Katherine Center
Što spašavamo iz požara Sa engleskoga prevela NADA MIRKOVIĆ
Za sve žene koje su barem jednom u životu morale biti hrabre. I za sve one divne ljude cijelog svijeta koji su se odlučili pomagati drugima. I za mojeg urnebesno duhovitog muža nježnog srca, vatrogasca dobrovoljca Gordona. Bez njegove pomoći ova bi knjiga imala tek desetak stranica. Ispričao mi je stotine smiješnih vatrogasnih priča i isto toliko neizrecivo tužnih. Dobrohotno mi je prenosio znanja i vještine potrebne pri pružanju prve pomoći i čitao verziju za verzijom moje priče kako bi provjerio je li vjerodostojna. Nebrojena pitanja poput: „Koju riječ za bljuvotinu upotrebljavaju vatrogasci u svom slengu?“ dočekivao je uvijek mirno i strpljivo.
JEDAN
O
NE NOĆI kad sam kao najmlađa – i jedina žena dosada – primala nagradu za hrabrost Vatrogasnog društva Austin, moj partner pokušao me zbariti. Ulet. Mojeg partnera. Na ceremoniji. U svečanoj plesnoj dvorani. Tijekom večere. Svi smo bili tamo, cijela moja B-smjena Jedanaeste vatrogasne postaje, svi u svečanim uniformama, svi s posebnim vilicama za salatu u rukama. Sjedila sam ukrašena svečanom kravatom i postajala sve nervoznija i nervoznija. Mučilo me što ću uskoro morati prehodati do pozornice cijelom dužinom dvorane, pred svim tim ljudima, pod tim jakim svjetlom. Prošle zime pun autobus školske djece naglo je izletio sa skliske ceste u duboko riječno korito. Ja sam se popela u autobus da izguram djecu van kroz prozor, jednog po jednog, dok se nivo vode u njemu ubrzano dizao. Zato smo sad svi ovdje. A novine su me nazvale Anđeo iz Školskog Autobusa. I baš u ovom trenutku nitko drugi do Hernandez odlučio me zbariti. Hernandez koji mi je partner već tri godine. Hernandez o kojem baš nikada nisam razmišljala na taj način. Hernandez koji je toliko savršeno, robotički zgodan da ga više i ne vidim kao lijepog. 7
Katherine Center
On je latinoamerički Barbikin Ken, Ken vatrogasac – tako bizarno savršen da ne misliš da je stvaran. Redovito vježba utezima, ne samo da pere zube nego ih i čisti zubnim koncem i neprestano se licka, a pločicama trbuha i savršeno ravnim zubima oduvijek se koristi da obrlati žene koje ni ne znaju što ih je snašlo. Bilo ih je toliko da ih ne mogu ni izbrojiti. Ne samo da se pojavljuje u našem vatrogasnom kalendaru, on je njegovo tijelo i lice s naslovnice. Hernandez, lijep kao grijeh, posljednji frajer na svijetu koji bi mi mogao nešto značiti, ženskar koji se izrazito zdravo hrani i trenira CrossFit, nagnuo se tijekom svečane večere prema mojemu uhu za tim dugačkim stolom i predložio mi da provedem ovu noć s njim. – Mislim da je ova noć kao stvorena za nas – rekao je mirno. Nastavila sam žvakati. Ovo doista nisam očekivala. – Stvorena za što? Pogledao me kao da sam glupa. – Da konačno razriješimo svu tu seksualnu napetost između nas. Osvrnula sam se brzo oko sebe da vidim jesu li ga čuli i ostali. Mora da se šali. Sigurno netko iz prikrajka snima video ovog uleta ili barem smiješnu fotografiju i već je pripremljen na skok iz svog skrovišta i urnebesan smijeh za stolom. Nema šanse da je ovo nešto drugo osim milenijske vatrogasne Skrivene kamere. Pregledala sam lica ostatka ekipe. Svi su od njih skloni ovakvim podvalama. No, mirno su nožem rezali svoje komade piletine. Odlučila sam blefirati. – U redu. Izvanredna ideja. Podigao je obrve i pogledao me oduševljeno. – Stvarno? Pogledala sam ga kao da želim reći: Ma daj me nemoj. – Ne. Zapravo ne. – Ali ja sam ozbiljan – rekao je nagnuvši se opet prema meni. – Nisi. 8
Što spašavamo iz požara
Pogledao me kao da želi reći: Ti ćeš mi govoriti, ti to kao možeš procijeniti. Uzvratila sam neizrečenim: Dobro ti znaš tko sam ja. A onda sam i dodala: – Nikad ti ni oko čega nisi bio ozbiljan. Posebno ne sa ženama. – Ali ti nisi žena. Ti si vatrogasac. – To je još jedan od razloga što nikad s tobom ne bih otišla kući. – Ja mislim da ti to ipak želiš. Odmahnula sam glavom. – Ne. – Duboko u sebi. – Ne. – Najradije bih se sad s tobom okladio – rekao je Hernandez. Nikad nisam bježala od oklada. No, odmahnula sam glavom u stilu: Čak ni tako, stari. – Nikad ne izlazim s vatrogascima. A bogme ni ti. – Ne bi ovo ni bio izlazak. Nakrenula sam glavu. – Hej, što ti je, pa ti si mi kao brat. – Može i tako. Raširila sam nosnice. – Odurno. – Ma ozbiljno. A zašto ne bismo? Pogledala sam ga suženih očiju. Što je ovo? Neka šala? Postoji li uopće mogućnost da je ozbiljan? Pogledala sam na brzinu prema pozornici. Za koju minutu počet će svečana dodjela nagrada. Ovo je za mene velika noć. Ogromna. Stvarno misli da mi baš sad ovo mora raditi? – Ma daj, čovječe, pa mi radimo skupa. – Nisam to ni morala reći. Vatrogasci jednostavno nikad nisu u vezi s drugim vatrogascima. Ne samo da je to protivno pravilima, to je protivno našoj kulturi. Njemu je svejedno. – Nikad ne bih nikome ništa rekao. – To ništa ne mijenja. 9
Katherine Center
Pogledao me ozbiljno, kao da me procjenjuje. – Ti nikad ne izlaziš s muškarcima. Kako je to uopće moguće? Šteta takve žene, velik gubitak. Nemoj se više suzdržavati. – Ne suzdržavam se – odgovorila sam kao da razgovaramo o vremenu. – Jednostavno me ne zanima. Bacio je oduševljen pogled na svoje savršeno tijelo, a onda me pogledao u oči. – Vidim da si se zainteresirala. Odmahnula sam glavom. – Već si ti razmišljala o tome – dodao je. – Gotovo sam sigurna da nisam. Spustio je glas. – Ali zato sad razmišljaš o tome, priznaj. – Ne na način koji bi ti se svidio. – Moraš prestati živjeti kao časna sestra. Razmisli, možda sam ja lijek za tu tvoju duboku usamljenost. To je privuklo moju pažnju. Nabola sam vilicom mrkvu u salati. – Nisam usamljena. Namrštio se kao da može odmah dokazati da sam za ludnicu. – Znaš što? Ti si najusamljenija osoba koju poznajem. Moram priznati da me to malo opeklo. Pokazala sam vilicom prema njemu i ispravila ga. – Ja sam samoj sebi dovoljna. Ja sam neovisna. Sama upravljam svojim životom. – Ali i tebi treba... – Zastao je znakovito. – Društvo. Nisam željela prihvatiti to što mi govori. – Nemam ja vremena za društvo. Imam svoj posao u stanici i drugi posao kao instruktorica samoobrane, članica sam Društva za pomoć potrebitoj djeci i tamo odradim dobrovoljnih 10 sati tjedno. Tu je i maraton za koji treniram, a vikendom pomažem tati da proširi našu kuću. Jedva imam vremena za spavanje, a ‚društvo‘ da i ne spominjem. – I onda, tko je kriv za to? – upitao me Hernandez. 10
Što spašavamo iz požara
Je li to doista pitanje? – Društvo zasada nije moj prioritet. Nisam nimalo romantična. – Pa ne radi se o romantici. Radi se o toplini. Povezanosti. Ljudskoj bliskosti. – Meni to zvuči romantično. – Ma zovi ti to kako želiš. Ali tebi toga treba. Što se to događa? Hernandez je taj koji mi to uvaljuje. Nema šanse da je ozbiljan. Ali lice mu izgleda iskreno. Proučavala sam ga da pronađem nešto što će ga odati – možda malo ciničnog osmijeha ili vragolaste iskra u očima – ali jedino što sam vidjela bio je taj uporni, intenzivni, čudnovato iskren pogled koji nije micao. Malo sam oklijevala. – Ti mene zafrkavaš, priznaj? Mora da se zeza. To je i više nego odurno – muškarac s kojim sam u uzajamnoj nezainteresiranosti provela toliko dugo najednom, iz vedra neba, počeo je tvrditi da je zainteresiran za mene. Čini mi se kao da smo sve vrijeme igrali preferans, a on sad najednom tvrdi da igramo šah. Podigao je ruku prema rubu stola i nesvjesno prstom dodirnuo dršku mojega neupotrijebljenog noža. – A što ako si u krivu oko cijeloga svojeg života? – pitao me spustivši glas sve do šapata. – Što ako sam ja upravo ono što ti je trebalo sve ovo vrijeme? Pa zar ne želiš saznati je li to istina? Pa zar se nećeš sve vrijeme pitati što bi bilo da je bilo? Ponavljam: to mi govori Hernandez. Frajer kojem je jedna od najdražih šala da me naglo baci na kauč i prdne mi u lice. Nikad ni jedan jedini trenutak između nas dvoje nije bio flert, ni na koji način sugestivan – pa čak ni osoban. A sad me tu pričepio i traži da sudjelujem u ovom suludom razgovoru. Njegov ulet ženama poznat je kao hipnotički snažan. Viđala sam 11
Katherine Center
to kad bi se okomio na svoje bezbrojne ciljeve, s gotovo savršenim uspjehom. Samo to još nikada nije isprobao na meni. Trebala sam već postati imuna. Ali malo me uzdrmalo to što se sve ovo događa u luksuznom hotelu i što upravo zamišljam kako hodam prema pozornici. Nije to mala stvar kad te shvate, kad ti odaju takvu počast. To me je očito uznemirilo na posve neočekivan način. Iskreno, Hernandez zapravo nije sto posto u krivu što se mene tiče. Bez obzira na sve što znam o njemu, a i o životu, vatrogascima i sebi, moram priznati: nešto u vezi s tim njegovim suludim uletom baš u ovom trenutku nije da ne funkcionira. Valjda čovjek doista ne može sve vrijeme biti na oprezu. Možda sam i usamljenija nego što sam toga bila svjesna. Možda mi doista treba nešto više. Možda ništa u mojemu životu nije baš onako kako mi se čini. Problem je u tome što mi je upravo rekao neke istinite stvari. To je toliko nepošteno – on zna baš sve o meni i bacio mi je to u lice da me slomi. Zatočena u tom čudnom trenutku koji mi je priredio, treptala sam jer mi je pred očima proletio cijeli život, i to iz posve druge perspektive. Je li on možda u pravu? Možda mi se uopće ne igra šah. Ovo je najčudniji trenutak koji sam ikada s njim provela. Čudniji od one noći u disku, čudniji i od natjecanja u proždiranju pita, čudniji čak i od one noći uz karaoke koja je krenula u krivom smjeru. Hernandez. Baš on i nitko drugi. Oboje smo pogledali u njegov prst na dršci noža. Gurnuo ga je malo bliže meni. – U iskušenju si. Nisam. A možda i jesam. Malo, mikroskopski djelić iskušenja. Pomislila sam kako tužno izgleda moj stan, tako spartanski uređen, s onim urednim nizom tegli sa začinima na kuhinjskom 12
Što spašavamo iz požara
prozoru. Sjetila sam se svog kreveta uvijek vojnički pospremljenog kao po špagi, s nategnutim i zataknutim uglovima prekrivača kao u bolnici, kreveta u kojem nikad nitko nije ležao pored mene sve ovo vrijeme otkad živim u tom stanu. Pomislila sam kako će biti mirno i tiho kad se noćas vratim kući i kako će se čuti samo kucanje kuhinjskog sata. Točno sam znala kako će izgledati moj dolazak kući te noći, što ću osjetiti – ono blago zatezanje kože koje uvijek osjetim nakon što lice operem sapunom, nježni miris deterdženta za rublje dok budem navlačila gornji dio pidžame preko glave, zvuk koji će napraviti poplun kad se uvučem pod njega i zaguram ga pažljivo ispod ramena. Uvijek ista večernja rutina, svaki dan iznova, u beskraj – jednako sigurno, ponavljajuće i dosadno kao uvijek. Mogu sve to odvrtjeti u glavi, minutu po minutu. Mogu vam reći čak i o čemu ću razmišljati dok budem tonula u san. O onome o čemu uvijek mislim: kako sam odlučila ispeći kekse s mrvicama čokolade, prolazit ću u mislima kroz cijeli postupak, korak po korak, od miješanja maslaca do dodavanja ekstrakta vanilije, od toga kako razbijam jaja do toga kako u smjesu ubacujem komadiće čokolade. Onda promatram nastavke na mikseru kako se vrte, potom posudu temeljito čistim gladilicom i vadim tijesto žličicu po žličicu pa ga spuštam na lim za pečenje prekriven papirom u urednim, malim, savršeno razmaknutim redovima. Kolače nisam pekla godinama. Ali svake noći zamišljam kako ih pečem. Kako bi izgledalo da tu svoju rutinu malo prodrmam? Ti si najusamljenija osoba koju poznajem, rekao mi je Hernandez. Iznenada, shvatila sam da je u pravu. Ali to nije dovoljan razlog da spavam s njim. Seks ne može biti lijek protiv usamljenosti. Prije upravo suprotno. 13
Katherine Center
Hernandez. Činilo mi se kao da mi se u srednjoj školi nabacuje tip s kojim radim eksperiment iz kemije. Ili tip iz kemijske čistionice. Ili moj liječnik. Ne, nema šanse da spavam s Hernandezom. To se neće dogoditi. Najvjerojatnije. Nisam bila svjesna da sam zaustavila dah. A onda, preko puta, s druge strane stola, tri mjesta od mene, začula sam poznat zvuk nakon kojeg ti je sve jasno: prikriveno frktanje nosom Velikog Toma, našeg vozača vatrogasnih vozila. To je zvuk koji uvijek proizvede kad nekome nešto gadno smjeste. U sekundi sam ga prostrijelila pogledom. Veliki Tom sjedio je držeći ruku preko usta i nosa, zgrčen kao da prikriva smijeh koji jednostavno više ne može suspregnuti. Vidjela sam ga kako to radi najmanje sto puta. On je taj koji se uvijek prvi slomi. – Moj Bože – rekla sam i okrenula se. Promotrila sam pažljivo ostatak stola. Tu su svi dečki iz moje smjene koji su me došli podržati u mojoj velikoj noći. Bili su savršeni džentlmeni cijelu večer, jeli su zatvorenih usta, sve kako treba. Ali jednom kad je Veliki Tom pukao, svi su puknuli. Samo sam ih pogledala i bilo mi je dosta, sve sam vidjela na njihovim licima – oni se provode! Trijumf, radost što su nekome smjestili. Uspjeli su me zeznuti. Okrenula sam se prema Hernandezu i snažno ga šakom udarila u rame. – Stvarno? Nikada me dosada nisu uspjeli zeznuti. A nije da nisu probali. A što da kažem? Nitko nije savršen. Jednom kad je kontrola popustila, više se nisu mogli suzdržavati. Počeli su pokazivati rukama prema nama i pobjednički dizati ruke u zrak. I smijati se tako snažno da se stol počeo tresti. 14
Što spašavamo iz požara
Reichman, Nolan, Trey, Veliki Tom, a posebno Hernandez – sad su već hučali oduševljen i naginjali se unatrag udahnuti zrak crveni u licu. Dala sam im tu jednu minutu. Zaslužili su je. A onda sam se i ja počela smijati – jer sam konačno osjetila olakšanje. Svijet je ponovno normalan, sve funkcionira kao dosada. Udahnula sam duboko jer sam konačno shvatila: nije mi Hernandez uletio da zabrijemo. Htio me zeznuti pred svima. Hvala Bogu. To je samo šala. Kad se Hernandez konačno dovoljno smirio da može govoriti, pokazao je prema meni. – Popušila si foru do kraja. Udarila sam ga u rame. – Znaš što, zapravo si me prepao! I to baš danas. – Činilo nam se da ti je potrebno nešto kako bi ti odvratilo misli – rekao je Hernandez. A onda pokazao na Velikog Toma. – Ti si me sabotirao. Baš je htjela pristati. – Naravno da nisam. – Čuj, jesi – odgovorio je Hernandez. – Ako mi nešto ide od ruke... Svaka kaže ‚da‘. – Ja nisam svaka, ja sam vatrogasica. – I upravo si mislila pristati. Bacila sam žemlju na njega. – Samo ti sanjaj. No, jedno mu moram priznati, izrekao je nekoliko točnih tvrdnji. Možda i previše. Hernandez je posegnuo u džep izvaditi novčanik. – Kvragu, upravo sam izgubio dvadeset dolara. I drugi su počeli vaditi novčanike. – Nikad se nemoj kladiti s Hanwellicom – rekao mi je Veliki Tom i namignuo. Novac se počeo dodavati preko stola. Dečki su plaćali ili skupljali lovu brojeći novčanice. 15