TUMAČENJE JASNIH I MANJE JASNIH AJETA I TE'VILA by Maving bb

BIBLIOTEKA

Naslov izvornika

‫المزيان يف تفسري القرآن‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Senad Pepić

Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

Tefsir El-Mîzân

TUMAČENJE JASNIH I MANJE JASNIH AJETA I TE’VÎLA S perzijskog preveo

Amar Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.

Riječ urednika

efsir El-Mîzân predstavlja nesumnjivo jedan od najboljih komentara Kur’ana napisanih u posljednjem stoljeću, a nećemo pretjerati ako kažemo i u cijeloj historiji islama. Za jednu takvu zadaću, vođen Božijim svijetlom, dubokim naučnoistraživačkim zahvatom, a nadasve duhovnim pročišćenjem, Allame Tabatabai se pripremao čitav svoj život. U El-Mîzânu Allame je pokazao svu raskoš i snagu svoga intelekta, a što je posebno važno naglasiti, intelekta koji je odgajan na zasadama tradicionalnog, u povoljnom smislu riječi, islamskog nauka. Vođen poznatom ehlibejtskom predajom da jedan dio Kur’ana tumači onaj drugi, a poučen od svog duhovnog vodiča marhuma Kazija, arifa koji je dosegao vrh tevhida, Allame je velikim dijelom primijenio to načelo u svom tefsiru i time zadužio cijeli islamski ummet, pozivajući ga da nastavi tamo gdje je on stao. Jer, pored svih vrijednosti koje ima ovaj tefsir i za koji će – po riječima velikog učenjaka i filozofa Murteze Mutahharija – trebati dvije stotine godina da se do kraja iščita i analizira, Allame Tabatabai je u duhu svoje besprimjerne skromnosti, koja je sve one koji su imali priliku da ga sretnu ostavljala postiđene, izjavio da za Kur’an svake dvije godine treba pisati novi El-Mîzân i otkrivati nove odgovore koje Knjiga nudi. Njegova izjava je potpuno utemeljena ako uzmemo u obzir riječi samog Kur’ana, koji podrazumijeva da je pojašnjenje za sve stvari i koji u svakom vremenu ima nešto novo reći, kao i onu predaju gdje je Kur’an predstavljen kao putanja Mjeseca i Sunca, kojom se želi kazati da kao što Sunce sa svakim novim danom nudi i otkriva nove pojave, tako i Kur’an u svakom vremenu 5

nudi nove odgovore i sve se više otkriva. Ustvari, zar se išta drugačije i manje od toga može očekivati od Božije riječi? Međutim, za tako veliku zadaću treba pročišćena duša i um koji je povezan s Nebom. Ovaj prijevod je nastao kao potreba da se ponudi odgovor na sve učestalija pitanja, nedoumice i prigovore upućene vječnoj i živućoj Božijoj riječi, s kojima smo danas suočeni, a posebno od strane modernog čovjeka, koji je – izložen mno štvu učenja i tumačenja – zapao u nedoumice i sumnje prema Božijoj knjizi. Jedno od tih pitanja, a koje prije svega svaki musliman kao sljedbenik Kur’ana treba razumjeti, jeste pitanje jasnih i manje jasnih ajeta, te pitanje te’vîla. Naravno, pojašnjenje ovih pitanja nije potreba samo današnjeg čovjeka, već ima temeljnu važnost u razumijevanju Kur’ana kroz sva vremena, odnosno, pomaže da se shvati na koji način Bog Svevišnji pojašnjava kroz Kur’an božanska učenja i tevhid. Tefsir El-Mîzân nudi potpuno naučan i zaokružen odgovor i pojašnjenje svih pitanja, pa i onoga što obrađuje ovaj prijevod. Postupak koji u ovoj knjizi primjenjuje Allame Tabatabai isti je kao i u čitavom tefsiru. Najprije analizira same ajete, a potom ih sagledava, tražeći pomoć drugih ajeta. Nudi sva moguća mišljenja i odgovara na svako od njih pojedinačno pružajući jaku argumentaciju, da bi na kraju iznio vlastito mišljenje, zapravo mišljenje samoga Kur’ana. Tek nakon svega predočenog, Allame se okreće hadisima koji odgovaraju temi, nudeći opet svoju kritiku, a tamo gdje postoji potreba posvećuje cijele oglede i rasprave dotičnom pitanju, kao što je to i ovdje bio slučaj. Čini nam posebno zadovoljstvo da evo kroz drugu knjigu – a prva je O adabima Božijih poslanika u El-Mîzânu, koju sam imao čast prevesti – možemo koliko-toliko približiti ovo veličanstveno djelo čovjeku našeg podneblja. Nadamo se da će ovo biti podstrek za još podrobnije upoznavanje sa ovim tefsirom. Od Allaha je uspjeh i od samo Njega pomoć tražimo!

ALI ‘IMRÂN, OD 7. DO 9. AJETA

ِ ِ َ‫ك الْ ِكت‬ ِ َ‫ات ُه َّن أ ُُّم الْ ِكت‬ ‫ُخُر‬ َ ‫َنزَل َعلَْي‬ ٌ ‫ات حُّْم َك َم‬ ٌ َ‫اب مْنهُ آي‬ َ ‫اب َوأ‬ َ ‫ُه َو الَّذى أ‬ َ ِ َّ ِ‫ه‬ ‫ين ىف �قُلُوبهِِ ْم َزيْ ٌغ �فَيَتَّبِعُو َن َما تَ َشابَهَ ِمْنهُ ابْتِغَاء الْ ِف�تْنَ ِة َوابْتِغَاء‬ ٌ َ‫ُمتَ َشاب‬ َ ‫ات فَأ ََّما الذ‬ ِ ‫الر ِاسخو َن فىِ الْعِْل ِم �ي ُقولُو َن آمنَّا بِِه ُكلٌّ ِّمن ِع‬ ِِ ‫ند‬ ُ َّ ‫تَأْ ِويله َوَما �يَْعلَ ُم تَأْ ِويلَهُ إِالَّ اللّهُ َو‬ َ ْ َ ِ ِ ِ ‫ب‬ ْ ‫َر�بِّنَا َوَما يَ َّذ َّك ُر إالَّ أ ُْولُواْ األلْبَاب ۝ َر�بَّنَا الَ تُِز ْغ �قُلُو�بَنَا �بَْع َد إ ْذ َه َد�يْ�تَنَا َوَه‬ ٍ ِ ِ ‫لَنا ِمن لَّدنك ر مْحة إِنَّك أَنت الْوَّهاب ۝ ر�بَّنا إِنَّك ج ِامع الن‬ ‫ب‬ َ ُ َ َ َ َ ُ َ َ َ ًَ َ َ ُ َ ْ‫َّاس ل�يَْوم الَّ َري‬ ِ ِ ِ ِ ِ َّ ‫ف الْم َيع َاد‬ ُ ‫فيه إن اللّهَ الَ خُيْل‬ 7. On je Taj Koji je tebi Knjigu spustio, u njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka (matica) Knjige, a drugi ajeti su nejasni (zamagljeni)! Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne, željni smutnje i željni svoga te’vîla1 manje jasnih ajeta! A te’vîl njihov zna samo Allah i oni koji su duboko uronili u nauku, i oni govore: “Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!” a samo oni umni opomenu prihvaćaju! 8. “Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane kad si nas već uputio i milost Svoju nam podari! Ti Si zbilja Onaj Koji mnogo dariva! 9. Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje! Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!” Zbog različitih shvatanja i prevođenja, termin te’vîl ostavljamo u njegovom izvornom obliku. Samo njegovo značenje objasnit će se kroz daljnji tekst.

ِ َ ‫هو الَّ ِذى أَنزَل علَي‬ ‫اب‬ َْ َ َ َ‫ك الْكت‬ َُ

On je Taj Koji je tebi Knjigu spustio.

Uzvišeni Gospodar u ovom ajetu slanje Knjige Pečatu vjerovjesnika, s.a.v.a., objašnjava kao inzâl (‫)إِ�نَْزال‬, a ne kao tanzîl (‫)�تَْن ِزيل‬. S obzirom da smo više puta do sada ukazali2 na činjenicu da je inzâl u značenju cjelovitog objavljivanja Kur’ana, a tanzîl postepenog objavljivanja, reći ćemo: Razlog upotrebe ovog oblika glagola ovdje je taj što je namjera ovih ajeta da pojasni neka svojstva i posebnosti cijelog Kur’ana, a ne njegovih dijelova. Jedno od svojstava cijele Knjige je da ona sadrži jasne (‫كم‬ َ ‫ ) حُْم‬i manje jasne (‫ ) ُمتَ َشابِه‬ajete, s tim da se manje jasni ajeti vraćaju na jasne ajete i pomoći njih bivaju pojašnjeni. Dakle, Knjiga je u ovom ajetu pretpostavljena kao cjelina, a ne kao nešto što ima brojne i različite dijelove. U ovom slučaju odgovara da se za objavu Kur’ana kaže inzâl, a ne tanzîl.

ِ‫ه‬ ِ ِ َ‫ات ُه َّن أ ُُّم الْ ِكت‬ ‫ات‬ ٌ َ‫ُخُر ُمتَ َشاب‬ ٌ ‫ات حُّْم َك َم‬ ٌ َ‫مْنهُ آي‬ َ ‫اب َوأ‬

...u njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka (matica) Knjige, a drugi ajeti su nejasni (zamagljeni)! Osnova h-k-m ‫( حکم‬iz koje je izvedena imenica jasni ajeti) u vezi s nekom stvari ima značenje da je ta stvar otporna na ono što je može uništiti, podijeliti i prodrijeti u nju. Iz te osnove su izvedene riječi hukm, tahkim i ihkam ( ‫ احلكم‬،‫ التحكيم‬،‫ )اإلحكام‬sve u značenju presude kada’ (‫)القضاء‬, a hikmet (‫ )احلِكمة‬ima značenje potpune spoznaje i konačnog i korisnog znanja, a hakmet (‫)احلَكمة‬ sa hâ maftuh u značenju je uzde konja. U svim izvedenicama ove osnove prisutno je značenje: biti čvrst, tako da ne propušta, odnosno odbija i ne potpada pod bilo kakav uticaj (‫)املنع و اإلتقان‬. Neki su rekli da osnova ‫ حکم‬ukazuje na značenje nepotpadanja pod uticaj zajedno sa ispravljanjem (‫)املنع مع إصالح‬. Autor pritom misli na prethodni tekst cjelokupnog tefsira. (Op. prev.)

U ajetu našeg zanimanja čvrstina jasnih ajeta (‫)إحكام احملكمات‬ je u tome da u njima ne postoje nikakve nejasnoće, za razliku od manje jasnih ajeta, pa onaj ko uči Kur’an sa lahkoćom i bez greške shvata njihovo značenje. I nije da – utječem se Allahu od toga – neki ajeti imaju značenje a drugi nemaju, jer Allah, dž.š., u suri Hûd, cio Kur’an, odnosno sve ajete, opisuje kao čvrste i jasne ajete:

ِ ‫كِتَاب أ‬ ‫ت ِمن لَّ ُد ْن َح ِكي ٍم َخبِ ٍري‬ ِّ ُ‫ت آيَاتُهُ مُثَّ ف‬ ْ َ‫صل‬ ْ ‫ُحك َم‬ ْ ٌ

Ovo je Knjiga čiji su ajeti čvrsto postavljeni, a zatim su podrobno izloženi u dijelovima, od Mudrog i Sveznajućeg.3 Međutim, s obzirom da rečenicu: “čiji su ajeti čvrsto postavljeni”, slijedi rečenica: “a zatim su podrobno izloženi u dijelovima”, dokaz je da se pod “čvrsto postavljenim ajetima” misli na jedno od stanja svih ajeta Knjige prije objave. Ustvari, hoće se reći da je Kur’an prije spuštanja bio jedna cjelina, bez da je doživo promjenu dijeljenja i diobe. Tada ajeti nisu bili brojni. (Kada je Kur’an trebao biti objavljen, a to znači da bude razumljiv ljudima, preobrazio se u ajete. Op. prev.) Dakle, riječ čvrsto (‫ )إحكام‬u suru Hûd svojstvo je cijelog Kur’ana, dok je u ajetu našeg zanimanja svojstvo čvrstine nekih ajeta u odnosu na druge ajete, jer značenje nekih ajeta je jasno i u njima nema nikakve nejasnoće, a neki drugi ajeti nisu takvi. Drugim riječima, budući da se u ajetu našeg zanimanja kur’anski ajeti dijele na jasne i manje jasne ajete, iz toga shvatamo da ovdje čvrstina ajeta nije istog značenja kao u suri Hûd. Također, smisao “manje jasnih ajeta” (‫شابِه‬ َ َ‫ ) ُمت‬ovdje nije istog značenja kao u suri Ez-Zumer gdje se to svojstvo pripisuje cijelom Kur’anu. Hûd, 1.

ِ ِ‫هِ ى‬ َ‫كتَابًا ُّمتَ َشابًا َّمثَان‬ Knjiga čiji dijelovi nalikuju (‫شابِه‬ َ َ‫ ) ُمت‬jedni drugima i u kojoj 4

ima ponavljanja.

U nastavku pogledajmo šta je značenje riječi majka Knjige ِ ْ‫)أ ُُّم ال‬. Jasni ajeti su opisani kao majka Knjige. Prema svom (‫كتَاب‬ osnovnom značenju riječ ‫ أ ُُّم‬je mjesto na koje se stvar vraća. Jasni ajeti se nazivaju majkom Knjige upravo stoga što su oni mjesto obraćanja manje jasnih ajeta. Dakle, jasno je da se dio kur’anskih ajeta, odnosno manje jasni, vraćaju na druge ajete, a to su jasni ajeti. Također, iz ovoga je postalo jasno da genitivna veza koju grade riječi umm – ‫ُم‬ ُّ ‫ أ‬i kitab – ‫ الكتاب‬nije poput genitivne veze koju gradi riječ umm (‫ُم‬ ُّ ‫ )أ‬sa riječju djeca, atfal (‫ )االطفال‬tj. majka djece (genitiva veza ‫)الميه‬, već je to genitivna veza sa riječcom min ‫( ِمن‬od, iz), kao u slučaju žene iz plemena (‫ )نِساءُ القوم‬i sl. Prema tome, Kur'an ima ajete koji su majka i mjesto obraćanja drugih ajeta. U ajetu je korištena jednina riječi majka, a ne njena množina majke i pored toga što su jasni ajeti brojni, odnosno u množini, a to je zbog toga što između ovih ajeta nema nikakve razlike, kao da su jedno. Nadalje, u časnom ajetu riječ jasni (‫ك َمات‬ َ ‫ ) حُّْم‬se nalazi naspram ِ‫ه‬ riječi i drugi nejasni (‫شابَات‬ َ َ‫ُخُر ُمت‬ َ ‫) َو أ‬. Jasno je, kao što smo i rekli, da se kur’anski ajeti dijele na dvije skupine: jasne i manje jasne ajete. A sličnost (‫ )التشابه‬podrazumijeva saglasnost nekoliko različitih stvari i njihovo jedinstvo u nekim od svojih svojstava i kvaliteta. S druge strane Allah, dž.š., cio Kur’an opisuje na sljedeći način:

ِ َّ ُ‫كِتابا ُّمتش هِابا َّمث ىِان �ت ْقشعُِّر ِمْنه جل‬ ‫ين خَيْ َش ْو َن َر�بَُّه ْم‬ ُ ُ ُ َ َ َ َ ً ََ ًَ َ ‫ود الذ‬

Knjiga čiji dijelovi nalikuju jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja, od nje se koža naježi onima što strepe od Gospodara svoga.5 Ez-Zumer, 23. Ez-Zumer, 23.

4 5

Riječ ‫ التشابه‬u ovom ajetu ima značenje da kur’anski ajeti (i jasni i manje jasni) imaju jedinstvenu čistoću stila i neuporedivu metodiku pojašnjavanja zbilja i mudrosti te upute ka očiglednoj Istini, na što ukazuju postojeće naznake i odrednice u ajetu. Ovaj oblik (‫ )التشابه‬je svojstvo cijelog Kur’ana. A što se tiče njegovog značenja u ajetu našeg zanimanja – budući da se nalazi naspram jasnih ajeta, kao i zbog toga što oni u čijim srcima je zastranjenje željni smutnje i željni svoga tumačenja slijede one nejasne ajete – manje jasni ajeti su takvi da njihov smisao nije jasan onome ko ih sluša. Nije da slušalac samo što čuje te ajete odmah shvati njihovu namjeru i smisao. Zapravo, on ostaje u nedoumici između nekoliko značenja. Njegova nedoumica se ne otklanja sve dok se ti ajeti ne upute na jasne ajete i posredstvom njih im se osvijetli značenje. U krajnjem, nakon ovoga i manje jasni ajeti postaju jasni. Dakle, jasni ajeti (čvrsti) su sami po sebi jasni, dok su manje jasni ajeti jasni tek nakon što se dovedu u vezu sa jasnim ajetima. Naprimjer, sljedeći ajet je manje jasan ajet:

‫اس�تََوى‬ َّ ْ ‫الر مْحَ ُن َعلَى الْ َع ْر ِش‬

Milostivi Koji je zaposjeo Prijestolje.6

Ovdje nije jasno šta to znači kada Uzvišeni zaposjedne Prijestolje. Onome ko čuje ovaj ajet u prvi mah mu nije jasan i u nedoumici je kakvog je značenja. Međutim, kada se obrati na ajet:

ِِ ِ ٌ‫س َكمثْله َش ْىء‬ َ ‫لَْي‬

“Njemu ništa nije nalik”7, shvata da Gospodarevo zauzimanje i sjedanje na Prijestolje nije kao kod ostalih stvorenja. Tâ-Hâ, 5. Eš-Šura, 11.

6 7

Riječ ‫اس�تََوى‬ ْ (zaposjedanje) ovdje je u značenju Božijeg “ovladavanja stvorenim svijetom” (Mulkom) i obujmljivanja stvorenja, a nije u značenju sjedanja na stolicu i oslanjanja na nešto čvrsto, kao što je svojstveno materijalnim bićima. Takvo što je nemoguće u pogledu Uzvišenog Boga. Ili poput ajeta:

ِ َ‫إِ ىَل ر�بِّها ن‬ ٌ‫اظَرة‬ ََ

U Gospodara svoga će gledati.8

Kada čovjek čuje ovaj ajet odmah mu na pamet padne da se i Bog može vidjeti poput tjelesa. Međutim, kada u obzir uzme ajet:

‫ص َار‬ َ ْ‫ص ُار َوُه َو يُ ْد ِرُك األَب‬ َ ْ‫الَّ تُ ْد ِرُكهُ األَب‬

Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire9, tada shvata da gledanje u Gospodara nije gledanje fizičkim očima. Isto tako, kada uporedi dokinuti sa dokidajućim ajetom shvata da je životni vijek prvog ajeta u osnovi bio kratak, propis mu je bio ograničen u tačno određenom vremenu da bi nakon tog vremena – odnosno objavljivanja ajeta koji dokida njegov propis – ostao bez vrijednosti. Postoje i drugi primjeri slični ovome. Prema tome, ovo bi bilo značenje jasnih i manje jasnih ajeta do kojeg se došlo i prosti um to shvata iz cjeline ajeta o kojima raspravljamo, jer ako pretpostavimo da su svi kur’anski ajeti manje jasni, onda je sigurno i ovaj ajet jasan, što i najprostiji um može shvatiti. Ako pretpostavimo da je i ovaj ajet od manje jasnih ajeta, tada bi svi kur’anski ajeti bili manje jasni i više ne bi imalo El-Qijâme, 23. El-En‘âm, 103.

8 9

smisla dijeliti ih na dvije skupine: jasne i manje jasne ajete, na što ukazuje ajet: “U njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka Knjige, a drugi ajeti su nejasni.” Također, dokinuo bi se i postupak o kojem govori dio ajeta: “oni su majka Knjige” (jer smo i njega prihvatili kao manje jasan ajet), te ne bi bio ispravan govor Božiji:

ِ ‫ت آيَاتُهُ �قُْرآنًا َعَربِيًّا لَِّق ْوٍم �يَْعلَ ُمو َن ۝ بَ ِش ًريا َونَ ِذ ًيرا‬ ِّ ُ‫اب ف‬ ْ َ‫صل‬ ٌ َ‫كت‬

Knjiga čiji su ajeti podrobno izloženi kao Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, kao vjesnik radosnih vijesti i opomena.10 Također, i izazov koji Allah upućuje onima koji ne razmišljaju o Kur’anu:

ِِ ِ ِِ ِ ‫اختِالَفًا َكثِ ًريا‬ ْ ‫أَفَالَ �يَتَ َد�بَُّرو َن الْ ُق ْرآ َن َولَ ْو َكا َن م ْن عند َغيرِْ اللّه لََو َج ُدواْ فيه‬

A zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja11, dakle, bio bi besmislen. Također, i drugi izrazi u Kur’anu kao što su uputa, svjetlost, pojašnjenje, Knjiga jasna, opomena, itd. ne bi imali ispravno značenje. Pored toga, svako ko analizira kur’anske ajete od prvog do posljednjeg, bez imalo sumnje shvatit će da ne postoji nijedan ajet bez značenja i ukazivanja (na način da onaj koji čita nikakvo značenje iz njega ne shvati). Zapravo, svi kur’anski ajeti ukazuju na ono što je doslovno, vanjsko značenje njihovih riječi. S tim da neki ajeti, poput onih jasnih, govore o jednom značenju na način da nijedan znalac nema sumnje u vezi tog govora ili su poput manje jasnih ajeta kod kojih postoji sličnost između nekoliko značenja, Fussilet, 3-4. En-Nisâ’, 82.

10 11

ali sigurno znamo da je jedno od tih značenja ono na koje se ciljalo. Ono što je ovdje činjenica je to da onaj ko čita Kur’an nije siguran koje od više značenja je namjeravano, kao i to da sa sigurnošću znamo da to jedno značenje koje Uzvišeni ima u vidu s tim ajetom nije strano neospornim kur’anskim načelima kao što su postojanje Stvoritelja, Jednoća Uzvišenog, slanje poslanika, propisivanje šerijata, proživljenje, itd. Štaviše, ono je u suglasju sa tim neospornim načelima, a ta neosporna načela nude iste te rezultate i zaključke. Kod pretpostavljenog pitanja mjesto našeg obraćanja su upravo ta načela uz pomoć kojih se mora odrediti ispravno značenje. Dakle, Kur’an sâm sebe tumači, a jedan dio njegovih ajeta su ono čemu se obraćaju drugi ajeti. Potom, ako onaj koji posmatra ajete, uzimajući u obzir do sada rečeno, naiđe na ajet koji glasi: “u njoj ima ajeta razgovijetnih i oni su majka Knjige, a drugi ajeti su nejasni”, uopće neće doći u nedoumicu da jasni ajeti podrazumijevaju neosporna načela u Kur’anu, a da su manje jasni ajeti oni koji postaju jasni posredstvom prethodnih ajeta. Ako kažete: Niko nema prigovora na to da se ogranci vraćaju na korijen. Svi znamo da ako su načela razasuta po Kur’anu, naspram njih u Kur’anu postoje i ogranci koji su razasuti i oni se moraju vratiti na ta načela. Međutim, to nije razlog da se ogranci nazivaju manje jasnim ajetima ( ‫شابِه‬ َ َ‫) ُمت‬. Trebate objasniti zašto ih Kur’an naziva manje jasnim ajetima. U odgovoru ćemo reći da je to iz jednog od dva razloga, jer su naučavanja koja je Kur’an predstavio ljudima dvojaka. Neka od tih naučavanja se odnose na transcendentni Svijet koji je izvan dosega osjetilnog i materije. Običnih ljudi pri shvatanju s tim naučavanjima većinom zapadaju u grešku i ne mogu za njih pretpostaviti nematerijalno značenje, kao u sljedećim ajetima: 14

ِ َ َّ‫إِ َّن رب‬ ‫ص ِاد‬ َ ‫ك لَبِالْم ْر‬ َ

Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.12

‫ك‬ َ ُّ‫َو َجاء َرب‬

I kad dođe Gospodar tvoj.13

Kada se čovjek susretne sa ovakvim ajetima, a budući da njegov um ima veliku prisnost sa materijalnim stvarima, on iz sintagmi “dolaska Gospodara” i “zasjede Gospodara” percipira upravo ono značenje koje jedno živo biće shvata u vezi zasjede. Međutim, kada u obzir uzme one ajete koji predstavljaju osnove islamskih učenja, on će se spasiti ove greške. Ovo vrijedi i za sva učenja koja se odnose na nematerijalne stvari, izvan osjetilnog i nije specifično samo za Kur’an, već isti princip nalazio kod naučavanja drugih nebeskih knjiga – naravno ona vrhunska učenja koja nisu iskrivljenja – i teoloških pitanja koja se razmatraju u filozofiji. Časni Kur’an ukazuje na ovo u sljedećim ajetima:

‫ت أ َْوِديَةٌ بَِق َد ِرَها‬ َّ ‫َنزَل ِم َن‬ ْ َ‫الس َماء َماء فَ َسال‬ َ‫أ‬

On sa neba spušta vodu pa koritima s mjerom poteče.14

ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ‫ِ فى‬ َّ ِ ‫يم‬ ٌ ‫إنَّا َج َع ْلنَاهُ �قُْرآنًا َعَربيًّا ل َعلَّ ُك ْم �تَْعقلُو َن ۝ َوإنَّهُ أ ُِّم الْكتَاب لَ َد�يْنَا لَ َعل ٌّى َحك‬

Mi smo je Kur’anom na jeziku arapskom objavili da bi ste vi razumjeli, a on je kod Nas u Knjizi-majci zbilja uzvišen i mudar.15 El-Fedžr, 14. El-Fedžr, 22. 14 Er-Ra‘d, 17. 15 Ez-Zuhruf, 3-4. 12 13

Druga vrsta, odnosno druga skupina kur’anskih ajeta se odnosi na društvene zakone i sporedne propise, jer dobrobiti društva na osnovu kojih se propisuju vjerski propisi nisu postojani, a to znači da se ponekad i mijenjaju. S druge strane, Kur’an je postepeno objavljivan te su sigurno zbog toga ajeti koji se odnose na društvene zakone i sporedne propise doživjeli nejasnoće i nesuglasja, ali nakon što su upućene na jasne ajete te nejasnoće su otklonjene. Jasni ajeti su otklanjali nejasnoće manje jasnih ajeta, a dokidajući ajeti su otklanjali dokinute ajete.

ِ َّ ‫ين ىف �قُلُوبهِِ ْم َزيْ ٌغ �فَيَتَّبِعُو َن َما تَ َشابَهَ ِمْنهُ ابْتِغَاء الْ ِف�تْنَ ِة َوابْتِغَاء تَأْ ِويلِ ِه‬ َ ‫فَأ ََّما الذ‬

Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te’vîla! Riječ zejg ( ‫ ) َزيْغ‬ima značenje “zastraniti, udaljiti se od ispravnog” ( ‫الزيْ ُغ هو امليل عن االستقامة‬ َ ) što nužno slijedi uznemirenost srca i misli, a s obzirom na kontekst ajeta i to da naspram njih stoje oni koji su duboko uronili u nauku i u vezi kojih Kur’an kaže da nisu uznemireni i da sa mirnom mišlju kažu: “Mi vjerujemo u sve ajete, i jasne i manje jasne, sve je od našega Gospodara!”, dok su oni koji su zastranili i bolesna su srca uznemireni i slijede manje jasne ajete željni smutnje i željni svoga tumačenja. Oni koji nisu zastranili stalno čine dovu Uzvišenom: “Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane kad si nas već uputio i milost Svoju nam podari!” Iz ovoga biva jasno da se pod slijeđenjem manje jasnih ajeta misli na praktično djelovanje, a ne samo prihvatanje na razini vjerovanja. Slijeđenje manje jasnih ajeta je pokuđeno onda kada se ne povezuju sa jasnim ajetima. Slijeđenje nakon što se upute na jasne ajete nije više slijeđenje manje jasnih ajeta, već slijeđenje jasnih ajeta i ispravno djelovanje koje nije pokuđeno. 16

Pod “željni smutnje” misli se na slijeđenje manje jasnih ajeta i zavođenje ljudi pomoću toga, jer riječ fitna (‫)الفتنة‬, tj. smutnja ima blisko značenje riječi dalal (‫)الضالل‬, tj. zabluda. Kada je ovo u pitanju postoji jedna još veća i opasnija posljedica, a to je dosezanje tumačenja Kur'ana i filozofije propisa halala i harama (dozvoljenog i zabranjenog) da bi na taj način sebe oslobodili potrebe za slijeđenjem jasnih ajeta i načela vjere i u krajnjem, Božiju vjeru odbacili i iz korijena dokinuli. Riječ te’vîl (‫)التأويل‬, odnosno tumačenje, dolazi iz osnove ‫األول‬, u značenju vraćanja (‫)الرجوع‬. Kada pređe u glagolski oblik ‫ تفعيل‬poprima značenje “odvesti natrag do”. Prema tome, te’vîl, odnosno tumačenje ili “vraćanje natrag na” manje jasnog ajeta podrazumijeva mjesto na koje se vraća taj ajet. Te’vîl Kur’ana predstavlja izvor sa kojeg se preuzimaju njegova učenja. Allah, dž.š., riječ te’vîl navodi na nekoliko mjesta u Kur’anu. Jedno od tih mjesta je i sljedeće:

ِ ٍ َ‫اهم بِ ِكت‬ ‫ص ْلنَاهُ َعلَى ِع ْل ٍم ُه ًدى َوَر مْحَةً لَِّق ْوٍم �يُْؤِمنُو َن ۝ َه ْل‬ َّ َ‫اب ف‬ ُ َ‫َولََق ْد ج�ئْن‬ ِ َّ ُ ‫ينظُرو َن إِالَّ تَأْ ِويلَه �يوم يأْتِى تَأْ ِويلُه �ي ُق‬ ِ ‫اءت ُر ُس ُل‬ ْ ‫ين نَ ُسوهُ من �قَْب ُل قَ ْد َج‬ َُ َ َ َْ ُ َ ‫ول الذ‬ ُ َ ‫َر�بِّنَا بِالحَْ ِّق‬ Mi smo im donijeli Knjigu čije ajete pomno nižemo prema znanju, i kao uputu i milost je dajemo ljudima koji budu vjerovali. Zar oni da čekaju njegov te’vîl (ostvarenje)?! A onoga dana kada dođe njegov te’vîl (ostvarenje), reći će oni koji su na njega zaboravili još prije: ‘Istinu su donosili poslanici Gospodara našeg!’16

A to znači da je istina ono što su govorili poslanici – da je Allah naš istinski Gospodar, a ono što su pored Allaha obožavali je neistina. Također će priznati da je poslanstvo istina, El-A‘râf, 52-53.

vjera Božija istina i proživljenje iz grobova istina. Ukratko, na Sudnjem danu će se objelodaniti zbilja svih onih učenja koje su donijeli poslanici. Iz prethodno istaknutog postalo je jasno kako je neispravno mišljenje onih koji kažu: Te’vîl u ajetu našeg zanimanja dolazi u značenju vanjskih zbilja sa kojima se podudara istinita vijest, poput događaja koji će se desiti na Sudnjem danu, sa čime se podudaraju govori poslanika, vjerovjesnika i nebeskih knjiga. Neispravnost gornjeg mišljenja je u tome da bi – ako je značenje te’vîla to što su rekli – u tom slučaju te’vîl imali jedino oni ajeti koji se odnose na Božija svojstva i neka Njegova djela i neke događaje na Sudnjem danu, dok se ajeti koji sadržavaju šerijatske propise, budući da su naredbodavnog karaktera (bilo zabrane ili obavezivanja) kao takvi ne mogu podudarati ili ne podudarati sa zbiljama izvan njih (pa tako ni sa događajima na Sudnjem danu). Isto vrijedi i za ajete koji ljude upućuju i pozivaju na moralne vrline, a zabranjuju nemoralnost, jer te’vîl ovakvih ajeta i filozofija njihovih propisa je sa njima samima. Također, isto vrijedi i za ajete koji donose kazivanja o poslanicima i prijašnjim narodima, jer – onako kako je prethodno poja šnjeno značenje te’vîla – na Sudnjem danu ta kazivanja ga neće imati. Pored svega ovoga, riječ te’vîl u ovom ajetu je u genitivnoj vezi sa riječju “Knjiga” dakle u vezi sa cijelom knjigom, a ne jednim posebnim dijelom Knjige. Ovom ajetu sliči Božiji govor:

ْ‫ بَ ْل َك َّذبُواْ مِبَا مَلْ حُِييطُوا‬... ُ‫ أ َْم �يَُقولُو َن ا�فْ�تََراه‬...‫َوَما َكا َن َهـ َذا الْ ُق ْرآ ُن أَن �يُْف�تََرى‬ ِ ِ ‫بِعِْل ِم ِه ولَ َّما يأْتهِِم تَأْ ِويلُه َك َذلِك َك َّذب الَّ ِذ‬ ‫ف َكا َن‬ َ َ ‫ين من �قَْبل ِه ْم فَانظُْر َكْي‬ ُ ْ َ َ َ َ ِ ِِ ‫ني‬ َ ‫َعاقبَةُ الظَّالم‬ Ovaj Kur’an nije izmišljen... A oni govore: ‘On ga izmišlja!’... Oni poriču nešto o čemu nemaju temeljito znanje, a

još im nije došao ni te’vîl njegov! Tako su isto oni prije njih poricali, pa pogledaj kako su nasilnici završili!17 Kao što možete vidjeti ovi ajeti cijelom Kur’an pripisuju te’vîl. Upravo zbog ovoga neki mufessiri su rekli: Te’vîl je objektivna vanjska pojava na koju se oslanja govor. Jasno je da ova vanjska pojava za svaki slučaj poprima posebno značenje. Naprimjer, te’vîl vijesti (predaja) je upravo ona stvar o kojoj se izvještava i događaj koji se desio u vanjskom svijetu, bilo da je to u prošlosti, kao u slučaju kazivanja o poslanicima i prijašnjim narodima, ili u budućnosti kao u ajetima koji govore o Allahovim svojstvima i imenima i prijetnjama, ustvari svemu onom što će objelodaniti na Sudnjem danu. A što se tiče te’vîla kada je riječ o poticajnim kategorijama (zapovijedi i zabrane) to je ona dobrobit koja je onoga koji izdaje naredbu nagnala da izda zapovijed da bi se ostvarila ta dobrobit, te šteta radi koje izdaje zabranu da bi se ona spriječila, poput te’vîla u ajetu:

ِ ِ ِ ِ‫وأَوفُوا الْ َكيل إِذا كِ ْلتم وِزنُواْ ب‬ ِ َ‫الق ْسط‬ ً‫َح َس ُن تَأْ ِويال‬ َ ‫اس الْ ُم ْستَقي ِم َذل‬ ْ ‫ك َخ�يٌْر َوأ‬ َْ َ ُْ َْ

Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru! To je bolje i ishod je ljepši (te’vîl je ljepši).18 Te’vîl “pune mjere” i “ispravnog vaganja” je ona dobrobit koja proizlazi iz ova dva djela u zajednici ljudi i to predstavlja postojanost zajednice ljudi. Ovo bi bilo značenje te’vîla koje nude ovi mufessiri za cio Kur’an. Međutim, ono nije saglasno sa ajetom, jer, kao prvo, vanjsko značenje ajeta je to da je te’vîl djelo u vanjskom svijetu sa objektivnim posljedicama koje proizlaze iz vanjskih djela muslimana, a to je puna mjera i ispravno vaganje, a nije Jûnus, 37-39. El-Isrâ’, 35.

17 18

propisivanje propisa koje u sebe uključuje ajet: “Napunite mjeru kad mjerite.” Dakle, te’vîl je vanjska pojava koja predstavlja mjesto obraćanja druge vanjske pojave, a ne mjesto obraćanja Božijeg govora, a opisivanje ajeta Božije Knjige kao onih koji imaju te’vîl bilo da ukazuju na vanjska značenja (kao u slučaju izvješća) ili se odnose na djela ili vanjske pojave (kao u slučaju poticajnih radnji) nije opis ajeta, već je to opis koji se odnosi na ono što stoji u vezi sa ajetima, a to su kod poticajnih naredbi Kur’ana djela muslimana, a kod njegovih izvješća vanjska značenja. Kao drugo, iako je te’vîl mjesto na koje se obraća stvar, to je posebno, a ne svako vraćanje. Recimo, kada se podčinjeni obraća svom natčinjenom i to se ne naziva te’vîlom. Dakle, te’vîl je poseban oblik obraćanja, a ne svaki oblik, jer je u tom kontekstu i korišten, odnosno za posebne slučajeve, kao u sljedećima ajetima. Hazreti Hidr reče Musa, a.s.:

ِ ِ ‫ص�بًْرا‬ َ ُ‫َسأُ�نَبِّئ‬ َ ‫ك بِتَأْ ِو ِيل َما مَلْ تَ ْستَطع َّعلَْيه‬

Obavijestit ću te o značenju (te’vîlu) onoga za što se ti nisi mogao strpiti.19 Također, rekao mu je:

ِ ِ ِ َ ِ‫َذل‬ ‫ص�بًْرا‬ َ ‫يل َما مَلْ تَ ْسطع َّعلَْيه‬ ُ ‫ك تَأْو‬

To je značenje (te’vîl) onoga za što se ti nisi mogao strpiti!20 Ono o čemu je hazreti Hidr obavijestio hazreti Musa, a.s., su forme i “adrese”21 tri počinjena djela, a hazreti Musa nije imao uvida u forme i “adrese” pa ih je zamijenio sa drugim formama i “adresama” koji nisu bili saglasni sa njegovim El-Kehf, 78. El-Kehf, 82. 21 Mjesta obraćanja, na što se vraćaju ta djela. (Op. prev.) 19 20

umom te ga je to potaklo da prigovori hazreti Hidru. Ta tri djela su sljedeća:

‫الس ِفينَ ِة َخَر�قََها‬ َّ ِ‫َح ىَّت إِ َذا َركِبَا فى‬

kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši22

ِ ِ ُ‫الما �فََق�تَلَه‬ ً ُ‫إ َذا لَقيَا غ‬

kad sretoše jednog dječaka, pa ga onaj ubi23

ٍ ‫وهَا �فََو َج َدا فِ َيها ِج َد ًارا‬ ُ‫ض�يُِّف م‬ َ ُ‫استَطْ َع َما أ َْهلَ َها فَأَ�بَْوا أَن ي‬ ْ ‫َح ىَّت إِ َذا أَ�تَيَا أ َْه َل �قَْريَة‬ َّ ‫يد أَ ْن يَن َق‬ ُ ‫يُِر‬ ُ‫ض فَأَقَ َامه‬

i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji samo što se ne sruši, pa ga onaj popravi.24 Ono što je hazreti Musa, a.s., shvatio iz formi ovih događaja je sljedeće:

ِ ِ ‫ت َشْيئًا إِ ْمًرا‬ َ ‫َخَر�قْ�تََها ل�تُْغ ِر َق أ َْهلَ َها لََق ْد جْئ‬ َ‫أ‬

Zar si je probuši da bi potopio ljude njene?! Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!25

ِ ٍ ‫ت �نَْف ًسا َزكِيَّةً بِغَيرِْ �نَْف‬ ‫ت‬ َ َ‫فَانطَلَ َقا َح ىَّت إِ َذا لَِقيَا غُلاَ ًما �فََق�تَلَهُ ق‬ َ ‫ال أَ�قَ�تَْل‬ َ ‫س لََّق ْد جْئ‬ ‫َشْيئًا نُّكًْرا‬

Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo?! Učinio si, zaista, nešto gnusno!26

El-Kehf, 71. El-Kehf, 74. 24 El-Kehf, 77. 25 El-Kehf, 71. 26 El-Kehf, 74. 22 23

ِ ِ ‫َجًر‬ َ ‫ت لاَ خَّتَ ْذ‬ َ ‫لَ ْو شْئ‬ ْ ‫ت َعلَْيه أ‬

Mogao si za to kakvu nagradu uzeti.27

A ono o čemu ga je obavijestio hazreti Hidr je sljedeće:

ِ ‫دت أَ ْن أ‬ ِ ِ َ‫الس ِفينَةُ فَ َكان‬ ‫َعي�بََها َوَكا َن‬ ُّ ‫ني �يَْع َملُو َن فىِ الْبَ ْح ِر فَأ ََر‬ َّ ‫أ ََّما‬ ْ َ ‫ت ل َم َساك‬ ِ ِ ِ ٍ ِ ْ‫الم فَ َكا َن أَ�بَواهُ ُم ْؤم�نَين‬ ٌ ‫اءهم َّمل‬ ْ ‫ك يَأْ ُخ ُذ ُك َّل َسفينَة َغ‬ ُ ‫َوَر‬ ُ ُ‫ب ۝ َوأ ََّما الْغ‬ ً‫ص‬ َ ً‫فَ َخ ِشينَا أَن �يُْرِه َق ُه َما طُ ْغيَانًا َوُك ْفًرا ۝ فَأ ََرْدنَا أَن �يُْب ِد هَلَُما َر�بُُّه َما َخ�يًْرا ِّمْنهُ َزَكاة‬ ِ ِ ُ‫الِ َدار فَ َكا َن لِغ‬ ‫يمينْ ِ فىِ الْ َم ِدينَ ِة َوَكا َن حَْتتَهُ َك ٌنز‬ َ ‫َوأَ�قَْر‬ َ ُ ْ‫ب ُر مْحًا ۝ َوأ ََّما ج‬ َ ‫المينْ يَت‬ ِ‫وها لح‬ ُ‫َشد م‬ ً‫َّهَا َويَ ْستَ ْخ ِر َجا َك َنزمُهَا َر مْحَة‬ ُ ‫ك أَ ْن �يَ�بْلُغَا أ‬ َ ُّ‫صا ًا فَأ ََر َاد َرب‬ َ َُ‫هَّلَُما َوَكا َن أَبُ م‬ ‫ك‬ َ ِّ‫ِّمن َّرب‬ Kada je lađa posrijedi ona je pripadala ubogim siromasima koji su na moru radili, pa sam htio da je oštetim, jer iza njih vladar jedan bî, koji je otimao svaku lađu ispravnu. A kada je dječak po srijedi, roditelji njegovi su bili vjernici pa smo se pobojali da će ih on na nasilje i nevjerstvo navratiti, a mi smo željeli da im Gospodar njihov dâ boljeg od njega, čednijeg i samilosti približnijeg! A kada je zid po srijedi, on je pripadao dvojci dječaka, siročadi iz garda, a pod zidom bî blago njih dvojce. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj hoće da njih dvojca, iz milosti Svoje, dostignu zrelost svoju i izvade blago svoje.28

Potom, hazreti Hidr na sve prigovore hazreti Musa odgovori riječima:

‫َوَما �فََع ْلتُهُ َع ْن أ َْم ِرى‬

A ja to nisam uradio po svom nahođenju!29 El-Kehf, 77. El-Kehf, 79-82. 29 El-Kehf, 82. 27 28

Pod te’vîlom u ovim ajetima, kao što i sami možete vidjeti, hazreti Hidr misli na vraćanje svake stvari njenoj zbiljskoj formi i “adresi”, kao što se udaranje djeteta vraća na odgoj, a ubod u venu i vađenje krvi vraća se na namjeru izlječenja. Dok se za rečenicu: “Došao je Zejd”, ne može reći da je njen te’vîl dolazak Zejda u vanjskom svijetu. Slično ovom značenju, te’vîl se u kazivanju o Jusufu spominje na nekoliko mjesta. Na jednom mjestu se kaže:

ِ ِ ‫س َوالْ َق َمَر‬ َ َ‫إِ ْذ ق‬ ُ ‫وس‬ ُ ْ‫ف ألَبِيه يَا أَبت إِ ىِّن َرأَي‬ ْ ‫َح َد َع َشَر َك ْوَكبًا َوالش‬ َ‫ت أ‬ ُ ُ‫ال ي‬ َ ‫َّم‬ ِ ِ ِ‫ى‬ ‫ين‬ َ ‫َرأَ�يْ�تُُه ْم ل َساجد‬

Kada Jusuf reče ocu svome: “O oče moj, vidio sam jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec – vidio sam ih kako mi učiniše sedždu”,30 a na drugom:

ِ ِ ‫اي ِمن‬ َ َ‫َوَرفَ َع أَ�بََويِْه َعلَى الْ َع ْر ِش َو َخُّرواْ لَهُ ُس َّج ًدا َوق‬ َ َ‫يل ُرْؤي‬ ُ ‫ال يَا أَبَت َهـ َذا تَأْو‬ ‫�قَْب ُل قَ ْد َج َعلَ َها َرىِّب َحقًّا‬

I podiže on roditelje svoje na prijesto i oni mu svi učiniše sedždu, pa Jusuf reče: “O oče moj, ovo je tumačenje (te’vîl) moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj mi ga je obistinio.”31 U ovom ajetu čin sedžde njegovih roditelja i braće je protumačen kao te’vîl njegova snoviđenja i ovo vraćanje je poput vraćanja slike (‫ )مثال‬na portretiranu stvar (‫)ممثل‬. ّ Na drugom mjestu u istoj suri u vezi snoviđenje vladara Egipta i Jusufovog tumačenja Kur’an kaže:

ٍ َ‫اف وسبع سنبال‬ ِ ٍ ِ‫ٍ م‬ ِ ُ ِ‫ال الْمل‬ ‫ت‬ ُ ُ َ ْ َ َ ٌ ‫ك إ ىِّن أ ََرى َسْب َع �بََقَرات سَان يَأْ ُكلُ ُه َّن َسْب ٌع ع َج‬ َ َ َ‫َوق‬ ٍ ِ ‫ض ٍر وأ‬ ِ‫ىِ فى‬ ‫اى إِن ُكنتُ ْم لِ ُّلرْؤيَا �تَْع�بُُرو َن‬ َ َ ْ ‫ُخ‬ َ َ‫ُخَر يَاب َسات يَا أَ�يَُّها الْ َمألُ أَ�فْتُون ُرْؤي‬ Jûsuf, 14. Jûsuf, 100.

30 31

I vladar reče: ‘Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?’32

ِِ ‫ني‬ ْ ‫قَالُواْ أ‬ ُ َ‫َضغ‬ َ ‫َحالَِم بِ َعالم‬ ْ ‫َحالٍَم َوَما حَْن ُن بِتَأْ ِو ِيل األ‬ ْ ‫اث أ‬

Zbrkanih li snova! – rekoše oni – mi snove ne znamo tumačiti.33

ِ ُ‫ال الَّ ِذى جَنا ِم�نهما و َّاد َكر �بع َد أ َُّم ٍة أَنَاْ أُ�نبِّئُ ُكم بِتَأْ ِويلِ ِه فَأَرِسل‬ ‫ون‬ َ َ‫َوق‬ َْ َ َ َ ُ ْ َ ْ َ

I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: ‘Ja ću vas o značenju sna obavijestiti, samo me pošaljite!’34

ٍ ِ ‫الصد‬ ٍ ‫ات مِس‬ ‫اف َو َسْب ِع‬ ٌ ‫ان يَأْ ُكلُ ُه َّن َسْب ٌع ِع َج‬ ُ ‫وس‬ َ ‫ِّيق أَفْتنَا فىِ َسْب ِع �بََقَر‬ ُ ِّ ‫ف أَ�يَُّها‬ ُ ُ‫ي‬ ٍ ‫ض ٍر وأُخر يابِس‬ ٍ ِ ‫ات لَّ َعلِّى أ َْرِج ُع إِ ىَل الن‬ ‫َّاس لَ َعلَّ ُه ْم �يَْعلَ ُمو َن‬ َ َ َ َ َ ْ ‫ُسنبُالَت ُخ‬

Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači kada sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih – pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.35

ِِ ‫دت فَ َذ ُروهُ فىِ ُسنبُلِ ِه إِالَّ قَلِيالً ممَِّّا تَأْ ُكلُو َن‬ َ َ‫ق‬ ُّْ‫ص م‬ َ ‫ال �تَْزَرعُو َن َسْب َع سن‬ َ ‫ني َدأَبًا فَ َما َح‬ I on reče: ‘Sijat ćete sedam godina zaredom, pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti.’36

ِ ِ ِ ِ ِ ‫ك سبع ِش َد ٌاد يأْ ُك ْلن ما قَدَّمتُم هَل َّن إِالَّ قَلِيالً ممَِّّا حُْت‬ ‫صنُو َن‬ ُ ْ ْ ََ َ ٌ ْ َ َ ‫مُثَّ يَأْتى من �بَْعد َذل‬

A zatim će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, osim malo što ćete za sjetvu sačuvati.37 Jûsuf, 43. Jûsuf, 44. 34 Jûsuf, 45. 35 Jûsuf, 46. 36 Jûsuf, 47. 37 Jûsuf, 48. 32 33

Na drugom mjestu u istom kazivanju, kada se prenosi snoviđenje dva zatvorenika Kur’an kaže:

ِ ِ ‫يا ص‬ ‫ب �فَتَأْ ُك ُل‬ ِّ ‫اح ِيب‬ ْ ُ‫اآلخُر �فَي‬ َ ‫َح ُد ُك َما �فَيَ ْسقى َربَّهُ خمًَْرا َوأ ََّما‬ َ َ َ ‫الس ْج ِن أ ََّما أ‬ ُ َ‫صل‬ ِ ُ‫الطَّ�ير ِمن َّرأْ ِس ِه ق‬ ِ ‫ضى األَمر الَّ ِذى فِ ِيه تَس�ت ْفتِي‬ ‫ان‬ َ َْ ُْ َ ُْ O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači!38 Na drugom mjestu se obraća Jusufu riječima:

ِ ‫ك ِمن تَأْ ِو ِيل األَح ِاد‬ ‫يث‬ َ ‫َو�يَُعلِّ ُم‬ َ

I tumačenju (te’vîlu) snova (govorâ) te naučiti.39 Na drugom mjestu se prenose riječi koje je Jusuf koristio u svojom obraćanju Allahu:

ِ ‫وعلَّمتَيِن ِمن تَأْ ِو ِيل األَح ِاد‬ ‫يث‬ ْ ََ َ

I tumačenju snova (te’vîlu govorâ) me naučio!40 Vidjeli smo da se u svim ovim slučajevima u kazivanju o Jusufu koristi riječ te’vîl kada su u pitanju događaji sa kojima se na kraju obistinjuje snoviđenje. Ono što spavač u snu vidi je forma i slika tog događaja. Stoga, odnos koji postoji između tih događaja i snoviđenja je istovjetan odnosu između oblika i značenja, to je oblik u kojem se očituje značenje. Drugim riječima, to je odnos između otjelovljene zbilje i slike te zbilje. Isto je primijenjeno u kazivanju o hazreti Hidru i hazreti Musau, kao i u ajetu: “Napunite mjeru kad mjerite na litru... To je bolje i ishod je ljepši!”41 Jûsuf, 41. Jûsuf, 6. 40 Jûsuf, 101. 41 El-Isrâ’, 35. 38 39

Podrobnijom analizom ajeta koji govore o Sudnjem danu može se doći do zaključka da i ovdje vrijedi isti princip. Riječ te’vîl u tim ajetima ima isto značenje. Naprimjer, u ajetu:

ِِ‫ه‬ ِِ ِ ِ ِ‫م‬ ُ‫بَ ْل َك َّذبُواْ بَا مَلْ حُييطُواْ بِع ْلمه َولَ َّما يَأْت ْم تَأْ ِويلُه‬

Oni poriču nešto o čemu nemaju temeljito znanje, a još im nije došao ni te’vîl njegov!42 Također, u ajetu:

ِ ُ‫َه ْل يَنظُُرو َن إِالَّ تَأْ ِويلَهُ �يَْوَم يَأْتى تَأْ ِويلُه‬

Čekaju li oni išta drugo osim njeno ostvarenje (dolazak te’vîla Knjige)?43, pod dolaskom te’vîla se misli na otjelovljene i obistinjenje zbilja, jer ajeti kao što je:

‫ص ُرَك الْ�يَْوَم َح ِدي ٌد‬ َ َ‫نك ِغط‬ َ ‫نت فىِ َغ ْفلَ ٍة ِّم ْن َه َذا فَ َك َش ْفنَا َع‬ َ ‫لََق ْد ُك‬ َ َ‫اءك �فَب‬

Bio si prema ovome nemaran pa smo s tebe skinuli koprenu tvoju, i pogled tvoj je danas oštar,44 potpuno jasno ukazuje na to da posmatranje kijametskih događaja o kojima su izvijestili poslanici i nebeske knjige ne spada u kategoriju i rod posmatranja ovosvjetskim i osjetilnim očima. Kao što sâmi događaj Sudnjeg dana i pojedinosti poretka tog Svijeta nisu od roda ovosvjetskih događanja i poretka koji mi poznajemo na Ovom svijetu, isto tako je i njegova pojava drugačija, kao i vladajući poredak u tom Svijetu. Ako Bog dâ, u nastavku knjige ćemo više govoriti na ovu temu. Prema tome, vraćanje kur’anskih izvješća o događajima na Sudnjem danu nije istog oblika kao vraćanje običnih vijesti na ovosvjetske događaje u budućnosti. Vraćanje na Sudnjem danu nije isto vraćanju na Ovom svijetu. Iz dosada istaknutog se mogu izvesti tri zaključka: Prvi: To što ajet ima te’vîl Jûnus, 39. El-A‘râf, 53. 44 Qâf, 22. 42 43

i vraća se na njega u svom značenju ne znači da je to manje jasan ajet koji se vraća na jasan ajet. Drugo: Te’vîl nije svojstven samo manje jasnim ajetima, zapravo, svi kur’anski ajeti imaju te’vîl. Dakle, kao što manje jasni ajeti imaju te’vîl isto ga tako i jasni ajeti imaju. Treće: Te’vîl ne spada u pojmove koji imaju verbalno ukazivanje, već je jedan od vanjskih i objektivnih pojava. Ako se kaže da kur’anski ajeti imaju te’vîl, ustvari to nije svojstvo sâmih ajeta već je svojstvo onoga što stoji u vezi sa njima, a koje podrazumijeva ljudska djela ili nešto drugo. To što se riječ te’vîl ponekad upotrebljava u značenju “suprotno vanjskom značenju riječi” (hermeneutike) je novovremena upotreba koja se pojavila nakon objave Kur’ana. Ne postoji nikakav dokaz da Kur’an pod riječju te’vîl kada u ajetu kaže: “željni svoga tumačenja (svoga te’vîla)”, misli na hermeneutiku, odnosno značenje oprečno doslovnom slovu riječi. Također, nemamo dokaza niti da su tačna druga značenja koja su pripisali te’vîlu. Zapravo, većina značenja koja su ponuđena za te’vîl, a koje ćemo ubrzo navesti, nemaju utemeljenje u dokazu.

ُ‫َوَما �يَْعلَ ُم تَأْ ِويلَهُ إِالَّ اللّه‬

A te’vîl njihov zna samo Allah.

Iz samog govora ajeta se da shvatiti da se zamjenica njihov

(ُ‫ )تَأْ ِويلَه‬odnosi jedino na manje jasne ajete, jer su oni mjestom

u rečenici najbliži toj zamjenici, a prema pravili gramatike zamjenica se vraća i odnosi na najbliže mjesto. Isto vrijedi i u rečenici: “željni svoga tumačenja (te’vîla) manje jasnih ajeta” (‫) َوابْتِغَاء تَأْ ِويلِ ِه‬. Kao što smo naprijed rekli sama činjenica da se zamjenica vraća na manje jasne ajete ne znači da samo manje jasni ajeti imaju te’vîl, a da ga jasni ajeti nemaju. Moguće je, također, da se zamjenica u riječi ُ‫ تَأْ ِويلَه‬odnosi na riječ Knjigu, kao što se zamjenica u rečenici: “one nejasne ajete Knjige” (‫َما‬ ‫ )تَ َشابَهَ ِمْن ُه‬odnosi na cijelu Knjigu. 27

Vanjština rečenica našeg zanimanja ukazuje na ograničavanje znanja o te’vîlu Knjige na Allaha, dž.š. A što se tiče reِ َّ ‫)و‬, čenice: “oni koji su duboko uronili u nauku” (‫خو َن فىِ الْعِْل ِم‬ ُ ‫الراس‬ َ prema vanjskom aspektu govora to je nova rečenica i drugi dio rečenice koji počinje sa: “Oni u čijim srcima je zastranjeِ َّ nje” (‫ين ىف �قُلُوبهِِ ْم َزيْ ٌغ‬ َ ‫)فَأ ََّما الذ‬. Značenje dva dijele rečenice je to da se ljudi u odnosu prema Kur’an dijele na dvije skupine. Jedna skupina ljudi su oni čija su srca zastranila i slijede manje jasne ajete, a druga su oni koji kada se susretnu sa manje jasnim ajetima kažu: “Mi vjerujemo u cio Kur’an, jer on je nama cio došao od Uzvišenog Gospodara.” Ovo razlikovanje ljudi je rezultat različitosti stanja njihovih srca. Prvoj skupini ljudi je srce zastranilo, a kod drugih je srce ispunjeno dubokim znanjem. Pored ovoga, ako bi waw u rečenici bio veznik, odnosno vezao drugu za prvu rečenicu tada bi značenje bilo da jedino Allah i oni duboko uronjeni u nauku znaju te’vîl Kur’ana, a jedan od njih bi sigurno bio Allahov poslanik, s.a.v.a., kao najplemenitiji iz te skupine. Jer, kako je moguće zamisliti da Allah spusti Kur’an na njegovo srce, a da on ne razumije šta je namjera i značenje njeno, te da kaže: bilo da ih razumijem ili ne razumijem ja vjerujem u sve njih. S druge strane, jedan od običaja Kur’ana ja da kada želi opisati islamski ummet ili skupinu među kojom se nalazi Allahov Poslanik, s.a.v.a., prvo spominje njega posebno, a potom ostale pojedince spominje odvojeno da bi time iskazao čast i uzdigao Poslanika, a nakon toga Kur’an spominje ummet ili skupinu, kao u sljedećim ajetima:

‫ول مِبَا أُن ِزَل إِلَْي ِه ِمن َّربِِّه َوالْ ُم ْؤِمنُو َن‬ ُ ‫الر ُس‬ َّ ‫َآم َن‬

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova i vjernici.45 El-Beqare, 285.

ِِ ِِ ِ ‫ني‬ َ ‫مُثَّ أَنَ َزل اللّهُ َسكينَتَهُ َعلَى َر ُسوله َو َعلَى الْ ُم ْؤمن‬

Zatim je Allah na Poslanika Svoga spustio sigurnost i na vjernike.46

ِ َّ ُ ‫الرس‬ ِ ُ‫ين َآمنُواْ َم َعه‬ ُ َّ ‫لَـك ِن‬ َ ‫ول َوالذ‬

Ali, Poslanik i oni koji s njim vjeruju.47

ِ َّ ِ‫وهـ َذا النى‬ ْ‫ين َآمنُوا‬ ُّ ََ َ ‫َّب َوالذ‬

Ovaj vjerovjesnik i oni koji vjeruju.48

ِ َّ ِ‫ال خُيْ ِزى اللَّه النى‬ َّ ُ ُ‫ين َآمنُوا َم َعه‬ َ ‫َّب َوالذ‬

Na Dan kada Allah neće osramotiti Vjerovjesnika, a i one koji su zajedno sa njim vjerovali.49 Slično je i u drugim sličnim ajetima gdje se Poslanikovo ime spominje odvojeno i uporedo sa ummetom. U tom slučaju, ako dio ajeta: “oni koji su duboko uronili u nauku” podrazumijeva da oni imaju znanje te’vîla Knjige – a Allahov Poslanik, s.a.v.a., je sigurno od njih, trebalo bi da ajet glasi: “A te’vîl njihov znaju samo Allah i Njegov Poslanik i oni koji su duboko zaronili u nauku”, kao što ste to na prethodnim primjerima iz Kur’ana mogli vidjeti. Moguće je da nam se prigovori da početak ajeta: “On je Taj Koji tebi Knjigu spustio”, ukazuje da Allahov Poslanik, s.a.v.a., zna te’vîl Knjige te nakon toga nije bilo potrebe spominjati njegovo ime ponovo. Dovde je postalo jasno da Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., kao jednom od onih koji su duboko zaronjeni u znanje nije Et-Tewbe, 26. Et-Tewbe, 88. 48 Ali ‘Imrân, 68. 49 Et-Tahrîm, 8. 46 47

skriven te’vîl Knjige, dok vanjsko značenje ajeta govori da je to znanje ograničeno samo na Allaha, dž.š., ali ovo ograničavanje nije u suprotnosti sa izuzimanjem Allahova Poslanika po ovom pitanju. U kur’anskim ajetima nalazimo da se znanje o skrivenom ograničava samo na Allaha, a na drugom mjestu iz toga se izuzimaju neki poslanici:

ِ‫ع م‬ ِ ٍ ‫ضى ِمن َّرس‬ ِ ‫الُ الْغَْي‬ ‫ول‬ َ َ‫َح ًدا ۝ إِالَّ َم ِن ْارت‬ َ َ ‫ب فَال يُظْ ِهُر َعلَى َغْيبِه أ‬ ُ

On je Znalac Onostranog (gajb) i tu Onostranost On ne otkriva nikome, osim poslaniku kojim je zadovoljan.50 U ajetu našeg zanimanja, također, nije protivrječno da oni duboko uronjeni u nauku budu izuzeti i da kažu: “Bilo da znamo ajete ili ne mi vjerujemo u cio Kur’an”, a da se na drugom mjestu kaže da isti ti, duboko uronjeni u znanje, čije je govor kakav jeste, budu upućeni u te’vîl Knjige, jer ajet našeg zanimanja pojašnjava jedan od položaja duboko zaronjenih u znanje, a to je da se upućenim – i pored toga što imaju znanje zbilje Kur’ana i te’vîla ajeta, desi da negdje zapadnu u sumnju, ali tu se zaustave, jer suprotno onima kojima su srca zastranila oni vjeruju u Allaha i pokorni su Mu.

ِ ‫الر ِاسخو َن فىِ الْعِْل ِم �ي ُقولُو َن آمنَّا بِِه ُكلٌّ ِّمن ِع‬ ‫ند َر�بِّنَا‬ ُ َّ ‫َو‬ َ ْ َ

I oni koji su duboko uronili u nauku govore: “Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!” Riječ ‫ رسوخ‬ima značenje čvrste postojanosti. To što se duboko zaronjeni u znanje spominju nasuprot onih kojima su srca zastranila i bolesna, kao i to što su oni predstavljeni kao oni koji govore da je cio Kur'an od Gospodara, upućuje na njihovu potpunu definiciju te nam kazuje da duboko zaronjeni u znanje imaju o Bogu i Njegovim ajetima znanje koje El-Džinn, 26-27.

nije izmiješano niti sa najmanjim zrnom sumnje. U krajnjem, znanje koje imaju o jasnim ajetima im nikako ne dozvoljava da zapadnu u kolebanje i nedoumicu. Oni vjeruju u jasne ajete i rade po njima, a kada se susretnu sa manje jasnim ajetom ta njihova nejasnoća i zamagljenost u njihovom duboko ukorijenjenom znanju ne proizvodi poljuljanost i uznemirenost. Oni vjeruju u manje jasne ajete i kada je riječ o djelovanju po njima oni se zaustavljaju i prema njima se odnose sa oprezom. U njihovom riječima: “Sve je od našega Gospodara!”, je spomenut i razlog i posljedica. Zato što su i jasni i manje jasni ajeti od Allaha vjeruju u obje skupine ajeta, a jasnoća jasnih ajeta ih još pritom navodi da rade po njima, dok ih nejasnoća druge skupine ajeta navodi da se zaustave u djelovanju kada su oni u pitanju, a ne da ih odbace jer oni vjeruju da su od Gospodara. Nije dozvoljeno raditi po njima manje jasnim ajetima jer je to u sukobu sa jasnim ajetima, što je istovjetno vraćanju manje jasnih ajeta na jasne ajete.

ِ ‫وما ي َّذ َّكر إِالَّ أُولُواْ األلْب‬ ‫اب‬ َ ْ ُ َ ََ

a samo oni sa razumom obdareni opomenu prihvaćaju (podsjete se, osvijeste se)! Opomena/podsjećanje ( ‫كر‬ ّ ‫ )التّذ‬je da čovjek shvati znak i ono što podsjeća na neku stvar na način da gdje god vidi znak te stvari kao posljedicu toga vidi i tu stvar. Budući da je rečenica: “Sve je od našega Gospodara!”, kao što smo rekli, argumentacija duboko uronjenih u znanje i prelazak na ono na što upućuje njihovo djelo, Uzvišeni Allah je to nazvao opomenom i zbog te opomene i prisjećanja ih je pohvalio. Riječ ‫ ألْبَاب‬je množina riječi ‫ب‬ ّ ُ‫ ل‬koja je ima značenje čistog razuma lišenog bilo kakvih primjesa. Uzvišeni Allah na više mjesta u Svom govoru hvali posjednike ovakvog razuma: 31

ِ َّ ‫وها َوأَنَابُوا إِ ىَل اللَّ ِه هَلُ ُم الْبُ ْشَرى �فَبَش ِّْر ِعبَ ِاد‬ َ ُ‫اج�تَنَبُوا الطَّاغ‬ َ ‫وت أَن �يَْعبُ ُد‬ ْ ‫ين‬ َ ‫َوالذ‬ ِ َّ ِ‫۝ الَّ ِذين يست ِمعو َن الْ َقوَل �فيتَّبِعو َن أَحسنه أُولَئ‬ ‫ك‬ َ ِ‫ين َه َد ُاه ُم اللَّهُ َوأ ُْولَئ‬ َ ْ ُ َ َ ْ ُ ََ ْ ُ َْ َ َ َ ‫ك الذ‬ ِ ‫ُهم أُولُوا الأْ َلْب‬ ‫اب‬ َ ْ ْ Vijest radosna je za one koji izbjegavaju da se klanjaju idolima i obraćaju se Allahu radi kajanja – stoga uputi radosnu vijest Mojim robovima, onima što govor pomno slušaju i slijede što je najljepše u njemu; to su oni koje je Allah uputio i oni su umni ljudi.51

ِ ِ ‫ضو‬ ٍ ‫ف اللَّي ِل وال�نَّها ِر آلي‬ ِ َّ ‫إِ َّن فىِ خ ْل ِق‬ ِ ‫ات لأِّ ُوىِل األلْب‬ ‫اب‬ ْ َ ِ ‫الس َم َاوات َواأل َْر‬ َ َ ْ َ َ َ ْ َ‫اختال‬ ِ ِ َّ ِ‫ودا و َعلَى ُجنُوبهِِ ْم و�يَ�تََف َّكرو َن فىِ َخ ْلق‬ َ ‫۝ الذ‬ ُ َ َ َ ً ُ‫ين يَ ْذ ُك ُرو َن اللّهَ قيَ ًاما َو�قُع‬ ِ َ‫اطالً سبحان‬ ِ ‫السماو‬ ِ ‫ات َواأل َْر‬ ‫اب النَّا ِر‬ َ َ ْ ُ ِ َ‫ت َهذا ب‬ َ ‫ض َر�بَّنَا َما َخلَ ْق‬ َ ‫ك فَقنَا َع َذ‬ َ َ َّ U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za umne, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju: ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio – zato slava neka Ti je, i sačuvaj nas patnje u Vatri!’52

U prvim ajetima razumni ljudi se predstavljeni kao oni koji izbjegavaju robovanje idolima, potpuno predani Bogu, koji se okreću samo ka Njemu, pomno slušaju svaki govor i nakon što ga analiziraju slijede ono najljepše u njemu, to su oni koje je Bog uputio i oni su razumni ljudi. U drugim ajetima razumni ljudi su opisani kao oni kojima su stvaranje Nebesa i Zemlje, te izmjena noći i dana znakovi, to su oni koji se Allaha stalno sjećaju u svim stanjima: sjedeći, stojeći i ležeći. Posljedica te stalne svijesti o Bogu te poniznosti i skrušenosti koja proizlazi iz toga je pokajnički povratak Bogu koji prouzrokuje da oni prime opomenu kroz Ez-Zumer, 17-18. Ali ‘Imrân, 190-191.

51 52

Božije znakove i preusmjere se ka istinskim naučavanjima. Kao što stoji u Kur’anu:

ِ ‫يب‬ ُ ‫َوَما �يَتَ َذ َّكُر إِّال َمن يُن‬

A opomena dopire samo do onoga ko se pokajnički obraća.53

ِ ‫وما ي َّذ َّكر إِالَّ أُولُواْ األلْب‬ ‫اب‬ َ ْ ُ َ ََ

A samo oni obdareni razumom opomenu prihvaćaju!54 Dakle, jasno je da su razumni ljudi oni koji se pokajnički obraćaju Allahu, dž.š.

ِ ‫اب‬ َ ‫نك َر مْحَةً إِن‬ َ ‫ب لَنَا ِمن لَّ ُد‬ َ ‫َّك أ‬ ُ ‫َنت الْ َوَّه‬ ْ ‫َر�بَّنَا الَ تُِز ْغ �قُلُو�بَنَا �بَْع َد إ ْذ َه َد�يْ�تَنَا َوَه‬

Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane kad si nas već uputio i milost Svoju nam podari! Ti Si zbilja Onaj Koji mnogo dariva! Ova dova je jedan od plodova i učinaka njihove duboke zaronjenosti u znanje. Zato što su spoznali položaj Gospodara i stekli čvrsto uvjerenje da vlast i posjedovanje pripada jedino Allahu i da oni ništa ne posjeduje od sebe, oni su u stalnom strahu da Allah, dž.š., ne učini da im srca zastrane nakon što su duboko zaronili u znanje. Zato se okreću Bogu, traže utočište i zaštitu kod Njega i mole Ga da ih ne odvede u zabludu nakon upute i da im od Sebe podari milost, da bi im duboka zaronjenost u znanje ostala te da ih pomogne na Putu upute i proputovanju ka položajima bliskosti. Moguće je da postaviš sljedeće pitanje: Zašto nakon upućene dove (Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane) oni mole za milost? Odgovor je da to što srca nisu zastranila El-Mu’min, 13. Ali ‘Imrân, 7.

53 54

nužno ne znači da će stalno biti duboko zaronjeni u znanje. Moguće je da im srca ne zastrane, ali im znanje bude uzeto iz srca te tako budu zaboravljeni i prepušteni sami sebi, pa niti su od blaženih sa znanjem niti od nesretnika koji su zastranili. Oni su u stanju neznanja i nemoći, a imaju jaku potrebu za znanjem. Pored toga, skupina duboko zaronjenih u znanje nema potrebu samo za znanjem, jer oni se kreću na putu na kojem imaju potrebu za različitim vrstama milosti i to onim koje niko ne poznaje i niko ih ne može prebrojati osim Allah, dž.š., i oni su svjesni svoje potrebe za ovim. Dokaz ovoga je nastavak njihova govora: “Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje!” Jer u prvom dijelu svoga govora oni traže utočište kod Allaha od toga da im srca ne zastrane i kao posljedica toga da se znanje iz njihovih srca ne ukloni. Potom u nastavku: “Ti si zbilja Onaj Koji mnogo dariva!”, traže od Uzvišenog da prolije kišu milosti na njih da bi se život srca nastavio. Ako je milost spomenuta u neodređenom obliku (bez elifa i lama), a potom za nju rečeno da je od Gospodara (‫نك‬ َ ‫) ِمن لَّ ُد‬, to je zato, kao što smo već rekli, što oni nemaju potpuni uvid o tim uvjetima i ne znaju kakva bi to milost trebala biti. Oni jedino znaju da ako nema milosti od Uzvišenog Gospodara i ako ih ta milost ne obuhvati, nijedna od potreba im se neće ispuniti i nijedan posao im neće uspjeti. Ako se samo Allahu, dž.š., utječu i ako jedino Njega mole za milost, to je zbog toga jer oni vide da cijela vlast pripada samo Njemu, bez da se osvrću na vanjske uzroke.

ِ ِ ِ ‫َّاس لِ�يوٍم الَّ ري‬ ِ َ ‫ر�بَّنَا إِن‬ ‫ف الْ ِم َيع َاد‬ ُ ‫ب فيه إِ َّن اللّهَ الَ خُيْل‬ َ َ َْ َْ ِ ‫َّك َجام ُع الن‬

Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje! Allah zbilja obećanje ne iznevjerava! Ove riječi onih koji su duboko uronjeni u znanje su pojašnjenje uzroka njihovog traženja milosti od Uzvišenog, 34

jer oni znaju da su uspostava poretka stvorenog, vjerski pozivi i čovjekov trud u ovosvjetskom životu – sve samo uvod za sakupljanje na Sudnjem danu kada će čovjek imati koristi jedino od Božije milosti i kada će mu pomagač biti jedino milost Njegova. Kao što Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi:

ِ ْ‫إِ َّن �يوم الْ َفص ِل ِمي َقا�تهم أ م‬ ‫ني ۝ �يَْوَم ال �يُْغ ىِن َم ْوىًل َعن َّم ْوىًل َشْيئًا َوال ُه ْم‬ َ ‫َجَع‬ ْ َ َْ ْ ُُ ‫نص ُرو َن ۝ إِالَّ َمن َّرِح َم اللَّ ُه‬ َ ُ‫ي‬

Dan sudnji je, zbilja, rok određen svima njima. Dan kada prijatelj i bližnji neće moći prijatelju i bližnjem ništa koristiti, niti će pomognuti biti, osim onih kojima se Allah smiluje.55

Upravo iz ovog razloga duboko uronjeni u znanje mole za milost i pritom ne određuju vrstu milosti već to prepuštaju Uzvišenom Gospodaru, da bi milost koja će ih obuhvatiti bila njima od koristi. U svom govoru oni Sudnji dan opisuje kao Dan u koje uopće nema sumnje da bi time istakli svoju potpunu pažnju u dovi i nastojanje u traženju. Ovaj opis su uvjetovali rečenicom: “Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!”, zato što je ovo, kao što smo rekli, govor onih duboko uronjenih u znanje, a znanje o nečemu se u srcu ne ukorjenjuje duboko ako i znanje o uzroku te stvari također nije duboko ukorijenjeno. Razlog što oni uopće ne sumnjaju u Sudnji dan je zbog toga što je Allah, dž.š., obećao njegov dolazak. Upravo stoga kada kažu: “Dan u koji uopće nema sumnje!”, u nastavku odmah kažu: “Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!” Slično ovoj praksi nalazimo i u njihovom drugom govoru koji počinje riječima: “milost Svoju nam podari!”, da bi odmah u nastavku naveli razlog toga: “Ti si zbilja Onaj Koji 55

Ed-Duhân, 44:40-42.

mnogo dariva!” Dakle, Božiji položaj Onoga Koji mnogo dariva (‫وهاب‬ ّ ) razlog je da oni mole za milost. U svojoj dovi, pored toga što se Bogu obraćaju izravno u drugom licu je dnine (‫َّك‬ َ ‫ )إِن‬koriste i zamjenicu ti (‫َنت‬ َ ‫ )أ‬radi toga da bi predikatِ rečenici ‫ إ ّن‬ograničili i u krajnjem rečenicu “od Tebe” (‫نك‬ َ ‫)من لَّ ُد‬ prihvatili za uvjet i rekli: “Ako smo Te molili da nam od Sebe daruješ milost, to je zato što mi jedino Tebe znamo kao Onoga Koji mnogo daruje.” Također, slično nalazimo u još jednom govoru: “Gospodaru naš, ne daj da nam srca zastrane”, a ono što su rekli u nastavku: “kad si nas već uputio”, ima funkciju razloga koji pojašnjava zašto upućuju jednu takvu dovu. Naprijed smo već govorili o njihovim riječima: “Mi vjerujemo u njih!”, jer ono što dolazi u nastavku njihova govora: “Sve je od našega Gospodara!”, razlog je njihova vjerovanja. Prema tome, ova skupina ljudi vjeruje u svog Gospodara i u tome su čvrsti, a rezultat toga je da ih je Gospodar uputio i upotpunio njihove razume. Rezultat savršenstva njihovih razuma je da govore samo ono o čemu imaju znanje i rade samo ono u čiju ispravnost su sigurni. Upravo zbog ovoga Uzvišeni Gospodar ih je nazvao onima koji su duboko uronjeni u znanje i na njih aludira kada kaže razumom obdareni ljudi (‫)أ ُْولُواْ األلْبَاب‬. Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju na ajete u kojima se spominju razumni ljudi, uvidjet će da su to upravo oni čija se obilježja spominju u sljedećem ajetu:

(nakon što analiziraju taj govor)56 slijede što je najljepše u njemu; to su oni koje je Allah uputio i oni su umni ljudi.57 Allah, dž.š., ih je u ovom ajetu opisao kao one koji imaju iman, slijede najbolje u govoru i pokajnički se obraćaju Allahu. Ako sada pogledamo ajete našeg zanimanja, vidjet ćemo da se ova svojstva nalaze i kod onih koji su duboko zaronjeni u znanje. Pogledajmo sada šta nam govori to što u ajetu govor sa drugog lica jednine prelazi nu treće lice jednine, odnosno sa prisutnog na odsutnog. Zašto oni duboku zaronjeni u znanje koji se na početku Bogu obraćaju izravno: “Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje!”, a u nastavku Mu se obraćaju u trećem licu: “Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!” Razlog ovoga je taj što ovo obećanje nije svojstveno samo za njih već za sve ljude. Stoga, priliči da se umjesto “Gospodaru naš” kaže “Allah”, jer je božanstvenost opća i obuhvaća sve stvari.

Allame Tabatabaji pri pojašnjenju ovog ajeta ustvrđuje da se oni kod suočavanja sa svakim govorom prolaze tri faze (s tim da se u ovom ajetu pod govorom ne misli na Kur’an, što i gramatički gledano ne može biti ispravno, nego općenito na svaki govor, jer šta bi bilo u Kur’anu manje lijepo ili ljepše i ko je relevantan da to odrediti). Prva faza je da govor pomno slušaju, u drugoj analiziraju rečeno (a ono nije spomenuto u ajetu jer se podrazumijeva i bilo bi višak da se spominje), a u trećoj prihvataju ono najbolje i najljepše i to slijede. (Op. prev.) 57 Ez-Zumer, 17-18. 56

OPŠIRNA STUDIJA O JASNIM I MANJE JASNIM AJETIMA I TE’VÎLU

Ono što smo do sada rekli o jasnim i manje jasnim ajetima te o značenju te’vîla dalo se je zaključiti iz analize govora Uzvišenog Gospodara. Također, na isto upućuju i predaje od Imama Ehli-bejta koje ćemo u nastavku navesti u poglavlju o predajama. A sada, u nastavku, pogledajmo što su mufessiri rekli u vezi ova tri termina. Njihova mišljenja se po ovome uveliko razlikuju. Toliko su se razišli da je to dovelo do njihova zastranjenja. Ako pogledamo odakle počinju ova razilaženja doći ćemo do početka islama i mufessira od ashaba i tabiina. Onoliko koliko je meni poznato nema tefsira da je u vezi ove teme rekao ni blizu onome što mi rekli, a kamoli da potpuno dogovara našem govoru. Glavni razlog ovolikih razlikovanja i razilaženja među mufessirima je u tome što su pomiješali temu o jasnim i manje jasnim ajetima sa temom o te’vîlu. To je dovelo do neobičnih razilaženje kod predočavanja sâme ove teme, načina rasprave i pristupa temi te kod izvođenje zaključaka. U nastavku ćemo raspravljati na podroban način o obje teme. Pritom ćemo navesti različita mišljenja u vezi obje ove teme u onoj mjeri koliko to bude moguće i na kraju prihvatiti ispravno tumačenje.

1. GOVOR O JASNIM I MANJE JASNIM AJETIMA

‫ التحاكم‬i ‫التشابه‬

su riječi čija su značenja jasna u jeziku. Allah, dž.š., je ovim riječima opisao cijelu Svoju Knjiga u sljedećim ajetima: 39

ِ ‫كِتَاب أ‬ ْ ‫ُحك َم‬ ُ‫ت آيَاتُه‬ ْ ٌ

Ovo je Knjiga čiji su ajeti čvrsto postavljeni1

ِ ِ‫هِ ى‬ َ‫كتَابًا ُّمتَ َشابًا َّمثَان‬

Knjiga čiji dijelovi nalikuju jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja.2 Čvrsto postavljena Knjiga podrazumijeva da je cijela Knjiga čvrsta u nizanju ajeta, uređenju i govoru, dok svojstvo Kur’ana da mu ajeti nalikuju jedni na druge podrazumijeva da su svi ajeti Kur’ana u pogledu uređenja, pjesništva, govora, krajnjeg stepena čvrstine i bez imalo nedostataka slični jedni drugima. Budući da je prema dva prethodna ajeta cio Kur’an čvrst (‫ )االحكام‬i ajeti mu nalikuju jedni drugima (‫شابِه‬ َ َ‫) ُّمت‬, a u ajetu našeg zanimanja ajeti se dijele na jasne (‫ )االحكام‬i manje jasne ajete (‫شابِه‬ َ َ‫) ُّمت‬, shvatamo da se ova čvrstina i manja jasnoća (tašâbuh) razlikuju od čvrstine i nalikovanja (tašâbuha) prethodno navedenog ajeta. Stoga, značenja muhkam i mutešâbih iz ovog ajeta u nastavku ćemo podvrgnuti analizi da bi smo došli do njihovih smislova i shvatili koja skupina ajeta su muhkam, jasni ajeti, a koji su mutešâbih, manje jasni ajeti. Po ovom pitanju mufessiri su ponudili više od deset mišljenja.

Prvo mišljenje: Jasni ajeti su tri ajeta sure El-En‘âm počevši sa 151. ajetom:

...‫قُ ْل �تََعالَ ْواْ أَتْ ُل َما َحَّرَم َربُّ ُك ْم َعلَْي ُك ْم أَالَّ تُ ْش ِرُكواْ بِِه َشْيئًا‬

Reci: ‘Dođite da vam kazujem šta vam vaš Gospodar propisuje: da Mu ništa ne pridružujete...’, pa sve do kraja 153. ajeta. Hûd, 1. Ez-Zumer, 23.

U ovim ajetima Allah, dž.š., navodi nekoliko zapovijedi i zabrana. Nejasni ajeti su oni koji su ostali nejasni jevrejima, a to su šifre koje se javljaju na počecima nekih sura u obliku slova, kao što je “elif lâm mîm” i sl. Jevreji su nastojali uz pomoć numerologije iz ovih slova da dođu do vremena nestanka islama, ali njihov proračun nije ispao tačan. Ovo mišljenje se među ashabima pripisuje Ibn Abbâsu. Neispravnost ovog mišljenja je očigledna, jer je to govor bez dokaza. Pod pretpostavkom da i postoji dokaz, jasni ajeti nisu samo ova tri ajeta sure El-En‘âm. Zapravo, osim suglasnika na počecima sura ono obuhvata sve ostale ajete. Ustvari, pripisivanje ovog mišljenja Ibn Abbâsu je neispravno, jer ono što se prenosi od njega je da su ova tri ajeta jasna, a nije rekao da su samo to jasni ajetu Kur’ana. U tefsiru Ed-durru-l-mensur Sa‘îd ibn Mansûr, Ibn Ebi Hâtem, Hâkem (on predaju smatra vjerodostojnom) i Ibn Mardvije prenose od Abdullah ibn Qajsa da je rekao: “Čuo sam od Ibn Abbâsa da je u vezi ajeta: ‘u njoj ima jasnih ajeta’, rekao da su to tri ajeta sure El-En‘âm koji počinju riječima: ‘Reci: Dođite da vam kazujem...’”3 Ovu predaju potvrđuje druga, koje se prenosi od njega da je u vezi s tumačenjem ajeta koji nas zanima rekao: “Od jasnih ajeta je ajet: ‘Reci: Dođite da vam kazujem...’, kao i ajeti: ‘Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate... Allah će doista oprostiti onima koji se kaju.’4”5 Dakle, nakon ove dvije predaje postalo je jasno da je Ibn Abbâs tri ajeta sure El-En‘âm naveo samo kao primjer za jasne ajete, a ne da su jasni ajeti ograničeni samo na ova tri ajeta.

Drugo mišljenje je potpuno obrnuto prvom mišljenju, i glasi da su jasni ajeti konsonanti na početku nekih sura, a manje jasni ajeti su svi ostali kur’anski ajeti. Ed-Durru-l-mensur, sv. 2., str.4. El-Isrâ’, 17:23-25. 5 Ed-Durru-l-mansur, sv. 2., str.4. 3 4

Ovo mišljenje se pripisuje Ebu Fâheteu koji je kod tumačenja ajeta: “oni su majka Knjige”, rekao: “Majku Knjige predstavljaju počeci koji otvaraju sure i od njih je izveden Kur’an. A to znači da je sura El-Beqare izvedena iz slova elif, lâm i mîm, sura Ali ‘Imrân iz elifa, lâma, mîma, Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Vječni. Slično mišljenje se prenosi od Sa‘îd ibn Džubejra: “Osnova ove Knjige su slova, jer se ona nalaze u svim knjigama.” Ovo upućuje na mišljenje njih dvojce da su slova koja otvaraju sure šifre kojima je Uzvišeni Gospodar htio reći da je Kur’an sastavljen upravo od ovih slova kojima se vi koristite i govorite te ako ne prihvatate da je to Božiji govor, onda donesite sličan njemu. Ovo je jedno od značenja koje su naveli za konsonante na početku sura. Međutim, i pored toga što nemaju nikakav dokaz za svoje mišljenje, njima se može prigovoriti da to mišljenje nije saglasno sa sâmim ajetom, jer prema ovom mišljenju osim slova koji otvaraju sure ostali ajeti u Kur’anu moraju biti manje jasni ajeti, a i Kur’an prijekorava one koji slijede manje jasne ajete i predstavlja ih kao one kojima su srca zastranila. Rezultat ovoga je da ljudi ne slijede nijedan ajet u Kur’anu, iako se ljudi u brojnim ajetima pozivaju i potiču na slijeđenje Kur’ana. Zapravo, kur’anski ajeti to drže za najveću od svih obaveza, kao što se i kaže u ajetu:

ِ َّ ‫وا�تَّ�بعواْ الن‬ ُ‫ى أُن ِزَل َم َعه‬ َ َُ َ َ ‫ُّور الذ‬

I slijedili svijetlo koje mu se spušta6, kao i u drugim ajetima.

Treće mišljenje: Rekli su da su manje jasni ajeti oni ajeti koji imaju zamagljeno značenje, koje se još terminološki naziva “sažeto značenje” (‫)جممل‬, a muhkam (‫ )حمكم‬za razliku od toga ima značenje jasnog (‫)مبني‬. El-A‘râf, 157.

Ni ovo mišljenje ne može biti ispravno jer svojstva koja se navode u ajetu za jasne i manje jasne ajete ne odgovara značenjima sažeto (‫ )جممل‬i jasno (‫)مبني‬. Pojašnjenje: “Sažeto značenje” je ono u kojem su neki aspekti značenja izmiješani sa drugima tako da se ne može razlučiti namjeravano značenje od drugih aspekata. Takvo stanje riječi slušaoca i onoga kome se obraća ostavlja zbunjenog pri određivanju onoga na što se misli. Upravo stoga praksa poznavalaca jezika je da se pri sporazumijevanju sa drugima ne koristi ove riječi, već se koriste drugom riječju koja je jasna i pojašnjava ovu sažetu riječ i ona sama tako postane jasna. Ovo je odnos koji “sažeta riječ” ima sa jasnom. Ako se pod muhkamom i mutešâbihom misli na sažetu i jasnu riječ tada bi se obavezno trebali slijediti mutešâbih ajeti – naravno nakon što se upute na jasne ajete (muhkam) – a ne jasni ajeti, kao što je to u slučaju sa sažetim i jasnim riječima. Nakon što se otkloni nejasnoća, djeluje se po sažetoj riječi, a ne po jasnoj. Zdrav ukus i vještina govora ne dozvoljavaju da se slijedi mutešâbih i nijedan poznavalac jezika se ne odlučuje na djelovanje po njemu, bilo da je od onih kojima je srce zastranilo ili od onih duboko uronjenih u znanje. Pod takvom pretpostavkom Kur’an ne bi trebao one koji se drže mutešâbih ajeta smatrati ljudima zastranjenih srca i kuditi ih.

Četvrto mišljenje: Rekli su da su mutešâbih oni ajeti koji su dokinuti i u koje treba vjerovati, ali ne raditi po njima. Muhkem su oni ajeti koji dokidaju druge ajete, u koje treba vjerovati i po njima raditi. Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Abbâsu, Ibn Mas‘udu i skupini ashaba. Upravo zbog ovoga Ibn Abbâs je sebe smatrao jednim od onih koji znaju te’vîl Kur’ana. 43

Ovo mišljenje, također, nije ispravno. Pod pretpostavkom da je ispravno ono ničim ne ukazuje da su manje jasni ajeti Kur’ana samo oni koji su dokinuti, jer jedno od svojstava koje Kur’an u ovom ajetu pripisuje manje jasnim ajetima je to da oni dovode do smutnje i da poprimaju značenje te’vîla, a isto to nalazimo u mnogim nedokinutim ajetima, kao što su ajeti o djelima i svojstvima Božijim. I pored toga, ako bi ovo tumačenje bilo ispravno to bi nužno značilo da se kur’anski ajeti ne dijele na muhkam i mutešâbih, štaviše da postoji veza između ove dvije skupine koja nije ni muhkem niti mutešâbih, kao što su ajeti o Božijim svojstvima i djelima koji nisu ni dokinuti niti dokidajući ajeti. Ako pređemo preko ovoga, u govoru koji se prenosi od Ibn Abbâsa postoje naznake koje ukazuju da je njegovo mišljenje o muhkemu i mutešâbihu općenitije od samih dokidajućih i dokinutih ajeta, odnosno odgovara i drugim ajetima mimo ovih. Ibn Abbâs dokidajuće i dokinute ajete navodi samo kao primjer. U tefsiru Ed-Durru-l-mensur Ibn Džarir, Ibn Munzir i Ibn Ebu Hâtem prenose putem Alija od Ibn Abbâsa da je rekao: “Muhkem ajeti su dokidajući ajeti, ajeti o halalu i haramu, granicama i obavezama njihovim i ono u što se vjeruje, a mutešâbih ajeti su dokinuti ajeti, oni koji prethode i koji slijede, njihovi primjeri i podjele i ono u što se treba vjerovati, ali ne raditi po njima.”7

Peto mišljenje: Muhkem ajeti su ona učenja koja imaju jasan i očigledan dokaz, kao što su ajeti o Božijoj jednoći, moći i mudrosti, dok su mutešâbih ajeti oni za čije razumijevanje i prihvatanje postoji potreba za promišljanjem. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer ako se pod jasnim i očiglednim dokazom misli da sadržaj ajeta ima Ed-Durru-l-mensur, sv. 2., str.4

racionalan dokaz koji je jasan ili blizu da bude jasan ili da ima potrebu za promišljanjem zbog nejasnoće dokaza, tada bi nužno trebalo da i ajeti o propisima, obavezama i sl. budu mutešâbih ajeti, jer nijedan kur’anski propis nema jasan racionalan dokaz. U tom slučaju slijeđenje ovakvih ajeta bi bilo pokuđeno iako je slijeđenje svih ajeta, a posebno onih muhkam, obavezno. Ako se pod jasnoćom dokaza misli na to da Knjiga od sebe ima jasan dokaz, a potreba za promišljanjem podrazumijeva da Knjiga nema od sebe jasna dokaza, svi kur’anski ajeti su jednaki u tom pogledu. Kako i ne bi bili jednaki kada je to “Knjiga čiji dijelovi naِ‫كِتابا ُّمت َش ه‬ likuju jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja” (‫ابًا‬ َ ًَ ِ‫ى‬ ‫ان‬ ‫ث‬ ‫م‬ ) i ona je svijetla i jasna. Ovo bi nužno zahtijevalo da َّ َ َ svi ajeti budu muhkam i da mutešâbih ajeta nema, a ovo je oprečno pretpostavci i slovu Kur’ana.

Šesto mišljenje: Muhkam su oni ajeti koji se zbog jasnog dokaza ili čak i prikrivenog dokaza mogu razumjeti, a mutešâbih ajeti su oni kod kojih nema načina da se spoznaju, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana, i sl. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer su muhkem i mutešâbih svojstva samih kur’anskih ajeta zato što su ajeti ili zbog toga što su dokaz nekog od božanskih učenja; i ono na šta jedan od ajeta ukazuje nije takvo da ljudi iz samog ajeta ili sagledavajući taj ajet zajedno sa drugim ajetima ne mogu doći do njegova značenja ili ne treba da dođu. Kako je moguće da Uzvišeni Allah sa tim ajetom ukazuje na neko značenje, a da samo slovo ajeta ne upućuje na to značenje? Allah, dž.š., je Svoju Knjigu opisao kao onu koja upućuje, da je jasna i svijetlost te kao onu koja je predočena razumijevanju nevjernika, a kao takva sigurno je predočena i razumijevanju vjernika, što se da shvatiti iz sljedećih ajeta: 45

ٍ ِ ِ ‫ض أَ ْك�ثَُرُه ْم‬ ِّ ُ‫اب ف‬ ْ ‫ت آيَاتُهُ �قُْرآنًا َعَربِيًّا لَِّق ْوم �يَْعلَ ُمو َن ۝ بَ ِش ًريا َونَذ ًيرا فَأ‬ ْ َ‫صل‬ ٌ َ‫كت‬ َ ‫َعَر‬ ‫�فَُه ْم ال يَ ْس َمعُو َن‬

Knjiga čiji su ajeti podrobno izloženi kao Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, kao vjesnik radosnih vijesti i opomena, ali se većina njih okrenula tako da ne čuju.8

A zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja.9 Prema tome, svaka stvar o kojoj govori bilo koji kur’anski ajet je u okviru mogućnosti čovjekova shvatanja i nije takav da je njegovo shvatanje nedokučivo i dosezanje do njegova značenja nemoguće. A što se tiče onih učenja čija je percepcija izvan ljudskog razuma, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana i druge onostrane zbilje, nijedan ajet se nije posvetio tome da bi ga mi nazvali mutešâbih. I pored toga, oni koji prihvataju ovo mišljenje pomiješali su pojmove “muhkam” i “te’vîl”, kao što smo prethodno objasnili vezano za druge koji su počinili istu grešku.

Sedmo mišljenje: Jedna skupina učenjaka je rekla da su muhkam oni ajeti koji govore o propisima, a mutešâbih su ostali ajeti koji nisu u uzajamnom suglasju. Ovo mišljenje se pripisuje Mudžâhidu i drugima. Ovo mišljenje, također, nije ispravno. Ako se pod proturječjem manje jasnih ajeta misli na ono značenje koje obuhvata slučajeve kao što su: specificiranje (‫ )ختصيص‬posredstvom determinirajućeg principa (‫خمصص‬ ِّ ), ograničavanje (‫)تقييد‬ Fussilet, 3-4. En-Nisâ’, 82.

8 9

posredstvom ograničavatelja (‫ )مقيِّد‬i drugih okolnosti koje dolaze sa govorom i mjestom, tada i ajeti o propisima imaju isti tu nejasnoću i nesuglasje, jer i u tim ajetima postoje opće i posebne stvari, apsolutne i ograničene. A ako se pod nesuglasjem manje jasnih ajeta misli na nejasnoću ajeta čija namjera i ono na šta upućuje ostaju zamagljeni i nejasni zbog mnoštva mogućnosti, a sâm ajet ne govori o svom značenju, niti posredstvom drugih ajeta njegovo značenje biva određeno, u tom slučaju trebamo reći da su osim ajeta o propisima svi ostali ajeti mutešâbih. Rezultat ovog mišljenja je da muslimani ne mogu steći znanje niti o jednom ajetu koji govori o kur'anskim naučavanjima, jer smo pretpostavili da kod ove skupine ajeta koji govore o kur'anskim naučavanjima – a ne onih o propisima – nema nijednog jasnog ajeta da bi manje jasne ajete uputili na njih i tako postali jasni.

Osmo mišljenje: Jasni ajeti su oni koji imaju samo jedan te’vîl, a manje jasni ajeti su oni koji mogu imati više oblika te’vîla. Ovo mišljenje se pripisuje Šâfiji. Kao da je onaj ko zastupa ovo mišljenja htio reći da je jasan ajet onaj koji se očituje samo u jednom značenju, poput nedvosmislenih ajeta (jednoznačnica – ‫نص‬ ّ ) ili su istaknutog doslovnog značenja, a manje jasni ajeti su suprotni ovome. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer njime nije ništa posebno novo ponuđeno osim što je riječ muhkam (jasan ajet) zamijenjena sa riječju koja ima samo jedno značenje – jednoznačnicom, a mutešâbih (manje jasan ajet) sa riječju koja ima više značenja – višeznačnicom. I pored toga, kod ovog mišljenja te'vîl je prihvaćen u značenju tumačenja (tefsira), odnosno namjeravanog značenja riječi. Poštovanom čitaocu je jasno da je ovo greška, jer ako bi te'vîl i tefsir bili istog značenja, tada više ne bi imalo smisla da se znanje 47

o te'vîlu pripisuje samo Allahu ili Allahu i onima koji su duboko zaronjeni u znanje; a prema principu da ajeti tumače jedni druge, vjernik i nevjernik, duboko zaronjeni u znanje i oni kojima je srce zastranilo su jednaki.

Deveto mišljenje: Jasni ajeti su oni koji su čvrsti i u kojima su podrobno izložene vijesti o vjerovjesnicima i njihovim narodima, a manje jasni ajeti su oni čije riječi su ostale zamagljene u kazivanjima o njima zbog ponavljanja jedne priče u različitim surama. Prema ovom mišljenju podjela kur’anskih ajeta na jasne i manja jasne nužno je ograničena na kazivanja o vjerovjesnicima. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer ne postoji nijedan dokaz za ovo ograničavanje. Pored toga, specifičnosti koje Kur’an navodi za jasne i manje jasne ajete su te da je slijeđenje jasnih ajeta uputa, a da slijeđenje manje jasnih ajeta dolazi iz želje za smutnjom i vlastitim te’vîlom, a ova svojstva ne odgovaraju ajetima o kur’anskim kazivanjima, jer ovo nije svojstveno samo njima već vrijedi i za ostale ajete. Također, ovo nije svojstveno samo kazivanjima koja se ponavljaju, već vrijedi i za ajete u kazivanjima koja se samo jednom navode. Naprimjer, poput ajeta u vezi s postavljanjem namjesnika Božijeg na Zemlji.

Deseto mišljenje: Manje jasni ajeti su oni u vezi kojih postoji potreba da se pojasne, a jasni ajeti su oni u vezi kojih ne postoji potreba za pojašnjenjem. Ovo mišljenje se pripisuje imamu Ahmed Hanbelu. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer u vezi svih ajeta postoji potreba za pojašnjenjem Allahova Poslanika, s.a.v.a., i pored toga što su sigurno jasni ajeti, čije pojašnjenje je više puta do sada ponovljeno. Isto tako, dokinuti ajeti su sigurno 48

manje jasni, o čemu je već bilo riječi, i pored toga što nemaju potrebu za pojašnjenjem jer su poput ostalih ajeta koji se odnose na propise.

Jedanaesto mišljenje: Jasni ajeti su oni u koje treba i vjerovati i raditi po njima, a manje jasni ajeti su oni u koje samo treba vjerovati, ali se ne može raditi po njima. Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Tejmiji. Možda je on pod prvom skupinom ajeta mislio na naredbe i zabrane Kur’ana (‫)إنشاءات‬, a pod drugom skupinom na kur'anska izvješća, kao što su i neki drugi protumačili njegovo mišljenje, jer u suprotnom ono ne bi bilo zasebno mišljenje – ovdje jedanaesto – budući da bi odgovaralo nekim od prethodnih mišljenja. Ako ovo mišljenje implicira ovakvo naše tumačenje, tada mu se može prigovoriti da ljudi ne bi mogli steći znanje o manje jasnim ajetima – a oni su u ovom slučaju svi ajeti mimo onih koji donose propis – osim o propisima, jer naučavanja nisu djelo. Također, u tim ajetima ne bi bilo jasnih ajeta na koje bi upućivali manje jasne ajete i tako otklanjali njihovu nejasnoću. Sa druge strane, svi dokinuti ajeti su naredbe i zabrane (‫)إنشاءات‬, a oni zasigurno ne spadaju u jasne ajete. Najvjerovatnije da onaj ko zastupa ovo mišljenje pod vjerovanjem i djelovanjem po jasnim ajetima, te vjerovanjem bez djelovanja po manje jasnim ajetima, misli na ono značenje na koje ukazuje ajet: “Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te'vîla manje jasnih ajeta! A te'vîl njihov zna samo Allah i oni koji su duboko zaronili u nauku, i oni govore: ‘Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!’” Ono što jeste činjenica u vezi vjerovanja i djelovanja prema jasnim ajetima i sâmo vjerovanje bez djelovanja po manje jasnim ajetima, temelji se na tome da smo mi već otprije odredili koji su to ajeti jasni, a koji manje jasni da bi 49

musliman ispunio svoju obavezu. Stoga, ovo mišljenje ne rješava nikakav problem.

Dvanaesto mišljenje: Manje jasni ajeti su samo oni koji govore o svojstvima, bilo da su to Božija svojstva kao što su Onaj koji sve zna, Svemoćni, Mudri, O svemu obaviješteni, i svojstva vjerovjesnika, kao što Bog govori o Isau sinu Merjeminom, mir s njima:

ِ َ ‫َوَكل َمتُهُ أَلْ َق‬ ُ‫وح ِّمْنه‬ ٌ ‫اها إِ ىَل َم ْرمَيَ َوُر‬

Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio i Duh od Njega10, i ajeti slični ovom. Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Tejmiji. Ovo mišljenje, također, nije ispravno. Ono što se može prigovoriti ovom mišljenje je to da, kao prvo, mi ne možemo prihvatiti da su svi ajeti o Božijim i vjerovjesničkim svojstvima manje jasni ajeti, a kao drugo, pod pretpostavkom da to i prihvatimo mi nemamo dokaz da se manje jasni ajeti odnose samo na ove ajete. Ono što se iz podužeg govora Ibn Tejmije može shvatiti je to da je on terminima jasni i manje jasni ajeti prilazio u njihovom lingvističkom (semantičkom) značenju, a to znači da je muhmak (jasni ajet) tumačio kao riječ koja ima čvrst dokaz, a mutešâbih riječ koja ima mogućnost više značenja i rekao je da su ova dva značenja relativna. Često je značenje jednog ajeta nejasno ljudima iz običnog puka, a isti ajet znaju oni koji istražuju, kao npr. ulema. Ovo je vidljivije kod ajeta koji govore o svojstvima, s obzirom da većina ljudi zapada u grešku kada je riječ o ovim svojstvima i ajetima, jer se oni zbog slabe snage i ograničenosti razumijevanja uspinju samo do granica osjetilnog svijeta i ne uspijevaju da se izdignu u onostrani svijet iznad osjetilnog. Tako oni neminovno ona svojstva koja Uzvišeni Gospodar pripisuje Sebi upoređuje sa svojstvima u sebi. En-Nisâ’, 4:171.

Naprimjer, Allah, dž.š., pripisuje Sebi znanje, moć, sluh, vid, zadovoljstvo, srdžbu, ruku, oko i sl., a običan puk zamišlja da su ova Božija svojstva iste tjelesne kategorije kao i kod ljudi ili kao značenja koja nisu istinska i na tragu ovoga su nastale smutnje, pojavile se novotarije i različiti mezhebi. Dakle, jasni i manje jasni ajeti, upravo onako kako smo rekli, su dva relativna značenja. Jedan ajet može biti jasan jednoj skupini ljudi, a isti taj ajeti manje jasan drugoj skupini ljudi i obrnuto. Međutim, ono do čega niko ne može doći je te’vîl manje jasnih ajeta, a to znači znanje o zbilji njihovih značenja, na što ukazuju ajeti o Božijim svojstvima. Tačno je da mi shvatamo neka značenja iz izraza:

‫إِ َّن اللَّه َعلَى ُك ِّل َش ْى ٍء قَ ِد ٌير‬

Allah, zaista, sve može11,

ِ ٍ ِ ِ ‫يم‬ ٌ ‫إ َّن اللّهَ ب ُك ِّل َش ْىء َعل‬

Allah zaista sve dobro zna12, i sličnih njima, ali mi ne shvatamo zbilju Božijeg znanja i moći i drugih Njegovih svojstava te kakvoću Njegovih posebnih djela. Za te’vîl manje jasnih ajeta vrijedi isto, jedino ga Allah zna. Ovo je bilo sažetak govora Ibn Tejmije, a mi ćemo se, ako Bog dâ, ubrzo u diskusiji o te’vîlu osvrnuti na nedostatke njegova govora.

Trinaesto mišljenje: Jasni ajeti su oni do kojih razum ima puta, a manje jasni oni do kojih razum nema puta. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer je to govor koji nije utemeljen na dokazu. Kur’anski ajeti se dijele na dvije skupine: one do kojih razum ima puta i one do kojih El-Beqare, 20. Et-Tewbe, 115.

11 12

razum nema puta, međutim, sâma ta činjenica – da su jedni ajeti takvi, a drugi drugačiji – nije dokaz da su jasni ajeti prvog oblika, a manje jasne ajeti drugog oblika; jer onako kako se u Kur’anu opisuju jasni i manje jasni ajeti ne odgovara ovoj podjeli.

Četrnaesto mišljenje: Jasni ajeti su oni kod kojih se cilja na njihovo doslovno značenje, a manje jasni ajeti su oni kod kojih se cilja na ono što je suprotno njihovom doslovnom značenju. Ovo mišljenje se raširilo u posljednje vrijeme među islamskim naučnicima. Na ovom mišljenju oni temelje značenje termina “te’vîl”, jer prema njima te’vîl je značenje koje je oprečno doslovnom značenju govora. Također, kao da je ovo četrnaesto mišljenje imao u vidu onaj ko kaže: jasni ajeti su oni čiji je te’vîl što i slovo objave, a manje jasni ajeti su oni koji imaju samo te’vîl značenja. Ovo mišljenje, također, nije ispravno, jer je to samo termin kojem ne odgovaraju svojstva jasnih i manje jasnih ajeta kakva su spomenuta u ajetu. Manje jasan ajet je manje jasan po tome što njegova namjera i ukazivanje nije jasno, a pod te’vîlom se ne misli na ono na što se misli pod manje jasnim ajetom, da bi se time manje jasan ajet zato što ima te’vîl razlikovao od jasnog ajeta, a jasan ajet nema te’vîla. Kao što smo prethodno rekli te’vîl je stvar koja obuhvata sve kur’anske ajete, i jasne i manje jasne. Pored toga, u Kur’anu nemamo nijedan ajet čija namjera nije njegovo doslovno značenje ili da se njime cilja na značenje oprečno doslovnom značenju. Ako i postoji ajet kojim se cilja na značenje oprečno njegovom doslovnom značenju to je zbog jasnih ajeta koji su tom ajetu darovali takvo značenje. Budući da jedni ajeti tumače druge jasno je da značenja koje konteksti i odrednice daju samoj riječi nije oprečno 52

vanjskom smislu slova i to u govoru za kojeg je sam Govornik, odnosno Allah, naglasio da je Njegov običaj da dijelove govora povezuje tako da jedan dio tumači drugi i da jedan dio bude posvjedočen drugim i da čitalac nakon malo pažnje i razmišljanja može otkloniti nesuglasja.

A zašto oni ne razmisle o Kur’anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoga nesuglasja.13

Petnaesto mišljenje je ono koje se pripisuje Asemu, a ono je sljedeće: Jasni ajeti su oni u vezi s čijim te’vîlom postoji konsenzus, a manje jasni ajeti su oni u vezi s čijim te’vîlom postoji razilaženje. Kao da je Asem ovdje pod konsenzusom i razilaženjem mislio da značenje ajeta bude tako da o jasnim ajetima ne postoje različita mišljenja, a o manje jasnim postoje. Ovo mišljenje, također, nije ispravno jer to nužno znači da je cio Kur’an mutešâbih (manje jasan) budući da nema nijednog ajeta u Kur’anu, a da se mufessiri nisu razišli u vezi s njim, bilo u pogledu riječi i značenja, bilo toga da li ima vanjsko značenje ili ne ili u nekom drugom aspektu. Neki mufessiri su čak pozivajući se na ajet:

ِ ِ‫هِ ى‬ َ‫كتَابًا ُّمتَ َشابًا َّمثَان‬

Knjiga čiji dijelovi nalikuju jedni drugima i u kojoj ima ponavljanja14, rekli da je cio Kur’an manje jasan (mutešâbih), a pritom su zanemarili činjenicu da mogu reći da je cio Kur’an manje jasan samo kada sâm ovaj ajet bude jasan ajet. Druga skupina je vjerovala da doslovno značenje Kur’ana (‫)ظاهر الكتاب‬ nije dokaz (‫حجة‬ ّ ). En-Nisâ’, 82. Ez-Zumer, 23.

13 14

Šesnaesto mišljenje: Manje jasni ajeti u Kur’anu su oni čije je tumačenje postalo nejasno tumačenjem drugog ajeta i čije je shvatanje postalo sporno upravo zbog ove greške, bilo da je ova greška nastala u pogledu same riječi ili u pogledu značenja. Ovo mišljenje se pripisuje Râgibu.15 Ragib Isfahâni u djelu El-Mufredât kaže: “Manje jasni ajeti su oni čije je tumačenje zbog sličnosti sa tumačenjem drugog ajeta postalo problematično ili u pogledu riječi ili u pogledu značenja. Upravo stoga fakihi su rekli: Manje jasan ajet je onaj čiji doslovno značenje ne govori o njegovom značenju i namjeri.” Zbilja ovog govora je da se kur’anski ajeti s obzirom na međusobni odnos jednih sa drugima dijele na tri skupine: apsolutno jasni ajeti, apsolutno nejasni ajeti i ajeti koji su iz jednog aspekta jasni, a iz drugog aspekta manje jasni. Prema tome, manje jasni ajeti, općenito gledano, dijele se na tri skupine: manje jasni ajeti samo u pogledu riječi, manje jasni ajeti samo u pogledu značenja i manje jasni ajeti u oba ova pogleda. A oni ajeti koji su u pogledu riječi manje jasni imaju dva oblika: Prvi su oni ajeti čije su pojedinačne riječi manje jasne, a to je zbog toga što je riječ nepoznata i neobična, poput riječi ‫أب‬ ّ i riječi ‫ يَِزفُّو َن‬ili je zbog toga što ta riječ ima više značenja, poput riječi ‫ يَد‬i riječi ‫ َعني‬. Drugi su oni ajeti čija nejasnoća dolazi iz strukture rečenice. A drugi oblik se opet dijeli na tri sljedeća oblika: – da nejasnoća dolazi zbog sažetosti govora bez objašnjenja, kao u ajetu:

ِ ِ ِ ‫ِّساء‬ َ َ‫َوإِ ْن خ ْفتُ ْم أَالَّ �تُْقسطُواْ فىِ الْيَتَ َامى فَانك ُحواْ َما ط‬ َ ‫اب لَ ُكم ِّم َن الن‬ Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite sa ženama koje su vam dopuštene.16

Râgib, El-Mufredât, str. 254. En-Nisâ’, 3.

15 16

– da nejasnoća dolazi zbog opširnosti govora, kao u ajetu:

ِِ ِ ٌ‫س َكمثْله َش ْىء‬ َ ‫لَْي‬

ِ ِ ِ ‫)لَي‬ Njemu ništa nije nalik!17, jer da je rečeno (ٌ‫شىء‬ ْ َ ‫س مثْله‬ َ ْ značenje bi bilo jasnije slušaocu, ali nakon što je dodato jedno slovo rečenica je postala nejasnija. – da nejasnoća dolazi od rečeničnog sklopa, kao u ajetu: ِ ِِ ‫اب َومَلْ جَْي َعل لَّهُ ِع َو َجا �قَيِّ ًما‬ َ‫أ‬ َ َ‫َنزَل َعلَى َعْبده الْكت‬

Koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu18, dok je pretpostavljeni rečenični sklop:

ِ ِِ ‫اب �قَيِّ ًما َومَلْ جَْي َعل لَّهُ ِع َو َجا‬ َ‫أ‬ َ َ‫َنزَل َعلَى َعْبده الْكت‬

Koji Svome robu objavljuje ispravnu Knjigu, a ne iskrivljenu, te kao u ajetu:

ِ ِ ِ ٌ ‫ولَوال ِرج‬ ِ ُ‫ات مَّل �تعلَموهم أَن تَطَؤوهم �فت‬ ‫صيبَ ُكم ِّم�نْ ُهم‬ َ َْ َ ُْ ُ ْ ُ ُ َْ ْ ٌ َ‫ال ُّم ْؤمنُو َن َون َساء ُّم ْؤمن‬ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ‫فى‬ ِ َّ ٍ َّ َّ ‫ين َك َفُروا‬ َ ‫َّم َعَّرةٌ بغَيرْ ع ْلم ليُ ْدخ َل اللهُ َر مْحَته َمن يَ َشاء لَ ْو �تََز�يَّلُوا لَ َعذ�بْنَا الذ‬ ِ ِ ‫يما‬ ً ‫م�نْ ُه ْم َع َذابًا أَل‬ I da nije bilo bojazni da ćete pobiti vjernike, muškarce i žene, koje ne poznajete, pa tako, i ne znajući, zbog njih sramotu doživjeti, Mi bismo vam ih prepustili, a nismo ih prepustili zato da bi Allah u milost Svoju uveo onoga koga hoće. A da su oni bili odvojeni, doista bismo bolnom kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali19, koji je zbog svog rečeničnog sklopa ostao nejasan.

Nejasnoća u pogledu značenja je prisutna u onim ajetima koji se bave Božijim svojstvima i odlikama Sudnjeg dana. Percipiranje takvih svojstava za nas je nemoguće jer u našoj duši se formiraju samo slike onih stvari koje opažamo posredstvom osjetila ili su u najmanju ruku od osjetilnih stvari, Eš-Šura, 11. El-Kehf, 1-2. 19 El-Feth, 25. 17 18

a Božija svojstva i odlike Sudnjeg dana nisu nijedan od ova dva vida. Postoji pet oblika nejasnoća u pogledu riječi i značenja: 1. Nejasnoća u pogledu količine, poput rečenica kod kojih nije jasna njihova općenitost i specifičnost. Naprimjer, u govoru:

ِ ‫ني‬ َ ‫فَا�قْ�تُلُواْ الْ ُم ْش ِرك‬

Ubijajte mnogobošce20, mi ne znamo da li se ovdje misli na sve mnogobošce ili neke posebne mnogobošce. 2. Nejasnoća u pogledu kvaliteta. Naprimjer, u govoru:

ِ ‫اب لَ ُكم‬ َ َ‫فَانك ُحواْ َما ط‬

Onda se ženite sa ženama koje su vam dopuštene21, mi ne znamo da li je po ovom ajetu obavezno ženiti se ili je to samo pohvalno. 3. Nejasnoća u pogledu vremena, kao što je to slučaj sa dokinutim i dokidajućim ajetom:

‫ا�تَُّقواْ اللّهَ َح َّق �تَُقاتِِه‬

Budite svjesni Allaha onako kako treba biti svjestan Allaha.22 Pred čovjekom ostaje nejasno da li se on obavezuje na potpunu svijest o Allahu, a istovremeno imamo ajet:

‫استَطَ ْعتُ ْم‬ ْ ‫فَا�تَُّقوا اللَّهَ َما‬

Budite svjesni Allaha koliko god možete.23 4. Nejasnoća u pogledu mjesta ili stvari koji su bili povod objave:

Et-Tewbe, 5. En-Nisâ’, 3. 22 Ali ‘Imrân, 102. 23 Et-Tagâbun, 16. 20 21

‫وت ِمن ظُ ُهوِرَها‬ َ ُ‫س الْرِ ُّب بِأَ ْن تَأْ�تُْواْ الْ�بُي‬ َ ‫َولَْي‬

Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite.24 U ovom ajetu nije određeno značenje šta se misli pod stražnjim dijelom kuće.

ِ ‫إِمَّنَا الن‬ ‫َّسىءُ ِزيَ َادةٌ فىِ الْ ُك ْفر‬

Premiještanjem svetih mjeseci samo se povećava nevjerovanje.25 Za one koji nisu upoznati sa običajima Arapa u predislamskom dobu teško je da shvate značenje riِ ‫الن‬. ječi ‫َّسىء‬ 5. Nejasnoća u pogledu uvjeta po kojima je djelo ispravno ili neispravno, kao što su uvjeti namaza i vjenčanja. Uzimajući u obzir do sada rečeno postaje jasno da nijedan oblik koji su mufessiri naveli za značenje manje jasnih ajeta ne izlazi izvan okvira ovih podjela, poput mišljenja da su manje jasni ajeti konsonante na počecima sura, ili mišljenje Kettâde da su manje jasni ajeti dokinuti ajeti, a jasni ajeti dokidajući, ili mišljenje Asema da su jasni ajeti oni u vezi s kojima postoji konsenzus, a manje jasni oni u vezi s kojima nema konsenzusa. S druge strane, svi oblici manje jasnih ajeta mogu se svesti u tri skupine: – manje jasni ajeti čiji te’vîl niko ne zna osim Allaha, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana, pojave živog bića (‫)دابّه‬, njegove odlike, i sl., – manje jasni ajeti do čijeg te’vîla i spoznaje ljudi mogu doći, – manje jasni ajeti koji su takvi da se nalazi između dva prethodna oblika, da damo mogućnost da svi ljudi mogu doći do zbilje njihova značenja i mogućnost da samo duboko zaronjeni u znanje mogu doći do zbilje ajeta, a drugi ne. El-Beqare, 189. Et-Tewbe, 37.

24 25

Ovaj treći oblik je upravo onaj koji je Allahov Poslanik, s.a.v.a., tražio u dovi za Imama Alija: “Moj Bože! Pouči ga vjeri i te’vîlu!” Slična dova se prenosi i za Ibn Abbâsa. Ovo su bile riječi Ragiba Isfahânija o jasnim i manje jasnim ajetima. Njegovo mišljenje je najopćenitije na ovu temu tako da je obuhvata nekoliko prethodnih mišljenja. O njegovom mišljenju mogu se iznijeti dvije zamjerke: Prva zamjerka: Opširnost koju on daje značenju manje jasnih ajeta da bi obuhvatio jezičke nejasnoće, kao što su nejasnoće kod neobičnih i manje poznatih riječi, zamršene jezičke konstrukcije, općenitost i specifičnost i sl., ne podupire doslovno značenje ajeta zato što ajet sure Ali ‘Imrân jasne ajete predstavlja kao tumač manje jasnih ajeta, a jasno je da se nejasnoće kao u slučaju manje poznatih riječi i sl., ne otklanjaju jasnoćom ukazivanja jasnih ajeta, već se ti slučajevi rješavaju na drugom mjestu. Također, jedna od odlika manje jasnih ajeta kakvom je opisuje ajet sure Ali ‘Imrân je ta da ih čovjek slijedi jedino iz želje za smutnjom. Poznato nam je da je slijeđenje i prihvatanje opće stvari bez obraćanja pažnje na specifično, slijeđenje apsolutnog bez obraćanja pažnje na uslovljenost, kao i prihvatanje neobične i manje poznate riječi bez obraćanja na rječnike, djelo koje je u sukobu sa metodom poznavaoca jezika. Nijedan poznavalac jezika sa zdravim osjećajem neće odobriti takav pristup. Ako neko i uradi tako, bit će osuđen od strane poznavaoca jezika. Stoga, to uopće ne može biti izvor smutnje, jer ga neće podržati poznavaoci jezika. Druga zamjerka: On je manje jasne ajete podijelio na tri skupine: one čije je razumijevanje teško za obične ljude, one koje ne može niko razumjeti i one koje jedna skupina može razumjeti, a za ostale je to nemoguće. Iz ovoga proizlazi da samo manje jasni ajeti imaju te’vîl, a cijenjeni čitalac se sjeća da cio Kur’an ima te’vîl. 58

Ovo su bila različita stajališta koja je on prenio u vezi sa značenjem jasnih i manje jasnih ajeta te određivanja slučajeva na koje se oni odnose. Cijenjeni čitalac je stekao uvid u primjedbe koje su upućene na ova stajališta, kao i to da je ono na šta jasno ukazuje ajet u suprotnosti sa svim ovim mišljenjima. Prije svega, ajet sure Ali ‘Imrân u vezi značenja manje jasnog ajeta kaže da on ukazuje na značenje, i da se sumnja javlja u vezi njegova značenja, a ne slova ajeta, pa da bi se ta nejasnoća mogla otkloniti pravilima jezika i uobičajenim putem poznavaoca jezika, kao što je upućivanje riječi općeg značenja na specifično ili nekim drugim metodom koji osvjetljava riječ i otklanja njegovu nejasnoću. Kao što smo rekli, po ajetu iz sure Ali ‘Imrân manje jasan ajet je onaj čije značenje nije u suglasju sa drugim ajetima, a oni ajeti koji su jasni i u pogledu kojih ne postoji sumnja, pojašnjavaju manje jasan ajet. Jasno je da nijedan ajet nema takvo svojstvo, osim ako nema blisko i jasno značenje za obične ljude, značenje koje prosti umovi odmah potvrđuju ili da te’vîl koji mu pripisuju bude bliži umovima ljudi koji su slabo obaviješteni i imaju slabu snagu razumijevanja. Ako bi cijenjeni čitalac analizirao sve novotarije, iskvarene misli te iskrivljene pravce i mezhebe koji su odveli u zastranjenje muslimane nakon Allahova Poslanika, s.a.v.a. – bilo da se odnosi na načela vjerovanja ili propise – našao bi da je većina ovih zastranjenja nastala kao rezultat slijeđenja manje jasnih ajeta u Kur’anu i te’vîla koje su davali od sebe bez ikakva dokaza i kojima Allah, dž.š., nije zadovoljan. Jedna skupina muslimana je slijedeći manje jasne ajete prihvatila vjerovanje u Božiju tjelesnost, druga vjerovanje u predodređenje, treća vjerovanje u potpunu slobodu volje, četvrta vjerovanje da poslanici čine grijeh, peta da je Allah čist od svih svojstava, šesta vjerovanje da su Allahova svojstva poput ljudskih, pa čak da su svojstva izvan Božije Bîti, 59

a i druge skupine su zapale u neka druga zastranjenja, sve zbog toga što manje jasne ajete nisu uporedili sa jasnim ajetima koji ih pojašnjavaju. Isto tako, u vezi s propisima jedna skupina je rekla da su vjerski propisi uspostavljeni da bi to bio put dosezanja i povezivanja sa Gospodarem, ali ako se nađe kraći put do Boga treba ga slijediti, jer je cilj jedino dosezanje Allaha, dž.š., bilo kojim putem da se to ostvari. Druga skupina je rekla da je propisivanje obaveznih i zabranjenih radnji samo radi dosezanja savršenstva i nakon što čovjek ostvari savršenstvo i stigne do Istine nema smisla da takav savršen bude obavezan propisima. Nama je znano da su u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.a., vrijedili svi propisi, obaveze, zakoni i druga islamska politika i niko od muslimana pod izgovorom da je dostigao savršenstvo nije bio izuzet. Ovo neprihvatanje obaveza koje je otpočelo nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.a., dovelo je do toga da su islamski propisi jedan po jedan iz dana u dan prestajali važiti u rukama vlasti koja je trebala biti islamska. Nijedan propis i kazna nisu dokinuti, a da oni koji su to radili nisu iznosili pravdanja tipa: Vjera je propisana samo radi uspostavljanja mira i pravednosti na Ovom svijetu i reformacije ljudi, a propis koji mi usposta vljamo donosi još više dobrobiti za ljude. U konačnici posao ovih ljudi je otišao dotle da su rekli: Jedini cilj uspostavljanja vjere je da uredi Ovaj svijet posredstvom provođenja vjere, a budući da današnji svijet ne prihvata miješanje vjere u politiku i ne može se to svariti, postoji potreba za uspostavljanjem novih zakona kojima će današnja civilizacija biti zadovoljna i koje će provesti u djelo. Razmišljanja ovih ljudi je otišlo i dalje pa su rekli: U osnovi, cilj primjene vjerskih propisa je pročišćenje srca i upućivanje na ispravnu misao i zdravu namjeru, a danas, kada su srca posredstvom društvenog odgoja upućena na službu 60

ljudima više ne postoji potreba za abdestom, gusulom, namazom i postom radi pročišćenja srca. Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju na ove i slične govore, kojih je toliko da se ne mogu izbrojati, i potom se zamisli nad ajetom: “Oni u čijim srcima je zastranjenje slijede one nejasne ajete Knjige, željni smutnje i željni svoga te’vîla”, on više neće sumnjati u naš govor i sa potpunom sigurnošću će ustvrditi da je jedini izvor svih smutnji i raskola, kojima su kroz historiju islam i muslimani bili izloženi, upravo u slijeđenju manje jasnih ajeta i te’vîla Kur’ana. I upravo ovo – a Allah bolje zna – je razlog zašto Kur’an po ovom pitanju tako čvrsto nastup i istrajava na zabrani slijeđenja manje jasnih ajeta, smutnje, te’vîla i nevjerovanja u kur’anske ajete, govora o Kur’anu bez znanja te slijeđenju šejtanovih stopa, iako nije praksa Kur’ana da tako žestoko nastupa kada je u pitanju činjenje grijeha koji trenutno ostavljaju velikog traga na uništavanje stubova vjere i njenog zdanja, kao što je žestoko nastupio kada je riječ o ljubavi sa nevjernicima, ljubavi prema Poslanikovoj porodici, sjedenju u kućama Poslanikovih žena, zabrani kamate, jedinstvo u vjeri i dr. Treba znati da je izvor zastranjenja u srcima i želje za slijeđenjem ličnog te’vîla u pouzdavanju u Ovaj svijet, ljubavi prema njemu i slijeđenju strasti. Ova uprljanost srca se ne može oprati niti želja za ličnim te’vîlom odstraniti, osim sjećanjem na Sudnji dan, kao što Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫ك عن سبِ ِيل اللَّ ِه إِ َّن الَّ ِذين ي‬ ِ ‫ضلُّو َن َعن َسبِ ِيل اللَّ ِه هَلُ ْم‬ ََ َ َ َ َّ‫َوال �تَتَّبِ ِع هْالََوى �فَيُضل‬ ِ ‫اب َش ِدي ٌد مِبَا نَسوا �يوم الحِْس‬ ‫اب‬ ٌ ‫َع َذ‬ َ َ َْ ُ

Ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na Onom svijetu, zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun polagati.26 Sâd, 26.

Upravo stoga vidimo da oni duboko zaronjeni u znanje izbjegavaju da iznose te’vîl suprotan zadovoljstvu Božijem. Na kraju svog govora oni ukazuju na ovo značenje:

“Gospodaru naš, ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji uopće nema sumnje! Allah zbilja obećanje ne iznevjerava!”

2. ŠTA ZNAČI TO DA SU JASNI AJETI MAJKA KNJIGE? Skupina mufessira je rekla da to što su jasni ajeti (‫كمات‬ َ ‫) حُم‬ ِ ْ‫ )أ ُُّم ال‬znači da su jasni ajeti osnova Knjige, i “majka Knjige” (‫كتَاب‬ vjerski propisi i njegovi stubovi se temelje na toj osnovi. U njih treba vjerovati i raditi po njima, jer vjeru predstavljaju upravo ova dva temelja: vjerovanje i djelo. Suprotno njima su manje jasni ajeti čija je namjera zamagljena, a ukazivanje klimavo i ne može se prema njima raditi, već jedino vjerovati u njih. Iz onoga što je do sada rečeno cijenjeni čitalac zna da ovo tumačenje proizlazi iz prethodno navedenih mišljenja. Jedno od tih mišljenja je glasilo da su manje jasni ajeti manje jasni zato što imaju te’vîl čije dosezanje i razumijevanje izmiče. Jedno drugo mišljenje je glasilo da su manje jasni ajeti oni koji su u početku nejasni i riječi su im višeznačne, a ne da im značenje do određene mjere ili u potpunosti nije shvatljivo. Zapravo, obraćanjem na razum ili rječnike ili bilo koji drugi racionalni metod oni se mogu shvatiti, a prije nego se analiziraju u njih treba vjerovati i ne treba ih odmah negirati. Jedna druga skupina je rekla: To da su jasni ajeti “majka Knjige” znači da manje jasne ajete treba svesti, odnosno vratiti na jasne ajete, a potom su se razišli oko značenja vraćanja. Ono što se može shvatiti iz govora nekih od njih je da pod “vraćanjem” misle na to da se u vezi manje jasnih ajeta 62

mora raditi po jasnim ajetima, a u manje jasne ajete vjerovati, kao što vrijedi i u vezi dokinutih ajeta u koje treba samo vjerovati, jer je to Božija riječ. Njen vremenski ograničen propis je Božiji propis, ali se radi po dokidajućem ajetu. Ovo mišljenje, koje se i ne razlikuje mnogo od prethodnog mišljenja, shodno onome što se može shvatiti iz riječi nekih od onih koji prihvataju ovo mišljenje, je da su htjeli reći da jasni ajeti pojašnjavaju manje jasne ajete i otklanjaju njihovu nejasnoću. Ispravno je treće, upravo ovo mišljenje. Značenje sintagma “oni su majka Knjige” podrazumijeva jednu dodatnu pažnju i naglasak koji je specifičniji od značenja riječi korijen i osnova (‫)أصل‬, kako je i protumačena riječ majka (‫أم‬ ّ ) u prvom ‫ ّأ‬u sebi ima poseban namišljenju. U svakom slučaju, riječ ‫ُم‬ glasak na vraćanje koje podrazumijeva izgradnju, utemeljivanje i oblikovanje (‫)انتشاء‬, izvođenje (‫ )اشتقاق‬i odjeljivanje od nečega (‫)تبعض‬. Riječ ‫أم‬, ّ koja se prevodi kao majka, otkriva da je majka osnova djeteta, kao i to da se dijete “vraća na majku” jer dijete vodi porijeklo od majke, izvedeno je od majke i zbilja djeteta je da je ono dio majke. Dakle, sintagma majka Knjige podrazumijeva da manje jasni ajeti imaju po sebi ukazivanja i značenja, s tim da su njihova ukazivanja dodatna i ogranci ukazivanja jasnih ajeta, a ovo je neodvojivo od stava da jasni ajeti pojašnjavaju manje jasne ajete. I pored toga što su manje jasni ajeti manje jasni zato što im je značenje i ukazivanje neodređeno i nejasno, jer imaju te’vîl – a kao što znamo i jasni ajeti imaju te’vîl i to nije svojstveno samo za manje jasne ajete – i jedan dio Kur’ana tumači drugi njegov dio, u tom slučaju i manje jasni ajeti imaju ono što ih tumači, a što zasigurno ne može biti ništa drugo do jasni ajeti. Kao što vidimo na primjeru tumačenja slijedećih Božijih riječi:

ِ َ‫إِ ىَل ر�بِّها ن‬ ٌ‫اظَرة‬ ََ

U Gospodara svoga će gledati.27 El-Qijâme, 23.

Ovaj ajet je sigurno manje jasan ajet, jer nije jasno šta podrazumijeva gledanje u Gospodara. Međutim, kada se ovaj ajet svede na ajet:

ِِ ِ ٌ‫س َكمثْله َش ْىء‬ َ ‫لَْي‬

Njemu ništa nije nalik!28, kao i na ajet:

‫ص َار‬ َ ْ‫ص ُار َوُه َو يُ ْد ِرُك األَب‬ َ ْ‫الَّ تُ ْد ِرُكهُ األَب‬

Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire29, postaje jasno da se pod gledanjem u Gospodara ne misli na gledanje osjetilnim očima. A budući da Uzvišeni Allah u Svom govoru:

‫ب الْ ُف َؤ ُاد َما َرأَى ۝ أَ�فَتُ َم ُارونَهُ َعلَى َما �يََرى‬ َ ‫َما َك َذ‬

Srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?30,

ِ ‫لََق ْد رأَى ِمن آي‬ ‫ات َربِِّه الْ ُك�بَْرى‬ َ ْ َ

i vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara31, potvrđuje da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., doživio “gledanje” koje je specifično za srce, a ne odnosi se na misao – jer misao se odnosi na čin potvrđivanja i umske konstrukcije, a gledanje se odnosi na svaki pojedinačni objekat u spoljnjem svijetu – stoga nema smisla da se riječ “gledanje” upotrebljava za razmišljanje. Iz ovog pojašnjenja biva jasno da gledanje spomenuto u ajetu podrazumijeva jedan poseban oblik srčane pažnje koja nije iz materijalne kategorije i nije racionalna i umska. Ovo je bio primjer za manje jasne ajete i njihovo svođenje na jasne ajete, a isto vrijedi i za sve ostale manje jasne ajete. Eš-Šura, 11. El-En‘âm, 103. 30 El-Qamer, 11-12. 31 El-Qamer, 18. 28