Zauvijek u tvom zagrljaju - Kathleen E. Woodiwiss by Mozaik knjiga

kathleen e. woodiwiss

Zauvijek u tvom zagrljaju

naslov izvornika

glavni urednik Zoran Maljković nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb za nakladnika Bojan Vidmar urednica Aleksandra Stella Škec lektor Jakov Lovrić grafička urednica Marija Morić oblikovanje naslovnice Marija Morić fotografija na naslovnici Shutterstock tisak Denona, Zagreb, veljača 2015. ISBN 978-953-14-1748-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000899448. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili druga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja. Radnja ovog djela nije utemeljena na stvarnom događaju. Sva imena, likovi, mjesta i događaji plod su autoričine mašte ili služe stvaranju izmišljene priče i stoga ih se smatra nestvarnima. Svaka sličnost sa stvarnim događajima, mjestima ili osobama, živućim ili pokojnim, u potpunosti je slučajna.

kathleen e. woodiwiss

Zauvijek u tvom zagrljaju S engleskoga prevela

ANDREA PONGRAC

Ovaj roman posvećujem unuci Amber Erin. Zahvaljujući njoj, svatko u obitelji osjeća se uistinu posebno.

PRVO POGLAVLJE

Rusija, istočno od Moskve 8. kolovoza 1620.

unce je pri zalasku svjetlucalo kroz prašnjavu maglicu koja se u bezvoljnom smiraju spuštala nad krošnje, bojeći sitna zrna pijeska treperavim sjenama grimizne sve dok se nije učinilo da se i sam zrak zapalio. Ta je crvenkasta aura bila zao predznak, ne upućujući na mogućnost kiše ili predaha za spaljenu i presahlu zemlju. Neumoljiva vrućina i odulja suša spržile su ravnice i ogoljele stepe, a beskrajne zelene površine uvenule su ostavljajući za sobom tek gust prostirač korijenja. No, u mješovito pošumljenom predjelu Rusije, na sjeveru i istoku omeđenom rijekom Volgom, a na jugu Okom, guste šume kao da nisu bile pogođene izostankom kiše. Unatoč tome, prelazeći tu nepreglednu divljinu, obavijeni golemim oblacima zagušljive prašine nastalim pod topotom konjskih kopita, muku su mučili putnici jedne kočije i vojnici u njezinoj pratnji. Grofica Sinoveja Zenkova nagledala se u životu svakojakih naličja svoje domovine, a svako od njih bilo je jedinstveno poput promjenjivih godišnjih doba. Duge i okrutne zime znale su biti pravo iskušenje i za najodvažnije, dok su u proljeće led i snijeg, rastapajući se, stvarali podmukle kaljuže, koje su se već u prošlosti pokazale dovoljno zastrašujućim odvrativši pljačkaške horde Tatara i drugih osvajača. Ljeto je, s druge strane, bilo prevrtljivo poput lisice – topli povjetarci i prigušeno rominjanje kiše znali su djelovati umirujuće na dušu, ali popraćeni sušom i paklenim temperaturama poput ovih koje su trenutačno zaposjele cijeli kraj, ljeto se znalo osvetiti svakom tko je bio toliko nepromišljen da se otisne na putovanje za žege. Upravo je tu činjenicu grofica Sinoveja mrzovoljno uzela u obzir prije negoli je napustila dom. Vladali su nemogući uvjeti za dulja putovanja kroz Rusiju, posebice za ono na koje je morala odmah poći, a što je učinila s oklijevanjem. Da



Kathleen E. Woodiwiss

Njegovo Veličanstvo, car Mihajlo Romanov, nije zatražio da se pojavi u Moskvi do kraja tjedna i da nije poslao pratnju od dvanaest konjanika pod zapovjedništvom bojnika Nikolaja Nekrasova, nikad se ne bi otisnula na tako mukotrpan put, nego bi radije pričekala da se vrućina povuče. Da je imala izbora, bila bi ostala u Nižnjemu Novgorodu i nastavila oplakivati nedavnu smrt svojega oca. Naravno, običnoj grofici poput nje bilo je posve uzaludno opterećivati se bezizlaznošću nastale situacije kad je ruski car izdao jasnu zapovijed i jedini je mogući izbor bila njezina neupitna pokornost kao njegove odane podanice. Ali, napuštanje doma nije bilo najveće zlo koje ju je pogodilo. Iako već pokunjena zbog toga, doznavši za obznanu Njegova Veličanstva da će po dolasku u Moskvu postati štićenica njegove nećakinje, potonula je u još veći očaj. Naposljetku, bila je jedini potomak pokojnoga grofa Aleksandra Zenkova i time, na svoju žalost, privukla carevu pozornost. Iako nije objasnio kojim joj je povodom odlučio dodijeliti skrbnika, uzme li se u obzir iznimno cijenjen očev položaj izaslanika i njegove mnogobrojne počasti, careva naklonost prema njoj bila je posve razumljiva. Ipak, nije se smatrala bespomoćnom beskućnicom kojoj je najednom potrebna zaštita. Ne samo da je već prerasla dob u kojoj se djevojke obično udaju nego je i postala gospodarica neizmjernih posjeda nakon što su joj oba roditelja preminula. Zašto bi joj, u ime Božje, trebao skrbnik? Nisam siroče ni neko obično čeljade, a tako se odnosi prema meni, s tugom je pomislila kad joj je, protivno njezinoj volji, sinuo jedan drugi, vjerojatniji povod carevu nalogu, na što je ustuknula. Njezino je odulje usidjelištvo vrlo vjerojatno utjecalo na njegovu odluku, posebice ako je bio uvjeren da njezin otac taj problem nije uspio riješiti na zadovoljavajući način prije svoje smrti. Naime, unatoč uvriježenim društvenim pravilima, Aleksandar Zenkov odbio je na silu vjenčati kćer nadajući se da će jednoga dana doživjeti ljubav kakvu je on doživio s njezinom majkom Eleanorom. Iako su neki možda čak bili uvjereni kako tek odgađa pronalazak prikladna supružnika, pobrinuo se da Sinoveja živi visoko iznad uobičajenih standarda za ženske potomke prepisavši joj sve posjede i bogatstvo, domogavši se, usto, jamstva od samoga cara da joj spomenuta imovina po njegovoj smrti neće biti oduzeta. Ali, već puno prije toga usprotivio se običajima pobrinuvši se da joj omogući obrazovanje kod najuglednijih učitelja što iz Rusije, što iz inozemstva.

Zauvijek u tvom zagrljaju



Oni koji su nekoć odmahivali glavom oplakujući izostanak muškoga nasljednika ostali su zatečeni njegovom gorljivošću da svoju kćer uzdigne na status inače zajamčen sinovima. Potom ju je, nakon smrti njezine majke prije otprilike pet godina, uveo kao svoju pomoćnicu u svijet diplomacije i stranih uglednika povjerivši joj značajnu ulogu i naposljetku je uključio u svoja česta putovanja u inozemstvo. Kako je njezina majka bila Engleskinja, govorila je engleski tečno koliko i ruski, a ujedno se dobro služila francuskim i stoga je na sva tri jezika vješto odrađivala poslovnu prepisku s dužnosnicima. Ni sin to ne bi odrađivao nimalo bolje. Unatoč svemu, posve neočekivano došli su je odvesti u Moskvu kao da je careva pokretna imovina i s time se nikako nije uspijevala pomiriti. Umorno se naslonivši laktom na kutni dio rukohvata, drhtavom je rukom pritisnula navlaženi rupčić o čelo pokušavajući prevladati još jedan nalet mučnine, potaknut zasigurno tandrkanjem te sprave za mučenje u kojoj se vozila. Kočija se neumoljivo i divljački zakretala motajući se oko zavoja i poskakivala na duboko izbrazdanim cestama. Iako je zveckanje ukrasa i zvonaca na konjskim uzdama donekle ublažavalo topot kopita i tandrkanje, bila je uvjerena da će tek kraj putovanja odagnati bolno kljucanje koje je osjećala u sljepoočicama. Čak joj se činilo da je i vragolasto kasnoposlijepodnevno sunce želi kazniti zasljepljujući je svojim zrakama kroz okanca i prisiljavajući je da žmiri sve dok kočija nije zašla u hladan i sjenovit predio gorostasnih stabala uz samu cestu, djelomično prošaran sunčevim zrakama. Kad se konačno usudila ponovno otvoriti oči, zaslijepljena točkastom crvenkastom maglicom, nije mogla razaznati ni unutrašnjost kočije ni preostalo dvoje putnika. – Niste valjda čemerni, grofice? – dobacio je Ivan Voronski s podrugljivim osmijehom. Zatreptala je nekoliko puta pokušavajući usredotočiti pogled na muškarca koji nije bio tek njezin suputnik, nego, u neku ruku, i privremeni zaštitnik iako to, naravno, nije zatražila. Nije mogla povjerovati da joj je, unatoč silnom obrazovanju i putovanjima, bilo suđeno završiti pod skrbništvom potpunih neznanaca i da je k njima dovodi, po svemu sudeći, simpatizer Poljaka i jedan od posljednjih fanatika Sigismundovih jezuita. Na to su, naime, sve više ukazivale primjedbe koje je spomenuti samozvani svećenik i učenjak iznosio tijekom njihova prisilnog druženja, ali kako se nije mogla uvjeriti u njegove političke afinitete, odlučila je biti na oprezu.



Kathleen E. Woodiwiss

– Vruće mi je i prljava sam – očajnički je uzdahnula. – Ovaj me neumoljivi tempo strahovito zamara. Iako smo na svakoj postaji morali zamijeniti konje zbog iscrpljenosti, u ova tri dana mi sami nismo dobili priliku za odmor. Nisam li, stoga, posve opravdano čemerna? Njezina postarija služavka Ali McCabe, koja je sjedila uz nju, šutke se nestrpljivo promeškoljila, svjedočeći vlastitoj izmorenosti. Činila se u tom trenutku daleko ranjivijom negoli su njezine šezdeset dvije godine dale naslutiti, ali s druge strane, Sinoveja je bila uvjerena da se i na njezinu licu može prepoznati istovjetna napetost. – Princeza Ana zamolila me da požurimo kako joj se planovi ne bi izjalovili – oholo je odvratio njezin pratitelj kisela lica. – Iz poštovanja prema njezinoj zamolbi i zahtjevu Njegova Visočanstva, ne preostaje nam ništa drugo negoli pokoriti se tomu! Kako se Sinoveji nikako nije svidjela ta njegova spartanska logika, elegantnim je prstima naglo otresla napuhani rukav, a njezin pravilan i lijep nosić odmah se namreškao na oblačić prašine koji se odigao s tkanine. Tamnozelenu haljinu s crnim prugama kupila je u Francuskoj plativši za nju lijep iznos, ali čak da Ana Taraslova pokaže veću toleranciju prema njezinu načinu odijevanja od Voronskog, znala je da će upotrebljivost toga odjevnog predmeta nakon tako iscrpljujućeg putovanja biti ozbiljno dovedena u pitanje. Podigavši pogled, ponovno je zamijetila kako joj se Voronski podrugljivo smiješi i gotovo je u potpunosti bila sigurna što joj time daje na znanje. Isto tako, nije bila iznenađena njegovim prezirom. Vrlo brzo nakon što se ta mračna i asketska spodoba smjestila nasuprot njoj, počeo je nepristojno kritizirati i nju i njezinu postariju irsku služavku. Čak se i u tom trenutku činilo da svoju pobožnost nosi poput kakva ordena i kad ih je pogledao svisoka, oholo podigavši dugačak i tanak nos, Sinoveja je znala da je već donio svoj sud i zaključio kako nikako ne ispunjavaju njegova očekivanja. – Gospodine, biste li nas mogli prosvijetliti iz kojih je točno razloga odabran ovaj vid putovanja – odvratila je podbadajući ga. – Da smo krenuli noću, kako je predložio bojnik Nekrasov, možda bismo izbjegli najveću žegu, a s time i najgoru prašinu! Njegove su oči nato postale još hladnije. – Vrag vlada noću, grofice, a svaka nježna duša trebala bi zazirati od putovanja u doba kad vrebaju demoni.

Zauvijek u tvom zagrljaju



Zakolutala je očima i prizvala Božju pomoć kako bi uspjela zadržati ljubaznost i strpljivost prema tom izrazito tvrdoglavom čovječuljku. Bilo je očito kako uopće nije svjestan činjenice da su već preživjeli paklene muke. – Gospodine, s obzirom na to da ste upravo vi ustrajali na ovakvom načinu putovanja, sigurna sam da, za razliku od nas, uviđate njegove prednosti. Njezina zamaskirana provokacija pobudila je u njemu malo zajedljiviji ton pa je ovoga puta naveo daleko razumniji razlog. – Prije odlaska iz Moskve načuo sam glasine o tome da banda odmetnika luta ovim područjem. Kako je navika ubojica i razbojnika da napadaju žrtve u gluho doba noći, činilo se mudrijim rješenjem putovati danju i izbjeći mogućnost napada iz zasjede. – Uistinu mudra odluka ako, naravno, pritom uspijemo otrpjeti ovu paklenu žegu – kiselo je odvratila. Voronski je teatralno i arogantno izbacio bradu, upućujući joj hladan pogled. – Ako vam nije ugodno, grofice, prije bih rekao da je to stoga što ste pogriješili odabravši tu ekstravagantnu opravu. Jednostavan sarafan u potpunosti bi zadovoljio vaše potrebe, a pritom biste i ispoštovali običaj odijevanja Ruskinja! – Vjerojatno ste u pravu – uzdahnula je Sinoveja obuzdavajući poriv za svađu. Tradicionalni sarafan, duga haljina koja se lagano širila od ramena do poda, daleko bi joj bolje zamaskirao tijelo, ali uobičajeni slojevi odjeće koji se nose ispod i preko tih ponekad skupocjenih i bogato ukrašenih haljina doslovce bi je ugušili. – Nakon svih silnih putovanja brodom naviknula sam na stil odijevanja francuskih i engleskih dvoranki ne smatrajući kako ću se njime ikome zamjeriti. – Onda i te kako griješite, grofice – odmah se obrecnuo. – Da ne posjedujem svećeničku disciplinu, vjerujte da bih se iz ovih stopa razriješio zaduženja koje mi je dala princeza Ana i potražio drukčiji način putovanja. Iskreno, dosad još nisam vidio pravu Ruskinju odjevenu u tako razvratnu stranjsku opravu! Svojim nekontroliranim kritiziranjem opet se ozbiljno poigrao njezinim strpljenjem kao i prvi puta kad je, brzo nakon što se pojavio na njezinu pragu, iznio averziju prema njezinoj odjeći. Znala je, doduše, da bi joj bio daleko naklonjeniji da se uskladila s njegovim stoički crnim ruhom. – Ah, gospodine... – dometnula je Ali, a glas joj je zadrhtao od napora da obuzda srdžbu. – Razumijem da vam nije poznato što je prihvatljivo u



Kathleen E. Woodiwiss

prekomorskim zemljama jer niste imali prilike napustiti ove krajeve, ali znajte da tamo živi posve drukčiji svijet. Ma, ostali biste zgroženi slobodom ophođenja nekih dama iz plemenitaških obitelji koje se otvoreno šeću i razgovaraju s muškarcima koji nisu ni njihovi svećenici ni blizak rod! Uzmite, primjerice, kraljicu Elizabetu, počivala u miru Božjem! Nitko nikada nije ni pomišljao zatvoriti je u terem ili je osuditi na izolirani život u dvorcu, gdje bi mogla uživati tek u društvu žena i nekolicine svećenika. Možete li zamisliti finu gospodu iz visokoga društva kako lepršaju oko pokojne kraljice a da ni jedan Britanac to ne drži gnjusnim? – Ogavna li ophođenja! – Progutavši mamac, Voronski je odmah pobjesnio. – Doista se moram upitati što uopće radim ovdje nakon svih tih silnih posjeta vaše gospodarice engleskom kraljevstvu! Bojim se da je moja zaštitnička uloga zakasnjela kako bi bila od koristi! Ta je uvreda odmah odagnala veselje s kojim je Sinoveja dočekala Alino podbadanje i zakipjevši od bijesa, zapitala se kako najbolje iznijeti prigovor. No, sama Ali odjednom se naglo ispravila, također se uvrijedivši na njegove riječi. – Moje janje posve je nedužno! – Prepuštajući se sve više naletu srdžbe, starica se počela meškoljiti. Kako se od rana djetinjstva brinula za svoju štićenicu, strahovito su je uvrijedile svećenikove insinuacije. – Bilo ovdje ili tamo, gospodine, uvjeravam vas da ni jednom muškarcu ruka nije zalutala prema mojoj gospodarici! – Ali u to se valja tek uvjeriti, zar ne? – Voronski se obrecnuo, oholo podižući jednu tanku obrvu. – Ako vaša gospodarica nosi tako pripijenu opravu, jedino što mi pada na pamet jest da to čini kako bi privukla mušku pozornost! – Kako se usuđujete insinuirati takvo što, gospodine? – Sinoveja je zgroženo odvratila, pogođena takvom klevetom. Ali je to pak samo još više ogorčilo. – Gospodine, s obzirom na to da se vozite gospodaričinom kočijom, budući da jedete hranu i odsjedate u odajama koje ona plaća, možda biste joj trebali pokazati poštovanje kao i svakoj drugoj dami, a time i zahvalnost! Voronski se s prezirom nasmiješio toj maloj žilavoj služavki. – Pogrešno su vas uputili u ophođenje prema Božjim ljudima, starice, jer biste u protivnom znali da svećenici očekuju tuđu velikodušnost, posebice onih

Zauvijek u tvom zagrljaju



koji si je mogu priuštiti. Očito ne živite dovoljno dugo u ovoj zemlji i još niste usvojili sve naše običaje. Starica je radoznalo nagnula glavu prisjetivši se kako se odmah po upoznavanju s groficom proglasio siromahom izjavljujući da ne posjeduje nikakvo bogatstvo ni imovinu izuzev oprave koju je odjenuo i nekoliko odjevnih predmeta koje je spakirao u crni kovčeg. Time je teret svojega opstanka prebacio na njezinu gospodaricu, gotovo kao da ima pravo očekivati njezinu dobrohotnost. Dan prije također je izjavio kako rijetki zaslužuju takvu velikodušnost, želeći je odgovoriti da oveći iznos uruči mladoj majci koja je nakon nenadane suprugove smrti zaglavila s novorođenim djetetom na postaji za razmjenu konja. Njegovo nastojanje da utječe na njezinu velikodušnost bilo je mučno samo po sebi, ali kad je predložio da umjesto toj ženi njemu uruči prilog koji će potom proslijediti Crkvi, Ali je osjetila kako se oštre mamuze još dublje zabadaju u bedra njezina irskoga temperamenta. Upravo ju je ta njegova zamolba uvjerila da se puno manje brine za potrebe siromaha i jadnika, a puno više za vlastito bogatstvo i položaj. – Oprostite, molim vas, Vaše Visočanstvo – teatralno je započela prepuštajući se naposljetku neopisivom nepovjerenju koje je osjećala prema njemu. – Činjenica je da moje jadne oči nisu ugledale pravog sveca već dugi niz godina iako su se neki silno trudili uvjeriti me u svoju pobožnost. Svi redom vuci u ovčjoj koži, kažem ja, ali svaki od njih pravo janje u odnosu na vašu profinjenost i pobožnost! Bijesno ju je ošinuo svojim zrnatim očima, a vene na njegovim sljepoočicama odjednom su poplavjele i nabubrile. U njegovu je pogledu bilo toliko prijetnje, gotovo kao da će u svakom trenutku baciti čini, a ona nato jednostavno ispariti. No, ako ju je namjeravao zastrašiti, onda je u toj nakani podbacio. Naime, Ali je doputovala u Rusiju s mladenkom grofa Zenkova dvadesetak godina prije i otada su se prema njoj odnosili s ljubaznošću i poštovanjem, kako su se vlastelini obično odnosili prema omiljenim slugama, što je u njoj usadilo nepokolebljivo povjerenje kako u sebe, tako i u one kojima je odano služila. – Usuđujete se sumnjati u moj autoritet? – oštro ju je upitao. – Ja pripadam Crkvi! – Crkvi? – ponovila je Ali upitnim tonom. – Gospodine, ima svakojakih crkvi. Koja je to vas proglasila svecem?



Kathleen E. Woodiwiss

Njegove tanke usnice iskrivile su se u osmijeh gađenja. – Starice, uvjeren sam da vam taj crkveni red nije poznat. Osnovan je daleko odavde. Nije time prvi puta izbjegao izravno govoriti o svojoj pripadnosti određenom vjerskom redu, ali njegovi neizravni odgovori samo su još više pobudili Alinu radoznalost. – A smjer, gospodine? O kojem je smjeru riječ? Gore il’ dolje? Na trenutak se činilo kao da će eksplodirati. – Starice, kad bih se usudio nadati da vam je poznato otkuda potječem, udostojao bih se odgovoriti, ali ne vidim razloga raspravljati o takvim stvarima sa starom budalom od služavke. Ali je nato zakriještala i silno se uzrujavši, stala mlatarati svojim tankim rukama i meškoljiti se na sjedalu. Izbacila je kandže i bila spremna baciti se na njega! Sinoveja ju je odmah nježno uhvatila za ruku kako bi je primirila i spriječila mogući okršaj, ali kako su zaraćene strane razmijenile ubojite poglede dajući na znanje da su spremne upustiti se u borbu na smrt, nije gajila nadu da će postići primirje. Nadajući se da će bar donekle umanjiti njihov bijes, preklinjućim tonom obratila se uštogljenom svećeniku. – Kako je u posljednjih nekoliko dana naše strpljenje na kušnji zbog užasnih uvjeta putovanja, posve je razumljivo da smo spremni međusobno se posvaditi. Ipak, preklinjem vas oboje da se suzdržite od rječkanja jer će nam to samo produljiti ovo mučno iskustvo! Da je Voronski bio dobroćudniji, ljubazniji ili pak muževniji, možda bi udovoljio njezinoj zamolbi jer njezino je umilno lice bilo uistinu neodoljivo. Ostao bi opčinjen njezinim krupnim očima, zaklonjenim gustim trepavicama koje su se lagano uzdizale ispod zaobljenih obrva, i njihovim opčinjavajućim i čudesnim šarenicama: živopisne krhotine boje žada izbijale su iz zjenica postajući tamne na rubnom dijelu i poprimajući toplu smeđu boju. Kao muškarac, također bi zamijetio njezinu svijetlu put, sada orošenu vlažnim crvenkastim sjajem, ili bi čak uživao u njezinim delikatnim crtama lica. Da je bio istoga kova kao ostali pripadnici njegova spola, zacijelo bi ostao osupnut njezinom jedinstvenom ljepotom. No, Ivan Voronski nije bio poput većine muškaraca. Bio je prije poput onih koji su uvjereni da je ženska ljepota tek profinjena alatka daleko mračnijih sila, prije svega osmišljena s ciljem odvraćanja posebnih muškaraca poput njega samoga s puta prema uzvišenosti i veličini.

Zauvijek u tvom zagrljaju



– Grofice, griješite ako mislite da vaša dobročiniteljica neće čuti za ovo! Dopustili ste svojoj služavki da me uvrijedi i stoga namjeravam obavijestiti princezu Anu o popustljivosti s kojom ste se ponijeli prema njezinoj drskosti! Sinoveja se također zapitala o njegovu podrijetlu dok je njegovo prigušeno siktanje ispunjavalo unutrašnjost kočije. – Recite joj što vam drago, gospodine – odvratila je ukočeno, odbijajući nasjesti na njegove prijetnje. – No, znajte da bih, odlučim li, i ja mogla ukazati Njegovu Visočanstvu na neke koji još uvijek polažu nade u poljskoga pretendenta na prijestolje ili još jednog lažnog Dimitrija. Uvjerena sam da bi junak poput patrijarha Filareta Nikitiča vašu naklonost proglasio posve neprimjerenom s obzirom na svoje nedavno oslobađanje iz poljskog zatvora. Njegove sitne mračne oči najednom su zaiskrile shvaćajući kakav bi kaos mogla unijeti u njegov život. – Neprimjerena naklonost? Grofice, pa to je upravo apsurdno! Otkud vam samo takav zaključak? – Griješim li? – Iznenađena vlastitim drhtanjem i uzbuđenjem, s mukom se potrudila ostaviti dojam samouvjerenosti, što je, u najboljem slučaju, djelovalo usiljeno. – Oprostite, gospodine, ali kad ste raspredali o mogućnosti da je izravni nasljednik pokojnoga cara Ivana Vasiljeviča još živ, jednostavno sam se prisjetila dvaju pokušaja Poljaka da na prijestolje postave svojega čovjeka pod izlikom da je u pitanju živući sin pokojnoga cara Ivana. Koliko puta lažni Dimitrij mora oživjeti kako bi se utrkivao za carske prevlasti ako svi dobro znaju da ga je vlastiti otac ubio u naletu bijesa? Voronski nije mogao podnijeti da mu se žena otvoreno protivi, posebice ona koja je dovoljno upućena u povijest i svjetska zbivanja i stoga predstavlja opasnost. Još mu je bilo mrskije što je prisiljen odagnati njezine sumnje. – Nanosite mi neviđenu uvredu, grofice! Iznosio sam tek nagađanja na osnovi izvješća otprije nekoliko mjeseci. Vjerujte, miledi, cara Mihajla strahovito poštujem! Štoviše, ne bih bio ovdje da mi princeza Ana ne vjeruje! – Natjerao se na usiljen osmijeh. – Unatoč vašim sumnjama, grofice, nadam se da ću se pokazati dostojnom pratnjom, svakako dostojnijom od husara Njegova Visočanstva. Oni su, naposljetku, tek obični ljudi nesposobni gajiti ikakve težnje osim vlastitih sebičnih ambicija. – A vi, gospodine? – upitala je lagano sumnjičava glasa. Bila je, naime, uvjerena da se ne pridržava gospodskih manira poput časnika koji je



Kathleen E. Woodiwiss

predvodio carevu svitu. Bojnik Nekrasov oduvijek je bio na glasu po svojoj nepokolebljivoj odvažnosti i galantnosti. Car Mihajlo nije mogao odaslati predanijeg vojnika da bude njezin zaštitnik. – Jeste li uistinu preskočili tu prepreku za obične smrtnike i dočekali se na noge na uzvišenim razinama svetosti? Oprostite, gospodine, ali sjećam se kako me u djetinjstvu jedan dragi svećenik upozorio da samu sebe ne smatram veličanstvenim darom ljudskom rodu, nego da zadržim poniznost razmišljanja smatrajući svoje krhko tijelo tek prolaznim i da s gorljivošću stremim višem izvoru mudrosti i savršenstva, što mi očito nedostaje. – Tko li to progovara? Obrazovan učenjak? – Zahihotao je u neuspjelu pokušaju da se našali. U njegovu je glasu bilo zloće. Bilo je očito da je u potpunosti predan misiji pridobivanja zavedenih i nije imao nimalo strpljenja za one koji nisu zamjećivali njegov potencijal, koji su sumnjali u njegovu važnost ili njegove ideje. – Tako lijepa djeva, a tako mudra? Što je onda s drevnim pisarima koji su, radi vlastitoga prosvjetljenja, posezali za pozamašnim tomovima davno minulih vremena? Sinoveja je osjećala da je kori jer je iznijela razmišljanje koje drži posve beskorisnim. Očito je imao vlastito tumačenje svijeta i jadni bili oni koji bi ga pokušali razuvjeriti! No, nije namjeravala odustati. – Kad netko posjeduje duboko ukorijenjenu manu u svojemu razmišljanju, nastavi li njegovati taj nedostatak, neće postati nimalo mudriji, čak i da prouči djela nekoliko tisuća filozofa. Njegove tanke usnice stale su se trzati sa sve većim nestrpljenjem. Očito je njezino razmišljanje doživljavao osobnom uvredom. – Vi, naravno, poznajete takvu osobu. Prisilila se pogledati kroz okance znajući što time želi reći. S obzirom na njegovu razdražljivost, bilo je mudrije utihnuti i otrpjeti njegovo društvo bez iznošenja komentara na bilo koju temu. Uostalom, samo je uzaludno tratila dah pokušavajući ga urazumiti. Njihova je kočija s četiri konja projurila mimo gustog nasada gorostasnih jela uz sam rub ceste, za sobom široko razbacujući grane koje su se oštro zaljuljale. Znojni i zapjenjeni konji svom su snagom vukli tešku kočiju uz još jednu kosinu i premda su bili iscrpljeni zbog ekstremnih prilika i neumoljiva tempa, kočijašev bič nije ih nimalo štedio. Nastavio je divljački pucketati požurujući ih, na što su bili prisiljeni potrošiti posljednje zalihe snage u nastojanju da putnike dostave na sljedeću postaju prije mraka.

Zauvijek u tvom zagrljaju



Vojnici su hrabro održavali tempo, ali čak i najiskusniji i najodvažniji među njima, čija su lica i tunike bili prekriveni slojevima prašine, počeli su pokazivati tragove duboke iscrpljenosti. Svaki od njih zacijelo je već gorljivo iščekivao odmor i noćenje u sljedećem selu. Putovanje kojemu se nije vidio kraj, užasni uvjeti, beskonačni sati provedeni u sedlu ili mučno drmusanje kočije, sve se to spojilo u paklenu muku, koja samo što nije izmuzla ostatke duha i vitalnosti iz svakoga od njih. Bilo je obeshrabrujuće znati da predstoji još jedan dan tog nemilog putovanja prije negoli naposljetku ugledaju Moskvu. Kočija je poletjela svom snagom kad su konji uletjeli u još jedan oštar zavoj i ponovno se Sinoveja oslonila na plišane jastuke kako ne bi završila u krilu svoje služavke. Teške grane jela iznenada su udarile o kočiju na trenutak prenerazivši putnike, a potom se začuo daleko užasniji zvuk. Prasak je prigušio glasnu škripu grana i tutnjanje kopita, izmamivši iz njih prestravljen usklik i natjeravši ih da skoče na noge. – Napadnuti smo! – Voronski je zacičao od panike. Sinoveja se sledila kad se začuo još jedan zaglušujući prasak, odjekujući u valovima kroz šumu i stišavajući se do podnošljivije razine. Jedan je hitac potom odjeknuo sa stražnje strane kočije, a odmah nakon njega i cijelo mnoštvo u daljini, naglo okončavši bolnim uzvikom jednoga sluge. Kad je utihnuo, kočijaš je povukao uzde naglo zaustavljajući konje, a već sljedećega trenutka vrata su se naglo rastvorila i putnici se razjapljenih usta ugledali neumoljivi cilindar goleme kubure kremenjače. – Van! Gromoglasna zapovijed zaprepastila ih je, a div je potom uskočio u kočiju ojačavši svoju prijetnju golemim oružjem. Njegove sive ukošene oči prelazile su s jednoga na drugoga putnika sve dok se nisu zaustavile na Sinoveji. Djelomično zamaskirana dugim ovješenim brkovima, razbojnikova usta polako su se iskrivila u podrugljiv osmijeh. – Vidi, vidi! Kakvog li smo to lijepog goluba uhvatili! Sinoveja je bila užasnuta znajući što nazočnost tog nitkova znači. Bilo je teško odrediti njegovo podrijetlo jer mu je držanje bilo neustrašivo, kakvom dotad još nije svjedočila. Njegova je glava bila ćelava i na njoj je zamijetila tek odulji komad žućkastosmeđe kose zavezan tankom kožnom vezicom nadomak tjemenu i ostavljen da slobodno visi preko jednog uha. Njegov izblijedjeli, nebesko plavi vojnički kaput nekoć je mogao krasiti



Kathleen E. Woodiwiss

poljskog časnika šireg obujma, a sad je visio rastvoren na širokim plećima. Možda su i rukavi bili uklonjeni s tim ciljem jer su iz ramenih otvora izbijale krupne ruke. Prljavožuta marama opasavala je njegov široki pojas osiguravajući prugaste hlače širokih nogavica uguranih u spuštene vrhove čizama nepotrebno ukrašene srebrnim kopčama. Sinoveja je isturila bradu u pokušaju da je primiri i glumeći da je hrabrija negoli je uistinu bila, oštrim tonom je upitala: – Što znači ovaj sramotni prepad? Što želite od nas? – Blago – odgovorio je zlikovac grleno se nasmijavši i nakratko slegnuvši svojim moćnim ramenima, nadvio se nad nju odmjeravajući je. – Kakvo god bilo. Nije važno. Voronski je istegnuo vrat iz svojega malog uštirkanog ovratnika odmjeravajući kuburu kojom im je prijetio. Zabrinut za vlastiti opstanak, zaključio je da će biti dovoljno obavijestiti tog drskog uljeza o svojoj vezi s moćnicima i time ga navesti da odustane od želje da mu učini nažao. Možda će idiot čak uvidjeti da bi mogao profitirati ako ga neozlijeđena razmijeni za otkupninu. Sigurno će princeza Ana biti voljna platiti popriličan iznos za njegov siguran povratak! Ili je možda njezina rođaka, cara Mihajla, moguće uvjeriti da ponudi sićušan dio svojega bogatstva koji bi zajamčio pristojno ophođenje tih odmetnika. – Preklinjem vas, gospodine, da pripazite kako ne biste povrijedili cara čineći nažao onima do kojih mu je stalo! – Zatvorio je svoje zdepaste prste u šaku i prinio je svojim koščatim prsima uspijevajući postići najdostojanstveniji izraz lica otkako su na silu zaustavljeni. – Zovem se Ivan Voronski i ovdje sam s ciljem da otpratim groficu Zenkovu u Moskvu... – Zamijetivši da drzak osmijeh gorostasa nije ni na trenutak zatitrao, znao je da tog primitivca nije uspio impresionirati, na što ga je spopao još veći strah. Pod naletom panike mahnito je zakriještao posljednje riječi: – Po carevoj zapovijedi! Razbojnik se nato gromoglasno i veselo nasmijao, posve ga lišavajući nade. Kad se konačno dovoljno urazumio da mu odgovori, svoj dugačak prst nabo je u tamno ruho na svećenikovim prsima, na što se ovaj naglo lecnuo. – Što misliš pod time da si pratnja? Premršav si da se upustiš u okršaj s Petrovim! Sigurno se šališ? Prvo narasti, a onda ćemo se možda potući! Zgrčeno lice Voronskoga zadrhtalo je od teško obuzdavanih emocija. Zbunjujuća mješavina straha, bijesa i poniženja na trenutak mu je oduzela

Zauvijek u tvom zagrljaju



moć govora i djelovanja. No, kad ga je kubura natjerala da izađe iz kočije, odmah je poslušao i bio ispraćen isprekidanim hihotom zlikovca, koji se odmaknuo unatrag kako bi mu omogućio da siđe. Posrćući, zakoračio je na tlo i odmah stao kao ukopan od silnoga zaprepaštenja. Kamo god se osvrnuo, vidio je konjanike odjevene u svakojake oprave. Okružili su kočiju i vojnu pratnju, a svaki među njima imao je nekoliko primjeraka oružja držeći ih u ruci ili prekrižene na prsima ili ih uguravši za pojas. Prava klika ubojica, a on se mogao samo pitati što će mu se dogoditi kao njihovu zatočeniku. Sluga u stražnjem dijelu svite držao je zakrvavljen rupčić preko uha također oprezno odmjeravajući zlikovce. Njegova mušketa iz koje se još dimilo ležala je na prašnjavom tlu iza stražnjeg kotača, gdje je pala nakon njegova ranjavanja, a jedan naoružani bandit sjedio je na suhonjavim leđima pjegavo sivog pastuha i lakomo odmjeravao sluginu crvenu livreju iznad nišana napeta pištolja. Na isti je način nepregledni broj razbojnika prijetio bojniku Nekrasovu i njegovim ljudima. Upravo su iz tog razloga svi taoci zaključili da bi bilo kakav otpor rezultirao njihovim smaknućem. Voronski se stao tresti kad je Petrov skočio do njega, pomislivši, u novom naletu straha, da će mu nanijeti teške ozljede. No, mimoilazeći ga, nitkov se samo podrugljivo nasmiješio i nagnuo u kočiju. Zgrabivši crni kovčeg koji je svećenik tako gorljivo čuvao tijekom putovanja, okrenuo se i grleno se nasmijavši, ispraznio njegov sadržaj u prašinu pod svojim nogama. Napokon oživjevši, Voronski je panično uskliknuo i bacio se mašući rukama na sve strane u pokušaju da pohvata svoje stvari prije negoli gorostas otkrije njegovu torbicu s novcem. Petrov ga je odmah odgurnuo u stranu. Njegovo već izučeno uho prepoznalo je poznat zveket. Izvukavši torbicu iz hrpe zapetljane odjeće, bacio ju je u zrak i radosno se nasmijao na njezinu značajnu težinu. – Vratite mi to – zatražio je Voronski gurajući ga u želji da se domogne torbice. – Pripada Crkvi! – Glas mu se pretvorio u prodorno kriještanje. – Nosim desetine u moskovsku crkvu! Ne smijete krasti od Crkve! – Aha! Vrana sad mlatara krilima ko da je jastreb, je li! – Petrov je bacio pogled prema ženama koje su promatrale prizor s praga kočije i nacerio se Sinoveji. – Lijepa damo, ovaj čovječuljak štiti svoje zlato više od tebe!



Kathleen E. Woodiwiss

Sagnuo se u potrazi za novim blagom preturajući po tamnoj odjeći koja je ležala u prašini. No, kako se potraga pokazala uzaludnom, uspravio se bijesno zagrmjevši i zgrabio Voronskog, koji je nato preplašeno zaštektao. – Ptičice, reći ćeš Petrovu gdje skrivaš još zlata! Možda te onda ipak neću zdrobiti! Iako je prizor njegova nagomilana blaga u Sinoveji pobuđivao gađenje, nikako nije mogla samo čekati sa strane dopuštajući takvo zlostavljanje i pritom ne stati u njegovu obranu, koliko god to bilo jadno. – Pustite ga! – naložila je. – Ta je torbica jedino što posjeduje! Sve drugo što vidite pripada meni! Pustite ga, preklinjem vas! Gorostas je poslušao, a Voronski potonuo na koljena s neopisivim olakšanjem čim se okrenuo i vratio prema kočiji. U potpunosti se posvećujući grofici, Petrov se nasmiješio od uha do uha i pružio joj ruku. Nevoljko, spustila je drhtave prste u njegovu divovsku šapu i iako su joj koljena klecala, sišla je što je odvažnije mogla. Čim se pojavila pred odmetnicima, uslijedili su divljački krici i pretjerani poklici divljenja, poprimajući zaglušujući intenzitet kako su razbojnici izražavali svoje oduševljenje njezinom jedinstvenom ljepotom. Ta gromoglasna buka navela ju je na još veće drhtanje i osvrćući se sa sve većim užasom, zamijetila je kako njih desetak odvažno juri naprijed naguravajući se u želji da je se što prije domognu i predosjećajući koliko će sladak biti plijen kojim će uskoro omastiti brk. Kamo god mahnito pogledala, naletjela je na sve deblji zid načinjen od lascivnih osmijeha i nemilosrdnih pogleda. Njihove pohotne oči odmjeravale su svaku njezinu oblinu i svaki milimetar njezine oprave, a oni sami gorljivo su se tiskali oko nje gušeći je svojim vrućim dahtanjem i nepristojnim lakomim pandžama. Čvrsto je stisnula čeljust u pokušaju da ovlada sve većim naletom panike. Iako još djevica, bila je svjesna kakva je degradacija čeka i misli su joj mahnito jurcale na sve strane u potrazi za izlazom ili bar razumnim argumentom kojim bi uvjerila nitkove da poštede i nju i njezinu pratnju. S druge strane, Alina glava nije bila ispunjena idealima niti je bila naivna poput nje znajući da ti nasilnici neće poštovati kodeks časti otmjene gospode, pogotovo ne s obzirom na to da su zatočili takvu ljepoticu. S mukom napustivši kočiju, zgrabila je oveći štap s tla i pojurila prema njima. Bacivši se između svoje štićenice i gamadi koja je silno željela ispipati njezine podatne obline, prijeteći je podigla svoje oružje. Iako ju je to moglo

Zauvijek u tvom zagrljaju



koštati života, bila je odlučna obraniti Sinoveju. – Čuvajte se, zla bando! – rekla je drhtava glasa. – Sljedeća zvijer koja svoje prljave kandže spusti na groficu Sinoveju morat će se obračunati sa mnom! Kunem se da će vam to biti posljednje što ste učinili prije negoli umrem! Grohot se prolomio među pohotnim zvijerima. Ne uzimajući njezine prijetnje zaozbiljno, ispružili su svoje prljave ruke kako bi se domogli plijena, no Ali je tada pokazala ratobornost staroga tatarskog ratnika: stisnuvši koštunjavu čeljust, s neumoljivom je odlučnošću, zlonamjerno i u hipu zamahnula batinom, na što je uslijedilo pucanje pristojnog broja prstiju i glava. Njezino pakosno zamahivanje toljagom nastavilo se popraćeno režanjem i bijesnim pogledima. Odlučivši joj pokazati da je konji mogu vrlo lako pregaziti, razjarena rulja stala se primicati sve jače stežući obruč oko nje. Zamijetivši da su na njega u potpunosti zaboravili jer je bio izvan središta zbivanja, bojnik Nekrasov odlučio se za hrabar potez i nagnuvši se u sedlu, šakom udario najbližeg razbojnika. No, čim se ovaj strovalio na tlo, odjeknuo je zaglušujući pucanj pištolja, a hitac je nanio neopisivu bol bojnikovoj ruci i izmamio bolan usklik iz njegovih iskrivljenih usta. Uhvatio se rukom za rukav kojim se širila krvava mrlja i s neočekivanim oprezom osvrnuo se začuvši prepoznatljiv metalni zvuk – napinjanje nekoliko primjeraka oružja oko sebe. Bar šest kremenjača najednom je bilo upereno u njega i sudeći po bijesnom pogledu njihovih vlasnika, znao je da su više nego spremni lišiti ga života. Jedna kukavička protuha zaškiljila je pogledavši ga. – Gotov si, bojniče! Samo trepni i gotov si! – Pucnuo je prljavim prstima kako bi mu pokazao koliko će se brzo obračunati s njime. – Samo tako! Nekrasov je podigao pogled kad se nekoliko bandita povuklo omogućavajući prolaz gorostasnom pridošlici. Bio je svježe obrijan, kose boje lana i na konju, a povlačenje razbojnika s ciljem njegova propuštanja upućivalo je na njihovu apsolutnu poslušnost. Bojnik je zamijetio da je lice pridošlice prekriveno ožiljcima, svjedočeći najvjerojatnije njegovu sudjelovanju u mnogobrojnim okršajima, dok je njegova pojava dokazivala uspješnost u tome, možda čak u mjeri da je mnoge otjerao u smrt. Ležerno je dojahao na vrancu do mjesta s kojega je lako mogao procijeniti nastalu situaciju i samouvjereno se nacerivši Nekrasovu, zadjenuo za pojas kremenjaču iz koje se još dimilo. – Bojniče, moram se zapitati jesi li



Kathleen E. Woodiwiss

glup kad si u situaciju u kojoj si brojčano nadjačan pokušao sam obraniti dame. Savjetujem ti da ubuduće budeš obazriviji ako ti je život mio. Sljedeći put morat ću te ubiti! Lopovi su oprezno odmjerili svojega vođu pokušavajući utvrditi kakva je raspoloženja i budući da u zamišljenom osmijehu koji im je uputio nisu pronašli išta uznemirujuće, prihvatili su njegovu šutnju kao odobravanje, grohotom se nasmijali i s užitkom opet posvetili grofici grubo udarajući irsku služavku koja ju je pokušavala zaštititi. Sinoveja je šokirano dahtala jureći sad na jednu, sad na drugu stranu u očajničkom pokušaju da izmakne rukama koje su je nastojale dohvatiti. Oči tih nitkova blistale su od rasplamsale požude, a ona je sa sve većom strepnjom zazirala od onoga što je uskoro mogla doživjeti. Iako se naprezala pokušavajući se oteti sad jednom, sad drugom, razdiranje njezine haljine svjedočilo je njihovoj odlučnosti da razgolite sve njezine, još skrivene čari. Šešir joj je nezgrapno visio, jedan rukav odvojio se od ramena, a uštirkani plisirani ovratnik koji joj je prekrivao vrat bio je ugrožen pod njihovim gramzivim rukama koliko i teška svilena vrpca koja je ukrašavala pojas njezine haljine. Naposljetku je zavrištala kad su joj, prepuštajući se naletu lakomosti i pohote, razderali steznik i razotkrili kremastu raskoš ispod čipkaste potkošulje. Obnažene obline još su ih više raspalile pa su mahnito stali grabiti prema njoj kako bi strgnuli što god bi im došlo pod ruke. – Napaljena gamadi! – bez upozorenja je zatutnjao svjetlokosi poglavica prenerazivši pohotnike, koji su se odmah odmaknuli od plijena. Strasti su se gotovo u tren oka primirile pod njegovim ledenim pogledom. – Zar ste spremni izmlatiti djevojku na smrt prije negoli se pokupimo? – zarežao je. – Tako se planirate ponijeti prema dragocjenom plijenu? Dovraga i bestraga! Ne shvaćate li da nam živa vrijedi puno više? Odmaknite se odmah, nitkovi, i pustite je na miru! Od ovog trenutka proglašavam je svojim vlasništvom jer vi očito ne znate cijeniti ono što vam je palo u ruke! Kako mu se nijedan nije usudio suprotstaviti, podbo je svojega pastuha i krenuo među njih, a oni su se posrćući stali odmicati spremno mu ustupajući teren, sve dok obje žene nisu ostale posve same. I one su bile zatečene. Pretpostavivši kako se tog nasilnika trebaju bojati više nego njegovih pristaša, spopao ih je još veći užas. Vođa razbojnika prebacio je svoju mišićavu ruku preko ukrašene jabuke sedla i pažljivo odmjerio Sinoveju od glave do pete. Iako je grčevito stiskala

Zauvijek u tvom zagrljaju



rastrgani korzet, glavu je držala ponosno i visoko, djelujući profinjenije i plemenitije od bilo koje žene koju je dotad upoznao. Isto tako, ljepotom se nijedna nije mogla mjeriti s njom. – Grofice, ispričavam se što kasnim! – Njegov opušten osmijeh zračio je samouvjerenošću. – Moji će ljudi skrenuti s puta kad god im se ukaže prilika pokušavajući se domoći naknade za svu nepravdu koju su dosad doživjeli. – Nepravdu? – zakriještala je Ali pobjesnjevši na njegove riječi. – Kao da mi nemamo pravo braniti se od tog vašeg ološa! Nije se obazro na njezine riječi. – Miledi, okružuju vas ljudi kojima su svu imovinu ukrali boljari što se oholo razmeću svojom moći kao da su ih zaposjele vražje sile pretvorivši moje suborce u najobičnije kmetove. Da smo htjeli, grofice, pobili bismo vam pratnju i tako vas doveli u još teži položaj. Vaš sluga i bojnik bili su dovoljno nepromišljeni da nam se suprotstave. Budite zahvalni što su još živi i što ja imam mirnu ruku jer sam im mogao zamjeriti te neuspjele pokušaje. – Zamahnuo je rukom ukazujući na vojnike, koji su sjahali po zapovijedi. – Svatko tko nam želi učiniti nažao riskira svoj život. Sinoveja je shvatila da je razjapila usta osjetivši na trenutak neopisiv strah. Iako se lijepo izražavao, prenerazila ju je uznemirujuća spoznaja da se pred njom nalazi uistinu neustrašiv barbar, poput onih koji su jahali s Džingis-kanom i njegovim mongolskim ratnicima, osim što su njegove nebeski plave oči i kosa boje lana upućivali na drukčije podrijetlo. Na četvrtastoj čeljusti nije bilo čekinja, a kosa mu je bila toliko kratka da je izgledala više poput otrcane marame koja mu prianja uz glavu. Unatoč nepreglednom mnoštvu sitnih ožiljaka koji su mu prekrivali lice, njegova je gruba vanjština bila privlačna. Ipak, to je nije nimalo primirilo jer joj je svojim držanjem utjerivao strah u kosti. Uspjevši donekle povratiti staloženost, upitala ga je: – A što točno namjeravate učiniti vi i vaši kompanjoni? – Podijeliti dio vašega bogatstva... – nasmiješio se s neprikrivenim samopouzdanjem i ponovno je odmjerio od glave do pete – ... a možda i neko vrijeme uživati u vašem raskošnom društvu. – Zabacivši glavu, gromoglasno se nasmijao, na što su skupinu zatočenika prošli trnci. Smirivši se, mišićavu je ruku naglo prinio širokim plećima. – Dopustite da vam se predstavim, grofice! Zovem se Ladislav i izvanbračno sam dijete poljskoga



Kathleen E. Woodiwiss

princa i kozačke djeve, a ovi čestiti ljudi – rukom je zamahnuo u širokom luku, obuhvaćajući sve svoje zapušteno odjevene suborce – moji su dvorani. I dobro mi služe, zar ne? Hulje su se nasmijale na njegovu duhovitu opasku, no Ali je prezreno otfrknula: – Barbarsko kopile i najobičniji pljačkaš! Ladislava je nasmijala odvažnost te ženice pa se lagano uputio prema njoj namjerno je odvajajući od gospodarice. – Tako je, starice! Upravo to sam ja – priznao je zagledavši se u nju. – Moj otac pokušao je ispraviti svoju pogrešku unajmljujući učitelje koji su me trebali poučiti gospodskom jeziku i ophođenju, ali nije držao nužnim darovati mi svoje prezime ili titulu. Stoga sam ovo što jesam! Aline oči nisu ni trepnule kad je zamahnula svojim improviziranim oružjem prema pastuhu, ali Ladislav joj je u tren oka nogom izbio štap, na što se zavrtjela oko osi. S mukom pokušavši zadržati ravnotežu, zateturala je nekoliko koraka unatrag i pribravši se, pokazala da ne namjerava posustati. Čim se spustio na tlo prebacivši nogu preko jabuke sedla, doskakutala je do njega i ponovno ga napala. Njegova je ruka gotovo oprezno poletjela oduzimajući joj granu, na što se Ali uhvatila za njegovu mišićavu nadlakticu s upornošću razjarene pčele koju je konj netom otjerao zamahom repa. Prije negoli je se naposljetku uspio otarasiti, zarila je zube u njegovu potamnjelu kožu i prigušeno režanje odjeknulo je iz njegova grla kad je trznuo rukom kako bi se oslobodio. Već u sljedećem trenutku njegova je šaka poletjela prema sitnoj naboranoj bradi. Ali se jednostavno nije mogla nositi s njime. Oči su joj se prekrenule i klonula je na tlo pod naletom nesvjestice. – Zvijeeriiiiiiii! – povikala je Sinoveja razjarena njegovom grubošću. Smotavši prste u kandže, poletjela je prema njemu i noktima se okomila na njegovo lice ostavljajući na njemu krvave tragove. Jednim zamahom ruke odgurnuo ju je, na što je zateturala unatrag. Bolje to podnijevši od Ali, iako potresena, uspjela je zadržati prisebnost nastavljajući kipjeti od bijesa. – Kukavička budalo, to je ta snaga kojom se dičiš?! – s prezirom ga je napala. – Nemaš hrabrosti obračunati se sa sebi ravnim? Ili sitnija građa bolje potkrepljuje tvoju napuhanu odvažnost? Voronski se pažljivo držao na udaljenosti opravdavajući tu svoju odluku jednostavnim zaključkom da je ionako dobila što je zaslužila. Da se prikladno odjenula i s dužnim štovanjem uvažila njegova upozorenja,

Zauvijek u tvom zagrljaju



možda bi bila izbjegla pozornost te hulje. On sam uopće nije namjeravao privući pozornost na sebe i poigrati se svojim životom zbog njezine nepromišljenosti. Sinoveja je pokušala projuriti mimo vođe lopova u pokušaju da se domogne Ali, ali bila je zaustavljena u tren oka. Naglo je podigla glavu i stišćući zube s prezirom i gađenjem, odmjerila njegovu izduljenu siluetu. Iznad kožnih hlača nosio je raskopčan kožni kaftan koji je razotkrivao njegova krupna i mišićava prsa. Na ogoljelim rukama isticale su se tetive ukazujući na snagu kojom bi je u tili čas mogao onesposobiti. Sve u svemu, bio je lijepo oličenje tjelesne snage, ali u tom trenutku, u njemu je vidjela tek utjelovljenje zvjerske okrutnosti. Zagledao se u njezine zeleno-smeđe oči koje su plamtjele neviđenim bijesom gotovo osjećajući na koži njihov prezreni žar. – Ne brinite, grofice – odvratio je gotovo umilnim glasom. – Vaša će služavka preživjeti i moći se poslije pohvaliti tek modricom i glavoboljom. – Milorde, bih li vam trebala biti zahvalna na brižnosti koju pokazujete za nas? – odvratila je prezirno, uvrijeđena činjenicom da su ona i svi u njezinoj pratnji u potpunosti prepušteni na milost i nemilost tim pljačkašima crnih srca. – Zaustavili ste moju kočiju na ovoj pustoj cesti i dopustili da nam ta ubojita banda koljača učini što im je volja! Izvrijeđali ste zapovjednika moje straže i svojim ga iskrivljenim razmišljanjem proglasili zločincem! Ranili ste mojega slugu i sada moju služavku! Želite li, zvjerski tiranine, da padnem ničice pred vama i ponizno se ispričam što sam se usudila putovati krajem kojim vrebaju vaše krvožedne zmije otrovnice? Ha! – Zabacivši glavu, ukazala je na apsurdnost te pomisli. – Da sam naoružana, nitkove, sada bi udahnuo zadnji put! Toliko o mojemu suosjećanju zbog neprimjerena ophođenja boljara prema vašim zlikovcima! Tko god vam bio otac, uopće ne sumnjam da se kaje iz dna duše što je okotio takvog stvora tijekom jedne noćne pustolovine! Ladislav je spustio svoje goleme šake na bokove i veselo se nacerio na njezine uvrede. – Uvjeren sam da je taj stari lupež imao dovoljno razloga da požali što je učinio jer mu ja ne odajem nimalo više poštovanja negoli je on odao meni. Tek ga je ponos što je nakon cijelog legla kćeri konačno dobio sina naveo da se pobrine za moje obrazovanje. Nakon smrti svoje supruge čak me pokušao odvesti k sebi, ali moje pobožne sestrice nisu mogle podnijeti pomisao da žive pod istim krovom s nepoznatim derištem



Kathleen E. Woodiwiss

i neprestano su ga prekoravale što je osramotio obiteljsko naslijeđe, sve dok na kraju nije bio prisiljen otposlati me. Da, pobrinuo se da dobijem najbolje učitelje, ali nije mi pružio ništa drugo, čak ni svoju ljubav! – Uvjerena sam da ste ga s užitkom lišili vlastitoga poštovanja i priuštili mu istovjetno poniženje postajući razbojnik i hulja – zajedljivo je odbrusila. – Čak bi se dalo reći da ste svoju osvetu nadogradili uvukavši i druge u zamku i svoje podle podvige! – Imate vrlo bujnu maštu, grofice! Sigurno ćete biti iznimno zabavni tijekom dugih zimskih noći koje nam predstoje. No, reći da uživam u odmazdi kad otimam rijetke dragocjenosti poput vas samo upućuje na to da mojoj osvetoljubivosti pridajete preveliko značenje. Uvjeravam vas, miledi, nisam tip čovjek koji ide sebi u inat kako bi se osvetio staroj džukeli! Stisnula je šake skrivene u pregibima haljine odbijajući pokazati i najmanji trag histerije. – Najobičnija ste kukavica – prezirno je odvratila. – Iako pod svojim zapovjedništvom imate gotovo četrdeset ljudi, pojavili ste se nakon što je opasnost prošla poput kakve lukave lasice koja se boji izaći iz jame i sad se busate u prsa dok nas vaši ljudi drže na nišanu! Slegnuo je ramenima ne uvrijedivši se na njezinu kritiku. – Za razliku od drugih, ja uvijek zadržavam prisebnost i pratim razvoj situacije sve dok ne utvrdim da mi život nije ugrožen. – Poput bezimene džukele koja vreba u tami dok čopor vukova okrada poštene ljude! – Mislite kako vam drago, miledi – odvratio je ležerno obilazeći oko nje. – Vaše mišljenje mi nije važno. Ništa neće promijeniti. Dama kojoj se obraćao bila je uistinu iznimne ljepote. Već na prvi pogled u crtama njezina lica i uzvišenom držanju mogla se zamijetiti plemenitost pripadnice visoke klase. Obod njezina šešira zelene podstave s jedne je strane bio pričvršćen za tjeme smaragdnom kopčom podsjećajući ga na šešire stranih konjanika. Po izlasku iz kočije, dao joj je profinjen izgled, ali sad joj se komično ovjesio u stranu. Usto, svilenkaste crne uvojke, nekoć ukroćene u punđi ispod šešira, nedavni je okršaj uskomešao i vitičasti pramenovi sad su izbijali oko njezinih sljepoočica kao da su i sami pobjesnjeli. – Bog mi se večeras očito smilovao podarivši mi tako prekrasnu boljaricu na čuvanje – rekao je naglas i lagano dodirnuo njezin vruć i rumen obraz. – Doista mi je čast biti u vašem društvu, grofice!

Zauvijek u tvom zagrljaju



Odgurnula je njegovu ruku i prkosno ga ošinula pogledom. – Sigurno ćeš shvatiti ako ti kažem da ne cijenim tvoje osjećaje, nitkove, jer se uistinu očajnički užasavam biti tvojom zatočenicom! – S vremenom ćete me početi cijeniti, miledi. Kao i većina žena. – Prije će se nebo urušiti! Nacerio se zagledavši se u nju. Njezin vatreni duh uklonio je i posljednju sumnju da je u pitanju hladna i ohola mlada dama. Ni izbliza, zaključio je sa sve većim divljenjem. – Moja će se predviđanja obistiniti, grofice. Naposljetku uvijek biva tako. – Hvalite se nezamislivim – s prezirom je odbrusila. – Zauvijek ćete mi se gaditi, i vi i vaša sorta! Mogu se samo moliti da nekim čudom budemo pošteđeni zla koje ste isplanirali zajedno sa svojim pokvarenim pristašama! – Miledi, samo vas čudo i može spasiti od mojih namjera – obećao je gotovo promukla glasa, dokazujući sve veće zanimanje. – Što se mene tiče, uvjeren sam da ću večeras uživati s vama kao nikada dosad! Odmah se oprostila s pretpostavkom da će njezino oskvrnuće biti nježna međuigra u kojoj će on dokono uživati. – Primite na znanje da ću vam se opirati svim snagama! Iako su joj iz očiju frcale iskre prezira i mržnje, slegnuo je ramenima odbacujući njezinu prijetnju. – Znajte, grofice, da će vaše opiranje biti ugodna promjena u odnosu na reakcije žena koje se inače tuku za mene. Posegnuvši uvis, zgrabio je njezin šešir i skinuvši broš s oboda, podigao je prema slabom snopu zalazećeg sunca taj draguljem optočen primjerak nakita pa se okrenuo u stranu kako bi potražio Petrova i dobacio ga njemu. – Nagrada za tebe, prijatelju, zato što si uočio daminu kočiju! Gorostasni razbojnik uhvatio je dar dlanovima i s veseljem zagrmio odmjeravajući ga: – Što govoriš, Ladislave? Ova sitnica pripada tebi! Vođa razbojnika u tom je trenutku privukao Sinoveju k sebi zadržavši je u čeličnom stisku. – Tako je, Petrove, ali grofica je daleko privlačniji primjerak nakita i lijepo će me grijati tijekom dugih zimskih mjeseci! Petrov se odmah namrštio. – Što će Aljona učiniti kada dozna da si je zamijenio još jednom zarobljenicom? Ladislav je bezbrižno slegnuo ramenima. – Morat će shvatiti da me mora dijeliti. Petrov je zakliktao s nevjericom. – Ako okreneš groficu, Aljona će te rasjeći na toliko dijelova da će te moći podijeliti s još desetak žena!



Kathleen E. Woodiwiss

Ne obazirući se na njegovo upozorenje, Ladislav je pokušao izmamiti poljubac od Sinoveje, ali je ona okrenula lice u stranu drhteći s gađenjem. – Pusti me, svinjo! – Tek kad se nauživam s tobom – promuklo je odvratio, na trenutak se zadovoljivši time što joj je nosom dirnuo uho. – A možda... da, možda... čak ni onda... Spustio je ruku kako bi obuhvatio njezine raskošne skute i podigavši je s lakoćom, prebacio je preko ramena gotovo joj izbijajući dah iz pluća. S čuđenjem se osvrnuo načuvši nenadano komešanje oko bojnika Nekrasova, koji je svojega konja podbo u pokušaju da dojuri u obranu mlade dame, ali je njegova pastuha odmah uhvatilo i zadržalo nekoliko zlikovaca koji su ga potom stali izvlačiti iz sedla iako se opirao svim snagama. – Bojniče, ne možete očekivati da zadržite groficu za sebe! Ipak ste samo carev podanik – prekorio ga je namještajući Sinoveju na ramenu. Kako se stala mahnito opirati, jednostavno ju je opalio širokim dlanom po stražnjici izmamljujući bijesan usklik. – Pusti me, magarče jedan! – Okrenuvši se, pokušala je zariti nokte u njegov vrat, ali on je odbio njezinu ruku kao da je dosadna mušica. Razljućena njegovim peckavim udarcem, stala je vikati u naletu bijesa: – Ti... ti, prljavo zvjersko kopile! Ne obazirući se na epitete koje mu je udjeljivala, Ladislav se vratio do svojega pastuha i izdao nekoliko naredbi, na što su ga njegovi upitno pogledali. – Zašto me gledate kao budale? Moram li ponoviti što sam rekao? Uzmite sve što vam dođe pod ruku, a onda se vratite u logor i tamo me pričekajte! Ljudi koje sam poslao u Moskvu uskoro će se vratiti s novim suborcima, koji će biti izgladnjeli nakon borbe za opstanak na ulici. Htjet će proslaviti novostečenu slobodu pa im stoga priredite dobrodošlicu! Ja ću se vratiti u logor nakon što se pozabavim ovom djevojčurom, ali ne očekujte me tako skoro. Pokaže li se vrijednom truda, možda će si car morati pronaći novu ljubavnicu! Nada se probudila u Sinovejinim grudima kad ju je spustio na leđa svojega vranca. Uzde su visjele preko njegova vrata, a kratak bič s jezičcima s jabuke sjedala, nadomak njezinoj ruci. U tren oka zgrabila je uzdu u jednu ruku, a bič u drugu i njime zamahnula preko lica i ruku svojega otmičara, pa još jednom i još jednom, sve dok ga nije navela da joj ga uz psovku istrgne iz ruke. U pokušaju da umakne njegovim dugačkim

Zauvijek u tvom zagrljaju



prstima, nagnula se unatrag oslanjajući se cipelom o njegova tvrda prsa i odgurnula ga svom snagom. Zateturao je unatraške zatečen silovitošću udarca. Iako se već okušao u svakojakim nadmetanjima u tjelesnoj snazi, podcijenio je tu zgodnu djevojku zaključivši kako je isuviše nježna za tako silovit napad. Ipak, nije se mogla mjeriti s muškarcem. Još jednom zamahnuvši, izbio je bič iz njezine nježne ruke ozlijedivši je i na trenutak je onesposobivši, budući da joj je mlohavo pala u krilo. Stišćući čeljusne mišiće na bolno kljucanje u ruci, drugom je trznula uzde. Nažalost, njegovi dugački prsti u hipu su se zatekli tamo oduzimajući ih. Očajnički uskliknuvši kroz stisnute zube, udarila ga je nogom nekoliko puta znajući da ne posjeduje izdržljivost kako bi mu se dulje opirala, ali iako joj ništa nije išlo u prilog, bila je neumoljivo odlučna ne posustati. Već u sljedećem trenutku, međutim, postala je svjesna koliko joj je uloženi trud ništavan u okršaju s takvim muškarcem. Ladislav je svoju široku ruku uvukao ispod njezinih skuta i uhvatio je za koljeno izmamivši iz nje šokirani usklik. Kad ga je pokušala odgurnuti udarcem u prsa, njegov je stisak ojačao, a ona je odmah osjetila kako se njegovi prsti okrutno zabijaju. U tren oka doveo ju je do razine boli koja ju je trebala prisiliti da se preda, što je naposljetku i učinila. Odnijevši pobjedu u okršaju, iako ne i konačnu, olabavio je stisak i s divljenjem pomilovao golo bedro. Sinoveja se nato razjarila: oči su joj zabljesnule s gađenjem i prigušeno kriknuvši, udarila ga je po obrazu s tolikom silinom da mu je u uhu zazvonilo. Odmah je osjetila bolno kljucanje u ruci. – Miči svoje prljave ruke, vulgarna zmijo otrovnice! – zarežala je. – Car će ti odrubiti glavu zbog ovoga! Ladislav ju je ošinuo pogledom izvlačeći ruku ispod njezinih skuta i nadlanicom prelazeći preko njezina rumena obraza. – Prije negoli se to dogodi, grofice – promrmljao je – vaš dragocjeni car morat će pronaći sposobnije ljude da me uhvate. Iako kruže glasine da je unajmio strane konjanike koji će njegove ruske vojnike obučiti umijeću ratovanja, ni oni me ne mogu poraziti. Nema tog vojnika u njegovoj vojsci kojeg već nisam svladao. Pogledajte onamo ako sumnjate u moje riječi! – Zamahnuvši rukom, ukazao je na njezinu vojnu pratnju, koju je okupio na nišanu. Ponovno se okrećući prema njoj, stisnuo je njezina zapešća i ne ispuštajući



Kathleen E. Woodiwiss

ih, zagledao se u njezine oči. – Grofice, ako ste toliko nepromišljeni pa se nadate da će vas spasiti neki hrabri zaštitnik, onda znajte da griješite! – Izbacio je bradu prema bojniku Nekrasovu, koji je sada bio čvrsto zavezan, a onda rukom ukazao i prema Voronskom, čiji je bijes dostigao vrhunac jer ga se prisililo da svuče odjeću. – Vidite? Nitko vas neće spasiti. Stoga je uzaludno da se opirete. Savila je prste pokušavajući ponovno zariti nokte u njegovo lice, ali uspjela je tek procijediti kroz stisnute zube: – Platit ćeš za ovu uvredu, Ladislave! Uhvatit će te, sudit će ti i objesit će te, a ja ću svemu tome posvjedočiti! Obećavam ti! Nasmijao se na njezine isprazne prijetnje. – Upravo suprotno, grofice, vi ste ta koju se uhvatilo i koju će se zlostavljati. Ostat ćete moja zatočenica koliko god to poželim… Njegove su se riječi iznenada izgubile u zaglušujućoj grmljavini pucnjeva koji su odjeknuli šumskim proplankom. Naglo se osvrnuo i ostao zatečen ugledavši trojicu svojih ljudi kako se strovaljuju na tlo. Na trenutak zgrožen, ugledao je i četvrtoga kako se naginje u sedlu i pada, ostavši ležati u grotesknom zaboravu slijepo zureći prema nebu koje je zahvaćao sve veći mrak. Uskim je klancem potom još jednom odjeknula glasna paljba stapajući se s topotom kopita, a odred konjanika najednom je izronio na vidiku. Predvodio ih je prašnjav časnik s kacigom, koji je vitlao mačem visoko iznad glave jureći na pastuhu daleko ispred svojih ljudi i prodirući duboko među zatečene razbojnike. U naletu straha zlikovci su se razbježali posrćući jedan preko drugoga kako bi što prije zbrisali tom osvetoljubivom demonu. Tek nakon nekoliko trenutaka shvatili su da je daleko odvažniji od svojih vojnika. Na Petrovljev poklik, okrenuli su se i s divljačkom gorljivošću okupili oko tog budalastog smrtnika namjeravajući ga izvući iz sedla i zadati mu kobni udarac. Nažalost, bio je to nepromišljen potez. Poput nemilosrdna ratnika, stao je mahati svojim mačem u zlokobnom osvetničkom pohodu ispunjavajući zrak kricima umirućih. Jedan za drugim padali su pod ubojitim udarcima sve dok im se strah ponovno nije uvukao u srca, natjeravši mnoge u bijeg. Iako se Ladislav netom pohvalio kako ga nitko ne može poraziti, brzo je postalo očito da će teško moći nadmašiti tog časnika, otpornog na bijedne nasrtaje njegovih ljudi koje je odbijao svojim mačem vitlajući sad ulijevo,

Zauvijek u tvom zagrljaju



sad udesno. Tek kad je gorostas bačvastih prsa, koji se nalazio na samom rubu okršaja, zgrabio koplje i bacio ga prema tom hrabrom uljezu, razbojnici su zamijetili tračak nade. Koplje je, naime, pogodilo konjanikovu kacigu izbijajući mu je s glave, na što se on nesigurno okrenuo u sedlu. Odmetnici su gromoglasno zakliktali i bitno ohrabreni, stali ponovno grabiti prema njemu. Nalet ushićenja koji je Sinoveja nakratko osjetila zamijetivši tog časnika uskoro se preobrazio u jezu kad se njezin možebitni osloboditelj oslonio rukom na hrbat konja i stao tresti glavom u pokušaju da se pribere. Njegov život bio je u strahovitoj opasnosti jer su zlikovci nagrnuli natrag prema njemu i premda se svim srcem molila da dođe k sebi prije negoli ga raskomadaju, ta se okrutna sudbina činila neizbježnom. S obnovljenim žarom razbojnici su jurili naprijed kako bi ga dokrajčili, uvjereni da će uskoro osjetiti svu silinu njihove odmazde, a možda to nitko nije iščekivao više od Ladislava, koji je sa strane promatrao razvoj događaja ne ispuštajući svoju zatočenicu. Već slaveći pobjedu, dvanaestorica njegovih pristaša jurnulo je u napad urličući, ali njihove su nade opet bile satrte. Iako omamljen, spomenuti je časnik vješto reagirao, u potpunosti svjestan opasnosti kojoj se izlaže. Okrećući konja kako bi neprijatelje zadržao na odstojanju, stao je zamahivati teškim mačem u širokom luku gotovo odsijecajući glave onima koji su se usudili približiti. Kad se napokon pribrao, zakrvavljena oštrica ponovno je zabljesnula koseći sve pred sobom, ostavljajući beživotna tijela na tlu. Sinoveja je zamijetila kako je potom pogledao iznad meteža koji ga je okruživao, zaključivši da je zacijelo pokušava pronaći. U tom trenutku bio je puno više od obična muškarca iako mu se kosa slijepila od znoja, a prašnjavo lice bilo tek nejasna mrlja u sve gušćem sumraku. Njegov prsni oklop izgubio je sjaj, bio je udubljen i zaliven krvlju. Ipak, ako je ikada uživala u viziji viteza koji će se pojaviti u svoj veličanstvenoj raskoši, onda je upravo on u tom trenutku bio njegovo oličenje. I puno više od toga. Zamijetivši da je njegov neprijatelj sposoban rastjerati protivnike, Ladislav je zapovjedio svojim ljudima da krenu i potom skočio iza zatočenice nabivši se o njezina leđa. Ni na trenutak nije mario hoće li je ozlijediti; više ga je zabrinjavalo kako se izvući. Trznuvši uzdama, okrenuo je konja i podbo ga o blistava bedra, na što se ovaj odmah dao u trk.