Esad Bajic, Cuprijanja by Maving bb

ĆUPRIJANJA Esad Bajić

Konjic, 2012.g.

Naziv knjige: Ćuprijanja Autor: Esad Bajić Izdavači: Fondacija “Lijepa riječ” Za izdavača: Esad Bajić Urednik: Benjamin Mušinović Recenzent: Biljana Handžo Slike na koricama: Vehid Šišić Elvedin i Ermin Mustafić Lektor: Zehra Alijagić Štampa: Sabah-print, Ilidža Za štampariju: Anel Elezović Tiraž: 330 primjeraka 2

RIJEČ UREDNIKA Knjiga koju imate u ruci posebna je po mnogo čemu. Autor se potrudio da joj podari mnoštvo simbolike kakvu ne susrećemo često. Počeo bih s tim da je ovo konjička knjiga, mada ne sumnjam da će se čitati i van Konjica. No, prvenstveno je konjička, jer su njene priče, zapisi, bilješke posvećene Konjicu, okrenute Konjicu i na konjičko pamćenje naslonjene. Sam naziv knjige naslonjen je na simbol Konjica, novu-staru Konjičku ćupriju, a šta ćuprijanje znači ostaje u dug autoru da nam objasni u nekoj slijedećoj knjizi, a nama samima da kroz ovu knjigu, svako po sebi, sopstveni odgovor skroji. Pored naziva znamenit je i sam tiraž knjige: 330 primjeraka. Pomalo zbunjujući a pomalo i neprimijetan na prvi pogled. No, kako je sva knjiga imala želju da bude u znaku simbolike Konjičke ćuprije tako je i tiraž podređen toj želji pa 330 primjeraka označava 330 godina od kako je (1682. godine) podignuta Konjička ćuprija. I broj strana ove knjige ima svoju simboliku, no, možda je isuviše nepotrebno brojati koliko vam koraka treba da se prošetate preko naše 3

Ćuprije. No, ni tu posebnost ove knjige ne prestaje. Iako je ova moja uvodna riječ, kao i sadržaj same knjige u svakom njenom primjerku isti, primjerak koji vi sada držite u ruci na svoj način je poseban. Naime, svaki primjerak knjige je poseban po svojoj korici. Svaki od 330 primjeraka ima posebnu koricu, što je raritet na ovim našim prostorima, a vjerujem, u najmanju ruku rijetkost i u svijetu. Ovo za sobom vuče i jednu nezgodnu posljedicu jer knjiga ne može doživjeti neko novo izdanje. Doštampavanje je moguće tek svake godine po jedan primjerak. Autor je zapise koji sačinjavaju ovu knjigu pisao u svojoj biblioteci smještenoj u blizini Ćuprije koja ga, kako kaže, ma kako da je raspoložen uvijek nadhane na lijepu misao i na lijepu riječ. Uz lijepu riječ o onima koji nam je sagradiše i onima koji je obnoviše, ja vas prepuštam lijepim riječima Esadovih ćuprijanja.

Ja ne pokušavam živjeti svoje snove,

trudim se živjeti svoj život i sanjati!

ĆUPRIJANJA Izum fotografije podario je čovjekovom umu zaustavljen trenutak prolaznosti. Omogućio mu je da se hiljade puta iznova vrati tom djeliću vremena i prostora, da ga analizira, u sitnice upoznaje. Za fotografijom došla je i video-kamera koja je omogućila čovjeku da ponovo analizira hiljade pokreta, dešavanja i događanja koja su se desila nekad ranije. Kamera je ponudila i usporene snimke kojima je ljudsko oko po prvi put u historiji moglo da na tenane, mic po mic, sliku po sliku, odgleda, procjeni, upije trenutke prolaznosti koje su bez tog izuma bili do tad nevidljivi ljudskom oku i nepoznati ljudskom umu. Kako to sve djeluje na razvoj ljudske svijesti teško je odgonetnuti? Hoće li vremenom odumrijeti mašta? Hoće li priča i pripovjedač postati samo glas iza podastrte filmske radnje? Teško mi je povjerovati u to, ne zbog tog što toliko volim priču pa ne mogu podnijeti njen kraj i nestanak, nego što ne vjerujem da će se čovjek ikada odreći mogućnosti laži koja je kroz priču najlakša. Neće se odreći ni sebe, jer svaki put kad slika ponudi nešto, ponudi i ono nešto nevidljivo. Ponudi poziciju slikara, fotografa, snimatelja i 7

ponuka misao da se zapita ko je on, kakvo je mjesto s kojeg slika, fotografiše, snima, zašto to radi? Zašto neko nešto radi nikada neće biti uslikano, snimljeno, niti na usporenom snimku prikazano. Namjere koje nas u biti određuju ostaju počesto skrivene i nama samima koji ih imamo složeni u hiljade različitih mozaika naše svijesti, podsvijesti, onog trećeg, četvrtog, petog... Namjera će uvijek tražiti riječ, iskaz, priču, opis, a kao garanat opstojnosti vrhunit će san koji niko nikad uslikao nije, snimio nije, niti će, vjerujem. San nejasan, nerazborit, i san jasan o onome što je bilo, te začudan san o onome što tek će biti. Neopipljive kamere uma postoje u nama od kad i mi postojimo. I nije tačno da su fotografija i film omogućili čovjeku da vidi što okom prije nije vidio. No, treba priznati, tek u budnom čovjeku, ma kako kapke držao, zatvorene ili otvorene, čovjek je istinski čovjek, u misli svojoj i jasnoći svojoj, a veličina mu je u odnosu ubjeđenja i šubhe. Koliko god nam slike i video zapisi omogućavali da gledamo unatrag, naš 8

napredak zavisit će od pojedinaca koji imaju snagu gledati unaprijed, vjerovati u to što vide i uložiti trud neophodan da se to ostvari. Možda se zato u gotovo svim kulturama govornicima nudilo uzdignuto mjesto. S uzdignutog mjesta vidi se više i dalje. Vrijeme oko nas i vrijeme u nama dva su različita pojma. Postoje trenuci koje smo živjeli danima i dani koje nismo osjetili ni trenutka. Vrijeme srca satkano je od trenutaka voljenja i onoliko koliko je ljubavi toliko je i vremena. Svi smo voljeli više puta ali svaki put istim srcem. Pročitah da će se na Sudnjem danu na Mizan teraziji trenutak iskrenog i ispravnog, svjesnog razmišljanja mjeriti sa sedamdeset godina nesvje-snog života. Uz Sudnji dan, Mizan teraziju vezana je i Sirat ćuprija koju valja preći na putu za rajsku vječnost. Do tad, ovdje, s ovog mog prozora što nudi prelijep pogled na grad Konjic, Neretvu i Konjičku ćupriju, ja ću, ako nikako drukčije, onda u svojim dahom zamagljenim staklima pisati misli, zapise,

ostavljati biljege poklonjenih dunjalučkih dana. Inspiracije na ovom prozoru ne može falit’, dovoljno se malo ustati i baciti pogled na Ćupriju. Nije ona meni ovoliko lijepa i draga samo što je naša, nego, taka je čija god da je. Dugo je nije bilo, a onda na mjestu njene smrti ona se opet ista rodila, a nije film, nije neka moderna montaža. Stvarnost je koja se da vidjeti, opipati, preći, u zapis pretočiti!

JUTRO U KLUBU KNJIGE Otvaram vrata sanjivim očima procjenjujući prašinu na njihovim staklima. Mogu sačekati još jedan dan zaključujem, uz veliko učešće trenutne lijenosti i nespremnosti da se mašim krpe i očistim ih. Jedan krug stepenica do drugog sprata, pa opet pogled na stakla koja me dočekuju na njihovom vrhu. Strašni arhitekta je projektovao drvene ukrase odmah uz stakla s vanjske strane. Ukrasne daske koje se ne mogu skinuti, ispod kojih se ne može provući ruka da pokupi prašinu, koja je kao opasna kožna bolest poklopila stakla i skoro zaklonila pogled. -Arhitekte i belaja, ponavljam bezvoljno. Projektovati zgradu da joj se prozori ne mogu čistiti. Golemo! Ne volim učinke ničije kreativnosti čija vizuelizacija je na uštrb upotrebne vrijednosti. To je samo blještavilo trenutka koje oslijepljuje oči vječnosti. Na kraju stepenica hodnik, na kraju hodnika biblioteka, u njenom ćošku stolica. Dan je sunčan, lijep, sunce granulo i kroz krošnju lipe poleglo po rafama i knjigama u njima. 12

Da li zato što je danas dženaza Nedžada Ibrišimovića ili možda zbog neke s ranim jutrom začete pa zaboravljene misli, gledam na ovaj radni prostor kao na mezarje ljudskih misli... Bar devedeset posto autora ovih knjiga oko mene su mrtvi. Neki i stotinama godina. A evo, njihove knjige, njihove misli na listovima s mehkim i tvrdim koricama. K’o drveni i kameni nišani na našim mezarjima. Lijevo od mene komplet knjiga Ive Andrića, iznad njega Meše Selimovića, desno Skender Kulenović, pa Derviš Sušić, pa Kemal Mahmutefendić, pa Zuko Džumhur, pa cijela polica Rusa u društvu Hemingveja, Zole i Borhesa. Kad kompletiram ovu trojicu prebaciću ih na zasebne police. Zaslužuju to. Pijem kafu, kroz otvoren prozor ispuštam dimove svoje loše navike. Pod prozorom na kraju harema koji se naslanja na ovaj objekat veliki bogato ukrašen sarkofag otomanskog zapovjednika Čengića, koji je prije 150 godina na putu iz Hercegovine za Sarajevo, baš ovdje u Konjicu susreo Azraila, predao mu dušu i odložio zemlji svoje halje tjelesnosti. Njega su za vakta ljudi sigurno slušali i poštovali više nego što slušaju i poštuju ove pisce. Danas se ovi nišani obilaze i fotografišu više zarad djela ruku nepoznatog 13

klesara koji ih je isklesao nego li zarad veličine zapovjednika čiji zemni ostaci leže ispod. Džamija preko puta sagrađena je prije 450 godina. Junuz-čauš je, vidjevši da mu Bog nije odredio poroda da o njemu nakon smrti svjedoči i dovu mu čini, sagradio džamiju. I nije pogriješio. Evo, ja ga se skoro svakog dana sjetim. Ponekad pokušam i zamisliti taj vakat kad je živio, džamiju gradio. Nekako vjerujem da je izlazio na brijeg iznad džamije, gledao majstore i vjerovatno mislio o tom kako su sretni jer ih kod njihovih kuća čekaju njihove hanume i njihov evlad. Malo dalje, na Zlatrgovini u istoj toj mašti vidim njegovog brata Mehmeda-čauša. Popeo se pa gleda svoju džamiju i tekiju kraj nje. S bratskom ljubavlju okreće se i lijevo, ‘vamo prema brijegu, prema Junuzovoj džamiji. Stoji i sinovima svojim napominje da nakon njegove smrti jednako vode brigu i o Junuzovoj džamiji kao i o njegovoj. Koliko god mi se ovaj ritual često ponavljao, ne mogu da ga prekinem dok to ne učine grudi, dok ne uzdahnem i s nekom tihom strepnjom ne smitim i pogled i misli preda se, na mali stakleni sto na čiju policu sam poredao par knjiga koje do sad napisah i objavih. 14

Jesam li se ovo prije vremena sahranio ili sam digao spomenik sebi? S grane lipe otpade list i vjetar ga zadi u drvene ukrase prozora. Sjetih se kur'anskog ajeta kojim nas Bog upoznaje da nijedan list s grane drveta ne padne, a da On nije upoznat s tim. Ta me spoznaja navede da zastanem i s pogledom i s mislima. Mali, uski, skoro suh list postade mihrab u koji gledam i kroz koji misli svoje Stvoritelju svome usmjeravam. Danas je i petak, dan džume namaza. Dan molitve koja svojim propisima nijemo, ali ustrajno, svake sedmice objašnjava ljudima da postoje stvari koje ne mogu sami, koje moraju u zajednici. Molitva koja svojom formom govori da smo oslonjeni jedni na druge i da se jedni u drugima moramo tražiti. Allah svjedoči da On daje znanje i pojašanjava da je onom kome ga je dao, dato blago neizmjerno. Radim li ja u mezarju ljudskih misli ili sam u hazni ljudskih spoznaja? Hodnikom se čuje bat koraka. Mladić otvara vrata, vraća knjigu, osvrće se po policama i tiho pita: -Imate li Vječnik od Nedžada Ibrišimovića? 15

INSAN NA ENGLESKOM Jutros, dok se minus i plus na ugodnoj nuli miluju u mom gradu, prolaze sugrađani i sugrađanke kroz prozor mog pogleda. Veliki i mali. Zatvoreni i otvoreni. Naspavani i nenaspavani. Odmorni i umorni. Drugovi i drugarice. Braća i sestre. Kolege i kolegice. Komšije i komšinice. Poznanici i budući poznanici. Dječaci i djevojčice. Učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice. Vozači, pješaci. Vaki i naki. Starosjedioci, davno došli, tek došli i dostavljač novina. Konjičani i Konjičanke. Otvaraju se pekare i trafike, kafane i prodavnice, butici, škole i ustanove za školovane. Iz džamija malo prije sedam pomaljaju se pobožni i revnosni. Uzvodno uz Neretvu u velike hale zamiču autobusi radnika raznih pogona nekada velikog preduzeća “Igman”. -Da ste vi pali u ratu, sve bi palo! prolaze mi kroz sjećanje tri večeri ranije izgovorene riječi jednog viđenog Sarajlije rodom iz Ustikoline koji nam je u Drvenoj sali Narodnog univerziteta govorio o situaciji u i oko ove naše Bosne. -Ma nismo mi to zbog vas- htjedoh mu reći da umanjim tu iznenada priznatu veličinuMi to, eto, zbog sebe! 16

Zamaglili mi prozori iznutra, a s vana se uhvatio tanak sloj leda zalizivan svježinom Neretve. Stojim, gledam i ispuštam toplinu sopstvenih pluća ravno na staklo. Sve se odledi i odmagli pred dahom insanskim. Vježbam pamćenje i ponavljam šutke u mislima konjičke ulice koje vidim i one koje ne vidim. Tabirim poratne i prijeratne im nazive i drago mi što sam navisoko, što vidim, umijem i, eto, toliko znam. Ima i u imenima ulica simbolike. Zato se imena i biraju. Ima i filozofije. Ponekad nezgodne. Ja sam uz rat bio vojnik Četvrte muslimanske brigade. Kad bih dobio slobodno, odlazio sam u privremeni smještaj u Ulici proleterskih brigada što dođe k’o svojevrsni ekvivalent jedno drugom. Kad je rat završen, prestadoh biti vojnik Četvrte muslimanske ali promijeniše ime ulici mog privremenog boravka i ja postadoh stanar Četvrte muslimanske. Kako se nedugo zatim vratio onaj u čiji sam svevremeni stan ja, uz rat, privremeno uselio iselih se i nađoh novi smještaj u Šehidskoj ulici. Kad vidjeh u koju sam ulicu dospio nasmijah se. Nekako mi bi k’o da sam opet u ratu. Samo što je ovo film pa glumci i u Šehidskoj nisu zaprave mrtvi. Milo mi bi kad 17

shvatih da je komšijska ulica Šehidskoj ulici, Ulica zelenih beretki. Ima i to smisla. Kako se život u Šehidskoj odužio, a i to mi stanište bilo privremeno, mama, inače civilna žrtva rata, diže kredit i uze stančić na vrhu jedne zgrade u Ulici civilnih žrtava rata. Sad kad razmislim, kako nemam ništa osim tog stana u nasljedstvo, ako poživim, izgleda mi nekako neslavan ovaj moj stanarski put. Dođe kao degradacija. Radije bih do kraja života plać’o kiriju u Šehidskoj. Ma kako neekonomski zvučalo imam osjećaj da će se isplatiti. Riječ “isplatiti” nije najbolja, podsjeća na kredit, kredit na rate, rate na nelagodu prvih dana mjeseca, a ovaj dan jedan je od njih. Odbacim te misli i kopam nešto veselije. Sinoć, malo prije dvanaest, jedan za mene veliki bosanskohercegovački pisac koji se prehranjuje prevodeći sa i na engleski, odalamio je na poledici u Dalmatinskoj ulici u Sarajevu. Da je u Sibirskoj imalo bi više smisla, ali, eto, okliznuo se baš u Dalmatinskoj. Slučaj mi je prijavljen SMS-om nešto iza ponoći. Pisac pao i ustao. Šta njemu može jedan pad. Ni pera mu nije odbio. 18

-Veliki si ti insan! - rekoh mu SMS-om. -Dobra ti noć insane - odgovori on - moraću te drugačije zvati, jer ovo insane na engleskom znači lud. Što su ti jezici, razlike i sličnosti! Na arapskom to znači čovjek, etimološki prevođeno: Biće koje zaboravlja. Ima logike u oba slučaja. I ludu i onom koji zaboravlja treba počesto ponavljati šta je, da ne zaboravi, ne smetne, pogotovo u zimskim danima i noćima, kad je poledica, kad se pada, a padovi, kao što znamo, mogu izazvati kraća ili duža zaboravljanja. -Jednom je jedan - velim ja ovom piscu, sad već u slušalicu, jer se dobre priče još uvijek ne mogu SMS-om slati - išao iz kafane isto tako kasno, pao na ledu, pri padu se okreno pa se opet vratio u kafanu zaboravljajući da je iz nje bio kući pošao a ne obratno. Prijavljeno mi je jutros iza sabaha, diskretno, usna na uho, da je noć prije opuhana i kuća u komšiluku, al’ ne bih o tome detaljisao. Ja volim ovaj grad i njegove građane. Volio bih da gore, uzvodno, uz Neretvu, bahne kakav mušterija pa da se one Igmanove hale usplamte od mašina. Da kao nekada, s 19

jutrom hiljade Konjičana hitaju ka kapiji u prvu smjenu i hiljade iz treće pohitaju kući. Da se ispred kapije, opet kao nekada, otvori trafika i u njoj čovjek živi samo od prodaje novina. Vrijeme prolazi. Iz Neretve se diže dim. -Zimi ti vruće u leti ti hladno - govori Gondže dok iza njega u kafani brunda aparat meljući kafu a uska usijana peć kroz dimnjak odašilje signale u vedro nebo posuto prvim srebrenim zrakama sunca, što će pasti i na zemlju čim Sunce savije iza Kisera. Teška su imena ovih brda i planina oko grada: Prenj, Kiser, Zvekuša, Paklina, Zlatar, Ljubina. Na Ljubini je toliko krvi proliveno da bi joj komotno trebalo ukinuti ono prvo slovo u imenu. Ako se tu neko nekad i ljubio, svejedno je. Što je Zlatar Zlatar, ne znam. A ni Zlatrgovina, naselje iznad Orašja, mi se ne sviđa. Ako se tu nekad trgovalo zlatom, nije trebalo dopustiti jeziku da iz zlata pređe u zlo, mada sumnjam. Zlatare su uvijek u centru grada. Vrtaljica je tu, skoro u gradu, k’o francuzica na glavi dede kojeg trenutno promatram dok žuri u dječiji dispanzer preko puta mene. Ko zna kojim poslom? 20

Mislio sam nekad da je Vrtaljica dobila ime po nekoj djevojci vrtirepci što je zamicala uz to brdašce za svojim ovcama ili kozama. No, nije. Polje ispod nje koje danas čini naselje Trešanicu pripadalo je izvjesnom Ahmedu Tajici kao i to brdo. Pa od Vrha Tajice došlo do Vrtaljice. Jezik je neumoljiv. Skratiće te čim izgubiš na značaju. I što je ko dužeg jezika, to te više krati. Takav je zakon u čaršiji. Čaršiji koja će uvijek biti moja a ja nikad potpuno njen. “Došlo” sam i “ošlo”, ako Bog da. Jer nit’ sam u čaršiji rođen a nit’ ću u njoj, bude li hajra i reda očekivanog završiti. Rodno selo, s godinama u koje starim, biva sve ljepše i sve više mami moje uzdahe. Konjic ima svoju Musalu. Tu odlaze Konjičani, oni rođeni i oni nerođeni koji se ne mogu vratit tamo gdje su rođeni. Moja Dubovina na desnoj obali Neretve, tridesetak kilometara uzvodno, još ima poprilično slobodnih mjesta da primi sve naše seljane nakon privremenih dunjalučkih boravaka na njihovo vječno počivalište. Harem je nekad bio zarastao u dubovinu jer je po mišljenju uzoritog pravnika Ebu Hanife grehota sjeći šumu na haremu. Onda je neko pročitao objašnjenje da to pravilo važi za pustinjske predjele gdje šuma čuva 21

mezare da ih vjetar ne opuše te je, kako u nas nema tih problema, izvršena sječa svih stabala. Harem smo i dalje, odmilja, zvali Dubovinom. Vako, zimi, Neretvi treba tri sata da se iz mog kraja spusti do grada. Ako je vjerovati da se kreće jednako brzo kako se po njoj kreće gumeni vojnički čamac kojim sam se jednom u ova doba spuštao. Ako ima neka druga matematika, prijatelj Benjamin, profesor matematike u srednjoj školi, koji jutros ili nema prvog časa ili kasni, bolje bi to izračunao… Biće da nema prvog časa, sumnjam da bi se on, tačan i pedantan kakvog ga znam, ovako lagano penjao uz Ćupriju da kasni. Na Ćupriji nema zagledanih u vodu. Il’ se nema šta vidjeti, il’ je još rano, il’ je samo hladno. Ne znam. Grijalica iza mojih leđa osvaja moj dah. Staklo se raskravilo i da sam ga jučer lijepo očistio sad bih jedva vidio da je tu. Ovako imam trunjav pogled i želju da kakva žena, što joj je zadovoljstvo zabadava čistiti tuđe prozore, bahne i kaže: “Odmaknider se, Boga ti, da to malo mahnem!” Moj prvi korak na putu ka skromnosti bio je vjerovanje kako u svim poslovima na koje pomislim ima neko kome je to mačiji kašalj za uraditi. 22

Konjička ćuprija i Most na Žepi, bezbeli i bez mojih misli imaju neke sličnosti. Ali eto, ja sinoć čitao Andrića i sad kontam kako bi valjalo da se poslije Zuke u ovom gradu rodio novi Zuko, pa da iz čistog hodoljublja napravi kakav dobar, po mjeri naše Ćuprije, lijep zapis, i o njoj i o nama. A možda nama i ne treba Zuko, možda nam treba Andrić? Tražim u prolaznicima priliku koja liči na pisca. Možda baš Ivu Andrića, ili neki ekvivalent! Mog’o bi imenom i prezimenom poslužiti moj amidža, ima sličnosti između Ibro Bajić i Ivo Andrić, samo što moj amidža ne žuri preko Ćuprije u biblioteku nego kod Zgodića po autodijelove. Autolimare ne proglašavaju nobelovcima. I još se, sad za sad, niko zbog tog ne buni i ne smatra to diskriminacijom. Gledam, nišanim, ciljam, tražim. Veliki i mali, sretni i nesretni, tužni i dužni, zadovoljni i namrgođeni, prolaze Konjičani preko Konjičke ćuprije. Autolimari su mnogo traženiji od pisaca! Brzo se živi još brže zaboravlja. Ovom gradu treba dobar pisac. Toliko je tema koje treba zabilježiti. Toliko je dana kojima treba rodni list ispisati, toponima, događaja… toliko je Konjica i geografski u širinu i

historijski udubinu da ovo malo nas što pišemo ne može to sve pohvatat. Fali nam 5-6 velikih knjiga: Na Neretvi ćuprija, Konjička hronika, Konjička avlija, Zapisi o Konjicu, Ali paša Konjičanin, Konjičanka, žena koje nema? Jutro se već priklonilo zaboravu, a podne na lakat primaklo. Poneko napravio pauzu na poslu, izlazi neogrnut do prve trgovine, po kiflu, paštetu, jogurt... Moja misao i moje slovo ne može stići vrijeme. Ono uvijek bježi. Što brže gledamo i brže mislimo ono se usitnjava i brže sipi. Vrijeme? Dan i noć? Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena. Uskoro će i podne. Pobožni i revnosni poći će prema džamijama. Pjesnici i pisci prema kafanama oko Ćuprije. Rijetki od njih i tamo i ‘vamo. Svjesni da se ne može živjeti ni od same religije ni od same umjetnosti.

Spas je u sredini, ali ipak ne možemo svi raditi u biblioteci stoga bi red bio da šutim na tu temu. Svaki put presijeca neka rijeka. Na svakoj obali ćuprija čeka. I na onoj, velikoj, najvećoj, što iza života i iza smrti je. Tanja od dlake a oštrija od sablje. Sirat ćuprija! I ništa ne znači ako za života pređemo sve zemaljske ćuprije panemo li s ove posljednje. Ustajem, protežem se, smićujem isundane misli u džep pamćenja. Gledam po knjigama i prije nego što nogom kročim pomislih: Sam život šta li je ako ćuprija nije?

ISPUNJALJKA Nemoj više progovoriti ni riječ. Razmakni zavjese i pusti sunce da zađe u ovu odaju. Nek prsti njegovi spuste se na hladne zidove. Nesigurne kuće paukove nek zaiskre srebrom i nemir pod uzglavljem prošle noći sanjan nek nestane. Tu negdje pod prozorom tanka je nit koju svi moramo preći da bi se snovi zagrlili s javom, da bi se život u jedno klupko smotao. Tu negdje na ulici čeka te prolaznik da se u njemu ugledaš. U njemu negdje čuči priča koja čeka da je napišeš, ruža što sanja da će biti ubrana prije nego mirisa nestane, prije nego latice crvene uvehnu. Čeka te trud što nagrađuje zadovoljstvom, napor što uzvraća osmijehom, trag što svjedoči ti postojanje i čin što porađa svrhovitu nadu i u tvoje danas i u tvoje sutra. Čeka te lijepa riječ o tebi što traži da je podržiš. Lijepo mišljenje što čeka da ga potvrdiš i laž poneka da je otrpiš i kao čistu laž otpremiš u zaborav. Čekaju te oči što rado te vide, one što smislit’ te ne mogu i one što onako si im za popunit’ pogled. Čeka te ispunjaljka novog dana spremna da bude popunjena. Negdje ćeš znati vodoravno, negdje okomito, a negdje ćeš pitati drugog za rješenje. Grad na rijeci Neretvi, pet slova, drugo O, zadnje C? 27

Kraj Neretve čeka te topola. Pod njom ćeš se sjetiti da si čovjek. Sjetit ćeš se da bi po etimologiji te staroslavenske riječi trebao da siđeš, jal se popneš na nju, jer ČELO VIJEK si – biće nastalo kroz vijekove, kroz vrijeme. Proći će ti glavom davno naučena lekcija o Darvinovoj teoriji po kojoj su ti preci nastali od majmuna. Neće ti se svidjeti to značenje pa ćeš skrenuti pogled ka Čaršijskoj džamiji i sjetit’ se da si INSAN, biće koje zaboravlja, al' ni tu nećeš stati, sjetit ćeš se da te isti taj maternji jezik tvoje duhovnosti zove i REDŽUL – biće što ponosno hoda na dvije noge. Pa ćeš se ponosno i uspravno uspet’ uz kamenu ćupriju, bacit u modru Neretvu jedan pogled, kao kovanicu u kakvu fontanu želja i preći na drugu stranu tačno pod Novalića kulu. Tu ćeš skrenuti lijevo, ispod Repovačke džamije kroz glavnu ulicu. Ući ćeš u pekaru i uzeti pecivo od šest slova, treće H, zadnje A. U slastičarni Oazi naručiti jednu slatku k'o ti i kratku k'o ja. Sjetit ćeš se da je krajem maja 1463. godine kroz Konjic prošao daleko poznati Sultan Fatih i zapitat’ se pada li to na um uposleniku Turkish ziraat banke koji na drugoj strani ulice objašnjava nešto zaštitaru Adnanu koji ga sluša mirna lica i nasmijanih očiju. Tu negdje sa posljednjim srkom kafe postaješ dio društva, preuzimaš na sebe breme svojih obaveza. Ustaješ, plaćaš kafu i 28

zaputiš se dalje kroz Titovu ulicu do Električnog da platiš što tamu večeri uništavaš svjetlom sijalice, pa do Pošte da platiš za sve razgovore koje nisi vodio oči u oči, i daš zekjat na gledanje TV-a i one ljepote sinoć dok je Džeko objašnjavao skepticima zašto je fudbal lijep za pogledati. Na izlazu se prepipaš po džepovima, udahneš dva puta miris ćevapa od Hajduka i Maksumića naručiš pet u pola, taman za početak dana. Vraćaš se drugim putem, preko najstarijeg novog mosta u gradu, kraj spomenika, uz Vardu i niz Vardu. Kod Asa zastaneš s pomišlju da bi legla još jedna kafa, a onda se ipak opredijeliš za uobičajenu varijantu kod Gedže. Piješ i ne progovaraš ni riječi. Puštaš da ti sunce udara u oči i na trenutak zamišljaš da su oči pored svega što jesu još i solarni senzori putem kojih griješ svoju dušu. Čekaš nekog sa dobrom pričom, da ovu svoju ostaviš za sutra, da poslušaš rahmetli nenu i njene savjete o tom kako ne valja odmah sve potrošiti, kako treba znat’ zapeuzit. Uskoro se otvaraju vrata i na njima pomalja poznat lik, lokalna Al-Jezeera s najnovijim vijestima. Ćuliš uši a priča teče:

Sinoć je Konjičanin, prvo slovo M, peto R, rekao izvjesnom Mostarcu, prvo slovo Ć– zadnje L, da je Konjička ćuprija pet puta ljepša od Mostarske. Na negodovanje ovog drugog M…R je samo odmahnuo rukom i rekao: “Prebroj lukove!” Na primjedbu Mostarca da se miris čuva u malim bocama samo je namignuo konobaru da im donese još jednu kafu.

JUTARNJA ŠETNJA GRADOM Gradom tiho, pognutih glava hodaju uživaoci kredita i njihovi žiranti. Zaljubljeni i razljubljeni. Sretni i tužni. Oni sretni što uvijek su sretni, i oni tužni što samo tužni su sretni. Hodaju zaposleni i nezaposleni. Umišljeni i zamišljeni. Odmjereni i zamjereni. Umorni i odmorni. Jaki i slabi. Ugodno i neugodno popunjeni. Mršavi. Obučeni i nedoobučeni. Kosati i ćelavi. Zdravi i bolesni. Zapitani i nezapitani. Oni što jedva čekaju i oni što Boga mole da ne dočekaju. Načitani i pročitani. Upućeni i neupućeni. Promućurni, mudri, iskreni, lukavi i naivni. Zagledani u Neretvu i oni što uvijek zagledani su preda se. Poštivaoci djela Josipa Broza Tita sa Trga državnosti Alija Izetbegović podozrivo gledaju poštivaoce Alije Izetbegovića u Ulici maršala Tita. Sirotinja na trgu se gozbi krčmenjem prošlosti gladnim ustima sadašnjice. Iz parka na Vardi ih gledaju otuđeni stećci bogumila, tek izlistala trava i dvoje zaljubljenih. Kamena ćuprija češe Neretvom amputiranu petu prošlosti, traži plićak i malo sunca da uživa u novoj protezi. Vrabac s Vrtaljice sletio na njenu kulu da se baci u mutne vode 32

tužan zbog nesretne ljubavi. Njegov epski čin kvare ptice kreštalice ispod pijace naguravajući se oko komada Repovačkog sira. Djevojka na podzidu pod Srednjoškolskim centrom, golih leđa, zaboravila da je ikad imala nenu, a kamoli da joj je nena imala išijas. Imaćeš ih kad vunom umotavat, iz iskustva stečenog na sopstvenoj grešci, govorim joj u mislima. Malo dalje, pite ispod sača i pizze iz mikrovalne, penzioneri šetači i mlađa žena s pogledom “old love srce para”.

NOMAD1 Konjic je začudna čaršija. Možda i treba da bude začudna jer je čaršija. Ovo je čaršija kao što sam ja čoban. Da čaršija nije čobanu začudna ne bi ni mogla da se zove čaršija. Ja sam pomalo i vojnik, a i vojniku čaršija treba da je začudna, jer urijetko mu je prirodno stanište. Vojnik i čoban su bliže jedan drugom. I jedan i drugi čuvaju. I jedan i drugi žive od onog što čuvaju. Čoban čuva hajvan od vuka, a onda kad sam ogladni uzme od svog stada. I vojnik tako. Bitna je mjera. Čoban i vojnik uzimaju koliko im treba, vuk nema mjere. Konjic je čaršija i ima Čaršijsku džamiju. Ima i Sarajevo čaršijsku džamiju. Vjerovatno svaka čaršija ima neku svoju čaršijsku džamiju. Konjička Čaršijska džamija pokrivena je limom. I ispred nje na pristojnoj udaljenosti stoji isto tako limena ploča s natpisom NACIONALNI SPOMENIK. Da nije munare uz nju podsjećala bi na kuću kakva 1

Nomadima (grčki nomás, mjesto ispaše) se nazivaju ljudi i društva koji zbog kulturoloških, gospodarskih ili svjetonazorskih razloga nisu prihvatili sjedilački način života. 34

imućna bjelašničkog seljaka što je svoj prilično prostran dom utegao limenim krovom da se zaštiti od velikih snjegova, vjetrova i mraznih zima što oštrim zubima nagrizaju nezaštićene podlačke na krovu i za jedno desetljeće ih smrve do frgova. Konjic je čaršija koja se ne može gledati kroz svoju Čaršijsku džamiju. Puno je ljepša od nje. Tek kad kročiš nogom između vratnica njene sofe, izuješ obuću i uđeš u kvadratnu osnovu njene unutrašnjosti dočeka te onaj mir džamijski. Ni on nije posljedica unutrašnjeg izgleda prostora u koji si zakoračio, nego više topla dodira nebrojanih sedždi i zikrova izgovorenih tu kroz više od četiri stotine godina njenog postojanja. Svetost vremena unutar jednostavnog prostora. Mihrab od sedre pred tobom, bez dekoracije. Lijevo i desno prozori s demirima. Niski da, mrazom još neizjedena trava proviruje u donjim djelovima. Minber od iste sedre s kvadratičnim pločama umetnutim u svoja ležišta. Kao da je majstor sve pripremio za završni dodir i otišao negdje. Otišao i zaboravio se vratiti. Nema kupole, samo u četverostrešnom krovu upupčena drvena osnova bez ukrasa, tu i tamo išarana bremenom nedavnog vakta u vidu tragova gelera. 35

Jesu li široki zidovi iz vremena Junuzačauša za kog tradicija kaže da je sagradio ovu džamiju davne 1574. godine, ili iz vremena izvjesnog Ibrahima čije se ime spominje u tarihu na ulazu u džamiju, kao ime njenog obnovitelja iz 1620. godine, teško je reći. Koliko je puta gubila krov, i kad je neko odlučio da prvotno pločama kamenim pokrivenu džamiju pokuje ovim čudnim limom ne znam sa sigurnošću. I ne pitam. Radije bih pitao razmišlja li iko da ovu dugu privremenost zamijeni njenom izvornošću. Kraj kamene ćuprije i niza, kamenim pločama pokrivenih dućana, njen krov izgleda k’o čudan šator kojeg je neko razapeo na dan-dva pa otišao zaboravljajući ga sapet. Čoban kad odluči duže ostat’ na nekoj ispaši sagradi toraricu. Malu kućicu na drvenim gredam odignutu od zemlje toliko da mu se kerovi pod nju mogu zavuć’, a on gore, iznad, na škrtoj slamarici smjestiti u ležećem položaju s torbom k’o uzglavljem.Vojnik će na svakom dužem zadržavanju iskopati rov. Čaršijski čovjek će gledati da bude blizu vode. Preko vode će sagraditi most da mu čoban može doć’, stoku dotjerat’ a da i on po potrebi preko njeg’ može pobjeći pomoli li se kakva čudna vojska. 36

S obje strane Konjičke ćuprije su džamije. Ova na drugoj obali koju svojataju Repovčani iz podlisinskog sela Repovci, za razliku od Čaršijske, uklopljena je u okolicu kao da nije ljudskom rukom građen objekat, nego više, kao da je kakvom evliji iz neušivene postave ispalo džamijsko sjeme pa se primilo i u prelijepu džamiju izraslo. Možda je evlija u nekoj žurbi ili njemu znanoj potrebi imao izvraćenu haljinku pa je tako i ova džamija izrasla s munarom na lijevoj strani. Konjičani vole mistificirati stvari. Nije to ni čudo. Svuda oko grada, što kao kakav klin drži mnoštvo brda i brdašaca da se ne stisnu u jedno, tragovi su drevni. Pa s Repovice gleda svetište boga Mitrasa, iz doline Seončice tihi šapat dobrih krstjana bogumila, toliko dobrih da ih je i papski Rim mor’o zubom kušati, a iz kanjona Rakitnice mudrom i presvijetlom muftiji hercegovačkom stiže haber o ljudima što abdest uzimaju i molitvu obavljaju, a da opanaka ne skidaju. -Ja sam ih, mudri i učeni muftija, doveo do opanaka a kog na mjesto mene pošalješ zaduži ga da im ih skine!- piše u odbranu svoju od ovog habera imam toga kraja.

I tako, nekako, diše ova čaršija. Uvijek u prolaz-nosti, čekanju, s hiljadu i jednom nezavršenošću, s hiljadu i jednom početošću, a opet s hiljadu ljepota i onom jednom uvijek u izgradnji. Na toploj zemlji hercegovačkoj, mraz bosanski popao, kamen od njeg’ raspučio, gredu na sebi pomjerio, greda u Neretvu umočena petsto godina da traje ako se Neretva ljeti ne usuče, ne osekne i ćelopeku je ne izloži. Ispod svih ovih kamenja i greda još uvijek gnjili bogumilski duh. Svaka carevina kalem utisnula, svakoj carevini mladicu dao, svakoj vojsci po jednu mladost, svakoj hajdučiji po deset djevojaka, svakom trajanju prolaznost... A možda je to zbog Neretve. Iako je ovu rijeku u nedavnom vremenu čovjek iznad Jablanice ušančio, primirio, u jezero pretvorio, kroz Konjic ona još uvijek protiče. Onaj konjić iz priče o postanku grada kao da još uvijek nerastovaren stoji i čeka da mu neko potegne povodac i krene dalje... Možda je to sve i moj privid. Vjetar života ponekad natjera suzu u oku i ona zamagli pogled. Ne škaklji li me u stavri onaj iskonski zov nomada dok gledajući 38

limeni pokrov Čaršijske džamije želi da me priprema za nešto što možda uskoro slijedi... Biće da je ovdje sve na svom mjestu, samo bih ja trebao poći, otisnut se u neku novu priču, ispisati neki novi trag…

ODAVDE DO PRUSCA Postoji granica do koje sudbina dopušta da živimo u zabludi misli da je mi krojimo il' da se igramo sa njom. I tad, kad se ta granica pređe, ona mudrošću Onog koji je propisuje određuje mjesta i vrijeme, okreće noge i pokreće čovjeka tamo gdje treba da ode, da dođe, a pri tom nam ruke ostanu slobodne da vučemo zamišljene, često i stvarne kočnice voza, da se nadamo da će se u noći pojaviti iskrice koje točkovi vagona trenjem od šine proizvode pri kočenju. I nikad do kraja ne shvatimo gdje je granica njene moći, a gdje smo mi. Tek, osjetimo je i ma kojom školom života, ma kojom filozofijom i životnim iskustvom pokušavali da je odlijepimo iz svojih misli, ona ostaje, kao što ostaje strah, kao što ostaje nada, kao što ostaje život kroz naše sjećanje i tragove koje smo otisnuli njime. I što su ti tragovi duži, to je nada jača, strah veći a sudbina bliža. Pitanje zašto? S tančanjem života sve se teže odbacuje iz misli. Kuda idemo? S kim idemo? Zar je moguće da smo sanjali krivo? Čovjek više bježi od pitanja nego li se boji samih odgovora. 41

Traži se mirenje sa sudbinom. Traži se kompromis, sporazum, nekad čak i kapitulacija no, sudbina jedino odgovara da je tu, ni kako, ni gdje, ni zašto ni zbog čega. Negdje na Istoku u zametenim proplancima Tibeta neki mudraci zamrzlih brada kažu da su našli kompromis. Južnije od njih svi puti sudbine stanu pred kravom zaleglom na putu... ovamo, bliže nama, pod desnim krilom išraka, mudri Suhravaradi otiskuje misli, Hafiz razbija krčag straha oko onih što su istinu k’o povez oko očiju stavili, pa nit’ povez vide niti drugo išta... Na stijeni iznad prusca Ajvaz dedo izuo opanke i abdest uzima. Gleda u izmaglici rane zore, obrise dragog mjesta, bez trunke tuge razmišlja kako to nije centar kosmosa, ni centar svijeta, ni centar Bosne njegove, al’ smiren abdesti tijelo svoje svjestan da hram je njega i u tom hramu centar bića njegova... Ovdje, uz Neretvu, klepeću drveni kapci na prozoru Mujagine Hajre, kroz sokak se promeće dugonoga sjenka njenog đuvegije, kršnog Hasana koji ni o sebi ni o sudbini ne zna mnogo. I jedno i drugo njemu je njegova Hajra. Otisno se sahat ranije na konju iz kule na Črešnjevu, kraj džamije na desnoj obali ga privez’o i Bogu na emanet ostavio, sazuo čizme i čakšire, vodu hladnu pregazio, kod 42

jakom sagrađene džamije, na drugoj strani Fatihu joj vakifu proučio i u sokak pun želje zamak’o. Ajvaz dedo je tražio i Bog je ispunio. Raspukla se stijena, potekao odgovor... Mujagina Hajra vrnjosila2 se na vodu. Strah je bilo i na Hasanovim leđima preko nje preći. Hasan molio, Hasan kumio, Hasan joj se kleo da ubrusi te noći, a on će joj kasnije kamenu kulu sagraditi. Jel’ ubrusila, ne znam, jel’ priča istinita, ne znam. Nadošla mi tak’a, ovdje pod lipom, u hladu junskom dok čekah jaciju. Most je sagrađen, zašto ne vjerovat’ i da je Hajra ubrusila!

Za eventualne nepoznate riječi obratit se kojem starijem Konjičaninu. Najbolje bahnut poslije ikindije na Ćupriju i zateći ga, jả pred podne pred Repovačku džamiju. 2

OČAJAVANJE Poželio sam promjenu. U trenutku. Umjesto klika na drugo dugme caffe-aparata pritisnuo sam treće, okrenuo se, potražio u ormariću crvenu čašu, sageo se u pretinac za čajeve, odabrao zeleni i vratio se do aparata. Crvena čaša i zeleni čaj? Podsvijest se itekako zna šaliti. Vruć mlaz vode i pare ispunjaju čašu. U crvenoj čaši ne mogu vidjeti je li zeleni čaj zaista zelen, al’ miris mu je jak, teče voda iza zuba. Okus fantastičan. Bolji od kafe. Pripaljujem cigaretu. Uvijek zapalim kad mi je fino. Zeleni čaj je tako “moćno” ime. Da je samo zelen povezao bih to s nezrelošću, al’ pošto je tu i čaj, onda me ispunja nacionalno. Bošnjak pije zeleni čaj. Bošnjak ima zelenu zastavu. Bošnjak je musliman koji voli zelenu boju. Zelena boja u pustinjskom Istoku odakle je došao haber Bošnjakove vjere ukazuje na oazu, oaza na sigurnost, vodu, predah, raj. Zelena boja istoka je vedra zelena, baš kao omot zelenog čaja koji pijem. Bošnjakova zelena boja danas međutim nije više vedra. Tamna je. Tamna je k’o korice Gadafijeve Zelene knjige koju su nam godine hiljadu devetsto devedeset i prve dijelili džabe po školskim učionicama. 45

Ugnjila zelena. Slijed misli me vodi u behut istih. Pripaljujem drugu cigaretu a da nisam ispušio ni prvu. Sad moram biti obazriv. Uđe li mi supruga, a očekujem je, bit’ ću krajnje sumnjiv. Dvije cigarete u pepeljari!? Sreća što zeleni čaj ne ostavlja zeleni trag na žutom filteru cigarete. To bi bilo još sumnjivije. Inače ja rijetko pijem čaj, zeleni čaj pijem još rjeđe. Filter kesica na dnu šolje skupljena k’o koža ostarjela insana. Kašika naslonjena na nju čini pogled još mučnijim. Odmičem se i gledam šolju. Crvena je. Možda sam trebao napravit voćni čaj. Ne znam kako, ali voćni čaj uvijek na kraju ispadne crven. Crvena je jaka boja. Koliko god je ima lahko prevlada. Žao mi što se odmah na početku nisam sjetio druga Sejfe. On je uzoriti član jedne partije. Nosi crvenu kravatu sa žutim natpisom svoje stranke i ponosno svakog petka ide u džamiju. On je crven okolo, zelen unutra i kao insan miriše ljudstvom i poštenjem. Baš kao ovaj zeleni čaj. Da sam ga se sjetio mogao sam napisati dobar politički tekst. Idući put ću uzet zelenu čašu i napraviti voćni čaj. Neću ga 46

šećeriti da potpuniji.

doživljaj

inspiracije

bude

Crvena šolja na sebi ima sitnu bijelu pahuljicu koja me podsjeti na snijeg i Djeda Mraza. Djeda Mraz ima bijelu bradu. Drevna mudrost kaže da čovjek koji ne dobije sijede do četrdesete nema ni mudrosti. Otpečujem okovratnik majice i gledam sijede malje na prsima. Ako sijede na glavi u kojoj je mozak znače mudrost, smijem li zaključiti da ja, pošto imam sijede po grudima, a u njima je srce, posjedujem neku duhovnu mudrost ili je to tek igra gena, ne daj Bože kakva bolest ili nešto treće. Dobro je što sam danas odabrao zeleni čaj. Čitao sam da je zdrav. Trebao bih češće da njime zamjenjujem kafu. Možda bi i moja krv bila crvenija, tijelo vitalnije, a Djeda Mraz više ličio na stabljiku čaja. Ponovo prinosim šolju i gledam smežuranu kesicu. Ako naspem još vruće vode, malo zašećerim, hoće li doživljaj biti iole sličan onom prvom? Klikam na google-u u potrazi za slikom i na osnovu ponuđenog zaključujem da je zeleni čaj zaista zelen kad se nađe u prozirnoj čaši. Bezbojni čajevi, a tu prvenstveno spadaju slabi čajevi, lohotni, što bi rekli, poprimaju boju posude u koju se uspu. 47

KAD SAKIB UMRE Padala je kiša. Nekoliko dana skoro neprekidno. Onda je s kišom počeo da pada i snijeg. Kiša je jenjavala a snijeg pojačavao. Drugi dan, nakon što je počeo padati, potpuno je prekrio sve. Krovove, bašče, puteve, ostavljajući samo mutnjikavu rijeku da sredinom grada teče bez njega na sebi. Onda je umro Sakib. Izjalovile su se njegove želje i ostvarila njegova mišljenja. Želio je da umre ljeti, da mu dženaza bude u sunčanom ljetnjem danu iza ikindije, da ljudi, noseći njegov tabut uživaju u ugodnom borovom hladu od džamije do harema. Mislio je da mu se ta želja kao i mnoge druge u životu neće ispuniti i da će umrijeti zimi, po snijegu i hladnoći i da će ga ispratiti na drugi svijet samo oni što su s njim krvlju vezani i ožiljcima iste sudbine obrezani. Oni kojima bljuzgavica neće smetati da progaze svoj strah i proprte malo sopstvenim nadama. Zbunjeni i uplašeni što u njemu živom vidješe razboritog i hrabrog. Učeni s krhkim znanjem i diplomama što njegov će im zadnji ispraćaj biti još jedna prilika da pokažu da su i učeni i s diplomama, kojima će bljuzga koju gaze biti dostatna za dokaz kako o krhkosti znanja 49

njihova nema niti govora. Priučeni bez diploma što će udahnuti tu zadnju priliku da daju značaj znanju naspram titule i potklocaju svoje poljuljane misli i o sebi i o društvu oko njih. Mladići koji mirišu starost i ne misle kroz život proći kao sjenke. Otkriveni i skriveni pjesnici i pisci koji će očekivati da iz snježnih oblaka prhne njegova inspiracija i zapadne baš njih. Samci uplašeni sopstvenih pustih dženaza koji će tiskajući se sa ostalim podgrijavati nadu da neće biti kako se plaše. Šačica onih koji su ga se za života bojali da se uvjere da je zaista pokopan. Šačica onih koji su ga za života voljeli da još jednom promisle jel’ umro zadovoljan i sretan ili ozbiljan i tužan. Njegovi sinovi, što tek će s proljećem shvatiti da ga zaista više nema. S prozora koji gledaju na harem, iza navučenih stora, žene i djevojke koje nikad do kraja nisu otresle nadu da će jednom bahnuti i u njihove zagrljaje kao što je tako lahko bahnuo u njihova srca. Ribolovci, jer se neskriveno divio svakom njihovom ulovu i vjerovao svakoj njihovoj priči. Lovci, jer niko nije umio mašit’ kao on. Ispred svih njih ići će kolona bijelih ahmedija sa strahom da će ga neko prozvati 50

evlijom, il’ nadom da će, desi li se to, u nekom od njih vidjeti njegova nasljednika. I desilo se kako je Sakib mislio. Kao što se uglavnom i dešavalo kako je on mislio, tamo gdje mislio i glavu kojom je mislio nos’o. Dženaza bi zimi, po snijegu, iza ikindije. Grad zastade. I snijeg presta padati. Kroz rupu na oblacima, što se ukaza negdje iza Prenja, prst sunca uprije na musalu za klanjanje. Žamor utiša. Usne počeše učit’ zikrove, a nekoliko posebno osjetljivih ljudi naježi se na tu pojavu. Oni što su ga se bojali ustuknuše unatrag kroz poredane safove. Pobojaše se da će ustati. Efendije zastadoše. Bi im odjednom pomalo neobično da neko od njih predvodi dženazu. Počeše pogledima prebirati jedni druge a onda u masi naroda iza sebe tražiti kakvu veću ahmediju, čalmu, turban. Nekog odozgor ko će sve to smjestiti na svoje mjesto. Onda opet poče padati snijeg, a onaj prst sunca jednako sijaše. Pahulje izgledaše kao meleki što s nebesa padaju na Sakibov tabut. Osvrćanje među ahemdijama se pojača. Osvrtali su se i ljudi u safovima vidjevši njih naprijed. U desetom safu osvrtali su se da vide ima li muftije, oni u dvadesetom 51

govorili su da se reis čeka. Oni na kraju objašnjavali su međusobno da avion s nekim velikim muftijom nije mogao sletjeti zbog magle u Sarajevu pa se sad čeka ko će ga zamijeniti. -Šta se čeka?- upita plašljivo jedan od onih što su ga se bojali. -Vakat je.- doda jedan od pjesnika, koji se prepade da će se ona rupa u oblacima stisnuit i čarolije nestati. Hodže se pogledaše. -Je li ikog oporučio? - upita dežurni imam kao da se pravda. Niko se ne javi. -Ima li neko od rodbine da bi želio klanjati dženazu? Niko se ne javi. -Onda ću ja - reče tiho, ni sam sebi ne vjerujući. Zanijetili su dženazu odraslom mušku. Isto kao i svakom odraslom mušku kojem su je klanjali. Našem Sakibu dodadoše neki u nijjetu, ne mogavši ga ni na taj dan spustiti u običan svijet. Četiri tekbira, selam i dođe trenutak da imam upita: Braćo, hoćemo li mu halalit!? 52

No, spetlja se u uvodnim rečenicama, pa da izgladi spetlja se još više. Sve ponavlja ajete i hadise, a strah mu puže uz leđa. Oni u srednjim safovima ne izdržaše, čim on spomenu hadis koji spominje halal oni glasno izustiše “halal olsum!” Za njima i ostali. -Halal olsum mu i od mene - reče na kraju dežurni imam, sretan da se to završi. Ponesoše ga kako se mejt i nosi, s ruke na ruku, a onda neko podiže ruke i naredni to primiše. Iz daleka je izgledalo kao da tabut lebdi iznad, u kolonu poredanih ljudi. -Rijetko se mogao sresti ‘vako hrabar čovjek - reče prvom do sebe Murat, tražeći štakom oslonac u snijegu. -Ja učenijeg čovjeka nisam sreo u životu reče profesor Hamid, kolegi pod kišobranom. -Osjetiće naš grad - prošaputa jedan od onih što je volio piti kahvu s njim. -Oni tamo u kaputima su stranci, došli su autom s plavim tablicama - dodade neko bacajući još jedan pogled na četiri stranca koja malo izdaljeg pratiše dženazu. Riječ se uplete u riječ. Ponegdje i šutnja u šutnju, suza u suzu. Išara se bjelina od 53

džamije do harema s bezmalo hiljadu tragova. U tabutu leži Sakib. Nad tabutom , njegova duša. Smirena ili nesmirena. Ko će znat’? Oblaci su se ponovo svili, sunca nema pa se čini da je već pao akšam. Snijeg pokriva tragove, samo na haremu mokra crna humka ne da snijegu da se primi na njoj. Jedna žena je došla kasnije. Mnogo kasnije. Spustila buket cvijeća i ostala podugo, do pravog mraka, šćućurena iza susjednog bašluka. -Ako je vidiš - reče mi nekoliko dana ranije pitajući bil’ ga gasulio kad umre. -Priđi joj i reci da jesam! Ne znam jel’ mu to bila želja ili mišljenje. Znam da sam ga prenio.

POSJETA RODNOM KRAJU Ugazih u polje djetinjstva, dopustih rosi da mi nakvasi cipele zrelosti i mirisi sjećanja pomiješaju se s tim trenom. Bez tjeskobe, miris na miris, k’o znak da kolijevka zavičaja jednako miriše samo je dubina grudi dobila na želji a izgubila na prostranstvu. Po osušenim panjevima, zaraslim stazama i protruhlim plotovima brojim promjene. Divan znak da ljepota ne treba žurbu, da priroda ne čupa obrve, a bijeli trag snijega jedini je ruž koji nanosi. Ne stidi se ožiljaka ljudskom rukom nanijetih, rasterećena poslušnošću stvorenog tek nudi ih činitelju da sam se postidi, ako obraza ima. Listovi žuti na pomrežganoj kori Neretve sklanjaju se pred glatkim tijelima pastrmki u njihovom popodnevnom lovu ispod žičare na Bijelom brdu. Nedostatak kondicije nadomješten željom upire tijelo u hodu ka rodnom selu dok pogled s Orlovićkih stijena otkida komade slatkog petit sjećanja. Ni krave, ni ovce, samo raj za lovce u izmršenoj travi zečijih nestašluka. 56

Među vlatima trave biljezi očeva, uklasana slova sriču imena, duhovni odrazi što brišu granice mrtvih i živih i topal dlan na hladnu bašluku našeg harema. Esselamu alejkum, Ja ejjuhel kabur! Na praznoj ledini sa zavežljajem nada k’o dužnik što bježi od pomisli na godine i veličinu rate mjerkam kvadrate gdje uteći ću zajedno s nadama, željama, planovima. Ako ne s ovim danas, onda s nekim novim sutra, jer čovjek dok živi uvijek se nada i koliko god od tog nadanog dočeka opet s nekim nedočekanim u mezar legne. U svijetu nesavršenstva uvijek će ostati nesavr-šenost i nesvršenost, a put ka potpunosti i ishodištu nadanom prolazi ispod ove haremske ledine. Moje selo, moja Župa, moja Neretva i moj tok...

KLOKINJAVO VRELO Ukoren sam, s pravom, da previše puta u pri pisanju koristim sintagmu “klokinjavo vrelo”. Onaj ko me ukorio napisao je to malim slovima, vidjevši u ovom “klokinjavo” pridjev. No Klokinjavo vrelo je ime izvora na padinama iza naše stare kuće u Banjici, povrh sela Ribari što se namrijestilo na desnoj obali rijeke Neretve iznad širokog polja, a ispod skoro okomitih Orlovićskih stijena, koje opasuju bezvodno krševito brdo Hum. To je prvo vrelo na koje ćete, spuštajući se s Huma selu, naići nakon sahatak hoda. Zadnje na kom ćete natočiti vode ako se penjete ka Humu. Neko je prije mog pamćenja sklonio drveno korito i izlio betonsko. Na betonskom koritu hvatala se žabokrečina i kad bi se kao djeca naginjali da pijemo vode koja je doticala iz jednostavne željezne cijevi i pri tom silom prilika očima bili uprti u dno korita ono nam je znalo izgledati i mnogo dublje i mnogo strašnije nego li je bilo. 58

Ja sam ga se prestao bojati tek kad sam to korito zatekao prazno i očišćeno. Vidio sam da nije dublje od mojih koljena i da u njemu ne živi nikakva velika žaba klokotuša. Mada vrelo jeste klokinjalo. Voda nije ravno-mijerno tekla nego bi kašljucala iz cijevi stalno oscilirajući jačinom. Desilo bi se da se sagnete, podmetnete ruku, prinesete usta na tanak mlaz, a onda iz cijevi gruhne jači mlaz i završi vam u njedrima, ili vas zagrca ugoneći vodu i na nos i na usta. Ne znam po kom pravilu, do tog su vrela, kad bi se išlo na Hum gdje smo prtljali sa stokom tokom ljeta, djeca išla na svojim nogama. Tu bi se punili bidoni vodom, pojio konj, umivalo lice i onda djeca stavljala konjima na ustrešanj. Jednom se naš Brđan plahno od najlon-kese i zbacio sa sebe i tovar i ustrešanj. Završio sam u kupinama koje su obilno rasle ispod puta gdje je ponirala voda koja bi se prelijevala iz korita i tekla kao mali potočić putem. Ne znam je li mi taj pad urezao kakav ožiljak na tijelo, događaj u pamćenje jeste. Kad bih pred jesen gonili na konjima sijeno s Huma volio sam mjeriti koliko koji konj može popiti. Korito je bilo široko da tri konja natovarena balama sijena mogu piti uporedo. I kad bi sva tri konja zajedno 59

počela piti vodu osvojila bi vrelo. Voda bi prestala da se prelijeva preko korita i skoro pedalj oseknula niz korito. Sam se nikad nisam dugo zadržavao u njegovoj blizini. Bojao sam se klokinjanja, imao strah da iza stijene koja se dizala povrh korita živi nekakva strašno velika žaba iz čijeg stomaka i teče sva ta voda, a bili su tu i vilini konjići za koje su stariji tvrdili da ne ujedaju i da nisu opasni, no meni su izgledali k’o neka mladunčad zmajeva i stalno sam se osvrtao u strahu čekajuć’ da se pojavi odrasli vilin konj. Uz viline konjiće bojao sam se i samih vila jer jasno sam čuo kad se pričalo kako je baš tu, pored Klokinjavog vrela stari Mujo M. čuo kolo, tapat igrača, njihovu vrisku, u po’ bijela dana a da ništa nije vidio. Toliko ga je uplašilo da se umjesto da produži prema selu vratio na Hum misleći kako je išao iz sela prema Humu a ne obratno. A Mujo M. je bio džin od čovjeka. Sam je konja sijenom tovario, jednom rukom podizo balu sijena “k’o od sale” ,a drugom pridržavo konope. A eto, i njeg’ takvog prepalo. Samo pijenje vode na Klokinjavom vrelu imalo je svoja pravila. Ako se išlo od sela prema Humu, budući da je vrelo dosta blizu sela, moglo se pit’ čim insan malo sjed’e, no 60

s Huma prema selu trebalo je dobro odmoriti, izdisati se i tek onda malo pinut’. Da voda ne prereže insana. Nekog đeda Đokina je prerezala. Vruć se vode napio i gotov. Tu ga našli na kamenu kraj vrela. Znao sam ponekad, dok još dobro nisam razabirao značenje svih riječi zamišljati napola prerezana čovjeka kako leži zavaljen na stijeni kraj korita. I uvijek sam vodu pio pomalo, kroz zube koji bi trnuli od njene hladnoće. Tu na vrelu bi se domaćini rješavali i starih ohromilih konja. Hvatali bi ih na planini, davali im dosta ječma da pozoblju, vodili sve do ovog vrela i onda puštali da se dobro napiju. Kažu da bi konj poživio taman koliko treba da se svede dalje u šumu kako ne bi, kad ugine, smrdio blizu puta. Samo sam jednom vidio kostur konja, dosta daleko od Klokinjavog vrela, ali sam pomislio da, il’ se nije dobro nazobo ječma il’ nije dobro pino vode pa je stig’o tako daleko. Klokinjavo vrelo nikad nije presušivalo. Za vrelih ljeta znalo bi utanjit’ i bit klokinjavije nego inače. Al’ nije presušivalo sve do pred ovaj zadnji rat. Tad je presušilo. Dedo je uzeo francuzicu s glave i gužv’o je među prstima. 61

-Ako je presušilo pred onaj rat ne mora značit da će i sad rat biti - više reda radi, jer joj je to dužnost, tješila ga ja nena. Ispalo je da je moralo. Rat je bio. I prošao. Na Hum se prestalo prtljati. No, kad god bi me uhvatila žeđ, bila ona tjelesna bilo duševna za svojim rodnim krajem i mojim djetinjstvom, ja bih se sjetio Klokinjavog vrela. Precizno oko čitaoca mojih zapisa izbrojalo je 48 mjesta u mojim pričama gdje ga spominjem. -Svako drugo vrelo ti je Klokinjavo! - reče mi. -Nije - velim. -Svako mi je Klokinjavo, samo nekad to zaboravim napisati. Ako ne smeta što konji nisu ječmali ječam kao što su nekad zobali zob, što bi smetalo da svako moje vrelo bude klokinjavo?

KUTIJA ZA ŠEĆER Jutros kao da je ruka Svemogućeg razmotala staru neninu kutiju za šećer i preslikala je na moj prozor. Kutija je u osnovi bila modra kao jutrošnje nebo. Na toj modrini otisnuta je bila slika nekoliko kuća iz kojih se povijaju tanki mlazevi dima, a iza njih linija polja, pa brdo ojesenjale šume, a u daljini bijeli vrhovi planina. U toj kutiji, prvotno namijenjenoj ko zna za šta, nena je, u kolibi na planini Hum gdje smo sa stokom prtljali s prvim proljećem, držala sitni šećer. Kutija je stajala na drvenim, sjekirom istesanim stalažama, odmah iznad kablića za surutku, lijevo od linije škipa na kojima se skorupio kajmak. Baš na mjestu, gdje je upirao moj pogled kada bi se ujutro budio. I kako sam ja na planinu isprtljavao ljeti, nakon školskog raspusta, slika sa kutije je svojim kasnojesenjim pejzažem izgledala kao nekakav unutrašnji kalendar. Kad se prilike na planini poklope sa tim na kutiji, slamarica će se uvijati u najlon, škipi preklapati jedan preko drugog i objesiti na žicu ispod greda da ih miši ne pročevrgaju. Sitne stvari će se kupiti i tovariti na konja, stoka potjerati ka selu, a koliba ostati da odolijeva snjegovima do idućeg proljeća. 63

Bilo bi to nekako u ovo doba, možda baš u ovom jutru. Ćusegija bi pretala vatru na ognjištu pažljivo pazeći da nijedna žiga ne ostane upaljena kao prijetnja koja bi, pod naletima vjetra koji je kroz podlačke na krovu uvijek nalazio način da bar jednu ruku uvuče u kolibu, mogla da probudi vatru i mogućnost da ta koliba plane i u plamenu, ne daj Bože, nestane. Sipam šećer u svoju šolju kafe. Gledam kroz prozor preko Prkanja, Prevlja ka Kiseru i Borašnici i sjećam se nenine kutije za šećer. Koliba na planini se srušila prije desetak godina. Vjerujem da se u gomili kamenja i sad može naći limena kutija s oslikanim prizorom dosta sličnim ovom koji ja sad gledam. Volim ova svoja sjećanja. Njima šećerim život koji žvim.

AKŠAM NA UHO MIRIŠE Ono što osjećaj i na njemu sazrela emocija podaruju ljudskom razumu, jednako je njegovoj krnjavosti i nemogućnosti da obuhvati potpunost. Kako pažljivom i znanom rukom optičara izrađena stakla naših naočara nadoknađuju minuse i pluseve u dioptriji, tako emocije i osjećaji služe čulima razuma da nadoknadi nepotpunost viđenog i osjetilnog koje je zbog vesvesa vesvesara spomenutih u muavezetejn uvijek prekriveno u nekoj mjeri koprenama. Da je zemlja kojim slučajem četvrtasta nudila bi znatno manje uglova gledanja i mogućnosti različitih a tačnih percepcija. No, zemlja je okrugla, svaka nova pozicija posmatranja, makar i za stepen pomjerena od prve, nudi novi ugao, otkriva novo područje. Pravi put svih zemaljskih oblina, krugova, ponavljanja vodi ka kocki. Ka Kabi, Hramu časnom sagrađenom u Meki. Ka građevini koja u pet pravaca pruža svoja lica, šestim držeći zemlju pod sobom. Okrećemo se njoj, pravimo krugove oko nje i podižemo poglede k nebu gdje nas, kad sa sve četiri strane svijeta pristignemo upućuje njeno peto lice. I dok nam šesto govori da od 65

zemlje smo, sa različitih strana njenih, ovo nebu okrenuto, kaže da, ma odakle došli, kako nismo mogli izbjeći zemaljsko postajanje tako nećemo ni nebesko. Razum raspoznaje i krug i kocku. Smijer i oblik. Potrebuje želju, nijjet i pomisao a skončaje u prihvatanju srca, kroz zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, prihvatanje ili odbacivanje. Objava nam kaže da razum ne može doseći do Gospodara, i svaki će se pogled skrhan sebi vratiti u tom nastojanju, no obuhvata Ga srce roba. Gledam, mislim, osjećam i volim.... Vidim, znam, prepuštam se i nadam... Konjic izdiše dan i udiše noć. Neretva ušuškana velom tame javlja se svojim žuborom i hukom. Mujezini glasom potvrđuju svoj uznositiji položaj od samih munara. Munare se u tami ne vide, no i kad vid zamre sluh i dalje nastavlja da živi. Zato je glas mujezina iznad vitkosti munara. No, opet, ko glas mujezina čuje doći će i munaru da vidi! Kad o nekom dobro čujemo ipak mu se u oči zagledamo da to provjerimo. Ako je neko fin postaće i čuven. Čuće se za nj ili će biti čuvan u sjećanju onih koji su mu ljepotu 66

ponijeli u sebi... i kad zemlja tjelesnost mu obuseni. Hiljade krugova, ajeta, duša koje se susretoše i poželješe zanosom iste ljubavi uvijek i iznova isto: da budu jedno! Ljudi vole jednostavnost. Odgovore sa Da ili Ne. Razum i osjećaji govore, ipak je malo onih koji umiju postaviti pitanja na koja bi ovakvi kratki odgovori bili dostatni. Oko mene stalaže, na stalažama hiljade knjiga, u knjigama hiljade riječi, definicija, smislova života. Među hiljadama knjiga jedna Knjiga u koju sumnje nemam. U njoj riječi o lijepoj riječi: “Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba kada Gospodar dozvoli-, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” 3 Ezan se završava. Ustajem i krećem prema džamiji. U Knjizi se kaže da ono što lijepu riječ Bogu uzdiže jeste lijepo djelo. 3

Ajeti iz časnog Kur’ana, poglavlje Ibrahim, 24-26 67

IME LJUBAVI Pisao sam o strahovima. Onim dječijim koji nas gone da upoznajemo svijet oko sebe, kako bi prestali da ga se plašimo. Pisao sam o čuđenju koje je nastajalo upoznavanjem tog svijeta. Pitao se Ko ga sazda tako veličanstvenog i kakav je tek ON kad toliko lijepo je ono što je stvorio? Pisao sam o ljudima, kruni stvorenog. Začudnom jedinstvu i različitosti koja svjetluca u svakom od nas kao nemirna površ’ vode pod imaginarnim prstima sunca. Putovao da vidim pute i staze, krajolike i oblike. Držao oči otvorene i usne u osmijeh razvučene... Začudnost je bila veća što se njena tajna više dokučivala, a ljudi draži i bliži što su godine potrage više tekle. Onda sam otkrio čaroliju tišine i pero je prestalo nizati slova. Ono samo, hartija i tinta u svom nepokretu tihovali su grijući me u naručju što ličilo je na iščekivanje. Mislio sam da to je kraj puta, da u tišini iz koje je pošao skončava um, kao što iz crne rađaju se i na posljetku u njoj nestaju sve boje. Trudio sam se čuti je, svjestan da ona mene čuje. Onda je pero ustalo, slova se skupila, na hartiji započe ples... Pišem o muzici, pišem o skladu hiljadu tišina, 69

pišem o tajanstvenom dodiru bez riječi, pišem o neispisivoj dubini pogleda, što zagledani jedan u drugi harfu srca pretvore u more ljubavi, okean ljubavi, svemir ljubavi i onim strahovima o kojima sam pisao, i onim začudnostima pred kojima sam zatečen stajao, i onim putima kojima sam gazio, i svim ljudima koje sam upoznao, i svim pitanjima koja sam postavio. i onoj tišini u kojoj sam nakon dobijenog odgovora skončavao… Pišem o istinama koje postojanju daju ime i jedini mogući odgovor!

PRIJATELJ Da su naši očevi bili isto tako dobri prijatelji kao i nas dvojica, ja sam saznao tek mjesecdva nakon dženaze Nerminovom babi. Znao sam da su se pazili, ali u kojoj mjeri ne. Nermin je o prijateljstvu naših očeva znao više jer je Bog dao da njegov otac živi duže pa je vjerovatno imao priliku da s njim nekad popriča i o tim temama. A nas dvojica smo se sprijateljili u mom četvrtom, a njegovom trećem razredu. Do četvrtog razreda ja sam pohađao školu u svom selu, a onda su je ukinuli i školski put se protegao četiri kilometra od kuće. Doduše tad nekad smo i mi uselili u novu kuću, al to je bilo neznatno skraćenje puta od nekih 500 metara. Na pola puta od kuće do škole bila je Nerminova kuća. No, suština sreće je mislim ipak bila u činjenici da nismo bili isti razred. Ja sam, po profilu, bio zadovoljan samo ako sam prvi i najbolji, a s njim u istom razredu to bi išlo jako teško. Uglavnom ono što sam ja bio u četvrtom on je bio u trećem. I imali smo zajedničku nastavu tu jednu godinu. Treći i četvrti razred vodila je Radica Jovanović moja učiteljica iz seoske škole, tako da mi taj prelazak nije teško pao. Trebalo je doduše 71

malo vremena da se ponovo postavim na svoje mjesto odlikaša, pošto je tu bilo od prije neke odlične djece, ali stvari su se brzo udesile. Uz odlikaša obično je išla i neka odlikašica i začudno je kako je slika trećeg razreda koji je sjedio u klupama do vrata bila slična našoj slici u četvrtom. Mislim da je Nermin bio zaljubljen u svoju odlikašicu, ili je bilo obratno, možda najprije obostrano, pa sam se tako i ja zaljubio u svoju. Njemu njegova a moja se zvala Dijana. I nije bilo obostrano. Bilo je jednostrano do jada. Šlepale su se njemu i druge, kako mi je govorio, ali ih je on otpiko, reče mi jednom na putu od škole do kuće. Ja sam onih 2 kilometra od njegove do svoje kuće razmišlj’o: Bože kako je pametan i kako samo barata s tim stranim riječima! Pokušavao sam da od pojma šlepanje auta, kojem sam poznavao značenje stvorim sliku onog što mi je Nermin govorio o šlepanju djevojaka. Imao je još jednu prednost. On je mogao da zamišlja da će oženit svoju simpatiju. Moja je bila katolkinja i mog’o sam samo bit’ zaljubljen u nju. Oba smo bili religiozni i redovno išli u mekteb. On je pokazivao interes ka politici a ja prema vjeri. Mislim da je na to utjecala 72

činjenica da su njegovi kupovali novine a moji samo Takvim. Odlično je znao geografiju i imao dosta šire znanje od mog. Ja, u suštini, nisam ni znao mnogo više nego li je ono što se učilo u školi. Išla mu je matematika i fizika, a mislim da nije imao ni tremu kao ja i redovno je na takmičenjima prolazio bolje od mene. No, nisam mu zavidio i iskreno sam se radovao njegovim uspjesima kao i on mojim. Iz osnovne škole ja sam probr’o hodžinski zanat, on gimnaziju. Tu smo se prestali aktivno družiti. Sreli bi se urijetko na autobuskoj stanici. Vjerovatno sam ga tušio svojim teološkim žarom ali to nikad nije pokazao. Bio je to blagi lom društva. Oni koji su nastavili školu u našem gradu ostali su skupa, ja sam izletio i predao se svom novom pozivu punim plućima. Izluđivao sam svoje kući, za ono malo dolazaka goneći ih na zajednički namaz, izrezujući svu golotinju iz amidžinih Venova, Asova i drugih novina koje je čitao. Kako sam to radio žmireći da, ne daj Bože, ne vidim što ne treba gledat’, znao je nastradait i sadržaj tv-programa ili raspored utakmica. 73

Na raspustu sam pokupio sve amidžine kasete Dragane Mirković i kod prijatelja na njih presnimio učenje Kur'ana. Kad je amidža došao s posla iz dalekog Iraka izrekao je niz pogrda na me i moju školu kad mu je iz zvučnika umjesto Dragane Abdus Samed počeo učiti suru Bekare. Babo je namirio štetu a ja sam post’o „simpatičan“ član naše familije s čvrstim uvjerenjem da je najljepša pjesma ikad otpjevana kasida koja počinje: Zašto suza u mom oku pitaš brate moj, poslušaj me pa ispitaj i ti život svoj... Stig’o je i rat i ja sam se svojski zauzeo da budem šehid. Uz sva moja očekivanja u životu to je nekako bio shvatljiv i najkraći put do vrhunca mojih htjenja. Armijski moralisti su to znali lijepo oblikovat’ tako da šuhve nije bilo. Drugu godinu rata u jedinicu je došao i Nermin. I opet smo bili prijatelji, s tim da je tad situacija bila izmijenjena u odnosu na onu iz trećeg-četvrtog razreda. Sad sam ja bio domaći u jedinici a on tek došao. No brzo se snašao i našao sebi društvo. Nismo bili u istoj četi pa nismo provodili mnogo vremena zajedno, ali kad bi se sastali, prijateljstvo je bilo neupitno, a mislim da smo se učvrstili i kao rodbina. Sramota je reći da ni danas ne znam kojom linijom, al’ jesmo. 74

I rat je trajao. I jedan i drugi smo morali tražiti svoje dosege u životu jer smrt nas nije htjela. Onda na kraju rata, Nermin se oženio. Oženio i otputovao u daleku zemlju Istoka na školovanje. Bilo mi je i drago, u neku ruku, što je otputovao. Pravdao sam to znanjima koja će tamo steći, a u stvari, tako mi je bilo lakše. Ko bi podnio da sjedim s njim a on oženjen. Ženidbom se postaje čo'jek u našem kraju. Tim činom me za dan prešišao nekoliko godina. Nakon dvije-tri godine fakulteta učinio je s njim ono što ja sa srednjom školom dvije-tri godine ranije. Napustio ga! I opet smo bili prijateljio. Viđali se. Pili kahve. Bili isto različiti i isto slični. Upisivali fakultete i šalili se na račun broja studentskih indexa u ladicama. On je živio tamo gdje sam ja išao u srednju, a ja gdje je on. Daljina učini svoje. Telefon je sprava za upitat čovjeka jel’ živ, Impulsima i žicom se ne prenose emocije. No, ljetos je Nermin završio fakultet. Profesor islamske filozofije i irfana. To tako dobro zvuči. Kad se prisjetim naše rane mladosti to sam treb’o biti ja. I večeras, dok 75

mu tipkam poruku sa selamom i onim sažetim “Jesi živ?!”, pomislih kako sam zaboravio šta je ono on mislio da će bit’ kad poraste. Ako je on postao ono što sam mislio da ću postat’ ja, možda ja postanem ono što je mislio da će postat’ on. Sve me strah da je politika u pitanju.

O PESIMIZMU I KRMALUKU Najviše su me u životu pogađale situacije u kojima sam se naspram većine ili jake pesimistične jedinke pokušavao izboriti za bar zračak optimizma. Od prvih pamćenja seže ta moja bol izazvana nečijom potporom ružnih stvari i crnih predviđanja. Čuvam ovce i najdražu mi od njih, onu što uvijek doleti na moj ispružen dlan kad ih vabnem, ujede zmija. Trčim kući po nenu, nena iz podruma vadi provareni cvat haptovine i uz pomoć, Bog zna odakle joj, cucle i male flaše k’o malo dijete pita ovcu. Ja pitam hoće li biti dobro, nena klima glavom uz obavezno “ako Bog da!”, onda naiđe neki čoban i kaže “džaba ti je Amina zaljevat je, neće ti preživit’. Moju je tako neki dan ujela i nije preživila...!” A meni se srce cijepa, briga me za njegovu, nema pravo moju još živu proglašavati mrtvom. I poslije kad je ovca nakon dva-tri dana okoverala gonio sam ovce po cijeloj planini ne bi li ga našao. Toliko me zabolilo njegovo crno predviđanje da sam navečer lijegao i zamišljo kako ću dotjerati ovce 78

pred njegovu kuću i reć’: “E evo, preživjela je, crkni!” Ili kad se kosi trava, suši sijeno, pa se ukažu oblaci, a mi poletimo da sakupimo sijeno prije nego kiša udari. Neko naiđe i kaže: “Šteta što će se nalit’, fino ste ga uredili!” Odvede me dedo petkom na džumu i časti Yupijem, a ja žedan nesvjestan njegove gaziranosti nagnem sve na cug pa se od zohora stresem kad mi soda zapuši dišne puteve, a neko iz kafane veselo prokomentariše: “E ovaj će žestoko cugat’ kad poraste!” I tako dalje kroz život, do onih ratnih dana i crnjaka koji su u svaku akciju išli s riječima kako ćemo fasovat’ i slično. Nikad nisam uspio otkrit’ šta to jadno hranimo u sebi tim pesimizmom i crnilom. Kakva je to avet u ljudima pa ih tjera da čim pred njima po dobru spomeneš nekog oni vrte moždane vijuge, prebiraju mu pretke do sedmog koljena, ako treba, samo da naspram te tvoje jedne lijepe riječi o njemu iznesu neku nakaradnu koja će potopit’ ono što si ti rekao. -Nema mu spasa. -Gotov si. -Džaba ti se trudit’. 79

-Vidjet ćeš sutra belaja. -Nema od tog ništa. -Jes danas fino ali iza petka će zahlađenje. -Nikad nam neće biti dobro ovdje.... Ne volim to. Ne volim takve ljude. Plaše me tom potrebom i žeđu da sve stvari vide i opišu crnilom. Kvare mi ljepotu života. Volim svoju nenu za koju je postojalo samo: “Biće dobro, ako Bog da!” Volim ljude koji vole i pričaju priče o uspjehu drugih i njihovim poduhvatima. Žene koje mahane drugih gledaju samo kad požele da prosječnost svojih muževa podignu u sopstvenim očima. Pisce koji šire optimizam i uživaju u današnjem lijepom danu. Volim Boga koji je gubitak nade dopustio samo nevjernicima, Njegova Poslanika kojeg nije poslao da plaši nego da obraduje i usavrši moralne ćudi kod ljudi, sljedbenike njegove koji se vesele sreći drugih ljudi i šire optimizam i pozitivnu nadu... Mi Bošnjaci smo u biti narod koji postaje bolji samo uz pohvalu i optimizam. Rijetki su primjerci naše vrste koji će se popraviti zato što ga kritikuješ i plašiš. Ne da nam ponos i jediino što pesimizmom i kritikom 80

možeš postić’ kod Bošnjaka jeste da taj ponos pretvori u krmaluk! A krmaluk je teška riječ kod Bošnjaka. Hoće ti reći da je, ne daj Bože, izašao iz vjere, a tada… Tada može biti isti kao ti, a uz to još i Bošnjak. Pa ti vidi!

FOSFOR Ne znam kome je palo na um da pakovanju šibica da ime ZEBRA, al’ znam da će me vrlo brzo proći želja da njima pripaljujem cigarete jer kresanje šibice izgleda još samo u mom sjećanju ima onaj fini omamljivi miris. Današnje šibice nisu kao one nekad. Prvo, ukreše svaka šesta. Drugo, miris skoro ne postoji (il’ je nešto bilo s mojim nosom). Treće, kutija se raspadne nakon 2-3 sata provedena u mom džepu. Tek, iz trećeg pokušaja pripaljujući cigaretu uz svoju treću kafu danas sjetih se nečije priče o nosiocu partizanske spomenice iz Drugog svjetskog rata koji je, kao zaslužan drug socijalističkog sistema, postavljen na neku visoku stolicu. Priča kaže da je dotični drug negdje u lovu izgubio upaljač pa mu vozač dodao svoje pakovanje šibica. Ovaj crto, kreso, jednudrugu-treću, al’ kvalitet šibice loš. Cvrljne i ugasi se. Priča kaže da je iznerviran time direktor ušao u auto i naredio vozaču da ga vozi u tu fabriku. Tamo je otpustio dikretora, kontrolore i sve babine sinove za koje je pretpostavio da su krivi i odgovorni za slab kvalitet proizvoda. 83

Priča je možda i istinita mada je nama danas teško vjerovati u to jer nam iskustvo kaže da je i taj dirktor bio neka čivija il’ sin neke čivije, pa onda i ti niži činovnici od njega. No, istinitost priče mi nije toliko bitna, bitno je da mi se svidjela. Ako se nekad osjetiš prevaren, kao ja ovim slabim šibicama onda je dobro da imaš priču, istinitu ili neistinitu, da u njoj dobiješ satisfakciju spram onog ko ti je nepravdu učinio. Pušim york. Dedo Osman, koji svakih petnaest dana svrati pred džumu i donese čokoladu, kutija cigareta, 20 deka kafe i kilo šećera na poklon, jučer je umjesto drine koju inače donosi u fišek ubacio marlboro. Vjerujem da je primijetio kako pušim neke crvene cigarete, al’ nije upratio pravo ime. Mogu ja sam sebi priuštiti marlboro, ali crveni kupujem samo u rijetkim prilikama. To mi je fleš iz rata. Kad god je trebalo ići u proboj, u neku žestoku akciju dijelili su nam crveni sarajevski marlboro. -Popušit ćete ga men se čini!- govorio bi tužno stari magacioner Sakib dijeleći nam kutiju-dvije, zavisno od planirane dužine akcije u koju bi potom išli. U septembru 1994. Sakib nije spominjao pušenje. Tutnuo mi je u ruke cijelu šteku 84

marlbora, bez riječi, tupo zureć preda se. I njemu je to bilo previše. Cijela šteka! Moja grupa je uspjela ispušiti pola šteke, onu drugu polu, imam osjećaj, pušimo cijeli život. Za nas i one koji više nisu s nama. Tad sam nekad upoznao i Muamera. Prijatelja kojeg, ako slučajno ima neko da ga ne zna, možete vidjeti na spotovima hora Sejfullah čiji glas vas tjera da zažmirite i prepustite se maštariji kako ste raspupala crvena ruža koja pod nujom vrhova leptirovih krila luči miris u dunjalučku stvarnost. Sinoć mi je ispričao priču o događaju iz mladosti kad ga je kao dječaka žena iz komšiluka zamolila da prošeta do prve kafane i vidi je li joj čovjek gdjegod usput zavaljen u snijegu. Našao ga je mrtva pijana u smetu kraj puta, nekako natovario na noge i doveo do njegove kuće. Žena je čekala na vratima a on još iz avlije, pijan i skoro nemoćan, počeo galamiti na nju: -Kako te nije stid?! Ja tri sahata ležim zavaljen u snijegu, a ti si se tek sad sjetila da nekog pošalješ po mene! ...Sat na zidu kuca, poluprazna kutija marlbora miriše sjećanjem, zgužvana kutija šibica nudi još mogućnosti, a ja se oblizujem 85

i kontam po kom sistemu radi moj caffeaparat. Mlin ima mogućnost da se štima od 0 do 12, a ja još nisam siguran da li na manjim ili većim brojevima melje sitnije. A moraću otkrit. Kafa koju sam popio nije bila nešto.

SJEĆANJA DEDE OSMANA Dedi Osmanu Bog je dao ilmihalski izgled. Lijepa uredna bijela brada, blago toplo lice, sitne tamne oči, pobožan pogled. U bijeloj košulji sa sivim prslukom od odijela, iako u 76-oj godini života, još uvijek pravih leđa i hitrih pokreta, izgleda baš kao zamišljeni dedo iz ilmihala. Ko teže sklapa slike ovih opisa nek se prisjeti vispakove kafe “Dedo” i onog dede na pakovanju. Upoznao sam ga prije nekih 7-8 godina kada sam dobio u obavezu da svako drugu džumu klanjam u njegovom selu. Životni put ga je vodio od bosanskih poslijeratnih preduzeća do švicarskih firmi u kojima je uspio zaraditi i pristojnu penziju. Prekjučer, znajući da je red na džumu u njegovu selu, svratio do mene u grad, da računam na njeg’ kad pođem. Tom se posebno obradujem, jer 40-tak minuta vožnje do njegova sela nudi mogućnost da se u moje uši i pamćenje prelije mnoštvo interesantnih životnih priča kojima Osman časti subesjednika. Jučer je priča počela o nekom Zahiru koji je u Drugom svjetskom ratu bio partizan a i dobar vjernik. O tom kako su mu na kraju rata rekli da nije lijepo da bude praktikant vjere, da posti a uz to je uzoran član Saveza komunista. Zahir, saslušo pretpostavljene, 88

zahvalio se na ukazanim dužnostima i privilegijama tadašnjeg sistema, vratio partijsku knjižicu i završio život k’o radnik Jablaničkog granita. Pred penziju mu se ipak partijski drugovi smilovali i dali stan. Odatle je priča otišla na Osmanovo partizansko djetinjstvo i sjećanja na te teške ratne godine kada je grupa partizana boraveći u njihovu selu nagovorila njegovog starijeg brata da ide s njima. O tom kako su se majka i babo suprotstavljali, kako ga je babo vodio i na nošenje partizanskih ranjenika da bi mu ukazao na teškoće partizanskog života i na koncu, o majčinoj kletvi, koja kad je vidjela da ne može sina da svrne s nauma u nastupu tuge reče:” Idi, da Bog da prva u te’ pukla, kad si taki nedokazan!” I bilo tako. Brat mu negdje naš’o bombu koja nije htjela eksplodirati i pred akšam, stavio je u škrip i udario ušicama sjekire po njoj. Bomba pukla, selo se usplahirilo, a njega teško ranjena jedva donijeli kući. Odatle ga neki rođak koji iz prvog svjetskog rata bješe upamtio i nešto njemačkog jezika prebacio na konja pa na konju do željezničke stanice u Ostrošcu. Iz Ostrošca vozom do Sarajeva i u njemačku vojnu bolnicu. Kako postojaše sumnja kod doktora da je ranjenik možda partizan, rođak se izgubio da ne bi bio ispitivan. I tu se gubi trag o 89

njegovu bratu. Revnosni Nijemci, nekih mjesec dana kasnije, na kuÄ&#x2021;nu adresu poslali njegove haljine kao znak da je umro u bolnici. Gdje je sahranjen, nikad nisu doznali.

MAGLE Bio sam još mali klinac kad je Meho Zulfin došao iz Njemačke i počeo praviti kuću u našem selu. Veliku kuću. Tako veliku da su stari odmahivali glavom. Jedni zbog veličine, a jedni zbog mjesta gdje počeo da je gradi. - Kad čobani počnu praviti visoke kuće to je predzank Sudnjeg dana- govorio je stari učeni Hamzaga. -Vidi gdje je pravi, odsvakle se vidi- govorio je stari Arif. Ne znam da li zbog tih priča ili zbog navike s njemačkih bauštela, Meho Zulfin je radnicima naložio da podignu skelu oko kuće i zastru je velikim platnima. Nije se više moglo vidjeti šta rade. Mi djeca smo, u danima kad ne bi bilo radnika, oprezno prilazili i virili kroz pukotine u tom zastoru da vidimo šta se unutra dešava. A unutra je rasla kuća. Kad je završiše i udariše fasadu na nju, te skidoše skele i platna, izgledala je veličanstveno, kao komadić grada koji je neko neoprezno ispustio u naše selo. Meho je dolazio ljeti, i uvijek, sve do rata, radio nešto na svojoj kući ili dvorištu oko nje. Vascijeli odmor provodio je u 91

doradama. Onda je došao rat i svi su se sjetili Arifovih riječi. Kuća mu se zaista odsvakle vidjela, i bila prva čijim su zidovima i krovom protutnjale čelične žaoke četničkih granata. No, ne sjećam je se zbog tog, sjećam je se zbog ovih jutarnjih magli. Valjda se tada, dok je ta kuća još bila zastorom ograđena od naših pogleda razvijalo moje poimanje svijeta i dešavanja. Tako da svako jutro ovijeno maglom radoznalo gledam. Jedva čekam da se magla digne, da vidim šta će se to novo pojaviti u mom vidokrugu. Negdje u dubini mene mislim da se magla spušta da sačuva od pogleda trenutne prepravke u prirodi. I mada, vrlo rijetko, primjetim da se nešto promijenilo i dalje vjerujem da je to zato što ja ne umijem da vidim.

STORE -Damire brate, znamo se, reci šta je i kako je? -Nije dobro, Mustafa! - poče Damir mnogo tišim glasom nego je to htio izreći. -Loše je! Da je neko drugi ili da si ti u iole boljem stanju rekao bih ti da si se zapustio, ogriješio o svoj život. Rekao bih svašta, ali bez obzira na ovom što vidim, tebi tako ne mogu reći. Uvijek si imao to nešto svoje i jedino si tražio da ti se taj tabijat poštuje. Zato ti kažem najprostije koliko mogu. Skroz je loše. Koliko tačno, mogu znati tek ako izvršimo sve potrebne pretrage, za koje te opet molim da pristaneš. - U redu je! Koliko pretpostavljaš da mi je ostalo? -Koliko? Znaš da je to u Božijim rukama. Ne mogu te lagati, a ne želim te ni plašiti. Ti si ionako već odlučio kako ćeš. Medicinski gledano ti si već mrtav. -Svi smo mi mrtvi samo se po redu kopamoreče Mustafa uz neobičan sjaj u očima. -Hvala ti doktore! -Mustafa, nemoj me tako zvati. Ti znaš da smo prijatelji, prijatelji prije svega. 93

-Da, naravno. Idem ja sad prijatelju! -Smijem li te još jednom zamoliti da ostaneš, da izvršimo sve pretrage, možda griješim, ova oprema je stara, desi se. -Nemoj... možda bi mi to produžilo život, ali bi sigurno skratilo rahatluk, idem ja u našu haremsku dubovinu, uvijek bude bolje nego se nadamo. -Ti znaš svoje Mustafa. -Da, znam- reče tiše, zastade kod vrata, pogleda svog prijatelja od djetinjstva, prene očima po njegovom bijelom mantilu, zastade na onom mjestu iznad džepa gdje piše ime i titula. -Znaš, Damire, ja sam ponosan što si doktor! -Znam, al’ kakve koristi...- htjede reći “kad ti ne mogu pomoći”, al’ stade na vrijeme. -Ima koristi. Učiniti nekog ponosnim je dovoljno koristi, a to je samo mrva u svemu ostalom, nego, znam da to ne voliš, ali, da se mi ipak halalimo! -Nije do tog došlo, malo sam ja to i oštrije rekao ne bi li te natjerao da razmisliš da ostaneš u bolnici... doćeš ti meni još, vidjet ćemo se. -Vjerujem brate, halalosum i halali.

ali 94

ipak,

evo

ruke,

Damiru potekoše suze, da ih sakrije primi ruku i privuče prijatelja u naručje. Navikao je na smrt. Gleda je svaki dan. Takav mu je posao. Ali drukčije je kad je to Mustafa. Kao stariji brat mu je cijelog života. Kad god je zatrebalo, bilo riječ bilo nešto drugo, bio je tu. Uvijek tih, šutljiv, bez pitanja i korenja. Eto, danas, ne može mu pomoć. Zna. Toliko zna, mada bi volio da zna mnogo manje, bar onoliko manje koliko mu treba za nadu. -Nije nimalo etički s moje strane što te puštam takvog iz bolnice! - reče mu smogavši snage da obuzda suze i pogleda ga u oči. - Ja nisam došao kod tebe kao doktora ove bolnice, nego kao kod prijatelja, stoga sve je u redu. Idem, hanuma mi je rekla neke store da joj kupim, zatvorit će. -Selam i vidimo se! -Selam, ako Bog da! Ode Mustafa. Osta Damir. U glavi je listao telefonske brojeve kolega doktora. Koga da nazove, a da mu ne kaže ono što i sam zna? Mustafa izađe iz bolničkog dvorišta i krenu kraticom prema gradu. Znao je da je loše, iznenadi ga da je toliko. Zastade kraj električnog stuba na kom bi zalijepljena osmrtnica. 95

Pročita ime pa se osmjehnu. Prisjeti se stare slike u glavi iz vremena kada je tek sricao vjerska znanja o onom svijetu. Pomisli kako dok na ovom nečija ruka lijepi osmrtnice na Onome, u svijetu berzaha, čudni telal s dobošem u rukama budi usnule duše i dubokim glasom najavljuje dolazak novih. “Čujte i počujte, danas će u svijet Berzaha ući duša Mumina sina Abidova, Hajre kćeri Muntine.” Ipak mu korak nakon toga uspori. Steže ga nešto u grudima. Svi smo mi djeca ovoga svijeta i ne treba nas koriti što volimo svoju majku, pomisli Mustafa. Zaista je tako. On zna, ali šta da učini kad se vrati kući. Da kaže ili da sakrije. Da pripremi ili da se ponaša kako se i do sada ponašao. Kakve store da uzme hanumi? One što mu je rekla ili neke ljepše i bolje? Možda će ga se baš po njima najčešće sjećati! Na oči mu izađoše sinovi, njegova mala Ajla. Skrenu sa glavnog puta u sporednu ulicu da otare suze. Rastanci su ipak teži kad postanu izvjesni nego li kad se samo naslućuju. Ulica je vodila do rijeke. Zastade i zagleda se u vodu koja prolazi. Da, i on je nekad baš tako tekao. Sad je njegov tok miran, pred ušćem. 96

Nema žala za životom, ali ljudska lica mu ispred očiju igraju. Nije više rat, ne polazi u smrt zajedno sa svojim prijateljima. Lakše je u mnoštvu. Ovaj put je zaista teži. Spor je, pretih. Poželi da u rukama ima svoju pušku. Umjesto nje primi se metalne ograde i jako je stisnu. Godio mu je taj stisak, njena hladna tvrdoća. Zaboravio je Damiru reći da nikom ne govori. Podrazumijevalo se. Ako i kaže, reći će svojoj ženi. Dobar je to insan. Pažljiv. Neće pustiti dalje. Ode on po store. Ni ljepše ni ružnije. Baš one što mu je hanuma rekla. Ne treba mrsiti konce navike i tabijata, niti na put gdje moraš poći polaziti gledajući ono što ostavljaš, nego ono čemu ideš. Puno je stanara njegovog srca tamo, s druge strane, samo se treba strpiti do gaza. -Dobar dan, Mevla je naručila neke store!?

CRNO I BIJELO Akšam zaogrće bjelinu grada. Utapa sjene u stvarnost. I stvarnost u sjene toči. Tu tihost nastupa, raspoznaju oči. Zjenice se stišću da prodru u jasnost slika što svakog momenta blijede. Kroz vasionu zemlja juri nevidljivim šinama svoga Gospodara poslušno se okrećući oko sebe. Oblaci promiču, a kroz poderane im halje ukazuju se komadići neba na kom će uskoro, kad akšam potpuno pa’ne, zasjati zvijezde. Kako čudesno! Tek kad tama ovije sve oko nas imamo priliku vidjeti tako daleko. Daleko, do zvijezda. Vidokrug miriše na život. I u životu neka sunca sijaju i priječe nam pogled na daljine. Neki oblaci se navlače i danima ostajemo uvjereni da je zemlja ova po kojoj hodimo samo ravna ploča u mirovanju. Onda prije nego pogledaš, ako imaš sreću, sretneš čuvare mudrosti koji te nauče da to viđeno naučiš čuvati kao tajnu. Samo tako možeš i dalje gledati ono što mnogi drugi oko tebe ne vide. A što više gledaš to ti tajna veća postaje. Pa kako pogledom prodireš tako grudi širiš da mjesta načiniš. 98

Onda život ojesenja, pogled okrača, puštaš ga tek urijetko, oprezno k’o kad vruću kahvu usnama prinosiš i srkom hladiš. Tad bogatstvo života od širine grudi zavisi. Zato otvaram oči i srčem ove neponovljive igre bijelog i crnog. Uskoro, vrlo uskoro, ovaj će dan preseliti u sjećanje. Lijep život žive oni koji se trude lijepim trenucima popunit sjećanje. Što je njih više i život je ljepši.

REVNI SLUGA KONJIČKE TEKIJE Na mehkoj obrvi Neretve kažiprstom munare svjedočeć jednoću Božiju miruje Tekijska džamija. Sagradio je dobri Mehmed-čauš prije nekoliko stotina godina da s Božijom pomoći služi ljudima. Kraj džamije podigao i tekiju da ljudi uče i u tajne vjere proniču. No, kako je svaka tekija u tajnu umotana, a svaka tajna u moć koja je tajnom čini s nestankom ljudi koji bi tajnu i moć čuvali i tekija preselila u nevidljivi svijet. Da bi nekim novim čuvarima tajni ostavila znak gdje da je traže dala po sebi ime džamiji u svojoj blizini a svom slugi Ademu istu moć nevidljivosti kao da je do tih novih vremena i novih čuvara tajni čuva i dvori. Baš jutros je Adem, revni sluga naše konjičke tekije zatekao u slabo primljenom snijegu oko zidina nečije tragove. Popeo se na najveći zid i upirao pogledom da otkrije odakle je nepoznati posjetitelj došao, šta je tražio i kamo se uputio. Ispod njega šumila je Neretva, u glavi udarali bubnji nemira potaknuti tim iznenadnim događajem, a oči suzile od oštra vjetra i uzbuđenja. Strujanje nemira skoro se pretvorilo u strah kad vidje odakle tragovi vode i gdje. Ko god da ih je ostavio nije došao s vana, ali ko je 100

mogao izaći iznutra kad već godinama tu nema nikog osim njega. Sa strepnjom priđe tragovima i omjeri svoja stopala. Veličina bješe skoro ista, samo tragovi nisu imali nikakvih šara. Zastade. Zavuče palac ruke u rub svojih vunenih čaraba i sazu ih s noge zajedno s opancima. Omjeri opet. Da. To su njegovi tragovi. Smiri mu se malo strah od vanjskoga a potače onaj unutarnji. Šta je to činio noćas dok je mislio da je u snu ležao? Šta ga je nagnalo da bos izlazi na snježnu havu i to van svetih zidina? Nije mogao da odgonetne. Vrati se u unutrašnjost tekije, pritače još nekoliko bilja na ognjište, izu se i zagleda u stopala. Tražio je izdajničke znakove svog noćašnjeg hodanja. Nije ih bilo. Stopala bijahu bez ijedne ogrebotine, bez ijednog znaka da su tokom noći doticala grubo tlo oko tekije. Toplota mu načas pomože da navuče u sebe dah smirenosti. Po slovu zakona valjalo je o tom nesvakidašnjem događaju izvjestiti nevidljivog šejha. Priđe malom stoliću kraj prozora, odmače kapke da uđe svjetlost, izvadi tintarnicu, umoči pero i otvori novi list u knjizi izvještavanja. Upisivali su se samo neobični događaji. 101

Zadnji takav bješe prije tri godine kad u blizini tekije prođe žena poderanih haljina sa djetetom u naručju. Prošla je pola metra od njega, a da ga nije ni primijetila. Kretala se pravo ne prateći ni put ni puteljke, iz zagrljaja smiješilo se lice iznimno lijepog i veselog djeteta. Okrenuo se samo na tren da provjeri je li za sobom zatvorio vrata na zidinama tekije. Kad se potom osvrnuo, nje više nije bilo. Kao da je iz nekog prošlog vakta samo na tren zagazila u njegovo vrijeme i ponovo se vratila u svoje. Nije znao. Napisao je izvještaj onom ko će sigurno znati više o tom i nakon nekoliko dana vratio se svom miru i svakodnevnim obavezama. Valjalo je sad napisati o noćašnjem događaju. Umoči pero, sačeka da se okapa i na vrhu lista još uvijek tražeći u glavi podesne riječi ispisa. U ime Boga, Milostivog, Samilosnog! Zastade. Pogleda kroz prozor, malo se nage da obuhvati i onaj dio koji je još čuvao njegove tragove, kao da želi da se uvjeri da su stvarni, a onda se ponovo vrati u prvobitni položaj, prisloni vrh pera i napisa: “Ja, skromni sluga ove Božije kuće, noćas sam u stanju neznanja, što mi se prvi put 102

dogodi a da ja za to dokaz imam, izašao bos kroz dvorište i zidine tekijskog harema. Kao da sam nešto tražio na brdašcu više puta i ponovo se vratio.” Odloži pero. Neka hladna jeza prosu mu se kičmom. Po ramenu osjeti dodir nevidljiva insana i skupi se sam u sebi. Pero se pokrenu pod tom nevidljivom rukom i u knjigu sitnim slovima ispisa. Idi vidi šta si iznio iz tekije!

103

104

TAJNA Ko unosi lišće u naše napuštene kuće i hrđu nanosi na dlan baglama što tako čežnjivo cvile kad vrata otvoriš? Čežnjivo i prijekorno k’o pogled stare nane što prije nego kaže “Dobro mi doš’o!”, smiti želju da te ukori, naruži, sve svoje tople poglede ti spomene i dimije što si joj pružao k’o mali da u krilo sjedneš. I kuća zaboravljena isto tako prašta. Začas hladnoću pod svoje podove zavuče, a toplinom uspomena obgrli te oko srca. S praznih podnica zamirišu jabuke, ljetina, iz dvorišta miris trine, s tavana klepet prevelikih cipela na stopalima tvoga djetinjstva. Mamine, babine, bratove...samo neka nisu tvoje, neka nisu taman i neka te niko ne omete dok jedan krug oko kuće ne napraviš. Ko gradi puteve od srca ka nesrcima, od ljubavi ka neljubavi, od sjećanja do nesjećanja i kako uvijek na takvim putevima šareni putokazi toliko obećaju? Zašto kao mladić sanjaš zrelost, a u zrelosti čežneš za onim mladalačkim danima, a postarost se, opet, sjećaš svakog dana djetinjstva, a ne znaš gdje si bio naumio kad si iz kuće izašo tog trena. Ko igra te lastike s vremenom, s nadama i žudnjama? Ko zna 105

odgovorit na onu pitalicu: Care, care govedare koliko je sati? Na istom mjestu gdje sam nekad naslanjao glavu na dno prozora i pitao se šta je iza brda na horizontu, s druge strane stakla, iz dvorišta, neka debela zelena travka naslonila list pa gleda unutra. Dlakava, bezmirisna, opora i na dodir i na pogled. Iza kuće je trap. Jama u zemlji starija od kuće. Davno, jako davno za naše ljudsko gledanje vremena iskopao ga je stari Helež i u nj sakrio Tajnu. Tada je to bila, mala, obična, ljudska tajna. Tajna koju je on za života dijelio s mnogima, a pred smrt, ne mogavši umolit svoju hanumu Mitru da je primi, morao je u zemlju skloniti. Ni preplitko da ja uzme prvi koji naiđe, ni preduboko da je zasvagda sakrije. Njegova Tajna bila je živa i mogla je poslužiti mnogima. Tu Tajnu je sasvim slučajno našao otac moga dede. Služio se pokatkad njome, a pred smrt je, između devet sinova ostavio mome dedi. Bila su to već vremena kad je ta Tajna postala velika. Teška za nosit’ još teža za otkrit’. I samo nekoliko puta dedo se djelimično poslužio njome. Ne imade hrabrosti da je iskoristi, a niti da je potpuno zatrpa. Biće da joj se divio i nekretanjem u nju a imanjem je makar i takve, nekorištene, lakše plovio kroz tegoban život. 106

Ja sam Tajnu upoznao rano. Ranije nego je dedo i pomišljao da mi je otkrije. Čak i prije onog trenutka moga postojanja do kojeg sežem sjećanjem. Znam ovo jer mi je ona pričala. Ono čega se sam sjećam jeste mlad izdanak zambaka u stjenama podno naše planine. Poželio sam da ga iščupam i presadim u bašu pored naše kolibe. Zaboravio sam na strah i popeo se uz skoro okomitu liticu. Dječija ruka bila je nejaka da iščupa čvrst korijen. U želji da to učinim zaboravih na liticu, na mogućnost pada, uhvatih s obje ruke i povukoh. Na tren je nestalo napora u tijelu, tegobe u rukama, vidio sam plavo nebo, podnevsko sunce i padao ka dnu litice. Razdaljina do tla je bila manja od mog djetinjeg shvatanja i vjerovatno se ne bih stigao ni prepasti prije nego bih smrvio kosti od kameno točilo podno litice, da me nešto toplo i mehko ne primi i kao pramen maslačka, polahko ne spusti na zemlju. Tek tad, nogama čvrsto na zemlji, pogleda uprta na mjesto odakle sam pao, osjetih strah. Da nije bilo Tajne, moj život bi postao tajna. Tada to još nisam znao. Znam to sada kad moja Tajna treba mene, da poživi i ja s njom da poživim još. Zovnula me i ja sam se odazvao. Ponovo sam u svojoj kući, pored starog trapa... Došao da vratim zajam. Tajna je izgubila 107

živote nevjerovanjem ljudi u nju. Sa mnom će veli i ona umrijet, a rano, jako rano je za njenu životnu dob. Zamolila me da pričam o njoj, njen život da ispričam vama, uvjerljivo koliko znam i umijem. Sa svakom dušom koja povjeruje u njeno postojanje njen će se život produljiti za jedan ljudski vijek. -Koliko sam ti života dužan?- upitah je večeras. -Ti si moj domaćin i ništa mi ne duguješ!odgovori ona. -Pitam radi sebe, kakav bi odgovor bio da je drukčije? -Osamnaest! -Toliko! -Da, toliko života sam izgubila od kada tebe služim.

108

109

ŽEDNA PLANINA Stojim ja na litici visokoj. Nebo mi se od zemlje bližim čini. Lahak, vjetru se otimam, sa suncem ogledam u ljepoti i čistoći. Znam, ja bez njega mogu, ono bez mene nikako. Znam, jer dedo je rekao kako sunce sjalo ne bi da siročadi nije. Stojim ja na litici visokoj. Ja, siroče, od sunca zahvalu primam, od drugih odgovor išćem, misle li priznati nešto od činjenice da svu ovu raskošnost boja vide samo zahvaljujući meni. Potpisao sam se kamenom koji u ruci držim po kamenu na kojem stojim. Dao sam mu shvatljivu vrijednost postojanja. Bez mog potpisa bio bi ništa. Ovako i za mene i za one kojima pogled padne, bit’ će drukčiji. Bit’ će obilježen kao i ja što sam obilježen. I kažnjen kao i ja što sam kažnjen. I strašnom iskušenju izložen da zbog mog potpisa, sutra, kad oblak s istoka suze svoje po kraju istrese, pomisli kako su one po njemu što padaju drukčije od drugih. Pomisli li, u tu zamku upadne li, istruhnut’ će, čvrstoću izgubiti i s vjetrom vremenom istruhniti da će od kamena samo kamičak postati, i to ako bude sreće, velike Milosti Božije imao. Stojim na litici visokoj i puštam vjetru da mi šapat zvona od stada mojega donese. Vjetar 110

je moj sluga poslušni. On vrijednost moju zna i ulogu svoju poštuje. Požali me, vidim na njemu, kad se uzoholim, ali službu vjerno izvršava. Ponekad ga zbog toga volim, a ponekad mrzim. Onako dječački, na mahove, baš kao i on što na mahove struji ugodno, a na mahove fijuka zastrašujuće. Travu i grmlje upokoravam, kako njome prođem. Znam kad joj leđa okrenem da govori ružno o meni ali prestao sam da je gazim zbog toga, ona je takva, ne smije se u potpunosti pokoriti jer ne bi imala snage ponovo niknuti da to učini. Kad me zamori horizont pogleda zamolim brda da prozirna postanu i gledam dalje. S jutrom besjedim s rosom. Ona je moja najdraža druga. Svu grubost svijeta umije ne vidjeti i kako lagahno pada tako profinjeno izlaže sva svoja znanja. Za nju latica trave nije jezičak zeleni. Ma kako travka mala bila, za rosu je prevelika da bi je pojmila u njenom punom obliku. Rosa s travke priča mi o dolinama i brijegovima, šumama i jarugama, o cijelom svijetu što na jednom sićušnom listu travke postoji. Ona je moj učitelj mikrokosmosa. Bogom sam zadužen da je prije prvog traga zore dočekujem i da iza sabaha, dugo s njom besjedim. Njeno je da mi priča, moje je da je slušam. I tako, jedno drugom ništa dužni nismo. Šta ona od 111

mene dobija, to mi je još tajna, koja začudo ne žulja za odgovorom. Vjetar mi je, rekoh li već, sluga. Glas da mi donese, oblake oblačne kad stado koje čuvam žedno postane, glas stvora ljudskog iz daljine, kad ga se uželim. S nebom nemam dodira. Samo se gledamo. Životinje su zaštićene od mene i ja od njih. Volio bih da bar nad stadom svojim kontrolu imam, ali tu smo isti. Za godine dječačke to je nepravda velika bila, zbog koje često Bogu se požalit’ poželjeh, ali nikad to ne učinih, jer negdje u meni neki glas matere neupamćene zborio je da budem skroman, zadovoljan, da prije nego poželim štogod šta već imam, pogledam. A i žao bi mi bilo da nečim sputam svu tu raskošnost gluposti kojima je zvonar stada mojega stado vodio. Dane sam proveo proučavajući zakonitosti hoda njegova, trave pitanjima umorio zbog misli da sočnost njihova je vodilja njegova. Nema tu smisla niti taktike, svijet je kojim drugi zakoni vladaju. I svako će jagnje, makar tek nekoliko dana staro, za njim niz liticu ovu skočiti. Mislio sam, upokorim li njega i stado sam upokorio ali, njemu nije dana mogućnost da bude pokoran ičemu sem prirode svoje. Uzalud je misliti da pregršt žita na dlanu za kojim blejeći trči, čini pastira iznad stada. To je u njihovoj prirodi, namamivši ih za rukom ispruženom ništa 112

nismo poremetili, ničim nismo nametnuli sebe iznad njih. Možda u našem svijetu i jesmo, no u njihovom oni i dalje ostaju ovce, ovnovi, jagnjad, slobodni, slobodni i slobodni. Dani su dječački kad za žudnju nefsa ni znao nisam. Možda je sudbina još čuvala svoje čuvare oko mene da zaštite tu moju prirodu. Možda je i njoj bilo drago gledati uporedo dječaka kako razmiče tajne tajni svijeta i mnoge učenjake koji u izbama svojim sebe trve odgonetajući sve ove zakonitosti i jednačine u kojima se nalazimo. Mogao sam im tada reći da je spoznaja nešto drugo, da postoje ogledala u kojima kad se ogledneš više nisi ono što do tada bi, nego ono što tada u zrcalu vidjeh. Mogao sam, ali nisam. Za mudrost me mlada pitali nisu, jer niko im rekao nije da se u mene naći može, a ja sam se nisam nametao jer mislih da ono što imam i drugi imaju. Mislio sam da priču stijena s kojih moj pogled svakog dana poleti k nebu pa vraćen odluta dalje ka horizontu svi znaju. Mislio sam da znaju kako su se raspukle, od vreline velike što ih obuze davno prije nego svjetlost duše moje u Ademovoj kičmi se obazrije. Davno, ili nedavno uzmete li vrijeme onakvim kakvim ga ja živim, ove stijene su se stresle u svom prvobitnom 113

obliku prestrašene pitanjem Gospodara svjetova da budu halife na zemlji. Od tada su zanijemile, za sve, osim nas nekolicine kojima je dato da ih čuju, progovore s njima. Dane svoga čobanovanja provodio sam na njihovim liticama. Sviđale su mi se, kako zbog čvrstoće, stamenitosti tako i zbog njihova pamćenja. Svaki njihov pojedinačni, a i skupni oblik, imao je razlog. Negdje kroz odmotavanje istine o ljudima, nešto, s vremena na vrijeme prouzrokuje da stijena prsne, da se zakotrlja, da litica izgubi svoju glatkoću. Oko podneva bi moje stado običavalo da planduje u hladu krošnje divlje kruške koja je rasla odmah iza mjesta gdje su stijene nudile mogućnost da se bez veće opasnosti siđe u podnožje planine. To mjesto ljudi su nazvali Prolazom, i tu sam se naslušao najljepših i najčudnijih priča. Prolaz je pamtio mnoga vremena i mnoge ljude koje je sudbina navela da žive ili samo prođu ovim krajem. A živjeli ili samo prolazili morali su to učiniti kroz Prolaz. Drugog kraćeg i lakšeg puta nije bilo. Duljeg jeste, ali duljim putem idu neinteresantni ljudi. Oni koji nikada neće ni trun riskirat da bi uštedjeli na vremenu. Tu sam se sastajao i sa Dedom, čovjekom u jesenjim godinama života koji je kao i ja čuvao svoje stado i 114

onim koje je sretao prenosio kratke rečenice o mudrosti života. Govorio bi: Iskoristi mladost prije starosti! - Novac nema prijatelje il' si mu rob il' gospodar! -Znanje je jedina vrijednost koju kad dijeliš uvećaješ, dok se novac dijeljenjem umanjuje! Nikad nije govorio čije riječi prenosi, izgovarao bi ih i popratio šutnjom tražeći od slušaoca da pečat njegove starosti i iskustvo njegova života budu dovoljan zalog istinitosti izrečenog. Nisam ga nikad pitao o njegovu životu jer sam znao, on nije govorio o njemu jer je mislio da ne znam. Razgovor s Prolazom bio je za mene svakodnevni odmor. Uzeo sam ga da mi bude vodič kroz prošlost koje se ne sjećam, a ja bih njemu rekao ponešto o budućnosti koju on nije znao. Saznao sam da je tu, prije nego je rodila moga oca, nenu ujela zmija, tetku Fatimu zaprosio tetak Mehmed i još mnogo sitnih pričica koje su obogatile znanje o meni bliskim osobama. No, najviše sam volio priče o vremenima i osobama koje nisam poznavao niti prije čuo o njima. Jedna od tih priča bila je o sinu Hercega Stjepana Kosače koji je u svoj vakat iznad prolaza, lijevo prema velikoj litici imao tor 115

za svoje stado. Ljeta bi provodio na istoj ovoj planini, hodao istim ovim kršem i kako Prolaz kaže, imao dosta mojih osobina. Satima bi stajao na stijenama i razmišljao. Negdje u tim razmišljanjima kroz vidokrug mu je prošla i lijepa Hajrija, kćer seljaka koji su također isprtljavali u ljetnjem periodu na ovu planinu. Kosača je tada već bio u godinama a Hajrijini pupoljci mladosti tek bijahu zarudili. Nije on bio čovjek od strasti, niti čovjek u kojem bi se olahko raspojasala mladost. No, na učkuru njegova života stezao ga je gorak čvor iz njegove mladosti. Volio je tada nekog poput Hajrije. Volio i mislio da je i on voljen. Umjesto njegove, tapat njenih koraka zatresao je podove jedne dalmatinske kuće i on bješe spreman da uvredu njenog oca naplati njegovom glavom. I bi učinio tu ludost da trgovci iz Dalmacije ne pronesoše priču o njoj. Bolje reći njenu priču o njemu u kojoj ga je ismijavala, kako zbog izgleda tako i zbog posla kojim se bavio. Ismijavala je svojim konama njegovu nadu i smjelost da pomisli kako će ona obijati krš čuvajući njegova stada zarad sitne vonjave ljubavi koju joj je nudio. U takvim je sjećanjima njegova duša ispijala čemer kad je ugledao Hajriju. Tu mu je kažu pamet zastranila, tijelo uzeo lagahan drhat i nakon toga ukočenost. 116

Silom srdžbe odagnao je izrijek razuma o posebnosti svakog stvora Božijeg i vidjevši Hajriju u sebi progovorio ono protiv čega se odavno borio: “Sve su žene iste.” Znao je da ovom rečenicom odbacuje sve svoje nade o životu koji će proživjeti umno, da se njome svrstava u red stotine drugih oko sebe koji žive, razmišljaju po običaju, inerciji, navici presli-kavanja svojih očeva, djedova. Bježao je od tog, borio se da svakoj stvari zapamti ime, odredi joj svrhovitost, čak ni travke što se probijaju kroz krš nije smatrao istim, znao je da svaka može izliječiti poneku bol. Znao je i da žene nisu iste, znao je i da revnosno klevetanje njega od strane, srcu mu bliske, djevojke ima svoje razloge. Ni pas ne laje da otupi zube nego zbog nekog njemu svojstvena razloga, pa tako i ona. Gotovo je znao da sve te priče što bi stizale do njega nose svoju poruku, svoj glas prokletstva njenog na njega zbog nečeg. Da ga je mrzila ne bi ga toliko klela i ismijavala, ne bi joj toliko na jeziku ostao. I dok je jednu odluku k’o nikad u životu nerazumnu sklapao u glavi, to mu je isti razum nalazio milion razumnih razloga i odgovora na njegov jad, baš kao da se poigrava sa njim, baš kao da on, koji ga je do jučer tjerao da misli kako sad misli, sada želi okrećući mu drugu stranu da se pošprda sa njim. Zaboljela ga je ta izdaja sebe od 117

samoga sebe. Zaboljela ga je jer je u dubini duše znao da je čini samo kako bi nadjačao izdaju voljene, kako bi u budućnosti umjesto na nju mislio na sebe. “Tad je istočnom padinom ove planine tekao potok na kom je sedam mlinova mljelo…” govorio je Prolaz svoju besjedu. Izvor vrela bio je na imanju sina Kosačina. Bilo je tako lijepo čuti o vrelu na planini bezvodnoj. Ja ga nisam pamtio, a ni iko moj. Sama pomisao na žubor vode u ovom vrelom kršu tjerala me da za trenutak zaustavim glas Prolaza u sebi i prepustim se mašti o klokinjavoj vodi, zelenim jehama, razigranim jaganjcima što uz blejanje trče na pojilište. Prolazova priča je pokrenula moje misli, puhnula izvjesnošću stvarnosti u krila nekad suhe mašte. “I onda je sin Kosačin ocu Hajrijinom dao da bira, ili Hajrija i vrelo ili šest najboljih krava i vrelo…”, nastavljao je Prolaz. Umalo da zapitam, zašto dvostruka pogodba, umalo da zaboravim prvo pravilo svoje posebnosti:” Kad čuješ pitanje, budeš li oprezno slušao, čut ćeš i odgovor. Ako ga neda onaj koji postavlja pitanje, dat’ će ga pitanje samo.” I čuo sam odgovor. Nije sin Kosačin htio da dobije Hajriju, htio je na svoj jad i čemer 118

duše navaliti još jedan, ako ne isti, a ono viši. Stoga je i njegova ponuda bila strašna. Ili šest najboljih krava ili kćer. Znao je u samoj ponudi da dvojnosti nema. Svaki će seljak prije dati kćer negoli toliko mala. Usporedba, dvostruka mogućnost dana je da Hajrija osjeti svu svoju bol, da bude kažnjena za nagost u osamljenosti, za taj mali trenutak zaborava, na koji je imala pravo, no i on je sebi dao pravo da kazni kao što je mislio da je kažnjen. Kriveći Boga za jad pomislio je da može biti poput Njega. Smatrao je da ima pravo. Ako je kažnjen tolikom ljubavlju da ni prekrasna Hajrija u njemu nije mogla nadomjestiti gubitak prve ljubavi, doli tek mogućnost osvete za istu, onda ima pravo biti zao. I što ga je više pekla misao da je sve to što želi uraditi pogrešno, da je korijen svega u činjenici da je duboko u sebi prestao mrziti druge nalazivši da je osnovni krivac sam on, to je više i žustrije činio da započeto što prije završi. Hajrijini roditelji imali su da odluče za sedam dana. I nisu tu bili u pitanju samo oni. Svi seljani su upirali prstom u njih i sumornim teškim pogledima težaka koji predosjećaju kijamet, gledali ih kao što se smrt gleda. Sama pomisao na mogućnost da vrela više neće biti, činila je da Hajrijini roditelji ni krivi ni dužni postanu mrski cijelom selu. Šta god da odluče postat će 119

omraženi. Ne zbog tog što ne žele dati šest krava, nego što su uopšte rodili Hajriju. I zaista, i oni i seljaci u selu najrađe bi je ubili, još u majčinoj utrobi, da je nema, da nema te strašne mogućnosti što je njen život donio sa sobom. Pod mojim sitnim čobanskim opancima u mahovinu zamotani krš pokazivao je svoje vrhove. Od prolaza do Djevojačke stijene bilo je tek nekih dvije stotine metara. Od trenutka kada je skočivši niz liticu Hajrija davala ime tom mjestu do danas prošlo je previše godina da bi to nekog preciznije interesovalo. Stao sam na mjesto gdje mi je znanje govorilo da stoji Hajrija. Prvo pogledao prema nebu, jer sam znao da je i ona tako uradila, a onda spustio pogled u ambis litice. Hajrija nije skočila dolje. Znam to. Osjećam. Ona je skočila u nebo. U podnožju su našli samo njeno tijelo. I nije u toj priči bio samo Kosača i Hajrija. Osjećam, dok mi kroz neke unutrašnje odaje struji trenutak tog strašnog časa, kako iz Hajrijinih grudi struji vazduh i kako njene zadnje riječi bivaju šištavim glasom izgovoreno ime: Mehmed. Hajrija je voljela nekog Mehmeda. Da pustim trag još kojih stotinjak metara, znam da bi mi moja urođena sposobnost osjeta kazala i ko je on ali me to ne zanima. Lijevo od Djevojačke stijene, gdje se planina nakon 120

stotinjak metara nećkanja odlučila ipak nastaviti rasti nalazi se i suho vrelo. Vrelo na kom je nekad sedam mlinova mljelo, danas više ne postoji. Sjerna ovčija koža pomogla je da voda kroz ionako dosta propustljivo tlo nađe drugi put kroz utrobu zemlje i ovu planinu učini avetinjskom, bez i jednog vrela a trideset i šest ih izvire u njenom podnožju. Znam, svako drugi dan tjeram svoje stado da se napoji na nekom od tih vrela. Znam da im je ova planina majka i čuvarica. Ponekad se prepadnem da sve to ne razumijem, da izgleda proročanski ta činjenica. Jave mi se slike hiljade majki na smrtnim posteljama koje se okreću lijevo i desno tražeći svoj porod da se pred licem meleka smrti spase od straha koji on donosi, a njihove djece nema. Razasuta po svijetu svojih želja u tako malo slučajeva taj jedan jedini put u životu budu ondje gdje bi trebali bit. Iz njedara planine teče život dok ona sama je smrt. Čudan je ona znak. Sudbinu bi mogao kroz nju da tumačim. -Vidiš - rekao bih, -ona je loša, nema kvaliteta ali Bog joj je odredio sudbinu da poji iz svojih njedara milione godina usta žedna i ona to čini. Kako li tek u svim tim okolnostima izgleda čin Kosačin koji joj uguši jedino vrelo, žilu 121

kucavicu ove planine. Jedna ljubav u Dalmaciji, jedna osveta na ovoj planini, jedan bezvodan kraj za vijeke vjekova. Imam obećanje da sa napunjenih petnaest godina mogu krenuti na put u prošlost, da sam gledam priče koje me interesuju. Otići ću do Dalmacije, prići djevi što unesreći moju planinu i reći joj da bježi od Kosačina pogleda, da sakrije svoje jedre grudi i od sunca potamnjela bedra, od očiju onih kojima neće pripasti.

122

123

(NE)TIPIČNA ŠAHOVSKA PRIČA Na osam stolova osam šahovskih tabli. Šesnaest protivnika sjedaju jedan naspram drugog. Jedni se znaju i samo uz osmijeh pružaju ruke, drugi se tek upoznaju. -Dr. A. , kandidat za majstora! -Rašid, kandidat za gubitnika u ovoj partiji! Osmijeh preleti licima obojice. -Vidjet ćemo, vidjet ćemo- govori dr. A. -Odakle si Rašide? -Iz Glavatičeva! -Glavatičeva?! Jesi li možda poznavao B.? -Jesam! -Jesi igrao šaha s njim? -Jesam. -Jesi li pobjeđivao? -Ponekad! -Eh, ponekad, ne vjerujem onda da si kandidat za ono što si rekao na početku. I ja sam igrao šah sa B. I ja sam ponekad pobjeđivao. B. mi je jednom napravio takvu smicalicu da sam bio spreman odreći se šaha. -Nije mi strano čuti takvo što za B. -Da, da, sjećam se k‘o da je bilo jučer. Ako pristaješ nudim ti remi u zamjenu da ti ispričam priču. -Remi prihvatam drage volje, a priču bih te svakako molio da mi ispričaš. 124

-Bilo je to početkom osamdesetih. Ja sam bio u onim srednjim godinama. Volio sam šah. Imao sam osjećaj da mi je tekao kroz vene. Obilazio sam gradove i igrao sa svima za koje sam čuo da dobro igraju. Tako sam došao i u tvoje Glavatičevo upoznao B. Pristao je da igra i igrali smo čitav jedan dan. Bio je dobar. Jako dobar. U ukupnom skoru me pobijedio, ali mi je obećao revanš idućeg dana. Prenoćio sam i već idućeg jutra bio u onoj kahvani kraj starog mosta. Mislim da se tako i zvala? -Da, i sad se tako zove. -Eh, tu bi svraćali ljudi iz okolnih sela, popili kahvu i nastavljali svoj put. Zaigrali se mi, neko se primakne, gleda, šuti, pa ode za svojim poslom. Negdje pred podne uđe jedan momak u staroj seoskoj nošnji. Gleda nas pa onda ode do prozora, pa se opet vrati. - Bi li ti probao Hamide ? - veli mu B. - Mah tanak sam ja za vas! - odgovori ovaj i opet ode do prozora. -Šta virkaš? - upita ga B. -Konj mi je dole svezan pa gledam da se ne odveže, čekam Fadila da malo brašna uzmem. -Ma neće konj nikud uteć’, nego de ti jednu s ovim našim gostom. Tad se obrati meni: 125

-Ovo ti je Hamid iz Š. U njegovom selu svi igraju šaha. I dobro igraju, ne'š se pokajat’ ako jednu odigraš. Gledam ga ja, umazane plave hlače od radničke uniforme. Gore vuneni pulover, iz džepa viri kesa s duhanom, u licu lijep, prava seoska momčina. -Vrlo rado! - rekoh posebno zadovoljan jer sam do tad tukao B. I momak sjede. Odigrasmo jednu. Dobi me. Odigrasmo drugu. Dobi me. Odigrasmo treću. Dobi me. I kako završimo partiju on na prozor i vazda gleda jeda mu tog Fadila da brašno natovari. Odigrasmo i četvrtu, dobi me. - Odakle tako dobro igraš šah, Boga ti? upitah ga. -Imamo mi gore u selu jednog Taiba, on je zamal‘ završio srednju u Sarajevu. Tamo je naučio igrati šah. Kupio i nekih knjiga, a kad je propao u školi vratio sa na selo i donio i šah i te knjige. I otad ti mi na selu svi igramo šaha. Ja doduše ponajslabije, al’ imam brata ne može ga ni Taib pobijediti. Oprobasmo još dvije partije i obje me dobi. Ponudih mu i treću, al’ se on izvinu, kaže mora kući. Fadil je doš'o, ode brašno tovarit’. Pitam sam kasnije B. i on mi sve potvrdi da je onako kako je Hamid rekao. Zadugo sam bio zabavljen razmišljajući o njemu. Čak mi se jedno vrijeme nije ni igrao šah. Onih 126

nekoliko partija koje sam izgubio od tog kršnog seljaka poljuljale su mi vjeru u sebe. I ko zna kako bi to prošlo da nakon pola godine ne odoh na jedno šahovsko takmičenje u Sarajevo. Sjedim ja i gledam takmičare, sve kandidati za velemajstore kad među njima onaj Hamid. Kršan k’o što i jest, na njemu vojna uniforma s činovima. Sačekah da završi i priđoh mu. Odmah me prepozna i poče se smijati. Tad saznadoh da je i on rodom iz vašeg kraja, da je vojno lice, da aktivno igra šah i da ga ja onaj dan B. zamolio da se preobuče u seljaka da bi mi priredio ono što je priredio. Zato sad kad vidim nekog iz tvog kraja odmah ponudim remi da ne bih ispao onaj skakač što čeka da na nj natovare Fadilovo brašno.”

127

128

ČOBANICA Prvi put ju je sreo na ljetnim ferijama nakon druge godine studija. Došao je malo kod nene i dede na planinu i krenuo da prošeta stazama kojima je, ne tako davno, hodio za ovcama. U Prolomljenoj bukovini sjede i po prvi put se zapita zašto se to mjesto tako zove kad nema ni jedne bukve u blizini. Ispod njega, dvadesetak metara mlada čobanica je nešto heklala, s vremena na vrijeme vabnuvši ovce koje su među škripima tražile svoj zalogaj. Nije se iznenadila kad ga je konačno ugledala. Odmjerila ga je pogledom i ponovo oborila oči na svoj rad. Spustio se do nje i upitao u šali jesu li joj sve ovce. - Nisu ! - rekla je - Ima i ovnova! Osjetio je izazov u njenom odgovoru pa nastavi: -Jesi li ti dobro? -Dobro sam, hvala Bogu, što ne bi’ bila? -Pa eto, vrtiš mi se po glavi ima sahat vremena pa rekoh da ti se nije zamantalo? -Sumnjam. S obzirom kolika ti je glava, ne znam jesam li ti je za to vrijeme uspjela i obići kako treba!

129

Pocrvenio je na ove njene riječi. Mislio je da je mlađa, nevičnija ovim nadmudrivanjima. Bar je tako izgledala. Ali na njenim obrazima nije bilo ni trunke stida. -Nemaš psa? - upitao je tek da prekine šutnju. -Nemam. Kad ujeda ne valja, a lajat’ mogu i sama! Pođe joj reći da to vidi, ali ipak prometnu započeto u nešto drugo ne željevši je ponovo izazivati. Popričali su dobrih sahat vremena. Saznao je kako se zove, čija je i šta radi kad ništa ne radi. Svidjela mu se do te mjere da je uspio nekako nagovoriti da se opet sutra nađu. Te večeri, međutim, dođoše po njega i on se vrati u grad. Ne bi sudbine, šta li? Tek na pijačni dan, pet godina kasnije ponovo je ugledao. Sjedila je za stolom do njegovog. Starija ali i dalje puna dostojanstva i kočopernosti. Izmami mu osmijeh na usnama. Primijetila ga je i uzvratila mu osmijeh. -Nisi za hajvanom? - ote mu se prije nego što je smislio kako da joj se javi. -Bila sam tri godine! - reče ona, s nekom sjetom u glasu. 130

Nije bio načisto šta mu je s tim rekla, ali ipak osjeti neki ujed u srcu. -Život! - reče kratko. -Životinjarenje! - odgovori ona. I sve krenu kao i prvi put. Samo ne dogovoriše susret za sutra, nego se ponovo nađoše istu večer. Pričao joj je svoj život kao nekome koga je dobro poznavao a odavno nije vidio. Čudio se sam sebi kako riječi izlaze iz njega sa lahkoćom. Pričala je i ona. Hajvan s početka razgovora dobi ime i osobine ali na kraju opet u prošlost ode pod tim imenom. Pili su kahvu i radost pokazivali očima. -Oprosti, nisam odavde, gdje reče da stanuješ? - upita ga ona pred zatvaranje kafića. -Reći ću ti ako mi kažeš šta radiš ostatak života?- odgovori joj on.

131

132

Biljana Handžo Mišljenje o knjizi „Ćuprijanja“ ''Ćuprijanje''- objašnjenje i značenje ove riječi ćete bezuspješno tražiti, listajući sve postojeće rječnike. Nje, naprosto nema jer je nije ni bilo, jer je postala sad i ovdje. Na onom mjestu odakle puca pogled na Ćupriju, i sa desne i sa lijeve strane. E-sad! Kako nekome takva riječ može pasti na um? Ne može svakom, jer da je tako, da može, ona bi već poodavno našla svoje mjesto i ugnijezdila se između slova C i Č u rječniku, i u svakodnevnom govoru. Riječ '' Ćuprijanje - Ćuprijanja'' je nastala iz očiju, iz misli, promišljanja, iz osmjeha, iz doživljenog proživljenog i naslućenog. Imati oči a ne vidjeti, ne gledati i ne primjećivati, prihvatati stvari, ljude događaje i pojave ''zdravo za gotovo'', kao nešto prirodno i ni po čemu neobično. Sve pobrojano, većina ljudi promatra i doživljava upravo tako kako je, bez namjere, 133

želje i potrebe da se pita zbog čega je to tako. No, među tim i takvima, se ipak izdvajaju i oni rijetki, kojima oči služe za gledanje, um za promišljanje a jezik da ga kroz slova prenesu na papir. Ne sumnjam da bi se autor knjige ''Ćuprijanja'', ma gdje da se nalazio, promatrao na svoj način sve što pored njega promiče, s tim što je pored danog mu dara, imao i tu sreću da mu je prozorče postavljeno baš tamo odakle može da vidi njene vitičaste lukove iz svih uglova, preko kojih promiču, susreću se i zastaju likovi, dešavaju se promjene ili ponavlja ustaljeni red. Svako je vrijeme porađalo Ove i Ovakve, čijem oku ništa ne promiče, kojima je, kako rekoh, još pridodat i dar usmenog kazivanja i drugovanja sa perom koje se danas tastaturom zove, pa nam više iz zabave, nego misleći da je to nasušnja potreba, svoja promatranja prenose na papir, možda i ne misleći da će se to nekada zvati ''životom čaršije''. 134

Tako su nastajali zapisi, veći ili manje, ali jednako važni. Knjiga ''Ćuprijanja'' je jedinstvena po mnogo čemu. Po svom imenu, po tome što je broj stranica približan, ako ne i u potpunosti jednak broju koraka koji su potrebni odraslom čovjeku da pređe sa jedne strane Ćuprije na drugu, da je primjeraka knjiga taman toliko koliko konjička Kamena ćuprija ove godine puni godina od prvog izvijanja nad Neretvom. Priče su gradske, mahalske, sokačke, komšijske. Dobre, simpatične nimalo zlurade ni zločaste. Nego, baš onakve kakvi su ljudi koji se raduju svakom novom danu, svakom ponovnom susretu sa onima koje će i ovoga jutra sresti, skoro na istom mjestu kao i jučer, jer su ljudi na navike naviknuti, pa tako i na izlazak u isti minut i sat, isti pravac kretanja, isti pokret ruke koji se na pozdrav podigne. E-sad primjećuje svaki pokret, korak, čuje svaki glas. On to promatra iz spokojnog trenutka svoga ''hrama knjige'' , neodlučan da li da pogled fiksira samo na Ćupriju, inspirativnu kako je god pogledaš 135

ili, da ga ponekad skrene prema vrhovima Prenja, koji će ga u mislima odnijeti u mjesto svoga odrastanja, prva sjećanja, neopterećena težinom života ovog koji se živi, pospremljenog u najtananije riznice sjećanja, zajedno sa ljudima koji ostaviše pečat i svojim bivstvovanjem ga odrediše da se nekad, i negdje posveti samo jednom zadatku da ništa od toga ne prepusti zaboravu. I nije samo riječ ''Ćuprijanja'' nešto novo sa čim ćete se susresti. Riječ poznata ''Došlo'' i potpuno nova ''Ošlo'' koja je u sve ga tri različita slova u sebi sakupila mudrost postojanja, suštinu onoga ko smo, šta smo i čemu se vraćati treba. ''Ošlo''- kao mladica među ukorijenjene voćke posađena, dade izdanke i plodove a nikad u potpunosti ne bijaše dio starog nasada, koji je odavno već prestao da rađa. ''Ćuprijanja'' jeste knjiga ovoga grada, čaršije i svega drugog naslonjenog i upućenog koje živi oko Ćuprije. Ona, možda, na prvi momenat sa svojim likovima neće biti zanimljiva nekome ko nije vezan za ovaj grad. Dok ne prodre u suštinu i, 136

uvjerena sam, da će tada najmanje dva razloga biti razlog više da je u kofer sa ličnim stvarima, putnik namjernik koji bude napuštao Konjic, ponese u svoj kraj, u kom sigurno nema ovakve Ćuprije, ali postoje navike, postoje ista mjesta okupljanja, pa čak i slične ako ne i iste priče. Jer sve mahale, sve kasabe, svi gradovi bosanski imaju neka svoja pravila, neke svoje priče, istinite ili one puno puta ispričane i preslušane, kojima se ne ulazi više u vjerodostojnost i provjeru tačnosti. O ljudima, o događajima, o vezama o svađama i mirenjima. Sve je to tako, ali ipak ostaje činjenica da oni ipak nemaju Nju, koja te opominje da si tako mali, da si prolazan, da si predvidiv u vremenu koje ne možeš prevariti svojim postojanjem, nego samo darom koji je gledanje, promišljanje i utiskivanje u hartiju, kojom će se produžiti svaki predvidivi i nepredvidivi trenutak, koji život nosi. Stoga, knjigu ''Ćuprijanja'' preporučujem od sveg srca mladjima i starijima, onima koji su došli, onima koji namjeravaju ostati ili otići

137

tamo gdje ih život odvede, koji su uz nju rođeni ili su im rođeni njihovi najdraži. Za svako Vaše sjećanje Esad Bajić je pronašao i podsjećanje. Biljana Handžo. Konjic, desna strana Ćuprije, juna četvrtog, godine 2012.

138

139

SADRŽAJ RIJEČ UREDNIKA 3 ĆUPRIJANJA 7 JUTRO U KLUBU KNJIGE 11 INSAN NA ENGLESKOM 15 ISPUNJALJKA 25 JUTARNJA ŠETNJA GRADOM 29 NOMAD 31 ODAVDE DO PRUSCA 37 OČAJAVANJE 41 KAD SAKIB UMRE 45 POSJETA RODNOM KRAJU 51 KLOKINJAVO VRELO 53 KUTIJA ZA ŠEĆER 57 AKŠAM NA UHO MIRIŠE 59 140

IME LJUBAVI 63 PRIJATELJ 65 O PESIMIZMU I KRMALUKU 71 FOSFOR 75 SJEĆANJA DEDE OSMANA 79 MAGLE 81 STORE 83 CRNO I BIJELO 87 REVNI SLUGA KONJIČKE TEKIJE 89 TAJNA 93 ŽEDNA PLANINA 97 (NE)TIPIČNA ŠAHOVSKA PRIČA 109 ČOBANICA 113 Mišljenje o knjizi 117

141