San koji se ponavlja by Mozaik knjiga

Pavao Pavličić

San koji se ponavlja

Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Direktor Bojan Vidmar Urednica programa Aleksandra Stella Škec Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marko Katičić Ilustracije Niko Barun Korektor Dinko Petriševac Tisak Denona, svibanj 2021.

ISBN 97xxxxxxxx CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

PAVAO PAVLIČIĆ

San koji se ponavlja

KAKO JE POČELO

Priča koja slijedi nastala je na neobičan način. Zapravo, ne može se ni reći da je nastala, nego prije da je na neobičan način zapisana, pretočena u slova, riječi i rečenice. Jer, to i nije prava priča, nego stvarni događaj koji se odigrao davno, i dugo je bio zaboravljen, a onda se iznenada, i u čudnim okolnostima, pojavio u mome sjećanju. Ovako je bilo. Na Internetu sam našao adresu koja je glasila www.goodpatterns.com, pa me zainteresiralo o čemu se tu radi. Znao sam otprije da se u engleskome riječ pattern koristi i za različite obrasce u pripovijedanju, odnosno u gradnji priče. Budući da inače pišem novele i romane, pomislio sam da bih na toj adresi možda mogao naći nešto za sebe. Ali, nisam našao. Točnije, našao sam, ali to u prvi mah nisam shvatio. Jer, ondje nije bilo ničega o književnosti, nego su se nizali razni predlošci za čipke, pa za vezove, dezeni za tkanine i tapete, i takve stvari. Bila mi je i simpatična ta zabuna. Između uzoraka za vezove i gradnje književnog teksta, dakle, postoji 5

Pavao Pavličić

nekakva sličnost, barem u imenu, a valjda i u samoj naravi stvari, pa svi to i nesvjesno znamo. Ali, govoreći o nesvjesnom, moram sad kazati još nešto: dok sam vrtio po tome programu (a na kraju sam ga i skinuo s Interneta i spremio u memoriju svoga računala), javljala mi se neka čudna mješavina nježnosti i tuge, za koju nisam znao odakle dolazi. Bilo je u tim čipkama, bobicama, polumjesecima, zvjezdicama, u tim očicama i rupicama (koje su se u kompjutorskom programu smjenjivale u beskraj) nečega što se mene ticalo, što je u meni budilo neke osjećaje za koje nisam ni znao da postoje. Počeo sam se pitati o čemu je riječ. Pomalo sam se stao prisjećati. Sjetio sam se najprije da se u mojoj obitelji – kao, uostalom, i u većini drugih familija u doba kad sam bio dijete – mnogo štrikalo, heklalo, vezlo i plelo, pa me je to valjda vratilo u duga poslijepodneva kad sam majci ili Baki na pruženim rukama držao vunu dok su je one motale na klupko. Onda mi je sinulo da se u mojoj obitelji nisu samo ispunjavali koncem gotovi predlošci, nego da su se predlošci ondje i proizvodili. Sjetio sam se, ukratko, svoje tete Barbare, koja je izmišljala ovakve šare kakve sad mogu u svakom času prizvati na ekran svojega kompjutora. A njezine šare nisu bile samo lijepe, nego su bile na neki način i sudbonosne. 6

San koji se ponavlja

Prizvao sam napokon u pamćenje i ono što se zbilo s Barbarom, upravo u vezi s tim šarama. Sjetio sam se svoga udjela u cijelom događaju, i začudio se kako je moguće da tolike godine nisam na sve to ni pomislio. Učinilo mi se da u toj priči ima nečega što je odredilo ne samo Barbarin, nego i moj život. I, tako sam odlučio da tu priču ispričam. Ona, dakle, nije nastala, nego se jednom davno odigrala, a ja je sad samo prenosim. Ili ovako: ako je priča čipkani stolnjak, onda ja tu šaru nisam izmislio, nego je samo ispunjavam koncem, uvodim u zbilju. Ili, možda najbolje ovako: ako je priča čipka, ja sam tek mala i nevažna vitica u njezinoj šari.

Korice su bile u sobi, u samom kutu, gdje je uvijek vladala polutama. Ondje je stajao šivaći stroj, koji je bio prislonjen uza zid kad nije bio u upotrebi, a iza njega – iza njegovih vitičastih nogu od kovana željeza i papučice na kojoj je pisalo Pfaff – bile su uspravljene te korice. Bile su široke oko osamdeset centimetara i visoke oko šezdeset, načinjene od tamnoplava kartona i vezane bijelim vrpcama na dva mjesta. Ja sam se upućivao ravno onamo, samo što bih ušao i nazvao Baki Hvaljen Isus, pa bih izvlačio korice i razvezivao vrpce. Baka je uvijek bila pomalo mrzovoljna, ali se nije bunila što ja toliko navaljujem na taj fascikl. Ona je u tome vidjela nešto dobro. U koricama su bili tanki, šuštavi papiri, presavijeni na sredini, a bili su izbušeni vrlo sitnim rupicama. Kad bih uzeo koji od tih papira pa ga podigao raširivši ruke koliko sam god mogao, kad bih ga pogledao prema svjetlu (najbolje vani, u dvorištu, na suncu), vidio bih tisuće i tisuće rupica koje su stvarale neobične šare. Tih se šara nikako nisam mogao nagledati i svaki put su mi govorile nešto drugo. Zato sam ih 8

San koji se ponavlja

onako često i izvlačio na te korice. I još zbog nečega: dok bih stajao u dvorištu, raskrilivši papir, jasno sam osjećao kako kroz one rupice dopire sunce i kako je zbog toga i moje lice šareno od kapljica svjetlosti što su se pravilno rasporedile po mome čelu, obrazima i bradi. Stajao bih tako i uživao, pitajući se da li me susjedi gledaju, jer bilo je to kao da sam iznio obiteljsko blago da se malo prozrači. Motrio bih i motrio, a povremeno bih se osvrtao da vidim koliko je još tih papira ostalo za razgledanje, i uvijek mi se činilo da tu još ima posla za cijelo ljeto. Zato sam i dolazio svaki dan. Doduše, dolazio sam ja kod Bake i prije, otkako znam za sebe, dolazio sam još u vrijeme kad nisam ni smio sâm hodati ulicom, nego me je majka dovodila. Ali, otkako sam malo narastao, dolazio sam sve češće, jer mi je kod Bake uvijek bilo lijepo, a i zato što se između Barbare i mene razvilo veliko prijateljstvo. Ja sam zapravo tada bio neka vrsta njezina povjerenika. A ipak, one sam papire razgledao u doba kad nje nije bilo kod kuće. Namjerno sam dolazio prijepodne, kad sam znao da je Baka sama i da ću moći mirno rasklopiti korice. Nisam to činio zato što bi mi Barbara branila da ih uzimam i otvaram, nego sam slutio da bi njoj to bilo neugodno. Odviše dobro sam je poznavao, i znao sam koliko joj oni papiri znače, pa sam se 9

Pavao Pavličić

zato radije njima bavio onda kad je ona bila na poslu, u tvornici trikotaže “Napredak”. Dolazio sam ujutro, i Baki je to bilo drago. Točno se sjećam kako je to izgledalo. Došao bih dugom ulicom u kojoj su rasli kesteni. Nekako mi se sad čini da su ti kesteni uvijek bili rascvjetani, premda nikako nisu mogli biti. Ali, to je valjda zbog toga što je ono o čemu ovdje kanim pripovijedati počelo baš u doba kad kesteni cvjetaju. Listovi su im bili već veliki, premda još prilično svijetli, i bacali su svoju zelenu sjenu na zidove kuća u Glavnoj ulici. Te su kuće bile lijepe, imale su ukrase od gipsa i trokrilne prozore, a svega toga nije bilo u mojoj maloj ulici, pa sam se zato ponosio što mi Baka i teta stanuju ondje. One, doduše, i nisu stanovale baš u onakvoj velikoj kući sa širokim prozorima i lijepim zastorima, nego u dvorištu. Jedna od tih kuća pripadala je nekada našoj obitelji (kupio ju je bio Djed negdje pred sam rat), ali su nam je onda oduzeli i tu su naselili neke druge ljude. Baki je ostala mala prizemna zgrada u dvorištu. Sastojala se od sobe, kuhinje i male špajze, i nije imala ničega drugog. Baka je ondje stanovala s Barbarom otkako pamtim. Bilo je dosta tijesno kod njih, ali ja to tada nisam osjećao. Nisam mislio da Baka živi loše, jer ni mi nismo ništa bolje živjeli, a nisam razabirao ni razliku izme10

San koji se ponavlja

đu velike kuće s ulične strane (u kojoj je sad stanovao direktor elektropoduzeća) i one Bakine straćare. Vjerovao sam da je sve to jedna cjelina i da Baka živi u dvorištu zato što je sama tako izabrala. Zato sam dolazio onamo ponosno, kroz rascvjetali drvored (a kestenovi cvjetovi bili su bijeli i ružičasti i na svakom su stablu bili drugačije veličine), i činilo mi se da je nekakva moja zasluga što mi Baka stanuje na tako otmjenu mjestu. Baka me je dočekivala strogo, ali nije se nikad bunila što se toliko zanimam za nešto što zapravo i nije muški posao nego ženski. Možda je ona u tome vidjela znak neke moje sklonosti prema vještinama koje je i sama njegovala, pa me je puštala da se bavim onim koricama. Samo bi me upitala: – Imaš li čiste ruke? A ja sam za to pitanje već unaprijed znao, pa bih se pripremio: na dolasku onamo, gurnuo bih šake pod uličnu pipu na uglu i dobro ih protrljao jednu o drugu. To je pomagalo: pod noktima bi, doduše, ostajalo i dalje nešto crnoga, ali inače je bilo sve u redu. Zato bih gurnuo ruke pred Bakine oči i rekao: – Evo! Znao sam da ona slabo vidi i da neće cjepidlačiti. Tako sam odlazio u sobu i izvlačio korice s njihova mjesta iza šivaćega stroja. I, taj je trenutak bio zapra11

Pavao Pavličić

vo najljepši, kad bih iznio korice van, i kad bih posegnuo za njihovim vrpcama da ih odvežem. Jer, nikada nisam mogao znati što ću ondje zateći. Gotovo nikad nije bilo onako kako sam jučer ostavio, jer Barbara se svakoga poslijepodneva bavila onim šuštavim papirima, i zato sam uvijek bio znatiželjan što me čeka. Moglo se dogoditi da papiri promijene mjesta, moglo se dogoditi da koji od njih posve nestane, a moglo se dogoditi i ono najljepše: da se pojavi neki novi. To bi značilo da je Barbara opet dobila neku novu ideju. Jer, Barbara je jako pažljivo i vješto bušila one rupice, i neki put mi je dopuštala da je promatram kako to radi. Ali, to je bilo samo onda kad joj je bilo posve jasno što želi nacrtati, kad je već imala na papiru predložak nacrtan olovkom, i kad je samo trebalo šilom ovjekovječiti ono što je nastalo u njezinoj glavi. Kad je trebalo od crteža načiniti mustru. Jer, to što je Barbara crtala bile su zapravo mustre. U ono vrijeme u svim su se kućama pravili ručni radovi, a za to su bili potrebni predlošci. Bilo je potrebno da netko smisli sve one spletove cvjetova, zvjezdica, grozdova, jabuka koje će postati raznobojni vez kad se prenesu na stolnjake i tabletiće. Trebalo je da netko složi sve one trokute, kvadrate i krugove koji će se naštrikati na pulovere, kape i šalove. Trebalo je da 12

San koji se ponavlja

netko stvori sve one vitice, serpentine, krugove koji će se danima i danima heklati od tanka konca uz pomoć male igle s kukicom. Sve je to stvarala Barbara. Baka nikada nije imala mnogo smisla da iskaže ljubav i naklonost svojoj djeci i unucima, ali na ono što je Barbara radila bila je vidljivo ponosna. U obitelji se nekako smatralo da je prirodno što Barbara sve to radi, i nitko se nije pitao kad je ona s tim počela ni koliko će daleko dogurati. Svi su bili već navikli vidjeti da k njoj dolaze žene iz cijeloga grada (pa i iz okolnih sela) i da traže nekakvu mustru, i svi su bili navikli da Barbara za svakoga nešto nađe. To je nekako išlo uz njezinu osobu, kao i njezina svijetla kosa do ramena (nije htjela praviti trajnu, što je za ono doba bilo neobično), i uz njezine živahne oči koje bi se sasvim suzile kad se smijala. Ja ni sad ne znam je li mene k Barbari privukla ta njezina neobična vještina, ili možda njezina blaga narav i ljubav koju mi je iskazivala. Barbara je meni bila teta, ali zapravo nije bila mnogo starija od mene, možda kojih desetak godina, tako da u vrijeme kad počinje ova priča ona nije imala mnogo više od dvadeset. Bila je, dakle, mlada, i to se na njoj vidjelo, pa je tako ni ja nisam zvao tetom, nego jednostavno po imenu, kao i svi drugi. Čak sam se i ponosio pred svojim vršnja13

cima time što odraslu osobu (koja mi je još k tome i teta) zovem imenom. Tako je bilo kamo god smo išli. A išli smo često zajedno, jer Barbara me svuda sa sobom vodila. Kad je išla u crkvu, ja sam je pratio, kad je nosila najlonke na štopanje kod gospođe Vujić, ja sam išao s njom, kad je išla na gradsko kupalište, ja sam kupovao ulaznice za oboje, kad je išla u papirnicu po flispapir za one svoje crteže, opet sam joj ja pravio društvo. Kad danas o tome mislim, vidim da je to možda Baka tako uredila. Barbara je bila mlada djevojka, a u ono se doba na mlade djevojke jako pazilo, pa sam tako ja, i ne znajući, igrao ulogu nekakva policajca. Ali, Barbari nije smetalo moje društvo; dapače, činilo mi se koji put da u njemu uživa. Događalo se, doduše, da me zamoli da ne kažem Baki kako je zastala i razgovarala s nekim mladićem, i da nikome ne odam da je primila pismo. I, ja je nikad nisam odao. Ali, to je ujedno bilo sve po čemu se vidjelo da je Barbara odrasla i da ima neke ozbiljne brige koje ja ne razumijem. Inače sam često zaboravljao koliko je starija od mene: kad smo zimi jurili na klizavici niz brijeg pokraj crkve, Barbara je cičala i uživala jače nego ja. Kad smo ljeti skakali na glavu s drvenog mosta među lopoče, ona je bila ponosnija od mene kako je to dobro izvela. Barbara mi je, ukratko, bila pravi prijatelj. 14

San koji se ponavlja

I zato sam i ja njoj bio prijatelj. Nisam tražio ništa zauzvrat kad bi molila da nešto ne kažem Baki. Pristajao sam da skupa odemo na nogometnu utakmicu, a da nitko ne zna. Obavještavao sam je da li je neki mladić gleda dok bi ona okretala glavu na drugu stranu. Želio sam joj uzvratiti naklonost, i to osobito tako da budem prema njoj dobar (tu želju nisam osjećao u dodiru s drugim ljudima). Upravo sam zato njezine papire razgledavao kad nje nema: zato da joj ne bude neugodno, a da ipak budem nekako upućen u stvar. I, što je osobito važno, da samu Barbaru što bolje upoznam. Jer, ja sam se jako čudio odakle njoj sve to dolazi, sve one čipke i sve ono drugo što je stavljala na papir. Izgledala mi je kao obična ženska i nisam mogao zamisliti da ona sve to stvara. Ona je, doduše, bila moja teta, ja sam je volio, ali to je bilo sve: nisam vidio da bi se Barbara po čemu razlikovala od moje majke, ili od ostalih tetaka, ili od Bake. A ona je, upravo ona, izmišljala sve te šare. Koliko su šare složene, a i lijepe, vidjelo bi se tek onda kad bi se prenijele na platno, i tada bih se ja najviše divio Barbari. Jer, tada bi se uzeo jedan od onih njezinih papira – koji su bili tanki i šuštavi kao papir za cigarete – pa bi se položio na komad bijeloga platna, na onaj komad na kojem se misli načiniti vez. Trebalo je sve dobro na15

Pavao Pavličić

tegnuti i udesiti da se poklope papir i platno. Potom bi po papiru trebalo posipati sitan plavi prah koji je sličio na vešplav, a možda je to i bio. Potom je valjalo trljati po posutoj površini osobitim štapićem, a prah bi kroz one rupice na papiru – a rupice su imale oblik ruža, grožđa, vitica, ptica ili naprosto geometrijskih šara – padao na platno i ostavljao na njemu neizbrisive tragove. Poslije bi papir trebalo ukloniti: s njega bi se vešplav lako stresao, jer nije prianjao, i papir se mogao opet spremiti u korice do sljedeće prilike. A na onom platnu ostali bi tragovi točno u obliku šara po kojima je trebalo vesti. Šare je još samo trebalo poprskati špiritom iz osobite pumpice, da postanu trajne, i bilo je gotovo. Tek bi se tada vidjelo koliko su te šare složene, lijepe i zanimljive. Onako plave na bijeloj podlozi, izgledale su kao da su odštampane (pa se taj proces i zvao trukovanje), i kao da su sad došle iz tvornice. Tada je bilo lako zamisliti kako će izgledati kad im se pridodaju boje. Ali, bilo je teško zamisliti da je to stvorio iz svoje glave netko tko živi ovdje, u ovoj dvorišnoj zgradi, tu, gdje raste veliki orah, netko koga ja jako dobro poznajem i tko se zove Barbara. To je meni bilo najčudnije. A još mi je čudnije bilo to što se nitko ničemu ne čudi u vezi s tom njezinom vještinom. Nitko se nije 16

San koji se ponavlja

čudio ni tome što Barbara te svoje šare i ornamente izrađuje po mjeri. Ona je, naime, uvijek željela upoznati osobu koja će šaru vesti ili heklati, a po mogućnosti i osobu u čijoj će kući taj vez stajati. Jednom sam i to vidio: došla je neka seljanka iz okolice, bilo je već lijepo i toplo vrijeme, pa su ona i Barbara sjele u dvorište, pod onaj orah. Sjedile su na hoklicama, između njih je bila treća hoklica i na njoj kava. Baka je povremeno dolazila i odlazila, i nije se miješala, a ja sam u blizini – sjedeći na panju za cijepanje drva – tobože nešto čitao, a zapravo sam prisluškivao. Njih dvije nisu govorile ni o čemu osobitom: seljanka je pričala o svojoj kćeri koja će postati frizerka, a Barbara o tome kako radi u knjigovodstvu u trikotaži “Napredak”. Ali, kad je žena otišla, Barbara je rekla da točno zna kakva njoj šara treba. Neću više o tome duljiti, jer ću se na takve stvari u ovoj priči još vraćati. Htio bih reći još samo nešto: svaku šaru koju bi izradila, Barbara bi odmah i darovala osobi za koju ju je načinila: dala bi joj, dakle, i onaj izbockani papir. Toga sam postao svjestan baš u vezi s tom seljankom o kojoj sam govorio maloprije. Zato sam se pitao što je zapravo ono što stoji u plavim koricama iza šivaćeg stroja u jedinoj Bakinoj sobi. 17

Pavao Pavličić

Baka mi je i to objasnila. Učinila je to ukratko, kao i uvijek, ali ja sam sve razumio. Rekla je: – To je ono što je Barbara radila za nas. Dakle, za obitelj. Za moju majku, za druge tete, za Baku, za sebe. Tada mi je postalo jasno zašto Baka nema ništa protiv toga da ja sve to razgledam: u tim koricama bila je zapravo kao nekakva povijest naše obitelji, kao u albumu s fotografijama. Možda se Baka nadala da ću na taj način nešto zapamtiti o familiji i njezinoj povijesti. Nešto i jesam zapamtio, premda nisam siguran jesu li to prave i najvažnije stvari. Vidjet će se po onome što ovdje kanim ispričati.

Išli smo na vašar. Ja nisam znao zašto idemo, ali sam se svejedno veselio. Veselio sam se jer sam znao da ću nešto dobiti, a i zato što je bilo lijepo vrijeme. Kao da sam slutio da će baš toga sunčanog dana sve započeti. Vašarište je bilo na drugom kraju grada i trebalo je do njega dugo hodati. Baka i Barbara došle su po mene u našu ulicu, a njome su već od rana jutra prolazila zaprežna kola za koja su bili vezani telići, hodali su pješaci natovareni košarama, a ponetko je pred sobom gonio svinju vezanu štrangom za jednu nogu. Mi smo se umiješali među sav taj svijet i tako smo išli do vašarišta. Nisam se umorio jer sam stalno mislio o onome što ću ondje vidjeti i što ću dobiti. Bila je to velika livada na kraju grada, uz željezničku prugu, gdje su se inače mogle vidjeti ciganske čerge i gdje su u obične dane pasle guske. Sad se to mjesto nije prepoznavalo, jer je po njemu vrvio svijet, i ja sam se čudio kako mnogo različitih ljudi ima i kako su drugačiji od nas. Gledao sam seljake sa šubarama i u papučama, pa seljanke u širokim suknjama i u opleć19

Pavao Pavličić

cima s malim zrcalima koja su svjetlucala na suncu i bljeskala čovjeku u oči. I inače sam se osjećao nekako zaslijepljenim, jer nisam znao kamo da prije svrnem oči: čas su mi pažnju privlačili golemi bikovi koje su vodili u poseban kut gdje se prodavala stoka, čas sam gledao prodavače naćava i drvenih korita, kuhača i cjediljki kako čučeći na travi viču tako da im žile iskaču na vratu, čas bih se zablenuo u tezge gdje se prodavala seljačka odjeća, kape i marame. Gledao sam šatore pod kojima se pilo pivo iz velikih krigla, gledao sam ogradu gdje se igralo Karike kod Marike (ljudi su pokušavali nabaciti drveni prsten na grlić boce), i gotovo da sam zaboravljao zašto sam tu. A bio sam tu zato da nekako pomognem Baki i Barbari, i da ih zaštitim. To mi je, uostalom, i otac naglasio kad me je ispraćao na vašar: rekao mi je neka se pristojno ponašam i neka pomognem ako se nešto od mene zatraži. Nisam znao što bi to moglo biti, ali mi je svejedno ta zadaća stalno bila na umu, čim je prošla prva očaranost svim onim čudima. A onda sam pomalo shvatio što je zapravo moja dužnost. Ona je bila u tome da mrko gledam različite mladiće. Jer, nekako je ispalo da nas je Baka ostavila same. Rekla je Barbari i meni neka se prošećemo okolo, dala je Barbari i nekakve tihe upute (valjda o tome kako 20

San koji se ponavlja

treba da pazi na mene i da mi nešto kupi), odredila je gdje ćemo se naći, a onda je otišla za svojim poslom. I, tada se počelo događati. Kako smo hodali kroz vašar, tako smo prolazili pokraj prodavača, pokraj kupaca, pokraj besposličara u mehani. I, mnogi su od njih gledali Barbaru, mnogi su se naginjali prema njoj i pokušavali se o nju očešati, a neki su, kad bismo prošli, uzimali zviždati, ili bi dovikivali: – Ks, ks, seko! Zašto si sama? Hoćeš li popiti pivo? Trebaš li društvo? Mene je to vrijeđalo, i ja sam te ljude gledao što sam mrkije mogao. Činilo mi se glupo što tako govore, jer Barbara nije bila sama, nego sa mnom, i nije joj trebalo nikakvo društvo. Ako je željela popiti pivo, mogla je i to sa mnom. A osim toga, slutio sam da oni time njoj nešto osobito poručuju, da joj se žele svidjeti, a dobro sam znao da se Barbari ne može svidjeti netko tko tako dobacuje. Zato sam se mrštio, i neki od njih su mi se zbog toga smijali. Barbara, naravno, nije ništa odgovarala, nego me je odvela da mi nešto kupi. Ja sam već otprilike znao što ću dobiti, jer uvijek sam to dobivao: bit će to svirala i konjić od licitarskog kolača. Konjić je bio uvijek isti i tu se nije moglo ništa, ali su se zato svirale mogle birati. Bilo ih je više vrsta: 21

Pavao Pavličić

u obliku zviždaljke koja u sebi ima trešnjevu košticu, pa u obliku frule od žutoga drva, lijepo išaranog i s rupama smeđim od užarenog željeza. Zviždaljku nisam želio, jer sam znao i ustima proizvesti sličan zvuk (to sam radio na željezničkoj stanici i tako zbunjivao putnike), a frulica mi je izgledala previše djetinjasto. Zato sam se odlučio za pijetla, limenog i lijepo obojenog, koji je imao čudan zvuk, nalik onome koji se dobiva kad se puše u travku smještenu između stisnutih palaca. Zatrubio sam u njega i tako smo dalje hodali po vašaru. Tada smo slučajno naišli na Baku. Susreli smo se s njom još prije nego što smo se bili dogovorili, i na sasvim drugom kraju vašara. Stajala je i gledala nekakvu odjeću, i nije nas bila ni opazila. Bio je to onaj dio vašara gdje su se prodavale razne tkanine: marame, vuna, šubare, oplećci, opaklije i svašta drugo. Baka je ondje s nekim razgovarala. Ali, mi joj nismo odmah prišli. Jer, dok smo hodali prema njoj, Barbara je iznenada zastala na jednom mjestu. Ondje je neka žena sjedila na tlu, nad glavom je držala velik crni kišobran da se zaštiti od sunca, i gledala je prolaznike ravno u lice malo škiljeći, kao da nastoji pogoditi koji bi od njih mogao biti mušterija. Pred njom je bila prostrta nekakva stara deka, a 22

San koji se ponavlja

na toj deki mnogo komada bijeloga platna prošaranog nečim plavim. Tek kad sam vidio kako se Barbara malo trgla, i kako je potom prišla onoj ženi, ja sam bolje pogledao robu. Tada sam shvatio da ta žena prodaje, zapravo, mustre. Prodavala je uzorke za vezove, za hekleraje i za šlingeraje, onakve iste kakve je i Barbara crtala. Mustre su bile i izrađene na sličan način na koji ih je i Barbara radila: vešplavom na bijelom platnu. Barbara je prišla i uzela jedan komad u ruku, pa ga stala pomnjivo razgledati. Ja sam se malo čudio što nju to toliko zanima. Znao sam da takvih stvari ona ima dosta i kod kuće, a da na vašaru čovjek mora gledati ono što samo ondje može vidjeti. Ali, stajao sam pokraj nje i čekao. Usput sam gledao kako Baka, nekoliko koraka dalje, razgovara s nekakvim čovjekom u kožnom kačketu i s velikim sijedim brkovima, koji je prodavao seljačku odjeću izvezenu gajtanima. Činilo se da Baka ne kani ništa kupiti, nego da je taj čovjek nekakav njezin znanac. Barbara je dotle razgledala one bijele krpe jednu po jednu. Uzela bi je, raskrilila, podigla do visine očiju, a onda pažljivo motrila šare na njoj. Ona žena ju je dotle nastojala nagovoriti da kupi: ustala je s trave, stala pokraj Barbare i uzela govoriti: 23

Pavao Pavličić

San koji se ponavlja

– Uzmite, gospojice, svaki je milina jedna! Gledajte ove ptice! Gledajte ove jabuke i grožđe! Kad se to izveze crvenim, plavim i žutim, imat ćete miraz kakav nitko nema! Barbara nije ništa odgovarala, nego je samo uzimala jednu po jednu krpu, motrila je prema svjetlu, a zatim odlagala i uzimala drugu. Žena je već bila i malo zabrinuta, ali nije se ljutila, jer nije baš imala kupaca. Kad nam je Baka prišla, ona je smjesta shvatila da je to Barbarina majka, pa je sad stala nju nagovarati: – Gledajte, gospoja, tu ljepotu! Uzmite, nećete požaliti! Imam svega! Ja sam gledao u Baku i pomalo se čudio njezinu ponašanju. Ona je inače uvijek bila mrzovoljna, pa sam zato i sad očekivao da će se ljutiti na Barbaru što tu gubi vrijeme s nečim čime se i inače povazdan bavi. Ali, Baka nije rekla ništa. Samo je stala pokraj Barbare i uzela promatrati one uzorke i kimati glavom, kao da su ti uzorci nekakve novine, i kao da i Baka – baš kao i Barbara – može s njih tko zna što pročitati. A Barbara je, ne skidajući očiju s onoga bijelog platna i s plavih šara na njemu, upitala Baku: – Šta kaže Blaž? – Ne ide mu osobito – rekla je Baka, pa je i ona nastavila razgledati. 25

Pavao Pavličić

Blaž je morao biti onaj čovjek u kožnom kačketu i s bijelim brcima. I Barbara ga je, dakle, poznavala. Još jednom sam se osvrnuo na onu stranu: Blaž je upravo nekim seljacima objašnjavao prednosti svojih suknenih hlača. Tada sam se sjetio. Baka je njega morala poznavati još iz vremena prije rata. Morala ga je poznavati upravo s nekoga ovakvog vašara, nije bilo druge mogućnosti. Jer, Baka je na vašare nekada dolazila redovito, skupa s pokojnim Djedom, u vrijeme dok je on još bio u onom poslu kojim se bavio, i koji mu je i omogućio da kupi onu kuću u drvoredu, kuću koja sad više nije naša, ali Baka i Barbara stanuju u dvorištu. Jer, i Djed je nekada pravio seljačku odjeću. Ali, nije to bila obična odjeća kao u onoga Blaža, nego nešto bolje. Djed je pravio špencle, i po tome je bio poznat u cijelom kraju. O tome mi je Baka ponekad ponosno pripovijedala, a vidio sam i dva primjerka te odjeće koje je Baka čuvala u svome ormaru i redovito ih posipala naftalinom. Djed je zapravo bio jedan od posljednjih majstora koji su pravili špencle. Špencle je seljačka rekla ili kaputić od vune koja se valja i stupa na osobit način, a boji se uvijek u istu boju: u tamnoplavo. Ali, nije to sve: na rukavima, oko vrata i na ramenima špencle ima šare u crvenoj, žutoj i narančastoj boji, i to ga čini silno lijepim i privlač26

San koji se ponavlja

nim. Postupak proizvodnje te tkanine vrlo je složen, a šare su prava umjetnost. Jer, treba znati da se šokačka sela međusobno razlikuju po šarama što ih ima špencle koji svi muškarci nose. Razlike su koji put i vrlo malene, ali se po njima ipak točno znade tko je iz kojega sela i tko je na čijoj strani. Tim se poslom Djed bavio sve do kraja rata, kad je njegov obrt propao, kad je on sam istjeran iz kuće i kad je ubrzo i umro. Baka je tvrdila da je umro od tuge. Buljio sam u onoga Blaža i mislio kako je to neobično da Baka i nakon toliko godina još održava veze sa svim tim ljudima. Pomislio sam da njoj vašar možda nešto osobito znači, i potražio sam na njezinu licu znake nekakve tuge ili možda ponosa, ali nisam našao ništa. Tada mi je palo na um da je možda Barbara naslijedila od Djeda onaj svoj dar za šare i ornamente: on ih je pravio za špencle, a ona za vezove i čipke. Nadao sam se da će nešto od svega toga prijeći i na mene, pa sam zato još pažljivije gledao ono platno u Barbarinoj ruci. Barbarine mišice bile su gole i lijepo su se napele dok je podizala ono platno prema svjetlu, a ja sam jasno osjetio kako sam ponosan što je ona moja teta i što je mogu zvati po imenu. Samo još kad bih mogao razumjeti to što radi, kad bi mi bilo jasno zašto tako dugo razgleda one uzorke. 27

Pavao Pavličić

Barbara je razmijenila pogled s Bakom, a onda se obratila onoj ženi koja se sad okretala čas Baki, a čas Barbari, jer je valjda osjetila da one nisu obični kupci. Gledala ih je kao da čeka nekakvu presudu. Barbara je upitala, dok je njezina kosa sjala na suncu: – Tko vam ovo radi? – Sama – rekla je žena. – Zašto? – Sami ovo izmišljate? – upitala je Barbara. – Sve ove šare i uzorke? Glas joj je zvučao nekako strogo, a i Baka se pri tim riječima malko namrštila. Tada sam pomislio da razumijem o čemu se radi: mora biti da je netko ukrao Barbarinu mustru. Jer, ona je te mustre pravila po narudžbi, izrađivala ih je za točno određene ljude i vjerovala je da su upravo te mustre tim osobama najprimjerenije. A sad je to netko umnožio mimo njezina znanja, i prodaje mustre na vašaru. Mora biti da je Barbaru to naljutilo. Ali, ona žena je odgovorila nešto neočekivano. Mora biti da je i ona shvatila koliko su stvari ozbiljne. Rekla je: – Zapravo, ja samo umnožavam. Znate ono, tanki papir, pa se izbuši, pa vešplav... – Znam – rekla je Barbara. – A tko izmišlja? – Pa sad, ja i ne znam kako se zove... – otegla je žena. – Neki mladić, tu, iz grada, kažu da je slikar... 28

San koji se ponavlja

Ja ga nisam nikad upoznala... Od jedne žene dobijam papire, i onda ih sama na platno... – Sigurno ne znate kako se zove taj mladić? – upitala je Baka. – Nije me zanimalo – rekla je žena. – Ali, mogu se raspitati. Barbara nije više rekla ništa. Bila je nekako čudno zamišljena i rastreseno je zahvalila onoj ženi, a onda joj okrenula leđa. Baka i ja pošli smo za njom. Kretali smo se prema izlazu s vašara. Baka je u rukama držala nekoliko kuhača i jedne naćve za kruh koje je bila kupila. Nije pitala ništa. Ali, pitao sam ja. Bio sam nestrpljiv, a već su se svi bili i navikli da ja uvijek nešto zapitkujem. Zato sam sad uhvatio Barbarinu ruku (uvijek sam je volio držati za ruku), pa sam upitao: – Jesu li ono tvoje mustre? – Nisu – nasmijala se Barbara. – Zašto misliš da su moje? – Pa, zašto si se onda toliko raspitivala? – Zato – rekla je – što su nalik na moje. – Kako nalik? – Jako nalik. Kao lijevo i desno oko. Kako da ti kažem? Kao da sam ih ja napravila, a opet nisam. – Kako je to moguće? – upitao sam. – Ne znam. 29

Pavao Pavličić

– I što ćeš sad? – Ne znam ni to. Baka nije kazala ništa. Stigli smo već i do izlaza s vašarišta. Tek ondje sam se sjetio da nismo uradili ono što se uvijek radi na vašaru i zbog čega sam se i radovao dolasku onamo: nismo popili kraher iz zelene boce s porculanskim čepom.