodan muškarac guste tamne kose, lijepih zuba i uvijek nasmiješen. Poželjela je upitati mater kako je bilo u to doba njene romanse s Albertom, ali je Hilda bila tip koji se ne povjerava nikome. Osobna pitanja smatrala je drskima, makar ih postavljala i vlastita djeca. No nisu samo ti problemi s materom nagnali Katy da poželi otići od kuće. Žudjela je za vrevom Londona. Ovdje u Bexhillu joj se činilo da se sve promatra pod mikroskopom. Ako ju nije ispitivala mater, onda je stalno bila na oku prijatelja i susjeda. Bexhill nije bio samo dosadan. Bio je mrtav! Pričalo se da je policija jedne zime odvela u stanicu vikara i tamo ga ispitivala jer se zatekao vani nakon devet navečer. Bili su uvjereni da je provalnik i odbijali su mu povjerovati da je bio u posjetu jednoj bolesnoj starici sve dok nije skinuo šal i pokazao svoj bijeli ovratnik. Katy je tu priču uvijek smatrala zabavnom. Pa ipak, usprkos njegovim manama, gradić joj je bio drag. Osim mora, imao je široke ulice s drvoredima, barem tamo gdje je ona živjela, a do življih gradova poput Hastingsa ili Brightona moglo se lako stići autobusom. Rob izađe iz kuhinje da majci odnese njezin kakao i kolač. Kad se vratio, Katy se također vrati u sadašnjost. – Izgleda da su uspjeli savladati požar – kaže joj – ali nitko unutra to nije mogao preživjeti. Katy otrči do dnevne sobe i pogleda kroz prozor. Rob je bio u pravu. Plamen više nije lizao prednji dio kuće, a buktinja u prednjoj sobi je zamrla. Stisne joj se grlo. Čak i ako je gospođa 18
S druge strane ulice
Reynolds bila na sigurnom kod svoje kćeri, bilo je strašno izgubiti dom i sve što je posjedovala. Još strašnije bi bilo da je tako draga žena poginula u požaru. Ne želi ni razmišljati o takvoj tragediji. Rob joj priđe s leđa. – Gospodin i gospođa Harding se ne mogu vratiti kući – obzirno joj najavi. – Makar nije izgorjela, čini se da je dim uništio sve u njoj. Oni su stari i slabi i mislim da nemaju nikoga iz obitelji kome bi mogli otići. Ne znajući što bi mu odgovorila na to, Katy napomene da mora završiti sendviče. Oboje se odmaknu od prozora i pogleda na ruinu te se vrate u kuhinju. Rob dopuni peć, a Katy nastavi pripremati sendviče. – Hoćeš li reći mami i tati da se više ne vraćaš kući za praznike? – obrati se bratu. – Ili ćeš svaki put smišljati neki izgovor? Rob ju pogleda neodlučno. – Mislim da ću se vaditi na izgovore. Nisam tako hrabar kao ti. – Ja zapravo mislim da je to diplomatičnije. Hoću reći, time nećeš toliko rastužiti tatu, zar ne? Ni meni se ne sviđa ideja da ga ostavljam, ali ne očekuje li se da djeca prije ili kasnije odu iz roditeljskog doma? – Možda mama bude bolja prema tati kad ostanu sami? – zamisli se Rob. Kao da je čuo svoje ime, Albert u tom trenutku otvori vrata stražnjeg ulaza i s njim u kuću grune ledeni zrak. – Brrr, vani je ledara – objasni trljajući ruke. – Gospodin i gospođa Harding idu k Bradyjevima, dolje niz ulicu. S njima igraju bridž, pa će im biti bolje nego ovdje. – A što je sa Suttonovima? – upita Rob. Oni žive u kući s druge strane dvadeset i šestice. – E, pa, njihova kuća nije spojena s dvadeset i šesticom i nije uništena. Otišli su ju pogledati s vatrogascima. Kažu da smrdi na 19
Lesley Pearse
dim, ali da je u redu. Ipak će otići kod kćeri dok se dim ne raščisti. Ona dolazi po njih. – Jesu li vatrogasci otkrili je li gospođa Reynolds bila unutra? – upita Katy. Albert se namršti. – Još ne znaju. Gospođa Harding kaže da je navečer još bila kod kuće, jer je čula televizor. Kasnije ga više nije čula, pa se nada da je izašla van. No vatrogasci još ne mogu ući u kuću da provjere. Ne preostaje nam drugo nego držati fige da je negdje na sigurnom. – Znaju li uopće što je izazvalo požar? – upita Rob. – Čuo sam jednog policajca kako govori da sumnjaju na palež. Ali to neće moći potvrditi ili isključiti sve dok se vatra potpuno ne ugasi i kuća ohladi. – Zamukne, a u njegovim tamnim očima zablista nešto što je sličilo na suze. – Ako je netko namjerno podmetnuo požar i ako je gospođa Reynolds stradala, volio bih osobno rukama udaviti tog zločinca. * Probudivši se sljedećega jutra, Katy na trenutak pomisli kako je cijeli požar sanjala. Dolje u selu Little Common su zvonila crkvena zvona zovući vjernike na misu u osam. Pomisli kako bi trebala biti bijesna što su ju ta zvona probudila u nedjelju u osam, budući da se vratila u krevet tek u pet ujutro. No bilo je u toj zvonjavi nečega utješnog. Kao da tjera od sebe sve zlo ovoga svijeta. Ustavši iz kreveta, Katy ode u gostinsku sobu baciti pogled kroz prozor. No zgarište je i dalje bilo tamo, a kuća je izgledala čak i gore nego što je očekivala. Crna od dima koji se još pušio, s urušenim krovom, bez prozora. Nekad dražesni prednji vrt bio je sav izgažen i posut ugarcima. Premda je prozor bio zatvoren, mogao se osjetiti onaj vlažni miris gareži i kemikalija. 20
S druge strane ulice
Još je bilo prerano, a i prehladno, da vidi ljude na ulici, a budući da su Rob i roditelji još, izgleda, spavali, Katy se vrati u krevet. Tog je jutra počelo sniježiti još prije jedanaest. Katy sjedne na prozorsku klupu u dnevnoj sobi i stane promatrati što se događa na ulici. Osim ljudi koji su došli gledati zgarište, bilo je tamo i nekoliko vatrogasaca. Budući da su stajali u grupicama, Katy pomisli kako je u kući još uvijek prevruće ili preopasno da bi ulazili. Bilo je i policajaca. Uglavnom su kucali na vrata susjeda s te strane ulice, makar je jedan mladi policajac pokucao i na njihova vrata da se raspita što su sinoć vidjeli. Bilo je tu i osoba u civilnoj odjeći koje su promatrale kuću. Katy pretpostavi da se radi o građevinskim inspektorima ili geodetima. Odmah poslije ručka Katy donese u blagovaonicu šalicu čaja s namjerom da tamo čita knjigu. Ugleda kroz prozor policajce kako izlaze iz dvadeset i šestice noseći na nosilima prekriveno tijelo. Pogođena prizorom, gotovo ispusti šalicu iz ruke, jer su i ona i ostatak obitelji dotad već bili sigurni da nema žrtava. No na njezin još veći užas tad ugleda još jedna nosila. Već sam pogled na lica policajaca i vatrogasaca bio je dovoljan da shvati kako su potreseni barem koliko i ona. Primijeti u prednjem dvorištu ogromnu hrpu izgorjelog namještaja i nečega što je izgledalo kao vrata, koja su iznijeli van dok su ona i obitelj ručali u stražnjem dijelu kuće. Izgleda da su vatrogasci našli ona dva tijela ispod sveg onog izgorjelog namještaja. Katy otrči u dnevnu sobu jecajući. Otac i brat sjedili su tamo u foteljama nasuprot kaminu i čitali nedjeljne novine. – Ima dva tijela – u dahu će Katy. – Policija ih je upravo iznijela van. I Rob i otac šutjeli su u nevjerici nekoliko trenutaka i tupo piljili u nju. 21
Lesley Pearse
– Strahota – napokon se javi Albert prigušenim i potresenim glasom. – Jadna njezina obitelj! Misliš li da je drugo tijelo kćerkino? Katy brizne u plač. – Kći kojoj obično ide u posjet subotom navečer ima dvoje male djece. Jednom je spomenula da ne prespavaju kod nje, pa sumnjam da se radi o njoj – uspije istisnuti kroz jecaje. – Tu je još jedna kći, i sin – zamišljeno će Albert. – Spomenula je da joj ta kći ganja karijeru. Ako me sjećanje ne vara, spremala se za pravo. Sin joj živi u Manchesteru. – Aha, to je istina, sjećam se da je to i meni rekla – kaže Katy. – Čak je i meni predložila da se okušam kao pravna tajnica, jer je to bolje plaćeno od ostalih takvih poslova. – Dakle, ako se radi o paleži, netko je odgovoran za smrt dvije osobe – javi se Rob, crven u licu od bijesa. – Koja grozna pomisao, tu u Bexhillu, od svih mjesta na svijetu, u kojem se inače ništa ne događa. – Samo nećemo o tome razgovarati pred vašom majkom – prigušenim se glasom javi Albert. – Ne mogu ju slušati kako cijelu večer pili po tome. Gospođa Reynolds joj je trn u oku otkad sam joj otišao popraviti prelijevanje u cisterni. – A gdje je sad mama? – upita Rob. – Otišla je prošetati – odgovori Albert. – Sam Bog zna zašto, s obzirom na to da je tako hladno. No nisam je mogao razuvjeriti. Čak sam joj ponudio da pođem s njom, na što mi je umalo odgrizla glavu. No već se trebala vratiti. Skoro će mrak. – Idem ja onda početi pripremati užinu – kaže Katy. – Makar sam izgubila tek nakon što sam vidjela ona dva nosila.
22
2
K
ad se Katy probudila, izvana je dopiralo sivo jutarnje svjetlo. Odmah shvati da je preko noći pao snijeg. Snijeg bi ju u djetinjstvu strašno razveselio, ali nakon jučerašnjih događaja nije ju bilo ni najmanje briga, čak i da je sinoć protutnjao potres ili uragan. Njezina poznanica s posla, Flora, jednom joj je spomenula kako je njen prvi susjed nenadano umro. – Imala sam osjećaj da me je netko lupio šakom u trbuh – rekla je – ali to mi je bilo jako neobično jer uopće nismo bili bliski. Katy je tada tu izjavu smatrala čudnom, no sad se i sama osjećala upravo tako – bez daha, bolna iznutra – a da uopće nije shvaćala zašto ju to toliko pogađa. Je li to zato što je htjela bolje upoznati Gloriju Reynolds? Ili ju je grizla savjest što ju je tako često kriomice promatrala? Kako bilo, Katy se još nije bila susrela sa smrću. Dotad nije imala nikakva iskustva u vezi s njom. Bake i djedovi s materine i s očeve strane umrli su prije nego što se rodila. Možda je tako sa svima? Pomisli da se o tome raspita kod svoje prijateljice Jilly, jer je ona imala veliku, proširenu obitelj u kojoj se raspravljalo o svemu i svačemu. Ona bi trebala znati je li ova Katyna reakcija normalna. No kad je ustala i razmaknula zavjese, usprkos lošem raspoloženju dirnuo ju je debeli snježni pokrivač u vrtu. Prazan cvjetnjak, staru kosilicu, jabuku, ogradu i očevu šupu snijeg je pretvorio u zimsku čaroliju iz neke bajke. Ipak, činilo joj se nepravednim da 23
Lesley Pearse
svijet može biti tako lijep odmah nakon što se dogodilo nešto tako grozno. * Sat vremena kasnije Katy je gacala kroz snijeg niz ulicu na putu za posao, noseći na sebi vunene karirane hlače ispod suknje, dva džempera i smeđi zimski kaput, zatim zelenu vunenu kapu, rukavice, šal u istoj boji i gumene čizme. Cipele za ured zagurala je u torbu. To što je snijeg pao u noći s nedjelje na ponedjeljak i što još nisu prošle ralice značilo je da se neki od njenih kolega koji žive izvan grada neće danas pojaviti na poslu, a to je pak značilo da će morati raditi dulje nego obično. Kakva nesreća! No usprkos hladnoći, bilo joj je drago što je izašla iz kuće. Za doručkom je vladala napetost. Obično bi mati unaprijed najavila da je loše raspoložena tako što bi lupala tanjurima i vratima kredenca te bi, prije ili kasnije, eksplodirala. No danas je bilo drugačije. Bez buke. Čak i bez zanovijetanja. U stvari, nekome izvana činilo bi se da je sve mirno i uobičajeno. No Katy je znala da nije tako. Nisu joj promakli kiseli osmijesi i prikrivena otrovna zloća. To je značilo da se u materi nešto kuha. Rob joj je spomenuo da su se kasno sinoć ona i otac svađali, ali nije mogao čuti zbog čega. Katy je pomislila da je mati vjerojatno opet ružno govorila o gospođi Reynolds, baš kao što je to učinila u nedjelju ujutro, pa je Albert izgubio strpljenje. Stalno je govorio da je neumjesno ružno govoriti o mrtvima. No ako je Katy mislila da će joj odlazak na posao odvući pažnju, gadno se prevarila. O tragediji su se oglasile lokalne novine, a kako su svi u uredu znali da Katy živi u Aveniji Collington točno nasuprot izgorjele kuće, jedva su čekali od nje saznati potankosti. 24
S druge strane ulice
Čak je i gospodin Marshfield, koji je bio stariji partner u tvrtki, izašao iz svog ureda s namjerom da ju ispita o događaju. Inače je s Katy razgovarao jedino kad bi ju pozvao da joj izdiktira neki dopis. – Gospođa Reynolds je bila naša klijentica – obrati se zabrinutim glasom. – Koja živahna žena, jako mi se sviđala. A izgleda da je s njom poginula i njena kći? Katy ga dotad nijednom nije čula priznati da mu se netko sviđa. Ona i druge djevojke prišile su mu nadimak »Njar«, budući da je baš kao i sumorno magare u Medi Winniju zvanom Pooh bio krajnji pesimist, a njegovo se izduženo, mršavo lice nikad nije izvilo u osmijeh. – Još nije potvrđeno tko je druga žena, gospodine Marshfield. Nadam se da se ne radi o njenoj kćeri, ali tkogod ona bila, nečija jest. Policija navodno misli da je požar podmetnut, ali zašto bi netko htio ubiti tako dragu ženu? – Možda se radi o ostavljenom ljubavniku? – javi se gospođa Edwards, Marshfieldova tajnica. Ona je pak bila beznadni romantik. Kupovala je časopise s vjenčanicama i slinila nad fotografijama, planirajući svadbe za svoje sinove, makar nijedan od njih četvorice nije bio u stalnoj vezi. Usto je imala i živahnu maštu koju je potpirivala jezivim trilerima. – Možda joj je trgovina s haljinama služila kao paravan – javi se zatim Sandra, budalasta arhivarka. – Možda je bila špijunka! – Da, to je gotovo sigurno – odbrusi joj sarkastično gospodin Marshfield. – A sad se, Sandra, vratite svom poslu i pobrinite se da svi dopisi budu spremljeni u svoje spise. Cijeloga se dana spominjala ta nenadana i strašna pogibija gospođe Reynolds. U Bexhillu se inače gotovo ništa nije događalo, pa nije bilo ni čudo da se u razgovor htio uključiti svatko tko je imao i najbizarniju vezu s mrtvom ženom. Ljudi koji se dotad 25
Lesley Pearse
nijednom nisu pojavili u uredu odvjetničke tvrtke Franklin, Spencer i Marshfield odjednom su našli razloga da to učine. U stvari, pojavilo ih se tako mnogo da je osoblje bilo primorano na prag rasprostrijeti novine da upiju sav taj snijeg koji su donijeli sa sobom. Tek je vraćajući se kući – i to ranije nego inače jer je opet počelo sniježiti – Katy pokušala prisjetiti se kad je posljednji put zapravo razgovarala s vlasnicom trgovine. Posjetila je »Glorijine haljine« krajem studenoga ne bi li našla haljinu za božićni ples. Još se sjećala Glorijine zamamne figure u obliku pješčanog sata. Toga je dana na sebi imala crvenu pripijenu haljinu s crnim kožnim remenom i crnim štiklama, a kestenjasta joj je kosa bila kao i inače natapirana u košnicu. Nosila je crveno-crne viseće naušnice i šminku zbog koje joj je ten izgledao besprijekoran. – Katy, baš mi je drago što si svratila – pozdravila ju je – jer imam za tebe savršenu večernju haljinu. Zatim je izvukla smaragdnozelenu haljinu od šifona i protresla ju, zadovoljno pokazujući kako šušti. – U sjajnom je kontrastu s tvojom krasnom kosom, a pogledaj, molim te, kako se donji dio lijepo vrti. Kao i uvijek, Katy je oborilo ne samo to što Gloria točno zna kakva odjeća savršeno pristaje njenim kupcima već i kako im dati osjećaj da su posebni. Kad je Katy izašla iz garderobe u toj haljini, koja kao da je bila skrojena po njoj i u kojoj se osjećala kao holivudska zvijezda, Gloria je oduševljeno zapljeskala rukama. – Čim je stigla odmah sam se sjetila tebe – rekla joj je. – Savršeno ti pristaje i bojom i krojem. No, mila, treba je nositi negdje gdje je puno uzbudljivije nego u Bexhillu. Nastavila je govoriti kako ima osjećaj da se u Engleskoj događaju velike promjene, ponajprije u Londonu. – Osjetila sam to kad sam zadnji put bila tamo – kazala je. – Napokon je završilo doba 26
S druge strane ulice
uštogljenih pedesetih i Doris Day. Sad se posvuda otvaraju krasne male trgovine, butici, tako ih zovu, a izazovnu seksi odjeću koju tamo prodaju rade mladi, talentirani dizajneri. Osim toga, otvaraju se i diskoteke. Plesne dvorane više nisu u modi. Da imam tvoje godine, Katy, odjurila bih tamo bez oklijevanja. Katy je već imala prilike vidjeti članke o tome u skupim modnim magazinima, no Glorijin ih je zanos činio stvarnijima i pristupačnijima. – Ali ovdje imam posao u odvjetničkom uredu – odgovorila joj je Katy. – Što ako u Londonu ne nađem tako dobar posao? – Katy, ne budi blesava. U Londonu ima tisuće odvjetničkih ureda. Tamo ćeš naći posao koji će biti dvaput bolje plaćen nego ovaj tvoj ovdje, jer dobre tajnice kao što si ti cijene se poput zlata. Moja Elsie također je tajnica u pravosudnom uredu, pa znam o čemu govorim. – Ali tu su svi moji prijatelji. Čujem da u Londonu možeš biti jako usamljen. – O, Katy! Cura poput tebe će začas naći nove prijatelje. Unajmi stan s još nekom curom i – tik-tak – uskoro ćeš ići na zabave, plesnjake i upoznavati ambiciozne mladiće koji znaju kamo idu. Kladim se da su jedini muški koji te zamole za ples u Paviljonu subotom ili mehaničari ili rade u dućanu. Katy se samozadovoljno promatrala u zrcalu, vrtjela se i obožavala kako se u haljini osjeća, mada je koštala više od njene dvotjedne plaće. – Istina je. Upoznala sam nekoliko mehaničara, momke s farme, pa čak i jednog smetlara – priznala je tad s osmijehom. – U svakom slučaju, ni zbog jednog mi srce nije počelo lupati. No, možda to ne nađem ni u Londonu, a mami i tati se ne bi svidjelo da ih ostavim. – Ti moraš živjeti svoj, a ne njihov život – odlučno joj je kazala Gloria. – Izgledaš poput modela u ovoj haljini. Mogla bi slomiti 27
Lesley Pearse
srce svakom muškarcu. Osim toga, tvoj tata ti želi samo najbolje i shvatit će da je Bexhill malo zaostao za mlade. Te je večeri nakon razgovora s gospođom Reynolds Katy sanjarila o odlasku u London. Zamišljala je sebe i svoju prijateljicu Jilly u zgodnom stančiću kako se vikendom zabavljaju cijelu noć. Njih dvije su potom o tome i razgovarale i dogovorile se da bi mogle otići u izvidnicu u siječnju, budući da je objema ostalo nekoliko slobodnih dana od godišnjeg odmora. No onda im je pažnju odvukla božićna kupovina i razmišljanje o tome što će nositi na plesu za Božić i dočeku Nove godine, tako da odlazak u London više nisu spominjale. I sad, dok se probijala kroz guste snježne pahulje, Katy je osjećala duboku tugu što nije našla vremena svratiti do Glorije Reynolds prije Božića i zahvaliti joj za savjete. Više nikad neće vidjeti tu ženu, a trgovina će se vjerojatno zatvoriti. Imat će osjećaj kao da je u gradu utrnulo jedno žarko svjetlo. Možda bi se stvarno trebala odmah preseliti u London i time odati počast ovoj divnoj ženi. Ispred kuće zatekne parkiran plavo-bijeli policijski auto. – Evo moje kćeri, upravo dolazi – začuje materin glas dok je vješala kaput i skidala gumene čizme na stražnjem ulazu u kuću. – Ali ona nije mogla ništa vidjeti ni čuti jer spava poput klade. Katy uđe u dnevnu sobu, gdje zatekne mater s dva policajca. Poslužila ih je čajem, a na pladnju je čak ponudila i kekse. U kaminu je buktala vatra, a tamnocrveni tepih i zlatni brokat na foteljama izgledali su raskošno i primamljivo. – Ovo je Katy – predstavi ju mati. – Rekla sam gospodi policajcima da ti nisi mogla ništa vidjeti ni čuti. – Nisam, to je točno. Nisam ničega bila svjesna sve dok mama nije povikala da ustanemo – odgovori Katy gledajući u starijeg policajca. Već ga je jednom nakratko srela kad je svratio u njen ured raspitujući se o provali niže niz glavnu ulicu. Imao je 28
S druge strane ulice
četrdesetak godina, bio je visok, širokih ramena i ćelav, ali i lijepih svjetlucavih smeđih očiju i toplog osmijeha. Zapamtila je da se zove narednik Ransome. – Ovo je grozna stvar. Nadam se da ćete uhvatiti osobu koja je podmetnula požar. – Još uvijek prikupljamo podatke. Trenutno samo pokušavamo stvoriti sliku o gospođi Reynolds. Jeste li ju poznavali, Katy? – Aha. Često sam u njenoj trgovini kupovala odjeću i bila mi je draga – odgovori Katy. – Mislim da je bila draga svima. Bila je jako topla i prijateljski nastrojena osoba. – Je li vam ikad govorila o svom privatnom životu? Katy odmahne glavom. – O privatnom baš i nije, samo to da ima dvije kćeri… i sina, u Manchesteru. Obično bi poslije posla subotom navečer svratila do kćeri koja ima djecu. Mislim da živi u Hastingsu. Druga kći, Elsie, je pravosudna tajnica u Londonu. Onoj prvoj ne znam ime. – A kad ste navečer izlazili van u Bexhill, jeste li ikad sretali gospođu Reynolds? Recimo u baru, na plesu ili bilo gdje drugdje? – Ne. Nikad. – Vaš se ured nalazi samo dva ulaza od trgovine s haljinama. Jeste li ikad čuli kakav trač o njoj? O muškim prijateljima s kojima je izlazila? Katy baci pogled prema materi. Imala je osjećaj da im je to ona sugerirala. Da je ta žena bila žderačica muškaraca. – Jedini trač koji sam čula smatram potpuno neutemeljenim. Mislim da ga je izmislila neka jadna, zajedljiva žena iz čiste zavisti zbog Glorijine privlačnosti, karizme i uspjeha – odlučno odgovori Katy skrenuvši pogled s matere. Nastupi neugodna tišina. Čulo se samo pucketanje vatre. Katy ponovno pogleda mater, koja je stisnula usne i mrštila se. Katy je bilo jasno da će se poslije razračunati s njom. 29
Lesley Pearse
Narednik Ransome predloži da razgovaraju nasamo i izvede ju u hodnik, pa zatvori vrata za sobom, ostavivši drugog policajca s njezinom materom. – Učinilo mi se da vam nije lagodno reći bilo što drugo pred majkom, pa sad slobodno nastavite i recite mi sve što mislite da je važno. Bez obzira na to je li trač utemeljen ili ne, jeste li ikad čuli da je gospođa Reynolds bila u vezi s oženjenim muškarcem? – Ne, nisam nikad – uvjereno će Katy. – Čudi me da bi to uopće netko govorio o osobi koja je netom umrla. – Da, ali ako je to točno, taj bi čovjek mogao biti njen ubojica – smireno objasni Ransome. – Jako malo ljudi strada od potpunih stranaca. Gotovo se uvijek radi o nekome bliskom. – Je li vam itko spomenuo njezine posjetitelje? – upita Katy. – Ne vjerujem da je bilo tko od njih, budući da su to uvijek bile žene i obično su dolazile starim crnim Humberom koji vozi sredovječna žena. Te riječi iznenade Ransomea. – Ne, vi ste prva koji mi to spominje. Želite li reći da su ti posjetitelji bili gosti koji bi svratili na piće? – Ne, mislim da nisu. Osim toga, većina je dolazila tijekom dana, dok je gospođa Reynolds bila u svom dućanu. Ona starija žena je imala ključ. Ransome se namršti. – Koliko se to često događalo? – Nemam pojma, jer bih to samo povremeno primijetila subotom, onda kad bih bacila pogled kroz prozor. No Humber sam primijetila više puta kad bih se vratila s posla. – Što ste pomislili, zašto su dolazile te žene? – Palo mi je na pamet da ih možda gospođa Reynolds savjetuje u vezi s brakom ili da su to žene koje su tek puštene iz zatvora. Znate, ona je bila jako draga i brižna. Mislim, i drugi su susjedi 30
S druge strane ulice
to primijetili, a neki su imali i vrlo zlobne komentare. No, ja ne vjerujem da je Gloria Reynolds imala i trunke lošeg u sebi. – Da ih ponovno vidite, biste li prepoznali koju od tih žena koje su svraćale? – Onu stariju ženu, vozačicu, nju bih. Ali ne vjerujem da bih prepoznala ostale žene koje su dolazile s njom. – Znate oznake na pločicama auta? Katy odmahne glavom. – Žao mi je. – Kako bilo, mnogo ste mi pomogli. Ako se još nečega sjetite, nazovite me – kaže policajac i pruži joj posjetnicu s telefonskim brojem postaje i njegovim imenom. – Hoću – složi se Katy. – Nadam se da ćete uhvatiti krivca. Grozna mi je i sama pomisao da je ta draga žena umrla na tako strašan način. * Obiteljska je večera protekla u napetoj atmosferi. Rob je sestri grimasama davao naslutiti da je tako bilo cijeli dan. Svi su cijelo vrijeme šutjeli. Katy je samo iščekivala kad će mati planuti i krenuti sa svojim tipičnim tiradama, bez sumnje usmjerenima na nju. – Mislim da ću se sutra vratiti u Nottingham – odjednom najavi Rob. – Imam neki projekt koji moram dovršiti i trebam neke podatke koje ću vjerojatno naći tamo u knjižnici. – Tako i treba, sine – javi se Albert. – Lakše se pripremiti za sljedeći semestar ako si daš nekoliko dana da se opet privikneš na školu. – A što ti znaš o tome? – obrecne se Hilda. – Nikad nisi ni prismrdio blizu sveučilišta. 31
Lesley Pearse
– A koliko je to muških u mojoj dobi imalo prilike ići na fakultet pred sam rat? – odgovori joj Albert. – Ja sam onda bio u Robovim godinama. To što nisam išao na fakultet ne znači da ne mogu zamisliti kako je tamo. – Otići u rat mi se čini mnogo teže nego otići na fakultet – javi se Rob, pokušavajući, kao i uvijek, pomiriti dvije strane. – Mojoj je generaciji daleko lakše. Katy pogleda prema materi, pitajući se kako će sad to izokrenuti da prikaže muža kao propalicu. On je za vrijeme rata bio u Kraljevskim inženjercima. Kad je demobiliziran, ujak ga je uzeo pod svoje u inženjerskoj tvrtki u Hastingsu i omogućio mu da nauči obrt u radionici i večernjoj školi. A Albert je sad izvršni direktor u Speed Engineeringu i tvrtka je pod njegovim vodstvom sve jača i jača. Upravo je to i razlog zašto imaju veliku kuću u Aveniji Collington i zašto su Katy i Rob mogli ići u privatne škole i zašto Hildi nikad ničega nije nedostajalo. Pa ipak, jedino što čini je da kritizira svog muža. Albert s Katy skrene pogled na Roba. – Meni je jako drago što nijedno od vas nije moralo osjetiti rat. Jedino što sam želio svojoj djeci jest da budu sretna. Pa ako to znači da trebate otići iz Bexhilla i od mame i mene, ja se s time potpuno slažem. Katy zapeče materino neodobravajuće frktanje kroz nos. – Tako mi je drago da se i ti slažeš, mamice – obrati joj se hinjenom slatkorječivošću. – Baš sam danas pomislila kako bi bilo dobro da nađem posao i stan u Londonu. Ostalo mi je još par dana godišnjeg, pa bih se mogla zaletjeti sljedeći tjedan i malo pogledati. – Tim gore po tebe, to je sve što ću ti reći – odgovori Hilda ustajući, pa stane skupljati prazne tanjure uz zveket. – Ovdje imaš dobar posao i lijep dom. U Londonu ljudi žive u prljavštini. 32
S druge strane ulice
Zatim nestane iz blagovaonice s prljavim tanjurima. Albert, Rob i Katy razmijene poglede, svaki tren očekujući da počne lupanje s posuđem. – Misliš li ti to ozbiljno, Katy? – šapne joj Rob. – Nisam mislila, sve dok nije progovorila – odgovori Katy. – Oprosti mi, tata, ali ovdje postaje nepodnošljivo. Sve je bolje nego se svake večeri vratiti kući u ovo. – Ne krivim te – tiho će Albert. – I ja bih volio da samo mogu ustati i otići. Ovdje za mene više nema ničega, ali sam izrekao svoj zavjet »u dobru i u zlu« i moram ga se držati. – Ne moraš, tata. Ona ne zaslužuje tvoju odanost – pobuni se Katy, nadglasavši lupanje loncima i tanjurima. – Nađi si stan u Hastingsu i ja ću doći živjeti s tobom. Na licu mu primijeti tračak nade. – Ne mogu to učiniti, Katy. Zvuči primamljivo, ali to neće proći. – Šta misliš, da će ti otići u firmu i praviti probleme? – Znam da hoće. – Kažeš da samo želiš da budemo sretni, ali kako možemo biti sretni kad znamo kako se odnosi prema tebi? – javi se Rob. – Moraš to prelomiti. Svi troje odjednom shvate da je lomljava prestala i da je mati sigurno čula zadnje što je Rob rekao. On uzdahne i nadlanicom obriše lice. Katy preplavi val mučnine. Svi su dobro znali da Hilda teško podnosi kritiku i da će zažaliti svoje riječi. * Sljedećega jutra Rob, Katy i otac otišli su iz kuće u osam i trideset kako bi iskrcali Roba na kolodvoru i Katy pred njenim uredom. Premda to nitko nije rekao naglas, osjetili su golemo olakšanje kad 33
Lesley Pearse
su zajedno izašli iz kuće. Ralice su već bile očistile prometnije ulice i premda je snijeg nabacan na pločnik izgledao ružno, vožnja je sad bila daleko sigurnija. Inače, kad bi se Rob vraćao u Nottingham, Hilda bi mu ispekla kolač, spremila sendviče za put i više petljala oko njega. Ali ne i ovaj put. Sinoć se držala poput ledenoga brijega i bacila Robu u krilo neopeglane košulje te mu naredila da ih spakira, a zatim se stuštila u fotelju i ostatak večeri nije rekla ni riječi. Jutros se nije čak ni pozdravila s njima. Prije, kad je znala biti stvarno zlobna, Katy bi molila oca da joj potraži pomoć. On joj je na to uvijek odgovarao istom poslovicom: »Možeš konja na vodu odvesti, al’ ga piti natjerati ne možeš«. Tvrdio je da je mnogo puta bezuspješno pokušavao. – Hvata me jeza od pomisli na povratak doma večeras – kaže mu Katy nakon što su Roba ostavili na kolodvoru i produžili prema njenom uredu. – Sad kad je Rob otišao, bit će gora nego ikad. Znaš i sam da se suzdržava kad je on doma. Tata, a zašto ne bismo mogli unajmiti stan? Pa tebi je sigurno još gore nego meni? On joj ne odgovori sve dok se nisu zaustavili pred njenim uredom. – Imala je teško djetinjstvo – započne s izrazom tjeskobe na licu. – Možda ne bi bilo problema da sam imao više razumijevanja za nju kad ste vi djeca bili mali ili da sam ju poklopio kad je prvi put počela s ispadima. – Ti uvijek preuzimaš krivicu na sebe, tata. – Katy ispruži ruku i nježno mu njome prijeđe po licu. – Ti si dobar čovjek, divan otac, a k tome i najtolerantniji muž na svijetu. Nemaš si što predbacivati. Imaš samo četrdeset i pet godina i još si dovoljno mlad da sretneš neku damu koja će te znati cijeniti. Danas se jednostavno rastati, više te ne prati stigma kao nekad. – Hajde prvo da vidimo kako će se ponašati večeras – uzdahne on. – Priznajem da sam na rubu snaga. Možda bih trebao 34
S druge strane ulice
razgovarati s odvjetnikom i zatražiti savjet. Ali ne u tvojoj firmi, Katy. Neću da oni znaju za to. Možda u nekoj firmi u Hastingsu. Te riječi malo oraspolože Katy, jer ipak se radilo o velikom napretku. Prije nikad ne bi ni priznao da razmišlja o razvodu. – Vidimo se oko šest – kaže mu. – I, pazi kako voziš. * Kasnije istoga dana Katy je dobila zadatak da natipka izjavu o razvodu. Radilo se o gospođi Byrne, njihovoj klijentici koja se razvodila od muža zbog nerazumnog ponašanja, a njezini prigovori na muža pukim su slučajem bili veoma slični problemima s kojima se morao nositi njen otac. – U njemu nema ni trunke radosti. Žali se na apsolutno sve. Ne želi nikamo ići. Zloban je prema mojim prijateljima i susjedima, makar su oni jako ljubazni prema njemu. Sretna sam što imam honorarni posao koji me izvlači iz kuće, ali svake večeri poželim da se ne moram vratiti i gledati ga. Čitajući ovu izjavu Katy navru suze na oči. Zapita se hoće li sudac za brakorazvodne parnice smatrati ovo bespredmetnim kukanjem, ali je znala da je njen otac na kraju snaga, baš kao i gospođa Byrne. Kasnije, kad je natipkanu izjavu odnijela gospodinu Marshfieldu, nije se mogla suzdržati a da mu ne postavi važna pitanja. – Ova izjava gospođe Byrne me je veoma potresla – rekla je u nadi da se Marshfield neće obrecnuti na nju. – Mogu zamisliti kako se jadno osjeća ta žena u društvu tako teškog muža. Gospodine, možete li mi reći vjerujete li da ona može dobiti razvod na temelju nerazumnoga ponašanja? Gospodin Marshfield nasloni laktove na radni stol i sklopi ruke kao da se moli. Uvijek bi to činio dok je razmišljao, i svima u uredu je to bilo smiješno. 35
Lesley Pearse
– Ne. Mislim da će to sudac odbiti – izjavi nakon nekoliko trenutaka. – Napokon, gospodin Byrne je ne tuče niti ju vara. – Dakle, sudac će smatrati da se žena mora nositi s takvim grubim ponašanjem svoga muža? A što bi bilo da se radi o obrnutom slučaju? Da je gospođa Byrne ta koja je nerazumna? Bi li muž mogao dobiti razvod? – Dobro pitanje, Katy – odgovori on i podari joj svoj izuzetno rijedak osmijeh. – Sklon sam vjerovati da bi sudac imao za muža više razumijevanja, ali što bi o njemu mislili njegovi prijatelji i rodbina? S papučarima se uvijek svi sprdaju. Katy ga je još htjela pitati što bi on učinio da mu je žena mrgodna goropadnica, ali bi to ipak bilo previše drsko, pa mu je zahvalila i napustila ured. * Poslije posla Katy se nije vratila kući, već je nazvala svoju prijateljicu Jilly da vidi kako ona stoji s odlaskom u London. Jilly je radila kao tehničarka u lokalnoj veterinarskoj ambulanti. Njezina je velika želja bila da se skrbi o bolesnim životinjama u zoološkom vrtu. Mada je bila svjesna da nema ni obuku ni iskustvo za brigu o slonovima, majmunima i drugim divljim životinjama, neprestano je čitala o različitim životinjskim vrstama. – Daj, uđi – pozove ju u kuću gospođa Carter, Jillyna majka. – Još se nije vratila doma, ali treba svaki čas. Hoćeš li ostati na užini? Napravila sam pun lonac variva. Već sljedećeg trena Katy je sjedila za kuhinjskim stolom sa šalicom čaja u ruci i kao i obično razmišljala kako je Jillyna majka sušta suprotnost njezinoj. Gospođa Carter nije imala nijednu oštru crtu. Bila je obla, ljepuškasta lica, kovrčave kose i stalno se smiješila. Dom Carterovih pripadao je općini i po svemu se razlikovao 36
S druge strane ulice
od njihovoga. Mala i neuredna dnevna soba nikad nije mirisala na lavandu, dijelovi zavjese su se otkvačili s karniše jer su nedostajali prstenovi, a njihov dlakavi pas Ruin* suvereno je zaposjeo cijeli kauč. Usprkos tome, Katy je mnogo puta poželjela da je ovo njen dom. I da Jilly nije toliko žudjela za poslom u londonskom zoološkom vrtu, Katy bi joj rekla da je luda što želi otići od obitelji. Jilly i njena mlađa sestra Patsy ušle su u kuću zajedno i bacile svoje kapute preko rukohvata na stepeništu ne prestajući se prepirati oko poderotine na rukavu džempera za koji je Jilly vjerovala da ga je Patsy posudila bez pitanja. – Dosta! – povikala je gospođa Carter iz kuhinje. – Zar hoćete da Katy pomisli kako se ne znamo pristojno ponašati? – Katy je ovdje? – javi se Jilly i dotrči zagrliti prijateljicu. – Baš si me lijepo iznenadila. Nisam mislila da ću te vidjeti do vikenda. Pričaj nam o požaru. Nije li grozno što je gospođa Reynolds stradala? A na popodnevnim su vijestima rekli da je ona druga osoba njena kći, ona koja je radila u Londonu. Jilly su često opisivali kao »naočitu« curu, što je ona mrzila, jer je smatrala da time hoće reći kako je zapravo »neugledna«. Istina, ne može se reći da je bila baš ljepotica, jer joj je lice bilo dosta ćoškasto, nos malo prevelik, a oči jako istaknute. Osim toga, sa svojih sto sedamdeset i četiri centimetra bila je viša od većine djevojaka. No očito nije bila svjesna svoje sreće što je od majke naslijedila lijepu, valovitu plavu kosu koja joj se spuštala preko ramena i izražajne nebesko plave oči. Onaj epitet »naočita« zaradila je više zato što ih ljudi nikad ne bi zaboravili. Jilly je bila silovita poput prirode. Nije se libila postavljati gomilu pitanja i ništa nije puštala iz ruku dok se ne obavi do kraja. Bila je uvijek u nekoj žurbi, ali kadgod bi netko s njom htio razgovarati o svome problemu, pažljivo bi ga saslušala. *
Propast, op. prev. 37
Lesley Pearse
– Nisam baš sigurna da je Katy došla ovdje razgovarati o požaru – upozori gospođa Carter. – Kladim se da si sve to već prije čula? – Oprosti – kaže pokunjeno Jilly. – Nisam razmišljala o tome. Katy se odjednom osjeti bolje u svakom pogledu. Jilly je oduvijek tako djelovala na nju. Upoznale su se onoga dana kad su se s trinaest godina zajedno upisale u izviđačice. Bio je dovoljan jedan pogled da osjete duboku povezanost, a godinu dana kasnije su ih zajedno ispisali jer su pravile nered. Jednostavno si nisu mogle pomoći. Većina su izviđačica bile uvijek dobre, uvlačile se voditeljima i strpljivo i marljivo radile da zarade svoje značke, dok su Katy i Jilly radije vani dubile na glavama, pravile zvijezde i skakale poput žaba, ohrabrujući i druge da im se pridruže. Točka na »i« bila je kad su napravile logorsku vatru preblizu jednoj trešnji na crkvenom imanju, pa se zapalila. Hilda nije odobravala Katyno prijateljevanje s Jilly. Govorila je da Carterovi nisu »naš stalež« i tvrdila da je gospođa Carter kladioničarski kurir. Katy nije imala pojma što bi to moglo biti niti ju je bilo briga, već je i dalje Jilly smatrala svojom najboljom prijateljicom, makar se Jilly nastavila školovati u javnoj srednjoj školi, a ona otišla u privatnu školu Hamilton House. S vremenom je shvatila da je najbolje ne načinjati temu njihova prijateljstva pred materom punom predrasuda, tako da se s njom i dalje viđala što je više mogla, a kod kuće o tome ne bi ništa govorila. No Katy je često bilo krivo što njena obitelj nikad nije uzvratila Carterovima na privrženosti i velikodušnosti. Imala je potrebu objasniti Jilly kakva joj je mati i zašto ju ne može pozvati k sebi u Aveniju Collington. No istodobno se sramila što je to uopće potrebno. Jilly je samo slegnula ramenima. – Možda joj se nešto loše dogodilo zbog čega je takva – rekla je velikodušno kao i inače. – Kako bilo, mene to ne brine. 38
S druge strane ulice
I kao i uvijek, Katy je bila sretna što može s Carterovima provesti nekoliko sati. Bio je pravi blagoslov što se ne mora opravdavati zbog svega što kaže ili se truditi da smiri bijesnu mater. – I onda, što te dovodi k nama usred tjedna? – upita ju Jilly provlačeći prste kroz svoju plavu valovitu kosu, da popravi uleknuće od vunene kape. – Dosta ti je policijske prisutnosti u tvojoj ulici ili ti Rob ide na živce? – Nijedno. Rob je jutros otišao u Nottingham, a ja sam odlučila pokušati naći posao u Londonu. Nadala sam se da ćeš mi se pridružiti u tome. – Opa, kakvo pitanje! – oglasi se Jilly, pa zajedno s majkom stane kliktati od zadovoljstva. – Čeka to već mjesecima – objasni joj gospođa Carter. – A ja ću imati sobu samo za sebe ako ode – doda Patsy. Katy istoga trena žacne ljubomora što Jilly uvijek ima podršku svoje obitelji, ma što odlučila napraviti. – Ostalo mi je još tjedan dana godišnjeg – nadoveže se. – Čini mi se da si spominjala kako je i tebi nešto ostalo. Pa što kažeš, da odemo u izvidnicu?
39