Tomislav Šovagović
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
BIBLIOTEKA HRVATSKIH PISACA KNJIGA 48
Tomislav Šovagović
copyright © Tomislav Šovagović i Mozaik knjiga, Zagreb Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2021. Direktor Bojan Vidmar Urednica programa Hana Vunić Urednik Vid Jakša Opačić
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
Grafički urednik Marko Katičić Korektor Vanja Devčić Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Tisak Denona, Zagreb, rujan 2021. ISBN 978-953-14-3069-2 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3075-3 ( tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxxxx (meki uvez) i xxxxxx (tvrdi uvez). Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. xxxxx Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
(Noćni dnevnik osamdesetih)
OGOLJENI UVOD
Hodao sam Jarunom u pidžami. One prve doseljeničke zagrebačke noći, na izmaku kolovoza 1985. godine, s ocem Josipom i sestrom Evom, dok je majka Jadranka u prizemlju Ulice Đure Šimunića 35 raspremala šibenske stvari. Hodao sam u strahu da novi kvart ne vidi noćnu odjeću, bojeći se da iz mraka ne iskoči stranac poput nas i uzvikne: „Zar nisi imao nešto drugo obući?“ A nisam. Dok se ne raspakiramo. Otac je umjesto leda, iako je dijelio prvo ime s Joséom Arcadiom Buendíom, pokazao samo bjelinu novoizgrađene Osnovne škole Jarun, nasukane usred istoimenog sela, između prizemnih kuća nalik slavonskima. I nije mi bilo jasno, u kakvu smo se metropolu doselili, tako se moglo otići živjeti kod djeda i bake u Ladimirevce, s one strane mrežastih kapija. Bio bih bolje pripremljen, bolje obučen. Šorovi Ulice Hrgovići bili su širi od ravničarskih. S lijeve strane stajao je golemi ovalni natpis „Medeni“, kafić sličan „Tonyju“ u postojbini Šovagovića, a opet, što devetogodišnjem dječaku znači prolaziti kraj ugostiteljskoga objekta, kada ne možeš zastati, popiti Cocktu, sačekati uju Đuru i strica Čileta da izvade 5
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
„Sportske novosti“ iz stražnjega džepa i leškariti na poslijepodnevnom suncu. Noć je duboko osvojila Zagreb. Ništa se osim rek lame ispred debeloga stakla nije vidjelo. „Autobusna stanica je kraj trafike“, pokazao je stari na pedesetak metara udaljen znak i kiosk u jednakoj jarunskoj tmini. Sekica je promatrala livadu pokraj crveno-bijele zgrade, ne sluteći da u njoj sniva njezina buduća najbolja prijateljica i kuma Ivana. Prešli smo cestu, uvukli se između rustikalnih kuća, tražeći i nalazeći u prvoj šetnji najkraći put do škole. Stajala je pod budnim stražarskim okom svjetloreda okruglih neonskih svjetala, pravilno raspoređenih u špaliru, spremna u dugim jesenskim i zimskim večerima pružiti obrazovno utočište pionirima i omladincima prvoga jarunskoga naraštaja socijalističke budućnosti. Trljao sam pidžamu o grudi, pitajući se koliko bih neopravdanih sati dobio kada bih se u istom odjevnom predmetu, umjesto strogo kontroliranoj kuti, pojavio u svlačionici pa dočekao istu sudbinu Leskovarova junaka: Tomislav Šovagović je poludio. Poludio i bez učitelja Gjure Martića, koji o adventskom vremenu svira „Haleluju“. Misao na vječnost bila je zajednička s nesretnim književnim učiteljem i crkvenim orguljašem, pritajena bojazan hoću li biti prihvaćen u novoj sredini, nakon predsjednikovanja šibenskim razredom, već uhvaćenog zaleta prema morskim radostima cijele godine. 6
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
A onda, najednom, a i kako drugačije nego najednom – iznenađenje. Otac je dobio priliku u svom „Radi Končaru“ na otplatu kupiti stan i omogućiti četveročlanoj obitelji život u glavnom gradu Socijalističke Republike Hrvatske. Nisam želio otići iz rodnoga grada, ali nakon duljeg razmišljanja utješila me spoznaja da će se učenici u svim razredima susresti prvi put, klinci svih „zemalja“ ujedinjeni pod istom kupolom zdanja od bijelih cigala, nasmiješenoga i u ovoj noći, kada školske svjetiljke čuvaju skupocjenu zgradu od kradljivaca školskoga dnevnika. Upravo zbog vlastitoga dnevnika, nenapisanoga u ono vrijeme, svjestan da je svaka istina subjektivna, a doživljaj uvijek osoban, poželio sam tri i pol desetljeća poslije barem malo ispuniti prazninu i napisati knjigu koja, vjerujem, djelomično vraća dug onom klincu i svim drugim dječacima i djevojčicama, ako su kojim slučajem zaboravili na svoje djetinjstvo. U pidžami ili bez nje, svejedno.
7
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
PRVA KOLA
Dupli Zagreb Kišilo je, još od prvoga sjećanja na Zagreb i posjeta teti Vjeri u ranim zaposlenim danima diplomirane ekonomistice. Sjedio sam nevelik u rupičastoj plastičnoj stolici vrtne terase, pokrivene suncobranima na rubu kiše, okružen živicom neznanoga ugostiteljskoga objekta, slušao razgovore starijih i neoprezno ispustio staklenu čašu punu Cockte. Slučajno razbijena čaša, njezini komadići na gostioničkom trijemu, urezali su se u komadiće nesložene slagalice. „Najvažnije da se nisi porezao“, grlila me teta, dok su uniformirani konobari čistili ostatke dječje nespretnosti, sklonivši bočicu gaziranoga pića da i nju ne srušim, popravljajući crveno-bijeli karirani stolnjak. Kada sam osvijestio postojanje, nisam bio mnogo pametniji. Pamtio sam tek da sam razbio čašu i da se u Zagrebu jedu bomboni „Helf“, koje je teta Pepica, Zagrepčanka šibenskoga ljetovanja, gutala u čudesnim količinama, neuspješno skrivajući tragove još strastvenije gutanoga „Filtera 57“. 8
„Ne mora vas Minja Subota odvesti u ‘Kraš’ s ‘Muzičkim toboganom’, može i Pepica“, govorila je promuklim glasom, aludirajući na glasovitu emisiju beogradske televizije, s voditeljem kojega smo u žutom Mercedesu, nalik Titovom, vidjeli prošloga ljeta kako prelazi most u tetinoj ljetnoj oazi, mjestašcu Tisnom na otoku Murteru. Širokim osmijehom, iz kojega su izlazili nikotin i aperitivi svih zemalja, pozivala je Pepica našu obitelj na kavu u Jukićevoj ulici, u zgradi tik uz javni sat, zelenoj kao bomboni jedine poznate mi stanarke. Starica nesigurna koraka pričala je zagrebačku povijest, brojeći tramvaje Savskom cestom, odmarajući od bukom velegrada zaljuljane zgrade. Ako budemo dobri, mislio sam, sestrica i ja mogli bismo s tom nasmijanom ženom sijede kose navratiti u slatki „Kraš“, gdje se osim bombona i keksa proizvodila najbolja čokolada svijeta – „Zlatnih 8“, s rasporenim dijelom na sredini i ukusnim štapićima u zlatnožutom staniolu. Uživo vidjeti kvadratiće „Kraševe“ tvornice, opskrbiti se još i albumom „Životinjsko carstvo“ te jestivim istoimenim umanjenim artiklima, posjetiti obliž nji Zoološki vrt, tražeći žirafu koju su mnogi vidjeli, iako godinama ne stanuje s one strane maksimirskoga perivoja, činilo se avanturom vrijednom istoka grada. Jednom, ako izdrži grlo tete Pepice. 9
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
*** Kišilo je, i onoga dana kada sam u probnom posjetu prvi put vidio petlju prema Mostu mladosti i Tvornicu žarulja Zagreb s trajno žarećim suncem višekatnice. „Mijenjaju li radnici u plavim kutama žarulje cijeloga dana?“, pitao sam oca na privatnom putu u salon bijele tehnike „Gorenje“ i narudžbu kućanskih aparata, s naglaskom na perilicu rublja. Krupne kapi na vjetrobranskom staklu „Citroëna Visa“ ostavljale su čovječuljke sa stotinama vata i zapetljanu cestu. „Kako netko može spavati u ravnini petlje?“, čudila se majka neobičnim građevinskim rješenjima, komentirajući da svaka arhitektura ide na štetu maloga čovjeka. „Grad guta staroga sebe, to je neminovnost, Zagreb nakon poplave 1964. nije isti grad, kao što za pola stoljeća nitko neće znati kako je izgledao ove 1985. godine“, nadovezao se otac, prije nego što će izabrati najpogodniju perilicu četveročlane obitelji s tendenci-
„Dolje je Selska i Malo kazalište Trešnjevka“, sada je desnom rukom zamahivao Josip, a mi buljili u podnožje ceste i sivu zgradu, u kojoj navodno spavaju stotine dječjih priča. Njezina stražnja strana, vidljiva s nadvožnjaka, izgledala je kao ured za izgubljene stvari. Naša zgrada bila je šarenija od kazališne, a haustor 35-37 obojen limunski žutom. Lijevi stan u prizemlju imao je hodnik duljine nogometnoga igrališta, s vječnom umjetnom rasvjetom, rudarskim plafonijerama. Pamtim prostranu, mračnu prazninu stana useljivoga najesen, crne vunene deke s likom slona i kauč na rasklapanje sa škripećim oprugama, prenoćište u koje smo, ma koliko mali, jedva stali. Tješili smo se da su nam prvi susjedi Oslakovići dobrodošlicu poželjeli osmijesima, kao onomad Pepica u Šibeniku. Unatoč vedrini haustora, činilo se da sunce neće doći. Kiša je lupala o prozore s dvorišne strane, jedine s koje se mogao vidjeti svijet. Jednom, ako se razvedri.
jom zagrebačkoga preseljenja. Nesvjestan da kišni grad postaje novi dom, upijao sam zgradurine široke avenije, posebno kvadratni „Vjesnik“. „Tamo gore upravo se pišu ‘Sportske novosti’ i ‘Večernji list’“, pokazivao je vozač ne skrećući pogled prema visokom neboderu, tumačeći da se naselje s lijeve strane zove Knežija. Smećkasta crkva neobična zvonika dominirala je kvartom. 10
11
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
REMIZA PUZZLE 1985.
Na početku bijaše Ljubljanica zvana Remiza, sve bijaše na i oko nje, i bez okretišta ništa ne postade. Staro drveno stajalište s kućicom za tramvajske karte dežuralo je naslonjeno kod javnog sata, živi, obnovljeni spomenik sjećanja na nekadašnje radnike, školarce, putnike svih fela koji su u ranim danima, zaklonjeni od mogućih padalina, čeznutljivo čekali tramvaje. Od našega dolaska početno stajalište nalazilo se kod upravne zgrade Zagrebačkoga električnoga tramvaja, s limenim uredom iz kojega je uniformirani otpravnik poput nogometnoga suca izlazio i označavao polazak „trojke“, „devetke“ i „dvanaestice“ prema željenom odredištu, Žitnjaku, Borongaju ili Dubravi. Otac je negdje pročitao da tramvaji s Remize voze od 1935. godine. Gledao sam socijalističku katnicu s gomilom ravnomjernih prozora, sklonište računovodstvenih i drugih ZET-ovih službi u kojima se izrađuju đačke, radničke, socijalne i umirovljeničke iskaznice, s jedinstvenim putokazima-ljudima koji pokazuju smjer sobe gdje nervozne tete u propisano vrijeme primaju potrebnu dokumentaciju. Nakon uspješno obavljene procedure stječe se pravo na posebnom kiosku kupovati mjesečne marke 12
ili kako se već tko odluči voziti iza doba umirućih švercanja na pulferu. S nutarnje strane, u mrak ovalnih hala sporo su ulazili posljednji tramvaji umornih vozača, odlazeći, kako je i žuta tabla na njihovom zaglavlju svjedočila, u SPREMIŠTE TREŠNJEVKA, kako bi se koji sat odmorili do jutarnje smjene. Kulise oko njih bile su okrijep ljene štulićevskom lozom iz pjesme „041“ gdje se nije što imalo dodati ili oduzeti, kao ni „Flashu“ koji uz tjeskobu glavnog junaka opjevava neke poderane ulice, bljesak mokrih tračnica, prvi tramvaj preko Trešnjevke raste u mojim očima. Hodajući uz rešetke iza kojih su plava kvadratna i ovalna vozila snivala svoje električne snove, oporavljajući kola za nove bitke s gradskim tračnicama, shvaćao sam da je Ljubljanica idealno mjesto trudbeničkih predaha, hvatanja zaleta za egzistencijalne bitke s metropolom, šefovima, socijalizmom, ili najčešće, sa samima sobom. Remiza je bila i ostala naš svijet, jer se u običnu nabavku pješačilo petnaest minuta do pekarnice u Svetoivanskoj ulici, u sjeni zorom bučne Osnovne škole „Sava Kovačević“, namijenjene djeci s druge strane Ljub ljanske avenije. Mirisi kruha, slanaca, krafni i drugih peciva osvajali su široku jednosmjernu ulicu i pružali nepogrešiv trag zrakom koji je vodio do staklenoga popločanoga „predsoblja“ nalik hotelskom ulazu. 13
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
Na okretište se iz našega sokaka dolazilo autobus nom linijom 113, onom koja je, u polusatnim razmacima, spajala Ljubljansku aveniju s Hrgovićima, vijugajući do okretišta smještenoga tik uz umjetno jezero, zbigecano pred Univerzijadu 1987. godine. Ranije je, pričali su starosjedioci, autobusna linija išla od okretišta kod kapelice Sv. Križa do Trešnjevačkoga placa, prolazeći Horvaćanskom i Selskom cestom. Izgradnja naše i drugih zgrada otvorila je Hrgoviće, a učinila zaboravljenom Peščansku cestu, raniju jarunsku žilu kucavicu kojoj su Šimunićeva i Macanovićeva odsjekli davne krakove spajanja Horvata i Rudeša. Kao spomenik trasi nekadašnje Peščanske i najbolji putokaz strancima stajala je nedovršena „Cimosova“ zgrada, na križanju s Ljubljanskom avenijom, betonski kočničar zagrebačkoga sjeverca i okupljalište posrnulih narkomana. Povezivanje Jaruna sa sjeverne strane bilo je zamišljeno i tramvajskim putem, trasom koja bi ravno s Remize išla potokom Črnomercem uz četiri gigantska, kako su stariji govorili oficirska nebodera na Srednjacima, no politička obećanja, začudo, nikada nisu ostvarena. Na okretištu je epicentar društvenoga života predstavljao „Narodni magazin NAMA“, smješten u podnožju peterokatnice, s bočnim tvrđavama u vidu dvaju nebodera blizanca. Svaki je s ukupno šesnaest katova i sedam prozora, u duljini svojega divovskoga zaleđa, 14
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
pritiskao kvadratnim stupovima trgovačko utočište u kojemu se moglo nabaviti sve, od prehrambenih proiz voda, kožnate galanterije, odjeće za sve četiri sezone, rasvjetnih tijela, gramofonskih ploča i kaseta. Stanovnici bliži nebu lakše su mogli brojiti dnevne i noćne tramvajske linije, njihovo uspavljivanje kada poput crtanoga lava Krezumice kidaju nalijevo, tračnicama koje vode u one hale, spavaonice za krugovima izmrcvarene žičane strojeve. Prolazi između NAME i nebodera vodili su prema kućama stare Trešnjevke, vrtovima živicama skrivenoga voća i povrća, česmama okrepe lokalnih mangupa, najčešće na povratku iz kakve nepodopštine, zabilježene u stihovima Zagrebačkih festivala, pisanih rukom rođenih purgera, ali i dotepenaca kao što je bio Arsen Dedić, najpoznatiji tajni zagrebački ljubavnik, s kojim sam imao čast dijeliti mjesto rođenja i nostalgiju za sporim vlakovima s Perkovića preko Knina. Upoznavanje Ljubljanice cipelcugom vodilo je prema glasovitoj košarkaškoj dvorani „Kutija šibica“ i preko ceste do Grabe, igrališta Nogometnog kluba „Trešnjevka“. Imali smo čast rodbinske povezanosti s obitelji Suntešić, graditeljima bolje budućnosti zelene momčadi. Njihova kuća nalazila se uz prvu stanicu prema centru grada, s kafićem sportskih ćakula u prizemlju i bogatstvom pripovijedanja u domu stričeka Zvonka i gospođe Lidije, šibenskih posjetitelja za zlarinskih 15
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
ljetovanja, koja su prebrzo postajala zagrebačke zime, kišne i snježne, s temperaturom ispod ništice, neusporedivom s jadranskim vrućinama i crnim vinom, koje su odrasli ispijali u kupaćim gaćicama ispred utočišta na koraljnome otoku pjesnikinje Vesne Parun. Navijalo se za „Monting“ i „Trešnjevku“, slalo preporučena pisma, ispisana na dječjem „Šnikerikik“ papiru, iz poštanskoga ureda na uglu Ulice Rade Končara i Selske ceste, promatralo odlazeće tramvaje, brojalo korake od izlaska iz našega haustora do ulaska u treća, kondukterska kola, gdje su uniformirana tijela, a nasmijana lica, žigom potvrđivala karte čija vožnja u jednom smjeru traje devedeset minuta. Kondukterska katedra, s pultom na koji su, barem dok tramvaj ne krene, mogla stati žestoka alkoholna pića, nudila je jednakost u evidentiranoj vožnji, iluziju da svi vrijede samo ako su stiješnjeni poput „Eva“ sardina, s valjanim komadićem papira via Trg Republike, Glavni kolodvor ili Ulicom proleterskih brigada naokolo. U putničkim predasima, nedaleko od drvenoga mosta nad potokom Črnomercem, dok je otac s kumom Viktorom ispijao gorki pelinkovac u kafiću „Hercegovina“, otvarajući želučani prostor nezaobilaznim ćevapima s Remize, majka Jadranka objašnjavala je sekici Evi i meni da su u Ulici Ruže Crnković 35, u visokoj zelenoj katnici, sve do milijunskoga dobitka na „Lotu“ i preseljenja na Bukovac, živjeli rođaci Vranela i Boja 16
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
Pamuković, nudeći konak svojoj pakovačkoj rodbini prilikom bolničkih pregleda i obavljanju drugih administrativnih zahvata u glavnom gradu SR Hrvatske. Teglili smo vrećice većih nabavki iz NAME, mašući pospanim tramvajima, dirigirajući Šetalištu Nikole Fallera, puteljkom uz potok gledajući prema glavnoj, bijeloj zgradi „Rade Končara“. Uvučena iza nje nalazila se manja zgrada „Montaže“, očevo radno mjesto u prvim zagrebačkim godinama. Potok s imenom sjevernijega zagrebačkoga okretišta određivao je pješačku trasu, a godine naučile tražiti prečice kroz trešnjevačke uličice, čiju promjenjivu prometnu regulaciju nisu uspijevali usuglasiti ni vodeći stručnjaci, riskirajući automobilske nesreće, ajde, u manjim brzinama od onih na prebrzim avenijama. Jednostavno je, neovisno o izabranoj ruti, izgledao naš svijet, baš poput prizemnoga stančića obitelji Karačon, u posljednjem trećem neboderu uz potok, gdje je očev radni kolega Stjepan savio gnjezdašce sa suprugom Marijom i dvojicom sinova, maleni prostor u kojemu se trajno kuhao džem od požeških šljiva bistrica, čaj od mente, šipka, kamilice i stotinu biljaka nabavljenih u slavonskoj ravni, koje su u prokuhanoj zagrebačkoj vodi dobivali završni šmek, zajedno sa zimnicom pripremljenom još za toplijih dana. Nije na rukometnom igralištu, između triju svemirskih nebodera, bilo nikakvih bandi iz američkih 17
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
filmova i spotova, barem ne dječaku vidljivih, jer prodavači cigli stajali su ispred kina „Triglav“, nekadašnjega „Osvita“ u Okićkoj ulici, na sigurnoj udaljenosti od dvije tramvajske stanice. Kadar s Ljubljanice uvijek se vraćao na Lebarovićevu uru, opominjući mamurne radnike da požure, ako budu imali sreće s voznim redom, jer se jedino javnim telefonom iz ostakljene četvrtaste telefonske govornice moglo šefovima javiti da se kasni, obiteljima da se strpe, ljubavnicama da ne moraju napuštati kuću ili stan – jer je zastoj, prolom oblaka, jer tramvaji spavaju, jer se život još nije zahuktao. Pozdravljala je Ljubljanska avenija, naučila nas tumačiti da je naše skretanje na četvrtom semaforu lijevo, gledano iz smjera „Vjesnika“, novinskoga smeđeg nebodera u kojemu su noćna svjetla sugerirala novinarske bitke s rokovima, dok su ispred tiskare kombiji istoimene tvrtke strica Jole čekali prva izdanja za isporuku gradu, republikama, državi. Običaj kupovanja sutrašnjih novina, na Ljubljanici oko pola devet uvečer, živio je zajedno s odlascima tramvaja na zaslužen počinak, a u „Večernjaku“ tražio, u šali, rezultat neodigrane utakmice ili politička odluka koja će tek sa zorom polučiti pravne i ostale posljedice. S tim specijalnim izdanjem pod miškom zviždukao je otac „ko nekad u osam“ melodiju radničkih jutara, čekajući sljedeću direktivu iz poduzeća, teren koji plaću 18
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
znači, ako se drugovi iz Komiteta smiluju da i Slavonac na privremenom radu u Zagrebu smije poletjeti u inozemstvo, gdje su dnevnice više. Dugogodišnji izostanak glave obitelji nitko nije izračunao u računovodstvu moćnoga socijalističkoga kolektiva. Uostalom, zbog službenih putovanja naša oskvrnjena obitelj ranije će upoznati sve tramvajske čari i nedaće, zimsku toplinu pregrijanih radijatora, gužvanje sa svim okretišnim miomirisima, strpljenje jednosatnoga stajanja i držanja za željezne rukohvate, pokraj kojih zamagljena stakla ne dopuštaju, čak ni nakon rutinskoga brisanja rukama, vidjeti gdje se skriva duša grada i kojom linijom stići u bolju prošlost, u kojoj ćemo ponovno biti zajedno kao i prvoga dana, kupovati kestene „baš su fini dok su vrući“ i kukuruze kod čađavih pečenjara, nasmijanih u tamnoplavim kutama, nepresušnih sirovina, najavljivača sljedećega godišnjega doba. Nisam znao pita li zagrebački tramvaj za putnike koji su se barem jednom provezli svim njegovim linijama i što ostane u tri sata ujutro s nedjelje na ponedjeljak, kada nakratko utihne škripa nenauljenih tračnica, a neispravna prednja žarulja odgodi polazak prvoga vozila iz trešnjevačkoga spremišta. Osjeća li tko jedinstven trenutak potpune tišine, dok dežurni dispečer vadi džepni blok i kemijsku olovku, provjeravajući valjanost radioveze, srčući nultu noćnu kavu, gorku, bez šećera, jaku poput usnuloga grada, 19
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
ali slabu razbuditi umorno biće koje ne može povjerovati u početak radnoga tjedna, ćuteći u trbuhu meškoljenje bunceka s kiselim zeljem, prerano pomiješanoga sa samoborskom kremšnitom i zagorskim kiselišem. Tada, u onom udahu drvenih pora starog okretišta, i izdisaju napukloga betona na upravnoj zgradi, slučajni prolaznik može vidjeti: ljubav prema Ljubljanici odvija se dok pošten svijet spava, jer kad se probudi, kreću rituali i običaji, laktarenja i podbadanja, stvari koje s ljubavlju nemaju ništa zajedničkoga. Zato ljubav valja konzumirati noću, ako treba i bacanjem kamenčića na Lebarovićevu uru, da i ona zastane i pojmi veličinu ukradenoga, najsvetijega vremena.
20
IZVAN KADRA
I prva zagrebačka fotografija morala je imati dječaka snimljenoga u pidžami. Otac je izveo malu noćnu seansu i na svojemu aparatu, s logom Olimpijskih igara u Moskvi, snimio Anu Suntešić, sekicu Evu i mene. Dvije djevojčice dotjerane kao na modnoj pisti, a dječak sa šetajućom pidžamom pospano pozira zahtjevnom fotografu. Sjedimo na drvenom krevetu, koji naslonjen na zid ima sigurnosnu stranicu, kako bi se u slučaju mjesečarenja još lakše udarilo glavom o rub. Prijateljica Ana je zbunjena, jedva čeka završetak poziranja, a sestrica s trajnim osmijehom, u ostacima ljetne garderobe, sretna što sljedeće godine ne mora pohađati školu. Na krevetu svemirska deka, posteljina i jastučnica s cvjetićima. Iza nas radijatorske cijevi stana u prizemlju, dovoljno tople i kada zima popusti. Sve je snimljeno, a opet, najvažnije kao da nije. Izvan kadra ostaje identičan krevet s druge strane, jer sestra i ja spavamo tako da nam se noge dodiruju po sredini sobe. Nevidljiv je i stol sa sivim radiokasetofonom na njemu, udžbenicima i bilježnicama za treći razred osnovne škole složenima na hrpu. Djevičansko 21
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
bijeli, svježe okrečeni zidovi izgledaju kao da im nitko neće zalijepiti tapete, filmske plakate i postere omiljenih glumaca. Nema u tom srednjem američkom planu ni noćnih ormarića, punih albuma sa samoljepljivim sličicama, sportskih novina, „Politikinih zabavnika“, „Mikijevih almanaha“ i stripova „Zlatne serije“ i „Lunova magnus stripa“, barem onih što su prošli najstrožu šibensku selekciju. U sestrinom hrastovom kantunalu snivaju salvete, spomenar, crtežima ispunjeni rokovnici. Na podu, u ružičastom kuferu spavaju mondeni supružnici Barbika i Ken. Zajednička bratosestrinska imovina na stolu jesu igre Tombola, Monopoly, šah s damom i mlinom. Dječja odjeća razbacana sobom, tek je treba složiti u ladice ormara na hodniku. Gledamo oca, nestrpljivi što uvijek ima još dvije snimke u aparatu, kao da nije riječ o filmu sa 36 snimaka. Ali ovoga puta ne laže. Ostale su samo dvije. One će biti snimljene izvan sobe, kod zahoda, u najdužem svjetskom hodniku, tik uz sušilo za rublje i golemi knjiški ormar u kojem najviše mjesta osvajaju „Glumčevi zapisi“ strikana Fabijana. Najdeblja knjiga poslije Biblije u bračnoj knjižnici je „Brdo iznad oblaka“ Vesne Krmpotić, koja će poslije godinama stajati nad uzglavljem oca i majke, jednom kada se raspored soba promijeni. Zasad je tako, faza je prilagođavanja, ali lako vidljivo nedostaje prostora, osobito za tiskana izdanja, 22
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
koja često s kioska dolaze u stan i ostaju u njemu bez vraćanja remitende. Ne vidi se na fotografijama ni optimistično majčino lice, radosno što nije ispred aparata, kao ni lica Aninih roditelja, koji se, gle čuda, zovu poput mojih – Josip i Jadranka. I bodre nas da će sve biti u najboljem redu u Zagrebu, da ćemo se lako naviknuti na velegrad, da nećemo poželjeti otići, osim preko ljeta, put Jadranskoga mora. Odrasli nazdravljaju crnim domaćim vinom dok djeca sve umornijih kapaka vjeruju da prijateljstvo može opstati u gradu gdje nitko nikoga ne poznaje i ne može tek tako susresti kao u manjim mjestima. Roditelji pričaju o kadrovskim promjenama u „Radi Končaru“, proceduralnim teškoćama da se, bez učlanjenja u Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, otputuje u inozemstvo. Odanost Partiji jedini je kriterij poslovne sposobnosti, neovisno o završenim školama i fakultetima. Prisluškujem očeve opaske, dok premotava ručicu aparata i okida tu famoznu posljednju snimku, onu kojoj će neoprezna ruka iz fotografskoga studija odrezati Aninu bradu. Kompozicija i bez profesionalne nespretnosti nije baš najsretnija, obiteljska prijateljica je niža pola metra, a u krupnom planu stoji uz moja ramena. Filmovi su vrijedni, skupi, pogreške se fotografu teško opraštaju, ali nijedna se razvijena fotografija ne baca. Kao da vrijeme može vratiti cjelovitu bradu. 23
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
Dva su prekidača oko moje glave, očevom tehničkom preciznošću nad desnim piše HODNIK s pripadajućom strelicom, ako se netko zabuni. No ono nikad snimljeno krije se iza zahodskih vrata, ručica na potezanje za svjetlo u prostoru za fiziološke potrebe. Bez natpisa s vanjske strane, svi posjetitelji, a i obitelj dok se ne navikne, mislit će da lijevi prekidač pali svjetlo u toaletu, i pritiskati kvadratić gore-dolje, čudeći se što, čak i kada shvate da je namijenjen hodniku, zahod još uvijek stoji u mraku. Moć ljudske navike, ili neprihvaćanja nelogičnoga, najbolje se očituje u tom neposlušnom prekidaču. Govorim starom da postavi strelicu za nutarnje svjetlo koje se poteže konopcem, ali umjesto toga, odloživši fotoaparat, čekićem zakucava čavlić o pločici na kojoj piški dječak, vjerojatno onaj briselski Manneken Pis, opisan u najdražoj knjizi Otključani globus Pere Zlatara, koja je uz Hrabru Kajsu Astrid Lindgren uvijek imala posebno mjesto na noćnom ormariću. Omaleni i vižljasti pišonja ne označava da je zahod namijenjen samo muškarcima, ali ni posjetiteljima ne pojašnjava gdje se pali svjetlo, pitanje koje će se postavljati češće i od protokolarnoga „Kako ste?“ o različitim svečanim i tužnim prigodama. Ostalo je toliko važnih činjenica izvan kadra, a u obiteljskom albumu svega tri prozračne fotografije triju malenih bića, preslabih umom dokučiti što roditelji 24
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
zapravo žele od svoje djece, kada ne prihvaćaju ni jednu njihovu sugestiju, a i tjeraju na spavanje prije vremena, iako je kolovoška noć dovoljno duga i mlada, zvjezdana i vedra, da se i na onaj zahod može krenuti bez svjetla. I bolje pidžamom tapkati u mraku, jer ako se kakvom nepažnjom osvijetli prvi zagrebački film, tko će rekonstruirati sve ono što nije ni snimljeno. Ovako će barem tri neosvijetljene fotografije za uvijek ostati početnim tragom djetinjstva, vidljiv putokaz prema prohujaloj, razlomljenoj i nedodirljivoj opni prošlosti.
25
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
SIMO DEVET PROTIVNIKA
„Simo dođi“, ništa nisam razumio prvoga jarunskoga dana dječje igre. Svatko se dozivao i zvao imenom „Simo“, jedini sam imao drugačije ime. Navikao sam na šibenske školarce iz „Sime Matavulja“, ali baš da će poprimiti epidemiološke razmjere – nisam vjerovao. Dečki iz zgrade igrali su nogomet na livadi ispred haustora, jurcajući tamo-amo između zasađenih stabala još nepoznatih biljaka. „Ti, simo dođi, fali nam deseti“, ponovio je krupniji dečko, očito kolovođa skupine desetak nogometaša. „Nisam ja Simo, nego Tomislav“, dobacio sam, a dečki su se grohotom nasmijali. „Simo ti znači ovdje, vidi se da nisi iz Zagreba“, obavijestili su me, iako ću uskoro shvatiti da je rijetko tko rođeni purger, svi su, u jednom trenutku, došli poput mene u treći razred osnovne škole ili ranije. „Dečki, ‘ajde da za početak igram sam protiv svih“, predložio sam, kao da srce samo govori i ne sluša razum. „Sam, to nam, Simo, ne zvuči dobro“, vrtio je glavom kolovođa, ali i bacio loptu pred noge u znak odobravanja. „Tko prvi do deset golova pobjednik“, poviknuše ostali. 26
Započeo je blesavi nogometni meč, sam protiv devet „Sima“. Utreniran, brz, vičan tehnici, s kroničnim nedostatkom vratara na boku haustora 31-33, jurio sam koliko noge nose, driblajući sve u šesnaest, igrajući sve pozicije, boreći se s nadmoćnim protivnicima. Kada su primili prvi gol u žuti betonski lijevi kut našega ulaza, vršnjaci su napokon ozbiljno shvatili usamljenoga suparnika. Imali su kome dodati, vratiti, povući, pazio sam, ali brojna premoć dolazila je do izražaja. Sam u kolu, u „ševi“ neslužbene amaterske utakmice, jašinovski sam se bacao mekom podlogom, ponešto obranio, ali više primio. Nastavljao sam srljati, prelazeći bez problema dvojicu, trojicu, ali devetoricu njih nisam mogao. „Šta je, Simo, posustaješ!“, vikali su uvjerljivi protivnici, bahati sve dok nisu primili dva gola zaredom. Stradale su i mladice, i mladi, u dvoboju gdje je, jezikom sportskih novinara, teren bio idealan za igru, a stadion, točnije staza između ulaza – bez gledatelja. U jednom trenutku, pri rezultatu 7 : 5 za devetoricu prosječnih, pomislim da imam priliku napraviti nesvakidašnji podvig, ali brzanci, međusobno oslovljavani „Ježek“ i „Potočki“, što je zvučalo konkretnije od „Simo“, dokrajčili su došljakovu upornost i slavili s konačnih, vjerojatno i najpravednijih 10 : 7. „Bravo, Simo, bio si dobar protivnik“, prilazili su dečki i tada sam pojmio njihova imena, odnosno igrače 27
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
koji su pristali na originalnu utakmicu. Uz predvodnika Velibora, mlađeg mu brata Vladu i spomenuti napadački dvojac ježa i potoka Danijel-Nenad igrali su još Nebojša, Mario, Saša, Davor i Marko. Uspješan nastup jednog protiv devetorice omogućilo je kvalificirati se u njihovo društvo i zaigrati, bez ponavljanja pojedinačnih eskapada, kolektivni 5-5 nogomet, jedini ispravan u podjeli dječačkoga dijela zgrade s pet ulaza.
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
gdje je obično kućica za gostujuće igrače, a majčin glas prodorniji od Ćirina, Ivićeva i Miljanićeva zajedno. „Simo, papica je na stolu“, sprdali su se ostali, znajući da će i njih iste minute roditelji pozvati u osvijetljene stanove vijugaste četverokatnice, jer je dosta bilo za danas, jer zadaće nisu napisane, jer je blato na trenirkama, jer je kasno, jer je vrijeme poslije crtanoga filma, „Gustava“ i drugih junaka – poći na spavanje. Makar i nezavršene utakmice.
S uzbuđenjem sam svakodnevno čekao zvižduk sa stražnje strane livade, sudački znak početka nogometne igre, u ranim danima ravnomjerno raspoređene na haustorski teren i taj drugi, u zaleđu, između trafostanice i željeznoga držača za otresati prašinu s tepiha, koji će se pokazati idealnim za jugozapadni gol djetinjstva. Kod Nenadova dvorišta postavljali smo dva veća kamena umjesto vratnica, izazivajući trajni nesklad i nemogućnost dogovora je li lopta prešla gol-crtu. Lakše je bilo momčadi koja napada stranu gdje susjedi muku muče s grinjama. Izmučen šibenskom tenisicom punom krvi i zbog sedam šavova na lijevom koljenu, pazio sam da me nova ozljeda ne odvoji dulje od travnjaka, izbjegavajući duele sleđa. „Tome, večera“, označavalo je i kraj dječačkih večeri, jer sam, igrom slučaja, imao dvorište na mjestu 28
29
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
KOŠARKA JE ZA VELIKE DEČKE
Grbavica djetinjstva, neravan teren u zaleđu zgrade, postala je gradilište na kojemu su stariji dečki postavili drveni stup, tablu i željezni koš pa polugoli haklali do iznemoglosti. Mlađa garda desetorice „Sima“ gledala je kako odrasli nabrijano, sa psovkama i gajbom piva ispod kontrolne kućice trafostanice, igraju svaku loptu „na nož“. „Ovdje bi i Dražen imao problema“, komentirali smo, motajući se nedaleko od njihovih nogu, a izgažena trava postala je jasna granica između dvaju međugeneracijskih svjetova, bez mnogo solidarnosti. „Klinci, brišite doma, nije ovo sport za mekane“, uznojeni, zapuhani, pripiti, vikali su dečki koje smo poznavali isključivo po nadimcima, a oni kao da su pripadali udžbeniku iz prirode i društva: Piksa, Rega, Gricko, Dlaka, Njofra i Điko. Pobjednički su iz susjedskih haračenja dolazili s palicama, letvama, bokserima, odmarajući se u hladu trafostanice, preko koje su plavom bojom ispisali „Cibona“ kao javnu počast europskim prvacima. Uostalom, bez Cibosa je i struja djelovala nepotrebno. 30
U dobrom raspoloženju, na gornjem dijelu toga električnoga doma, napisali su i „Điko Kuhar“, grafit tek nešto jasniji od onoga „Grasa ili šita narod se pita“ na pročelju zgrade. Stariji dečki imali su svoju komunikaciju i bilo je zabranjeno prilaziti, ometati mukotrpno ispijanje smeđih boca Ožujskoga piva, kamoli uznemiravati u vrijeme trajanja košarkaške igre do 21 poena. Smanjenoga opsega za nogometno igralište, borili smo se na ostacima ostataka za svoj djelić sportske slave, jurcajući za loptom „Azteca“ sa Svjetskoga prvenstva u Meksiku koju je prijatelj Marko dobio za deseti rođendan. Bila je posebna kao i moja čehoslovačka, replika lopte kojom je Josef Masopust postigao većinu golova. Jasno, s meksičkom se nije mogla usporediti, jer je slavni igrač iz sjevernoga slavenskoga šora već bio zaboravljen, a meksički Mundijal kucao na vrata isključivo aktualnih asova. Nisu stariji nimalo zaostajali sa „Spaldingom“, loptom prilagođenijom dvoranskom parketu više nego prašnjavom terenu uz trafostanicu. Kada je doletjela među nas, a Njofra, najviši i najcrnji među velikima, krenuo dohvatiti neposlušnu NBA ljubimicu, uzeo sam loptu, cimnuo robusnoga, ali sporoga centra, i preko njegove ispružene ruke pogodio suzu drvenoga stupa, tako da se jasno čulo „zuk“ mrežice. „Uf, Njofra, al’ te mali nahranio“, skakali su ostali košarkaši, iz čijih je džepova odjekivalo zveckanje para, 31
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
ključeva, otvarača za konzerve i noža koji je, po pjesmi „Laboratorije zvuka“ i načinu iskakanja iz postolja, nosio simbolično ime „skakavac“. „Ima i među klincima kandidata za košarku“, nevoljko je, otresajući bube sa znojnoga ramena, mrmorio Njofra. Uzimajući predah zbog vrućine, nastavljali su praz niti crvenu gajbu aduta Zagrebačke pivovare, pripovijedajući o sljedećem osvajačkom pothvatu, zafrkavajući organizatora igre Piksu zbog niskosti i suigrača mu Regu zbog prekomjernih kilograma. Kada su, pripiti i zaigrani, otišli u nepoznatom smjeru Pločanske ulice, u koju će se većina njih jamačno vratiti barem prespavati, dolazili smo nogometnom loptom mjeriti visinu koša, prebacujući se na „amerikanca“ i „ajnca“, imitirajući igre i gegove tih jarunskih „Warriorsa“. Za njih smo bili obični „siročići“. Gledala je trafostanica odrastanje novoga naraštaja, puštajući im igrati „na prvu“ po njezinim grafitima ispisanim zidovima, vjerujući da nitko neće stradati u utakmicama i poslije njih. Nijedna kiša nije uspjela isprati natpis „Cibona“, jedino je na ogoljenom reketu pod košem stvarala lok ve, zbog kojih će ispod mrežica, ako ne naiđu starije barabe, biti najlakše igrati – na pikule. Ta riječ predstavljala je novi kulturološki šok, jer sam došao u Zagreb znajući što su frenje, ali pikule 32
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
i klikere, kako je govorio Mario, nisam doživljavao sinonimima za raznobojne staklene kuglice i njihovo ubacivanje u blatne rupice. Zveckanje hladnog oružja i navijačka pjesma najavljivala je prestanak pikulanja i sklanjanje s terena. Dolazili su Oni, deset godina stariji, poljuljana autoriteta nakon spoznaje da se preko njih može ubaciti koš, jer su i oni samo ljudi od krvi, mesa i piva. Okrvavljeni, s modricama, vidali su rane tučaroških pohoda, braneći Jarun od nepoznatih nam neprijatelja, čuvajući kao da su armija san svih bratskih naroda i narodnosti, po mogućnosti da ih nitko ništa ne pita, jer to su stvari o kojima klinci pojma nemaju, jer to su igre u kojima ključić za konzerve ne otvara mirisni Gavrilovićev svinjski mesni doručak niti „skakavac“ zalazi u damski „rukavac“. Ostalo je vjerovati da naši čuvari neće postati i naši krvnici. Dok je drvenoga koša, bit će i ratničkoga predaha. „Klinci nas ne mogu shvatiti dok i sami ne odrastu“, čulo se uz logorsku vatru i zveket pivskih boca čudnih ljudi kojima je majica bila teret, zavoji nužni, a žeđ neugasiva.
33
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
SIDRO USNULOGA JARUNKA
Na raskrižju Ljubljanske avenije s Hrgovićima, kao znak da smo na pravome mjestu, kad već nema Šibenskoga kanala, na navezenoj uzvisini, najvišoj točki kvarta, stajalo je Zagrebačko sidro. S dugom sajlom, koja je poput poskoka plazila obraslom travom, sidro je pružalo dobrodošlicu svima koji skreću put Jaruna, kao da ih na kraju trase čeka Jadransko more. Uz betonsko postolje stajala je žućkasta ploča s porukom da je riječ o admiralitetnom sidru s motornoga broda „Zagreb“, simbolu jadranskoga pomorstva u Gradu Zagrebu, a spomen-ploču povodom Jadranskoga tjedna darovao je i postavio Kanu klub „Končar“. „Joško, ovo su namistili tvoji sportaši“, pročitala je majka, radosna što uz sliku šibenske katedrale ima i u eksterijeru novoga prebivališta poveznicu s morem. Nismo znali kojim je rijekama i morima plovio brod s imenom velegrada, tek da su Zagrebačkim sidrom učinili lakše snalaženje onima koji neupućeni pristižu u naš kraj. Kada je iste zime pao prvi zagrebački snijeg, usidreni brežuljak pretvarao se u okupljalište jarunske djece, na koje sam odlazio sa sestricom Evom i sanjkama 34
djeda Šamuke, napravljenima od hrastova drva, teško vučenima po zabijeljenoj stazi. „Sekice, ovo je s tobom teže od sidra“, povikao sam, potežući konopac mornarskim čvorom svezan oko sanjki, vukući Evu u crvenom kombinezonu prema sanjkalištu djetinjstva. Pridržavajući se za sidro, njegove željezne karike i nazubljene vrhove, odgurivali smo jedni druge, spuštajući se poput pravih bob-posada prema aveniji, pazeći da ne odletimo pod prebrze automobile, gasa pritisnutoga u trajnoj utrci s treperavim zelenim svjetlom. Zagrebačko sidro lako je ušlo pod kožu i onima koji nisu s jadranskih obala, djeci slabijega imovinskoga stanja bez morske vikendice i mogućnosti ljetovanja, pa i onima bez sanjki, koja su se spuštala u crnim vrećama za smeće ili plastičnim, širokim lopatama, nalik čudovišnim žlicama za sirup. Najmanje što smo sekica i ja mogli učiniti, posuđivali smo slavonske sanjke djeci sidrastoga brijega, puštajući da osjete radost ukroćenoga trenutka, kočeći tim drvenim „mustangom“ snježnim lenijama. Dvije sanjkaške pruge, utabane ponavljanjem spuštanja, mamile su na još uzbudljiviji zimski doživljaj, vukle prema skijanju, biatlonu i drugim zimskim sportovima. Neovisno o materijalnom statusu, osuđeni na postojeće rekvizite, maštali smo o gustim šumama kroz koje skijamo u pripijenom dresu, s puškom na leđima, i 35
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
u ležećem položaju gađamo daleke mete, pa opet štapovima ubrzavamo putanju bijele ledine. U predasima od sanjkanja glumili smo i skijaše skakače, praveći se da je nekoliko metara zaletišta dovoljno za nikenenovski skok i razdragano mahali začuđenim automobilskim putnicima, namrgođenima ususret radnom danu, dugom putovanju, neplaćenim računima ili jednostavno rođenima loše volje, bez empatije za zaigranu djecu. „Sidro je startna kućica, kreće utrka slaloma“, izmaštali smo pravu skijašku utrku, lijepeći papirnate brojeve po debelim pernatim jaknama, s bambusovim štapovima u ruci, pretvarajući se da je brdašce kraj jarunskoga semafora Himalaja, ili barem Triglav neviđenih Julijskih Alpa. Svađajući se tko će biti Ingemar Stenmark, Bojan Križaj, Marc Girardelli, Pirmin Zurbriggen, kao da nema dovoljno skijaških imena, uzora djeci čije je sidro, umjesto na dnu mora, stajalo na vrhu zelenoga brijega, ili bijeloga, ovisno o godišnjem dobu. „Ispod sidra sniva kit Jarunko“, šalili smo se s brežuljkom, u malom svijetu sličnom grdosiji koja spava zimski san, a kada poželi, jednom, zbacit će sidro i postolje sa svojih peraja, ili ga pokupiti, pa otplivati Savom nizvodno, tražeći prečicu prema Crnom moru. Kada nam je dosadio svladani uspon, puštajući Jarunka Strašnog da se odmori od dječje graje, odlazila je dječja ekspedicija zapadnim stazama, tražeći pogodan 36
TOMISLAV ŠOVAGOVIĆ
bazni logor. Stariji su članovi kao losovi vukli najmlađe na sanjkama, hraneći ih smokijem i čipsom, kako je tko imao u putnim košarama. „Idemo do staroga ulaza u Jadranska vrata“, govorila je bucmasta sekina prijateljica Didi i u nama budila želju za neotkrivenim teritorijima, neprokrčenim džunglama, nekročenim polarnim predjelima, svemu nepoznatom između Sjevernoga i Južnoga pola. Otkrivali smo Peščansku, slušajući priče djece starosjedilaca da je do našega dolaska sve to bila jedna ulica koju je Ljubljanska avenija prepolovila, zajedno s novogradnjom uz brzu cestu. Novi snijeg je počeo padati, a mi smo hodali zameteni između kućica iznad kojih je plesao dim obiteljskih štednjaka. I one dotrajale su sa svečanim zimskim ruhom izgledale dugovječnije. Voćnjaci i vrtovi bili su pokriveni snježnom plahtom, otimajući se barem do proljeća bagerima asfaltiranoga Zagreba. Ulice su ovdje nosile imena po mjestima na velikim jadranskim otocima – Komiška, Velalučka, Božavska – preživljavajući zbog svoje kratkoće ono što matična, velika Peščanska nije mogla preživjeti, rascjepkana na niz novih ulica, među kojima i našu. Sanjke djeda Šamuke i zakamuflirana sekica na njima postale su duplo teže nego na početku istraživanja. Gledala nas je „Cimosova“ zgrada svojim šupljim, neostakljenim propuhom. 37
SPREMIŠTE TREŠNJEVKA
„Tu je bilo naše brdo djetinjstva, maknuto kada se ova ružna zgrada počela graditi. Barem je sidro sačuvano“, suznim glasom je kazala Didi. Oprezno, svjesni da bi nas roditelji istukli jer smo odlutali petstotinjak metara dalje, do sljedećega ras križja sa semaforom, prešli smo cestu okomito u smjeru sjevera, kada nas je Didi zaustavila. Trebali smo dvaput protrljati snježne oči prije shvaćanja da se ispred nas nalazi još jedno sidro. Nije imalo onu zmijsku ogrlicu oko postolja, i za razliku od našega s dva, imalo je četiri roga, ali bilo je to prvo sidro Peščanske ulice. „Kaže mi deda da se brod kojemu je pripadalo zvao Davor“, tiho je priopćila Didi s tugaljivim pogledom što to Davorovo sidro nema svojega Jarunka, nego je osuđeno odbačeno ležati pokraj ceste, ne služeći ni sanjkajućoj ni originalnoj svrsi, već jedino upornim dječjim traganjima za kontinentalnim Jadranskim vratima, barem dok beton ne potopi sva sidra globusa.
38
GAJEVOM PO STAGLIŠĆU
Dijelio se naš kvart u užem smislu na Staglišće i Gajevo. Đaci s desne strane ceste, gledajući iz smjera Ljub ljanske avenije, krenuli su u Osnovnu školu „Jarun“, a s lijeve strane u „Ivana Meštrovića“. Okomita ulica Hrgovići postala je granicom dvaju mikrosvjetova i jedino se potok Kustošak otimao katastarskoj raspodjeli, koja je ionako pripadala Vrapču, prelazeći dijagonalno križanje s Ulicom Đure Šimunića, nastavljajući svoj tekući hod prema Jarunu. U svakodnevnoj školskoj trasi uz potok, pokraj kojega su se hladili stanovnici starog Staglišća, najprije se dolazilo do gostionice „Mata“, obiteljske kuće prepune svađalačkih tonova, zveketa čaša i glasne radijske glazbe. Prigodom zagrebačkih posjeta, djedu je Šamuki upravo taj objekt bio najveća povijesna znamenitost, mjesto koje podsjeća na ladimirevačku krčmu „Jadran“ s ugla njegove ulice. Jedino što ovdje nije mogao naručiti pivo u podne, pa se, onako pogan, vratiti uvečer i zatražiti nepopijeni ostatak. A i umjesto „Osječkoga“ bio je prisiljen piti „Ožujsko“ ili „Karlovačko“ pivo, nesretan što nema platon pod čija bi sjedala stavljao desetke boca, kvaseći mukotrpno oranje na njivama. 39