Vrati me by Mozaik knjiga

B. A. Paris VRATI ME

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodevedesetosam Naslov izvornika

Bring Me Back

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

Marija Morićxxxxxxxxxxx Tisak

Denona, Zagreb, xxxxxxxxxxx 2019.

ISBN 978-953-14-2496-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxxxxx. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

B. A. Paris

Vrati me S engleskoga prevela MAja opaÄ?iÄ&#x2021;

Za Christine, najbolju sestru na svijetu

DVANAEST GODINA RANIJE

Ispitanik: Finn McQuaid Datum: 15. 03. 2006. Sat: 3.45 Mjesto: Fonches Vraćali smo se sa skijanja u Megèveu. Ja sam odlučio da na putu kući stanemo u Parizu. Trebalo je to biti iznenađenje za Laylu, koja nikad ondje nije bila. Večerali smo u restoranu pored katedrale Notre-Dame, nakon čega smo se otišli prošetati uz Seinu. Mogli smo prenoćiti u Parizu – sad žalim što nismo – ali oboje smo željeli čim prije stići kući, u našu kućicu u selu St Mary’s u Devonu. Moralo je već biti oko ponoći kad smo krenuli iz Pariza. Nakon otprilike sat i pol trebao sam na zahod pa sam sišao s autoceste na odmorište u Fonchesu. Ondje nema benzinske postaje, ni zalogajnice, ali znao sam da zahod postoji jer sam već za ranijih odlazaka na skijanje u Megève znao navratiti onamo. Parkiralište je bilo pusto, ako izuzmemo automobil koji sam vam već spomenuo, parkiran točno ispred zahoda. Mislim da je bilo nekoliko kamiona na njihovom parkiralištu, s druge strane; morala su biti barem dva: onaj koji sam vidio kako odlazi i onaj drugi, s čijim smo vozačem kasnije razgovarali. Po autu nam se kotrljala prazna boca vode, a putem iz Megèvea jeli smo grickalice, pa sam prošao pored zahoda i 7

B. A. Paris

odvezao se do kraja parkirališta da bacim ambalažu u kantu za smeće. Ja … trebao sam se parkirati pred zahodom i pješice otići do kante. Da sam to učinio, bio bih bliže. Trebao sam biti bliže. Layla je spavala – zaspala je čim smo se uključili na autocestu – nisam je želio buditi pa sam neko vrijeme sjedio da se malo opustim. Probudila se kad sam počeo skupljati smeće po autu. Nije htjela ondje ići na zahod, rekla je da će radije pričekati da stanemo na pravom odmorištu, s benzinskom crpkom i restoranom. Dok sam izlazio iz automobila, rekao sam joj da se zaključa jer mi nije bilo drago što je ostavljam samu u mraku. Ona stvarno mrzi mrak, znate. Prilazeći zahodu, mimoišao sam se s nekim muškarcem, a minutu-dvije iza toga čuo sam automobil kako odlazi. Muškarac je bio niži od mene, možda metar i osamdeset? Mislim da je bio tamnokos, siguran sam da je imao bradu. Brzo sam obavio što sam imao; nije mi se sviđalo u zahodu, bio sam uznemiren, kao da me netko promatra. Možda zato što su vrata jedne kabine bila zatvorena. Dok sam hodao prema automobilu, čuo sam kamion kako kreće s parkirališta. Gledao sam ga kako se uključuje na autocestu. Vozio je brzo, kao da mu se žuri, ali u tom mi trenutku to zaista nije bilo sumnjivo. U daljini sam vidio siluetu našega auta; bio je jedini na parkiralištu jer je onaj drugi – onaj parkiran ispred zahoda – već bio otišao. Tek kad sam se približio, shvatio sam da Layla nije u autu i pomislio da je ipak odlučila otići na zahod. Sjećam se da sam se osvrtao, očekujući da ću je vidjeti kako žuri za mnom – znao sam da je od toga mjesta hvata jeza kao i mene – no nije je bilo pa sam sjeo u auto da je pričekam. 8

Vrati me

Međutim, mrak me počeo previše mučiti pa sam upalio motor i dovezao automobil pred zahod. Ondje je bilo barem malo svjetla, a nisam htio da Layla hoda po mraku sve do kraja parkirališta. Zacijelo je prošlo tek nekoliko minuta kad sam se počeo brinuti. Osjećao sam nelagodu jer se još nije pojavila pa sam izašao iz auta i otišao u ženski zahod da je potražim. Ondje su bile tri kabine: dvije su bile prazne, dok su na trećoj vrata bila zatvorena pa sam pretpostavio da je unutra. Zazvao sam je, ali ništa mi nije odgovorila pa sam rukom gurnuo vrata kabine. S lakoćom su se otvorila. Kad sam vidio da Layla nije ondje, požurio sam natrag van i počeo je dozivati. Mislio sam da je možda, nakon što sam izašao iz auta, odlučila malo protegnuti noge i udahnuti svježeg zraka. No čak sam i u tom trenu znao da ona nikad ne bi odšetala, ne po noći, ne po mrklome mraku, jer – kao što rekoh – mrzi mrak. Otrčao sam iza zahoda da provjerim nije li možda ondje, ali nisam je našao pa sam iz prtljažnika uzeo baterijsku svjetiljku i proširio svoju potragu na cijelo odmorište. Neprekidno sam je glasno dozivao. Na parkiralištu za kamione još je uvijek jedan bio parkiran pa sam otišao onamo i viknuo, nadajući se da ću pronaći nekoga da mi pomogne u potrazi. No u vozačkoj kabini nije bilo nikoga, a kad sam zalupao na vrata, nitko mi nije odgovorio pa sam pretpostavio da vozač spava iza. Lupao sam i na ta vrata, ali nitko nije otvorio. Izvadio sam mobitel i vidio da nemam signala. Nisam znao što da radim. Nisam htio otići jer sam se bojao da je Layla negdje pala i sad tako ozlijeđena leži, ali znao sam da je nikad neću pronaći samo uz svjetlost baterijske svjetiljke. Stoga sam se vratio 9

B. A. Paris

u automobil i odvezao se do najbliže benzinske postaje najbrže što sam mogao. Utrčao sam dozivajući pomoć. Jedva su me razumjeli jer slabo govorim francuski no naposljetku su pristali pozvati policiju. A onda ste došli vi, obratili mi se na engleskom i odveli me natrag na odmorište da mi pomognete pronaći Laylu, jer sam je doista morao pronaći. To je iskaz koji sam dao policiji negdje u blizini autoceste A1 u Francuskoj. Bila je to istina. Samo ne baš potpuna.

PRVI DIO

JEDAN

Sada

obitel mi zazvoni dok prolazim kroz ostakljeno predvorje Harryjeva dojmljiva ureda u ulici London Wall. Okrećem se i bacam pogled na digitalni sat iznad prijamnoga šaltera; tek je šesnaest i trideset, ali nestrpljivo iščekujem odlazak kući. Mjesecima sam neumorno radio na tome da Granta Jamesa, slavnoga magnata, nagovorim da uloži pedeset milijuna funti u Harryjev novi fond i sad sam spreman za slavlje. Harry je u znak zahvalnosti rezervirao stol za Ellen i mene u Hideoutu, najboljem restoranu u Cheltenhamu. Znam da će se ona oduševiti. Nestrpljivo pogledam na mobitel, u nadi da me zove netko kome se ne moram javiti. Očitava se ime pozivatelja: Tony Heddon, detektiv iz policijske postaje u Exeteru. Upoznali smo se prije dvanaest godina, kad su me uhitili za Laylino umorstvo; u međuvremenu se među nama razvilo blisko prijateljstvo. Odlazim do čelične klupe lijevo od prijamnoga šaltera i spuštam aktovku na metalno sjedalo. – Tony – javljam se. – Drago mi je da se čujemo. – Smetam li? – Ma ne – kažem. Primjećujem da Tony zvuči ozbiljno, kao kad me obavještava da je francuska policija opet pronašla tijelo nepoznate ženske osobe. Znam da je u neugodnom položaju pa odlučujem prijeći na stvar. – Je li pronađeno još jedno tijelo? 13

B. A. Paris

– Ne, ništa slično – razuvjeri me on svojim mekim devonskim naglaskom. – Thomas Winter, tvoj nekadašnji susjed u St Mary’su, jučer je došao u postaju. – Thomas? – ponovim iznenađeno. – Čudim se da je još živ. Kako je? – Dobro se drži, ali ima već dosta godina. Upravo zbog toga ne pridajemo previše pozornosti onome što nam je rekao – doda Tony, a onda zastane. Dok čekam da nastavi, u glavi vrtim što im je Thomas uopće mogao ispričati. Sjetim se kako smo prije odlaska u Francusku, prije njezina nestanka, Layla i ja bili najsretniji par na svijetu. – Zašto? Što je rekao? – pitam. – Da je jučer vidio Laylu. Srce mi preskoči. Slobodnom se rukom oslanjam na hladan metalni naslon klupe. Pokušavam pojmiti što mi je to Tony upravo rekao. Znam da čeka da nešto kažem, ali ne mogu. Prepuštam njemu da prekine tišinu. – Rekao je da ju je vidio kako stoji ispred vaše kućice. Kad joj je pokušao prići, pobjegla je – kaže. – Zato što to nije bila ona – kažem bezizražajnim glasom. – To sam mu i ja natuknuo. Podsjetio sam ga na to da je nije vidio dvanaest godina, no tvrdi da bi je prepoznao i nakon pedeset. Imala je kapuljaču na glavi, ali on je čvrsto uvjeren da je to bila Layla. Navodno zbog držanja. – Ali nije s njom razgovarao. – Nije. Rekao je, citiram: „Kad sam je zazvao, okrenula se, ali onda me vidjela i pobjegla.“ Kaže da je otrčala prema kolodvoru, no u to se vrijeme ne mogu kupiti karte, a ne možemo pronaći nikoga tko je vidio ženu koja čeka vlak. Ondje nema nadzornih kamera pa smo zapeli u slijepoj ulici. 14

Vrati me

Pokušavam smisliti pametan odgovor. – Ne misliš valjda da je to doista bila Layla? Nakon toliko godina? Nemoguće. Tony duboko uzdahne. – Mislim da cijelu priču možemo pripisati bujnoj mašti gospodina Wintera. Samo sam te htio obavijestiti, ništa više. – Dobro, hvala, Tony. – Želim prekinuti razgovor, ali čini mi se prebrzo. – Kad odlaziš u mirovinu? U rujnu, zar ne? – Da, za dva mjeseca. Iako ne znam što ću sa sobom kad konačno odem. Hvatam se za njegovu zadnju opasku. – Za početak možeš svratiti do nas. Znam da bi ti se Ellen razveselila. – Može, naravno. Možda razumije da mi nije do razgovora jer mi kaže da mora obaviti još jedan telefonski razgovor. Na trenutak nepomično stojim, pokušavajući stvari sagledati u pravom svjetlu. Pitam se zašto Thomas misli da je vidio Laylu. Na brzinu računam: proslavili smo njegov osamdeseti rođendan nedugo prije odlaska na onaj kobni odmor u Francusku 2006., što znači da su Thomasu sada devedeset i dvije godine. U njegovim se godinama ljudi lako zbune. Moguće da je riječ tek o tlapnjama jednoga starca. Da, sigurno je tako. Samouvjereno vadim ključeve iz džepa i krećem prema parkiralištu. Kući putujem nevjerojatno dugo, što i nije čudno s obzirom na to da je petak poslijepodne. Dok prolazim pored znaka na ulazu u selo – „Dobro došli u Simonsbridge, pazite na brzinu“ – ponovno počinjem osjećati ranije uzbuđenje zbog uspješno sklopljenoga posla. Baš lijepo od Harryja što nam je rezervirao stol u Hideoutu. Savjetovao mi je da probam srneći odrezak; vjerojatno ću ga poslušati. 15

B. A. Paris

Minutu kasnije zaustavljam se pred našom kućom. Možda izvana i ne izgleda naročito, ali moja je sigurna luka, a ima i vrt, moje utočište. U normalnim bi okolnostima Ellen stajala na vratima, nestrpljivo me iščekujući kao i ja nju. Najčešće je već šuškanje šljunka pod gumama trgne iz rada na trenutnoj ilustraciji pa otvara vrata kuće prije no što uspijem izaći iz auta. No ne i danas. A danas mi se to čini zlokobno. Govorim samome sebi da ne budalim, da Ellen ne otvara vrata baš svaki put i da bi me svakako ondje dočekala da sam joj ranije bio javio dobre vijesti. Međutim, htio sam joj ih priopćiti oči u oči, želio sam vidjeti kako hvali moju pamet, a ne samo čuti te riječi preko telefona. Znam kako to zvuči. Nije da imam toliki ego, ali sklapanje ovoga posla vrhunac je moje karijere. Kad uspijete pridobiti ulagača kakav je Grant James, osjetite nalet adrenalina. Osjećaj je čak i bolji od euforije koja me preplavi kad nadmudrim velike igrače na burzi. Zvuk otključavanja brave nije ju privukao vratima. Ni nju ni Peggy, našu irsku setericu, što je još čudnije. Ne dozivam ih, već krećem u potragu za Ellen, dok u meni već polako tinja zabrinutost. Otvorivši vrata dnevnoga boravka, ugledam je kako sklupčana leži u jednom od naslonjača, odjevena u moju traper košulju, koju mi uporno krade iz ormara. Ne smeta mi to, divna je u njoj. Koljena je privukla prsima, a košulju navukla preko njih, poput šatora. Moj uzdah olakšanja zapne mi u grlu kad vidim kako tupo zuri kroz prozor, zagledana u daleku prošlost. Dugo nisam vidio taj pogled, ali jako ga dobro poznajem. Sad mi je jasno zašto Peggy, koja uvijek osjeća Ellenino raspoloženje, šutke leži pod njezinim nogama. – Ellen? – tiho je zazovem. Okreće glavu prema meni. Kad me uspije fokusirati, brzo ustaje. 16

Vrati me

– Oprosti – turobno kaže i priđe mi žustrim korakom. Peggy je pospano slijedi, vidi se da je već stara. – Odlutala sam u mislima. – Vidim. Pruža ruku prema mome licu i ljubi me. – Kako ti je bilo na poslu? – Dobro – kažem. Vijesti o sklopljenome ugovoru zasad stavljam na led. – Kako si ti provela dan? – Isto dobro. Međutim, njezin je smiješak malo previše radostan. – O čemu si razmišljala kad sam došao? Odmahne glavom. – Ni o čemu. Kažiprstom joj podignem bradu, tako da ne može izbjeći moj pogled. – Znaš da to kod mene ne pali. – Nije ništa, stvarno – ustraje Ellen. – Reci mi. Jedva primjetno slegne ramenima. – Ništa naročito, ali kad sam se popodne vratila iz šetnje s Peggy, pronašla sam ovo – izvlači nešto iz džepa košulje – na pločniku pred kućom. Spuštam pogled na njezin dlan i vidim oslikanu drvenu babušku. Kao da me munja ošinula. Odmah zatim osjetim bijes kad mi na trenutak sine sumanuta pomisao da mi je Ellen kopala po radnoj sobi, no onda se sjetim da ona takvo što nikad ne bi učinila. Svim se silama koncentriram da suzbijem gnjev u sebi. Uostalom, rekla je da je babušku pronašla na pločniku pred kućom, zar ne? – Očigledno je nekome ispala – kažem, najležernije što mogu. – Primjerice nekom djetetu na putu iz škole. – Znam. Ali podsjetila me na … – zastaje. – Da? – pokušavam je potaknuti da dovrši rečenicu. Psihički se pripremam jer znam što će reći. – Na Laylu. – Kao i uvijek, njezino ime ostaje visjeti između nas. A danas se zbog Tonyjeva poziva čini težim nego inače. 17

B. A. Paris

Ellen se odjednom nasmije i razbije tmurnu atmosferu. – Sad barem imam cijeli komplet. – Naravno, znam što time hoće reći. Upravo mi je Layla prva pričala o tome kako su i ona i Ellen imale komplet babuški, a onda je jednoga dana najmanja babuška iz Ellenina kompleta nestala. Ellen je optužila Laylu da ju je uzela, no Layla je tvrdila da nije. Babuška nikad nije pronađena. Sada, trinaest godina nakon što sam prvi put čuo tu priču, primjećujem kako je ironična: baš poput Ellenine babuške, i Layla je nestala bez traga. – Možda da je staviš na zidić pred kućom, kao što ljudi znaju staviti pronađene rukavice – kažem. – Netko bi je mogao tražiti. Lice joj se objesi i odmah mi je krivo. Naposljetku, riječ je o običnoj babuški. No nakon Tonyjeva poziva, njezin mi pronalazak teško pada. – To mi nije palo na pamet – kaže Ellen. – Uostalom, sad ti mogu kupiti babuški koliko ti srce poželi – kažem, iako oboje znamo da uopće nije to posrijedi. Ellen razrogači oči. – Hoćeš reći …? – Da – kažem. Podignem je i zavrtim oko sebe. Ponovno primijetim koliko je lakša od Layle. Pramenovi kestenjaste kose pobjegnu joj iz kratkoga repića i padnu oko lica. Snažno mi se uhvati za ramena. – Grant James pristao je na ulaganje? – zacvili. – Jest! – kažem dok potiskujem sjećanja na Laylu. Zaustavljam se i spuštam Ellen na pod. Zavrti joj se u glavi pa malo posrne prema meni. Privijam je u zagrljaj. – Pa to je divno! Harry je sigurno oduševljen! – Izvlači se iz moga naručja. – Tu me čekaj, odmah se vraćam. Nestaje u kuhinji, a ja sjedam na kauč i čekam. Peggy mi se zavuče između nogu. Primam njezinu glavu u svoje ruke i teškoga srca primjećujem kako je posijedila. Nježno je povlačim za uši, 18

Vrati me

onako kako voli, i kažem joj da je ljepotica. Često joj to govorim, možda i prečesto. Ali ruku na srce, Peggy meni nikad nije bila samo Peggy. A sada me, nakon pronalaska one babuške, zbog toga grize savjest. Nemiran sam, prepun kinetičke energije pa ne mogu mirno sjediti. Želim otići u svoju radnu sobu – u kućicu u vrtu, izrađenu po mojim zamislima – i uvjeriti se da je moja babuška, ona za koju Ellen ne zna, još uvijek ondje, u svome skrovištu. Ipak, primoram samoga sebe da budem strpljiv, podsjećam se da mi je život u savršenom redu. Unatoč tome, teško mi je i upravo se spremam otići potražiti Ellen kadli se ona vrati s bocom pjenušca u jednoj i dvije čaše u drugoj ruci. – Savršeno – kažem i nasmiješim joj se. – Sakrila sam ga u hladnjaku prije dva tjedna – kaže, spusti čaše na stol, a bocu pruži meni. – Mislio sam na tebe – kažem, uhvatim bocu i zajedno s njom privučem je k sebi. – Ti si savršena. – Na trenutak je čvrsto držim, s bocom pjenušca stisnutom između naših tijela. – Jesi li svjesna kako si lijepa? – Ne zna primiti kompliment pa spušta glavu i ljubi me u rame. – Kako si znala da ću uspjeti pridobiti Granta? – Nisam znala. Da nisi uspio, pjenušac bi nam poslužio da utopimo tugu. – Vidiš? Zato kažem da si savršena. – Poljubim je i puštam iz zagrljaja, odvrnem žicu i izvučem čep iz boce. Pjenušac šikne van pa Ellen brže-bolje zgrabi čaše sa stola. – Pogodi kamo te večeras vodim! – kažem dok ih punim. – McDonald’s? – zafrkava me. – Hideout. Oduševljeno me pogleda. – Stvarno? – Stvarno. Harry nam je rezervirao stol u znak zahvalnosti. 19

B. A. Paris

Kasnije, dok se ona na katu sprema za izlazak, odlazim u svoju radnu sobu u vrtu, sjedam za stol i otvaram desnu gornju ladicu. Stol je starinski, izrađen od orahovine, a ladica je tako duboka da se moram istegnuti ne bih li dohvatio drvenu pernicu skrivenu u samome dnu. Iz nje vadim malenu babušku. Potpuno je ista kao ona koju je Ellen pronašla ispred kuće. Dok mi se prsti ovijaju oko njezina glatkog, lakiranog tijela, osjećam dobro poznato nelagodno stezanje oko srca: spoj čežnje i kajanja, samoće i beskrajne tuge. I zahvalnosti, jer da nije bilo ove drvene lutkice, mogli su mi suditi za Laylino umorstvo. Bila je njezina, najmanja iz kompleta babuški koji je imala kao dijete. Kad je Ellenina babuška nestala, Layla je ovu svoju svuda nosila sa sobom jer se bojala da će joj je Ellen uzeti i onda tvrditi da je njezina. Nazivala ju je talismanom; u stresnim situacijama primila bi babušku između palca i kažiprsta i nježno trljala njezinu glatku površinu. Upravo je to radila dok smo se vozili iz Megèvea, zgurena uz vrata automobila. Idućega jutra, kad je policija došla na odmorište, pronašli su babušku ondje gdje sam bio parkirao auto, pored kante za smeće. Na tlu su bili vidljivi tragovi vučenja nogu, što – kao što je moj odvjetnik istaknuo – ukazuje na to da ju je netko izvukao iz automobila, a ona je babušku namjerno bacila u nastojanju da ostavi neki trag. Budući da nije bilo dovoljno dokaza ni za jednu teoriju policije, naposljetku mi je dopušteno da otputujem iz Francuske i zadržim babušku. Vraćam je u njezino skrovište i odlazim pronaći Ellen. No kasnije, dok isprepleteni ležimo u krevetu, siti nakon fantastične večere u Hideoutu, šutke proklinjem babušku koju je pronašla toga dana. Ona je samo još jedan podsjetnik na to da se, ma koliko godina prošlo, Layle nikad nećemo osloboditi. Ne prođe mjesec a da ne čujemo njezino ime – netko ga zazove na ulici, nosi ga junakinja u knjizi ili filmu, ili novootvoreni 20

Vrati me

restoran, ili koktel, ili hotel. Barem se više ne moramo boriti s tvrdnjama raznih ljudi da su vidjeli Laylu – već se godinama nitko nije javio, sve do Thomasa jučer. Kad je tek bila nestala, bilo je na stotine poziva, kao da je ljudima svaka riđokosa žena bila izgledna kandidatkinja. Spuštam pogled na Ellen, usnulu u mome zagrljaju, i pitam se razmišlja li i ona sad o Layli. No ravnomjerno dizanje i spuštanje njezinih grudi odaje mi da je već zaspala, a meni je drago što joj nisam rekao za Tonyjev telefonski poziv. Sve bi ovo bilo mnogo lakše da smo se Ellen i ja zaljubili u nekog drugog. Ne bi trebalo biti važno što je Ellen Laylina sestra, barem ne dvanaest godina nakon njezina nestanka. Ali važno je, naravno da je važno.

DVA

Nekada

ao da je prošao čitav vijek otkako sam te prvi put ugledao, Layla. Nisam siguran znaš li to, ali u to sam vrijeme imao djevojku. Bila ti je sušta suprotnost, velika faca u svijetu marketinga, kao i ja u bankarstvu. U sjećanjima je vrijeme uvijek nekako iskrivljeno: kad pomislim na Harryja i stan na dokovima St Katharine, uvijek se sjetim tebe, iako si ondje provela mnogo manje vremena od moje bivše. Upoznavši tebe, završio sam sa životom kojim sam dotad živio. Sve se počelo dijeliti na „prije Layle“ i „poslije Layle“. Bila je Stara godina 2004., malo iza devetnaest sati. Ti se toga vjerojatno ne sjećaš, ali ja znam da je bilo toliko jer je Harry ustrajao na tome da dovoljno rano krenemo prema kazalištu. Nisam smatrao da je to neka važna večer, ali meni je u to vrijeme ionako malo što bilo važno. Sve dok nisam upoznao tebe. Dok smo se Harry i ja spuštali na stanicu metroa u Liverpool Streetu, nije mi bilo na kraj pameti da bih se mogao zaljubiti. On je morao nadoplatiti svoj pokaz pa je stao u red ispred automata, a ja sam gledao sve te ljude kako žure nekamo dočekati Novu godinu. Nakon nekoliko minuta pozornost mi je privukao bljesak boje u sivilu i crnilu Londončana, bljesak najljepše crvene koju sam ikad vidio. Naravno, to si bila ti – odnosno tvoja kosa. Sjećaš li se kako si stajala meni nasuprot, leđima oslonjena o zid, i u strahu gledala svu tu masu ljudi oko sebe? Izgleda si prestrašeno, no u to 22

Vrati me

su te vrijeme mnoge stvari plašile: gomile ljudi, psi, mrak. Toliko si se bojala pasa da bi prešla na drugu stranu ceste ako bi vidjela psa kako ti ide ususret, čak i ako sam ja bio s tobom, čak i ako je pas bio vezan. A toga dana na stanici podzemne željeznice, dok si se sve više privijala uza zid da izbjegneš brojne prolaznike, umjetna svjetlost svjetiljke obasjala je tvoju kosu i ona je izgledala kao da gori. U svojoj kratkoj ljubičastoj suknji i gležnjačama na vezanje, takva obla i ženstvena kakva si bila, u potpunosti si odudarala od svih onih mršavih žena u elegantnim kostimima i tamnim zimskim kaputima. A onda si podigla glavu i pogledi su nam se sreli. Bilo mi je neugodno što si me uhvatila kako zurim u tebe pa sam pokušao odvratiti pogled. No tvoje su me oči vukle k sebi i nisam ni znao što radim, a već sam se probijao kroz masu na stanici. – Trebaš li pomoć? – pitao sam gledajući u tvoje zelenosmeđe oči. Kasnije sam naučio da se za takve oči kaže da su boje lješnjaka. – Čini se da si se izgubila. – Samo nisam očekivala da u Londonu vlada ovakva gužva – odgovorila si sa škotskim prizvukom u glasu. – Koliko ljudi! – Stara je godina – objasnio sam. – Svi idu nekamo slaviti. – Znači, nije uvijek ovako? – Obično samo rano ujutro i kasno popodne. Jesi li htjela kupiti kartu? – Da. – Kamo ideš? Sjećaš li se što si odgovorila? – U hostel – rekla si. – A gdje je? – pitao sam. – Nisam sigurna. Blizu Piccadilly Circusa, mislim. – Znaš li adresu? – Odmahnula si glavom. – Možda ti piše na rezervaciji? – ustrajao sam. Tada si priznala da uopće nisi rezervirala sobu. 23

B. A. Paris

Tvoja naivnost u isti me tren prenerazila i očarala. – Teško ćeš pronaći slobodan krevet na Staru godinu – objasnio sam ti. Problijedjela si i iskočile su ti pjegice. U tom sam se trenu zaljubio u tebe. – Imaš li mobitel? – pitao sam. Ponovno si odmahnula glavom. – Nemam. Nikad nisam upoznao nekoga tako neorganiziranog, tako netaknutog modernim životom i londonskom ludnicom. Osjećao sam se kao da sam trgnuo čašicu žestokog. Da je posrijedi bio netko drugi, okrenuo bih se i otišao prije no što bi me taj stigao pitati gdje može pronaći broj kakvog hostela. No već mi je postajalo jasno da od tebe ne mogu otići. – Koliko ti je godina? – pitao sam. Odjednom sam morao doznati sve o tebi. – Osamnaest. Još malo pa devetnaest. – Prkosno si podignula glavu. – Nisam pobjegla od kuće, ako to misliš. Nisam znao što bih ti na to odgovorio, no nasreću, pored mene se u tom trenu pojavio Harry. – Posvuda te tražim. Nisi li ostao stajati ondje? I dalje nisam micao pogled s tebe. – Ova mlada dama traži hostel u blizini Piccadilly Circusa. Znaš li gdje je? – pitao sam. Pouzdano sam znao da ne zna; već sam planirao da te dovedem u naš stan. – Nažalost, ne znam. – Zamišljeno te pogledao. – Sigurno su ti pri rezervaciji rekli adresu. – Nije rezervirala. Razrogačio je oči. – Teško da ćeš na Staru godinu naći slobodan krevet. – A što da onda radim? – pitala si. U glasu ti se sad već osjetila lagana panika. 24

Vrati me

Harry se počešao po glavi, kao i uvijek kad bi naišao na problem. – Nemam pojma. – Morat ćemo nešto smisliti – tiho sam rekao. Okrenuo se prema meni, s pogledom koji je govorio „ovo nas se ne tiče“. I imao je pravo, njega se to nije ticalo, samo mene. – Čuj, idem joj pomoći da pronađe neki hostel, hotel ili već nešto – rekao sam mu. – Ne možemo je samo tako ostaviti ovdje. – Možda joj može pomoći netko drugi. Mi idemo u kazalište – podsjetio me. – Ne brini, snaći ću se ja – rekla si. – Već sam ti oduzela dovoljno vremena. Sama sam si kriva, trebala sam planirati unaprijed. Samo što nisam ni slutila da je London ovako … – tražila si riječ – … lud. Posegnuo sam u džep jakne i izvadio novčanik. – Izvoli – rekao sam izvlačeći kartu za kazalište i dajući je Harryju. – Povedi Samanthu. Ionako je htjela ići, zar ne? – Jest, ali … Utisnuo sam mu kartu u dlan. – Sve je u redu. Vidimo se kasnije na tulumu. – Pokušavao je uhvatiti moj pogled, no ja sam ga ignorirao. – Nazovi Samanthu. Neka dođe u kazalište. – Prije no što je uspio išta više izgovoriti, uzeo sam tvoju torbu i krenuo preko stanice. – Slijedi me. Išao sam prema izlazu; srce mi je divlje lupalo, kao i uvijek kad sam se spremao učiniti nešto uzbudljivo ili opasno. Bilo me strah da ću te izgubiti u masi ljudi na ulici pa sam te primio za ruku. – Drži se uz mene! – povikao sam nadglasavajući buku prometa. Čvrsto si stisnula moju ruku. – Ne brini, hoću! – doviknula si mi. Nadao sam se da zaista i hoćeš, zauvijek.

TRI

Sada

ubota je pa s Peggy odlazim po kruh dok Ellen još malo odspava. Nedjeljom sam obično ja taj koji spava duže, a Ellen dotle peče jaja sa slaninom. Ona kaže da ćemo jednoga dana biti prestari za dugo spavanje pa ćemo ustajati u zoru i kuhati kašu jer nećemo poželjeti ni trenutka duže ostati u krevetu nakon što smo se pola noći mučili s nesanicom. Vjerojatno ima pravo. Pekara se nalazi u obližnjem selu, smještena između trafike i mesnice. Kupujem integralni kruh i razne novine, a onda odlazim pozdraviti Roba, mesara. U njegovoj mesnici ugledam lijep komad janjetine za sutrašnji ručak, malo prevelik za Ellen i mene, ali ipak imamo i Peggy. Na povratku kući idem zaobilaznim putem, uz rijeku, i nadam se da neću naletjeti na Ruby, vlasnicu lokalne gostionice Čavka. Ona često ujutro vodi svoga erdel terijera u šetnju, a još mi ju je uvijek nezgodno sresti. S Ruby sam se spetljao 2014., otprilike godinu nakon male komemoracije koju smo održali za Laylu, a na kojoj sam upoznao Ellen. Dotad nitko u Simonsbridgeu nije znao da sam ja bivši dečko one djevojke nestale u Francuskoj o kojoj su svojedobno izvještavali svi mediji. Kad su me razotkrili u jednom novinskom članku nedugo nakon komemoracije, nitko u selu nije se zabrinuo jer tada sam već šest godina mirno živio među njima. Više ih je ulovila znatiželja nego strah: nema svatko potencijalnog ubojicu u svojoj blizini. To mi je dalo samopouzdanja. Prestao 26

Vrati me

sam se skrivati i počeo se družiti s mještanima intenzivnije nego prije. Kad bi me pitali nešto o prošlosti, odgovarao sam iskreno – no neke sam stvari ipak prešutio. Ironijom sudbine, novinar koji me pronašao i „prokazao“ bio je Rubyn rođak. Njoj je bilo žao zbog njegova postupka i za to mi se na razne načine ispričala. Bilo mi je lijepo s Ruby: bila je živahna i opuštena. Harry me u to vrijeme nagovorio da se vratim na posao; preko tjedna bih boravio u njegovu londonskom stanu, dok bih vikendom išao u Simonsbridge vidjeti Ruby i Peggy, koja je boravila u Čavki dok me nije bilo. Što se mene ticalo, naša je veza bila neobavezna. Za mene bi završavala u ponedjeljak ujutro kad bih otišao u London i ponovno započinjala u petak navečer kad bih se vratio u Simonsbridge. Harry je ostao u kontaktu s Ellen nakon komemoracije pa sam od njega doznao da se ona pokušava probiti kao ilustratorica. Kad je napokon pronašla agenta i počela dolaziti u London na sastanke, Harry ju je pozivao da odsjedne kod njega. Isprva sam se držao na odstojanju, puštao ih da večeraju udvoje i pitao se ima li čega među njima. Kad joj je krenulo na poslovnom planu, počela je češće dolaziti u London, a ja sam shvatio da se veselim njezinim dolascima. Katkad bi nam se pogledi sreli preko stola; ja bih odvratio pogled, čvrst u svojoj odluci da se ne upuštam ni u što. No onda sam je počeo pozivati na vikende u Simonsbridge. Dok smo se jedne večeri izležavali pred kaminom, nadvila se nad mene i poljubila me. Završili smo u krevetu. Nije mi bila namjera lagati Ruby kad me pitala za Ellen, no bilo me sram što sam se upustio u vezu baš s njom. Razumijem da je Ruby bila povrijeđena kad mi se Ellen lani doselila. Možda griješim dušu, ali od prvog trenutka sumnjam da za novinski naslov „Dečko nestale djevojke sad živi s njezinom sestrom“ mogu zahvaliti upravo njoj. Ellen i ja se sad spremamo vjenčati, a ja želim 27

B. A. Paris

odgoditi razgovor o tome – onaj u kojem mi Ruby kaže kako joj je drago zbog nas, a istovremeno me ubija pogledom – dok se i sâm ne priviknem na novu situaciju. Nismo odlazili u Čavku otkako je prije dva tjedna u lokalnim novinama objavljena najava našega vjenčanja. Ellen je ustrajala na objavi jer je smatrala da će tako svi, a pogotovo Ruby, znati da je naša veza ozbiljna i trajna. Mislim da se zapravo nadala da će utišati šaputanja onih koji misle da nas dvoje ne bismo trebali biti zajedno. Ne sviđa se svima što se ženim Laylinom sestrom. Ne kažu nam to u lice, ali vidim im u očima i čujem u glasu kad nam čestitaju. Pozovem Peggyy i ona izlazi iz rijeke, stresa vodu sa sebe i trči prema meni, a ja skrećem na puteljak prema cesti, sretan što sam uspio izbjeći Ruby. Dok se približavam kući, vidim nešto na kamenom zidiću. Prepoznajem babušku koju je Ellen pronašla prošli tjedan. Toliko ju je dugo zadržala i tek je sad stavila onamo gdje ju je pronašla. Znači, toliko joj znači. Opet osjećam grižnju savjesti što sam joj rekao da je ne može zadržati; teško da će vlasnik doći tražiti babušku. Muči me još nešto. Ovo samo dokazuje da mi se Ellen nikad ne protivi, uvijek me sluša. Premda nam je zbog toga suživot miran i skladan, mene to zbunjuje. Stavljam babušku u džep traperica i ulazim u kuću. Očekujem da ću je zateći u kuhinji, no ona me pozdravi s kata. Šaljem Peggy gore po nju dok ja na mobitelu provjerim stanje na burzi. Nekoliko minuta kasnije Ellen dolazi u kuhinju. Izgleda tako zamamno u svojoj oskudnoj pidžami da bih je najradije podigao u naručje i odnio natrag u krevet. – Nadam se da nisi bila ovako odjevena kad si izašla – zafrkavam je. – Izašla? 28

Vrati me

– Dok si vraćala babušku. – Zavlačim ruku u džep želeći je iznenaditi. Zašto da ne zadrži babušku? – Ali nisam je još vratila. Pogledam je misleći da se šali. Odjednom se sva zajapurila. Prsti, stegnuti oko babuške, slede mi se. – Kako to misliš, nisi je još vratila? – Namjeravala sam nakon doručka – odgovara. Moju šokiranost pogrešno tumači kao ljutnju. – Ne bih je bila zadržala. – Gdje je sad? – Krivo mi je što zvučim bijesno, jer nisam bijesan. Uznemiren sam. Brzim korakom odlazi iz kuhinje po veliku babušku s ormarića od tikovine u našoj blagovaonici, gdje stoji otkako se Ellen lani doselila k meni. Odvrne je posred tijela, izvadi manju babušku, odvrne i nju, izvadi iduću, odvrne je, izvadi iduću. Dok otvara posljednju babušku, odjednom mi sine da se šali, da unutra neće biti ničega, nego će se ona nasmiješiti i reći mi da ju je, naravno, vratila pred kuću. Podižem jednu obrvu dok mi osmijeh već titra na usnama. – Evo je. – Vadi najmanju babušku i spušta je na stol među njezine raspolovljene sestre. – Samo sam je kratko htjela zadržati. Postojano se smješkam i ležerno izvlačim ruku iz džepa. Babušku koju sam pronašao na zidiću ne vadim. – Ma sve je u redu, zadrži je ako želiš. Sumnjičavo me pogleda. – Stvarno? – Da. Ionako je nitko neće tražiti, zar ne? – Mislim da neće. – Počinje ponovno sastavljati babuške, ali ne slaže ih jednu u drugu, već ih reda u vrstu po kuhinjskoj radnoj plohi, od najveće do najmanje, koja je posve ista kao ostale babuške u kompletu. – I evo ih, savršena peteročlana obitelj. Baš čudno da sam nakon toliko godina napokon pronašla onu koja je nedostajala. 29

B. A. Paris

Okrećem joj leđa, pitajući se što bi rekla da zna da sam upravo pronašao još jednu babušku. Da je Laylino tijelo ikad pronađeno, Ellen bi babuške smatrala bizarnom slučajnošću. Međutim, nije pronađeno. A posljednje što želim je da Ellen pomisli da je Layla još živa. Ne želim joj pobuditi lažnu nadu.

ČETIRI

Nekada

e nam je noći trebalo trideset i šest minuta od stanice podzemne željeznice u Liverpool Streetu do dokova St Katharine. Dok smo se probijali kroz masu razdraganih ljudi pred gostionicama i otmjenim vinotekama, ponavljao sam si da se osjećam opijeno zbog ugođaja. No znao sam da si pravi razlog ti. – Kako se zoveš? – pitao sam te. – Layla. – Očekivao sam neko tradicionalnije škotsko ime – priznao sam. – Ja sam imala sreće jer mi je mama birala ime. Sestra je lošije prošla, njoj je ime birao tata. On je rodom s otoka Islaya pa ju je nazvao Ellen, po mjestu Port Ellen. – Svejedno je to lijepo ime. – Istina. A ti? Kako se ti zoveš? – Finn. – Irac si? – Jesam. Rođen sam i odrastao u Irskoj – objasnio sam. Nisi se mogla načuditi veličini Londonskoga Towera, koji se osvijetljen ponosno ocrtavao na noćnome nebu, ni veličanstvenosti Tower Bridgea. Dok smo stigli do dokova, gdje su ljudi tulumarili po raznim jahtama i brodovima, bila si sva pod dojmom. – Znači, ovo je London? – pitala si. 31

B. A. Paris

– Jest – rekao sam. Svidjela mi se tvoja reakcija na grad koji sam toliko volio. Zastao sam pred svojom zgradom. – A ovdje ja živim. – To je tvoja zgrada? – Odjednom si se doimala sumnjičavo. Sjetio sam se da smo ti zapravo tražili hostel ili hotel. – Da. Nema šanse da večeras nađeš prenoćište. Prespavaj kod mene i Harryja. Sutra ćemo ti pronaći hostel. – Nisam te uvjerio. – Imamo malu radnu sobu, u njoj je kauč na razvlačenje na kojem možeš prespavati. Bit ćeš na sigurnom, obećavam. Ukucao sam ulaznu šifru; nakon kraćeg oklijevanja ušla si za mnom. U dizalu si se opet uznemirila – razumljivo, ipak sam te manje-više kidnapirao. Želio sam te umiriti, reći ti da ti doista nisam lagao, da nikad ne bi uspjela pronaći smještaj za tu noć jer je svaki hotel, svaki hostel sasvim sigurno popunjen mjesecima unaprijed. No već smo bili na trećemu katu i nadao sam se da ćeš se opustiti kad vidiš stan. – Bože sveti, je li ovo stvarno tvoj stan? – dahnula si kad sam ti ga pokazao. – Moj i Harryjev. – Predivan je! Idućih nekoliko sati proletjelo je. Bila si gladna, sjećaš se? Pripremio sam ti omlet i, dok smo jeli, pričali smo jedno drugome o sebi. Rekla si mi da si cijeli život živjela na Lewisu, udaljenome otoku u Vanjskim Hebridima, i da si bila prilično sretna sve dok ti u tvojoj petnaestoj godini nije umrla majka. Nakon toga situacija se pogoršala, rekla si. Otac ti se propio i otada si brojila dane do punoljetnosti, da možeš otići. – Božić sam još provela kod kuće – rekla si. – A onda sam se spakirala i otišla. Čvrsto sam odlučila da prvoga siječnja budem u Londonu. – Na trenutka si šutjela, dok ti se svjetlost masivne lampe iznad kuhinjskoga stola odbijala od kose. – Nova godina, novi život. Barem se nadam da će tako biti. 32

Vrati me

– A što je s tvojom sestrom? – pitao sam. – Zar ona nije željela otići? Oči su ti se napunile suzama. – Jest. Ali na kraju nije mogla. – Zašto? Dugo ti je trebalo da odgovoriš. – Tata mi ima rak. Uz to je dijabetičar. Netko se mora brinuti za njega. – Žao mi je. Odjednom si se nasmijala. Tvoj smijeh ispunio me nelagodom. – Možemo li razgovarati o nečem drugom? Ne želi biti tužna na Staru godinu. – Večeras bih se trebao pojaviti na jednom tulumu. – Prstom sam pokazao kroz prozor prema zgradi s druge strane doka. – Moj šef živi na zadnjem katu. Trebali bismo otići. Nećkala si se. – Nemam što odjenuti za tulum. – Ovako odjevena sasvim si u redu – rekao sam ti. Tuluma se slabo sjećam, znam samo da sam se osjećao kao da sam odjednom zakoračio u paralelni svemir. Ti si stršala među svim tim ženama u haljinama, savršeno manikiranih noktiju, uređenih frizura. Nisam mogao vjerovati da je to još prije nekoliko sati bio moj svijet. Sad mi se činio sumornim i dosadnim, a kad me Caroline obgrlila oko struka i pitala me kako mi je bilo u kazalištu, jedva sam se uspio sjetiti da mi je djevojka. Predstavio sam ti je i ukratko joj objasnio što se dogodilo. Sve joj je to bilo smiješno, možda zbog toga što sam spomenuo hostel. Kad se okrenula i pogledala me podignutih obrva, vidio sam da se smije tebi. Mrzio sam je zbog toga podsmijeha. Nesvjesno sam stegnuo šake.

PET

Sada

evjerojatno je kako mi one dvije babuške ne daju mira. Bilo bi mi lakše da sam bacio onu koju sam pronašao, ili da sam je barem spremio u ladicu skupa s onom koja je pripadala Layli. Umjesto toga, držim je uza se, u džepu, kao podsjetnik da se ne opustim previše. Međutim, ona me neminovno podsjeća na Laylu. Uz to, Ellen je cijelu obitelj babuški ostavila da stoji u vrsti. Trebala ih je ponovno složiti jednu u drugu i vratiti ih u blagovaonicu. Neću je zamoliti da ih makne jer im ne želim pridavati preveliku važnost. Ne bih da ona pomisli kako se uz njih osjećam nelagodno. No činjenica je da je upravo tako. Možda zbog toga što ih Ellen stalno traži pogledom, kao da se želi uvjeriti da je najmanja babuška i dalje ondje, da neće odjednom nestati poput Layle. Odbacio sam je do željezničke postaje u Cheltenhamu, odakle hvata vlak za London u deset. Ima poslovni ručak s agentom – moraju razgovarati o ilustracijama za novu knjigu – a poslijepodne ide u kupnju pa je neće biti dokasna. Mogao sam ići s njom, otići do ureda, ali ovih dana uglavnom radim od kuće. Cijeli mi je zid u radnoj sobi prekriven monitorima pa mogu raditi jednako kvalitetno kao u tvrtki. Provjeravam stanje na burzi, čitam najnovije vijesti, nazivam nekoliko ljudi, gledam ima li novih dionica u koje se isplati uložiti. Vijesti obično čitam na internetu, tako mi je praktičnije, ali danas 34

Vrati me

imam prave, tiskane novine. Kupio sam ih jutros na željezničkoj postaji. Stoga se u vrijeme ručka vraćam u kuhinju, skuham si lonac kave i napravim sendvič, a onda, dok mi Peggy leži pod nogama, dva sata čitam novine, od prve do posljednje stranice, ne samo financijsku rubriku kao obično. U Financial Timesu nalazim mali članak o ulaganju Granta Jamesa u tvrtku Richmond Global Equities. Ponovno osjetim sreću što sam ga uspio pridobiti. Harry mi je u mojih četrdeset i jednu godinu bezbroj puta pomogao, pa mi je pravo olakšanje nekako mu se odužiti. Ako je itko utjecao na moj život, onda je to Harry. Bio je najbolji prijatelj moga brata na Londonskoj školi ekonomije. Liam je poginuo u nesreći na motociklu nedugo nakon diplome i Harry mi je bio podrška u tim teškim danima. Otada me izvlačio iz raznih nevolja i u nebrojeno navrata vraćao na pravi put. Priskočio mi je u pomoć prije dvadeset godina, kad sam hitno morao nestati iz Irske: pozvao me da odsjednem u njegovu londonskom stanu dok se ne saberem. Dva mjeseca kasnije više nije mogao trpjeti moje razvlačenje po stanu i samoprijezir pa mi je dao posao u Villiersu, svojoj ulagačkoj tvrtki. Ondje sam se zainteresirao za tržište novca i ubrzo sam među brokerima postao poznat po svojoj bezobzirnosti. Bio je uz mene i dok sam proživljavao noćnu moru nakon Laylina nestanka. Angažirao je najbolje odvjetnike i izvukao me iz Francuske čim me tamošnja policija pustila. Proveo je silne sate u našoj maloj kući u selu St Mary’s, pokušavajući pronaći Laylu preko svojih poznanstava, ali i sastavljajući obavijesti o nestanku, koje je onda poslao u Fonches i njegovu okolicu da se razdijele među stanovnicima. Bio je sa mnom i šest mjeseci kasnije, kad više nisam mogao podnijeti nijemo predbacivanje prazne kuće. Poveo me natrag u London, u stan čiji sam i dalje bio suvlasnik. Opet se iskazao devet mjeseci kasnije, kad više nisam mogao trpjeti londonske ulice, kojima je odjekivala 35

B. A. Paris

Laylina prisutnost: pomogao mi je da se preselim u Simonsbridge, seoce u Cotswoldsu. Neki njegov prijatelj selio se u inozemstvo, a svoju je tamošnju kuću odlučio iznajmiti. Isprva mi je u Simonsbridgeu bilo isto kao u Londonu. Živio sam poput pustinjaka, a jedino su mi društvo pravila sjećanja na Laylu i fluktuacije na burzi. Van bih se odvažio samo kad bi mi Harry došao u posjet. On nije mogao podnijeti vonj očaja koji je ispunjavao kuću i uvijek bi me odvukao u Čavku na piće. Izmaglica mi je obavijala misli pa sam bio tek napola svjestan da se sviđam gostioničarki, Ruby. No ja nisam bio zainteresiran, tada još ne. Nakon nekoliko mjeseci Harry me pokušao nagovoriti da se vratim na posao. Kad sam ga odbio – jednom rukom eksajući čašu viskija, a drugom već ponovno posežući za bocom – rekao mi je da bih si trebao nabaviti psa. Tako smo krenuli u potragu. Posjetili smo beskrajni niz azila za životinje, u kojima sam odbio toliko potencijalnih četveronožnih prijatelja da Harry više nije znao što bi mislio. Nisam mu mogao reći što tražim jer ni sâm nisam znao. A onda sam ugledao Peggy. Kad me Harry pitao zašto sam odabrao baš nju, nisam mu mogao reći da je to stoga što joj je dlaka iste boje kao Laylina divna kosa. Cijelo me to vrijeme Harry ni jedan jedini put nije pitao što se zapravo dogodilo one noći kad je Layla nestala. Nije ni Ellen. Nije imala nikakvog razloga posumnjati u moju verziju priče, koju su bili prenijeli svi mediji. A onda sam, da bih očuvao vjerodostojnost, shvatio da je moram zaprositi: naime, praktički me uhvatila u laži. Tijekom ispitivanja na policiji, svih onih dugih dana i još dužih noći nakon Laylina nestanka, govorio sam im da sam je tijekom odmora u Megèveu zaprosio i da je ona pristala. U tome nije bilo istine, ali morao sam uvjeriti policiju – i sve ostale – da nam je 36

Vrati me

tih nekoliko posljednjih dana proteklo savršeno. Kako su godine prolazile, pretpostavio sam da su moju laž ionako svi zaboravili. A onda je Ellen prije nekoliko mjeseci iz čista mira rekla da je Layla zacijelo bila oduševljena kad sam je zaprosio. – Jest, bila je – odgovorio sam. Lecnuo sam se što to sad odjednom spominje. – Zacijelo si je silno volio kad si je odlučio zaprositi. – Glas joj je bio tih. – Niste baš dugo bili zajedno. – Zastala je i pogledala me u oči. – Zapravo, bili ste zajedno koliko smo i mi sada. Imala je pravo. U trenutku njezina nestanka Layla i ja bili smo u vezi trinaest mjeseci, a sad je već prošlo više od godine otkako se Ellen doselila k meni. Pogledao sam je, ali nisam mogao proniknuti što misli. Nada li se da ću se i njoj obvezati na isti način? Nikada me nije pitala jesam li Laylu volio više no što volim nju. No toga sam dana shvatio da će Ellen, ne zaprosim li je, misliti da je volim manje. Stoga sam potisnuo osjećaj da nekako izdajem Laylu i zaprosio njezinu sestru. Ellen je odmahnula glavom. – Ne moraš mi nuditi brak samo zato što si ga nudio Layli. Oklijevao sam s istinom jer nisam htio da izgubi dobro mišljenje o meni. – Zapravo joj ga nisam nudio – priznao sam napokon. – Kako to misliš? – To sam samo rekao policiji nakon uhićenja. Htio sam uljepšati stvari. – Znači, nisi je zaprosio? – Nisam. – Ali namjeravao si – ustvrdila je. Htio sam da pomisli kako nju volim više no što sam volio Laylu pa sam odlučio lagati. – Nisam. Iznenađeno me pogledala. – Nisi? 37

B. A. Paris

– Nisam – ponovih. No zapravo sam se uistinu spremao zaprositi Laylu. Trebalo je to biti na njezin dvadeseti rođendan, mjesec nakon povratka iz Megèvea. Sve sam isplanirao, čak sam i prsten kupio. A onda je ona sve upropastila.