Čovjek i sudbina

Čovjek i sudbina Murteza Mutahari S perzijskog preveo: Muamer Kodrić Sa online čitanje priredio web-sajt

www.bastinaobjave.com

1

Sadržaj: Uvod...3 Probuđeni strah...26 Praktični i opći aspekt...28 Kur´anski ajeti...30 Termin Qada i Qadar...33 Oprečnosti...35 Kobne posljedice...38 Političke zloupotrebe...39 Napad krćanske Europe na islam...41 Materijalistička filozofija i sudbina...42 Monoteizam i čistoća...44 Termini Qada i Qadar...47 Fatalizam...51 Sloboda i mogućnost izbora...53 Konačno i nekonačno...55 Apsurdna uobrazilja...58 Moguća zbilja...59 Čovjekova prednost...66 Osvrt na zoru islama...68 Neprihvatljiva izmjena u prirodi...72 Nepromjenljivi poredak...73 Drugi stavovi...75 Duhovni faktori...80 Kad sudbina dođe...83 2

Razlika dvije škole...87 Izuzetna Kur´anska logika...92 Visoka razina...97 Historijski korjeni...104 Rasprava o predajama...107 Božije znanje bilo je neznanje?!...113 Uvod Pitanje sudbine i predodređenja, koje se razmatra u ovom djelu, spada u probleme koje tretira filozofija, i ukoliko bismo željeli da ga stavimo u precizno definirane okvire, trebalo bi ga svrstati u domen filozofije. Međutim, u ovoj raspravi to pitanje napušta svoj osnovni okvir, dolazeći u dodir sa nizom drugih pitanja.

Svako naučno ili filozofsko pitanje ponaosob ima svoje karakteristično područje koje je određeno bilo njegovom temom bilo ciljem i rezultatima izučavanja tog pitanja.

Razlog zbog koga neka pitanja spadaju u red filozofskih, neka u red matematičkih, a neka u red iskustvenih nauka leži u međuovisnosti i specifičnoj povezanosti nekih naučnih disciplina, ili barem u posrednoj teoretskoj ili praktičnoj povezanosti preko zajedničkog cilja koji se ostvaruje njihovim poznavanjem.

Pitanje sudbine i predođredenja, bilo tematski, bilo preko cilja njegovog izučavanja, spada u red 3

filozofskih pitanja, ali se u ovoj raspravi našlo u dodiru sa pitanjima koja niti su u tematskoj niti u nekoj drugoj bližoj vezi s njim.

Pitanje razmatrano ovdje dio je niza rasprava naslovljenih "Rasprave o razlozima dekadencije muslimana", što uključuje različite teme, rasprave i pitanja.

Rasprave obuhvaćene ovim naslovom tiču se više područja, kao što su npr. historija, psihologija, etika, sociologija – neke su čisto teološke, a neke izrazito filozofske. Dakle, sve one čine jedan jedinstveni sklop.

Ono što je zajedničko svima njima je analiza pozitivnih i negativnih utjecaja različitih djelovanja po razvoj ili nazadak muslimanske zajednice. Dakle, ono što razmatraju ove rasprave tiče se, prije svega, pitanja da li je uvjerenje u sudbinu, onako kako ga prezentuje teoretsko-filozofsko učenje, uvjerenje koje svoje nositelje vodi slabosti i indiferentnosti, i da li ono, neizbježno, vodi dekadenciji.

Ili, možda, ovo vjerovanje, ukoliko je ispravno shvaćeno, ne nosi sobom ove štetne posljedice?!

Zatim, na koji način islam tretira ovaj problem i kakav je utjecaj islamskog gledišta na ovo pitanje u formiranju mentaliteta sljedbenika islama. Nastojali smo, također, uzdržati se od miješanja onih naučnih disciplina u ovo pitanje koje sa njime nemaju bliže dodirne veze.

4

Autor se tačno ne sjeća kada se prvi put susreo sa pitanjem uzroka dekadencije muslimana i od kada se lično zaiteresirao za njega i počeo ga istraživati, ali može sa sigurnošću ustvrditi da je ovaj problem prije dvadesetak godina privukao njegovu pažnju, tako da je manje-više razmišljao o njemu, naročito srećući se sa djelima drugih autora koji su obrađivali ovu temu.

Od tada sam sa velikim interesovanjem slušao i iščitavao sve što se ticalo ovog pitanja, trudeći se da shvatim pisce i teoretičare. Prije nekoliko godina prilikom moga predavanja o jednom Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu diskusija se usmjerila u pravcu ovog pitanja. Mada je ono što sam do tada bio pročitao o tome bilo korisno, nisam se time zadovoljio, primjećujući i u sebi, a i na slušaocima, veliku želju za razumijevanjem te materije. Stoga sam odlučio da se koliko je moguće pozabavim njome.

Dakle, iznalaženje puta za reformu aktuelne situacije u islamskom svijetu mnogo zavisi od iznalaženja uzroka dekadencije koji su u prošlosti postojali, ili još uvijek postoje. Iz tog razloga bilo je potrebno da analiziram mišljenja drugih, kako muslimana tako i nemuslimana, onoliko koliko su mi bila dostupna.

Također, bilo je potrebno tolerantno i bez ignoracije razmotriti sve teme koje su vrijedne istraživanja i rasprave, a koje do sada nisu bile razmatrane.

Na taj način, ovu sam raspravu shvatio višedimenzionalnom i široko obuhvatnom. Shvatio sam da ukoliko se želi da ova analiza bude 5

zadovoljavajuća i naučna, treba istražiti i raspraviti mnoga pitanja. To, međutim, prevazilazi potencijale jednog čovjeka, ili zahtijeva godine rada. Ipak, došao sam na ideju da, u prvom redu, klasificiram i sažmem ovu materiju, da neke teme raspravim i ispitam kao primjer i osnovu za rad drugima koji će se baviti ovim analizama. Možda se na ovaj način stvori jedna vrsta suglasnosti i suradnje glede pitanja koja su bitna za islamsko društvo, što bi rezultiralo nizom određenih i korisnih rasprava.

Nema sumnje da su muslimani ostavili iza sebe period svog uspona i zadivljujućeg procvata, ali ne zato što su jedan period bili vladari svijeta. Kao što piše El-Mamaleh Farahani: “Carevi su uzimali porez, a morski valovi uzeli su njih.”

Dakle, svijet je vidio mnoge vladare i osvajače koji su nekoliko zora uzdizali sebe nad drugima, ali nije dugo potrajalo, pa su iščezli poput pjene na vodi.

Muslimani su, dakle, bili u periodu procvata i svestranog razvoja. Ustrojili su veliku i ushićujuću civilizaciju koja je trajala nekoliko stoljeća i bila luconoša čovječanstva. Ona se i danas računa jednim od svijetlih perioda ljudskog roda i historije civilizacije.

Muslimani su nekoliko stoljeća bili najnapredniji u svijetu što se tiče znanosti, tehnike, filozofije, umjetnosti, morala i društvenog poretka, pa su se i drugi okorištavali ovim blagodatima.

6

Druga ushićujuća i velika civilizacija, evropska, koja danas svojim sjajem zasljepljuje oči i nadmoćna je nad ostatkom svijeta, proistekla je, prema otvorenom priznanju zapadnjačkih učenjaka, iz blistave islamske civilizacije.

Gustav Le Bon kaže: “Neki se Evropljani uzdržavaju da priznaju da je jedan nevjernički i paganski narod (dakle muslimani) uzrokovao da kršćanska Evropa izađe iz haosa i neznanja. Zbog toga kriju ovu činjenicu. Međutim, njihove su teorije tako neutemeljene i žalosne da se sa lahkoćom mogu odbaciti... Moralni utjecaj baš tih Arapa bio je presudan u smislu uljuđivanja onih divljih Evropljana koji su rastakali Rimsko carstvo, a njihov misaoni utjecaj otvorio je vrata znanosti, tehnici i filozofiji, o kojima do tada nisu pojma imali. Oni su tako šest stotina godina bili učitelji nas Evropljana.”

Vil Durant u "Historiji civilizacije" piše: “Pojava islamske civilizacije spada u velike historijske događaje. Islam je tokom pet stoljeća, od 81. do 597. hidžretske godine, bio lučonoša čovječanstva u pogledu moći, discipline, ekspanzije, moralnosti, podizanja uvjeta življenja, pravednih ljudskih zakona, vjerske tolerancije, književnosti, znanosti, medicine i filozofije.”

On, takoder, piše: “Svijet islama na različite je načine utjecao na kršćanski svijet. Evropa je od islamskog svijeta preuzela hranu i piče, lijekove i metod njege 7

bolesnika, oružje, porodični život, ukus za umjetnost, pravila i sredstva navigacije, pa čak i njihove nazive. Muslimanski naučnici sačuvali su i usavršili grčku matematiku, prirodoslovlje, hemiju, filozofiju i medicinu, prenijevši tako obogaćeno grčko naslijeđe Evropljanima ...

Muslimanski filozofi su za Evropljane sačuvali Aristotelova djela, davši nam i komentare na njih, i njihova vrijednost je neupitna poput vrijednosti starogrčkih filozofa ...

Ovaj islamski utjecaj vršio se preko trgovačkih putovanja, križarskih ratova, prijevoda bezbroj knjiga sa arapskog na latinski jezik i posjeta evropskih znanstvenika islamskom Andaluzu.”

Durant, zatim, dodaje: “Samo u svom zlatnom historijskom razdoblju jedno je društvo moglo u kratkom vremenskom periodu stvoriti ovako poznate ličnosti u oblasti politike, nauke, književnosti, geografije, historije, matematike, hemije, filozofije, medicine, počev od Haruna Er-Rašida do Ibn Rušda.

Dio ovih svijetlih dostignuća proistekao je iz helenskog naslijeđa, a veći dio, i to posebice u oblasti politike poezije i umjetnosti predstavlja izvornu vrijednost.”

Sigurno je da je stoljećima postojala blistava pojava i svjetiljka vodilja zvana islamska civilizacija, a zatim je te pojave nestalo i ta svjetiljka je ugušena. Danas su muslimani, u usporedbi sa mnogim narodima svijeta, i u usporedbi sa svojom prošlošću, koja im 8

može služiti na čast, zapali u stanje dekadencije i nazadovanja.

Prirodno se javlja pitanje: Kako to da se muslimani, nakon svog onog napretka u nauci, filozofiji, tehnici, ali i svojevrsne discipliniranosti, vrate unatrag? Ko ili što je uzrok ovog pada i nazatka? Da li su neke ličnosti, narodi ili specifične pojave uzrokom da muslimani skrenu sa svog izvornog pravca koji je vodio napretku i savršenstvu, ili nije bilo posebnih uzroka, nego to da svaki narod ima jedan ograničeni period svog razvoja i uspona nakon koga, neižbježno, slijedi period pada i dekadencije predstavlja prirodan historijski tok?

Ako je postojao neki uzrok za pad i dekadenciju, onda koji je to uzrok? Da li sam islam treba smatrati uzrokom dekadencije muslimana, onako kako to drže mnogi (ne svi) Zapadnjaci koji su zarobljenici kršćanskih predrasuda, ili su, štaviše, u službi kolonijalizma? Ili je islam čist od toga, a odgovornost leži na samim muslimanima? Ili, možda, nije odgovoran ni islam niti muslimani, nego krivica leži na nemuslimanskim narodima koji su u četrnaest stoljeća historije islama na različite načine dolazili u konfrontacije s muslimanima?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno dati.

Morala bi se prvo poduzeti relativno duga rasprava o svakoj navedenoj mogućnosti ponaosob, uz iznošenje relevantnih naučnih argumenata.

9

Ono što je potrebno razmotriti kao uvod u ovaj lanac rasprava jeste očevidnost uspona i pada muslimana, što je obuhvaćeno sljedećim temama: 1. Korijeni uspona i digniteta islamske civilizacije 2. Uzroci, motivi i ishodišta islamske civilizacije 3. Utjecaj islama na napredak muslimana 4. Proistjecanje nove, evropske civilizacije iz islamske civilizacije 5. Trenutno stanje islamskog svijeta glede nazadovanja 6. Pored rastrojstva islamske civilizacije, islam je opstao kao živa, aktivna i ekspanzivna snaga koja konkuriše najmoćnijim novim socijalnim i revolucionarnim snagama.

7. Islamski narodi u fazi buđenja i preporoda.

Nakon ove uvodne rasprave, koja će predstavljati jedan zaseban traktat, potrebno se upustiti i u jednu dublju, filozofsku raspravu o "prirodi vremena", koja se tiče filozofije historije, a da bi se utvrdilo da li je tačno, kao što to neki filozofi historije tvrde, da isto ono što biva uzrokom razvoja i napretka jednog naroda, biva i uzrokom njegovog pada. Dakle, neki faktor samo u određenim uvjetima i okružju i specifičnom periodu historije čovječanstva može unaprijediti ljudsko društvo, dok taj isti faktor promjenom uslova i okružja, sa osvitom nove civilizaicje, nije više unaprediteljski, postaje nedostatan, i biva uzrokom dekadencije i pada.

10

Ukoliko bi ova filozofija bila ispravna, svaka civilizacija će pod djelovanjem onog istog faktora koji ju je proizveo i nestati, tako da nema koristi ni od kakvog miješanja stranog faktora sa starim.

Dakle, stari faktor uvijek je povratitelj u staro stanje, a novi faktori su ti koji vode napretku. Nova civilizacija je neižbježno oprečna staroj civilizaciji.

Ako bi ova postavka bila tačna, prirodno je da islamska civilizacija ne može biti iznimka, pa je svaka rasprava o uzrocima dekadencije muslimana, uzeta odvojeno i nezavisno od problema islamske civilizacije, beskorisna. Shodno ovoj filozofiji i ovakvoj njenoj postavci, nema svrhe jednu indivudu, narod ili proces smatrati odgovornim za dekadenciju muslimana. Krah islamske civilizacije, poput kraha svake druge civilizacije, ili, štaviše, svake historijske pojave, proizišao je sam po sebi, prirodno ili neprirodno, prije ili kasnije.

Islamska civilizacija bila je rođena, razvijala se, bila je mlada, ostarjela je i naposljetku umrla. Želja za njenim povratkom slična je želji za povratkom mrtvaca, koji je nemoguć s gledišta prirodnih zakona, pa bi ga se moglo posmatrati samo kao čudo i natprirodni događaj, što je, svakako, van dosega moći ljudskih bića.

Dakle, nakon uvodne diskusije o očevidnosti uspona i pada muslimana, dolazi red na ovu filozofskohistorijsku raspravu, pred kojom se ne mogu zatvoriti oči. Mnogo sirovih riječi kazano je glede 11

ove oblasti, a još je više ljudi koji su povjerovali tim sirovim pričama. Komplementarnost ove filozofske rasprave i njena veza sa nizom ostalih rasprava leži u pitanju primjenjivosti ili neprimjenjivosti islama na specifičnosti vremena, što je posebno društveno pitanje. Neizbježno, ova rasprava sadrži dva dijela – prvi je dio isključivo filozofski, a drugi teološki islamski. Oba ova dijela mogu se analizirati i obraditi pod naslovom “Islam i specifičnosti vremena”.

Kada smo se dotakli ovog pitanja, nismo prihvatili navedenu tezu filozofije historije, tako da uzrok padu i usponu muslimana ne smatramo istovjetnim. Red je sada da istražimo stvarne uzroke i motive napretka, dekadencije i pada muslimana, te ono što su drugi rekli glede toga.

Ovaj dio bismo, s obzirom na stavove drugih analitičara, muslimana i nemuslimana, te obrativši pažnju na moguće teme, probleme i procese, trebali istražiti u okviru tri opća dijela: 1. Islam 2. Muslimani 3. Vanjski faktori Svaki od ovih dijelova nadovezuje se na brojne druge teme i pitanja. Naprimjer, u dijelu "Islam" moguće je da neko u nekim islamskim doktrinama prepozna uzroke za nazadak muslimana, ili da neko islamski moralni sustav smatra slabim i unazađujućim, ili da pak, islamski društveni zakoni 12

budu prozvani kao uzrok dekadencije muslimana.

Slučajno su se baš neka islamska uvjerenja, neki moralni principi islama i islamski socijalni zakoni našli pod ovom optužbom.

Također, u dijelovima “Muslimani” i “Vanjski faktori” brojna su područja koja bi trebalo istražiti ponaosob. Među različitim doktrinama islama pod navedenom optužbom našle su se sljedeće: 1. vjerovanje u sudbinu i Božije predodređenje 2. vjerovanje u budući svijet i prezir prema ovosvjetskom životu 3. zauzimanje Bogu dragih ljudi (šefa´at) 4. prikrivanje vlastitog uvjerenja (teqijje) 5. iščekivanje pojave imama Mehdija r.a.

Od pet navedenih uvjerenja tri su zajednička ši´itima i sunitima, a posljednja dva su, uglavnom, karakteristična za ši´ite.

Ponekada se kaže daje osnovni krivac za dekadenciju muslimana duboko uvjerenje u sudbinu i Božije predodređenje, a nekada se navodi da je insistiranje islama na postojanju budućeg i preegzistentnog svijeta i smatranje ništavnim ovosvjetskog bitisanja uskratilo muslimanima ozbiljnu pozornost na egzistencijalna pitanja.

Ponekad se smatra da je vjerovanje u šefa'at, koje je postojalo u svim periodima historije islama (osim kod malog broja ljudi i spečifičnih grupacija), ostavilo traga na muslimansku filozofiju grijeha, 13

tako da muslimani sa uvjerenjem u zauzeće bogougodnika ne prezaju od činjenja svakovrsnih zala i zločina.

Stavovi za koje se optužuju isključivo ši´iti su princip teqijje i iščekivanje pojave imama Mehdija.

Za teqijju se kaže da predstavlja svojevrsnu lekciju dvoličnosti i licemjerja, i da svakako ši´ite čini plašljivim, slabim i nesposobnim da se suoče sa situacijom. Što se tiče iščekivanja pojave imama Mehdija, smatra se da je ovo uvjerenje oduzelo ši´itima bilo kakvu reformatorsku inicijativu, pa tako dok ostali narodi rade na vlastitoj reformi, ši´iti očekuju “da se pojavi skrivena ruka i učini svoje”.

U islamskoj su etici elementi poput askeze, zadovoljstva Božijom odredbom, strpljivosti, pokornosti i pouzdanja u Boga optuženi kao faktori dekadencije muslimana. Što se tiče socijalnih zakona, ono što nam prvo pada na um kao vrijedno analize je pitanje vlasti i njene funkcije, jer prema mnogima islam nije jasno definirao dužnosti i obaveze muslimana glede ovog važnog problema.

Kazneni propisi islama godinama se već posmatraju kao primjer nemilosrdnosti, pa su stoga mnoge islamske zemlje vlastiti krivični zakon zamijenili drugim, pa manje ili više, danas osjećaju posljedice tog svog čina. U svakom slučaju, islamski kazneni zakon neizostavni je dio ovog niza rasprava.

14

Što se tiče građanskih zakona islama, elementi protiv kojih se najenergičnije ustaje jesu prava žene, a zatim ekonomska pravila islama, naročito u području vlasništva i nasljeđivanja.

Ograničenosti koje je islam uspostavio u odnosima muslimana i nemuslimana, poput zabrane braka između nemuslimana i muslimanke ili držanje nevjernika nečistim, drugim riječima međunarodno pravo islama, je uzrok ožalošćenosti jednog broja muslimana, onih koji ih smatraju uzrokom nazatka i žaostalosti za konvojem civilizacije. Sve što smo naveli predstavlja skup pitanja koja u dijelu koji smo naprijed naslovili kao "Islam" treba temeljito istražiti kroz niz rasprava.

Srećom, postoji ohrabrujući motiv za ovakvu vrstu istraživanja, a to je nada da će se rasvjetljavanjem ovih pitanja osnažiti vjerovanje među mladim i obrazovanim slojem društva i raspršiti sumnje koje postoje u njihovoj svijesti.

Nakon ovog dijela, red dolazi na dio koji smo naslovili “Muslimani”. U njemu se naša pozornost sa islama vraća na muslimane. Dakle, islam se ne posmatra kao uzrok zaostalosti muslimana, nego su muslimani zbog uskraćenosti i okrenutosti od islamskog učenja pogođeni nazadovanjem, tako da su sami muslimani ti koji su odgovorni za vlastitu zaostalost.

I u ovom dijelu postoje brojne uvodne rasprave.

Dakle, potrebno je prvo uočiti tačke zastranjenja i 15

vidjeti šta je to što ne pripada islamu, ali je prisutno među muslimanima, kao i ono što jeste islamsko, ali su ga muslimani zapostavili. I konačno, treba utvrditi da li je za nazadak odgovorna muslimanska zajednica u cijelosti, ili samo jedan njen dio.

Islam se pojavio među Arapima, a zatim su se i drugi narodi poput Iranaca, Indijaca, Kopta i još mnogih drugih našli pod njegovom zastavom. Svaki od ovih naroda imao je vlastiti nacionalni identitet, folklorne, rasne i historijske specifičnosti. Potrebno je istražiti da li su ovi narodi, ili neki od njih, skrenuli islam sa njegovog izvornog pravca posredstvom njihovih nacionalnih ili rasnih osobenosti, koje su, prirodno, posjedovali. Odnosno, da li bi, da se islam proširio na neke druge narode, recimo Evropljane, a ne na ove na koje jeste, danas muslimani i islam imali drugačiju sudbinu? Ili muslimanska zajednica, općenito gledano, nije imala utjecaja na devijaciju islama, nego je devijacija proizvod jedne uže grupe, odnosno dva najutjecajnija sloja među muslimanima – vladara i vjerskih velikodostojnika?!”

U dijelu naslovljenom "Vanjski faktori" postoje brojni procesi koji iziskuju da se na njih obrati pažnja. Od same svoje pojave islam je uvijek imao žestoke neprijatelje bilo vanjske bilo unutarnje.

Jevreji, krsćani, zoroasteri i ateisti koji su živjeli među muslimanima nisu sjedili besposleni i često su zabijali islamu nož u leđa. Mnogi su od njih, koristeći okolnosti i ubacujući razdor i sektašenje 16

među muslimane, imali velikog udjela u izvrtanju i devijaciji izvornog islamskog učenja.

U historiji islama primjetni su mnogi politički i teološki pokreti koje su začeli nemuslimani s ciljem slabljenja i uništenja islama. U svakom slučaju, islamski svijet nalazio se pod žestokim udarima neprijatelja. Križarski ratovi i najezda Mongola očiti su primjeri ovih napada, a svaki od njih imao je veliki utjecaj na pad muslimana. Najopasniji od svih bio je zapadnjački imperijalizam posljednjih stoljeća, koji je ispijao krv muslimana i savijao njihovu kičmu pod pritiskom ugnjetavanja.

S obzirom na ono što je naprijed izneseno, skup tema koje bi trebalo razmotriti u ovom nizu rasprava bio bi sljedeći: 1. Uspon i pad muslimana (ovo je uvodna rasprava za ostale rasprave) 2. Islam i specifičnosti vremena (ova rasprava obuhvaća dva pitanja, prvo, koje se odnosi na filozofiju historije, i drugo, koje se tiče kvaliteta islamskih zakona i njihove primjenjivosti s obzirom na specifičnosti vremena. I ovu raspravu treba smatrati uvodnom) 3. Vjerovanje u proživljenje i njegov utjecaj na uspon i pad muslimana 4. Zauzeće Bogu dragih ljudi (šefa´at) 5. Princip prikrivanja vjerovanja (teqijje) 6. Iščekivanje pojave imama Mehdija, r.a.

17

7. Etički sustav islama 8. Problem vlasti s gledišta islama 9. Islamska ekonomija 10. Kazneni zakon islama 11. Prava žene u islamu 12. Međunarodno pravo u islamu 13. Tačke devijacije 14. Falsifikovanje i izmjena poslaničkih predaja 15. Spor šiita i sunita i njegov utjecaj na dekadenciju muslimana 16. Povlačenje i odricanje od ovosvjetskog života 17. Izvođenje ispravnog vjerskog stava (idžtihad) i zatvorenost za izvođenje (džamud) 18. Filozofija i tesawwuf 19. Autoriteti u svijetu islama 20. Vjerski velikodostojnici 21. Rušilačke aktivnosti manjina u svijetu islama 22. Nacionalizam u islamskom svijetu 23. Križarski ratovi 24. Pad Andaluzije 25. Najezda Mongola 26. Imperijalizam Ovo bi, prema mome osobnom mišljenju, bio skup tema koje bi trebalo obuhvatiti kroz niz rasprava. Ne zahtijevam pri tom ni iscrpnu analizu, niti držanje 18

ovoga reda. Moguće je da postoje i druge teme koje bi trebalo ovdje svrstati, a da sam ih ja previdio.

Autor ne smatra sebe kadrim da raspravlja o svim ovim temama, niti ima moći ni vremena da se njima pozabavi. O nekim od njih, npr. o prvoj i drugoj temi, ima određene zabilješke i nada se da će uskoro uspjeti da ih rediguje i što prije stavi na uvid čitaocima. Ukoliko učeni i cijenjeni autori obrate pažnju na pobrojane teme i svakoj od njih, prema vlastitoj želji i sposobnosti, pristupe na naučno istraživački način, a zatim svoje rezultate dostave ovom robu Božijem, bit ću im zahvalan.

U islamskom sveučilištu u `Qomu prvi put sam shvatio da Zapadnjaci vjerovanje u sudbinu i Božije predodređenje smatraju uzrokom nazadovanja muslimana, a to je bilo otprilike prije dvadeset godina. Čitao sam tada drugi tom knjige "Životopis Muhammedov" dr. Muhameda Hosejna Hejkala u prijevodu Ebu Kasema Sajandea. Na kraju knjige je pogovor koji obuhvata dvije teme: 1. Islamska civilizacija kakvu zagovara Kur´an 2. Orijentalisti i islamska civilizacija U drugom dijelu donesen je citat iz knjige poznatog američkog orijentaliste Vašingtona Irvinga o Poslaniku islama. Vašington Irving u završnom dijelu svoje knjige razmatra principe islama, pa nakon nabrajanja vjerovanja u Božiju jednost, meleke, Nebeske knjige, poslanike i Dan proživljenja, kaže: 19

“Posljednji, šesti, princip islamskog vjerovanja odnosi se na vjerovanje u predodređenje.

Muhammed se koristio ovim principom radi napretka u svojim ratnim poduhvatima, jer je shodno ovom principu sve što se dešava već prije određeno u Božijem znanju, čak prije nego je stvoren ovaj svijet.

Sve je to zapisano u Levhi - Mahfusu (Ploči Pomno Čuvanoj), pa su tako svačija sudbina i vrijeme smrti već određeni, ne mogu se promijeniti, niti bilo čime spriječiti. Muslimani koji su ovo držali sigurnim i bili uvjereni u istinitost ovog principa bez straha su napadali na neprijatelja. U njihovoj svijesti smrt u borbi značila je šehadet kojim čovjek stiče Džennet.

Iz tog su razloga bili uvjereni da su u svakom slučaju, poginuvši ili trijumfujući nad neprijateljem, pobjednici. Neki muslimani iz sekte džabarija, koji su smatrali da čovjek nije odgovoran za svoje grijehe i da za njih ne treba biti kažnjen, proglašeni su onima koji negiraju Božiju pravednost i samilost. Sekte proizišle iz ovakvog tumačenja predodređenja još uvijek postoje, ali je broj njihovih pristalica jako malen i ostali muslimani ih ne drže sljedbenicima Prorokove tradicije ...

Kakvo drugo vjerovanje bi moglo, poput ovoga, sa uspjehom izvesti na bojno polje zatucane i tvrdoglave ratnike i uvjeriti ih da će, ako prežive, dobiti ratni plijen, a ako poginu Raj? Ovo vjerovanje je muslimanske vojnike učinilo jakim i neustrašivim, tako da im se nijedna druga vojska nije mogla 20

suprotstaviti, ali je istovremeno toliko otrovno da je uništavalo svaki efekt ostatka islamskog učenja.

Od trenutka kada su Prorokovi nasljednici digli ruke od ratova i vratili svoje sablje u korice, vjerovanje u predodređenje je počelo da ispoljava svoj rušilački karakter. Mir i pasivnost slabili su živce muslimana, a korištenje materijalnim dobrima koje je Kur´an odobrio, što se smatralo prednošću islama nad krsćanstvom - vjerom odricanja i asketizma, ostavilo je negativne efekte.

Muslimani su sve patnje i nedaće koje bi ih pogadale smatrali svojom sudbinom i držali nužnim trpjeti ih.

Dakle, za njih je svaki trud i ljudsko nastojanje da se one otklone bio bespredmetan. Muhammedovi sljedbenici nisu pridavali važnost principu pomozi sebi da bi ti i Bog pomogao, nego su, dapače, stajali na suprotnom stajalištu. Iz tog razloga je krst ugušio mladi Mjesec. Ukoliko je u Evropi i do sada preostalo nešto od utjecaja polumjeseca, to je stoga jer su tako htjele velike kršćanske zemlje. Drugim riječima, ostatak tog utjecaja je proizvod konkurentnosti među kršćanskim vladarima. A možda je to i zato da bi ostala svježom teza, ko se mača laca od mača i gine.”

U odgovoru ovom Amerikancu doktor Hejkl kaže da je ovo gledište, koliko god da ima ispravnih tvrdnji, filozofski siromašno, pa zaslužuje kritiku i prigovor.

U traktatu koji je u rukama poštovanog čitaoca bit će rasvijetljena i neutemeljnost stavova Vašingtona 21

Irvinga i još nekih Zapadnjaka. Tako će postati jasno da je, kao prvo, islamsko načelo o Božijem predodređenju kilometrima daleko od ideje nepostojanja ljudske slobodne volje. Navest ćemo primjere koji će dokazati daje baš ona vojska iz osvita islama, čiju hrabrost gospodin Vašington Irving smatra zatucanošću pod sjenom svog velikog učitelja, shvatala ovu razliku bolje nego što je može shvatiti dotični gospodin.

Drugo, sam Časni Kur´an u mnogim je ajetima potvrdio ljudsku slobodnu volju. Oni koji su zagovarali postojanje slobodne volje, a negirali apsolutnu predodređenost (šiiti i muteziliti) pozivali su se na Božiju milostivost i pravednost. Oni, suprotno mišljenju orijentalista, nisu ustali protiv kur'anskog učenja, i njihov cilj nije bio prilagođavanje kur'anskog načela, već su svoj stav, ustvari, i zasnivali na Kur´anu.

Treće, ovaj veliki pisac, mada je prema doktoru Hejkelu on jedan kršćanin pun predrasuda, govori o kršćanstvu kao čistoj religiji zbog njegovog asketizma i neobraćanja pažnje na pitanja svakodnevnice, što islamu pripisuje kao mahanu i ismijava se sa Božijim prapočetnim znanjem.

Zar je moguće da neko bude teolog, a da istovremeno negira Božije prapočetno znanje o svim stvarima?! Zar je mahana Kur'ana to što drži da je Bog još od prapočetnosti znalac svih stvari i procesa?!

22

Četvrto, tvrdi: “Muhammedovi sljedbenici nisu pridavali važnosti principu ‘pomozi sebi da bi ti i Bog pomogao.’”

Ovaj pisac se nije htio namučiti, i barem jednom, pročitati prijevod Časnog Kur'ana, inače ne bi ovako tvrdio. Časni Kur´an izričito kaže: “Onome koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.

A onaj koji želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.” (Kur´an 17:18-20) Sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., uzvišenim su naukom podučeni sljedećoj terapiji: “O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vas pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Kur´an 47:7) Časni Kur´an umjesto pomozi sebi, za što bi bilo moguće reći da vodi u samoljublje, pohlepu i obožavanje imetka, kaže pomozi Boga, što ima jedan općenitiji, ljudskiji i bogoslužniji karakter.

Međutim, što se tiče pobjede krsta nad mlađakom, koju gospodin Vašington Irving smatra konačnom, ta tema će biti razmotrena na pogodnom mjestu u ovom nizu rasprava.

23

Ovo nije samo stav gospodina Irvinga, nego i uopće zapadnjačkih autora sa čijim djelima koja se dotiču ove oblasti smo se susretali. Svi oni islam smatraju zagovornikom apsolutnog predodređenja, s tim što neki od njih ovaj princip ne smatraju bitnim po dekadenciju muslimana, dok ga drugi drže osnovnim destruktivnim faktorom.

Vil Durant u Historiji civilizacije nakon ukaza na neke Kur´anske ajete koji govore o Božijem znanju i volji i tvrdnje da fatalizam spada u odrednice islamskog načina mišljenja, nastavlja: “Kao rezultat ovog uvjerenja, vjernici su i najteže nevolje podnosili mirnoga srca, ali je isto ovo uvjerenje na stoljeća zaustavilo napredak Arapa i njihove misli.”

Međutim, Gustav Le Bon je uvjeren da vjerovanje u predodređenje nije imalo uticaja na dekadenciju muslimana, i da razloge tomu treba tražiti na drugom mjestu.

Prvo sam imao na umu da materiju koja se odnosi na dekadenciju muslimana spomenem u uvodu ovog traktata, ali sam se kasnije predomislio i odlučio da ovoj temi posvetim poseban traktat u ovom nizu rasprava. Dakle, uvidio sam da, ako sva ova pitanja budu dotaknuta u uvodu knjige, on će postati previše detaljan i predug, a ako se zaobiđu, uvod će biti nedostatan. Stoga sam odlučio da svaku temu u uvodu izložim u suštini, a da zatim svakoj od njih posvetim poseban i detaljan traktat.

24

U ovom traktatu nisu navedena sva pitanja koja se odnose na problem sudbine i Božijeg predodređenja.

To je stoga jer nam je cilj bio istraživanje utjecaja ili nepostojanja utjecaja ovog uvjerenja na dekadenciju muslimana. Uzdržali smo se od tretiranja onih pojedinosti koje nemaju veze sa ovom temom, niti sa drugih aspekata postoji nužnost da se spomenu.

Ovo je pitanje jako dugo prisutno među muslimanima, i razmatra se još od pojave islama.

Tumači Kur'ana, teozofi, filozofi, gnostici, pa, čak, i pjesnici i književnici raspravljali su o njemu. Analiza gledišta svih njih o ovom problemu zahtijevala bi posebnu knjigu. Za ovo pitanje vežu se brojni kur'anski ajeti i Poslanikove tradicije koji su primjer dubine islamskog učenja, i baš ovi ajeti i tradicije su predstavljali ishodište islamskoj teozofiji. Analiza tih ajeta i tradicija bi sama po sebi bila jedna iscrpna i zanimljiva rasprava.

Osim ovih, u islamskom naučavanju postoje i mnoge druge teme koje se tiču ovog problema i koje se, ako se uzmu obzir teoretski principi s jedne, i tradicionalno-historijski efekti s druge strane, ni u kom slučaju ne mogu zaobići. U takve spada i vječita tema sudbine (qadr) koja je eksplicitno spomenuta u Kur'anu i glede koje su šiiti i suniti složni. Ili, recimo, pitanje bada´ što spada u čisto šiitsko učenje, a vuče korijene iz Kur´ana.

Predodređenje, slobodna volja i njena kakvoća i opseg bi, ako se istraže sa psihološkog, etičkog, 25

filozofskog i socijalnog gledišta, oduzeli mnogo stranica. Sada možete pojmiti da bi razmatranje svega toga predstavljalo jednu veliku knjigu koja više ne bi mogla biti dio serije rasprava o uzrocima dekadencije muslimana.

U svakom slučaju, ako ova rasprava naiđe na dobar prijem čitalaca, tako da se osjeti potreba za njenim kompletiranjem, onda će to u narednom izdanju, ako Bog da, biti i učinjeno. Od Boga Uzvišenog tražimo pomoć i uspjeh.

Probuđeni strah Sudbina! Božije određenje! Do ljudskog uha nisu doprle riječi koje su više zastrašujuće od ovih.

Ništa ne može koliko ove riječi tištiti ljudski duh, jer iz njih čovjek osjeća da gubi svoju slobodu, da je poražen i osuđen da trpi dominaciju apsolutno moćnijeg.

Kaže se da je sloboda najuzvišenija blagodat, a najgorči bol osjećaj poraženosti. Ljudsko biće, dakle, kroz ove riječi vidi svoju ličnost pogaženom i svoju slobodu uzurpiranom, a sebe poput ovce čiji počinak, prehrana, život i smrt zavise od pastira. Ništa ne peče čovjekov duh gore od “pokornosti i zadovoljstva” koji proizlaze iz bespomoćnosti i svijesti o prepuštenosti ruci krvoloka.

Tako je to u slučajevima kada se čovjek nađe pod dominacijom čovjeka jačeg od njega ili životinje 26

jakih pandži. Medutim, šta je sa slučajem kada dominacija pripada nevidljivoj i tajanstvenoj sili?

Kako li je tek tada iluzorna svaka pomisao o suprotstavljanju istoj?! Situacija je tada, sigurno, neizmjerno lošija.

Jedno od pitanja koja oduvijek privlače ljudsku pozornost jeste i to da li se svi ovosvjetski činovi i procesi odvijaju prema jednom unaprijed utvrđenom i nepromjenjivom planu. Da li, doista, postoji jedna vječna i apsolutna moć zvana subinom ili Božijim određenjem koja je unaprijed odredila sve ono što se ovog trenutka zbiva ili će se tek zbiti, tako da je ljudsko biće osuđeno da dođe na ovaj svijet i da ga napusti bez ikakvog upliva u ono što mu se dešava?

Ili takvo nešto uopće ne postoji, dakle, ono što je bilo nema veze sa onim što jeste i što će biti, pa je čovjek kao apsolutno slobodan i kreator vlastite sudbine?! Ili je, pak, tačna treća pretpostavka po kojoj sudbina upravlja bez izuzetka cijelim svijetom postojanja, dok taj utjecaj, istovremeno, ne predstavlja ni najmanju štetu po slobodu ljudskog bića?! Ako je, zaista, tako, na koji način to shvatiti i tumačiti?! Pitanje sudbine i Božijeg predodređenja spada u najzamršenije filozofske probleme i zbog njegove specifičnosti, o kojoj će kasnije biti više rečeno, još od prvog hidžretskog stoljeća se razmatra među islamskim misliocima.

Različiti stavovi očitovani u vezi s ovim problemom bili su razlogom podjela i konflikata koji su iznjedrili 27

različite pravce i grupe u islamskom svijetu. Pojava različitih gledišta na ovaj problem, kao i grupacija koje su slijedile ta gledišta, imala je veliki utjecaj na islamski svijet.

Praktični i opći aspekt Koliko god da je ovo pitanje terminološki jedan metafizički problem povezan sa općom filozofijom, iz dva razloga zaslužuje da bude svrstano u red praktičnih društvenih problema. Jedan je taj što se stav pojedinca o ovom pitanju reflektuje na njegov metod i kvalitet konfrontacije s društvom. Jasno je da se bitno razlikuju mentalitet i ponašanje osobe koja je uvjerena da je stvorenje koje nema nikakvog upliva na vlastitu sudbinu i osobe koja sebe drži kreatorom svoga življenja. Međutim, većina drugih filozofskih problema, poput dimenzija svijeta, uzročno-posljedičnog principa, nastanka partikularnog iz univerzalnog, kvaliteta samoegzistencijalnog i sličnih, nisu u tolikoj mjeri bitni po praktični i društveni život individue.

Drugo, mada pitanje sudbine i predodređenja u pogledu poimanja spada u individualni problem, ono je istovremeno s obzirom na brojnost individua koje se zanimaju njegovim poimanjem i opći problem.

Dakle, ovaj problem je faktički prisutan u svijesti svih onih koji posjeduju moć razmišljanja. Prema tome, svako je prirodno zainteresiran da sazna da li 28

njegov životni put određuje jedna fiksna i nepromjenjiva sudbina, tako da on nema nikakve kontrole nad njom?! Da li je čovjek tek vlast trave pod udarima uragana?! Ili sudbina ne znači ništa takvo, pa čovjek može sam odrediti vlastiti životni put?

Za razliku od ostalih problema opće filozofije koji su, što se tiče načina njihovog poimanja isključivo individualni, a njihovim promišljanjem se zanima izuzetno ograničen broj ljudi, problem sudbine ima opći aspekt, tako da se može svrstati u red praktičnih i općedruštvenih pitanja.

Nekada se ovom pitanju nije poklanjala značajnija pažnja sa praktičnog i socijalnog aspekta, nego je tretirano uglavnom kao teorijsko-filozofski i teozofski problem. Današnji znanstvenici, pak, veću važnost daju praktičnoj društvenoj dimenziji ovog problema i posmatraju ga iz ugla sagledavanja njegovih utjecaja na način razmišljanja grupa i naroda, njihovu naprednost ili nazadnost.

Neki kritičari islama kao najvažniji razlog dekadencije muslimana navode vjerovanje u sudbinu i Božije predodređenje. Ovdje se, svakako, javlja sljedeće pitanje: Ukoliko se ovo vjerovanje prihvati kao uzrok nazatka pojedinca ili grupe, zbog čega ono nije ostvarivalo takav utjecaj na muslimane od samog početka? Da li vjerovanje u sudbinu i predodređenje, kao što to tvrde neki evropski historičari, nije 29

postojalo među prvim muslimanima koji ga nisu ubrajali u islamsko učenje, već se pojavilo u islamskom svijetu dosta kasnije? Ili je njihovo poimanje dolazilo u proturječnost sa ljudskom slobodnom voljom i odgovornošću?

Dakle, oni su i pored vjerovanja u sudbinu držali da je sudbina strukturno podložna ljudskoj volji i kontroli, tako da je čovjek može izmijeniti. Ukoliko je ovo bilo njihovo uvjerenje, na kojim temeljima, principima i izvorima je bilo zasnovano?

Trebamo, dakle, koncentrisati svoju pažnju na stav prve generacije muslimana o ovom pitanju, vidjeti kakva je kur'anska logika što se tiče ovog problema, pogledati predaje preostale od prvaka vjere, i naposljetku, logički odrediti svoj način poimanja problema sudbine i predodređenja.

Kur´anski ajeti U nekim Kur´anskim ajetima eksplicitno je izražena vladavina i intervencija sudbine kao i tvrdnja da se ništa ne događa osim Voljom Božijom i da je sve već zabilježeno u Knjizi pomno čuvanoj: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, to je Allahu, uistinu lahko.” (Kur´an 57:21) “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg ne zna, i nema zrna u 30

tminama Zemlje, niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.” (Kur´an 6:59) “Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pogani misle, i govoreći: ‘Gdje je pobjeda koja nam je obećana?’ Reci: "O svemu odlučuje samo Allah.”

(Kur´an 3:154) “I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.”

(Kur´an 15:21) “I opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.” (Kur´an 65:3) “Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje je Naše samo jedna riječ, sve bude u tren oka.” (Kur´an 55:49-50) “A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće; On je Silan i Mudar.” (Kur´an 14:4) “Reci: ‘O Allahu Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj je ruci svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš.’” (Kur´an 3:26)

31

Međutim, postoje i ajeti koji dokazuju da je čovjek samostalan u svome djelovanju, da ima upliva u svoju sudbinu, i daje može mijenjati: “Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (Kur´an 29:40) “Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.” (Kur´an 41:46) “Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (Kur´an 76:3) “I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje.’”

(Kur´an 18:29) “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onog što rade, ne bi li se popravili.” (Kur´an 30:41) “Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostručena je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela.” (Kur´an 42:20) “Onome koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći. A onaj koji želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti. Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.” (Kur´an 17:18-20) 32

U Kur´anu postoji još dosta ajeta iz obje ove grupe.

Prema mišljenju velikog broja tumača Kur´ana i islamskih teozofa, ove dvije grupe Kur´anskih ajeta su izvanjski kontradiktorne. Oni smatraju da treba prihvatiti egzoteričko značenje jednih, dok se drugim ajetima treba iznaći njihovo ezoteričko tumačenje (tawil). Od druge polovine prvog hidžretskog stoljeća izdvajaju se dvije škole mišljenja.

Prvu školu predstavljali su zagovornici ljudske slobodne volje, koji su u ajetima iz prve grupe tražili unutarnje značenje, poznati pod nazivom qaderije.

Druga škola poznata kao džabarije bila je zagovornik determinizma, pa su ajetima iz druge grupe davali ezoterički smisao.

Postepeno, sljedbenici ovih učenja formiraju dvije velike škole – ešaritsku i mutezelitsku među kojima se javljaju razlike u pogledima i glede nekih drugih pitanja, a ne samo ljudske slobodne volje i determiniranosti. Dakle, džaberije i qaderije su vremenom prerasli u ešarite i mutezelite, pri čemu je ešaritska škola zagovarala determinizam, a mutezelitska slobodnu volju.

Termin Qadar´i Qadar Termin qaderije, kako smo ovdje nazvali zagovornike postojanja ljudske slobodne volje, ustvari je najpoznatiji termin koji ulema kelama koristi za ovu grupu. Na ovaj izraz često nailazimo u 33

različitim vijestima i predajama. Interesantno je to što se kod nekih teozofa i u nekim izvorima isti termin koristi da se označe pristalice determinizma.

Uopće, i zagovornici apsolutnog predodređenja i pristalice slobodne volje, koji su apsolutno negirali ulogu sudbine u čovjekovom djelovanju, uzdržavali su se od toga da budu nazvani qaderijama, i tako su imenovali suprotstavljenu grupu.

Razlog toj uzdržanosti je jedan hadis prenesen od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji glasi: “Qaderije su obožavaoci vatre (medžusije) ovog ummeta.”

Tako su jedni smatrali da se pod terminom qaderije ovdje podrazumijevaju oni koji negiraju Božije predodređenje, dok su drugi qaderijama držali one koji smatraju da je sve što se zbiva, pa čak i ljudska djela, posljedica predodređenosti.

Možda razlog tomu što se ovaj termin više veže za negatore determinizma leži u činjenici da je ešaritska škola uspjela da se proširi i dovede u manjinski položaj svoje protivnike. Drugi razlog je taj što se u hadisu pravi poređenje sa medžusijama (obožavaocima vatre), koji su Božije određenje ograničavali na dobro, dok su zlo smatrali odvojenim od Božijeg određenja, odnosno posljedicom poroka.

34

Oprečnosti Kazali smo da se prema mišljenju komentatora Kur ´ana i islamskih teozofa Kur´anski ajeti koji govore o Božijem određenju i ljudskom slobodnom djelovanju čine međusobno oprečni, pa jednu grupu ovih ajeta treba tumačiti ezoterički, zanemarivši njihov spoljašnji smisao.

Treba naglasiti da oprečnost uvijek može biti dvojaka. Nekada je ona takvog oblika da jedan izricaj eksplicitno negira drugi. Naprimjer, jedna osoba tvrdi da je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret u mjesecu saferu, dok druga negira da se to dogodilo u tom mjesecu. Ovdje, dakle, druga tvrdnja izričito negira prvu postavku.

Ipak, nekada nije tako, odnosno drugi izričaj ne negira samo eksplicitno prvi izricaj, nego i ispravlja pogrešku iznesenu u prvoj tvrdnji, navodeći ono što je tačno. Dakle, ukoliko prvi izricaj tvrdi da je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret u mjesecu saferu, a ne u rebiu-l-evvelu, on istodobno negira i tvrdnju da se to možda dogodilo u mjesecu redžepa.

Sada trebamo uočiti u koju vrstu suprotstavljenosti spadaju Kur´anski ajeti koji govore o Božijem predodređenju i ljudskoj slobodnoj volji. Da li spadaju u prvi primjer, u kome prva tvrdnja izričito negira drugu, ili u primjer u kome značenje jednog pojma u jednoj tvrdnji predstavlja negiranje značenja tog pojma u drugoj tvrdnji.

35

Jasno je da Kur´anski ajeti koji se tiču ovog problema ne negiraju izričito jedni druge, i njihova oprečnost nije iz prve grupe. Dakle, kao što možemo uočiti, slučaj nije takav da jedna grupa ajeta tvrdi da je sve predodređeno, dok druga grupa ajeta tvrdi da sve nije predodređeno. Ili, da jedna grupa ajeta tvrdi da je sve u Božijem znanju, dok druga tvrdi da sve nije u Božijem znanju. Nije tako da jedna grupa ajeta tvrdi da je čovjek slobodan u svom činjenju, a druga da nije slobodan, jedna ne tvrdi daje sve ovisno o Božijoj volji, a druga da sve nije ovisno o volji Istinitog.

Dakle, razlog što se ove dvije grupe ajeta smatraju oprečnim jeste taj što su neki teozofi komentatori Kur'ana bili uvjereni da postojanje Božijeg određenja izričito znači nepostojanje čovjekove slobode.

Smatrali su da je sloboda kontradiktorna određenju.

Držali su, dakle, da ukoliko se prihvati da je sve sadržano u Božijem znanju, mora se prihvatiti i da se sve odvija prisilno i bez čovjekovog upliva, jer bi u suprotnom Božije znanje bilo nedostatno.

S druge strane, smatrali su da ne može postojati predodređenje ukoliko ljudsko biće ima utjecaja na svoju sreću ili nesreću, odnosno ako ima upliva u svoju sudbinu koju gradi sretnom ili zlosretnom.

Shodno tome, držali su da jednoj od ove dvije grupe kur'anskih ajeta treba dati preneseno značenje.

Filozofske knjige i komentari Kur´ana ešarita i mutezelita puni su prenesenih značenja i alegorija.

36

Mutezeliti su alegorijski tumačili ajete o predodređenju, a ešariti ajete koji govore o slobodnoj volji. Naprimjer, može se uporediti tefsir imama Fahra Razija, koji je ešaritski nastrojen i Zamakšerijevo djelo "Kaššaf", koje je mutezelitski orijentirano. Međutim, ukoliko se prihvati postojanje treće solucije, koja rješava ovu izvanjsku oprečnost među ajetima, odnosno prihvata i apsolutost Božijeg znanja i Njegove volje i postojanje ljudske slobodne volje i njenog utjecaja na sudbinu, onda neće biti potrebe za alegorijskim tumačenjem niti jedne od ove dvije grupe Kur´anskih ajeta.

Kao što će kasnije biti šire rečeno, postoji i treće mišljenje, koje ne vidi nikakvu oprečnost i suprotstavljenost među ove dvije grupe ajeta Kur'ana. Ono što je proizvelo stav o postojanju kontradiktornosti bila je kratkovidost nekih filozofa i komentatora Kur´ana.

Uopće, bilo bi besmisleno da u Časnoj Božijoj Knjizi postoje kontradiktornosti zbog kojih bi se neki ajeti morali alegorijski tumačiti. Doista, u Časnom Kur ´anu ne postoji nikakav stav ili barem jedan ajet koji bi imao potrebu za alegorijskim tumačenjem. Ali, to je jedna široka tema koja prevazilazi domen ovog traktata i predstavlja, možda, najzačudniji aspekt Časnog Kur'ana.

37

Kobne posljedice Bez sumnje, princip determiniranosti kako su ga shvatali ešariti u smislu uskracćenja ljudske slobodne volje ima negativne društvene posljedice, i poput mikroba razara čovjekov duh i volju. Ovakvo shvatanje čini dužom ruku nasilnika i ugnjetača, a sputava ruku osvete i pravde za potlačene. Po ovom poimanju legitimitet dobija onaj ko je uzurpirao državnu imovinu ili nepravedno dosegao visok položaj u društvu. Na taj način se bogomdanim smatra sve što se zbiva, opravdava se sve što se posjeduje i sve što je drugima uskraćeno, odnosno to je najbolja potvrda za ozakonjenje svega što je uzurpirano. Onaj koji smatra da je za nešto uskraćen ne daje sebi za pravo da prosvjeduje, jer misli daje njegov prosvjed uperen protiv Bogom određene sudbine, nad kojom se treba strpiti. Štaviše, treba biti zadovoljan i zahvalan. Ugnjetač i nasilnik tako skida sa sebe odgovornost za svoja nedjela, izgovarajući se sudbinskom predodredbom. On predstavlja ruku Istine, pa ugnjetavani prihvata sve što dolazi sa te strane, jer drži da sve što mu se dešava dolazi direktno od Boga, pa je svaka borba protiv nasilja i ugnjetavanja beskorisna, i znači, ustvari, borbu protiv Božije odredbe. Takva borba bi, štaviše, bila nemoralna, jer je u suprotnosti sa načelom zadovoljstva Božijom odredbom.

38

Onaj ko je uvjeren u apsolutnu predodređenost i onaj ko negira muđu-odnos uzroka i posljedice, posebice u pogledu odnosa ljudskih djela, karaktera i morala ličnosti i njene budućnosti, nikada se neće pozabaviti izgradnjom vlastite ličnosti i usavršavanjem morala i karaktera.

Političke zloupotrebe Historija pokazuje da je princip vjerovanja u Božije određenje služio kao dobar izgovor emevijskim političarima. Oni su zagovornike postojanja slobodne volje kod čovjeka proganjali i ubijali kao otpadnike od vjere, o čemu svjedoči i poznata izreka nastala u to vrijeme.

Među prvima koji su u vrijeme Emevija javno zagovarali postojanje slobodne volje bili su Iračanin Ma'bid Džuheri i Sirijac Gilan Dimešqi, oba poznati kao iskreni vjernici. Ma'bid je skupa sa Ibn Ašasom proglašen otpadnikom od vjere, a zatim ga je Hadždžadž dao pogubiti. Nakon što su Gilanovi stavovi doprli do ušiju Hišama ibn Abdul Malika, ovaj je naredio da se Gilanu odsijeku noge i ruke, a potom je obješen.

U knjizi Tarikh-e-`elm-e-kalam od Šiblija Nu´mana (l. tom 14. str.) stoji: Mada su već bili stvoreni svi uvjeti za razdor, do njega je, ipak, došlo zbog državne politike. Česta prolijevanja krvi izazvala su revolt naroda, koji su 39

Emevije pokušale ugušiti izgovorom da se treba prepustiti sudbini i da se sve zbiva Božijim određenjem. Za Hadždžadžove vladavine Ma´bid Džuheri, koji je pripadao generaciji tabi´ina i bio poznat kao hrabar i iskren čovjek, upitao je svog učitelja Hasana Basrija: "Emevije imaju svoj stav o sudbini. Koliko je on tačan?" Hasan Basri mu je odgovorio: "Oni su Božiji neprijatelji i govore laži."

Koliko god da su Abasidi predstavljali političke oponente Emevijama, i premda su neki od njih, poput Ma'muna i Mu'tasima, pružali podršku mutezelitima, koji su bili zagovornici ljudske slobodne volje, ipak su od vremena Mutevekkila okrenuli list, prihvatajući ešaritsko naučavanje, pa je tako ovaj pravac ponovo postao dominirajući u islamskom svijetu. Širenje ešaritskih stavova je, bez sumnje, imalo velikog utjecaja na islamski svijet. Druge islamske sljedbe, poput šiita naprimjer, mada nisu zvanično prihvatale ovaj pravac, nisu ostale imune na njegov utjecaj. Premda je šiitsko učenje suprotstavljeno ešaritskom, a ne slaže se u potpunosti ni sa mutezelitskim, u arapskoj i perzijskoj šiitskoj književnosti mnogo se više govori o nemoći čovjeka pred sudbinom, nego o slobodi i mogućnosti izbora.

Svakako prema naučavanju prvaka šiitskog pravca, dakle Imama iz Čiste porodice (neka je selam na sve njih), ne postoji proturječje izmedu Božijeg predodređenja i ljudske slobodne volje.

40

To što su pojmovi "sudbina" i "Božije predodređenje" dobili zastrašujući prizvuk proisteklo je iz nadmoćnosti ešarita i njihovog utjecaja u svijetu islama, koji se naročito odrazio na književnost. Tako su ovi pojmovi postali istoznačnice za negaciju slobodne volje i potvrdu postojanja tajanstvene sile koja upravlja čovjekom i njegovim djelima.

Napad krsćanske Evrope na islam Sve ovo dalo je povoda kršćanskim Evropljanima da uvjerenje u sudbinu i Božije predodređenje označe glavnim faktorom dekadencije muslimana, ustvrdivši da je sam islam zagovornik determinizma i da negira bilo kakvu slobodnu volju i čovjekovu inicijativu.

Merhum Sejjid Džemaluddin Asadabadi je za svog boravka u Evropi uočio ovaj stav i u svojim člancima ga opovrgavao. On u jednom od svojih članaka u opširnom uvodu dokazuje stav da, ako moral jednog društva bude kvaran i izopačen, onda će se u tom društvu pojaviti pogrešna vjerovanja. Tako će se uvećati devijantnost koja će društvo sve više vući u propast. On zatim piše: Vjerski princip o predodređenosti spada u principe koji su naišli na pogrešno razumijevanje neukih masa. Zapadnjaci griješe kada kažu da se vjerovanje u sudbinu naposljetku raširi u svakom narodu, ništeći ambicioznost, snagu, hrabrost i druge vrline koje ga krase. Tako je, prema njima, trenutno stanje 41

muslimana rezultat vjerovanja u sudbinu i Božije predodredenje... ...Muslimani su danas siromašni i nemoćni, a vojno i politički mnogo slabiji od Zapadnjaka. Među njima su danas prisutni moralna izopačenost, jaz, pakost, sektaštvo i neinformiranost, tako da ne obraćaju pažnju na napredak svojih neprijatelja. Istovremeno, na njih se sa svih strana obrušavaju strane krvopije... ...Nesretnici su zahvalni na svemu što im se dešava i spremno prihvataju svaku nevolju. Zatvorili su se u svoje domove, a ključeve svog imetka i svoju neovisnost predali su u ruke stranaca... ...Zapadnjaci sve ove nevolje muslimana koje smo naveli smatraju posljedicom vjerovanja u predodređenje. Drže da će muslimana, ukoliko ne odbace ovo vjerovanje... ...Zapadnjaci, međutim, nisu uopće razgraničili vjerovanje u sudbinu i džaberijski stav o apsolutnoj determiniranosti i primoranosti čovjeka da čini to što čini...

Materijalistička filozofija i sudbina Ne treba, s obzirom na ono što je do sada kazano, misliti da je pitanje sudbine i Božijeg predodredenja, tj. postojanja ili nepostojanja čovjekove slobodne volje, među muslimanima imalo samo socijalni i politiki karakter. Kasnije ćemo pojasniti kako je ovo 42

pitanje prvenstveno jedan intelektualni, štaviše, filozofski problem, koji se neizbježno javlja u svijesti svake individue obdarene moću mišljenja.

Vjerovatno se u historiji čovječanstva neće sresti narod ili društvena grupa koja nije razvila vlastiti stav o ovom problemu.

Neki drže da se razmatranjem ovog problema bave samo religiozne osobe, i da su materijalisti oslobođeni upuštanja u intelektualne teškoće njegovog rješavanja. Takvo razmišljanje je međutim pogrešno.

Ovaj problem postavlja se, istina, u nešto drugačijem obliku i pred one koji su usvojili materijalistički način mišljenja. Prema jasno utvrđenom zakonu, svaka pojava, odnosno posljedica, ima svoj uzrok, a taj isti uzrok predstavlja posljedicu nekog drugog uzroka, dok je i on, istovremeno, posljedica nekog uzroka. Shodno tome, nemoguća je bilo kakva posljedica kojoj ne prethodi uzrok. Materijalisti ovaj princip kauzalitela smatraju osloncem svoje filozofije.

Otuda se pred materijalističku školu postavlja pitanje: da li i ljudsko djelovanje, poput svih ostalih pojava, podliježe ovom striktnom zakonu i na koji način, onda, treba posmatrač shvatiti čovjekovu slobodu i mogućnost izbora?

Iz ovoga vidimo da se u svim filozofskim sistemima bilo starim ili novim, bilo teističkim ili ateističkim, razmatra pitanje predodređenja i slobodne volje.

43

Naravno, pristup problemu je u religijskoj i materijalističkoj filozofiji različit, s tim što, kao što ćemo kasnije vidjeti, religijski stav o sudbini i Božijem predodređenju ima prednosti koje materijalističko učenje ne posjeduje, mada ova različitost nema utjecaja na suštinu problema.

Monoteizam i čistoća Ovaj problem javio se među teozofima i filozofima otuda što su s jedne strane bili strogo orijentirani na zakon kauzaliteta, smatravši da su sve pojave i mogućnosti potekle od nužno postojećeg Bića, ili se, u suprotnom, ne mogu odjenuti u bivstvovanje.

Dakle, držali su nemogućim postojanje koje nije utemeljeno na volji Istinitog, bivši svjesni aktivnog jedinstva i činjenice da u vlasti nad bićima Istiniti ne može imati sudruga.

S druge strane, čak i obični puk shvatao je da se Uzvišeni Bog ne može dovesti u vezu sa zlom, razvratom i grijesima, tako da se javila nedoumica glede Božijeg jedinstva i čistote. Grupa koja je poznata pod nazivom tanzie držala je da htijenje Uzvišenog Boga ne obuhvata i loša djela Njegovih stvorenja, dok je njima suprotstavljena grupa smatrala da su sva zbivanja zasnovana na volji Istinitog.

Kažu da je Gilan Damašqi, koji je bio zagovornik postojanja slobodne volje kod čovjeka, došao kod 44

poznatog učenjaka i pristalice determinizma Rabijetur-Raja, rekavši: “Ti si, dakle, onaj koji umišlja da Bog voli grešnost, jer, prema tvom naučavanju i grijeh se čini po Božijem htijenju.”

Rabijetur-Raj mu je smjesta odgovorio: “A ti si, dakle, onaj koji umišlja da se grijeh čini mimo Božije odredbe, jer, prema tvom naučavanju, moguće je da nešto bude drugačije nego što to Bog hoće.”

Ebu-Ishaq Isfraini, koji je bio pristalica Božijeg predodređenja, sjedio je jednom kod Sahiba ibn `Ibbada, kada je ušao mutezelit `Abdu-l-Džabbar, koji, za razliku od Ebu-Ishaqa, nije prihvatao apsolutnu predodređenost. Zato je, čim je spazio Ebu-Ishaka, kazao: “Uzvišen je Bog od toga da bude doveden u vezu sa bilo kakvim grijehom. Utječem se Njemu od toga što ti govoriš, pripisujući Mu loša djela.”

Ebu-Ishaq mu tad odgovori: “Bog je Uzvišen iznad toga da Njegovu volju promijeni čovjekova volja, osim ako On tako ne odredi. Utječem se Njemu od toga što ti govoriš da On u Svom htijenju ima sudruga i što zamišljaš da Bog nešto ne želi, a da se to zbiva.”

Kao što je ranije ukazano, ovo pitanje, prije nego je poprimilo političke i socijalne konotacije, predstavljalo je jednu filozofsku nedoumicu. Jednoj 45

grupi bio je neprihvatljiv stav po kome se Bog dovodi u vezu sa zlom i lošim djelima, pa su smatrali da je On čist od toga. Za drugu grupu bilo je nezamislivo, s obzirom na Božiju Jednoću i činjenicu da svako stvorenje u svakom momentu prima pomoć od Njega, da se desi bilo šta suprotno Božijoj volji, jer bi tako htijenje stvorenja bilo iznad htijenja Stvoritelja.

Međutim, svaka od ove dvije grupe nastojala je da ispravnost svog učenja dokaže preko ukazivanja na slabe tačke u učenju suprotstavljene grupe, bez toga da daje odgovor na probleme koji postoje u njihovom vlastitom stavu. Obraćanje teozofskim knjigama tog vremena može dokazati ovu našu tvrdnju. Rasprava Gilana sa Rabijetur-Rajem i `Abdu-l-Džabbara sa Ebu-Ishaqom primjer je korištenja ovakve vrste argumenata. Činjenica je da se ni učenje o predodređenju ni učenje o slobodi volje, onako kako su bila predstavljena, ne mogu braniti. Da su obje ove grupe sagledale činjenično stanje i uvidjele da učenje svake uključuje samo dio istine, digli bi ruke od međusobnih prepirki, shvativši da niti učenje o predodređenju ne negira postojanje čovjekove slobodne volje, niti postojanje slobodne volje negira predodređenje.

46

Termini Qada i Qadar Riječ qada ima značenje presude, odredbe ili određivanja. Iz nje je izvedeno qadi (sudac, presuditelj) kao oznaka za osobu koja presuduje u sporu među suprotstavljenim stranama. U Časnom Kur´anu ovaj se termin često koristi kako u vezi sa čovjekom tako i u vezi s Uzvišenim Bogom. Koristi se i u vezi sa verbalnom odredbom ili presudom, i u vezi sa praktičnom odredbom, te u vezi sa stvarateljskom odredbom po kojoj nastaju Božije kreacije.

Sve pojavnosti što su nastale Božijim Znanjem, Htijenjem i Određenjem, smatraju se odrednicama Božije odredbe. Isto tako, njihove granice, proporcije, mjesni i vremenski položaj određeni su odredbom Uzvišenog Boga.

Mudraci i učenjaci su za ovo područje razvili posebnu terminologiju i tumačenja, ali pošto to zalazi u posebnu naučnu disciplinu koja, opet, ima veze sa brojnim drugim problemima, kao recimo, sa pitanjem nivoa pojavnosti, ovdje se nećemo upuštati u širu raspravu. Sam Sabzivari u svom čuvenom djelu Manzume kaže: Onda kada se stvari otkriju Otkriće ima svoje stepene Ti stepeni očituju tajnu stvari Sve što jeste i što će biti 47

Pero, Ploča, Odredba i Određenje Već su zapečaćeni Cijeli svijet postojanja jeste voljom Njegovom Ono što se ovdje da navesti je to da se u vezi sa pojavnostima može naići na tri vrste stavova.

Jedan je onaj koji kaže da pojave nemaju nikakve veze sa svojom prošlošću, odnosno onim što im je prethodilo. Dakle, bilo koja pojava u bilo kom vremenu nije u vezi s onim što joj je prethodilo bilo vremenski bilo mjesno. Tako, niti je postojanje nove pojave u vezi sa predašnjim djelovanjima, niti njene specifičnosti, oblik, mjesne i vremenske odrednice, opseg i granice imaju veze sa prošlošću i onim što je u njoj definirano.

Naravno, u ovakvoj pretpostavci sudbina gubi smisao. Sudbina nijednog bića ne biva nikad određena ranije, tj. za postojanja bića koje mu je prethodilo, odnosno među njima ne postoji bivstvena veza. Međutim, ova teorija negira zakon kauzaliteta, tako da se svaka pojava mora tumačiti kao slučajnost i ekstravagantnost.

Princip opće uzročnosti i nužne međusobne veze pojava, prema kome svaka pojava svoju krajnju prirodu zadobija preko onoga što joj je prethodilo, izričit je i ne da se negirati. Princip kauzaliteta, odnosno nužne povezanosti uzroka i posljedice, ordinaran je u svim naukama.

48

Prema drugom stavu smatra se da svaka pojava ima svoj uzrok, ali negira se da postoji sistem uzroka i posljedica i da svaka posljedica ima svoj osobeni uzrok. Pretpostavlja se da u cijelom svijetu postojanja ne postoji više od jednog uzroka, odnosno činitelja, a to je Uzvišeni Bog. Sve pojave i sva bića direktno i neposredno proizlaze od Njega, tj. Božija Volja neposredno ih izvodi u postojanje. Tako se drži da Božija Odredba znači Znanje i Volju Istinitog glede postanka svakog postojanja, a što je neovisno od svakog drugog znanja i odredbe. U tom slučaju trebalo bi prihvatiti da ne postoji nikakvo djelovanje osim Božijeg. Znanje Istinitog da će nešto nastati ili se desiti postojalo je još u prapočetnosti, i kada u za to određenom vremenu dolazi do tog nastanka ili dešavanja, i ništa nema upliva na njega. I ljudska djela i činjenja spadaju u takve pojave. Sva ljudska djela direktno su determinirana Božijim Znanjem i Voljom, a sam čovjek sa svojim snagama nema upliva na njih, nego predstavlja tek vanjsku pokrivku i imaginarnog djelatnika. Ovo je karakterističan primjer determinističkog učenja i uvjerenja koje zamračuje život individue ili društva koje ga prihvati.

Ova teorija, pored štetnih društvenih posljedica, bez sumnje je neodrživa i sa racionalnog i filozofskog aspekta. Sistem uzroka i posljedica i međusobna veza pojava ne mogu se opovrgnuti. Ne samo da prirodne znanosti, osjetila i iskustvo potvrđuju princip kauzaliteta, nego ga izričito podržava i 49

teologija. Čak i Časni Kur´an ističe opću uzročnost i uzročno-posljedični poredak.

Prema trećem stavu, opća uzročnost i uzročnoposljedični poredak upravljaju svijetom, društvom, događajima i pojavama. Svaka pojava zadobija svoje mjesne, vremenske i svake druge osobenosti preko pojave koja joj prethodi, tako da postoji neporeciva veza između prošlog i sadašnjeg, tj. svakog bivstvovanja i njemu prethodećeg uzroka.

Shodno ovoj teoriji, sudbina svake pojavnosti vezana je za pojavnost koja je njen uzrok i koja ju je izvela u postojanje, davši joj nužnost i konačnost. Taj isti uzrok koji je izveo jednu pojavnost u postojanje je posljedica nekog drugoog uzroka, koji je posljedica svog uzroka itd.

Dakle, prihvatanje zakona kauzaliteta zasniva se na prihvatanju činjenice da su nužnost svake pojavnosti, njene osobenosti, oblik, dimenzije i kvalitet proistekli iz njenog uzroka. Sada više nije bitno da li smo religiozni ili ne da bi prihvatili postojanje prvog uzroka, odnosno stvaratelja i odreditelja. Stoga u vezi sa ovim pitanjem nema razlike izmedu teista i ateista što se tiče društvenog i praktičnog aspekta.

Dakle, vjerovanje u sudbinu proističe iz prihvatanja principa opće uzročnosti i uzročno-posljedičnog poretka, bez obzira na prihvatanje ili neprihvatanje Božijeg postojanja. Razlika je samo u tome što je sa aspekta materijaliste sudbina očita, dok je sa aspekta teiste i očita i zasnovana. To znači da materijalista 50

drži da svaka pojavnost biva određena svojim uzrocima bez toga da su ti uzroci svjesni svog utjecaja i specifičnosti, dok sa gledišta religiozne osobe nadvremenski uzroci postoje s određenim ciljem. Otuda u religijskom učenju imamo pojmove Knjige, Ploče i Pera, dok u materijalističkoj školi ne postoji ništa ekvivalentno ovim teminima.

Fatalizam Iz svega navedenog jasno je da uvjerenje u opću predodređenost i to da je svaka pojava, uključujući i čovjekova djelovanja i činjenja, određena Božijom odredbom, nije istovjetno fatalizmu. Ovo uvjerenje može se izjednačiti sa fatalizmom tek onda kada prenebregava upliv čovjeka i njegove volje.

Najnemogućnija od svih nemogućnosti je uvjerenje da Biće Božije neposredno sudjeluje u ovosvjetskim zbivanjima. Istiniti svaku pojavnost izvodi u postojanje samo i jedino putem specifičnih uzroka.

Božija odredba nije ništa drugo doli proizilaženje uzroka i posljedica svijeta iz Božijeg Znanja i Volje, i, kao što je ranije ukazano, za prihvatanje zakona kauzaliteta nužno je prihvatiti činjenicu da svaka pojava kao posljedica stoji u vezi sa uzrokom koji joj je prethodio, naravno s tim što je za teiste ishodište svega Bog, dok za materijaliste nije tako. Ali, bilo da uzročno-posljedični ustroj smatramo prouzročenim Božijim htijenjem ili da ga držimo neovisnim 51

sistemom, to neće imati utjecaja na problem sudbine i ljudske slobode. Stoga je, doista, odraz neznanja fatalizam gledati kao nešto što je proisteklo iz uvjerenja u Božije određenje, pa zato negirati sudbinu i predodređenost.

Ukoliko bi cilj vjerovanja u sudbinu i Božiju odredbu bio negiranje uzroka i posljedica, kao i negiranje čovjekove snage, volje i mogućnosti izbora, onda takvo vjerovanje ne treba da postoji. U Božijoj mudrosti, koja ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji niti nedoumici, jasno je očitovana neutemeljenost ovakvog poimanja sudbine i predodređenja.

Ukoliko prihvatamo da je smisao sudbine i predodređenja uspostava povezanosti između konačnosti pojave i njenih uzroka, odnosno povezivanje uobličenja pojave sa njenim uzrocima, uočit cemo da je takav stav utemeljen, ali da takvo poimanje sudbine nema karakteristike vjerničkog poimanja. Svaka naučna ili filozofska škola koja uvažava princip kauzaliteta neizbježno prihvata ove veze, s tim što je religijski stav da je lanac uzroka definiran mjesnom i vremenskom dimenzijom, a proistječe iz prvog uzroka ili bitka, tako da taj lanac nije samodovoljan. Prema tome su sve odredbe ili konačnice i sva određenja ili definisanosti uokvirene u jasno područje. Svakako, ova različitost nema utjecaja na dokazivanje ili opovrgavanje postojanja sudbine.

52

Sloboda i mogućnost izbora Sada se javlja pitanje da li će, ukoliko prihvatimo da je Božije određene neposredno povezano sa lancem uzroka i posljedica, čovjekova sloboda i mogućnost izbora biti neosnovani. Dakle, da li se skupa sa prihvatanjem principa opće uzročnosti može prihvatiti i ljudska sloboda i mogućnost izbora? Da li je jedini način za prihvatanje postojanja čovjekove slobode taj da držimo da na čovjekova činjenja ne djeluje nikakav vanjski uzrok (čime ćemo se složiti sa prvim od tri naprijed iznesena stava)?

Mnogi mislioci starog, a i novog vjeka, smatrali su da je princip kauzaliteta oprečan postojanju ljudske slobodne volje, a stoga što su termin slobodna volja prihvatali u neograničenom i prekomjernom značenju.

U trečem svesku Principa filozofije ustvrdili smo i dokazivali, osim toga što se princip opće uzročnosti ne može negirati i što nema izuzetka da ukoliko negiramo odnos volje sa njenim metauzrokom, moraćemo prihvatiti da su sva ljudska činjenja općenito gledano nehotimična. Znači, umjesto da prihvatanjem nepostojanja nužne veze između volje i uzroka dokažemo postojanje ljudskog htijenja, mi smo negirali to htijenje. Čovjek je stvoren samosvjesnim i slobodnim, dati su mu razum, moć promišljanja i volja.

53

Čovjek u svojim voljnim činovima nije poput kamena koji bačen odozgo pada nadolje, htio to ili ne, jer je privučen silom Zemljine teže.

Nije niti poput biljke koja pred sobom ima samo jedan skučen put razvoja, tako da se razvija u strogo određenim uvjetima, slijedeći neizbježni put svoje prehrane i rasta. Čovjek nije ni poput životinje koja sve što čini, čini nagonski. On sebe uvijek vidi na raskrižju puteva i nipošto nije primoran da odabere jedan određeni put. Niti jedan put pred njim nije zatvoren. Odabir jednog od njih ovisi samo, o njegovom stavu, razmišljanju i htijenju. Dakle, način razmišljanja i izbor je njegov i sam određuje svoj put.

Odavde je jasno da čovjek formira svoju ličnost, moralne karakteristike, duhovnost i nivo razmišljanja, pa je sretnost ili zlosretnost čovjeka u direktnom odnosu sa njegovom ličnošću, karakterom, moralom, snagom mišljenja i djelovanja. Ustvari, on sam odabire svoj put. Razlika između čovjeka, i vatre koja prži, vode koja gasi, biljke koja raste, ili životinje koja se kreće je u tome što nijedno od pobrojanih ne odabire niti formira svoju osobenost. Čovjek, međutim, bira i uvijek se nalazi pred nekoliko mogućnosti od kojih odabire jednu isključivo na osnovu osobnog htijenja.

54

Konačno i nekonačno U teološkim djelima i predajama, a i u Kur´anskim ukazima spominju se konačna i nekonačna odredba i određenje. Tako se da zaključiti da postoje dvije vrste određenja: konačno, tj. nepromjenjivo, i nekonačno, tj. promjenjivo.

Svakako se javlja pitanje o kakvoći nekonačne odredbe i određenja. Uzmimo u obzir jednu određenu pojavu. Ona je još u prapočetnosti postojala ili nije postojala u Božijem Znanju.

Ukoliko nije postojala, onda nema odredbe o njenom nastanku, a ukoliko ju je obuhvatalo Božije Znanje, onda će se morati ozbiljiti. U suprotnom, značilo bi da Božije Znanje nije sukladno zbilji, što bi povlačilo različitost između Božije Volje i onog što iz nje proizlazi, pa bi Biće Božije bilo manjkavo i nedostatno.

Ukupno posmatrano, odredba i određenje se, ustvari, sastoje iz proistjecanja svih uzroka iz Božijeg Htijenja i Znanja i On je Prvi Uzrok. Drugim riječima, određenje jeste znanje o najboljem poretku, koje i ozbiljuje taj poredak.

S druge strane, kao što znamo, zakon opće uzročnosti afirmira nužnost i konačnost. Kod principa kauzaliteta nužno je da se neka pojavnost ozbiljuje pod karakterističnim mjesnim i vremenskim uvjetima, koji su strogo određeni i nepromjenjivi. Isto tako, do njenog ozbiljenja pri 55

nepostojanju datih uvjeta neće doci. Znanosti svoje definicije zasnivaju na ovom principu.

Moć predviđanja kod znanosti je onolika koliko ona poznaje uzroke i njihove posljedice, a pošto je i sudbina, ustvari, afirmacija i predestinacija pojavnosti preko poznavanja uzroka i posljedice, odnosno principa kauzaliteta, onda ona, ustvari, znači konačnicu ili finalnu prirodu neke pojavnosti.

Međutim, kakvo značenje ima podjelu odredbi i određenja na konačne i nekonačne, promjenjive i nepromjenjive?

Ovdje se zapada u ćorsokak. Da li treba, poput ešarita, držati sudbinu strogo određenom i negirati bilo kakvu mogućnost njene promjene, ne prihvatajući ljudsku slobodu i mogućnost izbora? Ili treba, poput mutezelita, negirati ulogu predodređenja u svijetu pojavnosti ili, barem, u ljudskim djelovanjima? Sada moramo uvidjeti da li postoji izlaz iz ovog ćorsokaka ili ne.

Najprije treba kazati da, kao što ni gledište ešarita prema kome je sudbina nepromjenjiva, pa je nužno negirati moć čovjeka nad njom, ne rješava ovaj problem, tako ga ne rješava ni stav mutezelita, koji zamjenjuje princip Božijeg određivanja, prepuštajući čovjeku apsolutnu moć nad sudbinom. Stoga pretpostavimo da ne prihvatamo teološki stav o sudbini i predodređenju. Šta se može učiniti sa materijalističkim shvatanjem tog pojma, dakle kroz izričitost zakona kauzaliteta, odnosno vladavinu 56

principa? Da li možemo opovrgnuti ulogu principa kauzaliteta u svijetu pojavnosti, ili makar u čovjekovim činjenjima?

Mutezeliti i njihovi podržavatelji su učinili tako, negirajući zakon nužnog slijeda uzroka i posljedica, bar što se tiče samosvjesnog činitelja. Jedan broj modernih evropskih znanstvenika učinio je isto što i mutezeliti govoreći o pojmu slobodne volje, dakle volje koja ne podliježe pod princip kauzaliteta. Čak su ustvrdili da zakon kauzaliteta važi samo za materijalni svijet sastavljen od atoma, dok ne važi u nematerijalnom svijetu niti unutar samog atoma. Mi ovdje nećemo dulje raspravljati o principu kauzaliteta i problemima oko njega, već ćemo vas uputiti na objašnjenja data u trećem svesku djela Principi filozofije i metod realizma. Reći ćemo samo toliko da razlog što su znanstvenici novog vjeka posumnjali u općenitost zakona kauzaliteta jeste taj da su oni pretpostavili da se kod principa kauzaliteta radi o jednom iskustvenom principu, tako da on ne bi trebao važiti u slučajevima koji su izvan znanstvenog iskustva čovjeka, odnosno da u takvim slučajevima ne trebaa za posljedicu tražiti strogo definirani uzrok.

Općenito, ova pretpostavka da svi ljudski principi i zakoni kao i sve predodžbe svijesti proistječu iz osjetila i iskustva, jedna je od najvećih zabluda u koju su zapali mnogi filozofski sistemi Zapada, u čemu su ih slijedili i njihove pristalice na Istoku.

57

Svakako, put za negiranje principa kazaliteta zatvoren je, pa nam prihvativši to, još uvijek preostaje problem nekonačnog određenja, bilo da ga posmatramo sa teološkog aspekta ili ne. Ukratko, problem je taj da svaka pojavnost, uključujući i čovjekovo činjenje, nalazi svoju konačnost u području uzroka i posljedica, što određuje i njegove granice, obilježja i specifičnosti, čime je uzročnost jednaka konačnosti, tako da ne postoji mogućnost promjene ili drugačijeg djelovanja. Iz tog razloga sve pristalice principa kauzaliteta, uključujući i materijaliste koji prihvataju nužnost uzročno posljedičnog sistema, dakle determinizam, a htjeli bi da istovremeno sudbinu posmatraju kao promjenjivu, dajući čovjeku dominirajuću ulogu nad njom, zapadaju u ćorsokak. Svakako, okrenutost mutezelitskom stajalištu opovrgavanja određenja, znači negaciji sveobuhvatnosti Božije volje, i shvatanju prema kome ona determinira cijeli sistem postojanja, ne rješava ovaj problem.

Apsurdna uobrazilja Ukoliko bi poimanje promjenjivosti sudbine i njene nekonačnosti sa teološkog aspekta bilo takvo da proizlazi da Božija volja nešto afirmiše, a da zatim to nešto u svom činjenju bude neovisno od određenja Božijeg i djeluje suprotno od njega, onda bi takvo poimanje bilo apsurdno. I sa pozicije principa 58

kauzaliteta je, također, apsurdno da opći uzrok proizvede neku posljedicu, a da ta posljedica zatim djeluje tako kao da na nju nije utjecao opći uzrok.

Sve to je, naravno, nemoguće stoga što svi uzroci bivstvovanja proistječu iz Volje Uzvišenog, pa je svaki uzrok koji se ozbiljuje u svijetu postojanja manifestacija Božijeg Znanja i Volje i ono preko čega se Bog manifestira, odnosno on je izvršno sredstvo Njegove odredbe. Isto tako, svaki uzrok koga bismo uzeli u obzir je manifestacija među manifestacijama principa kauzaliteta. Tako je nezamisliva bilo kakva pojavnost koja ne bi bila manifestacija htijenja Istinitog, ili koja bi bila izvan područja principa kauzaliteta.

Dakle, promjena sudbine u smislu postojanosti uzroka oprečnog Božijem određenju i suprotnog principu kauzaliteta apsurdna je i nemoguća.

Moguća zbilja Međutim, promjena sudbine u smislu da uzrok, koji je sam po sebi manifestacija Božije odredbe ili posljedica nekog uzroka, uzrokuje promjenu sudbine, ili drugačije kazano promjena sudbine posredstvom sudbine, tj. promjena Božije odredbe preko Božije odredbe, moguća je ma koliko da nam poimanje toga predstavlja problem.

Najzanimljivije ovdje će biti to da određenje osmotrimo sa teološkog aspekta, pošto bi u tom 59

smislu promjena određenja mogla značiti korekciju Ploče čuvane, Knjige i Znanja Božijeg. Zar je moguće da u Znanju Boga Uzvišenog dođe do bilo kakve izmjene?! Sve to biva krajnje zanimljivo onda kada pojavnosti, a naročito ljudsku volju i činjenje, pretpostavimo kao uzrok izmjene u prapočetnom Znanju Ploči ili Knjizi.

Zar postojeći poredak nije proistekao iz prapočetnog Znanja o poretku? Zar znanje stvorenja nije partikularno, a ono na Ploči univerzalno? Zar ovozemni svijet nije podređen nebeskom svijetu? Da li je, dakle, moguće da ovosvjetski poredak, ili barem jedan njegov dio, odnosno čovjekovo znanje, utječe na prapočetno određenje ustroja svijeta i izaziva njegovu izmjenu, ili je taj utjecaj, također, sudbina i Božije određenje?! Ovdje svakako slijedi još jedno pitanje. Da li je Božije Znanje promjenjivo?! Da li je Božija odredba nedostatna?!

Da li partikularno može utjecati na univerzalno?!

Odgovor na sva ova pitanja je potvrdan. Da, Božije Znanje prihvata izmjenu, dakle, Bog posjeduje i promjenjivo znanje. Božija odredba je nedostatna, i On posjeduje i takve odredbe. Da, partikularno može ostvariti utjecaj na univerzalno. Ovosvjetski činioci, posebice čovjekova volja i činjenje, dapače, isključivo čovjekova volja i činjenje mogu uzdrmati Znanje sa Ploče i uzrokovati njegovu izmjenu, a to je najviši oblik čovjekove premoći nad sudbinom.

Slažem se da je sve to zapanjujuće, ali je zbilja. Ovo 60

je baš ono veliko i začudujuće pitanje "bada´", koje Časni Kur´an navodi po prvi put u historiji ljudske znanosti: Allah je dokidao što je htio, a ostavljao što je htio; u Njega je Glavna knjiga. (Kur´an 13:39) U svim filozofskim sistemima čovječanstva ne postoji ništa slično. Među svim islamskim sljedbama samo su učenjaci duodecimalnih ši´ita posredstvom uputa i naučavanja Imama iz Čiste porodice, neka je selam na sve njih, uspjeli da se suoče sa ovom činjenicom, što im služi na čast.

Mi se ovdje ne možemo detaljno upustiti u ovu izvanrednu filozofsku raspravu i osvijetliti ovu temu onako kako bi trebalo. Ukazat ćemo samo toliko da shvatimo da pitanje "bada´" posjeduje Kur´ansko utemeljenje i spada u najtanahnije filozofske činjenice. Među ši´itskim filozofima do srži ovog problema dosegli su samo veliki tumači koji su proučavali govorenja Imama, a naročito prvog Imama, Vođe pravovjernih `Alija, neka je Allahov mir na njega.

Svakako, što se tiče problema “beda´”, ne treba se zadovoljiti pučkim poimanjem zasnovanim na glupim pretpostavkama tipa "kako čuo, tako razumio", koje su apsurdne i moraju se kritikovati. U svakom slučaju, u ovom kratkom traktatu ne možemo se upustiti u ovako uzvišenu temu. Bit će dovoljno da pitanje dvojakosti predodređenja raspravimo sa aspekta principa kauzaliteta i 61

utvrdimo da li su neke odredbe konačne i nepromjenjive, a neke nekonačne i promjenjive, i ako je tako, kako to pojmiti.

Pojavnosti u svijetu su dvovrsne. Neke od njih, poput onih netvarnih imaju mogućnosti svedene na samo jednu specifičnu vrstu bivstvovanja. Druge, materijalne, mogu posjedovati više ovih oblika.

Materijalne su one pojavnosti koje nastaju preko određene materije, a takve su sve one koje možemo poimati osjetilima. Naravno, materija može poprimati različite oblike, ima sposobnost razvoja, neki faktori mogu na nju djelovati afirmativno, a neki negativno, pa čak i destruktivno. Naravna materija posjeduje sposobnost konfrontacije sa različitim faktorima pod čijim utjecajima poprima nova stanja i kvalitete. Sjemenka posijana u zemlju će u dodiru sa vodom, zrakom, toplotom i svjetlošću, a u odsustvu štetnih utjecaja, proklijati i iznići, dosežući svoje upotpunjenje. Ukoliko izostane neki od faktora njenog rasta i razvoja, ili se pojavi neki štetan faktor, onda neće dosegnuti ovaj nivo. Za jednu naravnu materiju postoji hiljade "ako" Ako bude tako, desit će se ovo, a ako bude ovako, desit će se ono. Dakle, ishod susreta sa jednim nizom uzroka bit će drugačiji nego ishod susreta sa drugim nizom uzroka.

Kod netvarnosti, koje ne mogu imati više od jednog oblika bivstvovanja i na koje ne djeluju različiti faktori, određenje je konačno i nepromjenjivo.

62

Dakle, one ne dolaze u konfrontaciju, izuzev sa jednim nizom uzroka, pa je tako sudbina posljedice striktno vezana za uzrok, dakle, postoji samo jedna moguća sudbina, znači ona je konačna.

Međutim, kod tvarnosti koje mogu poprimiti hiljade različitih formi, koje podliježu zakonu kretanja i stalno su na raskrižjima, moguća je nekonačna sudbina. Znači, jedna vrsta odredbe ne određuje njihovu sudbinu, a pošto se sudina posljedice tiče uzroka, kod tvarnosti koje su u dodiru s različitim uzrocima možemo očekivati različite moguće sudbine. Koji god lanac uzroka da uzmemo u obzir, postoji mogućnost da on bude zamijenjen nekim drugim lancem. Dakle, sudbina u ovom slučaju je nekonačna. Koliko god "ako" da postoji glede njih, postoji isto toliko određenja i njihovih mogućih izmjena.

Ukoliko je neko obolio od određene bolesti, neizbježno ju je izazvao specifični uzrok, pa je to sudbina koja je konačnica tačno određenog uzroka.

Ukoliko bolesnik bude koristio lijek, lijek će biti drugi uzrok, koji u konačnici ima drugačiju sudbinu.

Korištenjem lijeka nestaje uzrok bolesti, pa se, znači, mijenja i sudbina bolesnika.

Ako tog bolesnika liječe dva liječnika, dvjema različitim terapijama, tako da je terapija jednog izlječujuća, a terapija drugog smrtonosna, onda se mora reći da se, što se tiče ovog bolesnika, mogu očekivati dvije različite sudbine. Pošto bolesnik 63

može da koristi ovu ili onu terapiju, onda njegova sudbina ni u kom slučaju nije konačna. On će, naposljetku, odabrati jednu od ove dvije terapije, a taj izbor zavisi od niza skrivenih uzroka, i nipošto ne uskraćuje samu mogućnost izbora. Znači, određeni izbor ne znači nemogućnost drugačijeg izbora, ili, konkretno ovdje, ne znači da nije mogla biti odabrana suprotna terapija.

Slijedi da su moguće različite sudbine, jedna namjesto druge, a njihova smjena je, opet, odredba sudbine. Prema tome, ako neko oboli, koristi lijek i tako se izliječi, sve to je pod utjecajem sudbine, a ukoliko se ne bude liječio, ili zbog korištenja pogrešnog lijeka umre, i to će se desiti kao odredba sudbine. Naposljetku, bilo šta da učini spada u njegovu sudbinu, tako da ne može izaći van okvira predodređenja.

Mevlana kaže: A za Pero sudbine sada pogledajmo šta prvaci vjere kažu da treba da znamo Pero je zapisalo da zauvijek vrijedi što god činiš nagrada te ili kazna slijedi Zastraniš li dopadnut ćeš nevolja čini dobro sreća ti je suđena Nasilnik si, Pero piše, stići će te nesreća Pravedan si, Pero piše, nagrada ti najveća Nemoj mislit ispravna je svaka tvoja zabluda 64

Jer još davno da je takva donesena presuda Ako, dakle, Ja pomoći ne mogu ti sada Više Mene ne traži, niti Mi se jadaj Nemoj Pero sudbine zato shvatat tako Da i pravda i nepravda Njemu je jednako Suština je u tome da predodređenje, bilo sa teološkog bilo sa materijalističkog aspekta nije nešto što je oprečno sistemu uzroka, već je ishodište i izvor svih uzroka. Svaki uzrok koji se pojavljuje i ostvaruje utjecaj je manifestacija predodređenja i podliježe općem zakonu uzročnosti. Stoga je nemoguće da se određenje očituje u obliku uzroka oprečnog nizu uzroka, ili da se nađe pod utjecajem osobitog uzroka koji bi ga učinio nužnim.

Iz tog razloga fatalizam je apsurdan. Fatalizam bi značio prinudno djelovanje određenja na čovjeka.

Ovakvo shvatanje predodređenja, koje je, ustvari, vrelo svih faktora i nije oprečno njima, besmisleno je. Naravno, radi manifestovanja određenja moguće je da čovjek čovjeka prinudi na nešto. Međutim, to ne spada u fatalizam. Fatalizam bi, terminološki, značio neposredni utjecaj predodređenja na ljudsko htijenje, bilo u obliku pozitivnog faktora, a radi napretka, ili u obliku negativnog faktora, a radi unazađenja ili propasti.

Drugačije kazano, suština mogućnosti izmjene sudbine je u tome što predodređenje glede svake 65

pojavnosti djeluje samo i jedino putem slijeda uzroka i posljedica. Nemoguće je ozbiljenje ikakve pojavnosti izvan ovog specifičnog uzročnoposljedičnog lanca. S druge strane, uzroci i posljedice su različiti, a tvarnosti se mogu naći pod utjecajem više njih.

Ukoliko predodređenje pojmimo onako kako su ga poimali ešariti, odnosno tako da princip opće uzročnosti posmatramo samo kao izvanjskost, ili privid, ili da u nekim slučajevima prihvatimo neposrednu umiješanost predodređenja u zbivanja, poput poluešarita, onda će ovo pitanje poprimiti drugačiji oblik. Međutim, jasno je da takvo predodređenje ne postoji, niti bi moglo postojati. Čovjekova predanost Ljudska činjenja i aktivnost spadaju u onaj lanac pojava koje ne posjeduju konačnu i nepromjenjivu sudbinu. Dakle, ovisne su od hiljada uzroka, među koje spadaju i volja, mogućnost izbora i stremljenje a koji se očituju kod čovjeka. Sve one mogućnosti koje stoje pred neživim tvarima, biljkama i životinjskim instinktivnim radnjama, i sva ona "ako" koja se tiču njihovog ozbiljenja, postoje i glede čovjeka i njegovog činjenja. Hiljade "ako", koja su ustvari prirodni uvjeti, mogu postojati i što se tiče ljudskog činjenja, i pored toga što je ljudsko bice obdareno

66

razumom, inteligencijom, etičkom voljom, moci izbora i selekcije. Čovjek je u stanju da se okani činjenja koja su u potpunosti u skladu sa njegovim prirodnim ili animalnim nagonima, i za koja ne postoje nikakve vanjske zapreke, a sve posredstvom snage razlučenja dobrog od lošeg. On je, također, kadar da čini ono što je potpuno oprečno njegovoj prirodi, i to bez prisile, a posredstvom snage intelekta. Čovjek se, poput životinje, nalazi pod utjecajem pokretačkih strasti i unutarnjih sklonosti, ali za razliku od životinja nije uskraćen i pasivan naspram njih.

Obdaren je posebnim vidom slobode. Znači, ukoliko se kod čovjeka nađu na okupu svi oni faktori koji pokreću životinju na instinktivno činjenje, kod njega ipak, ostaje otvoren put za činjenje ili nečinjenje, a preko razuma i volje. Činjenje je uvjetovano time da li ga određuju snaga razlučenja, koja djeluje poput savjetodavnog organa, i snaga volje, koja je poput izvršnog organa. Otud biva jasno da postoji utjecaj čovjeka kao autonomnog faktora na vlastitu sudbinu, tako da je on, i onda kada se sakupe svi prirodni uvjeti, slobodan u svome činjenju, odnosno nečinjenju. Čovjekova sloboda nije u tom značenju da je on slobodan od principa uzročnosti, pošto je sloboda koja bi u potpunosti prevazilazila ovaj zakon nemoguća. Ona tada ne bi imala veze ni sa mogućnošću izbora, i bila bi jednaka prinudi. Kakve 67

bi razlike bilo između toga da čovjek u svome djelovanju bude pod prinudom takve vrste da djeluje suprotno od vlastitog htijenja i tada je slobodan od principa kauzaliteta, pa tako i ovisnosti od bilo kog uzroka, uključujući i samog čovjeka?!

Kada kažemo da je čovjek slobodan i samosvojan u svojim činjenjima znači da njegova činjenja proistječu iz njegovog htijenja i potpune suglasnosti sa snagom razlučenja dobrog od lošeg koju posjeduje, tako da ga nikakav faktor ne može primorati da postupi drugačije od vlastitog htijenja, sklonosti i zadovoljstva.

Ukratko, pošto su svi uzroci manifestacije Božije odredbe, koliko god različitih uzroka se da zamisliti u vezi neke pojavnosti, zamislivo je i isto toliko različitih odredbi. Svaka pojavnost koja se ozbiljuje, ozbiljuje se po Božijoj odredbi, a svaka koja propada, propada po Božijoj odredbi.

Osvrt na zoru islama Časni Vjerovjesnik, (s) je upitan: “Da li ono što se koristi pri liječenju priječi izvršenje Božijeg odredenja?” On (s) je odgovorio: “I to spada u Božije određenje. Njihov utjecaj na bolest je, takoder, Božija odredba.” `Ali, mir neka je s njim, sjedio je u hladu jednog zida. Ustao je odatle i prešao u hlad pod drugi zid.

Tada su ga upitali: “O Vođo pravovjernih! Bježiš li 68

to od Božije odredbe?” Odgovorio je: “Sklanjam se Božijoj odredbi od Božije odredbe.”

Znači, ukoliko bi ostao sjediti i ako bi mu se zid tada srušio na glavu, to bi bila Božija odredba. Dakle, ukoliko bi po slijedu uzroka i posljedica čovjek sjedio ispod zida koji se tada uruši, padnuvši mu na glavu i nanijevši mu povredu, to bi bilo u okviru Božijeg određenja. Međutim, ukoliko bi se sklonio odatle, izbjegavši opasnost, i to bi se desilo sukladno Božijoj odredbi. U svakom slučaju, čuvanje sebe od opasnosti jeste utjecanje Božijoj zapovijedi od Božije zapovijedi, odnosno bijeg Božijoj odredbi od Božije odredbe.

Svako onaj ko se sklanja od nevolje Taj sudbini pribjego je od sudbine Nije borba gloženje sa sudbinom Jer je i to zahvaćeno odredbom.

Općenito, iz historije islama jasno je da su prvi muslimani svoje postojano uvjerenje u sudbinu shvatali tako da ono nije stajalo ni u kakvoj oprečnosti sa čovjekovim utjecajem na sudbinu.

Pitanje promjene sudbine bilo im je shvatljivo jer su i tu promjenu poimali kao Božiju odredbu.

Stoga ih njihovo vjerovanje u sudbinu nije odvelo u fatalizam i pasivnost u odnosu na predodređenje. Oni su glede svojih djelatnosti od Uzvišenog Boga molili određenje koje je po njih najbolje. To zato jer su bili

69

svjesni da u svakom slučaju postoji mnoštvo solucija, pa su iskali od Boga najbolju odredbu.

Zanimljivo je da su oni od Boga iskali najbolju odredbu (qada) i usud (taqdir), a ne ono što je već određeno i presuđeno (muqad i muqadder). Ovakvo što srećemo u brojnim moljenjima (du´a).

Zanimljivije od svega je možda to što se na sve to nailazi u riječima muslimana iz ranog razdoblja islama.

U drugom svesku "Kamila" Ibn-Asira, na stranici 313. nalazi se preneseno iz "Tarikh-e-Tabari" pismo Sa´da Veqqasa upućeno `Amru Raddu. Sa´d, pored ostalog piše: Čin Božiji je pronicljiv, a odredba Njegova konačna. Onoliko koliko je nama određeno, od Njega molimo najbolju odredbu.

U komentaru Nehdžu-l-belage Ibn Ebu-Hadida se u vezi sa 132. govorom kaže: Omer ibn Khattab putovao je jednom ka Siriji. Na putu mu dođe vijest da se u Siriji pojavila kuga.

Savjetovao se sa svojim saputnicima o nastavku puta. Svi su mu branili da nastavi putovanje, osim Ebu `Abide Džerraha, koji bijaše poglavar Sirije. On kaza Omeru: “O Vođo pravovjernih! Zar bježiš od svoje sudbine?” Omer mu odgovori: “Božijom odredbom se sklanjam od Božije odredbe Božijoj odredbi.” Tada dođe čovjek koji je od Vjerovjesnika (s) bio čuo kako je kazao: “Ako se u nekom mjestu pojavi zaraza, a vi budete van njega, ne ulazite u nj.

Ali ako budete u gradu, a u njemu se pojavi zaraza, 70

ne izlazite iz njega.” Omer, koji je dotada još bio u nedoumici, odustao je od ulaska u grad.

Ono što, općenito, proizilazi iz ši´itskih i sunitskih predaja jeste da je Časni Poslanik (s) pitanje sudbine i predodređenja očitovao svojim drugovima, a o ovom problemu govorio je i Vođa pravovjernih `Ali, mir neka je s njim.

Bitno je istaći da su ljudi iz prvog razdoblja islama slijedili naučavanja ovih velikih učitelja, koja su bila miljama daleko od fatalizma, pa nisu činila ljude bezvoljnim i pasivnim. Odraz toga prisutan je u riječima tih ljudi, koje su manje-više sačuvane.

Kasniji islamski teozofi nisu mogli razlučiti između vjerovanja u sudbinu i predodređenje i fatalizma. I danas, nakon što je proteklo već četrnaest stoljeća, malo je učenjaka, i na Istoku i na Zapadu, koji su u stanju razlučiti jasnu granicu između ova dva uvjerenja. Osnovno vrelo koje naučava čovjeka i vjerovanju u sudbinu i predodređenje, ali i čovjekovoj prevlasti nad njom jeste Časni Kur´an.

U Kur'anu se često spominje Božije određenje: “On vas od zemlje stvara i čas smrti određuje, i samo On zna kada će Smak svijeta biti, a vi opet sumnjate.” (Kur´an 6:2) Kur´an također, spominje i Čuvanu ploču i Knjigu Prapočetka ondje gdje kaže: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi to je Allahu, uistinu, lahko.” (Kur´an 57:21) 71

U Kur´anu Časnom, također stoji: “Svakoga časa On se zanima nečim.” (Kur´an 55:29) Časni Poslanik (s) bio je upitan: Činimo li mi slobodno ono što želimo, ili se kasnije pokaže smisao toga? Poslanik (s) je odgovorio: “U onom što činite vi ste i nesmetani i pod Božijom odredbom.”

Neprihvatljiva izmjena u prirodi Rekli smo da se u moljenjima i govorenjima prvaka vjere očituje dvojakost sudbine i Božijeg predodređenja. Objasnili smo da je sudbina netvarnosti konačna, za razliku od sudbine tvarnih stvorenja. Treba dodati da u prirodi postoji i konačno određenje, ili drugim riječima - nepromjenjivi procesi. Svako biće u prirodi osuđeno je na nestanak, a mora preći u postojanje preko drugog bića. To je konačna odredba. Svako tvarno biće mora prihvatiti da ga očekuje utrnuće i nestanak, izuzev u slučaju da će se preoblikovati u netvarno biće. To je, također, konačna odredba. Tvarna bića u prirodi dolaze u fazu kada je nemoguća izmjena njihovog pravca. Ili prelaze u nebivanje, ili nastavljaju slijediti predodređeni proces.

Naprimjer, muška spolna ćelija se sparuje sa spolnom ćelijom žene čime formiraju jednu novu ćeliju. Time stvaraju predispozicije za formiranje prirode i karaktera djeteta u budućnosti, što će imati utjecaja na njegovu sudbinu. Ukoliko bi se spolna 72

ćelija ovog muškarca spojila sa spolnom ćelijom neke druge žene, došlo bi do formiranja jedinice različite od prve, sa drugačijom prirodom i drugačijim karakteristikama. Po formiranju jednih karakteristika i prirode nemoguće je da se one preinače u drugačije, dakle, u ovoj fazi određenje biva konačno. Različiti drugi kvaliteti u različitim fazama postaju konačni. Tako vidimo da je u jeziku religije materica, ustvari, jedna od ploča sudbine.

Nepromjenljivi poredak Zakoni i poredak koji dominiraju ovim svijetom, također, ne podliježu promjenama. Bića u prirodi jesu u stalnim promjenama, ali je poredak u prirodi čvrst i nepromjenjiv. Bića u prirodi su promjenjiva i usavršavaju se, nastupaju različitim pravcima nekada teze upotpunjenju, a nekada nestanku, nekada nastupaju brzo, a nekada su spori. Različiti faktori utječu na njihovu sudbinu. Prirodni poredak, međutim, niti je promjenjiv, niti se dalje upotpunjuje – on je postojan i stalan. Časni Kur´an ovaj nepromjenjivi poredak naziva “Božijom tradicijom ili Božijim zakonom” (sunnetu-llah), ondje gdje kaže: “Prema Allahovu zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći.” (Kur´an 23:62) 73

Naprimjer to da Zemlja naposljetku pripada vjernicima i čestitima nepromjenjivi je Božiji zakon: “Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.” (Kur´an 21:105) Nepromjenjivi Božiji zakon je i to da, sve dok ljudi ne ispolje inicijativu za popravak vlastitog stanja, Uzvišeni Bog neće izmijeniti njihovo stanje “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Kur´an 13:11) To da vlast u jednom narodu ovisi o duhovnom i moralnom stanju tog naroda je, također, nepromjenjivi Božiji zakon: “Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim silnicima nad drugima zbog onoga što su zaradili.”

(Kur´an 6:129) Ukoliko ljudi budu vjerovali i ispravno postupali, Zemlja će im biti data na raspolaganje: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnoš ću zamijeniti.” (Kur´an 24:55) Nepromjenjivi Božiji zakon je i to da su nasilje i tlačenje u konačnici uzrok nestanka i uništenja:

74

“A ona sela i gradove smo razorili zato što su stanovnici njihovi bili nasilnici i za propast njihovu bismo tačno vrijeme odredili.” (Kur´an 18:59) Drugi stavovi U skladu s onim što smo rastumačili, podjela Božijeg određenja na konačno i nekonačno proistječe iz karakteristika bića. Biće koje posjeduje različite mogućnosti i na koga mogu utjecati različiti faktori, od kojih ga svaki dovodi u poseban položaj, može se naći pod više različitih određenja. Stoga je sudbina takvog bića nekonačna. Međutim, biće pred kojim ne stoji više od jedne mogućnosti, za koje je moguć samo jedan pravac i koje se nalazi u međuodnosu sa samo jednom vrstom uzroka, posjeduje konačnu nepromjenjivu sudbinu.

Drugačije kazano, konačnost i nekonačnost sudbine i odredbe tiču se aspekta mogućnosti, a ne aspekta djelatnosti. Dakle, odnose se na postojanje samo jedne ili višestruke mogućnosti. Stoga netvarnosti koje su ograničenih potencija i bića u prirodi koja nemaju više od jedne mogućnosti pred sobom posjeduju konačnu sudbinu, a ona grupa pojavnosti koja se nalazi pred višestrukim mogućnostima nekonačnu. Tako bi se ukratko mogla pojasniti i protumačiti konačna i nekonačna Božija odredba.

Ovo pitanje tumačeno je i na druge načine. Neki u svojim tumačenjima kao mjerilo uzimaju čovjeka.

75

Kažu da se konačna odredba odnosi na one zbiljnosti čija promjena i pretvorba se ne nalaze pod utjecajem čovjeka, dok je odredba glede onih zbiljnosti na koje čovjek ostvaruje utjecaj nekonačna.

Naprimjer, čovjek ne može (ili barem za sada ne može) utjecati na klimatske faktore poput toplote, hladnoće, snijega, kiše ili vjetra, niti na elementarne nepogode poput zemljotresa, oluja ili poplava. Htio to čovjek ili ne, oni se dešavaju. To su, dakle, konačna zbivanja i Božija odredba glede njih je konačna. Međutim, promjena stanja u društvu, tendencija ka uspostavljanju pravde i općeg napretka tiču se čovjeka i čovjek svojim htijenjem može utjecati na njih. To su, onda, nekonačna stanja i Božija odredba glede njih je nekonačna.

Ovakvo tumačenje nije ispravno zato što ne postoji dovoljno dobar razlog da čovjekove potencijale i snagu uzmemo kao kriterij konačnosti ili nekonačnosti odredbe. Takav stav ne nalazi potporu ni u predajama prvaka vjere.

Drugi, pak, kao mjerilo za konačnost i nekonačnost Božije odredbe uzimaju izvjesnost ili neizvjesnost uvjeta. Kao što smo kazali, neka bića nalaze se pred brojnim mogućnostima i u međuodnosu sa različitim uzrocima. Onoliko koliko jedno biće jeste ovisno od nekog uzroka, toliko je i određeno njime, odnosno toliki je upliv tog uzroka u njegovu sudbinu. Svaki uzrok nosi sa sobom jednu sudbinu tog bića, a svaka sudbina uslovljena je ozbiljenjem i izvjesnošću onog 76

uzroka za koji je vezana. Dalje je izvjesno da se među različitim uzrocima i uvjetima neke pojavnosti ozbiljuju. Kada se pojavnost, međutim, ne ozbilji onda uvjeti uzroka nisu bili i uvjeti ozbiljenja pojavnosti,i tako je što se tiče drugog, trečeg, četvrtog i svakog narednog uzroka.

Konačna određenost, dakle, ona je određenost kod koje se pojavnost ozbiljuje pri međuodnosu sa uzrocima i uvjetima, a nekonačna određenost je ona koja u sprezi sa uzrocima i uvjetima ne stvara područje za ozbiljenje pojavnosti.

Pretpostavimo da izvjesna osoba što se tiče tjelesne konstitucije ima predispozicije da, ako se bude pridržavala zdravog načina življenja doživi sto pedeset petu godinu života, a ako se ne bude pridržavala, živjet će upola manje. Dakle, odredba glede te osobe je da će u slučaju pridržavanja načela zdravog življenja živjeti sto pedeset godina, a u suprotnom sedamdeset pet godina. Recimo, dalje, da se ta osoba nije pridržavala određenih načela i da je umrla u semdeset petoj godini života. Za ovu osobu postojale su dvije odredbe, od kojih su obje bile uvjetovane, ali je, međutim, jedna odredba posjedovala izvjesnost, a druga ne. Ona odredba čiji su se uvjeti ostvarili se i dogodila, a odredba čiji se uvjeti nisu ostvarili bila je nekonačna.

Gledano kroz parabolu, ove dvije odredbe su poput dva zakona u vezi sa jednom osobom u različitim uvjetima. Recimo, jedan zakon presuđuje da ukoliko 77

optuženi prizna svoje nedjelo, bude kažnjen određenom kaznom, a ukoliko ga ne prizna, a ne budu postojali dokazi protiv njega, bit će oslobođen.

Ukoliko optuženi, dakle, prizna zločin kazna će biti izvršena. Zakon je, znači, bio izričit i konačan u svojoj odredbi da u slučaju priznanja krivice kazna ima biti izvršena. U slučaju nepriznanja i neiznalazenja dokaza, međutim, okrivljeni mora biti oslobođen i konačnost određenja kazne ovdje više ne postoji.

U skladu sa ovim tumačenjem, smisao određenosti i konačnosti jeste u postojanju uvjeta za praktičnu izvedbu odredbe zakona. Inače, zakon kao jedan opći princip je sa oba aspekta, konačnosti i odredenosti, neoprečan.

Stvorenim svijetom upravlja niz zakona i principa koji su određeni i neoprečni. Svi ti zakoni, s obzirom da su opći, su nepromjenjivi. Naprimjer, to da će izvjesna osoba, s obzirom na tjelesne predispozicije, ako se bude pridržavala pravila zdravog življenja, živjeti stotinu i pedeset godina je definitivan princip.

To da će život te osobe biti upola kraći ako se ne bude držala zdravog načina življenja je, također, nepromjenjivi zakon.

Oba ova zakona su, dakle, nepromjenjivi i predstavljaju manifestaciju Božije odredbe. Konačna Božija odredba tako znači zakone i pravila za čije su izvršenje stvoreni uvjeti, tako da mogu biti praktično provedeni, dok nekonačna odredba predstavlja 78

zakone i principe za čije praktično izvršenje ne postoje potrebni uvjeti.

Ovakvo tumačenje, koliko god je razumljivo i koliko god bi se moglo osloniti i na neke religijske postavke, ne bi se moglo primijeniti na ono što se o pitanju konačne i nekonačne odredbe sreće u islamskoj tradiciji. Jasno je da raspravljanje o konačnoj i nekonačnoj sudbini jeste raspravljanje o promjenjivoj i nepromjenjivoj Božijoj odredbi. Jasno je, također, da, kada su stvoreni uvjeti za provođenje nekog općeg principa, više ne postoji mogućnost izmjene odredbe, ali postoji mogućnost njenog preoblikovanja. Tako, uz pretpostavku ispunjenja svih uvjeta još uvijek preostaje aspekt nekonačnosti odredbe.

Prema drugom tumačenju, konačna odredba je ona koju je Bog Uzvišeni izričito odredio i koja se mora ostvariti i koja će se, stoga ostvariti. Nekonačna odredba je ona odredba glede koje je Božije htijenje neopredijeljeno, ili je opredijeljeno, ali provođenje te odredbe nije nužno. Takav je, naprimjer, slučaj s odredbama propisa ahkama. Nekada je s gledišta ahkama jedna stvar nužna i ima se učiniti (vadžib), nekada je ahkam glede činjenja ili nečinjenja nečega neopredijeljen (mubah), a nekada činjenje ima prednost nad nečinjenjem, mada nije nužno (mustehab).

Kod Božijih kreativnih odredbi slučaj je isti takav.

Nekada su one obavezujuče i nužne, i tada govorimo 79

o konačnom određenju. Nekada pak, nisu obvezujuće, ili ozbiljenje nečega ima prednost nad neozbiljenjem, premda nije nužno, pa se tada radi o nekonačnoj odredbi.

Ovakvo tumačenje ovog problema, međutim, nije baš najnaučnije. Ono, čak, predstavlja negaciju Božijeg određenja, pošto je nemoguće da Božije htijenje glede bilo kakve pojave bude neopredijeljeno, ili da ne bude neopredijeljeno, s tim što ne potencira nijednu mogućnost. To je nemoguće isto kao što je nemoguće i da neka pojavnost bude izuzeta od principa uzročnosti, ili da ne bude izuzeta, a da ovaj princip nužno ne djeluje na nju. Korištenje analogijom u činjenicama kreiranja i određivanja nije ispravno.

Duhovni faktori Ono što smo dosada naveli glede uzroka i faktora koji utječu na izmjenu sudbine ticalo se, uglavnom, materijalnih faktora. Dakle, svijet pojavnosti posmatrali smo s gledišta meterijalne dimenzije uzimajući u obzir samo tjelesne i osjetilne međuodnose. Tako su faktori, uzroci i posljedice koje smo razmatrali bili isključivo materijalni i osjetilni. Jasno je da se shodno materijalističkom svjetonazoru treba osloniti samo na ove faktore i međuodnose uzroka i posljedica. Međutim, teistički svjetonazor ne drži zbilju ograničenom na okvir 80

tjelesnosti i tjelesnih kvaliteta i aktivnosti. Svijet pojavnosti posjeduje složeniju potku. Faktori koji utječu na ozbiljenje pojavnosti mnogo su širi.

S materijalističkog stanovišta, faktori koji utječu na čovjekov život, opskrbu, zdravlje, sreću i zadovoljstvo isključivo su materijalni. Oni tako produžuju ili skraćuju život, uvećavaju ili umanjuju opskrbu, jačaju zdravlje ili mu štete i donose ili odnose zadovoljstvo. Međutim, s teističkog gledišta na život, zdravlje, opskrbu i sreću čovjeka pored materijalnih utječu i drugi faktori koji se nazivaju duhovnima.

Prema vjerničkom svjetonazoru svijet je jedna živa i inteligentna tvorevina. Za čovjekovo djelovanje postoje kriteriji. Dobro i zlo nisu jednaki. Čovjek se u toku života susreće sa reagovanjima na svoja dobra ili loša činjenja.

Uzrujavanje živih bića, posebice onih koji u odnosu na čovjeka posjeduju određena prava, kao otac, majka, učitelj i drugi, još na ovom svijetu nosi sobom negativne posljedice i nadoknadu. Same te posljedice djelimična su manifestacija Božije odredbe. Jasno je da teistički svjetonazor, koji svijet drži živim aparatom, posjednikom volje i inteligencije, naspram materijalističkog svjetonazora zahtijeva objašnjenje.

Shodno teističkom poimanju svijet čuje i vidi. Čuje vapaje živih bića i odgovara na njih. Iz tog razloga moljenje Bogu (dova) spada u faktore koji utječu na 81

čovjekovu sudbinu, sprečavajući neželjeno i ostvarujući željeno. Drugačije kazano, dova je jedna od manifestacija Božije odredbe koja može utjecati na sudbinu, odnosno druge odredbe.

U predaji od Poslanika (s) stoji: “Dova mijenja već određenu sudbinu.”

U Časnom Kur´anu se kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli.” (Kur´an 2:186) Iskrenost i dobrota su prema vjerničkom poimanju, također, duhovni faktori koji utječu na izmjenu sudbine. Općenito gledano, grešnost i pokornost, kajanje ili nehajnost, pravednost ili nasilništvo, dobročinstvo ili zlo, sve su to stvari koje utječu na čovjekovu sudbinu, njegov život, zdravlje, opskrbu, i sl. Imam Sadiq mir neka je s njim, je kazao: Više ljudi umire zbog svojih grijeha, nego što ih umire zbog toga što im je istekao životni vijek. Više ljudi ima dug život usljed svog dobročinstva, nego što je onih čiji je životni vijek dug.

Značenje ove predaje je to da grijesi skraćuju dužinu života dok ga dobra djela produžuju. Dakle, iako je dužina života već određena, dobra ili loša djela mijenjaju tu odredbu. Svakako, kao štoje prije rečeno, sama ta izmjena sukladna je toj odredbi.

Ovdje se ne možemo upustiti u ispitivanje kakvoće utjecaja duhovnih činilaca na materijalne, i ne možemo u potpunosti prikazati uzročno-posljedični slijed u ovim slučajevima. Ne možemo predstaviti ni 82

precizne filozofske stavove, koji su u vezi s ovim pitanjem potpuno sukladni teološkim, kao što se ne možemo pozabaviti uvjetima za utjecaj duhovnih faktora, recimo dove i dobročinstva, ili, pak, nasilja i iskvarenosti, na čovjekovu sudbinu. Vjerovatno bi obrada i tumačenje svih ovih pitanja, s obzirom na dosadašnja ljudska iskustva, zahtijevali jedno obimno djelo. Namjera nam je ovdje bila da spominjanjem nekih primjera ukažemo na to da uzročno-posljedični lanac nije ograničen samo i isključivo na materijalnosti.

Kad sudbina dođe...

U predajama koje su nam stigle od Časnog Poslanika (s) i čistih Imama, mir neka je na sve njih, upada u oči jamstvo da, kada Božija odredba nastupi, svi faktori, a naročito ljudski razum i moć prosuđivanja, izostaju. Na takvu postavku nailazimo često i u perzijskoj i arapskoj književnosti.

U `Džamiu-l-sagir´ se sreće nekoliko takvih predaja od Časnog Vjerovjesnika (s) kao naprimjer: “Kada Bog hoće da se nešto dogodi, On odvoji ljudski intelekt od toga sve dok se ono ne dogodi. Kada se ono dogodi, onda im On vrati intelekt, pa se tako stvara nedoumica.”

Od imama Reze, mir neka je s njim, je preneseno: “Kada Bog nešto hoće, onda On uskrati ljudske umove od toga i izvrši svoju odredbu i svoje htijenje.

83

Kada izvrši odredbu, onda On vrati razum svakome ko ga je posjedovao. Tada se oni upitaju: Kako se ovo desilo? Kako je ovo nastalo?”

Mevlana kaže: Kad sudba dođe razum ne preostaje Sem Boga niko sudbu ne poznaje Kad sudba dođe vid se onda pokrije Glavu ni rep razum ne raspoznaje Vijest imamo daje kaz'o Imam sigurni Kad sudbina dođe onda oduzme se vid Problem koji se ovdje javlja je to što se određenje sada pojavljuje kao manjkavo i narušitelj principa opće uzročnosti, tj. kao faktor oprečan ostalim faktorima, odnosno kao faktor koji je snažniji i djelatniji od ostalih. Sve to je oprečno onom što smo do sada kazali, dakle da Božija odredba djeluje isključivo sukladno principu opće uzročnosti, što je potvrdeno i predajom od Vjerovjesnika. (s) U jednoj predaji od Poslanika (s) kaže se: “Uzvišeni Bog ne učestvuje u ovosvjetskim poslovima sem posrednim putem i preko uzroka. Bog Uzvišeni svemu je dao uzrok, a svakom uzroku mudrost, a svakoj mudrosti znanje, a svakom znanju vrata govora.”

Drugi problem ovdje je što se dolazi u oprečnost sa općenitošću Božije odredbe, premda je Časni Kur´an izričito ustvrdio, kao što smo to prije ukazali, da 84

ništa ne može biti izvan domena Božije odredbe.

Ako su sve stvari i sva zbivanja obuhvaćeni Božijom odredbom, onda ne postoji ništa što nije Božija odredba, šta bi onda značile riječi: “Ako Bog odredi tako...” Osim toga, navedene predaje i Mevlanini stihovi prikazuju nedostatnim opće uzročnosti, pa čak i samu opčenitost Božije odredbe.

Iz njih proizlazi da se Božija odredba dešava samo u posebnim i izuzetnim situacijama, a ako se takva situacija dogodi, onda sve dotada postojeće prestaje djelovati razum zastaje, vid se pomrači itd. Šta kazati sada? Da li ove predaje ne treba smatrati vjerodostojnim, vjerujući da su one tvorevina pristalica džaberijskog učenja ili one, možda, zahtijevaju ispravno tumačenje?

Prema po mom skromnom mišljenju ove se predaje odnose na jednu ispravnu postavku. One ne negiraju ni opću uzročnost, niti općenitost Božije odredbe.

Odnose se na univerzalni ustroj svijeta i ukupnost uzroka koji su nadmaterijalni i nadduhovni, a ozračuju materijalne i duhovne uzroke.

U prethodnom poglavlju smo kazali da uzroke ne treba ograničiti isključivo na materijalne. Kompletan ustroj svijeta jasan je skup uzroka i posljedica.

Kao što materijalni uzroci katkada neutraliziraju jedni druge, oni se u izvjesnim slučajevima iskljućuju iz djelovanja zbog nematerijalnih uzroka.

Onaj ko uočava samo materijalne i osjetilne uzroke zamišlja da su to jedini uzroci. On ne zna da su 85

moguće hiljade drugih uzroka koji djeluju na osnovu određenja, i onda kada se oni uključe, materijalni se uzroci neutraliziraju.

U Časnom Kur´anu ovo je kazano izražajnije i jasnije negoli u tradicijama. U ajetima koji se tiču bitke na Bedru stoji: “A kad ste se sukobili, u očima vašim On ih je prikazao u malom broju, a vas u očima njihovim takođe u malom broju, da bi Allah dao da se ispuni ono što je moralo da se dogodi – a Allahu se sve vraća.” (Kur´an 8:44) Ovo je jedan od slučajeva u kome se nailazi na prednost nematerijalnih uzroka nad materijalnim.

Narod koji korača Pravim putem nailazi na uspjeh i potporu, a narod koji je zalutao osuđen je na propast i pored sve materijalne prednosti koju posjeduje.

U Časnom Kur´anu se također kaže: “To je savjet za onog koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On ćeizlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada. Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio, a Allah je svemu već rok odredio.” (Kur´an 65:2-3) U ovim Časnim ajetima, osim što se izricajem "Allah je svemu već rok odredio" utvrđuje da se ništa ne dešava vanredno i stihijski, dakle ozvaničava se uzročno-posljedični poredak, istovremeno se kazuje i da Uzvišeni Bog realizira Svoju odredbu, odnosno ondje gdje dolazi do manifestacije nematerijalnih i 86

nečulnih uzroka, prestaje djelovanje materijalnih uzroka.

Razlika dvije škole Već smo rekli da materijalisti (a i neki kršćani) vjerovanje u Božiju odredbu koriste da bi žestoko napali islam, govoreći da ovo vjerovanje doprinosi da čovjek sebe smatra bespomoćnim i sputanih ruku, zaboravivši tako na vlastitu ulogu u stvaranju i razvoju boljeg društva.

Kazali smo da ova zabluda proistječe otuda što se ne uviđa razlika između vjerovanja u Božije određenje i fatalizma. Prema fatalističkom stavu, čovjek nema sopstvene volje niti mogućnost izbora, pa tako njegovo činjenje ili govorenje nisu zbiljski njegovi, tj. tako da njegova svojstva ili duhovnost nemaju nikakva utjecaja na njegovu sudbinu. Ne samo da čovjek poput papige ponavlja ono što mu je kazano, već on ne predstavlja ni zbiljski faktor u vlastitom činjenju.

Međutim, shodno učenju o Božijem određenju, Božije Znanje i Volja nisu ništa drugo doli manifestacija uzroka i faktora koji se ispoljavaju.

Nemoguće je da Božije Znanje i Volja budu bilo šta drugo, jer bi u suprotnom bili oprečni Božijoj jednosti, nepartikularnosti i vrhunaravnosti Božijeg Bića. Stoga se Božije Znanje i Volja u odnosu na čovjekove aktivnosti, činjenja, sreću i napredak 87

manifestiraju isključivo preko sistema uzroka i posljedica. Božije određenje čini ljudsko biće samosvojnim i slobodnim glede njegove sudbine.

Pošto je to tako, vjerovanje u Božiju odredbu ne predstavlja temeljnu razliku između teističke i materijalističke škole. Ukoliko konačno i nužno ozbiljenje svake pojavnosti, pa tako i ljudskih činjenja, preko uzročno-posljedičnog principa jeste fatalističko onda je to prigovor koji se može uputiti objema školama. A ako nije fatalističko, i ukoliko ne znači (a ne znači) uskraćenost ljudskog bića, onda ponovo u tom pogledu nema razlike izmedu teista i materijalista. Dakle, dovoljno je materijalistima i ostalima koji prihvataju princip kauzaliteta prigovoriti da neutemeljeno i zarad vlastite nedovoljne obaviještenosti napadaju islamsko učenje o Božijem određenju.

Dodat ćemo sada da doista postoji jedna razlika između ove dvije škole, a ona je veoma osjetljiva i ima veliki utjecaj na odgoj društva, pa stoga na nju treba obratiti pažnju. Posredstvom ove razlike teistički svjetonazor ima mnogo veće rezultate u stvaranju nade i uvjerenja kod čovjeka da će se okoristiti plodovima svog djelovanja od materijalističkog svjetonazora, koji je uskraćen za ovu privilegiju.

Ova razlika proistječe iz principa koga smo spomenuli u prethodnom poglavlju. Shodno tom principu, faktori koji utječu na ovosvjetska zbivanja, 88

a koje čine uzroci i posljedice koje ubrajamo u manifestacije Božije odredbe, nisu isključivo materijalni. Postoji niz duhovnih faktora koji imaju utjecaja na promjenu sudbine. Prema tome, jedan lanac nematerijalnih činioca dio je poretka svijeta.

Naprimjer potpora istini i pravednosti jedan je od takvih nematerijalnih činilaca. Svijet je utemeljen na istini i pravdi, pa oni koji im pružaju potporu neće ostati uskraćeni za nagradu: “O vjernici, ako Allaha pomognete i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Kur´an 47:8) “Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.” (Kur´an 22:38) “A Allah će zaista pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.” (Kur´an 22:40) Među ovosvjetske činioce, dakle, spada i pouzdanje i vjera u Boga. To pouzdanje znači ustrajnost u stupanju putem istine, ne dopuštajući da se na tom putu bude bilo čime poljuljan. Ono znači odabir ispravnog i bogougodnog cilja življenja, a ne težnju ka ličnoj koristi. Ako čovjek u svom činjenju bude svjestan svojih dužnosti i svoje činjenje posveti Bogu, onda će ga Bog Uzvišeni podržati.

Riječ je, dakle, o jednom nizu specifičnih faktora koji postoje samo u teističkom svjetonazoru i prema ovom svjetonazoru čine dio principa kauzaliteta, odnosno manifestacija su Božije odredbe. Dakle, ispravno poimanje vjerovanja u Božije određenje 89

čini vjernika sigurnijim u njegovom činjenju dobra i daje mu nadu u sretan ishod tog činjenja.

U materijalističkom učenju ne postoji ovakvo podsticanje na činjenje dobra, odnosno dobro nema posebno mjesto u strukturi svijeta. Istina i laž, ispravno i neispravno, pravednost i nasilje, svi su oni jednako tretirani. Svijet je prema materijalistima, pasivan u odnosu na dobro i zlo koje se zbiva.

Sa gledišta vjernika, međutim, nije tako. Svijet stoji na strani istine i pravde. Onaj koji vjeruje u Božije određenje, vjeruje i u Božiju Pravednost, Milostivost i Mudrost. Uvjeren je da će Bog Uzvišeni zaštititi onoga koji traži Njegovo zadovoljstvo, dakle onoga koji slijedi tradiciju Božijeg zakona. Ovakvo vjerovanje u Božiju odredbu i predodređenje, vjerovanje koje rezultira pouzdanjem u Boga Uzvišenog i koje uklanja sve strahove od smrti, nestanka ili siromaštva, pomaže čovjeku da prebrodi svoju najslabiju tačku – strah od nepostojanja ili strah od zlosrećnog bivstvovanja.

Vjerovanje u postojanje ovih nematerijalnih faktora učinilo je prve muslimane onako aktivnim, radinim i hrabrim da im se u svjetskoj historiji ne može naći primjer. Časni Kur´an ovako govori o njima: One kojima je kad su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!” – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar.”

90

“I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan – a Allah je neizmjerno dobar.” (Kur´an 3:173-174) Ovim biva sasvim očita prednost Kur´anskog učenja o Božijem određenju nad materijalističkim gledanjem na sudbinu preko principa kauzaliteta.

Materijalista koji je čvrsto uvjeren u principe i metode materijalizma smatra da će od svog ideala doseći onoliko koliko se sam bude trudio i ulagao u njegovo dosezanje. Vjernik musliman koji vjeruje u Božije određenje drži daje svijet kreiran tako da će čovjeku koji bude ustrajan na Pravom putu podršku pružiti sam uzročno-posljedični aparat svijeta. On vjeruje da postoje nebrojeno puta veće snage od onih koje on troši na dosezanje svog cilja, a koje su spremne da mu u određenim uvjetima priskoče u pomoć.

Shodno materijalističkom shvatanju, pristalica dobra i pravde može vjerovati u uspjeh svojih činjenja samo onoliko koliko i zagovornik nasilja i laži u uspjeh svojih aktivnosti. Sa ovog stanovišta ne postoji razlika u univerzalnom poimanju ove dvije osobe. S gledišta teologije, razlika između ove dvije osobe je ogromna.

91

Izuzetna Kur´anska logika Već smo kazali da je rasprava o pitanju qadara i džabara među muslimanskim učenjacima zvanično otpočela još u drugoj polovini prvog hidžretskog stoljeća. Ovo je, ustvari, najstarije teozofsko pitanje.

Teozofi su se, zbog toga što nisu uspijevali da pravilno pojme i sagledaju ovaj problem, podijelili u dvije grupe koje smo spominjali džaberije i qaderije.

Obično je uvjerenje u Božije određenje izjednačavano sa fatalizmom, dok je uvjerenje u postojanje ljudske slobodne volje i mogućnost izbora tumačeno kao negiranje Božijeg određenja.

Premda su prvi muslimani, prostodušno i iskreno, u svom vjerovanju izmirivali princip predodređenja i postojanje slobodne volje, kada je ovaj problem počela da izučava nauka o kalamu i kada je počeo da se boji filozofskim teorijama, postao je toliko komplikovan da je ljudima našeg vremena također teško da mu ispravno pristupe. Časni Kur´an i brojne potvrđene predaje od Časnog Poslanika (s) i čistih Imama, neka je mir na sve njih, sasvim izričito potvrđuju da sve jeste određeno Božijom odredbom, a da istovremeno sam čovjek utječe na vlastitu sudbinu i da je u potpunosti odgovoran za svoja djela. Već smo naveli Kur´anske ajete kojima su se koristili zagovornici determinizma tumačeći ih u skladu sa svojim uvjerenjem, kao i

92

ajete koje su zagovornici slobodne volje citirali kao dokaz da su upravu.

Jasno je da enigma biva riješena čim se utvrdi da nema suprotstavljenosti između opčenitosti Božijeg određenja i čovjekove slobodne volje, odnosno da jedno ne negira drugo. Kontradikcija, dakle, ne postoji i nema potrebe ni za kakvim traženjem unutrašnjeg značenja u ovom slučaju.

Naprimjer, Časni Kur´an uputu i zastranjenje, čast i moć, opskrbu i zdravlje, čak i dobro i zlo posmatra kao Božiju odredbu: “A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće; On je Silan i Mudar.” (Kur´an 15:4) Ili se u Kur´anu kaže: “Reci: O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga koga hoćeš: Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš uniznješ, u Tvojoj je ruci svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš!” (Kur´an 3:26) Također srećemo ajete: “A na nebu je opskrba vaša i ono što vani se obećava.” (Kur´an 51:22) “Opskrbu daje jedino Allah Moćni i Jaki!” (Kur´an 51:58) Jezikom Ibrahima, mir neka je s njim, Prijatelja Božijeg, se kazuje: 93

“...Gospodar svjetova Koji me je stvorio i na Pravi put uputio i Koji me hrani i poji i Koji me, kad se razbolim liječi i Koji će mi život oduzeti, i Koji će me poslije oživiti i Koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti.” (Kur´an 26:77-82) O dobru i zlu Kur´an kaže: “Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: ‘Ovo je od Allaha!’, a snađe li ih kakvo zlo govore: ‘Ovo je zbog tebe!’ Reci: ‘Sve je od Allaha.’” (Kur´an 4:78) Ni jedan od ovih ajeta ne negira nužnost utjecaja uzroka i faktora koji postoje u prirodi. Tako, dakle, ne postoji nikakva oprečnost između navedenih ajeta i ajeta koji govore o utjecaju čovjeka na vlastiti uspjeh ili zastranjenje ili, uopće, na dobro i zlo.

Takvi su, naprimjer, sljedeći ajeti: “I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali njima je bila milija sljepoća od pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili.” (Kur´an 41:17) “To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario - sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i zna.” (Kur´an 8:53) U Časnom Kur´anu srećemo kritiku fatalističkog odnosa nevjernika: “A kad im se kaže: ‘Udjeljujte od onoga što vam Allah daje’, onda nevjernici govore vjernicima: ‘Zar da hranimo onoga koga je Allah, da je htio, mogao

94

nahraniti? Vi ste uistinu u pravoj zabludi!’” (Kur´an 36:47) U Kur´anu stoji sljedeće: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.” (Kur´an 30:41) Naposljetku, kao što je već ukazano, proizlazi da Božija odredba i određenje, Božija Volja, Znanje i Interes jesu uključeni u sistem uzroka. Cjelokupni savršeni ustroj uzroka i posljedica zasnovan je na Volji i odredbi Boga Uzvišenog. Efekti koje proizvode uzroci, efekti su Božijeg određenja.

Stoga je pogrešna podjela činjenja na Božija činjenja i ona koja to nisu. Dakle, pogrešno je kazati da ako neko činjenje stoji u vezi sa Uzvišenim Bogom, ono ne stoji i u vezi sa stvorenjem. Ili, ukoliko se čini preko stvorenja, kazati da to činjenje nije u vezi s Bogom. Podjela djelatnosti na djelatnosti Stvoritelja i djelatnosti stvorenja nije ispravna. Svako djelovanje, koliko god da je blisko djelatniku kao uzroku, jeste i djelovanje Boga Uzvišenog.

U “Tuhafu-l-Uqul” na 468. stranici, među predajama imama Hadija, mir neka je s njim, koje se smatraju njegovim poslanicama šiitima glede problema kao fatalizam i Božija pravednost, stoji: Neki čovjek upitao je Zapovjednika pravovjernih Alija, a.s.: “Posjeduje li čovjek ikakvu vlastitu snagu ili ne? Ako posjeduje, pa sve ono što čini, čini 95

posredstvom vlastite snage. U čemu se onda ogleda Božija moć?”

Iz teksta predaje jasno je da je pitalac bio uvjeren u postojanje ljudske moći, pa mu je otuda Božije određenje bilo nepojmljivo.

Imam Ali ga je upitao: “Pitaš me o snazi. Da li si ti koji je posjeduješ do nje došao sam po sebi i neovisno od Boga Uzvišenog, ili je posjeduješ skupa s Njim?” Čovjek se zbunio i nije znao šta da odgovori. Tada mu Imam kaza: “Ako bi ustvrdio da si ti skupa sa Uzvišenim Bogom posjednik moći, dao bih te pogubiti, jer bi se time držao neovisnim od Boga Uzvišenog.” Čovjek tada upita: “Pa šta da kažem?”

Imam ga poduči: “Ti si htijenjem Istinitog posjednik snage, a On je istovremeno njen neovisni posjednik.

Ako ti On daje snagu, pa to je Njegov dar tebi, a ako ti je oduzme, On te time stavlja na iskušenje. Moraš znati da je Bog Uzvišeni uvijek posjednik onoga što ti dariva. Koliko god da te moćnim učini, sve je to od moći Njegove i ne može biti izvan nje.”

Ukratko, ova predaja nas podučava da svako djelovanje, koliko god da potječe od svog djelatnika, obavezno potječe od Boga Uzvišenog. Ukoliko se neko djelovanje veze za nekog očitog djelatnika u prirodi, ono se mora vezati i za Samoopstojećeg Pokretača, odnosno mora se vezati za Boga Uzvišenog. Kvalitet i sama mogućnost djelovanja 96

poklon su Božiji Njegovim stvorenjima. Svakako, darivanje Božije razlikuje se od darivanja među ljudima. Darivanje među ljudima podrazumijeva postojanje stvari koju posjeduje darivatelj i ono nije izvršeno sve dok onaj kome se daruje ne postane njen posjednik, a darivatelj ne ostane bez nje.

Međutim, Božije darivanje ne znači umanjivanje Božijeg imetka za darivano, nego ono i dalje ostaje u Njegovu posjedu, a da pri tome nema nikakve oprečnosti. Njegovo darivanje manifestacija je među manifestacijama Božijeg Posjedovanja. Bog svemu što djeluje poklanja moć djelovanja, a On je istovremeno neovisni posjednik svih djelovanja.

Postoje brojne predaje u vezi s ovim, koje ne možemo navesti niti tumačiti u okviru ovog traktata.

Visoka razina Ono što je za čovjeka koji se bavi gnosticizmom nadasve zanimljivo glede Božije Jednosti jeste izuzetna logika Kur´ana i predaja Časnog Poslanika (s) `Alija a.s. i Čistih Imama mir neka je na sve njih.

Ta logika uopće nije sukladna logici onog vremena.

Ona je, dapače, daleko uzvišenija i od logike kasnijih stoljeća, kao i od teozofije i filozofije toga perioda.

Primjer ove karakteristične logike su predaje glede pitanja sudbine, Božijeg određenja i ljudske slobodne volje.

97

Sve to ukazuje daje Časni Kur´an potekao iz nadpojmljivog izvora i da je onaj preko čijeg je časnog jezika saopćen ljudima Božiju Jednost gledao nadnaravnim očima. Ukazuje nam to i da je znanje o Kur´anu Porodice Poslanikove, neka je blagoslov i mir Božiji na sve njih, drugačije od znanja bilo koga od ljudi.

Ovi velikani pružali su blistava objašnjenja teških pitanja koja su zbunjivala obične ljude. Ne treba se čuditi što ni najveći ši´itski učenjaci nisu ponekada uspijevali valjano razlučiti neki od ovih problema i što su se usljed toga javljale nesuglasice.

Kada se osvrnemo na tumačenja ovih problema koja srećemo u teozofskim djelima ili u komentarima predaja kod velikana poput šejh Mufida, Sejjida Morteze, allamme Hillija ili Medžlisija, primijetit ćemo da su se i ovako velike ličnosti nalazile pod utjecajem ešaritskih i mutezelitskih učenja, koja su često u velikoj mjeri oblikovala njihovo poimanje nekih Kur´anskih ajeta i Poslanikovih, s.a.v.s., predaja. To, svakako ne treba shvatiti kao iznalaženje mahane ovim učenjacima. Niko u uvjetima i vremenu u kome su oni živjeli ne bi uspio da se odupre ovim utjecajima.

Specifična logika poimanja Kur´ana o kojoj smo govorili odnosi se samo na sljedbenike ove Svete Knjige, odnosno Prvake vjere, a.s. Svi ostali postepeno, korak po korak, dubokim promišljanjem Časnog Kur´ana i predaja Poslanika (s) i Imama mir 98

neka je na sve njih, uspijevali su da prodru u ove uzvišene tajne.

Neki učenjaci novog vjeka, i pored uspješnosti u bavljenju socijalnom problematikom, ostaju pred ovim problemima isto onako zbunjeni kao što su bili negdašnji teozofi. Mogao bi se ovdje, kao primjer spomenuti Egipćanin Ahmed Amin, autor djela kao što su "Osvit islama", “Dan islama”, “Zenit islama”, i dr.

Ahmed Amin u svojim sociološkim analizama pokazuje veliku visprenost. Međutim, glede pitanja koja smo spominjali je nemoćan poput starih teozofa. On je u jednom od svojih djela cijelo poglavlje posvetio pitanju Božijeg određenja. Ipak, na posljetku se primjećuje da vjerovanje u Božije određenje izjednačuje sa fatalizmom. Ahmed Amin ne može povjerovati u vjerodostojnost predaja o Božijem određenju, kao što ne može da prihvati da Nehdžu-l-Belaga sadrži govorenja ´Alija. a.s.

Naravno, ne treba ga zbog toga držati grešnikom.

Naučno naslijeđe na koje se oslanja ne dopušta mu da prihvati ove činjenice. Uopće, treba znati da naučnici čiji je metod zasnovan isključivo na društvenim naukama, pa bili oni Evropljani, Egipćani ili Iranci, nisu u stanju da se upuste u izučavanje historije islamske gnoze.

Kad god su se evropski historičari i orijentalisti bavili ovom problematikom, proglašavali su islam fatalističkom religijom ili su tvrdili da Kur´an ne 99

spominje pitanje Božijeg određenja, da o njemu nema ni spomena u prvom periodu islama, i da je to problem koji su začeli teozofi. Tako naprimjer u "Historiji" Alberta Malea, (3 tom, 6 poglavlje, 99 stranica), u vezi sa principima islamskog vjerovanja stoji: Osnovni princip islama je taj da je Bog jedan, a da je Muhammed Njegov poslanik. Islamski učenjaci i filozofi su kasnije dodali i to da je Bog odredio svačiju sudbinu i da je Božija volja nepromjenjiva.

Gustav Le Bon u odbranu Kur´ana kaže: Ono što se u Kur´anu sreće u vezi s ovim pitanjem nije ništa više od onog što se sreće u ostalim Svetim Knjigama.

Zatim navodi nekoliko kur´anskih ajeta i nakon rasprave o njima piše: Međutim, vjerovanje u predodređenje, koje je islamska obaveza, nije tako strogo. Kur´anski stavci o predodređenju koje ste pročitali ne razlikuju se mnogo od sličnih stavaka u našoj Svetoj Knjizi. I kršćanski mislioci, naročito Luter, smatraju daje sve što se dešava unaprijed određeno i nepromjenjivo.

Svjedočanstva iz Svetog Pisma su savim oprečna postojanju slobodne volje, i takve stavke susrećemo na mnogim mjestima u Svetom Pismu, a pune su ih i ostale Svete Knjige.

Ukazavši na vjerovanje u predodređenje kod starih Grka i Rimljana, on kaže: 100

Jasno je onda da islam ne pridaje više od ostalih religija važnost predodređenju. Čak se može primijetiti da veću vaznost ovom pitanju pridaju neki sljedbenici La Plasa i Lajbnica. Islam u tolikoj mjeri ne obraća paznju na ovaj problem.

Gustav Le Bon prihvata da uvjerenje u nuznost predodređenja znači fatalizam i negaciju slobodne volje. Ipak, tvrdi da ovo uvjerenje postoji u svim religijama i mnogim filozofskim sistemima, pa nije karakteristično samo za Kur´an.

Vil Durant u svojoj “Historiji civilizacije”, nakon navođenja Kur´anskih ajeta koji se tiču opčosti Božijeg Znanja i Htijenja i nekoliko predaja iz Buharijine zbirke, piše: Uvjerenje u predodređenje je islamsku misao učinilo nužno fatalističkom.

Dobro je da obratimo pažnju i na ono što o tome kaže Dominik Surdel. On u svojoj knjizi “Islam”, koja je kao dio zbornika pod naslovom “Šta znam?” prevedena i štampana na perzijskom, piše: Od same pojave islama muslimani su primjećivali kontradiktornosti u Kur´anu. Čak je prema jednoj predaji i sam Muhammed kazao: "Ne morate vjerovati u ono što vam pričinja teškoće" Kasniji muslimani nisu htjeli zdravo za gotovo prihvatiti neka načela islama, pa su počeli da na različite načine tumače neke Kur´anske stavke.

Otuda se razvila nauka o tumačenju Kur´ana - tefsir.

Prvo pitanje koje se postavilo pred muslimane bilo 101

je sljedeće: "Ako čovjek ne može postupati suprotno Božijoj odredbi, a od njegovih dobrih ili loših djela ovise onosvjetska nagrada ili kazna, zar Božija moć i ljudska odgovornost ne stoje u kontradikciji?" Kur ´an ne pruža odgovor na ovo pitanje. Staviše, u Kur ´anu toliko upada u oči Božija univerzalnost da ne ostaje ni najmanje mjesta za čovjekovu slobodu.

Tako ne postoji odgovornost čovjeka što se tiče pokoravanja Božijoj odredbi.

Knjiga Dominika Surdela puna je ovakvih analiza.

Ona je odraz načina razmišljanja zapadnjačkih orijentalista i njihove (ne)upućenosti u ovakva pitanja.

Iz svega dosada kazanog jasno je da je pitanje Božijeg određenja spomenuto u Časnom Kur´anu i nije tvorevina teozofa. Svakako, između vjerovanja u sudbinu i Božiju odredbu i fatalizma rastojanje je u islamu kao između neba i zemlje.

Primjetno je da evropski orijentalisti daju prednost mutezilitskom učenju, pošto ono predstavlja negaciju predodređenja, a orijentalisti vjerovanje u predodređenje izjednačuju sa fatalizmom.

Nesumnjivo, ukoliko napravimo usporedbu izmedu mutezelita i ešarita, primijetićemo da se mutezeliti odlikuju puno izraženijom slobodom misli. Pokret Mutevekkila Abbasija protiv mutezelita i prevlast ešarita svakako treba ubrojati u tragedije islamskog svijeta Međutim, što se tiče poimanja problema 102

Božije odredbe i sudbine, zabluda mutezelita nije ništa manja od ešaritske.

Oni orijentalisti, pak, čije je poznavanje islamske filozofije oskudno, drže vjerovanje u predodređenje jednakim fatalizmu, pa stoga daju prednost mutezelitima.

Tako Edvard Braun u svojoj “Historiji perzijske književnosti” na 411. stranici piše: Qaderijska sljedba odnosno mutezeliti, ima kudikamo veću važnost. Oni su bili zagovornici postojanja slobodne volje, samoodređenja i mogućnosti izbora. Kao što je kazao dr. Štajner: "Najbolja definicija mutezelita jeste kazati daje pojava ove grupe predstavljala svojevrsni protest zdravog razuma protiv vječnih principa koji su ga ograničavali..." "...Mutezeliti su smatrali sebe zagovorničima Božije pravednosti i jednoboštva. Prigovarali su ešaritima na stavu da je Bog još u prapočetnosti odredio svačiju sudbinu, tako da su nevjernici već unaprijed označeni kao takvi, a čovjek naspram Božije odredbe ne može ništa da učini..."

Baš ovaj stav mutezelita da vjerovanje u sudbinu znači fatalizam naišao je na odobravanje orijentalista.

103

Historijski korijeni Jedna od rasprava na koju treba obratiti pozornost jeste i pitanje ishodišta ovih vjerovanja, polemika i kontroverzi. Kako to da su muslimani od prve polovine prvog hidžretskog stoljeća, ili barem od njegove druge polovine postali zauzeti raspravama o pitanju predodređenja.

Bez sumnje su Kur´anski ajeti i predaje od Časnog Poslanika (s) bili ono što je nagnalo muslimane da se upuste u ove rasprave. Pitanja sudbine, slobodne volje i mogućnosti izbora svakako su zanimljiva svima, a pošto neki ajeti iz Svete Knjige muslimana izričito govore o određenosti sudbine, a drugi zagovaraju samosvojnost i slobodu čovjeka, neizbježno su nagnali ljude na razmišljanje i raspravljanje o njima.

Međutim, orijentalisti i njihovi sljedbenici su ubijeđeni da ove rasprave imaju drugi korijen. Kao što je već kazano, stav nekih evropskih historičara je da se problem sudbine, predodređenja i slobodne volje javio kasnije među islamskim teozofima, i da u izvornom islamu nije bilo govora o ovim pitanjima.

Neki drugi, pak, tvrde da je insistiranje ešarita na determiniranosti i nepostojanju slobodne volje kod čovjeka zasnovano na izvornom islamskom naučavanju. Prema njima, mutezeliti nisu mogli podnijeti teret ovog principa islama, kojeg ovi orijentalisti drže oprečnim razumu i logici, pa su 104

proklamirali postojanje slobodne volje i mogućnosti izbora.

Mutezeliti su, dakle, shodno ovom stavu, prvi objelodanili ovaj problem. Staviše, ni njihova učenja nisu bila izvorna nego su proizvod kontakata sa drugim narodima, prevashodno kršćanima.

Na 413. stranici prvog toma "Historije perzijske književnosti", Edvard Braun kaže: Fon Kermer smatra da je ideja o slobodi volje potekla iz naučavanja jednog Iranca poznatog kao Sanberija koji je u 7. Stoljeću boravio u Damasku.

Na 472. stranici istog djela stoji: Prema mišljenju Fon Kermera, nemoguće je da je ovo učenje poteklo iz Damaska i svakako se javilo pod utjecajem Bizantinaca, naročito Ivana Damaskijusa i njegovog učenika Siodora Ebu-Qare.

Jasno je da se, po Fon Kermerovu mišljenju, i onaj Iranac koji je navodno, prvi proklamirao ideju o postojanju slobodne volje okoristio učenjima bizantskih kršćana.

Ako bi bilo tako, onda bismo historijski korijen pitanja kao što su monoteizam, proživljenje, štaviše i namaz i post, trebali tražiti u kršćanstvu. Muslimani su, dakle, počeli da izučavaju ova pitanja posredstvom rasprava koje su se vodile u kršćanskim učilištima. Činjenica je, međutim, da niti evropski orijentalisti posjeduju potrebno predznanje da bi se bavili 105

analizom islamskih načela, niti su njihove namjere čiste.

Onda kada se upuštaju u razradu načela islama oni neizbježno nailaze na pitanja koja se tiču islamske teozofije, filozofije, gnoze i tesavufa, a tada zapadaju u takav apsurd da je to zapanjujuće.

Obratimo, naprimjer, pažnju na sljedeći izvod.

Edvard Braun na 422. stranici prvog toma "Historije perzijske književnosti" prenosi citat iz "Historije islama" jednog holandskog orijentaliste: "Kada su se muslimani upustili u promišljanje postulata svoje religije postali su zagovornici korištenja racia i argumenata. Jedno od pitanja koje im se nametnulo jeste i to da Kur'an, kao pojavnost, sasvim izvjesno, mora biti stvoren, premda je to u suprotnosti sa Prorokovim riječima..."

Smatrali su da je učenje o prapočetnosti i nestvorenosti Kur´ana zasnovana na tvrdnji da je on Božiji govor, pa se, ukoliko bi bio stvoren, Kur´an ne bi mogao prispodobiti Božijem Biću koje je nepromjenjivo ..."

Na taj način postepeno je uzdrmavan temelj Objave, pa su mnogi mutezeliti počeli tvrditi da nije nemoguće napisati knjigu poput Kur´ana, pa čak i bolju od njega. Dakle, javio se otklon od tvrdnje daje Kur'an Nebeska objava...

Njihovi stavovi o Bogu bili su čišći i uzvišeniji od stavova ortodoksnih vjernika i ešarita, pošto mutezeliti nisu nikada sebi dozvoljavali mogućnost 106

tjelsne manifestacije Stvoritelja, niti su obraćali pozornost na takve stavove...

Predaja od Proroka: "Kao što ste u Bici na Bedru vidjeli pun Mjesec, tako ćete jednog dana vidjeti i Boga", koju su ortodoksni vjernici držali logičnom, uvijek je bila kamen spoticanja za mutezelite. Stoga su oni nastojali da joj pridaju ezoteričke konotacije, govoreći da će čovjek nakon smrti Boga moći vidjeti duhovnim očima, odnosno preko razuma.

Nijekali su također, tvrdnju da je Bog stvoritelj nevjernika...

To je, dakle, primjer koji sam želio navesti. Edvard Braun izuzetno cijeni ovog orijentalistu i ničim mu ne proturječi.

Rasprava o predajama Među Poslanikovim (s) kazivanjima katkada se sreću i neka koja se čine oprečna onome što smo do sada izlozžili. Svakako, treba znati da kod nekih tekstova hadisa postoje izvjesne greške koje su se javile u prošlosti prilikom prenošenja predaje. Te greške mogu se uočiti ukoliko međusobno uporedimo tematski slične hadise. Naravno, nekada je ova oprečnost samo izvanjska, odnosno prividna, i podrobnijom analizom se da utvrditi da ona, ustvari, ne postoji.

Navešćemo sada primjere za obje mogućnosti koje smo spomenuli. U Buharijinoj zbirci (8. svezak 158.

107

stranica) susrećemo hadis koji prenosi Omer Ibn Jahja od Aiše. U hadisu se kaže da je Vjerovijesnik (s) jednom bio upitan o kugi, i da je tom prilikom odgovorio: Kuga je nevolja koju Allah šalje na onoga na koga hoće. Ali, u njoj postoji i milost za vjernike. Nema nijednog roba Božijeg koji ostane radi Božijeg zadovoljstva u gradu u kome se pojavila kuga, ubijeđen da će ga snaći samo ono što mu je određeno, da ga ako oboli ne očekuje nagrada šehida.

Navedimo sada jedan drugi hadis koji se tiče ove tematike. U 7. svesku zbirke "Kafi" na 108. stranici nailazimo na hadis u kome se govori kako je Abdullah Halebi upitao imama Sadiqa, mir neka je s njim: "Da li je dopušteno da, ako se u jednom dijelu grada pojavi kolera, čovjek preseli u drugi dio grada, ili da, ako zahvati cijeli grad, čovjek odseli iz tog grada?" "Nema nikakve zapreke. Razlog što je Poslanik Božiji (s) jednom prilikom zabranio ljudima da napuštaju određeno područje u kome se pojavila zaraza, bio je taj što su muslimani tada bili u sukobu sa svojim neprijateljima, pa je trebalo da sačinaju svoju središnjicu. Tada se iznenada, pojavila zaraza i ljudi su počeli napuštati to područje.

Poslanik Božiji (s) je tada kazao: “Bijeg odavde je poput bijega sa bojnog polja i računa se grijehom.

Vjerovijesnik (s) je to rekao zarad toga da ljudi ne bi napustili to područje, prepustivši ga neprijatelju.

Ovo kazivanje imama Sadiqa a.s., objašnjava nam, dakle, da je Božiji Poslanik (s) zabranio bijeg od 108

zaraze u spečifičnoj situaciji, da muslimani ne bi dali prednost spašavanju od zarazne bolesti nad borbom protiv neprijatelja, koji im je prijetio, a što je preča dužnost. Poslanik (s) nije, znači, izdao jednu općenitu naredbu koja bi važila za sva mjesta i za svako vrijeme. Nije dakle da musliman, kome je dužnost da čuva svoj život i imetak, pri pojavi neke epidemije treba da digne ruke i prepusti se sudbini.

Međutim, prenošenjem Poslanikovih (s) riječi od čovjeka do čovjeka, ova naredba je dobila opći oblik, koji je primjetan u Buharijinoj zbirci. Na sreću, imam Sadiq, a.s., skida nam perdu sa zbilje i objašnjava nam smisao riječi Časnog Poslanika (s).

Moguće je, opet, da hadis koji donosi Buharija u svom "Sahihu" ima drugačiji smisao. Možda je Časni Poslanik (s) naredio ljudima da ne napuštaju mjesto u kome se pojavi zarazna bolest zato da se ne bi dalje širila, odnosno da bi se zaštitili životi drugih ljudi.

Pošto u ta davna vremena nije bilo mogućnosti za liječenje zaraznih bolesti, niti je bilo karantina u kojima bi se utvrdilo da li je određena osoba nezarazena, da bi mogla napustiti grad, onda je najsigurniji način za sprečavanje širenja zaraze bio baš taj da se u gradu u kome se pojavila bolest zadrže svi žitelji.

Ibn Ebu Halid u svome komentaru "Nehdžu-lBelage", a u vezi sa 132. hutbom, spominje Omerovo putovanje u Siriju i piše: 109

Kada je Omer obaviješten da se u Siriji pojavila kuga odlučio je da prekine putovanje. Na prigovor Ebu Abide Džarrahada kako želi da umakne od Božije odredbe odgovorio je: Čuo sam od Abdurrahmana ibn Avfa da je Božiji Poslanik (s) kazao da ako se negdje pojavi kuga, čovjek koji se zatekao u gradu ne treba da izlazi iz njega, a onaj ko se zatekao van grada ne treba da ulazi u nj."

Dakle, ili se ovaj hadis iz Buharije odnosio na ono što je objasnio imam Sadiq (mir neka je s njim), ili je Imam imao na umu nešto drugo što se ne odnosi na ovaj hadis. Hadis koji smo naveli govori o tome da ljudi iz područja pogođenog zarazom trebaju imati na umu zaštitu stanovništva u drugim područjima. U svakom slučaju, ideja hadisa ne leži u onome što se da uočiti na prvi pogled, pa su prenosioci hadisa u tom smislu napravili grešku.

U drugom svesku zbirke "Kafi" na 58. stranici u poglavlju "O sigurnom uvjerenju" nailazimo na predaju od imama Sadiqa (mir neka je s njim) u kojoj kaže: Imam `Ali, mir neka je s njim, je sjedio ispod jednog zida i presuđivao ljudima. Neki čovjek mu reče: "Ne sjedi tu jer bi se taj zid mogao urušiti" "Ali mu kaza: "Suđeni čas smrti je čuvar čovjekov".

Baš kad je imam `Ali, mir neka je s njim, ustao odatle, zid se srušio.

Imam Sadiq mir neka je s njim kaže: “Imam `Ali je postupao ovako i to je sigurno uvjerenje.”

110

Moglo bi se sada primijetiti da je ova predaja oprečna onoj koju smo ranije naveli, a u kojoj Asbag ibn Nabate prenosi: Imam `Ali je ustao ispod oronulog zida i sjeo pod drugi zid. Kada mu je neko prigovorio da bježi od Božije odredbe, kazao je: “Sklanjam se Njegovoj odredbi od Njegove odredbe.”

Međutim, kada mu čovjek prigovori da bi se zid mogao urušiti, Imam `Aii, mir neka je s njim, se poziva na suđeni čas smrti kao čovjekovog čuvara.

Osim toga, sjediti pod ruševnim zidom je sa islamskog gledišta zabranjeno. Kako to da imam `Ali ostaje sjediti na tom mjestu, zaklanjajući se za suđeni čas smrti? Da li onda ne treba prihvatiti ovu predaju?!

Ipak, može se primijetiti da se s obzirom na ono što je do sada kazano ovaj hadis da komentirati tako da ne bude oprečan onom prvom, i da se ne kosi sa principom o obavezi čuvanja vlastitog života.

U poglavlju "Duhovni faktori" rekli smo da Božije određenje i princip kauzaliteta ne treba ograničiti na materijalnost, odnosno trodimenzionalnost ovoga svijeta. I duhovni faktori su na poseban način uključeni u princip uzročnosti na kojemu počiva svijet.

Ukoliko, stoga, procese u svijetu posmatramo samo kroz materijalnu dimenziju, može nam se činiti da u potpunosti sagledavamo slijed uzroka i posljedica.

Ipak. ako se osvjedočimo u neke skrivene procese, 111

shvatićemo da ono što smo držali uzrokom često nije dovoljno za nastanak posljedice. Znači, postoje i nama skriveni faktori prisutni u procesima koje zapažamo.

U ovom poglavlju je rečeno da iskrenost namjera i vrsta čovjekovog djelovanja koja ovisi o htijenju duha utječu na uzročno posljedične procese. Ukoliko bi neko posjedovao neko nadnaravno čulo pomoću koga bi mogao da u potpunosti poima ove procese, onda bi se njegove predodžbe o njima razlikovale od naših. Bilo bi to baš kao kada bi smo mi kao stvorenja koja imaju trodimenzionalno poimanje predmeta raspravljali o predodžbama sa stvorenjima čije je poimanje dvodimenzionalno.

Ljudi sigurnog uvjerenja su oni čiji su osjetilni sklop i poimanje stvari drugačiji od uobičajenog. To su oni koji ovaj svijet, njegove procese i zbivanja vide drugačije od nas. U izuzetnim situacijama oni te situacije poimaju na specifičan način. Ono što mi, naprimjer, držimo mogućim uzrokom smrti, oni posredstvom uvida u skrivene procese ne smatraju takvim. Zbog čega ljudi sigurnog uvjerenja ne bi mogli biti obaviješteni o nekim duhovnim faktorima koji utječu na prestanak ili produženje života, umanjenje ili uvećanje opskrbe?!

U svakom slučaju, ovaj hadis ima svoje objašnjenje, što zahtijeva da se rasprava o ovom pitanju nastavi.

112

Božije znanje bilo je neznanje?!

Na kraju ove rasprave o sudbini i predodređenju nije zgorega osvrnuti se na najveće zablude zagovornika fatalizma i pozabaviti se njihovim stavovima, da bismo mogli iznaći odgovore na njih.

Fatalisti navode sebi u prilog brojne argumente i racionalne činjenice. Muslimanski fatalisti braneći svoje stavove uzimaju kao izgovor neke Kur´anske ajete o Božijem određenju, koje smo prije naveli, kao i neke predaje od Časnog Poslanika (s) i čistih Imama a.s.

Postoji mnogo racionalnih argumenata kojima fatalisti potkrepljuju svoje tvrdnje. U napomenama uz treći svezak djela “Principi filozofije i metod realizma” navedeni su i kritikovani neki od tih argumenata. Najpoznatija sumnja fatalista jeste ona koja se odnosi na pitanje predodređenja u teističkom poimanju, odnosno veze se na pitanje Božijeg znanja.

Moguće je da rubaija koju smo naprijed naveli, a koja je polu filozofska i ne bude Hajjamova. Možda je ona jedna od onih rubaija koje se samo pripisuju Hajjamu. Ukoliko ju je zaista napisao Hajjam, onda je želio da potpuno poetski izrazi misao koja mu se javila, izbjegavajući upuštanje u filozofiju. Mnogi veliki učenjaci koji su pisali poeziju nisu u svoju poeziju unosili vlastite naučne i filozofske vizije, nego su u odjeću stihova oblačili tanahne osjećaje.

113

Ukratko, poeziju su pisali jezikom pjesnika, a ne jezikom filozofa. I većina rubaija koje se smatraju Hajjamovim su takve. Ovakvom poezijom Hajjam je dostigao svjetsku slavu.

Praiskonsko Božije Znanje nije odvojeno od uzročno-posljedičnog principa. Božije Znanje sadrži i znanje o ovom poretku. Ono što Božije Znanje stvara i određuje jeste ovaj svijet sa ovim poretkom.

Božije Znanje ne odnosi se direktno i neposredno na ozbiljenje ili neozbiljenje neke pojavnosti, nego ono sadrži i cijeli slijed uzroka i posljedica koji dovode do ozbiljenja te pojavnosti. Božije Znanje o pojavnostima se odnosi u apsolutnom obliku na uzroke koji ih izvode u postojanje, a ne samo na krajnji uzrok ili djelatnika. Svakako, uzroci mogu biti različiti. Neki su prirodni, a neki inteligentni, neki su nužni, a neki autonomni. Božije Znanje uzrokuje da svaka vrsta uzroka daje karakterističnu posljedicu, drugačije kazano, Božije prapočetno znanje je znanje o poretku. To je znanje o posljedicama i njihovim specifičnim uzrocima. U egzaktnom vanjskom poretku uzroci mogu biti različiti prirodni, inteligentni, nužni i autonomni.

Treba kazati da Božije Znanje obuhvata posljedice uzroka tako što djeluje na njih, pa svaki specifični uzrok proizvodi specifičnu posljedicu. Čovjek je u ovom poretku bivstvovanja posjednik slobodne volje i mogućnosti izbora u svojim činjenjima. Takve potencijale nema nijedno drugo 114

biće. Pošto egzaktni poredak u svijetu proistječe iz poretka u Božijem Znanju, moglo bi se kazati da Božije Iskonsko Znanje koje obuhvata i ljudska činjenja predstavlja znanje o tome ko će korištenjem slobode izbora činiti dobro, a ko zlo. Dakle, Božije Znanje ne negira ljudsku slobodnu volju i ono je i u prapočetnosti i sada odredilo da čovjek bude slobodan i samosvojan u svojim postupcima, tako da nije primoran ni na činjenje dobra, ni na činjenje zla.

Znači, obje premise koje smo izveli na početku ovog poglavlja su ispravne i u njih se ne može sumnjati.

Ne može se negirati ni činjenica da je Božije Znanje aktivno i stvarateljsko, a ne pasivno. Međutim, iz njih se ne smije zaključiti da je čovjek biće koje je primorano u svom činjenju. On je biće koje je u prapočetnom Božijem Znanju postojalo kao slobodno i voljno, a kao takvo je i ozbiljeno na svijet. Stoga bi se tek u slučaju kada bi ljudsko biće u svom življenju zaista bilo prinuđeno moglo reći daje "Božije Znanje neznanje".

Tako bi onoga koji kaže "moje pijanstvo Bog je znao od iskona" trebalo upitati da li je ono što je Bog znao od iskona bilo njegovo voljno pijanstvo, opijanje bez prinude i po vlastitom htjenju, ili nužno opijanje na koje ga je prisilila neka sila izvan njegovog bića? Ili je možda to pijanstvo došlo samo po sebi, bez ikakvog uzroka?! Ono za šta je Bog Uzvišeni znao od iskona bilo je voljno opijanje. Tek ukoliko pijanac ne bi pio svojom voljom, već zarad toga što 115

je prisiljen da se opija, moglo bi se kazati da je “Božije znanje bilo neznanje”. Stoga, dakle, prapočetno Božije poznavanje ljudskih djela ne znači da se može govoriti o fatalizmu. Znanje Božije o činjenjima Njegovih stvorenja obavezuje onoga ko je stvoren samosvojnim u činjenju da i postupa samosvojno. Zato je kazao ispravno onaj koje rekao: “Držati Božije Znanje razlogom griješenja za pametnoga je vrhunac gluposti.”

Sve ovo što smo rekli odnosi se, naravno, na Božije Znanje u prapočetnosti, u vezi koga Časni Kur'an koristi termine kao što su Knjiga, Ploča Čuvana i Pero. Treba, svakako, imati na umu i to da su sve pojavnosti u svijetu i svi uzroci i posljedice znani Uzvišenom Bogu još u prapočetnosti, premda je sistem uzroka i posljedica istovremeno i ono što je Bogu znano i Znanje Istinitog. Ovaj svijet i njegov sistem je i dio Znanja Božijeg i Njemu znana stvar, pošto je Uzvišeni od prapočetnosti uz bit svake stvari, a bit svake stvari je uz Njega. Njemu nije skriveno ništa u cijelom svijetu postojanja. On jeste svugdje i jeste uz sve.

“Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna.”

(Kur´an 2:115) “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova krije, jer Mi smo bliži njemu od vratne žile kucavice.” (Kur´an, 18:l6) “On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi, i On zna sve.” (Kur´an 57:3) 116

Zato, dakle, cijeli svijet sa svojim porecima spada u Znanje Milostivog. Na tom nivou, znanje i znano su jedno, ne dvoje. U slučaju da ne postoji ova podudarnost, moglo bi se s pravom kazati da “Božije Znanje može biti i neznanje.”

117