Filozofija okoncanja vjerovjesnistva by Maving bb

Urednik Amar Imamović Recenzenti Prof. dr. Armin Hadrović Prof. Šejh Džafer Zarean Likovno oblikovanje Senad Pepić

Amar Imamović

FILOZOFIJA OKONČANJA VJEROVJESNIŠTVA Zapis predavanja šejha Akbara Eydija

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1432/2011.

Prvo poglavlje

NUŽNOST POSTOJANJA POSLANIKA U LJUDSKOJ ZAJEDNICI

َّ‫ْ ه‬ َ ْ‫الر م‬ َّ ‫حـن‬ َّ ِ‫الل‬ ‫الرحِي ِم‬ ‫بِس ِم‬ ِ Jedno od osnovnih pitanja na koje treba dati odgovor jeste pitanje nužnosti prisustva Božijih poslanika u ljudskom društvu. Da li je uopće dolazak poslanika nužnost ili ne? Ako je njihov dolazak nužan, šta je dokaz za takvo što? Ako njihov dolazak nije nužan, kako objasniti njihov dolazak? Prije nego što odgovorimo na ova pitanja, razmatrat ćemo niz rasprava koje će nam pomoći u razumijevanju osnovnog pitanja. Ova pitanja analizirat ćemo sa stanovišta Kur’ana i racionalnih argumenta temeljem sljedećih tema: 1. Stvaranje nebesa i zemlje i svega postojećeg 2. Stvaranje čovjeka 3. Način stvaranja i kolijevka stvorenog 4. Nužnosti koje prate stvoreno 5. Priroda povezanosti između Stvoritelja i stvorenog 6. Zakon ”spuštanja u tačno određenoj mjeri” 7. Način povezanosti čovjeka s ostalim stvorenjima 8. Cilj stvaranja čovjeka 9. Postojeće prepreke čovjekovog kretanja na putu usavršavanja 10. Sredstva spoznaje i njihova manjkavost 11. Poslanstvo kao cilj stvaranja 12. Racionalni dokazi o nužnosti poslanika 5

1. STVARANJE NEBESA I ZEMLJE I SVEGA POSTOJEĆEG Ako bismo napravili kratak osvrt na kur’anske ajete, bit će nam potpuno jasan i argumentirano osvijetljen cilj stvaranja nebesa i zemlje, kao i način njihovog stvaranja.

َ ْ َ ُّ ُ‫ل‬ ُ ْ َ َ َ َ ْ َّ ‫الل‬ ُ َّ‫َو َخلَ َق ه‬ َ ‫الس َم‬ َ ْ‫ات َواأل ْر َض ب ح‬ ‫ت َوه ْم‬ ‫ال ّ ِق َولتِ ُج َزى ك نف ٍس بِما كسب‬ ِ ‫او‬ ِ َ َ ْ ‫ال ُيظل ُمون‬ ”A Allah je nebesa i Zemlju s Istinom stvorio i zato da bi svaki čovjek bio nagrađen ili kažnjen prema onome što je zaslužio – nikome neće biti učinjena nepravda.”1 Ovaj časni ajet u sebi objedinjuje više tema koje nalaze potporu u sljedećim argumentima. Ovi argumenti nižu se jedan za drugim sljedećim redom:

a. Sve što je postojeće stvoreno je na temeljima Istine Allame Tabatabai, r.a., kaže da se pod “nebesima” i “Zemljom” podrazumijeva čitav osjetilni svijet, pri čemu se njegovo stvaranje uobličuje u odjeći Istine, a to znači da u njemu nema mjesta nikakvoj neistini, laži niti igrariji.

b. Stvaranje je s ciljem Ako se neka stvar pojavi u odjeći Istine i neistina joj ni na koji način nema pristupa, to znači da ona ima cilj koji je izvan nje same, a samo ovo djelo i stvaranje jeste radi dostizanja ovog cilja. Dakle, cilj o kojem je ovdje riječ jeste, ustvari, krajnji uzrok stvaranja. Rečeno filozofskom terminologijom: El-Džâsije, 22.

krajnji uzrok je, zapravo, djelatni uzrok djelatnika spram djela. Upravo je krajnji cilj taj koji potiče izvršioca da izvrši djelo. Prema tome, nebesa i Zemlja sâmi su uvod u Viši svijet i ujedno odraz njegov, koji je cilj stvaranja i krajnji uzrok Ovog svijeta.

c. Svaka osoba dobit će učinke svojih djela Kad kažemo da Kreacija ima cilj, to znači da ona treba biti ustrojena po zakonu i svaki njezin dio treba polučivati tačno određene učinke kako bi ona dosegla sam svoj cilj. Jedno od bića u poretku Kreacije jeste čovjek. Čovjek prema svojim djelima ima određene odgovornosti i prava koja treba ostvariti i ujedno treba poznavati učinke svojih djela.

d. Proživljenje je Istina Na osnovu jasnog iskustva, svi ljudi ne dobivaju zasluženu nagradu za svoja djela na Ovom svijetu. Zapravo, nemoguće je i dobiti ovakvo što jer Ovaj svijet nema dovoljno kapaciteta da bi odgovorio na nagrade i kazne za sva djela. Upravo zbog toga, treba postojati prostraniji svijet sa širim horizontima kako bi se mogle dodijeliti odgovarajuće nagrade i zaslužene kazne. To nije ništa drugo doli svijet proživljenja i ahireta.

e. Pravda presuđuje Nemoguće je ostvarenje vladavine Istine i svijeta ustrojenog na zakonitostima u kojem bi svako ko učini neko djelo polučio i učinak svojeg djela osim u okrilju pravde. Tačnije rečeno, temelji i osnove svekolikog stvaranja ne mogu se održati osim na čvrstim i postojanim načelima pravde. U vezi s tim, Časni Kur’an kaže da je stvaranje nebesa i Zemlje oblikovano po Istini, te otud svaki čovjek mora vidjeti plodove 7

svojeg rada. Kod presuđivanja i dodjele nagrada i kazni neće se nanositi nepravda. Ukoliko bismo pažljivo analizirali ovaj ajet u vezi s njemu prethodećim ajetima, na kojima se on i temelji, uvidjeli bismo mnoštvo pojedinosti i shvatili bismo da je svijet ahireta nužno zasnovan na načelima Istine i pravde.

f. Negiranje pogrešne pretpostavke Ovaj ajet argumentirano negira pogrešne pretpostavke nevjernika koji su mislili da su jednaki oni koji čine dobro i oni koji čine zlo. Čak se ovakvo što javlja i u povodu pitanja smrti, s čim u vezi kaže se da su ovakva razmišljanja pogrešna, jer ono što slijedi na Kijametu, tj. dodjela nagrade za pokoravanje i kazne za nepokoravanje, neizbježno vas čeka. Prema tome, niti je život onih koji dobro čine i pokoravaju se zakonima Kreacije jednak životu grešnika i prijestupnika, niti su im smrt i svršetak jednaki, niti će na ahiretu jednako živjeti.

َ ْ‫َ َ ْ َ َ َ َ ْ َ ُ َ َّ ح‬ َّ ‫َما َخلَ ْق َنا‬ َ ‫الس َم‬ َ ‫ات واألرض وما بينهما إِال ب‬ ‫ال ّ ِق َوأ َج ٍل ُّم َسم‬ ِ ‫او‬ ِ

”Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih s Istinom stvorili i do roka određenog.”2

َ َ َّ َّ َ َ ْ َ َ ْ َ َْ َ َ َ َ َّ ‫َو َما َخلَ ْق َنا‬ ‫خذ ل ْه ًوا‬ ِ ‫الس َماء َواأل ْرض َوما بَين ُه َما ال ِعبِني ۝ لو أردنا أن نت‬ ْ‫حْ َ لَىَ ب‬ ُ َْ َْ َ َّ ُ َ َّ ُ َّ‫د‬ ُ َ ُ َ ْ َ َّ‫لاَّ خ‬ ‫ال ّ ِق ع الَاط ِِل ف َي ْد َمغ ُه‬ ِ ‫تذناه مِن لنا إِن كنا فا ِعل ِني ۝ بل نقذِف ب‬ ُ ْ ُ َ َ ُ َ ُ َ َ ‫فإِذا ه َو َزاه ٌِق َولك ُم ال َويْل م َِّما ت ِصفون‬

”Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo. Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo. Nego Istinom suzbijamo laž, Istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onog što o Njemu iznosite!”3 El-Ahkâf, 3. El-Enbijâ, 16-18.

2 3

Ovi ajeti iznose racionalnu argumentaciju, kao i dokaz o postojanju proživljenja. Potom, u okrilju istog argumenta dokazuje se poslanstvo, što je i osnovna namjera govora ove sure. U skoroj budućnosti čovjeka čeka Dan kad će se na budućem svijetu svoditi račun za njegova djela. Zbog toga, neizbježno treba napraviti suštinsku razliku između dobrih djela, koja su u skladu s općim kretanjem i usavršavanjem svijeta, i loših djela, kao što su kršenje zakona, prekoračenje granica Božijih i narušavanje prava Njegovih robova. Ovo nije ostvarivo osim s Božijom uputom. Uputa je Istina čiji je nosilac poslanstvo. Da nema poslanstva, tad bi i stvaranje čovjeka bila besmislica, a Uzvišeni Gospodar čist je od tog. Dakle, poredak Kreacije u svojem usavršavanju kreće se ka Istini. Ljudski poredak, koji čini dio Kreacije, a na osnovu načela da dio slijedi cjelinu, također treba se kretati ka Istini.

Istina i strast Sa stanovišta Kur’ana Istina stoji naspram strasti bilo da se radi o međuljudskim odnosima, bilo o poretku Kreacije. Ukoliko bi se Istina kretala u skladu sa željama i prohtjevima ljudi, ne samo da bi se narušili međuljudski odnosi već bi nered ispunio cijeli svijet.

ُ َ ُ ‫او‬ َ َ َ ُ ْ َ ُّ َ ْ‫َولَو َّات َب َع ح‬ َّ ‫ت‬ َ ‫الس َم‬ ‫ات َواأل ْرض َو َمن فِي ِه َّن‬ ِ ‫الق أه َواءه ْم لف َسد‬ ِ

”Da se Istina za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom što je na njima.”4

ُ َّ َ َ َ ْ َ َ َ َ ٌ َ ْ َ ْ َ َ َ َ َ َّ َ َ َ َ ‫السيْل َز َب ًدا َّراب ِ ًيا َوم َِّما‬ ‫أنزل مِن السماء ماء فسالت أودِية بِقدرِها فاحتمل‬ َ ْ َّ ّ‫ْ َ َ ْ َ َ ٍ َ َ ٌ ّ ْ ُ ُ َ َ َ َ رْ ُ ُه‬ َْ َ َ ُ ُ ‫ضب الل‬ ِ ‫يوق ِدون عليهِ ىِف انلارِ ابتِغاء حِلي ٍة أو متاع زبد مِثله كذل ِك ي‬ El-Mu’minûn, 71.

ُ ُ َ َ َّ ُ َ َ َ َّ َ َ َ ُ ُ َ ْ َ َ ُ َ َّ َّ َ َ َ َ ْ‫حْ َ َّ َ ب‬ ‫اس ف َي ْمكث ىِف‬ ‫الق والاطِل فأما الزبد فيذهب جفاء وأما ما ينفع انل‬ َ َ َ ّ‫ُه‬ ْ‫َ َ َ َ ر‬ َْ ‫ض ُب الل األ ْمثال‬ ِ ‫األر ِض كذل ِك ي‬

”On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe ima također otpatke, slične onima. Tako Allah navodi primjer za Istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.”5 Prvi ajet govori o tome da ukoliko bi Istina slijedila njihove strasti, nered bi ispunio i nebesa i Zemlju, kao i njihove stanovnike, dok nas drugi ajet podsjeća na postojanost Istine i nestajanje neistine. Sve što polučuje sreću i dobrobit za čovjeka ostaje na zemlji, dok pjena nepovratno nestaje.

Opće karakteristike Istine i neistine Strasti su mnogobrojne, a neistina je nepostojana. Neistina ne poznaje granice na kojima bi se zaustavila. Ne posjeduje pravila i odredbe, ali ima jak intenzitet uznemirenosti i labilnosti. Upravo zbog ovih karakteristika, neistina nije postojana. S druge strane, vrata ka Istini uvijek su otvorena. Za Istinom može se tragati u bilo kojem trenutku i u bilo kakvim okolnostima i, na koncu, moguće ju je pronaći. Njom vladaju tačno utvrđeni i postojani zakoni i odredbe. Kod ovih zakona nema propusta i nemoguće ih je izbjeći, a nije im svojstvena nesređenost i promjena. Sve što je stvoreno u svijetu stvoreno je s Istinom, odnosno, podređeno je tom nesalomljivom poretku i njegovim El-Ra’d, 17.

odredbama. Zakon uzroka i posljedice koji vlada svijetom Istina je koja struji kroz svaku česticu. Niti jednog trenutka ne može se prekršiti. Ustvari, sam zakon ne dozvoljava svoje kršenje.

Nijedno djelo u svijetu ne ozbiljuje se bez sebi svojstvenih učinaka Čovjekovo postojanje dio je cijele Kreacije. Zakoni koji vladaju čovjekom nisu odvojeni i neovisni od zakona koji vladaju cijelom Kreacijom i nisu nepodložni njihovom utjecaju. Poredak u svijetu čovjeku je dao potrebne mogućnosti za prelazak staze savršenstva i stizanje do stvarne sreće. Ispravna primjena datih mogućnosti u svrhu stizanja do savršenstva podređena je odredbama. Istina je jedna. U njoj nema diskriminacije i pristrasnosti. Ukoliko bi se u djelima ljudi i u njihovom ponašanju Istina potčinjavala i slijedila strasti te dozvoljavala sve vrste izopačenja i amoralnosti, u tom slučaju i Istina bi trebala slijediti strasti u poretku stvaranja, a što bi dovelo do nereda u čitavoj Kreaciji te do narušavanja općih zakona koji vladaju egzistencijom. Prema tome, kao što je nemoguće da Istina slijedi strasti u poretku egzistencije, takvo što nemoguće je i u zakonu te u društvenim odnosima. U suprotnom, trebalo bi doći do promjena u Kreaciji, kao i do promjene u zakonu uzroka i posljedice. Ukoliko ljudska otkrića i izumi budu u skladu sa zakonom stvaranja, bit će postojani i stabilni, jer slijede poredak Istine. Usklađenost koja postoji između sistema zakona i sistema Kreacije, kao i njihova istinitost, najbolji je dokaz da svaka vrsta naučnog napretka nije ništa drugo doli potvrda vjere, a da su naučno tendenciozni i sekularistički pogledi samo iluzije. 11

Časni Kur’an uporno ukazuje na postojanje veze i na uzajamni utjecaj ljudskih dijela i poretka Kreacije.

ً َ ُ َ َ َ‫َ َ َّ ْ َ َ ُ لَىَ َّ َ لأ‬ ‫الطرِيقةِ ْسقيْ َناهم َّماء غ َدقا‬ ‫وألوِ استقاموا ع‬

”A da se pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.”6

َ ْ ‫آم ُنوا ْ َو َّات َقوا ْ لَ َف َت‬ َ ‫َول َ ْو أَ َّن أَ ْه َل الْ ُق َرى‬ َّ ‫ح َنا َعلَيْهم بَ َر اَكت ّم َِن‬ ‫الس َماء َواأل ْر ِض‬ ٍ ِ َ َ ْ ْ ُ َ‫ا‬ ُ َ ْ َ َ َ ْ َّ َ ‫كن كذبُوا فأخذناهم ب ِ َما كنوا يَكس ُِبون‬ ِ ‫َولـ‬ ”A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.”7

Ovi i njima slični ajeti pokazatelji su čvrste povezanosti između ljudskih dijela i poretka stvaranja. Da poredak Kreacije ne posjeduje čudesnu uređenost i čvrste zakone, bilo bi nemoguće ostvariti ovakvu povezanost u pojavnom svijetu. Uglavnom, svi izumi, otkrića i inovacije dokaz su da svijetom vladaju zakoni i odredbe koje je nemoguće zaobići. Da nije takve uređenosti, ni u šta ne bi se mogli pouzdati.

2. STVARANJE ČOVJEKA Časni Kur’an u nizu mnogobrojnih ajeta, na najljepši i najlogičniji način objašnjava povezanost Gospodara s čovjekom i s ostalim Njegovim stvorenjima. Mi ćemo napraviti kratak osvrt na neke od ovih ajeta i na njihove poruke, a kako bi to bolje predočili. El-Džinn, 16. El-A’râf, 96.

6 7

َ ّ َ َ ْ َ َ َ ْ ٌ َ َ ‫ِإَوذ قال َر ُّبك ل ِل َمالئِكةِ إ ِ ىِن َجاعِل ىِف األ ْر ِض خل ِيفة‬

”A kad Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’”8 Ovaj ajet govori o odnosu čovjeka i Boga kao o odnosu halife, tj. namjesnika i onog Koji ga postavlja, a čovjeka predstavlja kao mjesto Njegovog očitovanja na Zemlji.

َ ََ ُ َ ْ َ َ َ ْ َ ْ‫ْ رَ ّ َ ب‬ ُ ْ َ َ‫َ َ َ م‬ َّ ‫اهم ّم َِن‬ ‫ات‬ ‫حل َناه ْم ىِف البِ والح ِر ورزقن‬ ‫َولق ْد ك َّر ْم َنا بَ ىِن آدم و‬ ِ ‫الط ّي ِ َب‬ َ‫َ َ َّ ْ َ ُ ْ لَى‬ ً َْ ََْ َ ّ ‫ع َكث‬ ‫ضيال‬ ‫وفضلناهم‬ ِ ‫ري م َِّم ْن خلقنا تف‬ ٍ ِ ”Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.”9

U ovom ajetu odnos čovjeka i prirode predstavljen je takvim da je priroda stavljena u službu čovjeka te mu je potčinjena. I kopno i more potčinjeni su ljudskoj moći. Sve dobro koje se dobija iz njih čovjekova je opskrba, a data mu je i nadmoć nad mnogim stvorenjima. U najkraćem, kao da je Ovaj svijet sluga, a jedino čovjek je taj kojem je sve na usluzi.

َ َّ‫ُ ذ‬ َ‫م‬ ُ َ َ َ ‫ه َو الِى خل َق لكم َّما ىِف األ ْر ِض جِيعا‬

”On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.”10

َ ُ َ َ َ ُ َ َ َّ َ َ َّ‫َ َ ْ َ َ ْ َ َّ ه‬ َّ ‫كم َّما ف‬ َ ‫الس َم‬ ‫ات َو َما ىِف األ ْر ِض َوأ ْس َبغ َعليْك ْم‬ ‫ألم تروا أن الل سخر ل‬ ِ ‫او‬ ِ‫ى‬ ْ ُ ُ‫ج‬ ً َ َ َّ‫ه‬ ُ ْ‫ير‬ َ ِ َّ‫ن َِع َم ُه ظاه َِرةً َو َباط َِنة َوم َِن انل‬ ‫اس َمن يادِل ىِف اللِ بِغ ِ عِل ٍم َو ال ه ًدى َوال‬ ُّ َ ‫ِري‬ ٍ ‫كِت‬ ٍ ‫اب من‬ El-Bekare, 30. 9 El-Isrâ, 70. 10 El-Bekare, 29. 8

”Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige-svjetilje.”11 Neznanje i neprosvijećenost, s jedne, te Božije blagodati, s druge strane, zaslijepili su čovjeka tako da je prekoračio njemu dozvoljene granice i ustao je u borbu protiv Istine. Ukratko, nakon ovih, ali i mnogih drugih ajeta, postaje jasan odnos čovjeka prema Bogu, ali i odnos čovjeka prema ostalim Božijim stvorenjima. Čovjek je Božiji namjesnik i mjesto očitovanja Božijih imena i svojstava. Jedino je čovjek taj koji snagom svete Biti Njegove, i koji onim što mu je On darovao u vlasništvo može odražavati sva lijepa imena i svojstva Božija i u obliku opipljivih zbilja objelodaniti ih ljudima.

Čovjek je najuzvišenije Božije stvorenje Čovjeku su potčinjena sva bića i stvorenja Stvoritelja svjetova. Priroda, nebo, Zemlja i sve što nalazi se između njih u službi je usavršavanja čovjeka i pomaže mu u dostizanju željenog savršenstva. Ne samo da su mu darovane blagodati ovog osjetilnog svijeta već su mu darovane i blagodati iz nevidljivog i prostranog svijeta gajba. Sve ovo predstavlja samo uvod u ostvarenje cilja za kojeg je čovjek stvoren. Ne uđosmo na ova vrata tražeći raskoš i slavu, Nezgoda nas natjera da sklonimo se ovdje. Putnik sam ka kući ljubavi sa granica nepostojanja, Pređoh sav ovaj put da bih stigao do područja postojanja.12 Lukmân, 20. Hafiz Širazi: Divân.

11 12

Čovjek nije došao na Ovaj svijet da bi mu se potčinjavali nebo i Zemlja. Velika mudrost Božija iziskuje da on bude doveden ovdje. Ljubav prema ljepoti Svetog bića Njegovog dovela ga je na Ovaj svijet iz Svijeta nebeske veličanstvenosti i Svijeta postojanih entiteta. Prema tome, ostala stvorenja čovjeku služe samo kao most za prelazak i uzdizanje u beskonačne visine.

3. NAČIN STVARANJA I KOLIJEVKA STVORENOG Sa stanovišta Kur’ana sve stvoreno potrebuje snagu i volju Svete Biti Njegove kako u svojem dolasku u postojanje, tako i u svojem daljnjem produljenju egzistencije. Potrebitost čini esencijalni i konzistentni dio stvorenja. Ni jedno biće, bilo gdje da se nalazi, ne posjeduje niti može posjedovati od sebe ni najmanji oblik neovisnosti. Ruke potrebitosti stvorenja pružene su stalno ka Apsolutno nepotrebitim.

ْ َ َ َّ ُ‫ل‬ ُ َّ ‫ي َ ْس َأ هُ ُل َمن ف‬ َ ‫الس َم‬ ‫ات َواأل ْر ِض ك يَ ْو ٍم ه َو ىِف شأ ٍن‬ ِ ‫او‬ ِ‫ى‬

”Sve što je na nebesima i na Zemlji Njega pita i išće; svakog časa On djeluje.”13

Potrebitost i molba glavna su osnova svih stvorenja, i bez njih ni jednog trenutka ne mogu nastaviti svoje postojanje.

َ‫َ َّ ّ لَى‬ ُ َّ َّ َ َ ٌ َّ َ ْ ُّ ‫ص‬ ‫يم‬ ِ ‫ما مِن دآب ٍة إِال ه َو آخِذ بِن‬ ٍ َ ِ‫اص َيتِها إِن َر ىِب ع ر‬ ٍ ِ‫اط مستق‬

”Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; a Gospodar moj zaista je na Ispravnome Putu.”14 Er-Rahmân, 29. Hûd, 56.

13 14

Dakle, apsolutno sva bića pod Njegovom su vlašću. On je među stvorenjima uspostavio Svoj sunnet koji je postojan i nepromjenljiv te koji upravlja na temelju pravde i mudrosti. Nedokidiv Božiji sunnet takav je da Istina pobjeđuje, a laž nestaje. Također, i iskušenje je Božiji sunnet. Svi nabrojeni sunneti i zakoni stvaranja negiraju i najmanju mogućnost njihovih kršenja ili promjene.

Sunnet uzajamne povezanosti Jedan od čvrsto određenih i nepogazivih Božijih sunneta zakon je uzajamne povezanosti stvorenja. Uzajamna povezanost podrazumijeva to da se sva bića zajedno kreću ka krajnjem savršenstvu i ka uzvišenom cilju stvaranja. Put ovog savršenstva utkan je u postojećim pojavama i stvorenjima. Upravo zato, nemoguće je dostignuti savršenstvo osim ovim prirodnim putem. Da bi se utovila jedna ovca, mora se hraniti hranom iz ovog materijalnog svijeta. Da bi čovjek postao arif, mora podnijeti probleme i teškoće koji vladaju društvom. Sva bića naspram onoga što uzimaju od Ovog svijeta moraju mu zauzvrat nešto i dati. Razmjena među svim stvorenjima materijalnog svijeta je nužnost. Zbog toga svi vjerski zakoni i propisi usredsrijeđeni su na društvo, a kretanje ka savršenstvu, ako nije u društvenoj zajednici i međusobnoj saradnji, nešto je apsolutno nemoguće.

4. NUŽNOSTI KOJE PRATE STVORENO Ukoliko bi se na razuman način procijenile i odredile vrijednosti samog stanja bivanja stvorenim, mnoge zbilje čovjeku bi se otkrile. Nasreću, ovakvo procjenjivanje posmatrano je iz različitih uglova i na najljepši način objavljeno u Ča16

snom Kur’anu, Knjizi upute, odgoja i podučavanja, jednom riječju – Knjizi života. Napravit ćemo kratak osvrt na neke od tih ajeta.

ً َ ُ َ َ ُ ‫نسان ضعِيفا‬ ‫اإل‬ ِ ‫خل ِق‬

”Čovjek je stvoren kao nejako biće.”15

Slabost, nemoć, siromaštvo i potrebitost nešto je što je esencijalno i neodvojivo od svega stvorenog.

َُ َّ ُ َ َ ‫نسان خل َِق هلوع‬ ‫اإل‬ ِ ‫إِن‬

”Čovjek je, uistinu, stvoren pohlepnim.”16

Pohlepa za otklanjanjem slabosti i manjkavosti, s jedne strane, i za stjecanjem snage, moći i savršenstva, s druge strane, predstavlja još jednu nužnost koja proizlazi iz samog siromaštva ili, kako to Kur’an kaže:

”Zaista s mukom je i last.”17

ً ْ‫فَإ َّن َم َع الْ ُع رْس ي ُ ر‬ ‫سا‬ ِ ِ

Ugodan život i smiraj stječe se podnošenjem teškoća i nedaća, i s ovog vrela on se napaja i razvija.

َ ً َ َّ ْ ْ ُ ‫الر‬ ُ ‫وح م ِْن أَ ْمر َر ّب َو َما أُوت‬ ُّ ‫وح قُل‬ ُّ َ َ َ ُ ْ َ ‫ِيتم ّمِن العِل ِم إِال قل ِيال‬ ِ ِ ‫َيسألونك ع ِن الر‬ ِ‫ِ ى‬

”I pitaju te o duši. Ti reci: ‘Duša je nešto od moga Gospodara, a vama je dato samo malo znanja!’”18 Slabost u naučnom pogledu i razumijevanju stvari još je jedna od karakteristika čovjeka, naročito onda kad je u pita En-Nisâ’, 28. El-Me’âridž, 19. 17 El-Inširah, 6. 18 El-Isrâ, 85. 15 16

nju obaviještenost i znanje čovjeka o svijetu koji je cilj i koji tek treba dosegnuti na putu usavršavanja. Sasvim je prirodno da sve dok ne bude pomaka i kretanja, ni usavršavanje neće imati smisla.

ْ َ َْ‫ّ ج‬ ّ‫حَْ ُ َ ْ َ ُ َ َ ُ ْ حْ َ ْ ُ للِه‬ ‫َون َزع َنا َما ىِف ُص ُدورِهِم ّم ِْن غ ٍِل ت ِرى مِن تت ِ ِهم األنهار وقالوا المد‬ َّ‫ذ‬ ُ َ َ ّ‫َ َ َ َ َ َ َ ُ َّ َ ْ َ َ َ َ ْ َ َ ُه‬ ْ ‫ِى ل ْوال أن ه َدانا الل لق ْد َجاءت ُر ُسل َر ّب ِ َنا‬ ‫الِى هدانا ل ِهـذا وما كنا لنِ هتد‬ َ ْ‫ب ح‬ ‫ال ّ ِق‬ ِ

”Iz njihovih grudi zlobu ćemo odstraniti; ispred njih rijeke će teći, i oni će govoriti: ‘Hvaljen neka je Allah koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg zaista su istinu donosili.’”19

Još jedna od nužnosti koje prate stvoreno biće nedostatak je snage i nemogućnost samostalnog pronalaska puta. Zbog toga Časni Kur’an govori o uputi kao o nečemu što je neodvojivo od stvaranja, štaviše, to predstavlja smisao stvaranja. Stvaranje bez upute nije ništa drugo doli puko poigravanje. Uzvišen je Bog od takvih djela.

َ ُ َ ْ َ َْ‫َ ُّ َ ذَّ َ ْ َ لُ َّ ي‬ ‫ربنا الِى أعطى ك‬ ‫ش ٍء خلق ُه ث َّم ه َدى‬

”Gospodar naš je Onaj Koji je sve Svome stvorenju podario i potom ga uputio (kako da se time koristi).”20 Darivanje snage upute dio je stvaranja i temeljni stup Kreacije. U sjeni ove upute svi životni tjesnaci nalaze svoje izlaze i rješenja, neznanje i neukost dižu svoju postelju, otkrivaju se odnosi među pojavama, udaljava se od svega što nanosi štetu i okorištava se svim dobrima. El-A’râf, 43. Tâ Hâ, 50.

19 20

َ َ َ‫َ َ َ ْ ُهّ َ ُ ْ ُ ْ َ َ َ ُ ْ ْ َ َ ج‬ ُ َ ِ‫ت َد ل ُه ْم أ ْو يِلَاء مِن دونِه‬ ِ ‫ومن يه ِد الل فهو المهت ِد ومن يضل ِل فلن‬

”Onaj kome Allah ukaže na pravi put – na pravom putu je, a onome koga u zabludi ostavi, tome, mimo Njega, nećeš naći zaštitnika.”21 Svi ovi, ali i mnogi drugi ajeti Časnog Kur’ana argumentirano navode mnoge stvari kao nužnosti koje prate stvoreno. Ukratko ćemo ukazati na neke od njih:

Ljudska slabost Slabost obuhvata različite vidove ljudske egzistencije. Pritom, misli se na tjelesnu slabost, nedostatak snage i moći, kao i na oslanjanje na druge u svim vidovima života – materijalnom, duhovnom, moralnom te društvenom.

Čovjekova slabost u znanju Neobaviještenost o tajnama stvaranja, a naročito o cilju zbog kojeg je Stvoritelj stvorio Kreaciju, još jedna je od neodvojivosti koje prate stvoreno biće.

Nemogućnost dosezanja puta samostalno Pronalazak puta koji dovodi do savršenstva, snage i znanja nemoguć je izuzev Božijom uputom i Njegovim vođenjem. Dovoljno je da poredak stvaranja ne stavi na raspolaganje stvorenom biću sredstva spoznaje i da time budu uništene sve njegove mogućnosti, te da, u krajnjem, zauvijek El-Isrâ, 97.

ostane u lutanju, ne znajući kud da krene. U tom slučaju, čovjek neće ostvariti ni najmanji pomak ka savršenstvu na bilo kojem području.

Opći zaključak Druga i četvrta tema u nizu dokazuju dvodimenzionalnost cjeline čovjekove ličnosti, i to s dva aspekta. Posmatrano sa stanovišta nužnosti koje prate stvoreno biće, krajnje jasno uviđa se ljudska nemoć i slabost. Različite vrste slabosti očigledne su u čitavom čovjekovom biću, poput slabosti u tijelu, duši, shvatanju, znanju, obaviještenosti, sposobnosti pronalaska puta te hiljada drugih slabosti. Međutim, uzimajući u obzir čovjekov položaj kao namjesnika Božijeg, takvo što samo po sebi dokazuje njegovu povezanost sa skrivenim svijetom i s beskonačnom snagom. Ukoliko se osvrnemo na zbilju i suštinu čovjekove duše, uvidjet ćemo da je on na vrhuncu veličine, plemenitosti i dostojnosti, a budući da zaslužuje položaj namjesnika Božijeg na Zemlji, on upravlja svim stvorenim.

َْ َ ْ َ َ َ ََْ َ ْ ََ ‫يم‬ ٍ ِ‫اإلنسان ىِف أحس ِن تقو‬ ِ ‫لقد خلقنا‬

”Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.”22

Čovjek je mjesto očitovanja svih lijepih Božijih imena. Što se tiče aspekta njegove tjelesnosti, Kur’an kaže da će biti vraćen u najnakazniji lik, dakle, od svakog bijednika bjedniji i od svakog bića bezvredniji. Međutim, ono što može urediti čovjeka i njegov život između ove dvije krajnosti pitanje je vjere i ispravnog promišljanja, s jedne, te dobrih djela i pravilnog ponašanja, s druge strane. Ako čovjek prigrli vjeru, u njemu će se roditi veličina i ustalit će se plemenitost. Ako je Et-Tîn, 4.

činio dobra djela, steći će dostojnost namjesništva. Ali, ako izgubi to dvoje ili ih uopće ne bude ni imao, tad će se potvrditi kur’anske riječi da su oni kao stoka, čak i gori, i da će biti džehennemsko gorivo.

َ ُ ُ ْ َ َ َ ْ ُ َّ َّ‫ه‬ ُ ُ ‫اللِ َح َص‬ ‫ب َج َه َّن َم‬ ‫ون‬ ِ ‫إِنكم وما تعبدون مِن د‬

”I vi, i oni kojima se pored Allaha klanjate – bit ćete gorivo u Džehennemu.”23

َ ُ َ ْ َّ َ َ َ ِ‫ون فَ اَكنُوا ج‬ ‫ل َه َّن َم َح َط ًبا‬ ‫وأما القاسِط‬ ”A odvojeni od Istine u Džehennemu gorivo će biti.”24 Iz dosad rečenog možemo uvidjeti to da se čovjek nalazi između dvije beskonačno udaljene krajnosti ili, preciznije rečeno, između svega i ništa. On može izabrati bilo koji od ta dva puta snagom slobodnog izbora.

5. PRIRODA POVEZANOSTI IZMEĐU STVORITELJA I STVORENOG Nakon što nam je Časni Kur’an pojasnio prirodu povezanosti između Stvoritelja i stvorenja, uključujući i čovjeka kao jednog od njih, Kur’an tematizira i drugu vrstu povezanosti između Uzvišenog i Njegovih robova. Zapravo, ova vrsta povezanosti samo je manifestacija, očitovanje i praktično otjelovljenje prve vrste povezanosti. Ako je čovjek namjesnik Božiji, onda se on treba ophoditi prema Njegovim stvorenjima na isti način na koji se ophodi i Uzvišeni Gospodar. El-Enbijâ, 98. El-Džinn, 15.

23 24

Tačnije, namjesnik Božiji, tj. čovjek ogrnut će se odjećom hilafeta i praktično ostvariti svoju misiju tek kad uspije oživjeti ovakvu vezu s ljudima, ali i s ostalim stvorenjima.

a. Okorištavanje َّ‫ُ ذ‬ ُ ُ‫ل‬ ُ ْ َ ً َُ َ َ ُ َ َ ْ ِ‫ه َو الِى َج َعل لك ُم األ ْرض ذلوال فامشوا ىِف َم َناكِب ِ َها َوكوا مِن ّرِزقِهِ ِإَوليَْه‬ ُّ ُ ‫الن ُش‬ ‫ور‬ ”On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje; Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.”25

Okorištavanje prirodom i Zemljom jedna je od obaveza čovjeka, ali i pokazatelj njegovog ispravnog odnosa prema prirodi. Naučna i empirijska istraživanja koja se provode zbog boljeg upoznavanja s prirodom, ali i s ciljem stjecanja različitih vrsta koristi, uključujući i naučnu, moralnu, društvenu te materijalnu korist, jedan su od pokazatelja ispravnog odnosa između čovjeka i prirode. Drugim riječima, to je pokazatelj čovjekove spremnosti da robuje Bogu i da Mu se potčini, kao i Njegovim zakonima i vjerskim načelima. Kad Gospodar nalaže ljudima da trebaju tačno određenim putem dolaziti do svoje opskrbe, On, zapravo, time utvrđuje Svoj odnos prema čovjeku. Dakle, poruka je čovjeku ta da u njegovom stvaranju nema drugog cilja osim pokoravanja te se jedino tim putem dolazi do željenog savršenstva. Ovakvo što upućuje na zaključak da čovjek koji je neupućen u način okorištavanja onim što je stvorio Uzvišeni Gospodar samim tim krši Njegovu zapovijed. Čovjekov povratak Bogu putem slobodnog izbora ne leži ni u čemu drugom osim u pokoravanju Njemu te u izvršavanju Njegovih zapovijedi. El-Mulk, 15.

b. Međusobno potpomaganje i potčinjavanje Društveni život, koji je zasnovan na uzajamnom potpomaganju i potčinjavanju, jasan je pokazatelj društvenih odnosa između ljudi.

َ َْ‫َ ُ ْ َ ْ ُ َ َ مْ َ َ َ ّ َ ح‬ َ ْ ُّ َ َ ْ‫ح‬ َ ِ ‫ك ن ُن ق َس ْم َنا بَيْ َن ُهم َّمعِيش َت ُه ْم ىِف الياة‬ ‫ادلن َيا َو َرف ْع َنا‬ ِ ‫أهم يقسِمون رحة رب‬ َ ّ َ ُ َ ْ‫َ َّ َ َ ْ ُ ُ َ ْ ً ُ ْ ًّ َ َ م‬ َْ ََْ ْ ُ َ َْ َ ٌ ْ‫ك خَير‬ ََ ِ ‫ات يِلت‬ ٍ ‫بعضهم فوق بع ٍض درج‬ ِ ‫خذ بعضهم بعضا سخ ِريا ورحت رب‬ َ َْ‫ج‬ ‫ّم َِّما ي َم ُعون‬

”Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvog? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na Ovom svijetu, i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. A milost Gospodara tvog bolja je od onog što oni gomilaju.”26

Jedan od pokazatelja opće upute Božije jeste upućivanje čovjeka ka zajedničkom životu i ka međusobnoj podjeli životnih sredstava. Razlike u sposobnostima ljudi ne postoje da bi se njima iskazivala snaga, moć i superiornost. Zapravo, te razlike postoje zbog uzajamnog okorištavanja i pomaganja u zajednici.

c. Pravila koja vladaju međuljudskim odnosima Časni Kur’an ne zaustavlja se samo na objašnjavanju uzajamnog pomaganja i potčinjavanja. Štaviše, objašnjava nam to da su ove vrste veza postavljene na osnovama koje vrijede za sve pojave u čitavom stvaranju. Pravdu je Uzvišeni Gospodar postavio kao glavni temelj društvenih odnosa, a potom ju je ukrasio odjećom bogobojaznosti.

ْ َ ُ َ ُ ُ ّ‫َ َ ُّ َ ذَّ َ َ ُ ْ ُ ُ ْ َ َّ َ للِه‬ َْ‫َ ج‬ ‫ِني ِ ش َه َداء بِالقِ ْس ِط َوال ي ِر َم َّنك ْم ش َنآن ق ْو ٍم‬ ‫يا أيها الِين آمنوا كونوا قوام‬ َ ُ َ ْ َ َ ٌ َ ّ‫لَىَ َ َّ َ ْ ُ ْ ْ ُ ْ ُ َ َ ْ َ ُ َّ ْ َ َ َّ ُ ْ َهّ َّ َه‬ ‫ع أال تعدِلوا اعدِلوا هو أقرب ل ِلتقوى واتقوا الل إِن الل خبِري بِما تعملون‬

Ez-Zuhruf, 32.

”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!”27 U ovom, ali i u mnogim drugim ajetima, objašnjeni su odnosi i opća načela u vezi s važnim stvarima koje se tiču i Ovog i budućeg svijeta, kao i onog što se tiče pojedinca i zajednice. U tim odnosima, Uzvišeni Gospodar pravdu je postavio kao osnovu te kao temelj, a potom je pravdu utemeljio na bogobojaznosti koja izvire iz ljudske nutrine. Pritom, Gospodar nije vidio dovoljnim samo vanjski aspekt i vanjštinu pravde, već je odredio i jamstvo za njezino provođenje te podario sklonost i ljubav za njezino primjenjivanje, a što izvire iz unutrašnjosti čovjeka, i zove se bogobojaznost. Upravo zbog toga, navedeni ajet upozorava čovjeka na to da ne dozvoli nikom da ga navede na prekoračenje granice pravde. U tom slučaju i sam će biti nasilnik, a u drugim ajetima pojašnjeno je to da Bog neće pomoći ni nepravednike ni silnike.

َ ْ ْ َ ُ َ َ ْ ْ ْ ّ‫َّ ُ ْ َه‬ ُ َ ‫ف َم ِن اع َت َدى َعليْك ْم فاع َت ُدوا َعليْهِ ب ِ ِمث ِل َما اع َت َدى َعليْك ْم َواتقوا الل‬ ّ‫َ ْ َ ُ ْ َ َّ َه‬ َ ‫الل َم َع ال ْ ُم َّتق‬ ‫ني‬ ‫واعلموا أن‬ ِ

”Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.”28

Jedno od pitanja koje se u ovom ajetu razmatra jeste pitanje podnošenja nepravde i trpljenja nasilja. Sa stanovišta Kur’ana, podnošenje nepravde u istoj je mjeri loše i nedostojno čovjekovog položaja koliko je pokuđeno nanošenje El-Ma’ide, 8. El-Bekare, 194.

27 28

nepravde i nasilja. Tako, recimo, Imam Sedžad u jednoj dovi kaže: ”Bože! Pomozi me na takav način da mrzim nanošenje nepravde onako kako mrzim podnošenje nepravde!” U hadisu se kaže to da su i tlačitelj i potlačeni u Vatri. Prema tome, borba s tiranijom i s tiraninom predstavlja provođenje pravde.

Čovjekovo kretanje u okvirima fitreta َ ُ ْ‫ّ َ َ ْ َ ُ ْ َ ْ ٌ ُّ ر‬ ُ ّ ً َ ْ َ َ َ ّ َ ُ ْ َ َ‫َّ ُ ْ ت‬ ‫سفون‬ ‫م‬ ‫م‬ ‫و‬ ‫ق‬ ‫م‬ ‫نت‬ ‫أ‬ ‫ل‬ ‫ب‬ ‫اء‬ ‫س‬ ‫الن‬ ‫ون‬ ‫د‬ ِ ِ ‫الرجال شهوة مِن‬ ِ ِ ‫إِنكم لأتون‬

”Vi sa strašću prilazite muškarcima umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!”29 Ovaj ajet skreće pažnju na nužnost kretanja u okvirima fitreta, kao i na potrebu djelovanja u skladu s moralnim principima. Rasipanje podrazumijeva izlazak iz okvira fitreta, a što predstavlja pokuđeno djelo i šejtansku obmanu, dok za rasipnike ajet kaže da su saveznici i braća šejtanova.

َ َّ َ َ ْ ْ ُ َ‫َّ ْ ُ َ ّ َ ا‬ ‫ِني‬ ِ ‫إِن المبذِرِين كنوا إِخوان الشياط‬

”Rasipnici su braća šejtanova.”30

Rasipnici se, u principu, ne nalaze u okvirima čovječnosti, s obzirom da ih je i Kur’an tako okarakterizirao navodeći primjere djela nekih naroda, kao što je to bio Lutov narod ili kao što je to, pak, primjer današnjih homoseksualaca u stoljeću ”civilizacije” i u vremenu naučnog napretka?! Pitanje rasipništva pojašnjava se kao širok pojam koji se, ukoliko ga na ispravan način shvatimo, nalazi tačno nasuprot fitreta. Sve što čovjeka udaljava od ljudskog fitreta i od granica zakona El-A’râf, 81. El-Isrâ, 27.

29 30

stvaranja, ubraja se u rasipništvo te se ne odnosi samo na materijalne stvari i na pitanja ekonomije. Prema tome, principi koji vladaju uzajamnim društvenim odnosima ljudi mogu se predočiti kroz nekoliko općih načela:

Pravda Pravda je temeljno načelo u mirnodopskom životu. U okrilju pravde svaki čovjek ostvaruje svoja prava shodno društvenom položaju, a posljedično čemu dolazi do procvata ljudskih sposobnosti i mogućnosti, osigurava se sigurnost i sloboda u svim vidovima života, a odnosi među ljudima bivaju svrsishodni i zakonski uređeni.

Ljubav Bogobojaznost je poput lijepe odjeće pravde koja izvire iz ljudske unutrašnjosti. Sklonost ka izražavanju ljubavi prema Stvoritelju i Njegovim stvorenjima ne ostavlja prostor za narušavanje zakona, za nasilno prisvajanje, suprotstavljanje Istini te postupanje po prohtjevima. Mir i spokoj upravljaju ljudskim dušama, ostavljajući čovječanstvu spomen i sjećanje na Medinetu-nebijj (Poslanikov grad). Dakle, sklonost ka ljubaznosti i ljubav prema drugima jedan je od principa zajedničkog i uzajamnog života u islamu.

Suzbijanje nasilja Jedan od temeljnih principa društvenih zakona u islamu jeste borba protiv tiranije i nepravde, a njezin izvor nalazi se u ljudskoj unutrašnjosti. Gospodar nalaže da nad drugima ne činimo nasilje te da ne dozvoljavamo da 26

budemo žrtva nasilja, jer je nasilje prema sebi oblik širenja nasilja i pogrešnog odgoja u društvenim odnosima između ljudi. Stoga, islam ovakve stvari smatra pokuđenim i zabranjuje ih.

Bogobojaznost ili svjesnost Boga Bogobojaznost, zapravo, ne znači svjesnost o Bogu koja sprečava čovjeka od vlastitog nahođenja i prekoračivanja Božijih granica i prava Njegovih stvorenja bilo da se radi o ljudima, bilo o prirodi, već predstavlja uzimanje Gospodara za nadzornika i za čuvara ljudskih misli, morala i ponašanja, i to na način da se čovjekova unutrašnjost i vanjština kreće u okvirima Istine, fitreta i Božijeg zakona, te tako čovjek biva spriječen od svake vrste rasipništva i od izlaska iz okvira dozvoljenog. Svijest o Bogu najuzvišeniji i najpravedniji je sudac i vladar koji ukrašava čovjekovu dušu svim moralnim ukrasima i ljepotama, dok, istovremeno, odstranjuje njezine nečistoće i okaljanosti. Svijest o Bogu jamac je i pravde, ljubavi te naklonosti prema Bogu i Njegovim stvorenjima, najčvršća čelična brana koja čovjeka čuva i sprečava upade neprijatelja moralnih vrijednosti.

6. ZAKON SPUŠTANJA U TAČNO ODREĐENOJ MJERI Jedan od Božijih zakona jeste i zakon spuštanja u tačno određenoj mjeri. Ovaj zakon vlada egzistencijom svijeta prirode i materije. On je jedna od neizbježnosti koja se ne može opovrgnuti, poreći niti dovesti u sumnju. Šta je smisao ovog zakona? Pravi smisao ovog Božijeg zakona i sunneta taj je da Uzvišeni Gospodar nije nemoćan u dovođenju bilo koje stvari do krajnjeg savršenstva. On je apsolutno nadmoćan 27

nad svim što postoji. Njegova stvorenja razlikuju se u potencijalima i mogućnostima, pa tako svako od njih u poretku Kreacije zauzima mjesto na posebnoj razini te na tačno određenom položaju. Dakle, nije moguće okorištavanje egzistencijom niti jednog stvorenja mimo granice koja je određena i utvrđena poretkom Istine i zakonom kauzaliteta. Ovo je zakon koji obuhvata svaki dio egzistencije.

َّ َّ َ َ ٌ ُ‫ام َّم ْعل‬ ٌ ‫ال هَ ُل َم َق‬ ‫وم‬ ِ ‫وما مِنا إ‬

”Svako od nas je na položaju utvrđenom.”31

Navedeni ajet ukazuje upravo na taj zakon.

َ‫لَّْ لَى‬ ُ ْ َ ْ ُ ْ ُ ْ َ َ ً َ َْ‫َ َ َ َّ هَّ َ جَْ َ هَّ ُ خ‬ ُ ‫ث ال يحَْتَس‬ ‫ِب َو َمن َي َت َوك ع‬ ‫ومن يت ِق الل يعل ل مرجا ويرزقه مِن حي‬ َ ّ ُ‫ل‬ َّ‫ه‬ َّ‫ه‬ َ َّ‫اللِ َف ُه َو َح ْس ُب ُه إ َّن ه‬ ُ ً‫ش ٍء قَ ْدرا‬ َْ‫الل بَال ُِغ أ ْمره ِ قَ ْد َج َع َل الل ل ِك ي‬ ِ ِ ِ

”A onom koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onom koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu mjeru odredio.”32

U ovom ajetu Uzvišeni Gospodar bogobojaznost nam predstavlja kao jedan od Svojih zakona za kojeg je predvidio određenu veličinu i udio u učincima. Iz spomenutog vidimo da ovaj zakon ima poseban udio u spuštanju opskrbe za čovjeka, u njegovom izbavljenju iz životnih tjesnaca, neuspjeha i teškoća. On je, također, predstavljen kao jedan od uzroka i sredstava egzistencije.

َّ ُ َ َْ َ َ َ َ ‫ِيها َم َعاي َش َو َمن ل َّ ْس ُت ْم هَ ُل ب َرازق‬ َ ‫ك ْم ف‬ َْ‫ِني ۝ ِإَون ّمِن ي‬ ‫ش ٍء إِال‬ ‫وجعلنا ل‬ ِ ِ ِ ُ ْ َّ َ َ َّ ُ ُ‫َ َ َ َ ُ ُ َ َ ُ زَ ّ ه‬ ‫نل إِال بِقد ٍر معلو ٍم‬ ِ ‫عِندنا خزائِنه وما ن‬ Es-Sâffât, 164. Et-Talâk, 2-3.

31 32

”I dajemo vam sredstva za život, a i onima koje vi hranite. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od tog Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.”33 Ovi, ali i brojni drugi ajeti, razjašnjavaju nam mnoge stvari, između ostalog, i teme koje slijede.

a. Zakon spuštanja u određenoj mjeri čvrsto je uređeno načelo Ovaj zakon obuhvata sve svjetove bilo da se radi o materijalnom, bilo o imaginarnom, ali i transcendentnom svijetu. U skladu s ovim zakonom, nijedno stvorenje u poretku Istine i uzročno-posljedičnim vezama, nema niti može imati udjela više od njemu tačno određene i utvrđene mjere.

b. Opskrbe su tačno određene Sve vrste ljudske opskrbe bilo materijalne, bilo duhovne, određuju se temeljem zakona Istine i po Božijoj odredbi. S obzirom na činjenicu da čovjek ne poznaje sve zakone, sasvim je prirodno da ne poznaje puteve dosezanja do svih vrsta opskrbe. Stoga često, ulaganje uzaludnog truda i napora ili, pak, dizanje ruku od razumnih i zakonom dozvoljenih radnji ne samo da ne pomažu čovjeku da priskrbi opskrbu i da se udalji od opasnosti koje vrebaju već ga udaljava od opskrbe ili ga baca u propast. Upravo zato nalaže nam se to da u potrazi za opskrbom izaberemo lijepe puteve i da se klonimo naglosti u težnji ka njezinom stjecanju, kao i to da ne dižemo ruke od radnji koje su zakonom dozvoljene.

c. Pouzdanje u Boga Na osnovu već izrečenih načela, oslanjanje i pouzdavanje u Boga predstavlja ispravno razumijevanje i shvatanje El-Hidžr, 20-21.

značenja Moćni, Obaviješteni, Milostivi i Onaj Koji sve zna, kao i oslanjanje na Božiji zakon spuštanja u određenoj mjeri. Uzdati se u Boga nikako ne znači ne truditi se i ne ulagati napor za ono što je zakonom dozvoljeno i potpuno razumski utemeljeno. Upravo suprotno, uzdati se u Boga znači ispravno shvatiti zakone stvaranja i ulagati krajnji napor u smjeru stjecanja materijalne i duhovne opskrbe. Možemo još dodati da su islamska učenja i kur’anska logika u potpunoj suprotnosti te nespojivi s našim razumijevanjem i djelovanjem. Kur’an nas uči da ponekad opskrba nekim ljudima stiže iz drugih izvora. Zbog toga, svaki čovjek ne samo da bi se trebao truditi za stjecanje Ovog i budućeg svijeta, kako ne bi morao tražiti pomoć od drugih, već bi trebao i drugim ljudima osiguravati ovosvjetski i budući život. Tako se u jednom hadisu kaže to da je uvijek vrednija ruka koja daje od ruke koja uzima. Dakle, trebamo spojiti pravilno shvatanje s trudom te, na taj način, steći željeno.

d. Čovjek je podređen promjenljivostima koje vladaju egzistencijom Ukoliko napravimo usporedbu između čovjeka i Kreacije, vidjet ćemo da je on samo dio cjeline, i ne više od tog. Međutim, znamo da je neostvarivo i razumski neprihvatljivo to da manji dio ima nadmoć nad većim, i to da nikad dio u okvirima cjeline ne može djelovati samostalno po svojoj želji, već, imajući u vidu svoju partikularnost, slijedi i potčinjava se promjenama koje vladaju nad cjelinom. S obzirom na ovo čvrsto i ustaljeno načelo, čovjek kao pojedinac u partikularnom pogledu, kao i drugi dijelovi Kreacije, u vlasti su Svemoćnog Stvaraoca.

ُ َ َْ َ َ َ َ ‫ِيها َم َعاي َش َو َمن ل َّ ْس ُت ْم هَ ُل ب َرازق‬ َ ‫ك ْم ف‬ ‫ِني‬ ‫وجعلنا ل‬ ِ ِ ِ

”Dajemo vam iz nje sredstva za život, a i onima koje vi hranite.”34 El-Hidžr, 20.

Ovaj ajet ukazuje upravo na isto temeljno načelo i racionalnu argumentaciju. Prema tome, trebamo mudro promišljanje te trud i djela staviti u okvire cjeline i krenuti ka ostvarenju cilja.

7. NAČIN POVEZANOSTI ČOVJEKA S OSTALIM STVORENJIMA S kur’anskog stajališta, svijet egzistencije jedna je jedinstvena zbilja koja teži i kreće se ka jednom cilju. Ovo kretanje otpočeto je svjesno i tako se nastavlja idući ka odredištu. U jednom takvom svijetu, svi dijelovi i jedinke međusobno su čvrsto povezani i među njima vlada sklad i harmonija. Svaki od dijelova ostavlja trag i utječe na druge, ali i prima utjecaje od drugih. S obzirom na to, čovjek mora biti na usluzi prirodi i stvorenjima koja žive u njoj, istinski joj pomagati, truditi se u njezinom podizanju, ali i koristiti se njezinim dobrima u svrhu stizanja do svojeg cilja. Čovjek mora upoznati prirodu, praktično analizirati odnos uzajamnog djelovanja, a da bi sebe sačuvao od opasnosti koje se kriju u prirodi, ali i da bi iz nje priskrbio korist te osigurao svoj daljnji opstanak. Iz dosad navedenog može se jasno vidjeti da je dužnost svakog čovjeka i svake vlasti da vodi stalnu brigu o prirodi i o životinjama, uključujući one i morske i kopnene. Naravno, ne trebamo zaboraviti to da Kur’an iz drugog ugla posmatra Ovaj svijet kao posrednika koji će čovjeka dovesti do Boga i do duhovnih savršenstava, odnosno, putem spoznaje Ovog svijeta stječe se spoznaja o budućem svijetu. Zaljubljen sam u čitav svijet jer je cijeli svijet od Njega Ugodno mi je u ovom svijetu jer je svijet ugodan od Njega

Ova tema jedna je od ljepših rasprava koje se vode unutar irfanskog pogleda na svijet i prirodu. Arif čitav svijet vidi 31

samo kao znak koji vodi do Njega te kao putokaz ka staništu kod Njega. S tim u vezi, Imam Husejn u dovi na dan Arefata kaže: ”Bože moj! Različitosti tragova i smjenjivanje razdoblja i položaja dalo mi je do znanja da je Tvoja namjera i svrha stvaranja – spoznaja, i to sam shvatio tako što ne vidim ni jedno stvorenje, a da prije tog u njemu ne vidim Tebe, i da ni u jednom stvorenju ne vidim odsutnost Tvoje snage, Tvojeg znanja i Tvojeg upravljanja.” Razumijevajući stvari na ovakav način, između čovjeka i ostalih stvorenja stvara se odnos protkan ljubavlju koji je viši od samog ostvarenja koristi kroz trgovinu ili pogodbu. Između čovjeka i ostalih stvorenja javlja se čvrsta veza praćena saosjećanjem i naklonošću. Pri ovakvom shvatanju stvari, stvorenja se potčinjavaju i s ljubavlju služe čovjeku.

ًّ َ ْ‫َ َ ْ َ ُ َ ُ ُ َّ م‬ َّ ‫آم ُنوا َو َعملُوا‬ َ ‫ِين‬ َ ‫إ َّن ذَّال‬ َ ِ‫الص ح‬ ‫ح ُن ُودا‬ ‫ات سيجعل لهم الر‬ ِ ‫ال‬ ِ ِ ”One koji vjeruju i dobra djela čine Milostivi će sigurno ubrzo voljenim učiniti.”35 Navedeno načelo arif i Božiji ugodnici često spominju i iz njega izvlače duhovne koristi.

8. CILJ STVARANJA ČOVJEKA Kur’an u vezi s pitanjem stvaranja čovjeka ima vrlo jasan stav u kojem nema ni najmanje zamršenosti i nejasnoće.

ْ‫َ َ َ َ ْ ُ ج‬ َّ ُ ‫يد مِنْ ُهم ّمِن ّر ْزق َو َما أُر‬ ُ ‫ال يِلَ ْع ُب ُدون ۝ َما أُر‬ َ ‫ال َّن َو‬ ‫يد‬ ِ ‫اإلنس إ‬ ِ ِ ‫َوما خلقت‬ ٍ ِ ِ ِ ِ ُ ‫الر َّز ُاق ُذو الْ ُق َّوة ِ ال ْ َمت‬ َ َّ‫أن ُي ْطعِ ُمون ۝ إ َّن ه‬ َّ ‫الل ُه َو‬ ‫ني‬ ِ ِ Merjem, 96.

”Nisam stvorio džine i ljude osim da Mi se klanjaju. Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!”36 Cilj stvaranja zasigurno nije u tome da Gospodar traži pomoć od Njegovih robova niti da Ga njegovi robovi hrane i opskrbljuju, jer On je taj koji daje opskrbu i u Njegovoj ruci apsolutna je vlast. Prema tome, tražiti korist od stvorenog u njihovom stvaranju potpuno je neprihvatljivo. U tom slučaju, prirodno je to da i njihovi ibadeti i bogosluženja ne budu u svrhu postizanja koristi, već se zasnivaju na uzimanju dobiti i na okorištavanju činom ibadeta od Onog kome se služi ili, drugim riječima, zaljubljenog od voljenog, a ne suprotno tome.

َ ُ َّ َ‫ْ َ ُ َّ َ َ ز‬ َ َ ُ َّ‫ه‬ َ ‫الل ذَّالِى َخلَ َق َسبْ َع َس َم‬ ‫نل األ ْم ُر بَيْ َن ُه َّن لتِ َ ْعل ُموا‬ ‫ات َوم َِن األ ْر ِض مِثلهن يت‬ ‫او‬ ٍ َ‫َ َّ هَّ َ لَى‬ ْ ُ َ َ َ ْ َ َ َّ‫ع لُ ّ يَْ َ ٌ َ َ َّ ه‬ َْ‫ك ّل ي‬ ‫ش ٍء عِل ًما‬ ‫أن الل‬ ِ ِ ِ ‫ك ش ٍء قدِير وأن الل قد أحاط ب‬

”Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio i On spušta Svoju zapovijed njima da biste znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!”37

Smisao i cilj stvaranja nebesa, zemalja i zakona koji su uspostavljeni među njima taj je da ti, o čovječe, spoznaš da je Bog Moćan nad svim i da Njegovo znanje obuhvata sva bića. Zapravo, cilj stvaranja jeste spoznaja, a ibadet i bogosluženje put su dostizanja spoznaje. U jednom hadisi-kudsu kaže se: ”Sva stvorenja Sam stvorio za tebe, a tebe sam stvorio za Sebe.” Međutim, treba imati na umu da svrha ovog stvaranja i odabira čovjeka između ostalih stvorenja nije zbog toga da bi se Bog okoristio čovjekom, već da bi čovjek priskrbio korist i da bi druge okoristio time. Znači, robovanje je put Ez-Zârijâti, 56-58. Et-Talâk, 12.

36 37

stizanja do Gospodara. U jednom drugom hadisu kaže se sljedeće: ”Robovanjem i pokornošću oživite u sebi Božija svojstva.”

a. Cilj je spoznaja Iz Časnog Kur’ana te putem predaja od Allahova Poslanika, s.a.v.a., saznajemo da je cilj stvaranja taj da čovjek spozna lijepa Božija imena i svojstva, da se upozna sa zakonima stvaranja te da se uzdigne u beskrajne nebeske visine.

b. Ibadet je put do spoznaje Ibadet je put ili staza kojom se stiže do spoznaje. On je srednji, a ne i krajnji cilj. S obzirom da je ibadet put koji se ničim ne može zamijeniti, on ne gubi na svojoj vrijednosti. Tek kad dođe do spoznaje, čovjek obavlja ibadete s više ljubavi, iskrenosti i svjesnosti. Razumijeva da je došlo vrijeme ljubavne igre i padanja na sedždu. Čovjek tek tad napušta egoizam, samoljublje i iščezava u jednoći Njegovoj.

c. Ibadet je sebe dovesti u položaj robovanja Ukoliko ibadet ispuni svoju svrhu, tek tad rob će u sebi osjetiti posvećena stanja i Božija svojstva. Tek tad shvatit će tajne ibadeta. Sve dok čovjek nema uvid u znanje, on ne može ni prepoznati znalca. Sve dok sam ne naučiš neki zanat, ne možeš prepoznati stručnjaka tog zanata. Stizanje do granica robovanja sredstvo je preko kojeg se ostvaruje darivanje iz obilja milosti Božije.

d. Prelazak puta zahtijeva opskrbu Tokom kretanja prema Uzvišenom Gospodaru, čovjek ima potrebu za opskrbom. Sredstva koja su potrebna tokom 34

putovanja nisu ništa drugo doli robovanje Gospodaru i pružanje molećive ruke ka Apsolutno nepotrebitom. O letače ka Svetom učini da htijenje moje bude ispraćaj na put, Jer put do cilja je dugačak, a ja sam novajlija na njemu.

Da ne postoji robovanje, spoznaja bi bila neostvariva te ne bi ni imala vrijednost, jer ne bi bila ništa drugo doli jedan umni pojam.

e. Noć je opskrba za put U Časnom Kur’anu noć je predstavljena kao vrijeme pogodno za kretnju te kao opskrba na tom putu.

ً َّْ‫َ َ َّ ْ َ َ َ َّ ْ َ َ ً َّ َ َ ىَ َ َ ْ َ َ َ َ ُّ َ َ َ ً ح‬ ‫اما م ُمود‬ ‫ومِن اللي ِل فتهجد بِهِ ناف ِلة لك عس أن يبعثك ربك مق‬

”I probdij dio noći u molitvi, to je samo tvoja dužnost; Gospodar tvoj će ti na onom svijetu hvale dostojno mjesto darovati.”38 Noćno bdjenje i zalaganje posvjedočuje to da postoji zaljubljenik koji nudi svoje srce na čuvanje. Noć Božijim ljudima osvijetljena je poput dana Prosvijetljenima zbiljom noći nema smisla tama

”Obuhvatili su ih meleci Božiji. Spustila se mirnoća i blagost Njegova na njih. Otvorila su im se vrata nebeska. Pripremljeno im je mjesto Božije dražesnosti. Uzvišeni Gospodar obaviješten je o stepenima do kojih su stigli putem ibadeta. Pohvalio je njihova djela i položaje. Dok dozivaju Gospodara i ponizno pružaju ruke svoje prema Njemu, udišu miris oprosta i miluje ih povjetarac Njegove milosti. El-Isrâ, 79.

Osjećaju kako se između njih i Njihovog Gospodara uklanjaju i nestaju tamni zastori i prepreke. Srca su im ranjena zbog dugotrajne tuge za prošlošću svojom, a oči upale zbog neprestanog lijevanja suza.” Da, ovako je opisano lice Božijih ljudi u Kur’anu i riječima Imama Alija, koji je i sam bio jedan od njih.

f. Čovjek je mjesto očitovanja svih Božijih imena Značenje i smisao stajališta da je čovjek stvoren za Boga jeste u tome da čovjek ima u sebi snage da objedini i očituje sva Božija imena.

َ َ َّ َّ ُ‫ل‬ ‫َو َعل َم آد َم األ ْس َماء ك َها‬

”I pouči On Adema imenima svih stvari.”39

Navedeni ajet iz sure El-Bekare ukazuje upravo na ovu čovjekovu snagu i kompetentnost. I sedžde meleka bile su radi njegovog znanja. Prema tome, cilj stvaranja čovjeka jeste spoznaja Uzvišenog Boga, a ibadet je samo put i nezamjenjivo sredstvo dosezanja Njegove spoznaje. Treba imati na umu to da smisao Božije spoznaje nije pojmovno i stečeno znanje, već krajnji cilj spoznaje jeste taj da bogosluženje pretvori u gospodarenje i da čovjeka učini mjestom očitovanja lijepih Božijih imena. Značenje toga da je čovjek ”mjesto očitovanja” jeste posjedovanje snage dovođenja u vanjsko postojanje svih lijepih Božijih imena i realizacija učinaka Božijih imena u Kreaciji. Takvi učinci primjetni su kod osobe koja je bila u službi hazreti Sulejmana, a.s. Kako Kur’an kaže za njega, on je uvidom u dio znanja iz Knjige, a ne potpunim znanjem Knjige, mogao Belkisino prijestolje donijeti za kraće od jednog treptaja oka. El-Bekare, 32.

َ َ َ ْ ْ ََ َ َ ُ َ َ َ ‫قَ َال ذَّالِى ع‬ ‫اب أنا آتِيك بِهِ قبْل أن يَ ْرت َّد إِليَْك َط ْرفك‬ ‫ِندهُ عِل ٌم ّم َِن الك َِت‬ ِ ََ َ َ َ َ َ ُ ْ َ ْ َ ُ ْ ََ ُ ْ َ ّ ‫ِندهُ قال هذا مِن فض ِل َر ىِب يِلَبْل َو ىِن أأشك ُر أم أكف ُر َو َمن‬ ‫فل َّما َرآهُ ُم ْس َتقِ ًّرا ع‬ ُ ْ َ َّ َ َ َ ْ َ ٌ ‫ن َكر‬ ٌّ ‫ك َف َر فَإ ِ َّن َر ّب َغ‬ ‫يم‬ ‫سهِ َو َمن‬ ِ ‫شك َر فإِن َما يشك ُر لنِ َف‬ ِ ِ‫ىِ ى‬

”‘A ja ću ti ga donijeti’ – reče onaj koji je imao dio znanja iz Knjige – ‘prije nego što okom trepneš.’ I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: ‘Ovo je blagodat Gospodara mojeg koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju korist je zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.’”40

Dakle, kad kažemo da je cilj i smisao stvaranja čovjeka spoznaja Gospodara i primanje Božijih svojstava, to nije samo niz umnih pojmova o Gospodaru do kojih se došlo putem stečenog znanja. Naravno, ovakvi umni pojmovi i filozofski dokazi o spoznaji Gospodara predstavljaju nižu razinu tog uzvišenog cilja i zato treba zahvaljivati Bogu, a kako bi se oni uvećali.

9. POSTOJEĆE PREPREKE NA PUTU DOSEZANJA KRAJNJEGA CILJA S obzirom na to da je čovjek biće čije se savršenstvo ostvaruje kroz djelovanje na osnovu slobodnog izbora, odnosno mogućnosti biranja, čovjek se neizbježno na putu dosezanja svojeg cilja suočava s mnogim preprekama i ozbiljnim poteškoćama. Takvo što uvjetovano je time što značenje izbora i odlučivanja nije ništa drugo doli čovjekova mogućnost davanja prednosti Istini ili neistini, ispravnom ili pogrešnom, En-Neml, 40.

lijepom ili ružnom, korisnom ili, pak, štetnom. Tako, naspram svake Istine stoji neistina, naspram svake koristi stoji šteta, naspram svega lijepoga stoji ružno. Međutim, čovjek je taj koji mora da izabere između njih. Na ovom mjestu mnogi će se zapitati to da li je moguće da će čovjek, i pored toga što posjeduje ljudsku prirodu te koristi snagu razuma, dati prednost laži nad Istinom, šteti nad koristi ili, pak, ružnom nad lijepim? Kur’an pojašnjava to da i ova mogućnost postoji, s obzirom na to da su sklonost ka ružnom i lijepom, kao i žudnja za bogobojaznošću, ali i za razvratnim životom položene u unutrašnjosti, odnosno u biti ljudskoj. U načelu, sukobi leže u samoj biti svijeta materije i prirode i neodvojivi su od njega. Da nije tako, slobodan izbor i mogućnosti odabira ne bi ni imali smisla.

َْ َ ْ َ َ َ ُ ُ َ َ َْ ََ َ ‫ورها َوتق َواها‬ ‫َونف ٍس َو َما َس َّواها ۝ فألهمها فج‬

”Tako Mi duše i Onog koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.”41

ُ َ َ ‫ج َر أَ َم‬ ُ ‫ان يِلَ ْف‬ ُ ُ َْ ‫ام ُه‬ ‫اإلنس‬ ِ ‫بل ي ِريد‬

”Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi.”42

Da, čovjek voli da su mu otvorena sva vrata. On ne voli da pred njim postoje prepreke koje ga sprečavaju u ostvarenju njegovih želja i prohtjeva. Upravo stoga, čovjek želi poreći Sudnji dan.

َّ‫َ َ ذ‬ َ ُْ ْ ََ ْ َ َ َ َ َ َ ُ ََْ َّ َ َ‫ُ َ ا‬ ‫انسلخ مِن َها فأت َب َع ُه الشيْ َطان فكن م َِن‬ ‫َواتل َعليْ ِه ْم ن َبأ الِى آتيناه آيات ِنا ف‬ َ َ‫َ َ ْ ْ َ َ َ ْ َ ُ َ َ َ َّ ُ َ ْ دَ َ ى‬ ُ َ َ َ َّ َ ‫الْ َغاو‬ ‫ل إِل األ ْر ِض َوات َب َع ه َواهُ ف َمثل ُه‬ ‫ين ۝ ولو شِئنا ل َرفعناه بِها ولـكِنه أخ‬ ِ ْ َ ُ ْ ُ ْ‫حَْ ْ َ َ ْ َ ْ َ ْ َ ْ َ ر‬ َْ‫َ َ َ ْ ل‬ َ ‫ب إِن ت ِمل عليهِ يلهث أو تتكه يلهث‬ ِ ‫كمث ِل الك‬ Eš-Šems, 7-8. El-Kijâme, 5.

41 42

”I kaži im vijest o onom kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali on se Ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće.”43

َ‫َ لَى‬ َْ ْ َ‫َ َ َ َ ْ َ َ خَّ َ َ َ َ ُ َ َ ُ َ َ َ َّ ُ هَّ ُ لَى‬ ‫أفرأيت م ِن اتذ إِلهه هواه وأضله‬ ِ‫الل ع عِل ٍم َوخ َت َم ع َس ْمعِهِ َوقلبِه‬ َ َ َ َ ُ َّ َ َ َ َ َّ‫َ ْ ه‬ َ‫َ َ َ َ لَىَ َ ر‬ ‫اوةً ف َمن َي ْهدِيهِ مِن بع ِد اللِ أفال تذكرون‬ ‫صه ِ غِش‬ ِ ‫وجعل ع ب‬ ”Reci ti Meni ko će uputiti onog koji je strast svoju za boga svojeg uzeo, onog koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?”44

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže: ”Ljubav prema nečemu čovjeka čini slijepim i gluhim.” Ukoliko bi željeli izvući zaključke iz ovih ajeta, hadisa i riječi mudraca, oni bi se ogledali u sljedećem: a. Pogodno tlo za razvrat, za griješenje, kao i za okaljanje grijesima položeno je u samoj biti čovjekovoj, a smisao dosezanja savršenstva u tome je da se ono dosegne putem slobodnog izbora. b. Čovjekova želja i volja da ukloni sve prepreke u cilju ostvarivanja svojih nefsanskih želja i prohtjeva. c. Želja za vječnim ostankom u materijalom životu. Ova ljudska želja oprečna je zakonu Istine, jer materija je stalno u promjenama i nestajanju i stvorena je samo kao most izbavljenja. d. Slijeđenje prohtjeva i strasti, čak i po cijenu gubljenja svih ljudskih savršenstava. El-A’râf, 175-176. El-Džâsije, 23.

43 44

e. Nezadovoljstvo nefsa i njegov stalni pritisak na čovjeka bilo da se nalazi u blagostanju, bilo u teškoćama. Naravno, sasvim je jasno da duša ima specifične sklonosti u blagostanju, kao i u teškoći. f. Čovjek ponekad biva zarobljenik u kandžama neosnovane i neutemeljene ljubavi, ali i mržnje. To ropstvo ne dozvoljava mu da se koristi perceptivnim moćima i sredstvima spoznaje. g. Prestrašenost čovjeka naspram prividnih sila.

َ َ‫لَى‬ َ ْ َ‫َ َ َ ذَّ َ ُ ُ َ حْ َ َ َ ُّ َ َ يَْ َ لن‬ َ َ ‫فخ َر َج ع ق ْو ِمهِ ىِف زِينتِهِ قال الِين يرِيدون الياة ادلنيا يا ل‬ ‫ت َا مِثل َما‬ َ ّ َ ُ َ‫ُ َ َ ُ ُ َّ ُ ذ‬ ‫يم‬ ‫ظ‬ ‫ع‬ ‫وت قارون إِنه لو ح ٍظ‬ ِ ٍ ِ‫أ ى‬

”I iziđe on pred narod svoj u svojem sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – ‘on je, uistinu, presretan.’” 45

Zbog toga Imam Ali kaže: ”Istina i neistina ne prepoznaju se po položajima i častima ljudi, već valja upoznati Istinu da bi se prepoznali njeni sljedbenici.” Sve dosad navedeno može se svesti na tri načela: 1. Neznanje i neprosvijećenost. 2. Strah i prestrašenost. 3. Slijeđenje nefsanskih prohtjeva. Poslanici, mir s njima, došli su da neznanje zamijene znanjem, da strah zamijene odlučnošću, a prohtjeve, strasti i lična nahođenja Istinom. Navedena načela unutrašnje su prepreke koje čovjeka udaljavaju od puta istine. A što se tiče vanjskih prepreka: Sa stanovišta Kur’ana čovjek pored unutrašnjih ima i čitav niz vanjskih prepreka. El-Kasas, 79.

َ ْ‫ن ل َ ُه ْم ف األَ ْر ِض َوألُ ْغو َي َّن ُه ْم أَ م‬ َّ َ‫قَ َال َر ّب ب َمآ أَ ْغ َويْتَن ألُ َز ّي ن‬ ‫جعِني‬ ِ‫ى‬ ِ ِ ِ ِ ِ‫ى‬

”Gospodaru moj” – reče – ”zato što si me u zabludu doveo, ja ću se njima na Zemlji lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem.”46

Šejtan prilazi čovjeku na različite načine i različito mu se predstavlja. Zatvara mu put i odvlači ga od puta Istine. Pomaže mu da izabere neistinu i okaljanosti.

ََْْ َ َ َ َ َ ْ‫ُ َّ َ َّ ُ ّ َين‬ َ َ َ ْ ُ َ َّ َ ُ ْ َ َ ِ‫ك ال ْ ُم ْس َتق‬ ‫ص‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ل‬ ‫ن‬ ‫د‬ ‫ع‬ ‫ق‬ ‫أل‬ ‫ن‬ ‫۝‬ ‫يم‬ ‫اط‬ ‫ب‬ ‫ِن‬ ‫م‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ن‬ ‫ِي‬ ‫ت‬ ‫آل‬ ‫م‬ ‫ث‬ ِ‫ر‬ ِ ِ‫قال فبِما أغويت ى‬ َ َ َ ْ ََْ ْ َ َ ْ ْ َ ْ َ ْ َْ ْ َ ُ َ‫ْ َ َ ج‬ َ َ‫ك ر‬ َ َ‫ث ُه ْم َشاكِرين‬ ‫تد أ‬ ِ ‫أيدِي ِهم ومِن خلفِ ِهم وعن أيمان ِ ِهم وعن شمآئِل ِ ِهم وال‬ ِ

”E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – ”kunem se da ću ih na Tvojem pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih zahvalna neće biti!”47

َّ‫َ َ َ َ َ َ َ ذ‬ َ‫َ َّ ْ َ لَىَ َّ َ َ َّ َ ى‬ ْ َ ْ َ‫امة أل‬ ‫ح َتن ِك َّن‬ ‫قال أ َرأ ْي َتك هـذا الِى كرمت‬ ِ َ ‫ع لئ ِ ْن أخ ْرت ِن إِل يَ ْو ِم القِ َي‬ ً َ َّ ُ َّ َ ْ َ َ َ ْ َ ْ َ َ ُ ُ ‫ب ف َمن تب ِ َعك مِن ُه ْم فإِن َج َه َّن َم َج َزآؤك ْم َج َزاء‬ ‫ذ ّرِ َّي َت ُه إ َال قل ِيال ۝ قال اذه‬ َ َ ْ ْ َ َ ْ َ ْ ُْ َ ْ ََْ ْ ْ َ َ َ ً ُ‫َّم ْوف‬ ‫ِب َعليْ ِهم خِبيْل ِك‬ ‫اس َتف ِز ْز َم ِن استطعت مِنهم بِصوت ِك وأجل‬ ‫ورا ۝ و‬ َّ ُ َ ْ َّ ُ ُ ُ َ َ َ ْ ُ ْ َ ْ َ َ َ ْ َ ْ ُ ْ َ َ َ ‫َو َر‬ ً ‫ال ُغ ُر‬ ‫ورا‬ ِ ‫جل ِك وشارِكهم ىِف األموا ِل واألوالدِ وعِدهم وما ي ِعدهم الشيطان إ‬ ِ ”Reci mi” – reče onda – ”evo ovog kojeg si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta, sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti.” ”Odlazi!” – reče On. ”Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska bit će vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš, i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje.”48

El-Hidžr, 29. El-A’râf, 16-17. 48 El-Isrâ, 62-64. 46 47

ُ َ َّ‫خ‬ َّ َّ ّ‫ه‬ ُ َ ‫الش َياط‬ ْ َ‫ِني أ‬ َ ‫د‬ ‫ِن‬ ‫م‬ ‫اء‬ ‫ل‬ ‫و‬ ‫إِن ُه ُم اتذوا‬ ِ‫ي‬ ِ‫ون الل‬ ِ

”Oni, umjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju.”49

ُ ُ َ ُ ْ َ ْ َ َ‫َّ َّ َ َ يَ ُ ُ َ ى‬ ‫جادِلوك ْم‬ ‫ِإَون الشياطِني لوحون إِل أو يِلآئ ِ ِهم يِل‬

”A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju.”50

َ َّ َ ّ ُ‫َ زَ َّ ُ لَىَ ل‬ ُ َ َّ ُ َّ َ‫َ ْ ُ َ ّ ُ ُ ْ لَىَ َ َ ز‬ ‫ِيم‬ ٍ ‫ك أف‬ ٍ ‫اك أث‬ ِ ‫هل أنبِئكم ع من تنل الشياطِني ۝ تنل ع‬

”Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grešniku.”51

Posmatrajući ove, ali i druge kur’anske ajete, možemo izvući sljedeće zaključke:

Šejtan je čovjekov neprijatelj Kur’an jasno ukazuje na ovu činjenicu smatrajući šejtana ozbiljnom preprekom na putu ka dosezanju ljudske sreće i savršenstava.

Šejtan ima tačno razrađen plan Šejtan ne djeluje bez preciznog plana. Allame Tabatabai, r.a., tumačeći 17. ajet sure El-A’râf, kaže: ”Šejtan je obećao da će čovjeka opkoliti s četiri strane. Kad šejtan kaže da prilaziti čovjeku s desne strane podrazumijeva to da će ga putem vjere istjerati iz vjere, jer desna strana, kao čvrsta i blagoslovljena strana kod čovjeka, predstavlja njegovu sreću i njegovu vjeru, on, zapravo, navodi čovjeka na to da pretjeruje El-A’râf, 30. El-En’âm, 121. 51 Eš-Šu’arâ, 221-222. 49 50

u vjerovanju, odnosno da zastrani, te da, na taj način, čovjek radi i izvršava ono što Gospodar od njega ne traži. Ovo je upravo ona zabluda koju Kur’an naziva ‘slijeđenje šejtanovih stopa’. Lijeva strana predstavlja amoralnost i razvrat koja će zaokupiti čovjekove misli sve dok se on ne okalja u njima, i ovim putem čovjek biva lišen vjere i vječne sreće. Smisao prilaska sprijeda podrazumijeva prikazivanje događaja koji se nalaze ispred čovjeka i koji tek treba da mu se dogode, uključujući i mile i nemile, onako kako on želi, pozivajući čovjeka k njima. Čovjek će, prihvatajući poziv, procjenjivati i djelovati po njegovoj volji. Prilazak straga odnosi se na čovjekovo potomstvo, jer on voli svoj opstanak i besmrtnost. S druge strane, taj opstanak vidi izloženim uništavanju i nestanku. Zbog toga, opstanak svoje djece i svojeg potomstva vidi svojim opstankom, njihovu sreću svojom srećom, njihovu nedaću svojom boli. Takvo vjerovanje uzrokuje to da u cilju ostvarivanja njihove sreće i udobnosti baci sebe u propast grijeha.”

Šejtan ima prijatelje i pomagače Šejtan, kao i sva druga stvorenja, čini dio cjelokupne Kreacije i posjeduje snagu uspostavljanja veze s ostalim njezinim dijelovima. Zbog toga koristi postojeće snage u svijetu, a koje su u saglasju s njim, iskorištavajući ih za svoj zacrtani cilj.

Šejtanovi pomagači su grešnici U skladu s kur’anskim govorom, svako ko zapadne u teškoće, a koje su rezultat njegovih ružnih djela, ulazi u skupinu šejtanovih prijatelja i pomagača. One koji 43

َّ َ

ugošćavaju šejtana Časni Kur’an َ naziva lažljivcima ( ‫)أفاك‬ i onima koji čine ružna djela ( ‫)أثِيم‬. Riječ ifk ( ‫)افك‬, koja je َّ َ korijen riječi affak ( ‫)أفاك‬, a spomenuta je u gornjem ajetu, u arapskom jezika ima značenje promjene i izvrtanja, što, posljedično tome, znači da čovjek ovakvog govora mijenja i izvrće govor.

Šejtani u ljudskom obliku Časni Kur’an razmatra i treću u nizu prepreka koja sprečava čovjeka u dosezanju svojeg krajnjeg cilja. Radi se o ljudima koji su po naravi i ćudi istovjetni šejtanima, a po izgledu i stvaranju ljudima. Ili, kako se to u narodu kaže: ”sudrug lopovu, a prijatelj karavani”.

َّ ْ ُ َ َ َ‫َ َ َ ْ ى‬ َ ُ َْ‫ْ َّ ح‬ ‫ِإَوذا خل ْوا إِل ش َياطِين ِ ِه ْم قالوا إِنا َم َعك ْم إِن َما ن ُن ُم ْس َت ْه ِزؤون‬

”A čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.’”52

ْ‫َ ج‬ ّ ُ‫َ َ َ َ َ َ ْ َ ل‬ َ َ َ ًّ ُ َ ّ ‫ِك ن‬ ‫ال ِّن‬ ِ ‫اإل‬ ِ ‫نس و‬ ِ ‫ِب عدوا شياطِني‬ ٍ ِ‫وكذل ِك جعلنا ل ِ ى‬

”Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali – šejtane u vidu ljudi i džina.”53

Kako je moguće da čovjek bude šejtanov prijatelj i pomagač, i kako ih možemo prepoznati da ne bi upali u njihovu zamku? U tome nam pomaže Kur’an kao vječna Knjiga upute kroz pokazivanje i definiranje osobina i naravi takvih ljudi, opisujući nam njihove radnje i postupke. U nastavku, ukratko ćemo ukazati na neke od njih. El-Bekare, 14. El-En’âm, 112.

52 53

a. Poricanje veze s Uzvišenim Gospodarom َ‫ْ َ ُ ْ َ َ َ َ ُهّ لَى‬ َْ‫ع ب َ رَش ّمِن ي‬ ‫ش ٍء‬ ‫إِذ قالوا ما أنزل الل‬ ٍ

”Kad govore: ‘Nijednom čovjeku Allah ništa nije objavio!’”54

b. Korištenje emocija da bi se čovjek pobudio َ ُ َ َّ‫َ َ ْ َ َ ْ ُ َ رَ ً ْ َ ُ ْ َّ ُ ْ ً خ‬ ‫اسون‬ ِ‫ولئِن أطعتم بشا مِثلكم إِنكم إِذا ل ر‬

”I ako se budete pokoravali čovjeku kao što ste vi, sigurno ćete biti izgubljeni.”55 S druge strane, pokoravanje poslanicima nije ništa drugo doli pokoravanje Uzvišenom Gospodaru, znanju i istinskim zakonima.

َ َ‫لن‬ َ ْ َ َ َ‫أنُ ْؤم ُِن ل ِبَ ر‬ ‫شيْ ِن مِثل َِنا َوق ْو ُم ُه َما َا اَعب ِ ُدون‬

”Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov roblje je naše?”56

c. Uplitanje stranih ljudi

َ ُ ُ َ ْ ُ َّ َ ُ َ ْ َ ْ َ َ َ ٌ َ‫ون إ ِ َّن َما ُي َع ّل ُِم ُه ب َ ر‬ ‫ش‬ ‫ولقد نعلم أنهم يقول‬

”Mi dobro znamo da oni govore: ‘Poučava ga jedan čovjek!’”57 Iz ovog ajeta jasno se vidi to da ono što poslanici dovode u vezu sa skrivenim svijetom ne smatraju ničim drugim doli tvorevinom ljudske mašte, i vjerovanja su da je cilj govora poslanika uništenje njihove časti i ugleda. El-En’âm, 91. El-Mu’minûn, 34. 56 El-Mu’minûn, 47. 57 En-Nahl, 103. 54 55

َ ُ ُ ْ ُ ُ ْ ّ َ‫َ َ َ َّ َ ر‬ ُ َ َ َّ َ ٌ ‫ما هذا إِال ب‬ ‫يد أن َي َتفضل َعليْك ْم‬ ‫ش مِثلكم ي ِر‬

”Ovo je samo čovjek kao i vi, samo hoće da od vas je ugledniji.”58

d. Dovođenje u zabludu putem pogrešnog zaključivanja Oni putem navođenja na pogrešno zaključivanje vode raspravu u pogrešnom smjeru i govore da Božiji poslanici ne trebaju živjeti kao mi, raditi na bazaru kao mi, jesti ono što mi jedemo niti piti ono što mi pijemo.

َ َ ْ‫َ َ َ َّ َ رَ ٌ ّ ْ ُ ُ ْ َ ْ ُ ُ َّ َ ْ ُ ُ َ ْ ُ َ َ رْ َ ُ َّ َ ر‬ ‫ش ُبون‬ ‫ما هذا إِال بش مِثلكم يأكل مِما تأكلون مِنه ويشب مِما ت‬

”On je čovjek kao i vi, jede ono što i vi jedete, i pije ono što i vi pijete.”59

e. Krivotvorenje i izopačavanje vjere Jedan dio njih prilazi čovjeku preko vjerskih svetinja i govor Božijih poslanika smatra jednom vrstom iskrivljenja vjere i krivotvorenja Božijih riječi. Oni negiraju Božije ajete i vjerske svetosti, ali pod maskom njihove odbrane.

ُ َ ْ َ ُ ُ َ ْ َ َ ْ ُ َ َ ْ َ َ ُ ْ َ ً َ َ ْ ُ ْ َّ ‫اب َو َما ه َو‬ ِ ‫اب لتِ حسبوه مِن الكِت‬ ِ ‫ِإَون مِنهم لف ِريقا يلوون ألسِنتهم بِالكِت‬ َ‫ُ ُ َ لَى‬ ّ‫ه‬ ّ‫ه‬ ُ ُ َ ُ ُ َ ْ َ ‫اب َو َيقولون ه َو م ِْن عِن ِد اللِ َو َما ه َو م ِْن عِن ِد اللِ َو َيقولون ع‬ ِ ‫مِن الكِت‬ َ َ ُ َ َ ْ ّ‫ه‬ ‫ِب َوه ْم َي ْعل ُمون‬ ‫اللِ الكذ‬ ”Neki od njih uvijaju jezike svoje čitajući Knjigu da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige, i govore: ‘To je od Allaha!’ – a to nije od Allaha, i o Allahu svjesno govore laži.”60 El-Mu’minûn, 24. El-Mu’minûn, 33. 60 Ali ‘Imrân, 78. 58 59

Dakle, jedan od puteva koji sprečavaju pristup Božijem putu i stazi usavršavanja čovjeka jeste i krivotvorenje vjere.

f. Prepreka za napredak zajednice َ َ َ َ َّ‫َ َ ْ َ ُ ذ‬ َ ُ َ‫َّ لن‬ َ ‫ن‬ َ َ‫ك َف ُروا ْ مِن قَ ْو ِمهِ إنَّا ل َ ر‬ ‫قال المأل الِين‬ ‫اك ىِف َسفاه ٍة وِإِنا َظ ُّنك م َِن‬ ِ َ‫ْ ا‬ ‫الكذِبِني‬ ”Glavešine naroda njegovog, koje nisu vjerovale, odgovarale su: ‘Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.’”61

g. Podsticanje na plemenske i rasne pristrasnosti Pitanja koja su i danas još uvijek aktuelna u svijetu jesu pitanja nacije i rase, a što je ranije bilo poznato kao slijeđenje običaja te tradicije očeva i djedova.

َُ َ َ‫َ َ ا‬ َ َ َ ُ ُ ‫يدون أن ت ُص ُّدونا ع َّما كن َي ْع ُب ُد آبَآؤنا‬ ‫ت ِر‬

”Hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali.”62

h. Demoraliziranje Demoraliziranje i zastrašivanje jedne su od metoda kojima se od davnina služe neprijatelji Istine, pa tako i danas, a posebno neprijatelji Istine i muslimana.

َ ْ ْ َ ْ ّ ٌ َ َّ َ َ َ َ َّ َ ْ َ ْ ُ َ َ َّ‫ُ ْ ذَّ ُ َ لَىَ ذ‬ ِ ‫وقالت طآئِفة مِن أه ِل الكِت‬ ِ‫اب آمِنوا بِالِى أنزِل ع الِين آمنوا وجه انلهار‬ ْ َ ْ ُ َّ َ َ ُ َ ْ ُ ُ ْ َ ‫ج ُعون‬ ِ ‫واكفروا آخِره لعلهم ير‬

El-A’râf, 66. Ibrâhîm, 10.

61 62

”Neki sljedbenici Knjige govore: ‘Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili.’”63 Allame Tabatabai, r.a., u vezi s tumačenjem ovog ajeta ima i drugo objašnjenje o kojem se može obavijestiti u njegovom Tefsiru El-Mizân.

10. SREDSTVA SPOZNAJE I NJIHOVA MANJKAVOST Nakon što nam je Kur’an razjasnio šta je zapravo cilj čovjekovog stvaranja te pojasnio da su moć i sposobnost dosezanja ovog cilja položene u unutrašnjosti čovjeka, a da mu je, usto, data mogućnost kretanja na osnovu slobodne volje kako bi došao do željenog cilja, u nastavku valja pojasniti sredstva spoznavanja cilja i puta, odnosno svega što je potrebno na tom putovanju. Uzvišeni Gospodar podario je čovjeku sredstva spoznaje, a što predstavlja još jedan primjer opće upute u stvaranju.

ُ ْ ُ َ َ َ َ َ َ َ ُ ْ َ ّ‫َ ُه‬ ُ ُ ّ ُ ‫خ َر َج‬ ‫ون أ َّم َهات ِك ْم ال ت ْعل ُمون شيْ ًئا َو َج َعل لك ُم ال َّس ْم َع‬ ‫والل أ‬ ِ ‫كم مِن بط‬ َ ُ ُ ْ َ ْ ُ َّ َ َ َ َ ْ َ َ َ َ ْ َ َ ‫واألبصار واألفئِدة لعلكم تشكرون‬ ”Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”64

ْ‫َ َ َ ْ َ َ ْ َ َ َ َّ َ َ ً ّ َ ج‬ َ َ َ ْ َّ ٌ ُ ُ ْ ُ َ َ ‫ال ّن‬ ‫وب ال َيفق ُهون ب ِ َها َول ُه ْم‬ ‫نس لهم قل‬ ‫و‬ ‫ولقد ذرأنا جِلهنم كثِريا مِن‬ ِ ‫اإل‬ َ َ‫َ َ َ َ ُ ْ َ ِ ٌ ِ َّ َ ِ ْ َ ُ َ َ ُ ْ َ َ ا‬ َّ ٌ ُ‫َ ْين‬ ْ َ ْ‫ام بَ ْل ُهم‬ ُ ِ‫ال ُيبْ ر‬ ِ ‫صون بِها ولهم آذان ال يسمعون بِها أولـئِك كألنع‬ ‫أع‬ َ ُ َ ْ ُ ُ َ َ ْ ُ ُّ َ َ ‫أضل أولـئِك هم الغاف ِلون‬ Ali ‘Imrân, 72. En-Nahl, 78.

63 64

”Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvataju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.”65

َّ ُ َ ُ ْ َ ْ َ ُ َ ْ َ َّ ُ ْ َ َ ْ َ َّ ‫ري‬ ِ ‫لو كنا نسمع أو نع ِقل ما كنا ىِف أصح‬ ِ ‫اب الس ِع‬

”Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!”66

Ono što se može shvatiti iz navedenih, ali i njima sličnih ajeta jeste sljedeće:

1. Mogućnosti ovih sredstava ogromne su Oko, srce i uho posjeduju izvanrednu snagu u vezi s percepcijom i procjenjivanjem situacija. Posmatranje različitih događaja, čitanje historije, slušanje moralnih pridika i sl., samo su neki od učinaka snage sredstava kojima čovjek raspolaže.

2. Tugovanje zbog neiskorištavanja sredstava Čovjek će na kraju zbog neiskorištenosti perceptivnih moći osjećati jednu vrstu stalne tuge i žalosti. To je dokaz da ova sredstva imaju snagu upute i vođenja čovjeka na apsolutan način. Upravo stoga nemoguće je susresti čovjeka koji bi rekao da nikad nije shvatio nikakvu Istinu i da nije našao nikakav put do svojeg cilja, osim onih koji ne posjeduju razum i volju.

3. Dvovrsnost ovih sredstava Dvovrsnost sredstava dokaz je dvodimenzionalnosti čovjeka, tako da svakom sredstvu odgovara jedan vid čovjeka. El-A’râf, 179. El-Mulk, 10.

65 66

Prema tome, sredstva spoznaje koja se odnose na osjetila dokaz su čovjekove materijalnosti, dok su sredstva spoznaje koja su duhovne i nematerijalne prirode dokaz nebeske i nadmaterijalne dimenzije čovjeka.

Sagledavanje perceptivnih moći U epistemologiji i antropologiji, a u vezi s perceptivnim moćima čovjeka te granicama njegove spoznaje, iznijete su podrobne rasprave, koje se, u najkraćem, mogu predstaviti na sljedeći način:

1. Čovjek je dvodimenzionalno biće Čovjek je sastavljen iz dva osnovna elementa: materije i duha. Svaki od njih ima sebi svojstvene zahtjeve.

2. Stalnost i nestajanje Nema nikakve sumnje da je materijalna dimenzija čovjeka prolazna i da će jednog dana nestati. Božanski mudraci upravo su na temelju neprolaznosti duhovne i nadmaterijalne čovjekove dimenzije dokazali postojanje drugog svijeta za čovjeka.

3. Srodnost moći spoznaje i rezultata spoznaje Potpuno je jasno da se čovjekova duboka spoznaja odnosi na njegovu uzvišeniju dimenziju, a čije karakteristike jesu postojanost i neprolaznost. Dakle, duboka spoznaja ne pripisuje se materijalnoj dimenziji koja je promjenljiva i prolazna i čijeg nestanka jednog dana bit ćemo svjedoci. 50

4. Postojanje greški u percepciji Ne postoji ni najmanja sumnja u činjenicu da sredstva spoznaje bilo u vanjskom, bilo u unutrašnjem smislu prave greške i odstupanja. Upravo zbog toga jedna skupina negirala je vrijednost osjetilnih saznanja, dok je druga skupina porekla umna saznanja. Neki su išli tako daleko da su čak porekli obje vrste percepcije.

5. Uzajamna potrebitost Sasvim je sigurno to da kategoriziranje osjetilnih percepcija potrebuje snagu racionalnog razlučivanja. S druge strane, za uvod u mnoga znanja razum potrebuje osjetila, u toj mjeri da je rečeno: ”Ko je uskraćen jednog čula, uskraćen je dijela znanja.” Prema tome, treba stvoriti jednu zakonom uređenu i svrsishodnu vezu između perceptivnih snaga u čovjeku, a kako bi se mogle međusobno okorištavati i potpomagati.

6. Ograničenosti razuma Iz navedenih uzajamnih potrebitosti biva nam sasvim jasno da i razum, iako je moćniji i uzvišeniji od ostalih perceptivnih moći, posjeduje izvjesna ograničenja, te da nema snagu kojom može zadovoljiti sve duhovne i tjelesne potrebe čovjeka.

7. Podjela razuma U čovjeku postoje dvije unutrašnje snage percepcije koje nose isti naziv, iako se razlikuju u značenju. Riječ je o dvije vrste razuma: a. djelatni razum i b. spekulativni razum. 51

Djelatni razum putem posmatranja lijepog i ružnog, dobrog i lošeg podstiče čovjeka na uzvišene ljudske vrijednosti, kao što su bogobojaznost, pravednost, dobrota, ljubav. Po samom rođenju čovjeka, djelatni razum postoji u obliku aktivne moći. Prva karakteristika spekulativnog razuma jeste prepoznavanje i spoznavanje zbilje postojećih stvari. Dakle, spekulativni razum odnosi se na oblast razmišljanja, a ne na oblast morala i praktičnog djelovanja. On svoje premise u promiّ ), a ne iz unutrašnjih šljanju preuzima iz svete moći (‫قوه قدىس‬ osjećaja. Spekulativni razum dolaskom na Ovaj svijet postoji u potencijalnom, a ne u aktivnom obliku. Posljednja napomena je ta da spekulativni razum svoju prosvijetljenost stječe posredstvom ljudskih djela i morala. Kao posljedica rečenog, sasvim je sigurno da aktivni djelatni razum koji poziva na ljepotu i koristoljublje te koji svoje premise preuzima od osjećaja, kao što su, recimo, strast i srdžba, ne ostavlja mjesto spekulativnom razumu i ne dozvoljava da se iskaže u cijelosti ta sveta snaga koja nije u aktivnom stanju. Upravo zbog toga, nemoguće je i neostvarljivo to da čovjek zanemarujući svoju nematerijalnu dimenziju pronađe ispravni put, željeno savršenstvo i da shvati smisao stvaranja. Ljudske snage percepcije nisu u stanju da na neovisan način vode i upućuju čovjeka, odnosno da ga dovedu do cilja.

8. Jedino Bog upućuje Sve prethodno rečeno pojašnjava to da je upućivanje ka savršenstvu i robovanju, kao i dovođenje do granica vječnosti jedino u rukama Uzvišenog Gospodara. Ukoliko drugi upućuju i pokazuju put, to mogu samo uz Njegovu dozvolu i Njegovim nadzorom u tome.

َ َ َْْ َ ْ َ َ َ َ َّ َ َّ‫ك َّن ه‬ ‫الل َي ْهدِى َمن يَشاء‬ ‫إِنك ال ت ْهدِى من أحبب‬ ِ ‫ت َول‬ 52

”Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onog kojeg ti želiš da uputiš, Allah ukazuje na pravi put onom kome On hoće.”1 Također, u suri El-Bekare Uzvišeni Gospodar izričito kaže:

ُّ َ ّ ُ ُ ُْ‫ُهّ َ ُّ ذَّ َ َ ُ ْ خ‬ ُ ُّ َ‫الظلُ َم ِ ى‬ ‫الل و ىِل الِين آمنوا ي ِرجهم مِن‬ ِ‫ات إِل انلور‬

”Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.”2 Sasvim je jasno to da je svjetlost koja se spominje u ajetu uputa Božija prema kojoj je čovjek usmjeren kroz stvaranje.

َ َ ُ َ ْ َ َ ُ َّ‫َ ُّ ذَّ َ َ لنْ َ َ ه‬ َّ‫ه‬ ٌ ‫ون َخب‬ ِ‫فآم ُِنوا بِاللِ َو َر ُس ه‬ ‫ري‬ ‫ولِ وانلورِ الِى أنز ا والل بِما تعمل‬ ِ

”Zato vjerujte u Allaha, i u Poslanika Njegovog, i u svjetlo koje objavljujemo; Allah dobro zna ono što vi radite.” 3

ْ‫ْ َين‬ ُ ْ ْ ‫َّ مْ َته َو َي‬ َ ‫ِين‬ َ َّ‫آم ُنوا َّات ُقوا ه‬ َ ‫يَا َأ ُّي َها ذَّال‬ ِ‫الل َوآم ُِنوا ب ِ َر ُس ه‬ ‫ج َعل‬ ِ ِ ‫ولِ يُؤت ِك ْم كِفل ِ مِن رح‬ َ ُ َ ً ُ ْ ُ َّ ‫لكم ن‬ ِ‫ورا ت ْمشون بِه‬

”O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegovog vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i dat će vam svjetlo pomoću kojeg ćete ići.”4

Dakle, čovjeku je za dosezanje puta potrebna Gospodareva pomoć i uputa. 3 4 1 2

El-Kasas, 56. El-Bekare, 257. Et-Tegâbun, 28. El-Hadîd, 28.

11. POSLANSTVO KAO CILJ STVARANJA Ukoliko se poslanstvo pojavilo u ljudskom društvu, to je zbog stvarne potrebe koju čovjek ima prema Njemu, tj. zbog veze koja postoji između ljudi i njihovog Stvoritelja. Temelj i izvor ove povezanosti ”između Gospodara i Njegovih robova” zbiljska je veza koja je utkana u Kreaciji. Prema tome, ta povezanost nije posljedica društvenih konvencija i sujevjerja. Kakva je ta zbiljska povezanost utkana u Kreaciji koja postoji između Gospodara i Njegovih robova, a koja je uzrokovala slanje poslanika? Jedan od zakona koji vlada poretkom egzistencije jeste zakon ”usavršavanja vrsta”. Zapravo, sve su vrste među stvorenjima usmjerene ka svojem krajnjem cilju egzistencije bilo da se radi o mrtvoj prirodi, bilo o biljkama, bilo, pak, o životinjama. Planine u svojim utrobama stvaraju različite vrste ruda, biljke u svojem kretanju teže ka ishrani, razvoju i razmnožavanju, ali i ka svojem daljnjem opstanku. Životinje, posjedujući snagu privlačnosti i odbojnosti, teže ka ostvarivanju svojeg savršenstva i daljnjeg opstanka. Časni Kur’an ukazuje na ovaj zakon u Kreaciji riječima:

َ ُ َ ْ َ َْ‫َ ُّ َ ذَّ َ ْ َ لُ َّ ي‬ ‫ربنا الِى أعطى ك‬ ‫ش ٍء خلق ُه ث َّم ه َدى‬ ”Gospodar naš je Onaj Koji je sve Svome stvorenju podario i potom ga uputio (kako da se time koristi!”‘5

َّ‫ذ‬ َّ‫ذ‬ َ َ َ َ َ ‫الِى خل َق ف َس َّوى ۝ َوالِى ق َّد َر ف َه َدى‬ ”Koji sve stvara i čini skladnim, i Koji sve s mjerom određuje i upućuje (nadahnjuje).”6 Tâ Hâ, 50. El-A’lâ, 2-3.

5 6

Sve vrste bića u svijetu od samog početka stvaranja kreću se ka svojem savršenstvu. Dok ne ostvare cilj zbog kojeg su stvoreni, neće stati u kretanju zbog toga što njihova stvarna sreća leži u ostvarivanju tog cilja, i ukoliko ne bi ostvarili cilj, savršenstvo bi ostalo nepotpuno. Čovjek među stvorenjima predstavlja jednu neovisnu vrstu koja nije izuzeta iz ovog zakona stvaranja koji vlada čitavom egzistencijom. On, također, ima svoje savršenstvo, i svi ljudi bilo pojedinačno, bilo grupno nastoje ostvariti svoju sreću. Ono što je nužno i potpuno argumentirano u jednom općem pogledu jeste to da ovo savršenstvo čovjeku neće doći samo po sebi i ne može se steći olahko. Takvo što posljedica je činjenice da čovjekove potrebe nisu ograničene na nekoliko njih i zasigurno se ne mogu prebrojati djela koja čovjek izvršava da bi otklonio svoje potrebe. Kao rezultat toga, djelatni razum koji čovjeka podstiče da se okoristi svim onim čime se može okoristiti, potčinjava sebi mrtvu prirodu, biljke i životinje. Upravo djelatni razum podstiče čovjeka da se koristi djelima i rezultatima drugih ljudi. Sasvim je jasno da djelatni razum postoji u svakom pojedincu. S obzirom da je ova posebna svijest prisutna kod svih ljudi, ukoliko oni žele da djeluju, njihovo djelovanje neće imati za posljedicu ništa osim haosa i uništavanja drugih. Dakle, upravo snaga koristoljublja dovodi čovjeka u situaciju u kojoj on uspostavlja društvo uzajamnog pomaganja. Kao posljedica toga, svi rade za sve i jedni se drugima okorištavaju, pa se, tako, svaki pojedinac koristi djelima drugih ljudi u onoj mjeri u kojoj se drugi koriste njegovim djelima. Čovjek treba biti potčinjen i služiti drugima onoliko koliko su oni potčinjeni i služe njemu. To je ona zbilja na koju Kur’an ukazuje u 32. ajetu sure Ez-Zuhruf.

َ َّ ُ َ ْ َ َ ْ َ َ ْ َ َ ْ َ ْ ُ َ ْ َ َ ْ َ َ َ َ ْ ُّ َ َ ْ‫يش َت ُه ْم ف ح‬ َ ََ ‫قسمنا بينهم م ِع‬ ‫ات‬ ٍ ‫الياة ِ ادلنيا ورفعنا بعضهم فوق بع ٍض درج‬ ِ‫ى‬ ْ ً ُ َ َّ َ ‫خذ َب ْعض ُهم َب ْعضا ُسخ ِر ًّيا‬ ِ ‫يِلت‬ 55

”Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.”7 Temelj i osnova ljudskog života zasnovani su na uzajamnom društvenom pomaganju, a ne na osamljivanju i težnji za povlačenjem iz društva. Da li je temelj uzajamnog društvenog pomaganja zasnovan na slobodnoj volji, tako da ga čovjek sam bira, ili se, pak, radi o nečem drugom? Da, ovaj temelj jedan je potpuno slobodni čovjekov izbor, ali ne zbog toga što ga je on izabrao već zbog toga što je bio primoran izabrati ga, jer ne postoji nijedan drugi izbor pred njim koji bi mu omogućio dosezanje željenog savršenstva. Uzmu li se u obzir životne potrebe i želje, s jedne strane, te moć suparnika, s druge strane, vidjet ćemo da se pred čovjekom u takvoj situaciji nalaze dvije mogućnosti izbora: ili opći nered i istrebljenje ili napuštanje nekih dobiti kojima bi se i drugi okoristili. Prihvatanje prve mogućnosti, tj. nereda i istrebljenja, oprečno je onom što čovjeku nalaže djelatni razum. Prema tome, prihvatiti suparnika i princip dijeljenja naredba je koristoljubivog djelatnog razuma. Filozofi uobičavaju reći da je najbolji dokaz mogućnosti da se nešto desi upravo njegovo vanjsko ostvarenje. Drugim riječima, vanjsko ostvarenje i očito postojanje stvari dovoljno je da ta stvar nema potrebu za dokazom i argumentom. S obzirom na ovo filozofsko mišljenje, najbolji dokaz čovjekove prisiljenosti na društveni život jeste činjenica da će svaki pojedinac ili skupina koja ojača na način da može nadvladati svojeg suparnika i potčiniti ga svojoj vlasti pogaziti sve društvene, pa čak i međunarodne zakone i odredbe da bi, potom, pljačkajući ga i otimajući mu izvore dobara, napravio Ez-Zuhruf, 32.

od njega roba i eksploatirao sva njegova dobra. Časni Kur’an ukazuje na ovu činjenicu kad kaže:

َّ َ َ ٌ ُ‫ان لَ َظل‬ ٌ ‫وم َك َّف‬ ‫ار‬ ‫اإلنس‬ ِ ‫إِن‬

”Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.”8

َّ َّ َ‫ال‬ َ‫َ َ يَ َ ْ ى‬ َ ّ َ َ‫َّ ى‬ ْ ‫الر‬ َ‫َ َّ ُ ْ َ ْ ى‬ ُّ ‫ك‬ ‫جع‬ ِ ‫ك إِن‬ ِ ‫اإلنسان لطغ ۝ أن رآه استغن ۝ إِن إِل رب‬

”Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, a Gospodaru tvojem će se, doista, svi vratiti!”9 Jedan od očiglednih društvenih principa jeste i taj da će uzajamno društveno pomaganje i zajednički život biti postojani tek kad zajednica bude vođena na osnovu određenih načela i zakona. To su oni zakoni u kojima se poštuju prava pojedinaca, na način da se svaka osoba okoristi društvenim pravima i prednostima na osnovu sposobnosti i rada. Ovi zakoni oživjet će u društvu tek kad njezini članovi budu čuvali zakon. Ovo je zbilja čiju ispravnost svjedoči historija čovječanstva. Sasvim je sigurno i nema mjesta nikakvoj sumnji da u svim ljudskim zajednicama, bilo da su savršene, bilo da su nesavršene, civilizirane ili necivilizirane, postoje određeni običaji i norme ponašanja, te je nemoguće da neka zajednica bude izuzeta iz ovakvog čega. Ovi običaji i norme ponašanja primjenjuju se ili u potpunosti ili, pak, većim dijelom. To znači da svaka osoba u društvu sebe smatra obaveznom da se pridržava toga ili, pak, većina tako postupa. Svjedočanstva ovih tvrdnji jesu historijska dešavanja, kao i izučavanje stanja današnjih ljudskih zajednica, u kojima vidimo da ne postoji nijedna zajednica bez određenih normi ponašanja i običaja. Ibrâhîm, 34. El-’Alek, 6-8.

8 9

Pitanje zakona i ljudske sreće Moguće je to da se čitatelj zapita kako je uopće moguće da čovjekova sreća bude osigurana zakonom, s obzirom na činjenicu da postojeći zakoni u svijetu sadrže određena neslaganja ili, pak, proturječnosti? Zar ovakvo što ne potvrđuje relativnost, a ne apsolutnost čovjekovog savršenstva i sreće? Prije svega potrebno je razjasniti značenje zakona, a da bi nam bilo jasno kako i na koji način zakon osigurava čovjekovu sreću. Zakon predstavlja društvene običaje i tradiciju koji se praktično primjenjuju i na osnovu kojih uređuju se ponašanja i postupci u društvu i u uzajamnom pomaganju. Korijeni ovih običaja leže u promišljanju mislilaca i naučnika i u njihovim zaključcima, te ih oni na osnovu dobrobiti i sreće po čitavu zajednicu sistematiziraju, bilo da u tome uzimaju u obzir cijelu zajednicu, bilo njezinu većinu. Ukoliko ova razmišljanja koja osmišljavaju i uspostavljaju zakon budu obraćala pažnju na stvarno stanje čovjeka i na njegovu zbilju, i ukoliko uzmu u obzir i materijalni, kao i duhovni život čovjeka, jednom riječju, ukoliko ovi zakoni budu preuzeti iz fitreta i iz Kreacije, zasigurno će osigurati istinsku sreću čovjeka. Međutim, ukoliko se bude obraćala pažnja samo na materijalnu dimenziju čovjeka, naravno da će mu takvo što osigurati samo nesigurnu i prividnu sreću. Prema tome, zakoni su pitanja koja stoje na rastojanju između razine savršenstva i razine nepotpunosti čovjeka, između čovjeka koji je tek kročio zemljom i čovjeka koji se nalazi na putu ostvarenja savršenstva vođen zakonom ka krajnjem cilju njegovog postojanja. Iz spomenutog se vidi da na Ovom svijetu postoje dva tipa čovjeka. Jedan od njih je poput pećinskog čovjeka koji nema nikakvog aktivnog savršenstva, a drugi je putnik prema Gospodaru koji se nalazi na stazi čovječnosti i kreće se prema cilju. Zakoni su ti koji prvog čovjeka preobraćaju u drugog. 58

Opća čovjekova uputa Sad kad nam je postalo jasno značenje zakona, reći ćemo da je Uzvišeni Gospodar obavezao Sebe da će čovjeka uputiti ka sreći i savršenstvu njegovog bića na isti način na koji je uputio i ostale vrste bića. Prema tome, Uzvišeni Gospodar čovjeka je putem stvaranja, tj. sredstvima kojima je opremljen, ali i putem fitreta te posebnim načinom njegovog stvaranja, upoznao s koristima i s dobrima, sa štetama i sa zlom, kao i s putem sreće i s putem propasti. ‫۝‬

ََْ َ َْ َ َّ‫ا‬ َ ْ َ َ َ ُ ُ َ َ َْ ََ َ ‫ورها َوتق َواها ۝ ق ْد أفل َح َمن َزكها‬ ‫َونف ٍس َو َما َس َّواها ۝ فألهمها فج‬ َ َ َ ‫َوقَ ْد َخ‬ ‫اب َمن د َّساها‬

”Tako mi duše i Onog Koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi!”10

Također, Uzvišeni Gospodar zbog posebne pažnje obavezao se da će čovjeka uputiti putem razumnih i praktičnih učenja i zakona, a da bi čovjek usklađivanjem svojeg života sa spomenutim učenjima dosegao sreću i savršenstvo. Posebna Božija pažnja iziskuje to da svako biće bude upućeno putem koji upravo njemu odgovara. Naprimjer, pčela je takvo biće koje jedino uputom kroz stvaranje i nagonom može doseći njoj odgovarajuće savršenstvo. Međutim, čovjek je biće kojem uputa kroz stvaranje nije dovoljna sama po sebi kako bi dosegao savršenstvo i sreću, već on ima potrebu za uputom posredstvom uspostavljenih zakona.

Poslanstvo i uputa Božija Za čovjeka i njegovu uputu ka dobru i sreći nije dovoljna samo obdarenost razumom. Naravno, ovdje se pod Eš-Šems, 7-10.

razumom misli na onaj praktični razum koji razlučuje dobro od zla. Sasvim je jasno da je upravo djelatni razum taj koji čovjeka podstiče na iskorištavanje i eksploatiranje drugih i čijim posredstvom dolazi do neslaganja i raskola među ljudima. Apsolutno je apsurdno očekivati da čovjek uradi dva oprečna djela koja imaju dva kontradiktorna učinka. Pored toga, kršitelji društvenih zakona i prijestupnici u bilo kojem društvu ljudi su obdareni razumom čija je želja, međutim, da druge eksploatiraju i okorištavaju se njihovim dobrima, a da im, pritom, ne doprinose neku korist. Jasno je da čovjek pored razmišljanja i umovanja treba biti upućen i na drugi način kako bi se podučio putu Istine, savršenstva i sreće. Taj put i uputa nisu ništa drugo doli put Objave. To je put jedne vrste razgovora Boga s čovjekom. Naravno, ovakvo što odvija se posredstvom onih pojedinaca koji su stvarni ljudski zastupnici te koji su na osnovu dostojnosti i zasluge odabrani za uzvišeni razgovor. Ovim putem Gospodar razgovara s čovjekom i podučava ga ispravnim praktičnim propisima i vjerskim učenjima. Ukoliko bude postupao po njima, uspjet će i u materijalnom i u duhovnom životu, te će se spasiti i na Ovom i na budućem svijetu.11 Prema tome, poslanstvo je razlog stvaranja i jedan od glavnih i temeljnih zakona stvaranja, jer postalo je jasno sljedeće: a. cilj stvaranja jeste spoznaja, b. jedino čovjek može spoznavati, c. sredstva spoznaje koja čovjek posjeduje nisu dovoljna za njegovu uputu, d. poslanstvo upoznaje čovjeka s ciljem njegovog stvaranja i upućuje ga ka njegovoj sreći i savršenstvu. Iz spomenutog vidimo to da nužnost prisustva poslanika na osnovu zakona antropologije potvrđuje razum. Ukoliko poslanici ne bi bili aktivno prisutni u ljudskom društvu i Allame Tabatabai: El-Mizân, sura Hûd, sv. 10., str. 387-390.

ukoliko ne bi donosili uputstva i zakone vjerovanja i prakticiranja, cijelo Božije stvaranje – utječemo se Allahu od tog – bilo bi uzaludno i besmisleno. Razum kao perceptivna moć prisustvo Božijih poslanika smatra potpuno razumski opravdanim zbog Njegove pažnje prema robovima, kao i zbog nužnosti koju iziskuje položaj Uzvišenog Boga i Njegove Mudrosti. Kakva je praktična razlika između dolaska i nedolaska poslanika, mir s njima, i dostavljanja Božije upute putem Objave, s obzirom na činjenicu da korist koja proizlazi iz ovih naredbi nije ništa veća od koristi koju nam donosi razum kad se ljudi ne pokoravaju ni Božanskom zakonu koji je dostavljen putem poslanika ni onom što im razum nalaže? Ukratko rečeno, čovjek se nije pokorio ni pred razumom ni pred vjerskim zakonom, niti je slušao glas razuma, kao ni glas Šerijata. S obzirom na to da nebeska Objava nije mogla uputiti ljudsku zajednicu na način na koji je to ona željela i nije je uspjela usmjeriti ka putu Istine, zašto je ona uopće prisutna u društvu i kakvu praktičnu korist zajednica ima od nje? Rasprava o poslanstvu posmatra se iz dva ugla koja ne treba međusobno miješati, niti pripisivati jednoj nedostatke druge strane i optuživati je zbog toga. Ta dva ugla posmatranja su: a. Šta treba uraditi Uzvišeni Gospodar u pogledu upute ljudi? b. Šta treba uraditi čovjek u pogledu Božijeg djela? Tema poslanstva odnosi se na prvo pitanje. Već smo rekli da, uzimajući u obzir prvi aspekt posmatranja ovog pitanja na osnovu racionalnih načela, obaveza je u skladu s posebnom Božijom pažnjom koju On ima prema robovima da uputi ljudsku zajednicu ka učenjima i zakonima, a kako bi čovjek stekao sreću i došao do savršenstva koje je dostojno njegovog položaja za koji je stvoren. Uzvišeni Gospodar ne treba se zadovoljiti samo darivanjem razuma čovjeku zbog 61

toga što je pitanje upute u ovoj fazi izvan moći razuma. On mu treba pokazati i predočiti drugi put, a to nije ništa drugo doli uputa putem Objave i izravnim razgovorom Boga s čovjekom. Dakle, gledano iz prvog ugla, Bog je čovjeku darovao dvije velike blagodati – jedna je razum i percepcija, a druga Objava i izravni govor. One se međusobno upotpunjavaju. Bez jedne od njih blagodat Božija prema čovjeku ne bi bila upotpunjena i čovjek ne bi mogao doseći svoju sreću i savršenstvo. Svaka od ovih Božijih blagodati, bilo da dolazi iz unutrašnjosti čovjeka, bilo izvana, potvrđuje ispravnost i nužnost postojanja one druge. Zbog njihovog međusobnog upotpunjavanja u islamskim predajama nazvane su imenom poslanika i dokaza. Jedan od njih imenovan je unutrašnjim poslanikom i dokazom, a drugi vanjskim. Drugi aspekt pristupa ovom problemu jeste pitanje kakav će biti odgovor i reakcija naroda naspram ove velike Božije blagodati, a što je jedna posebna rasprava koju valja razmotriti na drugom mjestu. Dakle, onda kad je postalo jasno to da je, u skladu s posebnom Božijom pažnjom prema ljudima, nužno slanje poslanika i upućivanje čovjeka putem Objave, neprovođenje poslaničkih učenja u ljudskim društvima, izuzev u slučaju malog broja ljudi, ne nanosi nikakvu štetu našoj raspravi i ne mijenja tok rasprave i dokazivanja. Jasno je da nepostupanje po zapovijedima razuma neće potaknuti pitanje zašto je Bog stvorio čovjeka kao razumno biće. Činjenica da mnoštvo biljka ili životinja ne dosegne krajnji cilj za koji su stvoreni neće potaknuti pitanje zašto je uopće stvorena ova vrsta. Da li akademije i univerziteti čiji je cilj znanstveni odgoj studenata ostvare svoj cilj po pitanju svih studenata? Ne, ali zbog toga mi nikad nećemo iz temelja uništiti fakultete i prigovarati njihovom osnivaču zbog njihovog osnivanja! 62

Uostalom, u prethodnim raspravama rečeno je to da sva bića koja su stvorena u ovom materijalnom svijetu imaju svoj postepeni tok kretanja te je nemoguće da bez protoka vremena i prirodnog kretanja Ovog svijeta dođu do svojeg savršenstva. Jedno od pitanja za koje vrijedi isto pravilo jeste naklonjenost čovjeka ka vjeri i skrivenim zbiljama. Isto kao što je kretanje društava u svijetu usmjereno prema napretku i razvoju, i pitanje vjere, također, nije izuzeto iz tog pravila. Koji naučni dokaz ili filozofski argument može potvrditi to da neće doći dan kad će se svi ljudi okrenuti prema vjeri i svim svojim bićem pokoravati se Božijim naredbama? Časni Kur’an nas je svojim jasnim govorom obradovao dolaskom tog dana. Ljudska društva još uvijek se nalaze u periodu nezrelosti spekulativnog razuma. Doći će period mladosti i zrelosti ljudskih misli. Današnja rasprava o globalizaciji razmatrana je u svim Božanskim vjerama kao obećani dan. Na dosad rečeno treba dodati i to da pri procjenjivanju i određivanju vrijednosti stvari pažnja nije usmjerena isključivo na kvantitet, već i na kvalitet, a koji ima glavnu ulogu u određivanju vrijednosti. Tačno je da veliki broj ljudi u zajednici ne djeluje u skladu s propisima i uputama vjere, ali mali broj onih koji dosljedno slijede vjerske upute toliko su se uspeli u plemenitosti i u moralnim vrlinama da je odgoj te male skupine dovoljan razlog Uzvišenom Gospodaru da se obaveže na slanje poslanika. Da medicinski fakultet podari znanosti samo jednog Šejha Ibn Sinaa, čije znanstvene misli blistaju u svijetu i nakon hiljadu godina, ostaje li mjesta sumnji u opravdanost izgradnje i postojanja tog fakulteta? Zar činjenica da je tokom historije bilo odgojeno hiljade vjerskih i Božanskih mislilaca, a koji su i druge ljude upućivali, pri čemu je svaki od njih bio plod iz velikog vrta poslanstva, nije dovoljan razlog za nužnost postojanja institucije poslanstva? 63

U najkraćem, ukoliko uzmemo u obzir posebnu Božiju pažnju usmjerenu ka dovođenju čovjeka do njegove krajnje sreće i savršenstva, shvatamo to da odgoj čovjeka nije moguć osim putem poslanstva te da je prisustvo poslanika u ljudskoj zajednici nužno. Upravo razum i snaga percepcije čovjeka govore nam da Uzvišeni Bog treba odgojiti čovjeka putem Objave, jer bi, u suprotnom – utječemo se Bogu od toga! – Njegovo djelo bilo besmisleno, bez obzira na to što taj isti razum u svakodnevnom životu ne postupa u skladu s vlastitim sudom, tj. nužnosti slijeđenja uputa Objave, kao što, uostalom, čovjek često ne postupa u skladu s ostalim propisima koje sam donosi. Naprimjer, nanošenje nepravde i kršenje prava drugih nešto je što razum smatra lošim i ružnim, ali, unatoč svemu, u praksi ljudi se ne pridržavaju svojih naredbi. Sasvim je jasno da nepostupanje po zapovijedima razuma ne negira ispravnost propisa razuma.

12. RACIONALNI DOKAZI O NUŽNOSTI POSLANIKA Sa stajališta razuma, ukoliko Uzvišeni Bog ne bi odgojio i uputio čovjeka putem Objave, ni Njegov dokaz prema čovjeku ne bi bio upotpunjen. Samim time, na Sudnjem danu Bog ne bi mogao prigovoriti Svojim robovima riječima: ”Zar ti nisam dao razum, pa zašto si prekršio Moju zapovijed i izašao iz okvira ljudskosti i Pravog puta?!” Ovakav prigovor od strane Boga opravdan je zbog činjenice da je zadaća razuma da poziva čovjeka ka onim radnjama u kojima leži njegova sreća i dobrobit, a ne ka onom u čemu leži dobrobit i sreća njegove vrste. Ukoliko se desi da razum poziva čovjeka ka nečemu u čemu je dobrobit za njegovu vrstu, to 64

je zbog toga što je čovjek jedinka iz te vrste i što će se i sam okoristiti tim dobrima. Časni Kur’an jasno ukazuje na ovu činjenicu kad kaže:

َ َ‫ى‬ ُ َ‫َّ َ ْ َ ْ َ يَْ َ َ َ َ ْ َ ْ َ ى‬ َ ‫وح َوانلَّب ّي‬ ٍ ‫ني مِن َب ْع ِده ِ َوأ ْو َحيْ َنا إِل‬ ‫إِنا أوحينا إِلك كما أوحينا إِل ن‬ ِِ َ ُ ُ َ َ ُّ َ َ َ‫َ ى‬ َ َ ْ َ َْ ُْ ْ َ ‫ِيل َو إ ْْس‬ َ َ َ َ ‫اط وعِيس وأيوب ويونس‬ ‫إِبراهِيم ِإَوسماع‬ ِ ‫ح َق َو َيعقوب واألسب‬ َ ُ َ ََْ َ َ ََْ ُ َ َ ُ َ َ َ َْ َ ْ ُ َ ْ َ َ َْ ً ُ ُ َ َ ُ ً ‫وهارون وسليمان وآتينا داوود زبورا ۝ ورسال قد قصصناهم عليك‬ ً ْ َ َ‫َ ْ ُ َ ُ ُ ً َّ ْ َ ْ ُ ْ ُ ْ َ َ ْ َ َ لَ َّ َ ُهّ ُ سى‬ ً ‫كل‬ ‫مِن قبل ورسال لم نقصصهم عليك وكم الل مو ت‬ ‫ِيما ۝ ُّر ُسال‬ َ َ‫لَىَ هّ ُ َّ ٌ َ ْ َ ُّ ُ َ ا‬ َ ُ َّ َ ‫ين َو ُمنذِر‬ َ ‫ُّمبَ ّ رِش‬ ِ ‫ين لئِ َال يَكون ل َِّلن‬ ‫اس ع اللِ حجة بعد الرس ِل وكن‬ ِ ِ ّ‫ُه‬ ً‫يزا َحكِيما‬ ً ‫الل َعز‬ ِ

”Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur, i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, a Allah je sigurno s Musaom razgovarao – o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.”12

Ovaj ajet jasno kaže to da ukoliko ne bi postojao poziv poslanika u društvu, ljudi bi imali pravo prigovora kod zastranjenja s Pravog puta i pri izlasku iz okvira čovječnosti. Zapravo, sveopće stvaranje bez poslanstva ne ostvaruje svoj cilj te biva narušeno značenje stvaranja kao najboljeg ustroja. Ujedno, i ajeti koji govore da je Bog stvorio bića, pa ih potom uputio, ne bi mogli imati svoje istinsko značenje. Kad uputa ne ostvari svoj cilj, potpunost stvaranja biva okrnjena, a ako postoji manjkavost u stvaranju, onda nije upotpunjeno značenje stvaranja kao najboljeg stvaranja. En-Nisâ’, 163-165.

Dakle, s obzirom na posebnu Božiju pažnju prema ljudima, na Njemu je obaveza da spusti i dostavi zakon ljudskoj zajednici da bi ljudi taj zakon uzeli kao put društvenog života, a njegove principe i učenja prihvatili kao mjerilo za kretnje u okvirima ljudskosti i ponašanja na putu fitreta. Od Boga dostavljena vjera ne treba biti svojstvena posebnom plemenu ili skupini ljudi, tako što bi je jedni prihvatili, a drugi odbacili. Ona treba biti vjera svih ljudi, tj. univerzalna vjera svjetskih razmjera. Na temelju toga, prva vjera i prvi Šerijat koji je sa sobom nosio društveni zakon bila je univerzalna i sveopća vjera, a bila je dostavljena preko Nuha, a.s. Njegov Šerijat također je bio univerzalni i sveopći. Zbog toga Časni Kur’an smatra da poslanstvo postoji kako bi riješilo sporove i neslaganja među ljudima i pozvalo ih ka miru, slozi, prijateljstvu i provođenju Istine.

ََ ََ َ ّ‫اَ َ َّ ُ ُ َّ ً َ َ ً َ َ َ َ ُه‬ َ ‫الل انلَّب ّي‬ َ ‫ني ُمبَ ّ رِش‬ ‫نزل َم َع ُه ُم‬ ‫ين َو ُمنذِرِين وأ‬ ‫كن انلاس أمة واحِدة فبعث‬ ِِ ِ ْ ََُْ َ ْ‫حْ َ ّ َ ْ ُ ين‬ َ ‫الْك َِت‬ َّ ِ ‫حك َم َب َ انل‬ ‫اب بِال ِق يِل‬ ِ‫اس فِيما اختلفوا فِيه‬

”Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onom u čemu se oni ne bi slagali.”13

Časni Kur’an, također, na jednom drugom mjestu Pečatu poslanstva obznanjuje sljedeće:

َ َّ‫ُ ً ذ‬ َّ‫ى‬ َ ّ َ ّ ُ َ َ َ َ‫ر‬ ‫ِين َما َوص بِهِ ن‬ ِ‫وحا َوالِى أ ْو َحيْ َنا إِليَْك َو َما َو َّصيْ َنا بِه‬ ِ ‫شع لكم مِن ادل‬ َ ‫إب ْ َراه‬ ‫ِيم َو ُموسىَ َوعِيس‬ ِ ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu, i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau.”14

El-Bekare, 213. Eš-Šura, 13.

13 14

Iz navedenog ajeta može se izvesti više zapažanja, a mi ćemo ukazati samo na neke od njih: 1. Zbilja i suština svih nebeskih i Božanskih vjera jeste jedna. 2. Vjera ima postepeno i usavršavajuće kretanje. U skladu s napretkom i razvojem ljudi, i nebeski propisi i zakoni, također, napreduju i bivaju sveobuhvatniji. 3. Knjiga Nuha, a.s., bila je prva knjiga u kojoj su postojali opći i društveni zakoni. 4. Poslanici koji su donosili novi Šerijat te koji su poznati kao ”Ulul-azm” – njih petero, spomenuti su u ovom ajetu. 5. Nebeski zakoni nikad nisu bili svojstveni samo za jednu skupinu ljudi, već su objavljeni za čitavo čovječanstvo. 6. Predaje koje govore da Šerijat Nuha, a.s., nije imao opći karakter, s obzirom da su u suprotnosti s izričitim kur’anskim govorom, smatraju se neutemeljenim i odbačenim te zahtijevaju objašnjenje. 7. Svi poslanici, izuzimajući pet spomenutih, imali su obavezu da postupaju u skladu sa Šerijatom ova četiri poslanika, jer sami nisu donosili Šerijat. U najkraćem, uvidom u ova zapažanja postaje nam jasno to da je poslanstvo cilj stvaranja te da se nalazi u samom stvaranju. Nužnost njegovog postojanja jeste i filozofski i racionalno utemeljena stvar. Da nema poslanstva, Uzvišeni Gospodar ne bi imao odgovor na prigovor ljudi na Sudnjem danu. Njegovo ustrojstvo ne bi bilo najbolje, a ljudi ne bi mogli, raspolažući samo snagom razuma, doseći svoj krajnji cilj. Poslanstvo i razum uzajamno su čvrsto povezani tako da se oni međusobno upotpunjavaju i okorištavaju. Među njima postoji odnos uzajamnog služenja. Razum dokazuje poslanstvo, pojašnjava njegove zakone i poziva 67

ljude da prihvate poslaničke propise. Poslanstvo uzima razum za ruku i vodi ga na više horizonte, širi njegovu egzistenciju i sprečava ga u njegovoj težnji za prekoračenjem i pretjerivanjem. Razum čovjeka u sporovima poziva ka Istini i daje mu do znanja da je dobrobit pojedinca dobrobit za njegovu vrstu i obratno. Čini ga predanim i pokornim spram zakona stvaranja. Ova rasprava opširno je pojašnjena kroz prethodno obrađene teme.

Drugo poglavlje

FILOZOFIJA OKONČANJA VJEROVJESNIŠTVA U KUR’ANU I PREDAJAMA

Nakon što čovjek na temelju čitavog niza čvrstih argumenata, a koji dokazuju nužnost prisustva poslanika u ljudskoj zajednici, takvo što prihvati kao načelo za mnoga pojedinačna pitanja koja se tiču vjere i poslaničkih učenja, njegova obaveza jeste ta da obrati pažnju na govore koje je vjerovjesnik ili poslanik izrekao zarad upute ljudi, kao vjerodostojnom izvoru za onog koji vjeruje u poslanstvo. U nastavku želimo da u svjetlu predaja i Kur’ana saznamo i shvatimo filozofiju i smisao okončanja slanja vjerovjesnika, a što je pitanje koje se razmatra u okviru opće teme o poslanstvu.

Kur’an i okončanje vjerovjesništva Kad Časni Kur’an govori o okončanju slanja vjerovjesnika, on pritom ukazuje na dvije stvari: a. okončanje slanja vjerovjesnika, b. određivanje ličnosti s kojom se završava i pečati vjerovjesništvo. Časni Kur’an u 40. ajetu sure El-Ahzâb kaže: 69

َ ُ َ َ َ‫َّ ُ َ هَّ َ َ َ َ َّ ّ َ ا‬ ّ َ َ َ َ ُ‫َّ اَ َ ح‬ ‫ني َوكن‬ ‫كن رسول اللِ وخاتم انلب ِ ِي‬ ِ ‫ما كن م َّم ٌد أبَا أح ٍد مِن ّرِجال ِك ْم َول‬ ُ ُ َّ‫ه‬ ً ‫ش ٍء َعل‬ َْ‫ك ّل ي‬ ‫ِيما‬ ِ ِ ‫الل ب‬

”Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, već je Allahov poslanik i Pečat vjerovjesnika – a Allah sve dobro zna.”15

Ovaj ajet nedvosmisleno obznanjuje okončanje slanja poslanika, i od tog trenutka niko za sebe ne može tvrditi da prima Objavu iz skrivenog svijeta i da je poslan od strane Uzvišenog Gospodara. Pitanje okončanja slanja vjerovjesnika može se posmatrati iz dva ugla. Prvi pristup tiče se pitanja da li je slanje vjerovjesnika zaista završeno i zapečaćeno, dok se drugi pristup odnosi na pitanje kur’anskog cilja te filozofije ovog okončanja? Zašto su vjerovjesnici dolazili u jednom neprekinutom nizu i zašto ovaj lanac biva prekinut, nakon što se stiglo do jedne tačke, zaustavljajući kretnju te karavane? U odnosu na prvo pitanje, nijednom čovjeku koji sebe smatra muslimanom ne ostaje mjesta sumnji da je vjerovjesništvo završeno, da je takva povezanost Neba i Zemlje zauvijek prekinuta te da se više neće pojaviti nijedan poslanik i vjerovjesnik. Odsustvo sumnje kod vjernika u vezi s govorom o okončanju vjerovjesništva leži u činjenici da su oni prihvatili Kur’an kao mudžizu, a koji sam iznosi veoma jasan i izričit stav po tom pitanju. Sasvim je nemoguće to da se sumnja i čvrsto uvjerenje usaglase po istom pitanju, odnosno, nemoguće je da, s jedne strane, prihvatamo Kur’an, a da, s druge strane, sumnjamo u njegov sadržaj. Mogućnost spajanja sumnje i čvrstog uvjerenja očigledan je primjer kontradiktornosti te je racionalno neprihvatljiva. Međutim, nema ništa sporno u tome da jedan musliman želi saznati razlog okončanja slanja vjerovjesnika, a kako bi stekao čvrsto vjerovanje u kur’anske zbilje i učenja, za svako El-Ahzâb, 40.

pojedinačno vjersko pravilo donio racionalan argument i čvrst temelj te kako bi razmišljao o razlozima vjerovjesništva i njegovog okončanja, a čime njegova razmišljanja istovremeno jesu posvećena promišljanju o Kur’anu. U svakom slučaju, pitanje pečata vjerovjesništva jedno je od kur’anskih učenja, te je potpuno prirodno da svaki sljedbenik Kur’ana želi saznati zašto je prekinuta ova vrsta veze između Neba i Zemlje? Zašto je nestala povezanost između čovjeka i svijeta Objave, u okvirima poslanstva? Odgovori na ova pitanja zasigurno će uvećati njegovu spoznaju i uvid u vjeru Božiju. Da li je svršetak slanja vjerovjesnika manjkavost ili upotpunjenje? Nema mjesta nikakvoj sumnji da prekid slanja Objave ne samo da nije nikakva manjkavost već je i čin iskazivanja poštovanja prema čovječanstvu. O ovome će podrobno biti govora u nastavku, a na ovom mjestu kratko ćemo ukazati na jednu predaju od Allahova Poslanika, s.a.v.a. Džabir ibn Abdullah Ansari prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: ”Moj primjer među poslanicima je kao primjer osobe koja pravi kuću, završava je i uređuje, ali nedostaje joj još jedna cigla. Svako ko uđe u kuću osjeti nedostatak cigle i to vidi kao jednu manjkavost. Sve dok ja nisam postao poslanik, bio sam to prazno mjesto na zdanju poslanstva, a kad sam postao poslanik to zdanje je upotpunjeno.”16 Prema tome, okončanje vjerovjesništva ustvari je u značenju njegove potpunosti i cjelokupnosti. Dolaskom Allahova Poslanika, s.a.v.a., kao posljednjeg vjerovjesnika, biva upotpunjen cilj stvaranja i najbolje stvoreno ustrojstvo doseže svoju krajnju granicu. To je, također, jedna vrsta isticanja milosti od strane Uzvišenog Gospodara prema čovjeku. Navedeni ajet iz sure El-Ahzâb izričit je po pitanju okončanja slanja vjerovjesnika i jasno određuje ličnost kojom je Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 16., str. 490., u tefsiru 40. ajeta sure ElAhzâb; Buharija i Muslim također prenose ovaj hadis.

poslanstvo zapečaćeno. Ovim ajetom također se dokida jedna stara i uvriježena tradicija, odnosno vjerovanje iz predislamskog doba. Ta tradicija postojala je kako među Arapima, tako i među nearapima te je bila poštovana i u perzijskoj civilizaciji, a ticala se usvajanja muške djece. Po tom pravilu, ako bi neko prisvojio sebi sina, svi važeći propisi za sina po rođenju vrijede i za usvojenog sina. Naprimjer, usvojeni sin nasljeđivao bi imetak oca-posvojitelja. Supruga usvojenog sina tretirala se kao osoba koja se zbog srodstva ne može vjenčati s ocem-posvojiteljem. Islam je dokinuo ovaj zakon i jasno obznanio da usvojeno dijete ne može imati ova prava. Usvojeni sin ne nasljeđuje oca-posvojitelja niti je otac-posvojitelj vlasnik imetka posinka niti se potomci tog sina tretiraju kao osobe koje se zbog srodstva ne mogu vjenčavati s osobama iz porodice oca-posvojitelja. Dakle, posvajanje sina ne povlači za sobom nikakve pravne konsekvencije. Zejd ibn Haris prije islama bio je sluga hazreti Hatidže. Ona je Zejda poklonila Allahovom Poslaniku, a nakon čega ga je Poslanik oslobodio. Zejd ibn Haris prima islam i u islamu stječe mnoge vrline i počasti. Poginuo je u ratu na Muti i uzdigao se na visoki stepen šehadeta. Ovaj čovjek bio je drugi muškarac koji je primio islam, a gajio je neobičnu naklonost prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.a. Toliko je volio Allahovog Poslanika da kad su njegovi roditelji saznali da je oslobođen i došli po njega da ga povedu sa sobom, i pored dozvole Allahovog Poslanikove da ode s njima, on nije bio spreman napustiti Poslanika. Stoga su ga ljudi prozvali Poslanikovim posinkom. Allahov Poslanik, s.a.v.a., svoju je tetičnu po imenu Zejneb bint Džaheš vjenčao s njim. Ovaj događaj odigrao se na veoma neobičan način. Allahov Poslanik, s.a.v.a., poslao je osobu kod Zejnebe da je zaprosi od njezine porodice. Zejneb i njezin brat Abdullah bili su veoma obradovani time misleći da je prosi sam Poslanik. Zbog toga su krajnje sretni 72

prihvatili ovu ponudu. Međutim, kad su saznali da je ona prošena za oslobođenog slugu žestoko su se naljutili. Zejneb je nakon toga poručila sljedeće: ”Zar da ja koja sam potomak uglednika među Kurejšijama Abdul-Mutaliba budem žena jednom oslobođenom slugi. Ne, nikad. Ovaj brak nije u skladu s mojim društvenim i porodičnim ugledom.” Poslanik joj je na to odgovorio da islam ne prihvata takve stavove. Musliman je musliman bez razlike od koga potječe. Zejd je musliman i vjernik, isto kao što je i Zejneb muslimanka i vjernica, te se zato ne treba protiviti tome. Zejneb je na to odgovorila da je, ako je zaista Poslanikovo mišljenje takvo, onda spremna udati se za Zejda. Prihvatajući Poslanikovo mišljenje, ona se udaje za Zejda. Međutim, budući da od samog početka u brak nije ušla sa zadovoljstvom, Zejneb je u braku pravila mnogo problema. Zejd se redovno žalio Poslaniku na bračne probleme. Allahov Poslanik, s.a.v.a., Zejnebi je preporučivao ljubaznost i blagost te je odvraćao od razvoda. Na kraju, Zejd nije imao više strpljenja i razveo se od Zejneb. Nakon ovog, Uzvišeni Gospodar, a kako bi dokinuo netom spomenutu staru, bezvrijednu i nezakonitu tradiciju, naređuje Poslaniku da se vjenča sa Zejnebom. Allahov Poslanik, s.a.v.a., tako se, na osnovu Božije naredbe, vjenčao sa svojom tetičnom. Ovo je bio povod da mnogi neprijatelji, a nažalost i prijatelji islama, uveliko vrijeđaju Allahovog Poslanika. Neprijatelji islama, a naročito učenjaci sljedbenika Knjige, počeli su ispredati razne gnusne priče. Govorili su da je Poslanik jednom prilikom otišao nenajavljeno u kuću jednog od svojih prijatelja. Ušavši unutra, ugledao je njegovu izuzetno lijepu ženu u svoj njezinoj raskoši i to je trenutno obuzelo njegovo srce ljubavlju prema njoj. Shvativši to, njezin muž razvede je od sebe da bi se Poslanik vjenčao s njom, iako je ona bila žena njegovog posinka. 73

Iznosili su i mnoge druge izmišljotine i potvore na Poslanika, s.a.v.a., pa su, nažalost, i mnogi muslimani povjerovali u to. Zamahšari, tumačeći dio 37. ajeta sure El-Ahzâb: ”u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti”, kaže: ”Ono što je Poslanik krio u srcu jeste ljubav prema Zejneb bint Džaheš.” Potom, pravdajući takvo tumačenje nastavlja: ”U svakom slučaju, i Poslanik je čovjek koji posjeduje ljudska svojstva, a ljubav je prirodno urođeno stanje od kojeg nije izuzet niko. Prema tome, ljubav prema ženi nije nikakav nedostatak za Poslanika.”17 Allame Tabatabai, r.a., u vezi s ovim kaže: ”Prije svega, ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.a., krio u srcu jeste dokidanje ove neispravne tradicije. On je znao da će se ova tradicija veoma brzo dokinuti posredstvom braka između njega i Zejnebe. Plašio se za vjeru ljudi, jer su licemjeri i nevjernici slijepih srca tražili izgovor kako bi nanijeli udarac vjeri ljudi i njihovoj ljubavi prema Poslaniku i islamu. Ima li boljeg izgovora od ovog događaja koji je bio u potpunoj suprotnosti s vjerovanjima običnog naroda, pa čak i onih izvan Arabijskog poluotoka?! Tako, vidimo da Kur’an u istom kazivanju ukazuje na Poslanikov strah kad kaže: ”...i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš.” Ovom rečenicom Kur’an potvrđuje i podržava Poslanika ili, kako se to u narodu kaže, ohrabruje ga tako što mu govori: ”Ne tuguj, Bog će pomoći tebe i tvoju vjeru.” Prema tome, ono što je Poslanik krio te kanio jeste dokidanje ove tradicije, a ne ljubav prema Zejnebi. Nadalje, ovakvo tumačenje i pravdanje ovog događaja nužno znači da je Moć Božijeg odgoja – a u vezi s čim Poslanik je rekao: ”Mene je odgojio moj Gospodar” – nadvladana prirodom čovjeka i da je utjecaj Božanskog odgoja manji i slabiji od utjecaja prirode. Pored svega toga, mi vidimo da 21. ajet sure Jûsuf kaže: ”Allah će nadvladati svaku stvar”18, Zamahšari: Kaššâf, sv. 3., str 541.

َ َ‫لَى‬

َ‫ا‬

ّ‫َ ُه‬ ‫و‬ ِ ‫الل غل ٌِب ع أ ْم ِره‬

a 3. ajet sure Et-Talâk: ”Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio. Allah je svemu već rok odredio.”19 Svako stvorenje u ovom uređenju ima svoj ograničeni okvir i nemoguće je da izađe i ostvari utjecaj izvan predviđenih mu okvira. Također, shodno gornjem tumačenju, nema smisla da se Poslanik prekorava, jer bi u tom slučaju značenje ajeta bilo sljedeće: ”Zašto ljubav koju si imao prema Zejnebi, a koja je bila supruga drugog čovjeka, nisi izrazio?” Jasno je da je bestidnost i nesuvislost ovih riječi očiglednija od Sunca, jer ako nije primjereno ni običnom čovjeku da govori o tuđoj ženi te da iskazuje svoju ljubav i traži način na koji bi je zadobio, kako je onda takvo što uopće moguće pretpostaviti za Allahovog Poslanika, s.a.v.a?!”20 Zar nije zabranjeno ispoljavanje ljubavi prema razvedenoj ženi dok je ona u iddetu, jer još uvijek postoji mogućnost pomirenja supružnika i ženinog povratka suprugu. U tom slučaju, kako je moguće da žena koja ima supruga ne bude zabranjena i to čovjeku kao što je Poslanik, neka su najljepši selami s njim?! Zlobnici islama cijeli događaj tumače na sljedeći način. Prije svega, Zejneb je bila kćerka Poslanikove tetke te nije bila strana žena koju Poslanik nije poznavao, naročito u ono vrijeme kad je Mekka bila veličine jednog sela ili omanje kasabe. U doba džahilijeta nije bio običaj da žene nose hidžab, pa se nije moglo desiti da Poslanik ranije nije vidio Zejneb zbog hidžaba. Ajeti koji govore o pokrivanju žena objavljeni su u Medini, a ne u Mekki. Međutim, poznato je to da je sam Poslanik prosio Zejneb za Zejda, a oni su to prihvatili misleći da je Poslanik prosi za sebe. Da je Poslanik Zejneb želio za sebe, još tad on ju je mogao vjenčati imajući opravdanje za promjenu َ

ّ ُ‫ل‬

َّ

َ َّ‫إن ه‬ ُ َّ‫الل بَال ُِغ أ ْمره ِ ق ْد َج َعل ه‬ َْ‫الل ل ِك ي‬ ‫ش ٍء ق ْد ًرا‬ ِ ِ ِ

Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 16., kod tumačenja 37. ajeta sure ElAhzâb.

prve namjere zbog protivljenja njezinog brata. Zar je uopće moguće da sada, nekoliko godina nakon njihovog zajedničkog života i djeteta iz tog braka, Poslanik jednim slučajnim susretom postaje svjestan zaljubljenosti u Zejneb do te mjere da i Zejd to primjećuje te se iz poštovanja kojeg je imao prema Poslaniku razvodi od Zejneb i time je prepušta Poslaniku?! U ovom slučaju Zejd bi trebao biti uzor Poslaniku i njegov predvodnik, s obzirom da je bio toliko uzdignute i široke duše i nije se povodio za strastima, a, zapravo, nepojmljivo je da bi Poslanik mogao biti osoba spremna da zbog jedne ljubavi preuzme ženu svojeg prijatelja i posinka kako bi je vjenčao za sebe. U svakom slučaju, mnoge od ovih priča vezanih za Božije poslanike koje se ponekad prenose u hadiskim knjigama izmišljene su i nisu ništa drugo doli zavjere neprijatelja ljudskih vrlina i vrijednosti. Položaj i dostojanstvo poslanstva, pa tako i Allahovog Poslanika, s.a.v.a., mnogo su uzvišeniji od tog. Nažalost, mnogi muslimani povjerovali su u njih, a vjerovanje u takvo što oprečno je našim vjerskim učenjima. Kad Kur’an u 40. ajetu sure El-Ahzâb kaže: ”Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi” – on dokida ovu neispravnu tradiciju iz predislamskog doba. Znači, nema smisla da Poslanik bude otac nijednom od vas. On je otac jedino svojoj djeci po rođenju i zato ga ne zovite Zejdovim ocem. Poznajite ga po tome što je on Allahov Poslanik i Pečat vjerovjesnika. Naravno, svi Božiji izaslanici bili su Božiji poslanici, ali Allahov Poslanik, s.a.v.a., odlikovan je svojstvom kojeg niko prije njega nije imao, a to je njegovog položaj ”pečata vjerovjesništva”. A šta znači biti pečat? Riječi u arapskom jeziku koje imaju َ oblik riječi pečat (‫)خاتم‬, kao što su riječi ”pečat”, ”žig”, ”otisak” ( ‫ )طابع‬i ”hatim” ( ‫)حاتم‬, u sebi imaju značenja sredstva i َ alatke. ‫ خاتم‬znači ono čime se okončava neka stvar, sredstvo pomoću kojeg završavamo neku stvar. ‫ طابع‬znači sredstvo 76

pomoću kojeg pečatimo i okončavamo nešto, kao što je rečeno u ajetu: ”Tako Allah pečati cijelo srce svakog oholog i nasilnog.”21 Učači Kur’ana na ”sedam načina” od davnina su ovu riječ čitali s fethom na slovu ta, odnosno kao hatem i s kesrom, odnosno kao hatim. Jedino je Asim učio samo s fethom. Ipak, nema nikakve smetnje u tom da se jedna rečenica u Kur’anu čita na dva načina i da oba budu ispravna. Dakle, ukoliko ovu riječ čitamo s kesrom kao hatim, tad je u značenju participa aktivnog, što bi u prijevodu značilo ”onaj koji okončava sve poslanike”. Isto tako, ukoliko ovu riječ čitamo s fethom kao hatem, ona opet ima isto značenje. Naravno, ako ovu riječ čitamo s fethom, pritom se ukazuje na još jedno značenje i smisao, a to je da je pitanje vjerovjesništva uspoređeno s pismom koje je do kraja napisano, a pisac na kraju pisma dodaje svoj pečat. Ovaj pečat ima dva značenja. Jednom on predstavlja i odražava osobenost i karakteristike vlasnika (pošiljaoca) tog pisma, a drugi put to da je svitak i pismo završeno tim pečatom, tako da sve što bude zabilježeno nakon ovog pečata nije od pošiljaoca pisma i nije dio svitka. Danas vrijedi isti princip da sve što dođe i bude navedeno ispod tog znaka nije validno i ne smatra se dijelom pisma, s tom razlikom što se pismo okončava potcrtavanjem ili drugim načinom obilježavanja. Uglavnom, kako god čitali spomenutu riječ, jasno je to da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., posljednji nebeski poslanik i da je povezan, tačnije, u izravnoj je vezi s Objavom i s poslanstvom. Niko nakon njega neće doći kao poslanik i ako se neko proglasi poslanikom, on je lažljivac, a njegova tvrdnja ne može imati nikakvu vjersku i znanstvenu validnost. Naravno, u Časnom Kur’anu postoje ajeti koji nisu eksplicitni kao navedeni ajet, ali se i putem njih može isto dokazati. Jedan od njih jeste i 9. ajet sure El-Hidžr: El-Mu’min, 35.

َ ُ َ َ‫َّ حَْ ُ َ َّ لنْ َ ّ ْ َ َّ هَ ُ ح‬ ‫لاف ِظون‬ ‫إِنا نن نز ا اذلِكر ِإَونا ل‬

”Doista Mi Kur’an objavljujemo, i doista, Mi ga čuvamo!”

Ovaj ajet zasigurno ne podrazumijeva čuvanje ispisanih redova i papira ili bilo čega drugog na čemu su zapisani ajeti, već je smisao čuvanja u održavanju Kur’ana živim, odnosno da su njegovi propisi stalni i postojani, u skladu s 89. ajetom sure En-Nahl koji glasi:

ّ ُ‫َ َ َّ لنْ َ َ َ ْ َ ْ َ َ ْ َ ً ّ ل‬ َْ‫ِك ي‬ ‫ش ٍء‬ ِ ‫ونز ا عليك الكِتاب ت ِبيانا ل‬

”Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.”

Sagledavanjem ova dva ajeta dolazimo do sljedećeg zaključka: ovo je Knjiga koja sadrži sve što se tiče poslanstva i vjerovjesništva, i ona je vječna i zauvijek živa. Nema nikakvog razloga za spuštanjem nečeg novog, jer nije ni preostalo ništa što bi trebalo biti objavljeno i ništa neće nestati kako bi se javila potreba za njezinim obnavljanjem. Na isto nas upućuje i 143. ajet sure El-Bekare koji glasi:

ً ُ ُ ْ َ َ َ ‫َوكذل ِك َج َعل َناك ْم أ َّمة َو َس ًطا‬

”I tako smo od vas stvorili pravednu i umjerenu zajednicu.”

Jasno je da izrazi “pravedan” i “umjeren” znače da bolje od toga nije moguće. Pravednost i umjerenost znači negiranje svakog oblika pretjerivanja i zapostavljanja, kao i vraćanje svakog oblika pretjerivanja na ispravne osnove. Ovakva zajednica predstavlja mjerilo i uzor za sve prošle i buduće zajednice. Ovaj ajet u svojoj zbilji sličan je ajetu:

َ َ َ َْ‫ذَّ َ ْ َ َ لُ َّ ي‬ ‫الِى أحسن ك‬ ‫ش ٍء خلق ُه‬

”Onaj koji sve stvara u najboljem obliku.”22 Es-Sedžde, 7.

Kao što se to da vidjeti, oba ova ajeta bave se pitanjem stvaranja koje se definira i naziva najboljim poretkom, a koji se ogleda u svjetonazoru i vjerovanju, moralnim načelima i društvenom uređenju. Prema tome, na osnovu usavršavajućeg kretanja nemoguće je da se pojavi poslanik ograničeniji od poslanika Muhammeda, s.a.v.a., i da mu propisi budu manje vrijedni. Također, ako bi htio donijeti isti zakon kao i Poslanik, njegov posao bio bi besmislen. Isto tako, ako bi trebao doći bolji i savršeniji poslanik od poslanika Muhammeda, tad ne bi imale smisla Božije riječi u kojima kaže da je ovu zajednicu učinio pravednom i uzorom za ostale. Dakle, ovo je Knjiga u kojoj nema mjesta za dokidanje. To je Knjiga koja sve pojašnjava i koja ništa nije izostavila. Ona upućuje na najbolji i na najpostojaniji put. Ovo je Knjiga koja pojašnjava zbilje na najbolji način. Časni Kur’an jasno govori o uzimanju zavjeta od poslanika tako što je u svim knjigama i listovima njima dostavljanim najavljena vijest o dolasku sljedećeg poslanika kojeg obavezno treba slijediti i pokoravati mu se, odnosno poslanika koji potvrđuje istinitost prijašnje knjige i kojeg treba pomagati. Pronošenje vijesti svakog poslanika o onom budućem, ustvari, samo po sebi predstavlja pomaganje budućeg poslanika. Takvo što svjedoči i sljedeći ajet:

ُ ْ ّ‫ْ َ َ َ ُه‬ ُ ُ ُ ْ َ َ َ َ ْ‫َ َ َّ ّين‬ َ ‫كم ّمِن ك‬ ‫اب َوحِك َم ٍة ث َّم َجاءك ْم‬ ‫ِت‬ ‫ت‬ ‫ي‬ ‫آت‬ ‫ا‬ ‫م‬ ‫ل‬ ‫ي‬ ‫ب‬ ‫انل‬ ‫اق‬ ‫ِيث‬ ‫م‬ ‫الل‬ ‫ِإَوذ أخذ‬ ِ ِ َ‫َ تَ َ رُ ُ َّ ُ َ ٍ َ َ َ ْ َ ْ ُ ْ َ َ َ ْ ُ ْ لَى‬ ُ‫َ ُ ٌ ُّ َ ّ ٌ ّ َ َ َ ُ ْ تَ ُ ْ ن‬ َّ ‫رسول مصدِق ل ِما معكم لؤمِن بِهِ ولنصنه قال أأقررتم وأخذتم ع‬ َّ َ ّ ُ َ َ ْ َ َ َ ْ ُ َ ْ َ َ َ َ ْ َ ْ َ ْ ُ َ ْ‫َ ُ ْ ر‬ َ ‫الشاهِد‬ ‫ِين‬ ‫صى قالوا أقررنا قال فاشهدوا وأنا معكم مِن‬ ِ ِ ‫ذل ِكم إ‬

”Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao, obavezu uzeo: ‘Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?’ Oni su odgovarali: ‘Pristajemo!’ ‘Budite onda svjedoci – a i Ja ću s vama svjedočiti.’”23 Ali ‘Imrân, 81.

Ovaj ajet jasno ukazuje na činjenicu da je svaki poslanik potvrđivao prijašnjeg i najavljivao sljedećeg poslanika, ujedno ga pomažući tako što bi obznanjivao neke njegove osobine ili, pak, vrijeme, mjesto i okolnosti njegovog dolaska te bi, na taj način, potvrđivao vjerovanje u njega. Jedino je poslanik Muhammed, s.a.v.a., svjedočio prethodnog poslanika, a nije najavljivao budućeg. Upravo zato Časni Kur’an vjerovanje u jedne, a poricanje drugih izjednačava s nevjerovanjem.

َ َ ُ َُ َ ُْ ْ‫َ ُ ْ ين‬ ّ‫ه‬ ّ‫ه‬ َ ‫إ َّن ذَّال‬ ‫ِين يَكف ُرون بِاللِ َو ُر ُسلِهِ وير‬ ِ‫يدون أن ُيف ّ ِرقوا َب َ اللِ َو ُر ُسلِه‬ ِ ِ ً َ َ َ َ ْ‫َ ُ ُ َ ُ ْ ُ َ ْ َ َ ْ ُ ُ َ ْ َ ُ ُ َ َ َ َّ ُ ْ َين‬ ‫خذوا ب ذل ِك سبِيال‬ ِ ‫ويقولون نؤمِن بِبع ٍض ونكفر بِبع ٍض وي ِريدون أن يت‬ َ ُ َ‫ُ ْ َ َ ُ ُ ْ ا‬ ً‫ين َع َذابًا ُّمهينا‬ َ ‫ون َح ًّقا َوأَ ْع َت ْدنَا ل ِلْ اَكف ِر‬ ‫۝ أولـئِك هم الكف ِر‬ ِ ِ ”Oni koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’ – i žele da između toga neki stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici, a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.”24

Poricanje jednog, a prihvatanje drugog poslanika ustvari temelji se na poricanju svih poslanika. Isto se može vidjeti i u riječima Isaa, a.s., kad, prilikom obraćanja svojem narodu, kaže sljedeće:

ّ َ َ ْ‫ر‬ ّ ً َّ‫ُ ه‬ ُ َ‫ِإَوذْ قَ َال ع ى‬ ‫سائِيل إ ِ ىِن َر ُسول اللِ إِليَْكم ُّم َص ّدِقا ل َِما‬ ‫ِيس ابْ ُن َم ْر َي َم يَا بَ ىِن إ‬ ِ ْ َ َ َ ْ‫ْ ُ ُ َ م‬ ُ ُ َ ً ّ َ ُ َ َ ْ َّ َ َّ َ َ َ ْ‫َين‬ ‫ح ُد فل َّما َجاءهم‬ ‫ول يَأ ىِت مِن َب ْعدِى اسمه أ‬ ٍ ‫ب يدى مِن اتلوراة ِ ومب رِشا بِرس‬ ْ‫ب‬ ْ ‫الَ ّي َنات قَالُوا َه َذا س‬ ٌ ‫ِح ٌر ُّمب‬ ‫ني‬ ِ ِ ِ‫ب‬ ِ

”A kad Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavlje En-Nisâ’, 150-151.

ni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije ime je Ahmed, koji će poslije mene doći.’”25 Iz ovog može se vidjeti to da je potvrđivanje prijašnje knjige, odnosno Tevrata, ali i najavljivanje sljedećeg poslanika obaveza Isaa, a.s. Dakle, Časni Kur’an vjerovanje u prijašnje poslanike smatra nužnim i stavlja ga u istu ravan s vjerovanjem u nevidljivo, kao i s prihvatanjem islama.

َ َ ‫كةِ َوالْك َِتاب َوانلَّب ّي‬ ْ َ ْ‫َ ْ َ َ هّ َ ي‬ َْ َ ‫ني‬ ِِ ِ ِ ‫من آمن بِاللِ والو ِم اآلخ ِِر والمآلئ‬

”Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige i u poslanike.”26

Ovo vjerovanje i iman o kojem govori ajet podrazumijeva vjerovanje u opće poslanstvo, odnosno u to da svaki poslanik potvrđuje prethodnog te najavljuje sljedećeg poslanika. Prema tome, Pečat poslanstva Muhammed ibn Abdullah, ustvari je poslanik ka kome su svi prijašnji poslanici pozivali i koga su najavljivali, što samo po sebi dovoljno govori o važnosti ovog pitanja. Imam Ali kaže: ”Iz potomstva njegova Uzvišeni je izabrao vjerovjesnike i uzeo jamstvo njihovo za objavu Svoju i za nošenje poruke Božije kao i obavezu njihovu. Tokom vremena mnogi su ljudi iznevjerili Božije povjerenje, zanemarili pravo Njegovo i pomiješali utvare zajedno s Njim. Šejtan ih je odvratio od spoznaje Uzvišenog Gospodara i držao ih daleko od služenja Njemu. Onda im je Allah poslao poslanike Svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu stvaranja prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje, da bi im pokazali znake svemoći Njegove: nebesa Es-Saff, 6. El-Bekare, 177.

25 26

uzdignuta nad njima, zemlju rasprostrtu pod njima, sredstva za život kojima su opskrbljeni, smrt koja ih zaustavlja u ovosvjetskom hodu, poteškoće koje ih troše i nezgode koje se nad njima smjenjuju. Allah, dž.š., nije nikad dopustio da Njegova stvorenja ostanu bez vjerovjesnika poslatog od Njega i bez poslanice spuštene od Njega ili bez dokaza obvezujućeg ili puta jasnog. Ti poslanici bijahu takvi da se ne osjećahu slabima zato što ih bijaše malo, a poricatelja njihovih mnogo. Među njima je bio ili prethodnik koji bi imenovao sljedećega ili sljedeći kojega je predstavio prethodnik. I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nije poslao Muhammeda – neka je blagoslov Božiji na nj i na porodicu njegovu! – kao vjerovjesnika Svojeg u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo je uzeto od svih vjerovjesnika. Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno. Ljudi na Zemlji u to doba bijahu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razdvojeni, a puti mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Boga sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja. Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu – Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo! – susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio odlaskom sa svijeta ovoga i ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao sebi sa počašću. Neka Allah blagoslovi njega i potomstvo njegovo!”27 Navedeni govor Imama Alija ustvari predstavlja samo dio jednog njegovog dužeg govora, a ovom prigodom naveli smo one važnije dijelove koji odgovaraju našoj temi o Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., govor 1., str. 53.

okončanju vjerovjesništva, a iz kojeg se mogu izvesti mnogi korisni zaključci. Ovaj dio govora odnosi se na tri osnovne teme: filozofiju slanja poslanika, filozofiju okončanja slanja poslanika te filozofiju imameta i namjesništva.

Uzvišeni Bog od poslanika je uzeo zavjet Kao što je očito iz prvog dijela navedenog govora, Imam Ali bavi se pitanjem filozofije slanja poslanika ljudskoj zajednici. Ističući važnost i položaj ove neizmjerne Božije blagodati, Imam Ali na jasan način definira i naše obaveze prema ovoj velikoj milosti Božijoj. On na početku svojeg govora ukazuje na stanje ljudi i na njihova mišljenja, a kao rješenje za takvo vladajuće stanje vidi nužnim i potrebitim prisustvo poslanika. S druge strane, Uzvišeni Gospodar od poslanika je, naspram neizmjerne blagodati date poslanicima kroz položaj poslanstva, uzeo težak zavjet i obavezu da Njegovu poruku dostave ljudima kroz jasne argumente i da ih time ujedno upoznaju s njihovim obavezama prema ovoj milosti Božijoj. Opće stanje ljudi bilo je takvo da su oni zanemarili i olahko prelazili preko ugovora s Bogom. Pored Istinskog Boga, oni su se okrenuli lažnim bogovima. Šejtan ih je odvratio od poznavanja Njega. U vladavini takvog stanja, Uzvišeni Bog šalje jednog poslanika za drugim. Njihove osnovne zadaće i ciljevi mogu se svesti na njih nekoliko:

a. Ispunjenje iskonskog zavjeta prisutnog u svakom čovjeku Ljudski rod kao vrsta po svojoj prirodi u potrazi je za svojim Stvoriteljem. U modernoj psihologiji prihvaćeno je stajalište da jedan aspekt čovjekovog bića čini sklonost i potreba za vjerom. Općenito gledano, da ne postoje prepreke, ne bi postojala ni potreba za poticanjem i pozivanjem ka Bogu i 83

pokornosti, već bi se čovjek sam napajao s bistrog izvora i zadovoljavao svoju duhovnu žeđ. Poslanici u svojoj misiji imaju za cilj da ožive upravo ovaj zavjet duboko usađen u čovjekovo biće i da se odazovu ispunjenju datog im zavjeta Uzvišenom Bogu.

b. Stvaranje čovjeka odvijalo se usporedo s njegovim učenjem imena, a težinu tog tereta potvrđuje čin sedžde koju su meleci učinili spram čovjeka َ َ َ َ َ َ َ ْ َ‫لَى‬ َ َ َّ ُ َّ ُ‫ل‬ َ ُ َ ‫ون بِأ ْس َماء هـؤالء إِن‬ ‫َو َعل َم آد َم األ ْس َماء ك َها ث َّم َع َرض ُه ْم ع ال َمالئِكةِ فقال أنب ِ ُئ‬ ِ‫ى‬ َ َّ َ َ ْ َّ َ َ َّ َ َ‫َ َ ُ ْ ُ ْ َ َ َ َ ْ َ لن‬ ُ ‫ُك‬ َ َ‫ك أ‬ ُ ‫نت الْ َعل‬ ُ ‫الك‬ َ ْ‫ِيم ح‬ ‫نت ْم َصادِقِني قالوا سبحانك ال عِلم ا إِال ما علمتنا إِن‬ ‫ِيم‬ ”I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči melecima i reče: ‘Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite?‘ ‘Hvaljen neka si’ – rekoše oni – ‘mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.’”28

Poslanici su dolazili da čovjeka podsjete na ovu zaboravljenu blagodat i da mu pokažu njegov visok položaj u poretku stvaranja. Dolazili su da ga upoznaju s Vlasnikom ove blagodati. Jednom riječju, poslanici su dolazili da čovjeka upoznaju sa samim sobom, da mu ponude ogledalo u kojem će se vidjeti. Dželaludin Rumi Mevlana na lijep način uobličava ovu zbilju kroz stihove u kazivanju o Jusufu, a.s. Kako on reče, našao se čovjek koji je htio nešto pokloniti Jusufu, a.s., i koliko god da je razmišljao nije mogao naći ništa što bi njega bilo dostojno, sve dok se nije sjetio ogledala. On mu pokloni ogledalo, a kako bi Jusuf, a.s., mogao posmatrati svoju ljepotu u njemu i reče: ”Nisam našao ništa ljepše od tvojeg lica, a da je bilo dostojno poklona tebi.” Upravo zato, kaže se da su poslanici ogledala ljudske duše. Poslanici su dolazili da ogledalom argumenta čovjeka El-Bekare, 31-32.

suoče s njegovom prirodom. Nakon poslanika, do čovjeka je da li će se odazvati ovom pozivu ili ne.

c. Upotpunjenje dokaza Božiji poslanici upotpunili su dokaz i čovjeku nisu ostavili nikakav oblik opravdanja kako u vezi s upoznavanjem čovjeka s njegovom dušom, tako i u pogledu njegovog upoznavanja s manifestacijama Božije Moći kroz mudžize. Nakon dolaska poslanika, čovjek ne može reći da nije bio obaviješten niti može ponuditi bilo kakav drugi sličan oblik opravdanja. Časni Kur’an s tim u vezi kaže:

ّ‫َّ َه‬ َ َ َ ْ َ َ َّْ ْ ‫ك َعن بَ ّي َنة َو َي‬ ٌ ‫الل ل َ َس ِم‬ ٌ ‫يع َعل‬ َّ َ‫ح ىَي َم ْن ى‬ ‫ِيم‬ ‫ح َعن بَ ّي ِ َن ٍة ِإَون‬ ‫يِلهل ِك من هل‬ ٍ ِ

”Da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, a Allah doista sve čuje i sve zna.”29

Podučavanje i upozoravanje ljudi predstavljaju najosnovnije zadaće Božijih poslanika. Zato Kur’an u gornjem ajetu ističe to da čak i kad čovjek uzvjeruje u poslanike i u Boga, takvo što treba biti na temelju znanja i jasnog dokaza. Isto tako, onaj ko ne želi prihvatiti poruku, takvu odluku treba donijeti na temelju mjerila razuma i nauke, a ne na način predavanja slijepom slijeđenju. S ovim u vezi Ibn Sina rekao je: ”Najbolje djelo ono je koje je proizašlo iz čiste i iskrene namjere (radi Uzvišenog Boga), a najbolja namjera ona je koja je plod znanja.”

d. Moći i mogućnosti razuma Razum je jedna od temeljnih perceptivnih moći koju je Uzvišeni Bog podario čovjeku. Upravo je moć razuma ono čime je čovjek odlikovan u odnosu na sva druga bića, El-Enfâl, 42.

odnosno ono što ga je izdvojilo od ostalih bića, štaviše uzdiglo ga na položaj viši i od položaja meleka. Razum je domaćin Objave i ono što je prihvata. Objava se spušta jedino u okrilje razuma. Kad se Objava spusti, ona vodi razum sa sobom i upoznaje ga sa zbiljama koje su mu ranije bile nedostupne, osim pod vodstvom Objave. Zato razum sebe smatra obaveznim da bude na službi Objavi, da pojasni ljudima propise Objave, kao i njezine ciljeve. Razum i Objava dva su čovjekova krila pomoću kojih on leti, ali i mjerila pojašnjenja vjerskih propisa. Oni nikad nisu suprotstavljeni, suprotno mišljenjima ljudi kratke pameti koji smatraju da život treba biti uspostavljen ili na razumu ili na Objavi, jer, tobože, među njima vlada nepomirljivi sukob. Ovakvo mišljenje samo potvrđuje neznanje pristalica takvog mišljenja, a koji se nisu okoristili razumom, i nisu ni čuli riječi Objave, pa je to rezultat njihove vlastite prosudbe.

e. Obznanjivanje i očitovanje Božije Moći Jedna od upraviteljskih mudrosti koju je Tvorac svijeta u Svojem stvaranju predvidio jeste prisustvo odabranih ljudi poteklih upravo iz ovog svijeta materije i prirode, a koji imaju uvid i obaviješteni su o zbiljama onostranog svijeta. Tako je, recimo, darivanjem mudžize i obznanjivanjem zbilja budućeg svijeta, Uzvišeni Gospodar pojasnio filozofiju stvaranja čovjeka. Prisustvo ljudi koji, iz jednog ugla posmatrano, vode potpuno običan ljudski život ispunjavajući njegove zahtjeve, dok su, gledajući iz drugog ugla, obaviješteni o skrivenim zbiljama, već samo po sebi predstavlja neobičnu mudžizu, tako da pored ovog gotovo ne postoji potreba za drugom mudžizom. Oni svojim životima svjedoče da, ukoliko se i mi pokorimo Uzvišenoj Moći Božijoj i predamo se putu pokornosti i bogosluženja, što i jeste put iskonske ljudske prirode, osigurat ćemo sebi vječni život i neizmjerne blagodati. 86

Imam Ali u ovom svojem govoru ukazuje na neke aspekte Božije Moći govoreći o uzdignutim nebesima nad ljudima, o zemlji rasprostrtoj, o sredstvima životnim kojima su ljudi opskrbljeni, o smrti koja zaustavlja čovjeka u njegovom životnom toku, kao i o poteškoćama koje troše čovjeka i nezgodama koje se nad njim smjenjuju.

f. Ljudska zajednica nikad nije bila bez poslanika Ako je krajnji cilj i filozofija stvaranja čovjeka njegovo dosezanje savršenstva i istinske sreće, i ako su na putu ostvarenja tog cilja prisutne neizbježne prepreke, Božija mudrost iziskuje da osigura načine prevladavanja tih prepreka. Upravo stoga, Uzvišeni Bog šalje poslanike koji poučavaju ljudski rod kako da riješe postojeće prepreke na putu ostvarenja svoje istinske sreće i nebeske knjige koje sa sobom nose jasne dokaze koji ukazuju na Pravi put. Božiji poslanici, i pored toga što su imali malo pomagača, a mnogo neprijatelja, nikad nisu posustajali na putu ispunjenja svoje velike obaveze i zadaće poslanstva, odnosno dostavljanja Božije poruke ljudima, oslanjajući se, pritom, na Uzvišenog Boga i na čvrstu volju. Svaki poslanik istovremeno je najavljivao sljedećeg poslanika te potvrđivao sve prijašnje poslanike. I tako su protjecala vremena, i prolazila razdoblja njihova, očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova.

Filozofija i svrha okončanja slanja vjerovjesnika Nakon što su se svi događaji odigrali i svi uvjeti upotpunili, stigao je red i na posljednji, završni čin upotpunjenja zdanja poslanstva i ispunjenja Božijeg obećanja u vezi sa svršetkom lanca poslanika, te Uzvišeni šalje Muhammeda Mustafu, s.a.v.a., Poslanika za kojeg su se svi 87

poslanici zavjetovali da će ga svjedočiti i prihvatiti. Poslanik čije je prisustvo bilo očiglednije i jasnije od samog sunca. Poslanik čije je rođenje milost svim svjetovima. On je došao u vremenu kad su ljudi na Zemlji živjeli u sljedbama različitim, a puti im bili mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Boga sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega, On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja. Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu – Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo! – susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao k sebi s počašću. Neka Allah blagoslovi njega i potomstvo njegovo!

Filozofija imameta Poslanik islama, Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.a., na temelju Božijeg sunneta i načela vjere, kao što su radili i svi prijašnji poslanici, odredio je sebi nasljednika kojeg je predstavio ljudima, a kako bi to bio jamac da se ljudi ponovno ne vrate u prvi džahilijet. Upravo ovim činom, Poslanik je odredio središte kojem će se ljudi okretati u vezi sa svojim vjerskim potrebama, odnosno osigurao je instituciju koja će pojašnjavati vjerske propise. Ustvari, ovim činom on je utemeljio vjersku vlast nakon sebe. Nezanemarljivu ulogu u širenju islama u Medini odigrale su najave jevrejskih učenjaka, prenošene drugima na temelju izvještaja iz svojih knjiga, a koje su najavljivale skoru pojavu Poslanika na ovom području. Između ostalog, ove knjige ukazivale su čak i na neka svojstva po kojima će Poslanik biti prepoznatljiv. Međutim, i pored svega toga, pojavu Poslanika islama jedna skupina jevrejskih učenjaka je porekla, dok je druga, ipak, posvjedočila. Među tom skupinom vjernika 88

bio je i Abdullah ibn Selam. Časni Kur’an u vezi s ovom pojavom i događajem kaže:

َ َ ُ َ َ ُ ْ ً َ َّ ُ ُ َ ْ َ َ َّ‫ذ‬ َ ‫اه ُم الْك َِت‬ ‫اب َي ْع ِرفون ُه ك َما َي ْع ِرفون أبْ َناءه ْم ِإَون ف ِريقا ّمِن ُه ْم‬ ‫الِين آتين‬ َ ُ َ ْ َ ْ ُ َ َّ َ ْ‫يَ َ ْ ُ ُ َ ح‬ ‫لكتمون الق وهم يعلمون‬ ”Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.”30 O položaju Poslanika islama, a što je u neposrednoj vezi s našom temom, Imam Ali u jednom govoru kaže: ”...Sve dok Allah nije poslao Muhammeda – neka je blagoslov Božiji na nj i na porodicu njegovu! – kao vjerovjesnika Svojeg u ispunjenju obećanja datog i u upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo je uzeto od svih vjerovjesnika.”31 Drugom prilikom, hazreti Ali poučavao je ljude kako da prizivaju blagoslov na Vjerovjesnika, pa je rekao sljedeće: ”Pošalji najbiranije blagoslove Svoje i blagonaklonosti rastuće na Muhammeda, roba Tvojeg i poslanika Tvojeg, koji je pečat onima koji su prethodili, rastvoritelj onog što je zatvoreno, objavitelj Istine Istinom.”32 Nema nikakve sumnje u to da, od pojave islama pa sve do jednog stoljeća unazad, niko nije ispoljavao sumnju u okončanje slanja poslanika s dolaskom našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Međutim, u posljednje vrijeme, izvjestan broj ljudi sklonih novotarijama, sljedeći udovoljenje svojim niskim strastima i bez ikakvog straha od izopačenog tumačenja, počeo je iskrivljivati Božiju knjigu. Oni su iznijeli svoja gledišta i tumačenja na koja obavezno treba dati odgovor, a kako bi se spriječilo širenje njihove smutnje te kako bi se mladi naraštaj spasio od zastranjenja ili kako bismo, u naj El-Bekare, 146. Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., govor 1., str. 53. 32 Ibid., govor 71., str. 76. 30 31

manju ruku, ispunili obavezu koju imamo prema svetom položaju našeg Poslanika. Sasvim je moguće da neki neuki i naivni pojedinci ne prihvataju obavezu davanja odgovora onima koji zastranjuju u vjeri pozivajući se na ajet: ”Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i, zaista, Mi ga čuvamo!”33 Oni smatraju to da, ukoliko je već Uzvišeni Bog uzeo Sebi u zadaću da čuva Kur’an, ne postoji potreba miješanja u Božije poslove, kao ni potreba nametanja sebi nepotrebne obaveze?! Međutim, oni trebaju znati to da je Allah, dž.š., zajamčio opskrbu Svojim robovima i da je to potvrdio zaklinjući se u Sebe:

َ َْ َ ُ َ ُ َ َ ْ ُ ُْ َّ ‫ون فَ َو َر ّب‬ َّ ‫َوف‬ َ َ‫الس َماء َواأل ْر ِض إِنَّ ُه ح‬ ‫ل ٌّق ّمِثل َما‬ ‫الس َماء رِزقكم وما توعد‬ ِ ِ‫ى‬ َ ُ َ ْ ُ َّ َ ‫أنكم تن ِطقون‬

”A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!”34

Nijedan razuman čovjek, pa tako ni vjernik, ne sumnja u činjenicu da opskrbu treba zaslužiti uloženim trudom. Cijela Kreacija postavljena je na nizu čvrstih zakona, a jedan od tih zakona jeste nužnost čovjekovog truda, a kako bi stekao opskrbu, bilo materijalnu, bilo onu duhovnu. Tako, Božije jamčenje da će On čuvati Knjigu nije u opreci s našom obavezom čuvanja kur’anskih i vjerskih načela te vrijednosti. S druge strane, neprijatelji vjere nikad ne miruju i stalno osmišljavaju programe kojima nastoje uništiti vjeru, o čemu Kur’an svjedoči riječima:

ُ ْ‫اَ َ َ ْ ُ ُ ْ زَ ُ َ ْ ُ ج‬ ْ ُ ُ ْ َ ّ‫َ َ ْ َ َ ُ ْ َ ْ َ ُ ْ َ َ ه‬ ‫ال َبال‬ ِ ‫وقد مكروا مكرهم وعِند اللِ مكرهم ِإَون كن مكرهم ل ِتول مِنه‬

”I oni lukavstva svoja pletu, a i Allah kuje plan, samo što lukavstva njihova ne mogu brda pokrenuti.”35 El-Hidžr, 9. Ez-Zârijât, 22-23. 35 Ibrâhîm, 46. 33 34

Jasno je da, u nastojanju da se spriječi lukavstvo neprijatelja, zauzvrat treba osmisliti precizan program odbrane. Zato Časni Kur’an na više mjesta, a u vezi s borbom muslimana, ističe snagu kao temelj borbe. Prema tome, poruka Kur’ana glasi da čovjek treba uložiti trud u borbi protiv raznih oblika zastranjenja u vjeri, a kako bi islam prezentirao u najljepšem obliku, s tim da sve vrijeme ne treba gubiti iz vida da je Božija volja ta koja je učinkovita.

ْ َ ْ ّ َ ُ َ ْ ُ ُْ‫هَّ َ َ ر‬ ُ ُ َ َ َّ‫َ َ ُّ َ ذ‬ ُ ُ‫َ ر‬ ‫ت أق َد َامك ْم‬ ِ ‫يا أيها الِين آمنوا إِن تنصوا الل ينصكم ويثب‬

”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.”36

Božija pomoć spušta se i pripada onim vjernicima koji pokazuju trud u očuvanju Božijih propisa i vjere te koji, na taj način, ispunjavaju svoju obavezu. Izbjegavanje obaveze pomaganja Božije vjere pod isprikom da Uzvišeni Bog čuva Svoju vjeru ili je znak zastranjenja koje treba ispraviti ili je smišljanje vjerskog opravdanja pred vjerskom obavezom. Časni Kur’an o tome kaže:

ُ َ َ َُ ٌ ‫ارج ُعوا َوي َ ْس َتأْذ ُِن فَر‬ ْ َ‫ك ْم ف‬ َ ‫ِإَوذْ قَالَت َّطائ َف ٌة ّمِنْ ُه ْم يَا أَ ْه َل َي رْث‬ ‫يق‬ ‫ل‬ ‫ام‬ ‫ق‬ ‫م‬ ‫ال‬ ‫ب‬ ِ ِ ِ ِ َّ َ ُ ُ َ ُ ُ َّ َ ُ ُ َ َّ َّ ُ ُ ْ ّ َ ٌ َ َ َ ْ ْ ً‫ال ف َِرارا‬ َ َ َ َ ِ ‫مِنهم انل ىِب يقولون إِن بيوتنا عورة وما ىِه بِعور ٍة إِن يرِيدون إ‬ ”Kad su neki među njima rekli: ‘O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!’, a drugi među njima tražili su dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: ‘Kuće su naše nezaštićene!’ – a nisu bile nezaštićene, već su oni htjeli da se izvuku.”37

No, vratimo se našoj osnovnoj temi. Kad govorimo o okončanju vjerovjesništva, pored ostalog važno je razmotriti Muhammed, 7. El-Ahzâb, 13.

36 37

koje semantičko značenje i upotrebu ima riječ pečat – khatem ( ‫ )خاتم‬u arapskom jeziku. U rječnicima se kaže da riječ khatem ima značenje jedne stvari koja označava svršetak druge stvari i kod Arapa je prisutno samo ovo značenje. Također, i u Časnom Kur’anu, na mjestima na kojima je spomenuta ova riječi, ona nosi isto značenje, kao što je i rečeno na jednom mjestu u vezi s nevjernicima:

َ ٌ َ َ ْ ُ َ َ َ َّ‫َّ ذ‬ ّ‫ُه‬ َ َ ْ َ ُ ُ َ ْ َ َ َ ََ ‫اء َعليْ ِه ْم أأنذ ْرت ُه ْم أم ل ْم تنذ ِْره ْم ال يُؤم ُِنون خ َت َم الل‬ ‫إِن الِين كفروا سو‬ َ‫لَىَ ُ ُ ْ َ لَىَ َ ْ ْ َ لَى‬ ٌ ‫اوةٌ َول َ ُه ْم َع َذ‬ َ ‫ع َأب ْ َصاره ِْم غ َِش‬ ٌ‫اب ع ِظيم‬ ‫ع قلوبِهم وع سم ِع ِهم و‬ ِ

”Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno opominjao ih ti ili ne opominjao – oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.”38

Izvještavajući o stanjima i događajima grešnika na Sudnjem danu, Kur’an kaže da će koža i organi ljudski govoriti i svjedočiti. Zapravo, neće biti potrebe da jezik govori i da, po svojem običaju, laže. Svaki organ kojim se činio grijeh, progovorit će. Zato se u predajama kaže da se pod kožom u ovim ajetima misli na spolne organe.

َ ّ َ ُ ُ َ َْ ْ َ َ‫يْ خَْ لَى‬ َ ْ ُ َ‫ا‬ ‫الَ ْو َم نت ِ ُم ع أف َواهِ ِه ْم َوتكل ُِم َنا أيْدِي ِه ْم َوتش َه ُد أ ْر ُجل ُه ْم ب ِ َما كنوا يَكس ُِبون‬

”Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onom što su radili svjedočiti.”39

Kao što i ovi ajeti ukazuju, pečaćenje je u značenju svršetka jednog trajućeg procesa. Dakle, ”Pečat vjerovjesništva” – ime koje pripada Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., u značenju je osobe s kojom se završava i pečati vjerovjesništvo, odnosno s kojom se prekida veza s Objavom. Nakon Pečata El-Bekare, 6-7. Jâ Sîn, 65.

38 39

vjerovjesništva, nijedan melek, čak ni Džibrail, a.s., a kao najveći među njima, nikad više neće doći čovjeku u ulozi donosioca Objave, i ova vrata zauvijek ostaju zatvorena. Međutim, tvrdnja da je nemoguće da se Džibrail, a.s., ponovno spusti čovjeku kao donosiocu Objave ne znači da postoji prepreka te da nije moguće spuštanje u nekoj drugoj ulozi Božijim prijateljima, zbog samo Uzvišenom Bogu poznatih stvari, a kako bi ljudi postali obaviješteni o skrivenim zbiljama drugog svijeta. Zapravo, postoji velika razlika između tvrdnje da neka osoba prima Objavu u odnosu na tvrdnju da je neka osoba upoznata s nekim skrivenim zbiljama. Primanje Objave nakon našeg Poslanika nemoguće je za bilo koga sve do Sudnjega dana, ali, takvo što ne znači da neki drugi oblici spoznaje skrivene zbilje nisu mogući te da se već nisu dešavali tokom historije.

Uloga i mjesto znanja i razuma u periodu nakon okončanja vjerovjesništva U cilju još temeljitijeg razjašnjenja filozofije okončanja slanja vjerovjesnika, nužno se osvrnuti na pitanje uloge i mjesta znanja i razuma u tom periodu. Ujedno, ovim će postati jasnije veliko ustrajavanje islama na putu ka stjecanju znanja. U hadiskim knjigama postoje dva odvojena poglavlja. Jedno poglavlje bilježi predaje u vezi s temom učenja i podučavanja, a drugo u vezi s temom razmišljanja i promišljanja, što samo po sebi govori o razlici koja postoji između ova dva oblika znanja i obaviještenosti. Upravo stoga, Ibn Sina u knjizi Eš-Šifâ’, u dijelu koji se bavi naukom logike, u poglavlju o dedukciji kao metodi izvođenja zaključka, kaže: ”Poduka i odgoj u svojoj su biti jedna stvar, ali, gledano iz drugog ugla, to su i dvije stvari. Znači, po zbilji to je jedna stvar koja predstavlja povezivanje, odnosno dovođenje nepoznanice u 93

vezu s poznatim. Dovodeći ovu relaciju u vezu s osobom ili s moći koja stječe to, ona predstavlja učenje i odgoj, a u odnosu na osobu ili moći od koje se stječe, što i jeste uzrok ovog čina, ona je podučavanje.” Prema tome, podučavanje predstavlja prenošenje znanja, a učenje stjecanje znanja. Posmatrajući ovaj čin u okviru poduke, mozak učenika je poput magacina u kojem se slaže jedan niz činjenica. Upravo zbog ovakvog odnosa, današnje rasprave u vezi s metodama poduke, ovakav način poduke ne smatraju dovoljnim, tačnije, smatraju ga manjkavim. Učenik u ovakvom sistemu podučavanja ne dobija ništa više od gomile memoriranih podataka. Međutim, obaveza učitelja više je od toga. Zapravo, on u učeniku treba razviti i odgojiti moć vlastitog promišljanja, odnosno u učeniku valja oživiti izumiteljsku kreativnost te ojačati sposobnost argumentiranja i kritičkog sagledavanja. Posljednji zaključci nauke potvrđuju ono što je islam još prije četrnaest stoljeća obznanio ljudima. Kao što smo već rekli, u hadiskim knjigama postoje dva odvojena poglavlja – poduke i odgoja, na jednoj, te promišljanja i razmišljanja, na drugoj strani, a čime se jasno pravi razlika između ova dva postupka. Islam ide i dalje od ove podjele na način da u sljedećem koraku pojašnjava logičnu vezu između ova dva područja, i to tako da svako od njih upotpunjuje drugo, odnosno okorištava se njime. Da naše riječi ne bi ostale samo tvrdnje bez pokrića, u nastavku ćemo se najprije pozvati na Kur’an, a potom i na predaje. Časni Kur’an kaže:

ْ َّ ُ َ ْ‫َ ْ َ َ ْ َ ُ َ ر‬ ِ ‫ض ُب َها ل َِّلن‬ ‫اس َو َما َي ْعقِل َها إِال ال َعال ُِمون‬ ِ ‫وت ِلك األمثال ن‬

”To su primjeri (u Kur’anu) koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvataju.”40 El-’Ankabût, 43.

Iz ovog ajeta zaključuje se da se učeni ne zadovoljavaju samo vanjskim značenjem slova, već traže njihova dublja značenja i srž poruke. Ovim Časni Kur’an pravi razliku između površnog razumijevanja i onog s dubljim i slojevitijim shvatanjem. Jedna skupina zaustavlja se na značenju slova, a druga skupina, i pored vanjskog značenja, u potrazi je za dubljim značenjem i teži shvatanju skrivene zbilje tog slova. Oni do tih skrivenih i dubokih zbilja dolaze putem običnih i jednostavnih primjera. U vezi s ovim, Imam Ali u Stazi rječitosti kaže: ”Dvije su vrste znanja: ono utkano u dušu i ono preneseno. Znanje preneseno ne koristi ako nema onog utkanog u dušu.”41 Utkano znanje ne stječe se putem poduke, već metodom promišljanja i analiziranja. Ako bismo željeli ulogu znanja predstaviti kroz primjer fabrike, onda je znanje ona sirovina koja se koristi u preradi i u pokretanju fabrike. Znanje je pokretački motor u fabrici, a promišljanje je motor fabrike koji prerađuje ulazne sirovine i njihov prvotni oblik analizom mijenja u posve novi oblik. U svjetlu gornjeg objašnjenja, može se shvatiti i predaja: ”Mnogo je učenjaka koje je ubilo njihovo neznanje.” Oni su puni informacija i memoriranih činjenica, ali je njihova moć promišljanja i kreativnosti zamrla. Mozak čovjeka umnogome je sličan želucu. Želudac izvana preuzima hranu koju potom svojim sokovima prerađuje i pretvara u energiju. Želudac u određenoj mjeri treba biti prazan, a kako bi mogao premještati hranu u procesu prerade. Tako, ako bi se želudac preopteretio stalnim prilivom hrane, nakon kratkog vremena prestao bi ispravno funkcionirati, a čovjek bi se suočio s ozbiljnim problemima. Isto vrijedi i za ljudski mozak. Ako mozak nema priliku da promišlja i analizira podatke koji pristižu izvana, već ih samo memorira i uvećava, zasigurno će zastraniti i kod suočavanja s Staza rječitosti, izreka 348.

oprečnostima te neće moći iznaći pravilno rješenje, odnosno, izgubit će moć odlučivanja i ispravnog opredjeljivanja. Tako, vidimo i u Časnome Kur’anu da su Božiji robovi oni ljudi koji prakticiraju promišljanje i analiziranje misli.

َ َ ُ ُ َّ‫ذَّ َ َ ْ َ ُ َ ْ َ ْ َ َ َ َّ ُ َ َ ْ َ َ ُ ُ ْ َ َ ذَّ َ َ َ ُ ُ ه‬ ‫الل َوأ ْولئِك‬ ‫الِين يست ِمعون القول فيتبِعون أحسنه أولئِك الِين هداهم‬ َ ُ َ‫ُه ْم أ ْولُوا األ بْل‬ ‫اب‬ ِ

”Koji pomno i s pažnjom slušaju (rečeno i analiziraju isto) i slijede ono najljepše u njemu; to su oni koje je Allah uputio i oni su posjednici razuma.”42

Proces analiziranja zahtijeva vrijeme i promišljanje, a proces odabiranja temelji se na analiziranju. Između mnoštva islamskih predaja, sljedeća predaja od Isaa, a.s., pojašnjava nužnost ove rasprave. Rekao je Isa, a.s.: ”Uzmite Istinu od sljedbenika neistine, a ne uzimajte neistinu od sljedbenika Istine i kritički nastupajte prema govoru.”43 Drugim riječima, ova predaja poručuje nam da budemo poznavaoci govora. Ne odbacujmo odmah nešto što kaže sljedbenik neistine, ali i obratno, ne prihvatajmo slijepo nešto samo zato što to kaže sljedbenik Istine. Zapravo, svaki govor analizirajmo na način da ne obraćamo pažnju na to ko ga je izgovorio. Prihvatajmo govor po mjerilima Istine, razuma i logike. Sve što nije u skladu s ovim mjerilima, treba odbaciti.

Znanje i razum neizbježno moraju pratiti jedno drugo Čovjek koji se preda razmišljanju, a koji, pritom, ne raspolaže obimnom materijom o kojoj bi razmišljao, zasigurno neće ostvariti velike rezultate. Njegova misao će se zamoriti i na kraju će polagano zatajiti. Dakle, kao što znanje ima Ez-Zumer, 18. Medžlisi: Bihârul-anvâr, sv. 2, str. 92.

42 43

potrebu za razumom, na način da razum podvrgava znanje analizi i razmatranju, jer u suprotnom mozak ostaje neuk, isto se tako i čovjek gubi u skladištu nagomilanih činjenica. Ako razum ne raspolaže znanjem i materijalom potrebnim za promišljanje, njegova snaga inovacije izumire nakon određenog vremena. Na isto je mislio Imam Sadik obraćajući se Hišamu sljedećim riječima: ”O Hišame, snaga razuma oslonjena je na poznavanju znanstvenih činjenica i razum ne može donositi zaključke ukoliko se ne koristi znanstvenim zapažanjima.” Došla je osoba do Allahova Poslanika, s.a.v.a., i rekla: ”O Allahov Poslaniče, posavjetuj me!” Allahov Poslanik odgovorio je: ”Ako ti kažem, da li ćeš se pridržavati toga?” ”Da, Allahov Poslaniče.” – odgovorio je. Poslanik je ponovio pitanje: ”Ako ti kažem, da li ćeš se pridržavati toga?” ”Da, Allahov Poslaniče.” – odgovorio je. Zatim je Allahov Poslanik još jednom ponovio pitanje. Kad je čovjek jasno prihvatio i izrazio spremnost, Allahov Poslanik je rekao: ”Kad god odlučiš da uradiš nešto, razmisli o ishodu odluke.”44

Ova predaja govori o jednom veoma važnom zakonu u čovjekovom društvenom i privatnom životu. Znači, razmisli i procijeni sve kratkoročne i dugoročne koristi i štete, usporedi ih, pa tek onda pristupi izvršenju djela. Odluke koje čovjek donese s ovakvim pogledom i pristupom rezultiraju time da se on kreće pravim putem te da je zaštićen od zastranjenja. Ovakav čovjek nikad ne dopušta da njegovim životom ne vlada razum, odnosno ne prepušta se željama strasti. Ukoliko strasti upravljaju životom, čovjek je stalno okupiran samo trenutnim stanjem, za razliku od razumskog pristupa, koji sagledava posljedice djela i sutrašnji dan te, zbog toga, daje prednost trajnom nad prolaznim. Medžlisi: Bihârul-anvâr, sv. 77., str. 130.

Faktori odgoja razuma S obzirom da je već pojašnjeno kako je racionalnost nužnost čovjekovog života, posebno njegovog intelektualnog aspekta, te budući da je, u svojoj osnovi, čovjekov život uvijek izbor između više opcija, a ispravan izbor nije moguće ni zamisliti bez razmišljanja i razuma, u nastavku ćemo razmotriti i analizirati faktore koji utječu na odgoj razuma. Cilj svega ovoga jeste to da put Istine prihvatimo s razumom, a da, pritom, izbjegnemo put zablude. Naravno, opširniju analizu ovog problema valja potražiti u području poduke i odgoja, no, međutim, ovom prigodom, zbog tijesne veze s našom temom, u nastavku kratko ćemo se osvrnuti na faktore koji utječu na odgoj i razvoj razuma, i to s aspekta Kur’ana i predaja, a s nadom da će i ovaj mali osvrt biti od koristi čitaocima. 1. Oslobađanje razuma od: a. općeprihvaćenog pučkog razmišljanja, b. običaja, c. doslovnog razumijevanja vanjskog značenja riječi, d. slijeđenja očeva i predaka. 2. Pridržavanje zahtjeva svjesnosti Boga. 3. Uspostavljanje sklada unutrašnjih moći. 4. Pouzdavanje u dokaz i u argumentaciju, a ne u stavove javnog mnijenja. 5. Upućenost u naučne činjenice. Ukoliko čovjek navedeno potčini moći razuma, on će pod okriljem svjetlosti razuma, odnosno Božije baklje upute, moći izabrati ispravan put i Istinu kao orijentir te će, na taj način, sebi osigurati istinsko savršenstvo, vječno blaženstvo i mir u blizini Stvoritelja svjetova. Dakle, ovakav razum, sa slobodama kojima raspolaže, može zemnog čovjeka dovesti na pročelje Kreacije, a kako bi s pravom zaposjeo položaj Božijeg namjesnika, raspolagao i vladao svim zakonima 98

egzistencije te kako bi imao potpuni uvid u njih. U cilju pojašnjenja navedenih slučajeva, u nastavku opširnije ćemo se baviti svakom od ovih tačaka, kao i načinom slobodnog promišljanja.

1. Oslobađanje od pučkog promišljanja Časni Kur’an jasno kaže:

َّ َّ َ َّ ْ َ ْ ُ ّ‫ه‬ َ َ َ ُّ ِ ُ‫ث َمن ف األَ ْر ِض ي‬ َ َ‫ك ر‬ ‫يل اللِ إِن يَتب ِ ُعون إِال الظ َّن‬ ‫ِإَون ت ِطع أ‬ ِ‫ى‬ ِ ِ ‫ضلوك عن سب‬ َ ُ ُ َْ‫ْ ُ ْ َّ خ‬ ‫ِإَون هم إِال يرصون‬

”Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.”45

Čovjek je u životu suočen s dvije vrste pitanja. Jednu skupina pitanja čine pitanja partikularnog karaktera, a koja se odnose na čovjekov ovosvjetski život. Kod ove vrste pitanja čovjek se može oslanjati na sebe i samostalno planirati svoje uobičajene poslove. Ustvari, nastavak života nije moguć osim oslanjanjem na pretpostavke ovakvog karaktera. Tako, recimo, stručnjaci u društvenim naukama, u vezi s analizom uzroka konvencionalnih znanja te njihove veze s ljudskim životom, tvrde da, kad je u pitanju čovjekov život, ne nalazimo opće i generalne slučajeve, osim nekoliko njih, u kojima se čovjek pouzdava jedino u čisto znanje i nepomućeno uvjerenje. Zapravo, funkcioniranje čovjekovog materijalnog života nije moguće osim pouzdavanjem u pretpostavke. Drugi dio čovjekovog života čine pitanja u vezi sa zbiljama, a o čemu ovisi njegovo vječno blaženstvo ili patnja. U ovom slučaju, nijedan zdrav razum, kao i neiskrivljena El-En’âm, 116.

vjera ne dozvoljavaju čovjeku da se oslanja na pretpostavke i sumnje. Gospodar, neka je uzvišen Njegov spomen, u vezi s pitanjem ljudskog blaženstva, kao i u vezi s pitanjem njegovog stjecanja kroz promišljanje o njegovom Stvoritelju i o Kreaciji, ali i o cilju njezinog stvaranja te njezinog okončanja, čovjeku ni u kojem slučaju nije dao dozvolu i slobodu da temelje svojeg promišljanja i zaključivanja o ovim pitanjima gradi na pretpostavkama. Da li postoji proživljenje? Ako postoji, da li je nužno da Gospodar šalje poslanike koji će ljudima pojašnjavati te zbilje? Kad se govori o pitanjima koja su u vezi s vječnim blaženstvom i patnjom, nijedan zdrav razum i ljudska priroda ne dozvoljavaju čovjeku da se oslanja na pretpostavku, kao što i Časni Kur’an jasno obznanjuje Gospodarevo nezadovoljstvo po pitanju pouzdavanja u sve ono za što ne postoji čvrsto uvjerenje.

ْ َ َُْ َ َ َ ‫َوال تقف َما ليْ َس لك بِهِ عِل ٌم‬

”Ne povodi se za onim što ne znaš!”46

O istom govori i netom spomenuti, 116. ajet sure El-En’âm, a koji jasno osuđuje slijeđenje i pokoravanje većine stanovnika Zemlje, kao i njihovo povođenje za pretpostavkama. Budući da je njihov poziv štovanja i obožavanja Boga bio izmiješan s pretpostavkama i odvijao se usporedo s neznanjem i nesigurnošću, na ovakav poziv ne treba se odazvati, jer je pokoravanje i robovanje Gospodaru svih svjetova nespojivo s neznanjem. Ovu činjenicu potpuno jasno potvrđuje zdrav razum, čak i ne uzimajući u obzir kur’anske ajete i predaje.47 Većina ljudi zbiljama budućeg svijeta prilazi i podvrgava ih analizi istim onim mjerilima po kojima razumijeva ovaj El-Isrâ, 36. Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 7. u komentaru 116. ajeta sure El-En’âm.

46 47

100

kratkotrajni, prolazni svijet. Upravo zbog toga, čovjek ne treba da se pouzdava u njihov govor niti da pridaje važnost njihovim stajalištima i uvjerenjima, osim nakon što sve podvrgne vagi razuma. Prema tome, mjerilo provjere i odmjeravanja treba biti oslobođeno neznanja i zaslijepljenosti, kao i mišljenja većine. Čovjek se ne treba okretati većini i gledati šta većina misli, a kako bi sebe s tim uskladio. Ovo je upravo ono pokuđeno i odbačeno slijeđenje kojeg većina potvrđuje svojim govorom, ali se u praksi ponaša suprotno. Priroda čovjeka takva je da ukoliko sebe ne odgoji bit će privučen slijeđenjem drugih bez da mu bude poznat razlog takve njegove prakse. Ista ova priroda i princip postoji i kad je u pitanju slijeđenje većine. Temelj ljudskog života čini misao i promišljanje, a kao takav, čovjek uvijek stoji pred izborom te njegovo blaženstvo i patnja ovise o tom izboru, s tim da je odabiranje bez analize lišeno vrijednosti, a analiziranje, opet, ovisi o raspolaganju i posjedovanju informacija i znanja. Upravo zbog toga, islam, Kur’an, Poslanik i Ehli-bejt stalno čovjeka opominju i naglašavaju ulogu znanja i izbora na temelju znanja. Tako, recimo, Imam Ali često opominje na sljedeći način: ”Neka vas ne plaši malobrojnost onih na putu upute!” Logika islama jeste logika spoznaje i poznavanja puta, logika spoznaje Istine, a ne logika po putniku i logika pojedinaca, koliko god oni bili poznati po spoznaji Istine. Dobar primjer za ovo jeste i jedan historijski događaj iz 36. godine po hidžri. Pred početak rata kod Basre, skupina Arapa šalje čovjeka po imenu Kulejb Džermi do Imama Alija, a kako bi saznali razloge njegove borbe protiv nâkisina, odnosno onih koji su prekršili prisegu datu četvrtom halifi i ustali protiv njega. Tom prilikom, Imam Ali na takav je način izložio cijelu situaciju da mu je Istina postala jasna, a nakon čega ga Imam pozva da položi prisegu. Kulejb Džermi u odgovoru reče da je on samo izaslanik jedne skupine i da neće 101

ništa počiniti prije nego što se konsultira s njima. Imam Ali na te riječi reče: ”Zamisli da su te oni koji su iza tebe poslali kao prethodnika da bi za njih potražio područje natapano kišom, pa si im se ti vratio i obavijestio ih o ispaši i vodi, ali se nisu složili s tobom, pa su otišli prema sušnom i nerodnom zemljištu. Šta bi ti onda učinio?” On odgovori: ”Napustio bih ih i krenuo prema ispaši i vodi.” Onda Zapovjednik – mir neka ja na nj! – reče: ”Zato, ispruži ruku svoju!” Taj čovjek je poslije rekao: ”Boga mi, nisam se mogao ustegnuti nakon što mi je pružen dokaz ovaj, već se njemu – mir neka je na nj! – zakleh na vjernost.”48 Ovim riječima Imam Ali je na najbolji način pokazao način upute, i to ne uzimajući u obzir da li je njegov sagovornik dao prisegu ili ne. Slijeđenje mišljenja većine, usporedo s postojanjem jasnog dokaza Istine, pokazatelj je zatočenosti razuma. Međutim, slijeđenje Istine suočeno s protivljenjem većine pokazatelj je snage razuma i slobode promišljanja. Prema tome, prvi uvjet prosvjetljenja razuma jeste njegovo oslobađanje od slijepog slijeđenja većine, odnosno takvog slijeđenja koje je bez potpore u dokazu i u argumentu. Pitanje oslobađanja razuma od prevlasti sredine i dominirajuće atmosfere u društvu predstavlja osnovni temelj prosvjetljenja razuma. U slučaju da moć percepcije i spoznaje podlegne utjecaju okoline, nemoguće je da razum ispuni svoju zadaću. Murteza Mutahari u vezi s ovom pojavom spominje i komentira jedan moderni izraz u arapskom jeziku, a koji bi u slobodnom prijevodu glasio ”društvene objave” ( ‫ )االحيائات‬te koji govori o jakom utjecaju društvene sredine na misao razuma. Drugim riječima, društvo i okruženje čovjeku šalju tako jake poruke da čovjek ne može prijeći preko njih, jer ih vidi u položaju Objave. Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., govor 169., str. 135.

102

Imam Ali kaže: ”O ljudi, preuzmite na sebe odgajanje svoje i ostavite se pohlepe navika svojih.”49 Jedna od navika slabašne duše jeste i slijeđenje društvenih navika. U istom kontekstu, Murteza Mutahari navodi poznatu predaju koja bilježi jednu anegdotu iz života Imama Sadika. Jednom prilikom, Imam Sadik posjetio je prijatelja u njegovoj skromnoj i maloj kući koja nije odgovarala njegovoj dobroj ekonomskoj moći. Na pitanje Imama zašto živi u ovoj kući, taj čovjek reče: ”O sine Allahovog Poslanika, ovu kuću naslijedio sam od oca, a on od njegovog oca i djedova. Zato ne želim da se preselim iz nje.” Imam Sadik najprije mu reče: ”Jedna od karakteristika ugodnog života čovjeka jeste i prostrana kuća.” A potom reče: ”Ako tvoj otac i djedovi nisu imali priliku za život u boljoj kući, zar ih ti u tome moraš slijediti? Nađi bolju kuću za porodicu i tamo se preselite.” Ova, kao i neke druge predaje, govori nam to da u pitanju odgoja i poimanja stvari trebamo napustiti navike i običaje, tačnije, običaje valja podvrgnuti racionalnoj provjeri, a razum ne zarobiti običajima. Dželaludin Rumi Mevlana lijepo je kroz stihove oblikovao pitanje napuštanje navika. Prije svega, kaže Rumi, za napuštanje navika potrebno je mnogo samoodricanja i borbe. Kao što i gvožđe od gvožđa, postani bezbojan u samodisciplini postani ogledalo bez hrđe.50

U suprotnom, ukoliko čovjek ne uspije ukloniti naviku, čeka ga sljedeće: Budući da se loša osobina ukorijenila pod utjecajem navike mrav postade aždaha.51

Kao treće, navika unosi tugu i žalost u život čovjeka, a nakon toga i kajanje. Ibid., izreka 369., str. 266. Dželaludin Rumi: Mesnevija, Knjiga prva, dvostih 3459. 51 Dželaludin Rumi: Mesnevija, Knjiga druga, dvostih 3571. 49 50

103

Ako ti navika kajanje postane, od ovog kajanja još više ćeš se kajati. Pola života ti proteče u tuzi, a druga polovica u kajanju.52

U svakom slučaju, navika je prepreka razumu i ona čovjekov život neprestano izlaže tuzi i kajanju. Navika u čovjeku proizvodi stalan sukob, kao i osjećaj tuge i kajanja. S jedne strane, čovjek razumijeva neke stvari, ali mu običaji ne dozvoljavaju da to u praksi provede. Nekad se, opet, navika u potpunosti isprečava razumu i misli u funkciji čovjeka. Važno pitanje koje čovjek treba imati na umu u vezi s odgojem moći razuma jeste i pitanje potpadanja pod utjecaj zaključaka i presuda drugih. Da bismo ovakvo što bolje razumjeli, u nastavku ćemo prenijeti još jednu epizodu iz života Imama Sadika. Hišam je bio jedan od odabranijih učenika Imama Sadika, a koji je odgoj svoje moći razuma podvrgao savjetima Imama Sadika. Jednom prilikom, Imam Sadik njemu reče: ”Ako je u tvojoj ruci orah i ljudi ti kažu da je dragulj, to ti neće koristiti, jer ti znaš da je orah. Ako ti je u ruci dragulj i ljudi ti kažu da je orah, to ti neće nanijeti štetu, jer ti znaš da je dragulj.” Jasna je poruka ovog prosvijetljenog govora Imam Sadika, a koja sugerira to da riječi drugih ljudi nikako ne mogu utjecati na zbilju, a pogotovo ne na način da je u cijelosti promijene. Čovjek u životu ne treba podlijegati pogrešnim sudovima i zaključcima drugih ljudi, a Kur’an o ovom lijepo govori u vezi s pojašnjenjem spletki šejtanovih, onda kad on lijepo ružnim, a ružno lijepim prikazuje. S druge strane, zakon Kreacije takav je da će se sve zbilje jednog dana objelodaniti. Rezultati svih naših djela proizlaze iz zbilje onakve kakva ona jeste, a ne onakve kakvom je mi, možda, vidimo. Zato, čovjek uvijek treba biti na oprezu Dželaludun Rumi: Mesnevija, Knjiga četvrta, dvostih 1340-1341.

104

da u svojem odgoju razuma i u formiranju mišljenja ne potpadne pod pogrešne sudove i zaključke drugih ljudi. Slijedeća prepreka koja ometa razum u dosezanju zbilje jeste krut pogled na sadržaj Kur’ana, odnosno prihvatanje samo doslovnog značenja kur’anskih ajeta i predaja. Upravo ovakav pristup donio je zastranjenje velikog broja ljudi čija greška mogla je biti uklonjena i s nešto više pažnje posvećene temeljnim načelima islama. Svaka škola učenja posjeduje svoj specifični jezik. Zapravo, u cilju upoznavanja s nekom školom mišljenja, najprije treba poznavati njezin jezik, jer je on ključ razumijevanja jednog sistema misli. Za razumijevanje tog jezika, prije svega, potrebno je upoznati se s njezinim općim stavovima o Svijetu, o cjelokupnoj Kreaciji, čovjeku, životu, historiji čovječanstva ili, drugim riječima, nužno se upoznati s njezinim pristupom i pogledom na Svijet. Nama je poznato da islam ima specifičan pogled na razum i umno razmišljanje. Islam kao temelje svih vjerovanja postavlja znanje i obaviještenost. Islam toliko ustrajava na ovome da se u Kur’anu kaže:

ُ ُّ ُ‫ْ ُ َ َ ل‬ َ َ‫َ ا‬ َ َ َ َْ َ َُْ َ َ َّ ‫ك بهِ عِلْ ٌم إ َّن‬ َ َ‫الس ْم َع َو بْالَ ر‬ ‫ص َوالفؤاد ك أولـئِك كن‬ ِ ِ ‫وال تقف ما ليس ل‬ ً ُ َْ ‫عن ُه َم ْسؤوال‬

”I ono o čemu ti znanja nemaš – ne slijedi, jer, zbilja, i za sluh, i za vid, i za razum – za sve čovjek će pitan biti!”53 Svako vjerovanje i svojstvo duše treba biti utemeljeno na znanju. Djelo koje je počinjeno bez potpore u znanju, čak i ako je njegova forma istovjetna s ostalim takvim dobrim djelima, u pogledu islama nema vrijednost. U cilju boljeg shvatanja rečenog, u nastavku ćemo podvrgnuti analizi neka od načela vjerovanja. U islamskom tevhidskom El-Isrâ, 36.

105

pogledu na svijet, Gospodar ima znanje o svim česticama Kreacije.

ُ َّ َ ُ َ َ ُ ُ َ ََ َ ُْ َُْ ََ ْ َ ُْ ‫آن َوال ت ْع َملون م ِْن ع َم ٍل إِال ك َّنا‬ ٍ ‫وما تكون ىِف شأ ٍن وما تتلو مِنه مِن قر‬ َ َْ َ ُ ُ ْ ً ُ ُ َ َ ‫َعليْك ْم ش ُهودا إِذ تفِيضون فِيهِ َو َما َي ْع ُز ُب َعن َّر ّبِك مِن ّمِثقا ِل ذ َّر ٍة ىِف‬ َ َّ َ َ‫َ َ َ َ ْ ر‬ َ َ َْ ُّ َ َ َ ْ َ َ َ َّ ‫ني‬ ٍ ِ ‫اب مب‬ ٍ ‫األر ِض وال ىِف السماء وال أصغر مِن ذل ِك وال أكب إِال ىِف كِت‬

”U kojem god da ti (Poslaniče) budeš stanju, i šta god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se tim zanimate. Gospodaru tvojem ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.”54

Allame Tabatabai, r.a., tumačeći ovaj ajet, ukazuje na mnoštvo zbilja koje upućuju na to kako Uzvišeni Gospodar znanjem obuhvata cijelu Kreaciju. O Božijem znanju govore 2. i 3. ajet sure Sebe’.

َّ ‫َي ْعلَ ُم َما يَل ُِج ف األَ ْر ِض َو َما يخَْ ُر ُج مِنْ َها َو َما يَزن ُل م َِن‬ َ ‫الس َماء َو َما َي ْع ُر ُج ف‬ ‫ِيها‬ ِ‫ى‬ ِ َ َ َ َّ‫َ َ َ ذ‬ ُ َ ْ ُ َّ َ ُ َ ّ َ َ َ‫َ ْ َ َّ َ ُ ُ ْ َ ى‬ ُ ُ ‫وهو الرحِيم الغفور ۝ وقال الِين كفروا ال تأت ِينا الساعة قل بل ور ىِب‬ َ ُ َّ َ ْ َ َ‫ت‬ َّ ‫ك ْم اَعلِم الْ َغيْب ال َي ْع ُز ُب َعنْ ُه مِثْ َق ُال َذ َّرة ف‬ َ ‫الس َم‬ ‫ات َوال ىِف األ ْر ِض‬ ‫لأت ِين‬ ِ ‫او‬ ِ ِ‫ٍ ى‬ ِ َّ ُ َ‫َ َ َ َ ْ ر‬ َ ْ َ َ ُّ َ ُ ‫ني‬ ٍ ِ ‫اب مب‬ ٍ ‫وال أصغر مِن ذل ِك وال أكب إِال ىِف كِت‬

”On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. A nevjernici govore: ‘Čas oživljenja nam neće doći!’ Reci: ‘Hoće, tako mi Gospodara moga, Koji zna i ono što je skriveno, zacijelo će vam doći.’ – Njemu ne može ništa, ni trunčica jedna ni na nebesima ni na Zemlji, izmaći, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.”55 Jûnus, 61. Sebe’, 2-3.

54 55

106

Allame Tabatabai, r.a., u vezi s ovim ajetom zapaža da on otkriva zbilju po kojoj sve stvari i bića, bez izuzetka, imaju postojanost i zbilju u jasnoj Knjizi, i to u obliku koji nije promjenljiv. I pored toga što materijalna komponenta čovjeka, ali i svakog drugog bića nestane, odnosno rastoči se i postane sastavni dio zemlje te u potpunosti nestane sa scene zemaljskog postojanja, Gospodaru je njihovo vraćanje veoma lahko, jer upravo i to nestajanje u jasnoj Knjizi ima svoju postojanost i postojanje. Sama ova promjena stanja u jasnoj Knjizi ima tačno određen zakon i položaj.56 Ako prihvatamo Kur’an kao Allahovu riječ, tad moramo prihvatiti i učenje Kur’ana koji kaže da znanje Božije obuhvata sve stvari i da je On svjedok njihovih i vanjskih i unutrašnjih radnji, kao i njihovih namjera. Zato, kad na drugom mjestu u Kur’anu čitamo: ”Milostivi je zaposjeo Prijestolje”, ili: ”Božija ruka je iznad njihovih ruku”, ili: ”Doći će Gospodar tvoj i meleci u safovima”, u svim tim slučajevima ne možemo reći da Bog ima tijelo, jer tjelesnost podrazumijeva ograničenost, a ograničenost podrazumijeva potrebitost za nečim, kao i odvojenost i neobaviještenost o drugim stvarima. Ovakav, u biti ograničen pristup, a koji posmatra samo vanjsko značenje kur’anskih riječi, čovjeka sprečava od razumijevanja ispravnog tevhidskog pogleda na svijet, kao i cijele vjere, te ga suočava s mnoštvom nerješivih pitanja u njegovom vjerovanju. Čovjeku ne preostaje ništa doli da razum oslobodi ovakvog zatočeništva te da izađe iz skučenog okvira riječi. Upoznati se sa specifičnim jezikom škole učenja važno je kako bi se mogli donositi ispravni sudovi i zaključci. Drugim riječima, treba istovremeno analizirati sve aspekte jednog učenja, kako njegovog vjerovanja, tako i moralnih postavki i zakona, a nikako mu pristupati partikularno, odnosno u vidu pojedinačnih pitanja izdvojenih iz cjelokupnog konteksta. Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 16., str. 538. u tumačenju istog ajeta.

107

Jedan od dokaza ispravnosti svake naučne postavke ili hipoteze jeste nepostojanje kontradiktornosti između samih dijelova koji grade tu postavku. U suprotnom, odnosno u slučaju postojanja kontradiktornosti, takvo što ujedno je i najbolja potvrda da ta naučna postavka nije ispravna, te pored ovog ne treba tragati za drugim dokazima njezine neispravnosti. Ukoliko se razum ograniči samo na doslovna značenja riječi Kur’ana, predaja od Božijeg Poslanika i Ehli-bejta, mir s njima, bez imalo sumnje on će se suočiti sa stotinama nerješivih oprečnosti unutar islamskog nauka. O samom ovom do sad se dosta raspravljalo, a opširnije bavljenje ovom temom udaljilo bi nas od glavnog cilja rasprave. Stoga, ovu temu ostavljamo za neku drugu priliku.

2. Oslobađanje od stega slijepog slijeđenja predaka Između više pitanja na kojima Časni Kur’an ustrajava te koja posebno naglašava jeste i pitanje slijepog slijeđenja očeva i predaka u njihovim postupcima i vjerovanju. Izvjestan broj ljudi ne prihvata ponuđeno im ispravno učenje prvenstveno zbog toga što se ono ne slaže ili se, pak, suprotstavlja načinu života njihovih očeva. U svojem slijeđenju očeva vide opravdan razlog neprihvatanja ponuđenog im učenja te u vezi sa svojim odbijanjem ne navode nikakav valjan razlog i dokaz, osim slijeđenja prakse očeva. I dalje ostaje pitanje odakle potječe ovakvo njihovo dosljedno slijeđenje predaka. Ustvari, slijeđenje predaka samo po sebi i nije pokuđen i loš čin, štaviše, u dosta slučajeva ova praksa ima i pohvalni karakter. Zato, kad Kur’an govori o hazreti Jakubu, a.s., kaže:

َ َ ْ ُ ْ َ ْ َ ُ ْ َ َ َ‫َ ْ ُ ُ ْ ُ َ َ ْ َ ر‬ َ َ ‫أم كنتم شهداء إِذ حض يعقوب المو‬ ‫ت إِذ قال لبِ َنِيهِ َما ت ْع ُب ُدون مِن َب ْعدِى‬ َ َ ْ َ َْ َ َ َ َ َ َ َ ُ ُْ َ ْ ُ َ ْ ‫ِيل‬ َ ‫ِإَوس‬ ً َ‫ح َق إل‬ ُ‫ـها َواح ًِدا َونحَْن‬ ‫قالوا نعبد إِلـهك ِإَولـه آبائِك إِبراهِيم ِإَوسماع‬ ِ َ‫ه‬ َ ‫ُل ُم ْسل ُِمون‬ 108

”Vi niste bili prisutni kad je Jakubu smrtni čas došao i kad je sinove svoje upitao: ‘Kome ćete se, poslije mene, klanjati?’ – ‘Klanjat ćemo se’ – odgovorili su – ‘Bogu tvojem, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednom! I mi se Njemu pokoravamo!’”57 Također, i u mnogim predajama naglašava se pitanje poštivanja starijih i njihove prakse. Tako, recimo, i Imam Ali u svojoj oporuci potiče sina Imama Hasana na slijeđenje mišljenja i postupaka njegovih dobrih predaka. Dakle, slijeđenje predaka, pa i onih koji nisu u porodičnom stablu, samo po sebi nije pokuđeno i odbačeno. Zapravo, ono što islam osuđuje i odbacuje jeste slijeđenje bez logički opravdanog i razumnog dokaza. S tim u vezi, Kur’an odgovara na riječi onih koji za ispravnost svoje vjere i prakse navode vjeru svojih očeva i predaka kao argument.

َ ََْ َ َ‫َ َ َ ا‬ َّ َ ْ ْ ُ َ ّ‫َ َ َ ُ ُ َّ ُ َ َ َ َ ُه‬ ‫نزل الل قالوا بَل نتب ِ ُع َما ألفيْ َنا َعليْهِ آبَاءنا أ َول ْو كن‬ ‫ِإَوذا قِيل لهم اتبِعوا ما أ‬ َ ََُْ َ َ ً ْ َ َ ُ ْ َ َ ْ ُُ َ ‫آباؤهم ال يعقِلون شيئا وال يهتدون‬

”A kad im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju: ‘Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.’ – Zar i onda kad im preci nisu ništa shvatali i kad nisu na pravom putu bili?!”58

َ‫َ َ َ ُ ْ َ َ َ ْ ْ ىَ َ َ َ َ ُهّ ى‬ ْ ُ َ ََ َْ َّ ‫ِإَول‬ ‫ِإَوذا قِيل لهم تعالوا إِل ما أنزل الل‬ ِ‫الر ُسو ِل قالوا َح ْسبُ َنا َما َو َجدنا عليْه‬ َ ُ َ ْ َ َ َ ً ْ َ َ ُ َ ْ َ َ ْ ُ ُ َ َ َ‫َ َ َ َ َ ْ ا‬ ‫آباءنا أولو كن آباؤهم ال يعلمون شيئا وال يهتدون‬ ”A kad im se kaže: ‘Pristupite onom što Allah objavljuje, i Poslaniku!’ – oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.’ – Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali, i ako nisu na pravom putu bili?!”59

El-Bekare, 133. El-Bekare, 170. 59 El-Ma’ide, 104. 57 58

109

Ovu temu na kraju ćemo upotpuniti riječima mislioca Murteze Mutaharija, a s ciljem njezinog boljeg razumijevanja. Murteza Mutehari u svojoj knjizi Poduka i odgoj otvara jedno poglavlje pod nazivom Znanstveni duh u kojem se bavi pitanjem koje je u tijesnoj vezi s našom temom. Naravno, njegov govor svoje korijene nalazi u Kur’anu, predajama i riječima velikana islama, i to u različitim oblicima i izrazima, ali na način da svi oni upućuju na jednu zbilju, a to je posjedovanje znanstvenog duha. Ovu istinu Imam Ali izrekao je na najljepši način kad je rekao: ”Dvije su vrste znanja: ono utkano u dušu i ono preneseno. Znanje preneseno ne koristi ako nema onog utkanog u dušu.”60 Ili, kako na jednom drugom mjestu kaže: ”Koliko je samo učenjaka koje je uništilo njihovo neznanje.” Ove riječi na prvi pogled izgledaju kontradiktorne. Međutim, ako pažljivije pogledamo, uvidjet ćemo da se njihova poruka u pogledu razotkrivanja Istine približava riječima mudžize. Velika razlika postoji između spoznaje umnih pojmova i percepcije samih zbilja. Svjedoci smo da u nekim slučajevima u razgovoru s čovjekom koji je prihvaćen kao znalac uvidimo da on više liči na snimljen govor pušten sa uređaja za reprodukciju glasa. On je veliki niz pojmova pohranio u svojoj memoriji te pojmovi tamo postoje samo kao sirovi, neprerađeni materijal. To su nagomilani pojmovi koji nikad nisu podvrgnuti dubljoj analizi. Upravo zato Murteza Mutehari tvrdi da treba napraviti razliku između znalca i onog koji posjeduje znanje. Postoje oni koji nisu učenjaci, ali posjeduju znanstveni duh i obratno, dok je istinski znalac onaj koji raspolaže s obje dimenzije. Pod sintagmom ”posjedovanje znanstvenog duha” misli se na ono znanje koje je rezultat unutrašnjeg nagona za traganjem Istine. Gospodar je čovjeka stvorio s prirodom koja Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., izrek 348., str. 264.

110

žudi za Istinom i zbiljom. To znači da čovjek želi upoznati zbilje onakve kakve one jesu. Naravno, ova postavka potpada pod jednu drugu temeljnu postavku, a to je da čovjek treba imati neutralan stav kod pristupa zbiljama i da ih u njihovom razotkrivanju želi spoznati onakvim kakve one zaista jesu, a ne onakvim kakvim sam čovjek želi da one budu te da, na taj način, nametne svoje viđenje. Čovjek koji je istinoljubiv, odnosno koji žudi za Istinom, zasigurno posjeduje znanstveni duh. U nekim slučajevima, čovjek iznosi veliku tvrdnju i potpuno joj je predan. On ulaže sav napor da osigura dokaze u ispravnost svoje tvrdnje. Po Kur’anu, ovakav čovjek nije tragalac za Istinom. Kretanje cjelokupne Kreacije njemu kao takvom nikad neće razotkriti svoje zbilje.

ْ َ ْ َ َ ْ‫َ ح‬ َّ َّ َّ َّ َ َّ ‫َو َما ل ُهم بِهِ م ِْن عِل ٍم إِن يَتب ِ ُعون إِال الظ َّن ِإَون الظ َّن ال ُيغ ىِن مِن‬ ‫ال ّ ِق شيْ ًئا‬

”A oni o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke, a pretpostavka Istini baš nimalo ne koristi.”61

Zato, jedan od faktora zastranjenja jeste uplitanje ljudskih želja i strasti u naučne rasprave, dok, istovremeno, Kur’an drži da je uvjet stjecanja upute žudnja za Istinom.

َ ْ ْ َ َ َّ‫ِينا لنَ َ ْ َ َّ ُ ْ ُ ُ َ َ َّ ه‬ َ ‫سن‬ َ ‫َو ذَّال‬ ‫ني‬ ‫ِين َجاه ُدوا ف َ هدِينهم سبلنا ِإَون‬ ِ ِ ‫الل ل َم َع ال ُمح‬ ”One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!”62 Posjedovanje znanstvenog duha podrazumijeva želju za spoznajom zbilje zbog zbilje, Istine zbog Istine. Nužnost ovakvog duha u čovjeku podrazumijeva i to da on izbjegava En-Nedžm, 28. El-’Ankabût, 69.

61 62

111

fanatizam, slijepo slijeđenje i tendencioznost, i to tamo gdje takvo što nije prikladno. Kad znalac iščitava predaje o znanju i njegovim osobinama, on uviđa očito naglašavanje činjenice da učenjak ne treba biti fanatičan, kao ni smatrati Istinom samo ono što je sam shvatio, dok se sve drugo odbacuje kao neistinito. Učenjak ne treba biti zatvorenog uma. U njemu ne treba biti oholosti i uznositosti, kao ni umišljanja da je ono znanje s kojim on raspolaže ujedno i sve znanje. Uvijek treba imati na umu kur’anski ajet: ”Vama je dato samo malo od znanja.”63 Mi se trebamo potčiniti argumentu, a ne da argument po sebi osmišljavamo. Veliki učenjaci, koliko god da bi uznapredovali u znanju, u istoj su mjeri razvijali osjećaje skromnosti i poniznosti. U istom svjetlu zabilježena je i sljedeća predaja: ”Znanje ima tri razine. Kad čovjek na putu ka stjecanju znanja stigne do prve razine, takvo što u njemu proizvodi osjećaj oholosti i veličine. Kad zakorači na drugu razinu, u njemu se rađa osjećaj poniznosti spram zbilje i istine. Na trećoj razini, čovjek shvata da ništa ne zna.” Temeljna stvar na koju upućuje ova predaje jeste činjenica da je spoznaja zbilje stvari iznad ljudske moći. Mi smo o ovom opširno govorili u knjizi Imamet u Kur’anu, a koja je sadržajno preuzeta iz tefsira El-Mizân. U nastavku, prenijet ćemo samo sažetak izlaganja Allame Tabatabaija, r.a., o ovoj temi. Znanje otkriva zbilju onom ko ga posjeduje samo u veličini moći kojom on raspolaže u pogledu uzroka i onog što stoji u vezi s uzrokom, i ne više od toga. Jasno je to da ono što se odslikava u oku od posmatrane stvari jeste samo njezin oblik, a ne njezina zbilja, jer ona ovisi o svim segmentima i dijelovima tog bića kako u njezinom vanjskom očitovanju, tako i u svim pojavama koje su postojale prije njezinog dolaska u El-Isrâ, 85.

112

postojanje, a, usto, i o svim bićima koja istovremeno egzistiraju. Samo jedna osoba može imati znanje o zbilji stvari, i to ona koja ima uvide o svim bićima prije njezina postojanja i bićima koja postoje usporedo s njezinim postojanjem. S druge strane, znamo to da jedno od bića koje ima centralno mjesto među svim ostalim bićima jeste Stvoritelj, a On je viši od toga da bi bio obuhvaćen mišlju Svojeg stvorenja, jer je takvo što izvan ljudske moći. Ako samo pogledamo ovaj svijet koji se proteže u bezgraničnost, u čijem se okrilju kreću ogromna nebeska tijela ostavljajući čovjeka bez daha, a s druge strane pogledamo atom, koji u sebi skriva takve tajne i preciznosti, čiji se samo jedan dio otkriva pod moćnim mikroskopima i ostavlja razum zbunjenim, ukoliko bi se čovjekova misao htjela kretati samo između ovih dviju krajnosti materijalnoga svijeta, ne bi stekla ništa osim zapanjenosti. Kako je uopće moguće s ovakvom mišlju i slabom svjetlošću razuma spoznati egzistenciju i zbilju njezinih stvorenja?! Da, čovjek je obdaren mišlju i svjetlošću razuma, ali u veoma maloj mjeri, i on je kao takav u okrilju ove egzistencije poput noćnog putnika zarobljenog tamom noći protiv koje se bori slabom svjetlošću svijeće, uklanjajući tmine na putu karavana čovječanstva. On svijećom može osvijetliti put samo u jačini svijeće, i ne više od toga. Također, ne treba zaboraviti ni jednu drugu istinu – sva su bića međusobno povezana na način da je zbilja svake stvari koja se treba spoznati u tijesnoj vezi s bićima prije nje, kao i s bićima iz njezinog okruženja. Naravno, time se sve ne završava, već se taj niz povezanosti nastavlja i s drugim bićima. Dakle, bića imaju zbilje koje su u potpunosti skrivene našem znanju i percepciji, jer spoznaja svake stvari ovisi o spoznaji cjelokupne egzistencije. Mi koji smo samo dio te egzistencije kao takvi ne možemo spoznati zbilju koja nema početka ni kraja, niti je možemo obuhvatiti znanjem, a kamoli dokučiti njezinu bît. Ustvari, znanje o zbilji jednog bića jednako je znanju cijele Kreacije i njezinim tajnama i zakonima. Za čovjeka 113

koji je i sam dio cjelokupne Kreacije, takvo što nemoguće je, odnosno nijednom od bića to nije ostvarljivo. Uzvišeni Gospodar, u čijim rukama su ključevi vidljivog i nevidljivog svijeta, ima tu moć da podari znanje svakom od bića u veličini za koju On smatra da mu je dostojna.64 S obzirom na to da je ljudska zbilja ograničena, a zbilja egzistencije neograničena, kako razuman i učen čovjek može tvrditi da je Istina jedino ono što je on shvatio?! Istinski učenjak ona je osoba koja je stalno u potrazi za znanjem, koja se pokorava jedino argumentu, ne povodi se slijepo za ovim ili za onim, niti se zaustavlja samo na riječima i pojmovima koji su skovani zbog ljudskih potreba i u ljudskoj radionici. Upravo zbog ovog kaže se u predaji i to da kad čovjek stigne do treće razine znanja, on shvata da je neznalica. Imam Husejn u dovi poznatoj kao Dova arafat kaže: ”Bože moj, ja koji sam neznalica i pored svojeg znanja, kako tek da ne budem neznalica pored svojeg neznanja!” Ovo je upravo ona zbilja na koju Kur’an ukazuje prenoseći riječi poslanika na Sudnjem danu: ”Mi ne znamo, jer samo Ti znaš sve tajne.”65 U skladu s vjerskom podukom, učenika ne treba podučiti samo jednom nizu umnih pojmova, već obavezno u njega treba usaditi i znanstveni duh. U učeniku treba proizvesti želju za traganjem Istine te ga valja izliječiti od svih onih bolesti koje ga odvraćaju s te staze. U učeniku treba razviti osobinu poniznosti spram znanja te ga izbaviti od uznositosti u pogledu znanja, a kako bi time bio pripravan svoju dušu ukrasiti znanstvenim duhom.

3. Pridržavanje zahtjeva svjesnosti Boga Jedan od zakona Kreacije jeste i zakon bogobojaznosti, odnosno svjesnosti Boga, a što sa sobom donosi blagostanje, Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 6., u komentaru 109. ajeta sure El-Ma’ide. El-Ma’ide, 109.

64 65

114

dok nepridržavanje ovog zakona donosi nesreću. Ovu istinu potvrđuje Kur’an, predaje i irfan, kao i mnoštvo primjera kroz historiju te lična životna iskustva. Nemali broj kur’anskih ajeta bavi se ovom problematikom upućujući na tijesnu vezu između ljudskih djela i Kreacije. Kao potvrdu, navest ćemo samo jedan primjer:

ُ ْ َ ْ ُ ْ ُ ْ َ َ ً َ َْ‫َ َ َ َّ هَّ َ جَْ َ هَّ ُ خ‬ ُ ‫ث ال يحَْتَس‬ ‫ِب‬ ‫ومن يت ِق الل يعل ل مرجا ويرزقه مِن حي‬

”A onom ko je svjestan Allaha, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.”66 Svakom onom koji je zbog Uzvišenog Gospodara izbjegavao Njegove zabrane i nije prekoračivao dozvoljene granice, Allah, dž.š., osigurat će opskrbu odakle ju uopće ne očekuje. Zato vjernik nikad i ne pada u očaj. Vjernik misli da će mu, ukoliko se ustegne od nekih stvari na Ovom svijetu zbog Boga, biti uskraćeno uživanje u životu i da će zapasti u neimaštinu. Opskrba, u što se ubraja i užitak i blagostanje, zajamčena je od strane Gospodara i On je moćan da ispuni Svoje obećanje. Zato se u Kur’anu kaže:

َ َّ‫لَّْ لَىَ ه‬ ‫َو َمن َي َت َوك ع اللِ ف ُه َو َح ْس ُب ُه‬

”Onome ko se u Allaha uzda, On mu je dovoljan.”67

Razmišljanje, odnosno prilika i vrijeme da se čovjek posveti razmišljanju te da, na taj način, pronađe ispravan put, a izbjegne neispravan, također predstavlja jedan od vrijednih oblika opskrbe, a kojom raspolažu oni koji se pouzdavaju u Boga. Međutim, svakako treba promijeniti pogrešno razumijevanje načela pouzdavanja u Boga, a po kojem takav čovjek ne ulaže lični trud u ostvarenje Et-Talâk, 2-3. Et-Talâk, 3.

66 67

115

opskrbe, već se predaje jedino njezinom iščekivanju od Boga. Takvo što nije ispravno. Nije ispravno ni pretjerivanje u drugom smjeru, a pri čemu se čovjek jedino pouzdaje u lični trud i u planiranje. Zapravo, treba slijediti srednji put. Čovjek u životu treba, s jedne strane, uložiti sav trud, a, s druge strane, oslanjati se i pouzdavati se u svojeg Gospodara. Nijedan od ova dva faktora sam po sebi nije potpuni uzrok spuštanja opskrbe. Dželaludin Rumi Mevlana govori o istom u svojim stihovima kroz lijep primjer. Zapravo, on navodi slučaj faraona koji je pobio hiljade djece povodeći se za najavom rođenja djeteta koje će ga, kad uzraste, svrgnuti s vlasti. I pored sveg truda kojeg je uložio, Uzvišeni Bog njegovog je neprijatelja odgojio i sačuvao u njegovom krilu. Na jednom mjestu Dželaludin Rumi Mevlana o tavakulu kaže: Lav reče: Međutim, pogledaj trud i rad poslanika. Reče: Ako je tavakul vodič, zato što je i Poslanikov sunnet to. Poslanik je rekao povišeni glasom: ”Sveži koljena deve tavakulom!” Poslušaj tajnu hadisa: ”Trgovac je miljenik Božiji.” Nemoj radi tavakula da ljenčariš.68

4. Uspostavljanje sklada unutrašnjih moći Ravnoteža i sklad unutrašnjih moći umnogome mogu pomoći čovjeku u tome da se što više i bolje okoristi razumom, kao što pomažu i pri njegovom razvoju i usavršavanju. Održavanje sklada i ravnoteže u mislima i u promišljanju, kao i u djelima i moralnim svojstvima, predstavlja jedno Dželaludin Rumi: Mesnevija, Knjiga 1., dvostih 912-914.

116

od temeljnih načela u ljudskom životu. Islam ovom pitanju posvećuje posebnu pažnju, pa tako svako djelo, koliko god ono bilo dobro i lijepo, ukoliko prijeđe granice umjerenosti, smatra se pokuđenim i štetnim. Drugim riječima, korisnost i ljepota svake stvari ovisi o tome koliko je ta stvar u blizini umjerenosti. Zapravo, što je stvar bliža središnjoj tački umjerenosti, u istoj mjeri njezina vrijednost raste. U cilju boljeg pojašnjenja pitanja umjerenosti i sklada, navest ćemo nekoliko primjera.

a. Mjerilo Božije ljubavi i srdžbe Imam Ali rekao je: ”Zaista je najmrži čovjek Uzvišenom Allahu rob kojeg je prepustio samom sebi i kao rezultat toga on skrene s puta i kreće se bez dokaza.”

b. Neumjerenost odvodi u propast O nužnosti očuvanja umjerenosti i sklada u moralu, Imam Ali rekao je: ”U vezi sa mnom, propast će dvije skupine ljudi. Prijatelji koji pretjeruju u ljubavi, te ih ta ljubav odvodi u neistinu, kao i mrzitelji čija mržnja također odvodi u neistinu. Između ova dva stanja, najbolji ljudi jesu oni koji ne izlaze izvan okvira umjerenosti.” Također, na drugom mjestu, Imam Ali u vezi s odnosom prema drugim ljudima preporučuje umjerenost ističući to da ne treba pretjerivati u prijateljstvu, jer, možda, ta ista osoba sutra postane neprijatelj, dok, istovremeno, uvijek valja ostaviti prostor za prijateljstvo, čak i ukoliko je se s nekim u neprijateljstvu, jer se ono možda može ponovno uspostaviti. Ovakvo što značilo bi i to da čovjek ne treba sve svoje lične tajne otkrivati prijatelju, jer, možda, ukoliko on sutra postane neprijatelj, neće se ustezati od njihovog objelodanjivanja. Također, nikad ne treba zatvarati sva vrata neprijatelju, jer uvijek postoji mogućnost zbližavanja. 117

Neobičnosti duše Prenosi se govor od Imama Alija ushićujućeg sadržaja kad je riječ o umjerenosti. ”U čovjeku ima komad mesa koji je prionuo uz njega sa žilom i najzačudniji je dio u njemu. To je srce. Ono ima spremnicu mudrosti i ono što je tome oprečno. Tako, ako ono vidi zraku nade – žudnja ga ponižava. A kad žudnja uzavrije – pohlepa ga razara. Ako ga razočaranje nadvlada – tuga golema ga ubija. Ako se srdžba u njemu diže – ljutnja silna se razvije. Ako je ushićeno zadovoljstvom – zaboravlja biti oprezno. Ako ga strah obuzme – strepnja ga potpuno zaokupi. Ako se posvuda mir rasprostre – nemarno postaje. Ako zadobije obilje imetka – imućnost ga tlačiteljem učini. Ako ga nevolja zadesi – nestrpljenje ga otkrije. Ako ga nagrize oskudica – klonulost ga obuzme. Ako ga glad napada – slabost čini da malaksa. Ako pretjera u sitosti – težina trbuha ga muči. Tako, pomanjkanje svako mu je štetno i pretjerivanje ga svako razara.”69 Uglavnom, Imam Ali ovim želi reći to da je svaki oblik izlaska iz okvira umjerenosti bilo kojeg aspekta čovjekova života opasan i da ostavlja negativne posljedice, bilo da se radi o njegovom promišljanju, ibadetu, moralu, ponašanju, duhovnim pitanjima, bilo o pitanjima koja su u vezi s tjelesnim aspektom čovjeka. Ono što čovjeka čuva u njegovoj ljudskosti jeste kretanje u okvirima umjerenosti. Svjesnost Boga Uzvišenog nije ništa drugo doli očuvanje unutrašnjih moći unutar okvira Istine i umjerenosti. Svakoj od moći treba pristupati u onoj mjeri u kojoj joj takvo što pripada s obzirom na njezino prirodno određenje. Ukoliko joj se oduzme važnost, moć ostaje uskraćena za svoju realizaciju. Isto tako, ukoliko joj se pridoda više važnosti, ona odlazi u zastranjenje i nepokornost. Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., izreka 108., str. 239.

118

Ovo pitanje pojašnjeno je veoma precizno, pa tako Imam Ali kaže i to da ako se u uzdizanju i hvaljenju ličnosti prijeđe granica, takvo što jedan je oblik ulagivanja. Ako se poštovanje i pohvala ispolje u manjoj mjeri nego što je to dostojno, u tom se krije oblik zavisti. ”Ulagivanje je hvaliti više nego što priliči, dok je nesposobnost ili zavist činiti to manje.”70

5. Pouzdavanje u dokaz i u argumentaciju, a ne u stavove javnog mnijenja Jedan od faktora razvoja razuma jeste i oslanjanje u dokaz te pouzdavanje u njega. To znači da se čovjek kroz konstantno primjenjivanje i vježbu navikne da prihvata samo ono za što postoji dokaz. Ovakav pristup i navika imaju najvažniju ulogu u vezi s odgojem razuma. Čovjek pod svjetlošću ovako upaljene buktinje nalazi ispravan put i doseže do istinskog savršenstva. Kako samo lijepo Imam Ali ovu Istinu pretoči u riječi: ”On oživljava um svoj, a umrtvljuje strasti svoje, sve dok mu tijelo ne postane tanahno, dok oprost njegova ne postane blaga i dok mu se ne pojavi svjetlost sjaja izuzetnog, pa mu osvijetli stazu i povede ga Putem pravim. Razne ga kapije provode prema kapiji sigurnosti i mjestu boravka vječnog. Njegove noge sa smirenošću tijela njegova postaju učvršćene u položaju sigurnosti i ugodnosti zato što on srce svoje koristi i Gospodara svog zadovoljava.”71 Korištenjem razuma i odgojenog uma čovjek u okrilju asketizma i robovanja Gospodaru svih svjetova prolazi jedan za drugim puteve, na svakom od njih upoznajući nove znakove. Čovjek se kreće ovim putem sve dok ne stigne do položaja bliskosti kod Uzvišenog Allaha. Kur’an o tome kaže: Ibid., izreka 357., str. 265. Ibid., govor 218., str. 174.

70 71

119

َ ُ ْ ْ ْ َْ َ َ ْ ُ ‫إ َّن َه َذا ل َ ُه َو الْ َف ْو ُز الْ َع ِظ‬ ‫يم ۝ ل ِ ِمث ِل هذا فل َيع َمل ال َعامِلون‬ ِ

”To će, zaista, uspjeh veliki biti! Za ovako nešto neka se trude trudbenici!”72 Oslanjanje na dokaz čovjeka vodi ka najvišim razinama savršenstva i blagostanja. Čovjek dolazi u položaj posmatranja melekutske svjetlosti.

Obilježja odgojenog uma Jedna od osobenosti ovakvog uma jeste i to da ne potpada pod utjecaj sudova i mišljenja drugih, a koji su oprečni dokazu. Dželaludin Rumi Mevlana, u svojoj Mesneviji, navodi kazivanje o neodgojenom umu koji potpada pod utjecaj tuđih mišljenja i, kao rezultat toga, prihvata ono što ne postoji u zbilji. Bio jedan učitelj koji je svoje đake stavljao na muke kad je nastava bila u pitanju. Vršio je veliki pritisak na djecu. Upravo zato djeca su imala jedinu želju da se bilo kako oslobode škole i učitelja. Jednog dana djeca naprave plan te dođu ranije u školu. Kako dođe učitelj u učionicu i ljutito sjede, pred njega izađe učenik, pozdravi ga i upita: ”Zašto vam je danas boja lica drugačija? Mora da ste bolesni?” Učitelj odgovori osorno: ”Idi, sjedi na svoje mjesto! Ja sam dobro.” Izađe drugi učenik te ga isto upita. Izađe treći učenik i on ga isto upita. Učitelj je nakon svakog puta bio smireniji u svojem govoru. Nakon petog učenika zamisli se učitelj da zaista nije bolestan kako djeca govore. Nakon još nekoliko učenika, učitelj se diže i obrati se učenicima riječima: ”Djeco, ja se danas ne osjećam dobro i zato neće biti nastave. Idite kući dok se ja malo ne odmorim i oporavim.” Djeca, sva radosna, napustiše školu, a učitelj, misleći da je bolestan, zaleže Es-Sâffât, 60-61.

120

u postelju. U svakom slučaju, čovjek treba odgojiti svoj um te ne prihvatati sudove koji se protive dokazu. Čovjek uvijek za mjerilo treba imati znanje. Zato Kur’an kaže:

”Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahovog puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.”73

Većina ljudi ne slijedi jasan dokaz, već se povodi za zadovoljenjem svojih niskih strasti te prolaznih zadovoljstava.

6. Upućenost u naučne činjenice Faktor razvoja uma jeste poznavanje naučnih činjenica, jer moć uma obrađuje i analizira stečena saznanja posredstvom osjetila, na način kako je ranije pojašnjeno. U osnovi, čovjek raspolaže s dvije vrste znanja. Jedan oblik znanja su naučne činjenice koje čovjek stječe čitanjem, izučavanjem, slušanjem, te sve to pohranjuje u svoju memoriju. Drugi oblik znanja jeste ono znanje koje se stječe kroz promišljanje i analiziranje memoriranog naučnog materijala. Analizirajući stečenu naučnu građu, um klasificira znanja i izvodi opća znanstvena pravila i načela, odvajajući ispravno od neispravnog. Upravo zbog ovog, ukoliko ljudski um ne posjeduje opsežnu memoriranu naučnu građu koju podvrgava analizi, on biva poput fabrike koja nema ulaznog materijala za preradu, pa, samim tim, ne daje ni proizvode. U osnovi, promišljanje ne može riješiti probleme čovječanstva, ukoliko ljudski um ne posjeduje obilan naučni materijal za analizu. El-En’âm, 116.

121

Zato i Kur’an posmatranje nebesa i Zemlje, kao i promišljanje o njima te o izmjeni noći i dana, smatra zikrom koji rađa sjećanje na Boga u srcu. Ako nema posmatranja i promišljanja koje ga prati, nema ni mjesta za rađanje misli o Bogu. Kad Kur’an spominje posjednike razuma, on ih opisuje s dvije osobine: sjećanje na Boga i razmišljanje.

ُّ َ ْ َ َ ْ َ َ ِ ‫او‬ َّ ‫إ َّن ف َخلْق‬ َ َّ َ ْ َّ َ ‫الس َم‬ ‫ات أِل ْو ىِل‬ ٍ ‫ات واألر ِض واختِال ِف اللي ِل وانلهارِ آلي‬ ِ‫ِ ى‬ ِ ْ‫ب‬ َ ُ َّ َ َ َ َ ْ ُ ُ َ َ‫ذَّ َ َ ْ ُ ُ َ َهّ َ ً َ ُ ُ ً َ لَى‬ َ‫األل‬ ‫اب ۝ الِين يذكرون الل قِياما وقعودا وع جنوب ِ ِهم ويتفكرون‬ ِ َ َ َ َ َ ْ ُ ً َ َ َ ْ َ َ َ َ َّ َ َّ ‫ف َخلْق‬ َ ‫الس َم‬ ‫حانك فقِ َنا‬ ‫ات َواأل ْر ِض ربنا ما خلقت هذا باطِال سب‬ ِ ‫او‬ ِ‫ى‬ ِ َ َ َ َّ ِ‫عذاب انلار‬ ”U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana, zaista su znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju, i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’”74

U ovom ajetu vidimo da sjećanju na Boga prethodi promišljanje. U gornjem kontekstu možemo shvatiti kritiku Ibn Halduna upućenu historičarima koji pri bilježenju historije svu svoju pažnju posvećuju ispravnosti lanca prenosilaca, a zanemaruju, pritom, sadržaj koji je u nekim slučajevima toliko nelogičan i oprečan zdravom razumu da sam sobom potvrđuje neispravnost lanca prenosilaca, koliko god on bio ispravan po nekim pravilima. Zato Ibn Haldun savjetuje i to da se prvo sagleda sadržaj, a tek da se potom priđe analizi lanca prenosilaca. Sada, nakon što je postalo jasno to da odgojem razuma, njegovom ispravnom usmjerenošću, kao i posjedovanjem znanstvene građe, čovjek može osigurati blaženstvo i sreću Ali ‘Imrân, 190-191.

122

te se upoznati s ispravnim i neispravnim putem, ovoj temi vratit ćemo se otvarajući dva pitanja. Zašto treba okončati objavu vjerozakona, odnosno Šerijata? Ovo pitanje tematizira problem uzastopnog objavljivanja vjerozakona, odnosno, drugim riječima, otvara dilemu zašto Uzvišeni Bog, a kod Kojeg je jedna vjera prihvaćena od prvog dana čovječanstva, nije uspostavio jedan vjerozakon koji će odrediti obaveze ljudi? Budući da su vjerozakoni Božijih poslanika Nuha, Musaa, Ibrahima, Isaa i, na kraju, Muhammeda, mir s njima, različiti te da svaki od njih dokida prijašnji, mora da postoji razlog takvom čemu? Jasno je da razlog za ovakvo što leži u zahtjevima vremena njihovog objavljivanja, kao i u razvoju ljudskog uma. Promjenom političkih, ekonomskih i kulturnih okolnosti, mijenja se i oblik društvenog života. Na istoj osnovi, Gospodar mijenja vjerozakon za ljude, a kako bi bio u suglasju s novonastalim okolnostima. Ovakav oblik promjene potpuno je razumno opravdan. Vrijeme teče svojim tokom i nikad se neće zaustaviti. Ono sa sobom uvijek nosi promjene. Zaključak koji se izvodi iz ovog jeste taj da niti jedan vjerozakon ne može biti posljednji i pečat svim prijašnjim. Prema tome, postojanje posljednjeg vjerozakona u opreci je sa svim prijašnjim vjerozakonima, odnosno, u suprotnosti je s napretkom koji se javlja s protokom vremena. Ovdje se nameće još jedno pitanje. Pretpostavimo da se objavljivanje vjerozakona trebalo završiti, ali zašto treba biti prekinuto slanje vjerovjesnika, a čovječanstvo, na taj način, uskraćeno kontakta s onostranim svijetom? Ovakvo što posebno je zanimljivo ako se uzme u obzir činjenica da objava vjerozakona ne stoji u nužnoj vezi s dolaskom vjerovjesnika. Kroz historiju čovječanstva, bio je velik broj vjerovjesnika koji sa sobom nisu donosili vjerozakon, a jedina zadaća bila im je ta da promiču postojeći vjerozakon. Samo njih petero poznato je kao Ulul-azm – poslanici koji su sa sobom donijeli 123

novi vjerozakon. Ostaje pitanje, zašto vjerovjesnici ne bi trebali dolaziti? Zašto je hazreti Muhamed, s.a.v.a., posljednji poslanik i Pečat vjerovjesništva? Zašto Uzvišeni Bog ne bi i dalje slao vjerovjesnike koji će promicati i tumačiti postojeći vjerozakon? Šta je filozofija u tome da Muhamed, s.a.v.a., treba biti posljednji poslanik? Pri odgovoru na ova pitanja, najprije treba pojasniti šta je to uopće vjerovjesnik. Vjerovjesnik je osoba koja od Uzvišenog Boga prima vijesti i prenosi ih ljudima. Primanje vijesti i Objave iz onostranog svijeta dešava se na tri načina. Nekad je to posredstvom meleka, drugi put snom, kao što je putem sna Ibrahimu, a.s., naređeno prinošenje Ismaila kao kurbana, a treći oblik jeste srčano unutrašnje primanje znanja, kao što je to bilo u slučaju hazreti Hidra.

ْ َّ َّ‫د‬ َّ ً َ ْ‫َ َ َ َ َ ْ ً ّ ْ َ َ َ ْ َ ُ َ م‬ َ ‫حة م ِْن عِندِنا َو َعل ْم َناهُ مِن ُلنا عِل ًما‬ ‫فوجدا عبدا مِن عِبادِنا آتيناه ر‬ ”Nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i poučili ga znanjem od Nas.”75 Kakva je to potreba za prisustvom ovakvih ljudi? Pojašnjenje i promicanje vjerozakona u društvu jedna je od temeljenih stvari u uspostavi vjere, a što i jeste Gospodareva volja. S druge strane, ostvarenje ovog cilja nije moguće osim posredstvom ljudi koji su, prije svega, dostojni primanja te prenošenja ljudima vijesti od Uzvišenog Boga. Ustvari, vjerovjesnici koji nisu donosili vjerozakon u položaju su uma koji zastupa sve ljude pri razumijevanju vjerozakona te koji, potom, svoje razumijevanje pretače u riječi, čineći na taj način drugima dostupnim razumijevanje vjere. Prema tome, razlog prisustva ovakvih ljudi jeste i nerazvijenost čovječanstva. Da je postojalo znanje i civilizacija te da je ono moglo biti zabilježeno sredstvima umnožavanja, da je među ljudi El-Kehf, 65.

124

ma bilo onih koji su ovim putem mogli dosegnuti razumijevanje vjere i, potom, to svoje razumijevanje promicati u društvu, tad ne bi postojala potreba za slanjem vjerovjesnika. Iako su vjerovjesnici Božije vijesti primali na temelju svoje dostojnosti i zasluge, ipak, između takvog čega i prenošenja te obznanjivanja ovih spoznaja ljudima, ne postoji nužna veza. Koliko je samo bilo arifa i dobrih ljudi, kao što ih ima i danas, koji su bili upoznati sa skrivenim zbiljama upravo zbog svoje dostojnosti, ali to nisu obznanjivali ljudima. Iz dosadašnjeg izlaganja postale su jasne dvije stvari: nužnost postojanja vjerovjesnika, na jednoj, kao i nepostojanje nužne veze između primanja znanja iz skrivenog svijeta i obaveze njegovog obznanjivanja ljudima, na drugoj strani. Nužnost primanja vijesti i njihovog obznanjivanja potvrđuje se najprije potrebom za uputom ljudi od strane Gospodara, potom, nemoći ljudske zajednice i njezinog neposjedovanja znanja i civilizacije, a, svakako, i postojanjem ljudi koji su dostojni primanja znanja iz skrivenog svijeta te povezanosti s njim. Da nije bilo ljudi dostojnih ovom poslu, nestali bi vjerozakoni poslanika Ulul-azma, a, samim time, i put robovanja i jednoboštvo. Takvo što kao svoju posljedicu imalo bi i to da stvaranje postaje besmisleno te da ne postoji razlog za produljenje ljudske vrste, kao ni za izlijevanje Božije milosti. Ovakvi ljudi, ustvari, vezujuća su karika između Gospodara i stvorenja, kao i jamac produljenja stvorenog. Zbog ovog, oni polažu pravo na život čovječanstva. Ukoliko se danas govori o pravdi, ljudskosti, slobodi, pravu, moralu i sl., onda je to upravo blagoslovom vjerovjesnika, odnosno reformatora čovječanstva. Stoga je na nama da prema njima budemo ponizni te da im na taj način iskažemo našu zahvalnost, kao i da očuvamo vjerozakon za kojeg su oni žrtvovali cijelo svoje biće. Istovremeno, svako preuzimanje vijesti iz skrivenog svijeta nužno ne znači i objelodanjivanje tih vijesti ljudima. 125

Zapravo, nužnost objavljivanja skrivenih vijesti ovisi o uvjetima te o ljudima tog vremena. Također, ona ovisi i o svrsi postojanja onog što se preuzima. Ako je vijest preuzeta s ciljem prenošenja ljudima, takvo što treba i učiniti. Međutim, ukoliko je preuzeta vijest namijenjena jedino primaocu, tad je to zbog njegove dostojnosti u čijim plodovima on sam crpi zadovoljstvo. Uzvišeni je rekao: ”Allah neće umanjiti nagradu dobročinitelja.” Ne samo da čovječanstvo ima koristi od ovih ljudi, pa čak i kad je to samo posredno, već i sve stvoreno ima udjela u tome, a što potvrđuje Kur’an, kao i demonstrativni dokaz. Nekad svijet bude sačuvan nesreće koja mu se spuštala samo zbog jedne ispružene ruke u molitvi u tmini noći, imali mi uvida u ovo ili, pak, ne. Naše znanje i neznanje, vjerovanje ili nevjerovanje, prihvatanje ili odbijanje, nemaju nikakvog utjecaja na zbilju koja vlada Kreacijom niti dokidaju veze koje postoje između pojava. Zemlja neće izaći iz okvira onog što joj je određeno zbog naših uvjerenja, bila ona ispravna, bila neispravna. Jedno od jasnih kur’anskih načela, kao i načela demonstrativne logike jeste pitanje odnosa obrnute proporcionalnosti između obdarenosti prirodnim nagonima, na jednoj, kao i umnog racionalnog vodstva, na drugoj strani. Zapravo, svako živo biće uskraćeno je razumom i znanjem u onoj mjeri u kojoj je obdareno prirodnim nagonima. Vrijedi i obrnuto, u onoj mjeri u kojoj biće raspolaže znanjem i razumom, u toj istoj mjeri lišeno je prirodnih nagona i poticaja, jer nema potrebu za njima pored znanja. Naučnici su utvrdili to da životinje posjeduju unutrašnje nagone u onoj mjeri u kojoj su uskraćene od osjećaja svijesti i imaginacije. Naprimjer, insekti poput mušice, komarca, mrava, pauka ili pčele svojom obdarenošću različitim tehnikama kroz date im nagone razlikuju se od većih životinja koje posjeduju osjetilne moći i imaginaciju. Posljedično 126

tome, ovi insekti precizniji su i jači prilikom svojih kretanja te ne skreću s puta, za razliku od životinja kao što su konj, slon ili majmun. Ove druge životinje, pak, s obzirom na to da raspolažu osjetilnim moćima, lišene su onih suptilnih nagonskih kretanja insekata, jer su na savršenijoj razini egzistencije, takvoj da čak percipiraju partikularne pojmove ljubavi i mržnje, prijateljstva i neprijateljstva. Upravo zato čovjek, budući da posjeduje um i razum, svoje životne potrebe u manjoj mjeri može osigurati nagonima. Da bi prešla preko rijeke, mala djeca trebaju se prvo poučiti plivanju, dok jedno pače uopće nema potrebu za poučavanjem. Ako podvrgnemo analizi historijske periode u kojima su živjeli prijašnji poslanici, uvidjet ćemo da ljudi u tim vremenima nisu imali razvijenu znanost i um te snagu promicanja vjere. Drugim riječima, ljudi nisu bili dostigli razinu na kojoj mogu organizirati naučne skupove na kojima bi analizirali razne misli te kroz koje bi nastojali razlučiti istinu od neistine, ispravno od neispravnog. Upravo stoga, očuvanje vjerozakona i vjere bilo je u nadležnosti Božijih ljudi koji su putem Objave ispunjavali svoju zadaću. Međutim, kad je karavana čovječanstva došla do tačke u kojoj ono samo može čuvati svoje vrijednosti, umno dokučiti duhovna pitanja te cijeniti moralne vrijednosti, jedna svjetlost zasjala je u pećini Hira, na zemlji ibrahimovskog tevhida, čiji sjaj doprije do najudaljenijih dubina Kreacije i osvijetli puteve nebeske i zemaljske.

ْ ْ َّ‫ْ َ ْ ْ َ ّ َ ذ‬ َ ْ َ َ َ َ ََ َ ََ َ ‫نسان م ِْن َعل ٍق ۝ اق َرأ َو َر ُّبك األك َر ُم‬ ‫اإل‬ ِ ‫اقرأ بِاس ِم ربِك الِى خلق ۝ خلق‬ َّ‫ذ‬ َ َ َ َ َ َ ْ َ َّ َ َ َّ َ ‫نسان َما ل ْم َي ْعل ْم‬ ‫اإل‬ ِ ‫۝ الِى علم بِالقل ِم ۝ علم‬

”Čitaj, u ime Gospodara tvojeg koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onom što ne zna.”1 El-’Alek, 1-5.

127

Čovječanstvo je stiglo do one tačke u kojoj može očuvati nebesku knjigu njima dostavljenu, kao i shvatiti njezinu poruku. Čovječanstvo sad može shvatiti cjelinu poslanikovih predaja te iz općih načela izvoditi pojedinačne propise. Na ovaj način, čovječanstvo je izašlo iz svoje nezrelosti i doživjelo je svoje punoljetstvo u pogledu misli i uma. Ako budemo pažljivo posmatrali, uvidjet ćemo da obznanjivanje okončanja vjerovjesništva od strane Uzvišenog Allaha, ustvari, predstavlja proglašenje zrelosti ljudskog roda. To je znak čovjekove veličine i početak njegovog umnog i intelektualnog procvata. Ovim je čovjek stekao dvije veoma vrijedne stvari: usavršenost čovječanstva, kao i zaposjedanje znanja i uma na mjesto vjerovjesništva i promicanja vjere. Poslanik islama donosilac je vijesti o usavršenosti čovječanstva. On je svojim dolaskom obznanio da je Božija mudžiza po njemu poslana razumijevanje, percepcija i znanje. On je donio Knjigu čijim iščitavanjem čovječanstvo razvija svoju misao, kulturu i civilizaciju. To je Knjiga koja daje svetost moralu i duhovnosti. Dolaskom Poslanika islama, mudžize prijašnjih poslanika koje su bile vezane za osjetilni svijet nadilaze taj okvir i izdižu se na razinu intelekta i promišljanja. Danas, pored razvijenog ljudskog uma, više ne postoji potreba za unutrašnjom fitretskom i ilhamskom uputom. Ljudski um danas iz nebeske Knjige izvodi sve potrebne mu zakone za uređenje života, bilo da se tiču morala, društvenog zakona, politike, ekonomije, bilo nečeg drugog. Danas, Knjiga koju je donio Poslanik islama neće nestati ili izmijeniti se u skladu s niskim željama pojedinaca. Allah, dž.š., rekao je: ”Doista Mi Kur’an objavljujemo, i doista, Mi ga čuvamo!”2 Čuvanje Knjige od strane Uzvišenog Allaha realizira se, kao i sve ostale pojave i zakonitosti, u stvorenom poretku preko prirodnih tokova. Upravo posredstvom usavršavanja čovječanstva, Uzvišeni je obznanio da će El-Hidžr, 9.

128

čuvati Knjigu. Čovječanstvo je tek u vremenu objavljivanja Kur’ana doseglo razinu razvoja na kojoj ponuđeni mu emanet može sačuvati za iduća pokoljenja. Današnji Kur’an isti je onaj od prije četrnaest stoljeća. U njemu nema ni najmanje izmjene. Kroz cijelo ovo vrijeme, napisani su brojni komentari o Kur’anu i o njegovom značenju. Uloženi su ogromni napori od strane učenjaka u očuvanje njegovog vanjskog i unutrašnjeg značenja. Nijednoj nebeskoj Knjizi nije posvećeno toliko pažnje kao što je to slučaj s Kur’anom. Sve ostale nebeske knjige izmijenjene su ili su, pak, u potpunosti nestale. Ovo samo po sebi predstavlja dovoljan dokaz i znak da je čovječanstvo doseglo razinu savršenstva i civilizacijskog napretka. Istina je to da, oprečno mišljenju kratkovidnih ljudi i zlonamjernika, okončanje vjerovjesništva, ustvari, predstavlja znak ljudskog razvoja i zrelosti. Ovo je jedna od stvari kojom se islam ponosi. Nažalost, ovo dovode u pitanje muslimanski mislioci koji su ostali prestrašeni prirodnim znanostima. Dokaz gornje tvrdnje da je okončanje vjerovjesništva znak zrelosti čovječanstva jesu i pregnuća koja su muslimanski učenjaci ostvarili nakon objave Kur’ana. a. Gramatika arapskog jezika. Muslimani su shvatili to da je bilo nužno sistematizirati gramatiku arapskog jezika, a kako bi Kur’an bio sačuvan i njegova poruka bila dostupna svima. b. Leksikografija. Na polju leksikografije napisana su toliko važna i vrijedna djela da bez njih uopće nije moguće razumjeti Časni Kur’an i predaje Poslanika. c. Semantika, retorika i stilistika tri su znanosti koje umnogome pomažu pri razumijevanju kur’anskih značenja i poruka, s obzirom na to da je Kur’an pun stilskih figura i izražaja, kao i riječi sličnih po strukturi itd. Razumijevanje Kur’ana kao mudžize nije moguće bez poznavanja ovih znanosti o jeziku. Ono što je 129

interesantno s ovim u vezi jeste to da je većina referentnih knjiga u ovom polju napisana od strane muslimana nearapa. Ovakva briga o jeziku nije zabilježena ni za jednu nebesku knjigu, a kad je u pitanju očuvanje njezinog jezika. d. Tumačenja Kur’ana ili tefsir. Tefsir predstavlja znanost koja se bavi proučavanjem ispravnog razumijevanja značenja Kur’ana kako na polju pojmovnog, tako i na polju skrivenih značenja riječi. Uspoređivanjem kur’anskih ajeta, tumač Kur’ana zaključuje opća načela vjere. e. Nauka hadisa. U prvom stoljeću po njegovoj smrti, na temelju Poslanikovih riječi, sakupljeni su i sistematizirani njegovi govori. Muhamed, s.a.v.a., rekao je: ”Allah se smilovao onom ko čuje moju riječ te je sačuva i prenese je onom ko je nije čuo!” Da bi u nastavku rekao: ”Bilježite moje riječi! Koliko li je samo onih koji nose fikh, a sami nisu fakihi, i koliko je samo onih koji prenose fikh drugome upućenijem od njega.”3 Allahov Poslanik, s.a.v.a., ovim riječima ukazao je na nekoliko veoma važnih načela, a koja se mogu sažeti u sljedeća tri: dubina riječi i zbilja, usavršavajuće kretanje čovječanstva i stalna potreba ljudi za Objavom. Iz same predaje lahko se može shvatiti to da izgovorene riječi i vjerske zbilje imaju vanjsko i unutrašnje značenje. Dakle, razumijevanje vjere ne završava se onim što su neki shvatili, jer, u suprotnom, gornji Poslanikov govor ne bi imao smisla u onom dijelu kad kaže da se njegove riječi prenose jer ima onih koji će ih bolje razumjeti. Sama ova činjenica mnoge je ljude nagnala na promišljanje o ajetima i predajama. Tako, svjedoci smo da je kroz historiju, pa i u vrijeme Poslanika, bilo ashaba koji su vjeru bolje razumijevali od drugih. Recimo, poznato je i to da su Imami Ehli-bejta neka vjer Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 1., str. 403.

130

ska učenja govorili samo odabranim ashabima. Drugo načelo odnosi se na usavršavajuće kretanje čovječanstva. Mnoga zabilježena vjerska učenja pohranjena su za buduća pokoljenja. Čovječanstvo je, istina, doseglo određenu razinu zrelosti, ali još uvijek na nedovoljnoj razini. Ono još uvijek ima potrebu za organiziranjem jednog univerziteta na kojem će se proučavati sve vjerske zbilje i učenja. Zato Allahov Poslanik, s.a.v.a., i kaže da se u njegovim riječima nalazi odgovor na njihova pitanja. f. Ukoliko sagledamo povijest znanosti i filozofije, uočit ćemo da se čovječanstvo u periodu nakon okončanja vjerovjesništva nije razvilo samo u pogledu morala i vjere, već je primjetno izvjesno sazrijevanje i na polju filozofije. Filozofija, koja u današnjem svijetu zauzima istaknuto mjesto, svoj razvoj počinje s velikim pokretom koji se odigravao usporedo s okončanjem vjerovjesništva. Moguće je to da neko, iz nepoznavanja svoje tradicije i civilizacije, poriče ovu zbilju, ali ovo je činjenica koju potvrđuju i nemuslimanski mislioci, koliko god neki od njih to htjeli sakriti. Međutim, ovakvo što otvoreno priznaje Wil Durant u svoj poznatoj knjizi Historija civilizacija. O ovome opširno je pisao i Francuz Gustav Le Bon u knjizi Historija islamske civilizacije i Arapa. Neki idu toliko daleko da otvoreno kažu to da je današnji razvoj čovječanstva dužnik islamske misli koja je u krstaškim ratovima pokradena iz njezinih biblioteka i prenesena u Evropu. Murteza Mutahari dio svijetle islamske misli i filozofskih pokreta bilježi u knjizi Uzajamni utjecaj islama i Irana. Danas postoji uvriježena podjela historije na prethistorijski i historijski period. Pod prethistorijskim periodom misli se na vrijeme u kojem čovječanstvo nema nikakvih zapisa o sebi. Vrijeme kad nije bilo pisma, pa čak niti nekog kamenog 131

zapisa. Pod zvaničnom historijom misli se na period u kojem čovječanstvo ostavlja pisani trag o događajima koji su ga pratili. Presudnu ulogu u očuvanju pisanih tekovina čovječanstva ima islam. Koliko god da su stari Grci i Hindusi zapisivali svoja znanja, takvo što ne bi bilo sačuvano za buduća pokoljenja da nije bilo muslimanskih mislilaca koji su ova znanja prenijeli i protumačili. Isto tako, i predislamska misao u Iranu, koji je tad bio jedna od dvije svjetske sile, očuvana je posredstvom muslimana, koliko god to poricali neki iranski nacionalisti. U periodu prije islama, kud god da bi prošla osvajačka vojska, ona bi uništavala sve tragove te civilizacije. Međutim, praksa islamske vojske bila je potpuno suprotna. Ne samo da islamska vojska nije uništavala postojeće civilizacijske tekovine već je ulagala trud u njihovo očuvanje, a vrijedne stvari dalje je razvijala. Dugo vremena neprijatelji islama širili su laž da su muslimani zapalili Aleksandrijsku biblioteku. Nažalost, neuki od muslimana prihvatali su tu gnusnu historijsku laž. Danas je istraživački duh muslimanskih mislilaca, a među njima i Murteza Mutahari, raskrinkao tu laž. Zapravo, mrzitelji islama i moralnih vrijednosti svoje su gnusno necivilizacijsko djelo pripisivali muslimanima i tako se skrivali iza te laži. Časni Kur’an u mnogobrojnim ajetima4 muslimane upozorava na postupke, razmišljanja i prihvatanja iz vremena džahilijeta (vrijeme neznanja). Kur’an to vrijeme opisuje kao period moralnog posrtaja i zastranjenja u ponašanju i u znanosti. U nastavku pogledajmo šta je to džahilijet u kur’anskom pogledu na svijet.

َ ٌَ ًَ َ‫ُ َّ َ َ َ َ َ ْ ُ ّ َ ْ ْ َ ّ َ َ َ ً ُّ َ ً ْ ى‬ ُ ‫اسا َيغش َطآئِفة ّمِنك ْم َو َطآئِفة ق ْد‬ ‫ثم أنزل عليكم مِن بع ِد الغ ِم أمنة نع‬ ْ‫ج‬ َّ‫لن‬ ُ ُ َ َ ّ‫َ َ َّ ْ ُ ْ َ ُ ُ ُ ْ َ ُ ُّ َ ه‬ َ ّ َ َ ْ‫اللِ َغيرْ َ ح‬ َ ‫الق ظ َّن‬ ‫الاهِل َِّيةِ يقولون هل َا م َِن‬ ِ ‫أهمتهم أنفسهم يظنون ب‬ ِ Ali ‘Imrân, 154.; El-Ma’ide, 33.; El-Ahzâb, 26., itd.

132

َ َ ُ َ َ ُ ُْ‫يَْ ُ ْ َّ َ ْ لُ َّ للِهَّ خ‬ َ َ َ ‫األ ْم ِر مِن‬ ‫س ِهم َّما ال ُيبْ ُدون لك‬ ِ ‫ش ٍء قل إِن األم َر ك ُه ِ يفون ىِف أنف‬ ُ ُ َ َ ْ ُ َّ ٌ َْ‫َ ُ ُ َ َ ْ اَ َ لنَ َ َ َ ْ ي‬ ُ ‫اه َنا قُل ل َّ ْو ُك‬ ‫نت ْم ىِف ُب ُيوت ِك ْم‬ ‫يقولون لو كن ا مِن األمرِ شء ما قتِلنا ه‬ ّ‫ْ َ َ ْ َ َ ُه‬ َ َ َ‫َ رَ َ َ ذَّ َ ُ َ َ َ ْ ُ ْ َ ْ ُ ى‬ ْ‫الل َما ف ُص ُدور ُكم‬ ‫جعِ ِهم و يِلبت ىِل‬ ِ‫ى‬ ِ ‫لبز الِين كتِب علي ِهم القتل إِل مضا‬ ِ ُُ َ ٌ َ ّ‫ُ ْ َ ُه‬ ُ ُّ ‫َو يِلُ َم َّح َص َما ىِف قلوبِكم والل عل‬ ِ ‫ِيم بِذ‬ ِ‫ات الصدور‬

”Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pogani misle, i govoreći: ‘Gdje je pobjeda koja nam je obećana?’ Reci: ‘O svemu odlučuje samo Allah!’ Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. ‘Da smo za bilo šta pitali’ – govore oni – ‘ne bismo ovdje izginuli.’ Reci: ‘I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.’”5

Ovaj ajet objavljen je u nizu ajeta koji bilježe događaje oko bitke na Uhudu, bitke u kojoj je ubijen hazreti Hamza – Predvodnik šehida. Idolopoklonici njegovu su smrt smatrali osvetom za Bedr. U ovom ajetu Uzvišeni Gospodar razmišljanja skupine vjernika pojašnjava kao džahilijetska razmišljanja. Ovdje se misli na vjernike, ali ne na one koji su Poslanika napustili odmah na početku borbe već na one koji su s njim otišli u boj, jer Uzvišeni odvojeno proziva licemjere u 164. ajetu iste sure: ”...da bi otkrio ko su licemjeri...”. Idolopoklonici su bili vjerovanja da svaka pojava, kao što je opskrba, život, smrt, ljubav, rat, pobjeda, poraz itd., ima svojeg zasebnog upravitelja i gospodara. Isto vjerovanje imali su i u pogledu bića. Tako je svaka pojava, kao što su čovjek, more, planina, nebo itd., imala svojeg boga. S druge strane, smatrali su da su svi gospodari i bogovi u svojoj Ali ‘Imrân, 154.

133

volji bili nesalomljivi i nepobjedivi. Idolopoklonici štovali su ove bogove da bi preko njih ostvarili svoje želje i sačuvali se nesreće i zla. A gospodar svih gospodara, kojeg su oni zamišljali kao najvećeg vladara, prepustio je nižim gospodarima na potpunu volju njihovu da upravljaju svojim područjem djelovanja. Idolopoklonici ovakvog vjerovanja, prilikom prelaska na islam, sa sobom su donijeli i vjerovanje da istinska vjera u svojoj nadmoćnosti nikad ne može doživjeti poraz u vanjskom svijetu, kao i vjerovanje da poslanici ne mogu biti poraženi niti ubijeni. Ovakvo razmišljanje Kur’an definira kao džahilijetsko i odbacuje ga. Božiji sunnet i zakoni stvorenog ispunjavaju cijelu Kreaciju. Zakon kauzaliteta vlada svim česticama stvorenog. Prirodno je da se u odnosu između svih ovih uzroka i posljedica realizira ona posljedica čiji je uzrok jači od ostalih, pa bila ta posljedica istina ili neistina, dobro ili zlo, uputa ili zabluda, pravda ili nepravda, vjernik ili nevjernik, voljen ili omražen, Muhamed, s.a.v.a., ili, pak, Ebu Sufjan. Ukoliko je cjelokupna egzistencija podređena zakonu kauzaliteta, onda ni pitanja vjerovjesništva i poziva ka Istini ne izlaze izvan okvira ovog zakona, a s obzirom na to da su dio Kreacije, a dio uvijek slijedi svoju cjelinu. U vremenima kad sredstva napretka, razvoja i moći budu u rukama muslimana, islam će pobjeđivati, a neprijatelji njegovi bit će poraženi. Također, vrijedi i obrnuto, a kako se je i desilo u nekim ratovima Allahovog Poslanika, s.a.v.a., s idolopoklonicima. Muslimanska strana bila je oslabljena prisustvom licemjerstva, pa se tako i Poslanikova volja nije provodila, a što je, uz nepostojanje dobrog plana i druge slabosti muslimana, sve skupa rezultiralo time da pobjeda i prevaga u borbi pripadne neprijateljskoj strani. Ovakvo što vrijedilo je za sve poslanike u svim vremenima. Budući da su neprijatelji poslanika Ovaj svijet željeli za sebe, sve su svoje moći uložili 134

u ostvarenje svojih ciljeva, pa je zato i pobjeda u vanjskom pogledu često bila na njihovoj strani. Zekerija, a.s., ubijen je, glava Jahje, a.s., je odsječena, Isa, a.s., je nadvladan, Muhamedu, s.a.v.a., jednom prilikom polomljeni su zubi. Ovdje treba pojasniti dvije stvari, a kako ne bi došlo do nesporazuma. Jedno je Božija volja da Istina pobijedi, a nešto sasvim drugo je potreba za izvanjskom potvrdom i pobjedom Istine. Providnost i milost Uzvišenog Allaha posvećena je Njegovim prijateljima i pobjedi Istine u konačnici. Tako je i cijela Kreacija uspostavljena na način da će u krajnjem Istina nadvladati. Nema sumnje u to da će vjera još na Ovom svijetu zavladati svim područjima te da će biti jedina vladavina. Vjernici su u iščekivanju tog dana!

َ ُ َّ َ َ َ ُ َ َ ْ َ َّ َ ْ ّ ْ َ َّ ‫َولَ َق ْد َك َتبْ َنا ف‬ ِ‫الز ُبورِ مِن بع ِد اذلِك ِر أن األرض ي ِرثها عِبادِى الص ح‬ ‫الون‬ ِ‫ى‬

”Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.”6

Nekad potreba da se Istina potvrdi te da se na taj način pokaže, iziskuje remećenje ustaljenih prirodnih tokova. U ovakvim slučajevima, Uzvišeni Gospodar pomaže Svoju vjeru i daruje pobjedu vjernicima oprečno ustaljenim prirodnim tokovima. O ovom Allame Tabatabai, r.a., opširno govori na 74. strani 4. sveska El-Mizân, a u vezi s temom mudžiza. Dakle, po Kur’anu, ako misao stoji u sukobu s prirodnim tokovima i zakonom kauzaliteta, ona se smatra džahilijetskom, čak i kad je ona prisutna među muslimanima, pa i među njezinim borcima. Kur’an granicu džahilijeta i znanja obilježava kroz pojašnjenje propisa i vjerskih zakona, kao i općeg kretanja stvorenog. El-Enbijâ, 105.

135

Tu granicu islam prihvata bilo da se ona odnosi na vrijeme prije islama, bilo na vrijeme nakon njega. Granica džahilijeta nije geografskog niti historijskog niti vremenskog karaktera, već njezinu granicu ustanovljuje prisustvo, odnosno odsustvo znanja i promišljanja. Gdje god da je prisutan jasan dokaz i logika, tu je islam i vjerovjesništvo. Gdje god da se nađe nelogičnost i zaslijepljenost, tu je džahilijet, čak i da se ogrne odjećom tumačenja vjere i njezinog promicanja. U kur’anskom pogledu, okončanje vjerovjesništva predstavlja granicu prevladavanja džahilijeta i ulaska u svijet promišljanja i intelekta. Objava islama počinje pozivom ka učenju i čitanju. Zapisivanje znanja i njegovo sabiranje, potom promicanje učenja, kao i poučavanja predstavljaju obznanjivanje svršetka džahilijeta te početak intelektualne zrelosti. Na ovoj tački, Uzvišeni Allah obznanjuje da više ne postoji potreba za ljudima koji će primati Objavu da bi promicali vjerska učenja. Na ovoj tački treba se latiti pera i promicati razum, a kako bi time vjera bila potvrđena. Ovdje su učenjaci nasljednici poslanika, odnosno oni svojim znanjem nadomješćuju vjerovjesničko promicanje vjere. Um se prihvata zadaće tumačenja i čuvanja vjere. Ako je Allahov Poslanik, s.a.v.a., predstavio učenjake kao nasljednike poslanika, on time nije promicao izvjesne ličnosti, već je pojasnio položaj čovječanstva u vremenu u kojem je čovječanstvo doseglo takvu razinu razvoja da svojim znanjem može nadomjestiti instituciju vjerovjesništva. Upravo zato, zadaća učenjaka veoma je teška. Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ”Vrijednost znalca sedamdeset stepeni je veća od vrijednosti pobožnjaka. A između svaka dva stepena razdaljina je koliko jedan konj pretrči za sedamdeset godina. To je zato što šejtan unosi novotarije među ljude, a znalac ih vidi i otklanja, dok je pobožnjak posvećen svojem ibadetu.” U jednoj predaji Allahov Poslanik, s.a.v.a., kaže: ”Vrijednost znalca naspram pobožnjaka jeste poput nadmoćnosti 136

moje spram najmanjeg među vama. Gospodar i meleci Njegovi, stanovnici nebesa i Zemlje, čak i mravi u svojim mravinjacima i ribe u dubinama mora, donose blagoslove na znalce, jer su oni učitelji ljudi.” U drugoj predaji Allahov Poslanik, s.a.v.a., kaže: ”Učenjaci su nasljednici poslanika sve dok se ne okrenu Ovom svijetu.” Neko je upitao: ”O Allahov Poslaniče, šta se misli pod okretanjem Ovom svijetu?” On reče: ”Slijeđenje šejtana. Kad to učine, čuvajte ih se i pazite na vašu vjeru.” Očito je to da ukoliko se pitanju okončanja vjerovjesništva pristupi bez unaprijed prihvaćenih stavova, može se doći do zaključka da je takvo što radosna vijest čovječanstvu, potvrda njegove zrelosti i razvoja, kao i do zaključka da je ovo granica s kojom se završava period džahilijeta. Naravno, pod ovim ne misli se na to da je svaki pojedinac zajednice dosegao nužnu razinu savršenstva i zrelosti, već se misli na ljudski rod kao vrstu. Svaki pojedinac, pa i zajednica, neprestano su izloženi opasnosti stradanja. Ljudski rod poput je bašče u koju baštovan sadi različite sadnice. Osigurani su svi uvjeti, počev od vode, sunca, toplote, đubriva itd. Usto, primjenjuju se različite tehnologije uzgoja. Međutim, i pored svega toga, takvo što ne znači da će se svaka sadnica primiti i razviti u voćku koja daje dobar plod ili, isto tako, da bašču nikad neće zadesiti neka nepogoda. Ovakva pretpostavka nemoguća je u materijalnom svijetu. Naravno, ovaj primjer razlikuje se od primjera ljudske zajednice, s obzirom na to da u slučaju zemljoradnje nesreća dolazi izvana, dok zastranjenje ljudi dolazi od njih samih, odnosno iz njihovih duša njihovom voljom.

Vrata nadahnuća nisu zatvorena Jedno pitanje nikako ne treba zaboraviti, a kako se ne bi otišlo u zastranjenje te porekle mnoge istine. Okončanje vjerovjesništva ne znači ujedno i nedostupnost onostranih 137

zbilja čovjeku kroz neki od načina nadahnuća. Ako je islam došao i objavio da s dolaskom Poslanika islama i s prekidanjem Objave nakon njega više neće doći nijedan poslanik, takvo što ne znači da su prekinute sve veze između ljudi i skrivenog svijeta. Jer, takvo što bilo bi u opreci s islamskim poučavanjima, kao i s osnovnim ciljem slanja vjerovjesnika. Vjerovjesnici su dolazili kako bi otvorili vrata duhovnom uspinjanju čovječanstva. Ono što jeste prekinuto vjerovjesnička je veza s Uzvišenim Allahom. Nakon našeg Poslanika, zauvijek su zatvorena vrata spuštanja Džibraila ili nekog drugog meleka s ciljem donošenja Objave ili propisa. Međutim, vrata nadahnuća nisu zatvorena. Melecima nije zabranjeno spuštanje na Zemlju. Zato i ne čudi to da su se pojedincima ili većem broju ljudi kroz historiju otvorile nebeske kapije i ukazale onostrane zbilje, a kao rezultat njihovih duhovnih pregnuća, asketizma, pročišćenja srca te iskrene namjere u djelima. Poricanje nečeg ovakvog, zapravo, poricanje je velikog broja kur’anskih ajeta, potom odbacivanje mnoštva predaja Allahovog Poslanika, s.a.v.a., kao i filozofskih dokaza utemeljenih na logičkoj demonstraciji. U cilju krajnjeg pojašnjenja rečenog, u nastavku navest ćemo nekoliko primjera iz Kur’ana i predaja.

1. َ ُ َ ْ َ ْ َ َّ َ‫ال‬ َ َ‫ون عِلْ َم يْالَقِني ۝ ل َ ر‬ َ ‫ح‬ َ ْ‫ت ُو َّن ج‬ ‫يم‬ ‫ك لو تعلم‬ ِ ‫ال‬ ِ

”Nije tako! Kad biste imali znanje očigledno (jaqin), zasigurno biste Oganj užareni vidjeli!”7 Ovi ajeti objavljeni su u povodu dva ensarijska plemena koja su se međusobno nadmetala u hvalisanju. Na kraju, da Et-Tekâsur, 5-6.

138

bi utvrdili čija je čast veća, otišli su do mezaristana i počeli brojati svoje mrtve. Ovim ajetima oni se upozoravaju na to da, kad bi oni shvatili zbilju onakvom kakva ona zaista jeste, ne samo da bi uvidjeli koliko je njihov postupak besmislen već bi vidjeli i sam Oganj džehennemski. Allame Tabatabai, r.a., u svojem komentaru ovih ajeta kaže i to da se ovdje misli na gledanje još na Ovom svijetu, ali ne vanjskim, već unutrašnjim očima. Ovakav vid gledanja jedan je od učinaka sigurnog znanja, odnosno jaqina, a kako se to kaže u ajetu. Najbolje pojašnjenje jaqina nudi Kur’an na jednom drugom mjestu, govoreći o Ibrahimu, a.s.

ُ َ َ َ َْ َ ُ َ َ َْ َ ُ َ َ َ َ ‫ك‬ َ ‫ون م َِن ال ْ ُموقِن‬ َّ ‫وت‬ َ ‫الس َم‬ ‫ِني‬ ‫ات واألر ِض و يِلك‬ ‫َوكذل ِك ن ِرى إِبراهِيم مل‬ ِ ‫او‬

”I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje (Melekut) da bi bio od onih koji čvrsto vjeruju (onih koji imaju jaqin).”8

Ova vrata zauvijek su otvorena pred čovječanstvom. Islam je došao da čovjeka poveže s nebeskim svijetom Melekuta i da ga otrgne od niskog materijalnog života. Čovjek u islamu može doseći položaj namjesništva Božijeg na Zemlji.

2. َ ُ َ ً َ َ ً ُّ َ‫َ ْ ُ َّ َّ َ َ ْ َ َ ر‬ َ ‫ال ْهر م َِن الْ َق ْول بالْ ُغ ُد ّو َو‬ َ ْ‫ون ج‬ ‫واذكر ربك ىِف نفسِك تضاع وخِيفة ود‬ ‫اآلصا ِل‬ ِ ِ ِ ِ َ َ ْ َ َ ُ ْ َ َْ َ َ َّ َ ُ َ َ َ َ ‫كن ّم َِن الْ َغافِل‬ َ ‫ِني ۝ إ َّن ذَّال‬ ‫وال ت‬ ِ‫ِين عِند ربِك ال يستك رِبون عن عِبادتِه‬ ِ َ ُ ُ ْ َ ُ َ‫َ ُ َ ّ ُ َ ُ َ ه‬ ‫ويسبِحونه ول يسجدون‬ ”I spominji Gospodara svojeg ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem, i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran, oni koji su bliski Gospodaru tvojem doista

El-En’âm, 75.

139

ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tlo padaju.”9 U ovim ajetima sjećanje na Boga, odnosno zikr podijeljen je na unutrašnji zikr srcem i na vanjski zikr jezikom, ali tihim glasom, ne glasnim, jer prema predaji od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., glasan zikr nije od adaba stanja pokornosti. Dakle, Kur’an od čovjeka traži zikr, ali tihim glasom. Poniznost i strahopoštovanje koje se spominje u ajetu na lijep način pokazuje vrstu odnosa između roba i Gospodara. Spoّ ) u svojem značenju podrazumijeva menuta poniznost ( ‫ترضع‬ ulagivanje popraćeno skrušenošću. Strahopoštovanje ( ‫)خيفة‬ je poseban oblik straha koji je dostojan položaja Uzvišenog Allaha. Dakle, poniznost je poseban oblik ispoljavanja sklonosti i žudnje za bliskošću, dok je strahopoštovanje poseban oblik straha u kojem čovjek želi da se udalji. Zahtjev ova dva stanja istinska je spoznaja Božijih imena Džemala i Dželala. Zikr učinite stalnim, i ujutro i navečer, da se ne zapadne u nemar. Zikrom se nadvladava nemar. Ako je čovjek nemaran, zapada u zaborav. Drugi ajet ukazuje na to da postoji skupina ljudi s takvim svojstvima. Oni su stalno svjesni Boga Uzvišenog. Prema tome, i nama se nalaže da budemo takvi. Iz svega ovog može se zaključiti to da je jedino zikr onaj koji otklanja zastore između roba i Gospodara. Zikr je taj koji čovjeka dovodi u Božiju blizinu, kao što i nemar čovjeka odvodi u zaborav Boga. Imam Musa Džafer u jednoj od svojih dova navodi iskaz koji upravo pojašnjava gornje ajete: ”Moj Bože, nisi se Ti skrio pred Svojim stvorenjima, već su ih njihova djela zaklonila od Tebe!” Dakle, čovjek može svoju dušu odgojiti tako da ona stalno slavi i uzvisuje Boga. Jasno je da slavljenje Boga nije svojstveno samo jeziku, kao što ni sedžda nije svojstvena tačno određenom organu. El-A’râf, 205-206.

140

َّ َْ‫ّ ي‬ ُ َ ُ ‫او‬ َ ‫ال ي ُ َس ّب ُح‬ َّ ‫ات‬ َّ ‫ت ُ َس ّب ُح هَ ُل‬ َ ‫الس َم‬ ‫السبْ ُع َواأل ْرض َو َمن فِي ِه َّن ِإَون مِن ش ٍء ِإ‬ ِ ‫ب ْم َده‬ ِ‫ِ ح‬ ِ َ َ ُ َ ْ َ َّ َ ‫ون ت َ ْسب‬ ً‫ِيما َغ ُفورا‬ ً ‫يح ُه ْم إنَّ ُه اَك َن َحل‬ ‫كن ال تفقه‬ ِ ‫َولـ‬ ِ ِ ”Njega veliča sedmero nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta.”10

َ ْ َ ُ َُ َ ُ ‫َوللِهّ ِ ي َ ْس‬ َّ ‫ج ُد َما ف‬ َ ‫الس َم‬ ‫ات َو َما ىِف األ ْر ِض مِن دآبَّ ٍة َوال َمآلئِكة َوه ْم ال‬ ِ ‫او‬ ِ‫ى‬ َ ُ ْ َ َْ ‫بون‬ ِ‫يستك ر‬

”Allahu čini sedždu sve živo na nebesima i na Zemlji, u prvom redu meleci, i oni se ne ohole.”11

Ako obratimo pažnju na riječi Allame Tabatabaija, r.a., uvidjet ćemo da skupina onih koji se sjećaju i veličaju Boga ima manji položaj u odnosu na one koji su bliski Bogu, a s obzirom na to da kod njih još uvijek postoji mogućnost padanja u nemar, pa im se, zato, i nalaže da čine stalni zikr. Položaj bliskih Bogu takav je da njihov ibadet, zikr i prisustvo u blizini Božijoj uopće ne ostavlja priliku da se zapadne u nemar. Oni ni na trenutak ne izlaze izvan zahtjeva robovanja. Oni se uopće ne umaraju robujući svojem Gospodaru.

َ َّ َ ُ ّ َ ُ َ ُ ْ َ َْ َ َ َ ْ َ َ ُ ْ َ َْ َُ ْ ََ ‫حون الليْل‬ ِ ‫ومن عِنده ال يستك رِبون عن عِبادتِهِ وال يستح رِسون ۝ يسب‬ َ ُ ُ‫َ َّ َ َ َ ْ ر‬ ‫تون‬ ‫وانلهار ال يف‬

”A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se, hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.”12

Četiri svojstva imaju oni koji se nalaze u Božijoj blizini: El-Isrâ, 44. En-Nahl, 49. 12 El-Enbijâ, 20. 10 11

141

1. nikad se ne ustežu i ne zaziru od robovanja, 2. ne zamaraju se od robovanja, 3. provode dan i noć u sjećanju na Boga, 4. ne malaksavaju u svojem zikru. Kur’an na drugom mjestu odgovara na moguće pitanje kako to da se oni koji se nalaze u Božijoj blizini ne umaraju od stalnog ibadeta i zikra?

َّ َ‫َ َ ّ َ ُ َ ّ ُ َ ه‬ َ َ ُ َ َّ‫َ ذ‬ ‫حون ُل بِالليْ ِل َوانلَّ َهارِ َوه ْم ال ي َ ْسأ ُمون‬ ِ ‫فالِين عِند ربِك يسب‬

”Oni koji su kod Gospodara tvojeg hvale Ga i noću i danju i ne umaraju se.”13

Dželaludin Rumi Mevlana u četvrtoj knjizi svoje Mesnevije istinski srčani zikr pojašnjava na primjeru iz osjetilnog svijeta. Dželaludin Rumi Mevlana srčani zikr uspoređuje s golim čovjekom koji se našao među pčelama. Taj čovjek, u strahu da ga ne ubodu pčele čiji je otrov za njega koban, bježi u more. Nakon što se sakrije u dubine mora i otkrije sve njezine čari i zadovoljstva, da li on želi napustiti more i lišiti sebe svih tih blagodati te se izložiti nevolji pčela ponovno? Zasigurno da nijedan razuman čovjek takvo što ne bi uradio. I mnogi drugi kur’anski ajeti ukazuju na ovu zbilju, odnosno na to da čovjek još na ovom materijalnom svijetu ima mogućnost da se uspne i izdigne čak iznad Svijeta imaginacije i Svijeta berzaha te da uđe u Svijet nebeski, u blizinu odabranih robova Božijih. Što se predaja tiče, i u njima na više mjesta nalazimo problematiziranje ove teme. Između mnoštva primjera, izdvojit ćemo samo dva, a koja su u svojem izrazu potpuno jasna u vezi s pitanjem čovjekovog uzdizanja iznad svijeta materije. Fussilet, 38.

142

U jednoj predaji Allahov Poslanik, s.a.v.a., kaže: ”Da nije šejtana koji kruže oko srca potomaka Ademovih, zasigurno oni bi posmatrali Melekut nebesa i Zemlje.” U drugoj predaji Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ”Da nije mnoštva riječi vaših, zbrke i nereda u vašim srcima, sigurno biste vidjeli ono što ja vidim i čuli biste ono što ja čujem.” Ove dvije predaje obraćaju se cijelom čovječanstvu sve do njegovog nestanka. One, istovremeno, bude nadu svim ljudima koji čeznu za susretom s Uzvišenim Allahom. Imam Ali u jednom svojem govoru na zadivljujući način otkriva ovu zbilju: ”Zaista je Allah, Hvaljeni i Uzvišeni, učinio da sjećanje na Njega čisti srca. Ona zahvaljujući tome čuju nakon što su bila gluha, vide nakon što su bila slijepa i pokoravaju se nakon što su bila neposlušna. U razdobljima i vremenima, kada nije bilo vjerovjesnika, bilo je ljudi kojima je Allah – uzvišeni su darovi Njegovi! – nadahnjivao umove njihove i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiča u pustinjama, svjetlom budnosti očiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Božije i činili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obavijestili izbavljenjem. Ali, osuđivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiči u nejasnostima tim. Zaista, sjećanje na Boga ima sljedbenike svoje, koji su to odabrali umjesto svijeta ovog tako da ih trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od toga. Oni govore u uši nemarnih, odvraćajući ih od zabrana Božijih, upućujući ih na pravičnost koju i sami čine i odvraćaju od zla od kojega se i sami ustežu. Zato, kao da su otputovali sa svijeta ovog na svijet drugi, iako su još uvijek na ovome, i kao da su se osvjedočili u ono što je poslije njega. Kao da su otkrili tajne stanovnika iza zavjese ovosvjetske tokom dugog boravka njihovog iza nje! A Dan sudnji kao da ispunjava obećanja svoja za njih! 143

Oni su zato za stanovnike svijeta ovoga otklanjali zastor nad tim dok ne vidješe ono što ljudi nisu vidjeli i ne čuše ono što ljudi nisu čuli. Kada bi ih predstavio sebi u vrlim stanjima i časnim skupovima njihovim, kako su razvili svitke zapisa djela svojih, pripravili se i spremili za polaganje računa za svako malo i veliko djelo koje im je bilo naređeno, a oni ga nisu prihvatili, ili koje im je bilo zabranjeno, a oni se u nj upustili i leđa svoja natovarili težinom tereta svojih, potom bili slabi da ih ponesu, pa zato grcaju u plaču i međusobno se u njemu podržavaju dok još podižu glas Gospodaru svojem u kajanju i priznavanju, našao bi da treba da budu znamenja upute i svjetiljke u tmini. Okruženi su melekima. Mir je spušten na njih. Otvorene su im kapije nebesa i za njih su pripremljeni položaji časti na mjestu o kome ih je Allah obavijestio. Zato će On biti zadovoljan trudom njihovim i pohvalit će stanja njihova. Prizivajući Ga, oni uzdišu zrak oprosta. Stalno im treba dobrota Njegova i ponizni su sužnji veličine Njegove. Dugo trajanje nevolje ranilo je srce njihovo, dok je plač dugotrajni zakrvavio oči njihove. Ruka njihova kuca na svakoj kapiji težnje prema Bogu. Mole Onoga Čija darežljivost nije uskraćena i u Kojega se neće razočarati oni koji Mu teže. Obračunaj zato sebe radi sebe, jer drugi doista imaju onoga koji će svidjeti račun s njima, a ne ti.”14 Zaključci dosadašnje rasprave mogu se pobrojati kroz sljedeće tačke: 1. Um je moć koju čovjek može kod sebe odgojiti. 2. Faktori koji utječu na odgoj uma su: a. otklanjanje prepreka: 1) neobaziranje na općeprihvaćene društvene sudove koji nemaju utemeljenje u argumentu, Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., govor 220., str. 176.

144

2) nepridavanje važnosti općeprihvaćenim društvenim vrijednostima koje razum ne odobrava, 3) slijepo nedržanje za vanjsko značenje Božije knjige i sunneta u slučajevima kad ono stoji u opreci s općim načelima vjere, 4) neslijeđenje predaka u slučajevima kad oni za svoje riječi nemaju dokaz. b. osiguravanje povoljnih okolnosti: 1) pridržavanje zahtjeva svjesnosti Boga, 2) pridržavanje sklada i umjerenosti kod unutrašnjih moći, 3) pouzdavanje jedino u dokaz i u argument, 4) posjedovanje naučnih informacija u dovoljnoj mjeri, 5) izdizanje iznad okvira vremena i mjesta. 3. Postojanost stvari u Knjizi jasnoj. 4. Opća i zbiljska usklađenost i jedinstvo u Božijim propisima i zakonima. 5. Posjedovanje znanstvenog duha nije isto što i raspolaganje informacijama. 6. Pod zbiljom znanstvenog duha misli se na znanje i informacije koje kod čovjeka proizlaze iz njegove istraživačke zbilje, odnosno iz njegove prirode onakve kakvom ju je Uzvišeni stvorio. 7. Sklonost ka istini čovjeka vodi ka njegovom blagostanju. 8. Opće kretanje Kreacije ide ka usavršavanju i ono pomaže tragaoce Istine. 9. Znanje ima različite razine. 10. Početno stanje ili razina jeste oholost i samoljublje, a krajnje stanje je poniznost i skrušenost. 11. Razumijevanje i spoznaja zbilje stvari izvan je ljudskih moći. 12. Imam Husejn u dovi poznatoj kao Dova Arafat kaže: ”Bože moj, ja koji sam neznalica i pored svojeg 145

znanja, kako tek da ne budem neznalica pored svojeg neznanja!” 13. Jedna od zadaća učitelja jeste odgajanje sklonosti i traganja za Istinom kod učenika, a ne samo poučavanje nizu pojmova. 14. Jedan od zakona egzistencije koji ostavlja neobičan trag na zbilju jeste bogobojaznost. 15. Između ljudskih djela i događaja u vanjskom svijetu, odnosno Kreaciji, postoji zbiljska povezanost. Upravo zbog toga, između ove dvije strane postoji uzajamni utjecaj. 16. Značenje tavakula nije napuštanje rada, već pouzdavanje u Boga i uvećavanje truda. 17. Umjerenost je temeljno načelo čija je primjena nužna za sve vidove života. 18. Zastranjenje u umjerenosti također je zapadanje u zabludu, u ma koju stranu da se zastranjenje odvija. 19. Ljudsko srce jedna je od neobičnosti stvaranja. 20. Pouzdavanje u dokaz i u argumentaciju proizlazi iz ljudske prirode. 21. Odgojen um privlači Božije izlijevanja milosti i emanacije. 22. Kad je razum zatočenik strasti, on tad gubi svoju svjetlost vodilju. 23. Znanje ima dva oblika: ono protkano u biću čovjeka i ono koje ne prelazi uho. 24. Okončanje slanja vjerozakona pokazatelj je čovjekovog uznapredovanja. 25. Okončanje vjerovjesništva dokaz je čovjekovog napora da sam stane na svoje noge. 26. Fitretska i nagonska uputa stoji u obrnutom položaju s uputom razuma. 27. Božija volja da uputi čovječanstvo podrazumijeva i slanje poslanika ljudima, a u cilju donošenja vjere i vjerozakona. 146

28. Okončanje vjerovjesništva ne znači da su vrata nadahnuća zatvorena za ljude. 29. Znanje i razum zamjenjuju Objavu u periodu nakon okončanja vjerovjesništva. 30. Islam je počeo s pozivom ka stjecanju znanja i ka poučavanju. 31. Poslanik islama donosilac je radosne vijesti o usavršenosti ljudskog uma. 32. U periodu nakon okončanja slanja vjerovjesnika čovječanstvo je otkrilo i steklo znanja za koja se ne može naći primjer u historiji. 33. Islam je granica između znanja i džahilijeta (neznanja). 34. Rezultat usavršavajućeg kretanja Kreacije pobjeda je Istine nad neistinom. 35. Vjerski znalci su ili pod okriljem Božije časti i pažnje ili, pak, šejtanove niskosti. 36. Kur’anski ajeti, kao i predaje od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., ukazuju na činjenicu da vrata nadahnuća i otkrovenja nisu zatvorena za čovjeka. 37. Zikr ima dva oblika: unutrašnji – srčani i vanjski – verbalni. 38. Položaj bliskih Bogu najveći je položaj onih koji čine zikr, odnosno onih koji se sjećaju Boga. 39. Učenje dove visokim glasom u opreci je s adabom pokornosti. 40. Čovjek je zaklonjen hidžabom svojih djela, a Uzvišeni je uvijek otkriven cijeloj Kreaciji. 41. Sedžda Bogu ne čini se samo jednim posebnim organom, već sedžda ima i druge oblike, pa, tako, čovjek može učiniti sedždom Bogu sve svoje životno vrijeme. 42. Jedna skupina robova stalno je u prisustvu Božijem i nikad se ne zamara kroz svoje robovanje. 43. Čovjek može doći do one tačke razvoja na kojoj može čuti ono što je Poslanik čuo i posmatrati ono što je Poslanik posmatrao. 147

Razlika između poslanika i vjerovjesnika U cilju odgovora na neke nejasnoće u vezi s okončanjem vjerovjesništva, a od kojih su neke porijeklom od šejtana, nužno je dati pojašnjenje o razlici između vjerovjesnika i poslanika. Kao što je već rečeno kroz dosadašnje izlaganje, jedna od prepreka za razvoj i ispravni odgoj uma jeste slijepo pridržavanje za vanjsko značenje Objave. Upravo ovo pitanje bilo je pogodna osnova za to da šejtan ubaci neke sumnje, pa tako, ukoliko čovjek ne bude poznavao logiku vjere, veoma lahko može zapasti u razapetu mrežu koju šejtan plete od argumentacija u kojima se poziva na tekst Kur’ana i sunneta. Prenosi se da je jedna žena tvrdila za sebe to da je vjerovjesnik. Odveli su je kod vladara tog područja da on donese odluku u vezi s njom. Kad se žena našla pred vladarem, on je upita da li je ona svjesna šta tvrdi za sebe i da je sam Allahov Poslanik rekao to da nakon njega neće biti vjerovjesnika? Žena na to reče da je to tačno, ali Poslanik nije rekao da nakon njega neće biti vjerovjesnice. Kad čovjek iščitava ovakve priče iz historije, ne smatra takvo što nečim posebno čudnim, jer takvu ženu doživljavamo opsihrenom ili s pomanjkanjem razuma. Međutim, kad se susretne sa sličnim tvrdnjama od strane učenjaka i intelektualaca, stvar postaje mnogo ozbiljnija. Bez sumnje je to da iza tog stoji neki dobro osmišljen program za zastranjenje muslimana, a posebno mladih. Jedna od tih ubačenih sumnji upravo je u vezi s temom naše rasprave. Ako je u Kur’anu rečeno da je naš Poslanik Pečat vjerovjesništva, nije rečeno da je i pečat poslanstva. U tom slučaju uopće nije upitan dolazak nekog poslanika. Ako Kur’an nije ovo porekao, zašto mi onda da to poričemo?! Ovakvo razmišljanje dobar je primjer tvrdoglavosti i slijepog pristupa tekstu Objave. Ovakav problem imali su 148

neki teolozi kroz historiju islama, a koji su smatrali nepotrebnim da se zadubljuju u sami tekst Objave i sunneta, u mjeri većoj od njihovog vanjskog značenja. U cilju davanja veće vjerodostojnost ovakvom svojem pristupu, ovaj metod tumačili su činom pokoravanja govoru Uzvišenog Gospodara. Kaže se da je jedan učitelj želio ukazati svojim učenicima na štetnost alkohola. Najprije im je iznio medicinska, naučna i vjerska stajališta u vezi sa štetnošću alkohola. U nastavku predavanja, a kako bi upotpunio svoje izlaganje te kako bi, na taj način, takvo što na učenike ostavilo više traga, izveo je praktični eksperiment. Na svoj sto postavio je dvije čaše, jednu napunjenu vodom, a drugu alkoholom. Potom je stavio dva insekta u ove čaše te je iščekivao rezultat eksperimenta. Naravno, kao što se je i očekivalo, insekt u čaši s alkoholom brzo uginu. Učitelj, u iščekivanju zapažanja svojih učenika, upita ih za njihove zaključke, a budući da je eksperiment ponudio potpuno jasne rezultate. Suprotno očekivanju, jedan od učenika reče: ”Učitelju, ja sam shvatio da je alkohol koristan ljudima čiji su želudac napali štetni virusi. Zato alkohol treba njima preporučiti.” Opasnost slijepog držanja za slovo Objave očita je i ukoliko se posmatra iz različitih uglova. Pristalice ovakvog mišljenja smatraju to da ovakav pristup vjeri donosi najveću korist, a sebe, pritom, vide kao robove u potpunosti predane Božijim zapovijedima. Časni Kur’an, nakon što obznanjuje i rasvjetljava činjenicu da je uputa čovječanstva ostvarljiva jedino posredstvom Objave te da bez Objave čovjek ne može doseći svoju istinsku sreću i blaženstvo, ljude koji su posrednici u donošenju Objave opisuje s dva imena: vjerovjesnici i poslanici. Navođenjem dva različita izraza, Kur’an istovremeno ukazuje i na svojevrsnu podjelu među njima. Pogledajmo šta Kur’an kaže o tome: 149

ُّ َ ‫َو يِج َء بانلَّب ّي‬ ‫ني َوالش َه َداء‬ ِِ ِ

”...vjerovjesnici i svjedoci dovest će se (na Sudnji dan)...”15

ُ َ َ ُ ََُ َ ُ ُّ ّ‫َ ْ َ جَْ َ ُ ُه‬ ‫جبْ ُت ْم‬ ِ ‫يوم يمع الل الرسل فيقول ماذا أ‬

”Na Dan kad Allah sakupi poslanike i upita: ‘Da li su vam se odazvali?’”16

Jedan broj učenjaka, u htijenju da između ova dva pojma naprave logičnu vezu, definiraju ih kazujući: vjerovjesnik je ona osoba koja prima od Uzvišenog Allaha vijesti iz skrivenog svijeta, ali nema zadaću da ih obznanjuje ljudima, odnosno da poruku dostavlja ljudima, dok poslanici imaju obavezu da vijest primljenu od Uzvišenog prenesu ljudima. U skladu s ovom definicijom, može se reći da je svaki poslanik istovremeno i vjerovjesnik, ali svaki vjerovjesnik nužno nije i poslanik. Međutim, Kur’an ne potvrđuje gore rečeno, jer na jednom mjestu kaže:

َ ُْ‫َّ اَ َ خ‬ َّ ً َ َ‫ا‬ َ ْ ْ ُ ْ َ ‫اب ُموسىَ إِن ُه كن مل ًصا َوكن َر ُسوال نب ِ ًّيا‬ ِ ‫واذكر ىِف الكِت‬

”I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik.”17

Ovaj kur’anski izraz, zapravo, ima za cilj veličanje položaja hazreti Musaa, pa je upravo stoga spomenuto i njegovo poslanstvo, kao i njegovo vjerovjesništvo. Međutim, s obzirom na kontekst govora, odnosno s obzirom na namjeru veličanja položaja hazreti Musaa, ne možemo reći da je ispravno najprije navesti onu njegovu veću vrlinu, a tek potom onu Ez-Zumer, 69. El-Ma’ide, 109. 17 Merjem, 51. 15 16

150

koja je općenitija i niže razine, odnosno najprije reći to da je on poslanik, a tek potom da je i vjerovjesnik. Hazreti Musa prvo je bio poslanik, pa tek potom vjerovjesnik. Također, na još jednom mjestu u Kur’anu i poslanici i vjerovjesnici spomenuti su kao oni koji su poslani:

َ َْ َْ َ َْ َ َ ُ َّ ّ َ‫ول َوال ن‬ ‫ب‬ ٍ ‫وما أرسلنا مِن قبل ِك مِن رس‬ ٍ ِ‫ى‬

”Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali...”18 To se da vidjeti iz glagola poslati koji se veže uz oba termina. Ono što se može konstatirati u vezi s ovom temom jeste to da su vjerovjesnici poslani s ciljem da obavijeste ljude o onom o čemu su sami obaviješteni iz skrivenog svijeta, dok su poslanici poslani s posebnom zadaćom, a koja se da razumjeti iz brojnih ajeta.

ْ ٌ ُ َّ َّ ُ ّ ُ‫َ ل‬ َ َ ْ َ ُ َ ِ‫ول فَإ ِ َذا َجاء َر ُسول ُ ُه ْم قُ ى‬ ‫ض بَيْ َن ُهم بِالقِ ْس ِط َوه ْم ال ُيظل ُمون‬ ‫ِك أم ٍة رس‬ ِ ‫ول‬

”Svaki narod imao je poslanika. I kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nasilje im neće biti učinjeno.”19

َ َ َ ْ َ َ ُّ َ َ َّ َ َّ َ َ َ ْ َّ َ ٌ‫ال تَز ُر َواز َرة‬ َْ َ ْ َّ ِ ‫م ِن اهت َدى فإِن َما َيهتدى لنِ َف‬ ِ ‫سهِ ومن ضل فإِنما ي‬ ِ ِ ‫ضل عليها و‬ ً ْ ُ َْ َ َ َ ‫خ َرى َو َما ُك َّنا ُم َع ّذِب‬ ‫ني َح ىَّت نبْ َعث َر ُسوال‬ ‫وِزر أ‬ ِ

”Onaj koji ide pravim putem, od tog će samo on koristi imati, a onaj koji luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!”20 El-Hadž, 52. Jûnus, 47. 20 El-Isrâ, 15. 18 19

151

ً ُ ُّ َ َ‫ا‬ َ ُ َّ ّ‫لَىَ ه‬ َ ‫ين َو ُمنذِر‬ َ ‫ال ُّمبَ ّ رِش‬ ُّ ‫اللِ ُح َّج ٌة َب ْع َد‬ ِ ‫ين لئِ َال يَكون ل َِّلن‬ ‫الر ُس ِل َوكن‬ ‫اس ع‬ ‫رس‬ ِ ِ ّ‫ُه‬ ً‫يزا َحكِيما‬ ً ‫الل َعز‬ ِ

”...o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.”21

Dakle, posebna zadaća poslanika odnosi se na upotpunjenje Božijeg dokaza, i to na način da nepokoravanje nakon ovog za sobom povlači kaznu, a s obzirom na to da ljudi nakon jasnog dokaza ne mogu imati opravdanja. Vjerovjesnik ljude obavještava o stvarima od kojih oni imaju koristi u Ovom i u budućem svijetu te im pojašnjava načela, ogranke i propise vjere. Ipak, u slučaju poslanika, oni imaju i jednu posebnu zadaću koja se odnosi na upotpunjenje Božijeg dokaza, a u slučaju nepokoravanja ovoj zadaći slijedi Božija kazna. Iz ovog proizlazi činjenica da je čast vjerovjesnika u tome da ima položaj uvida u znanje o Uzvišenom Bogu i Božija učenja, dok poslanik ima čast položaja posredništva između Uzvišenog Boga i Njegovih robova.22 I poslanik i vjerovjesnik poslanici su na način da su poslani od Gospodara. Osnovno svojstvo obje ove skupine je to što su povezani s Uzvišenim Allahom i što primaju vijesti od Njega. S tim da jedni primaju vijesti u cilju pojašnjenja njihove vjere ljudima , dok ih drugi primaju s ciljem upotpunjenja Božijih dokaza spram robova. Dakle, kad Kur’an obznanjuje da je Muhamed, s.a.v.a., posljednji čovjek koji će donositi Objavu ljudima te primati vijesti iz skrivenog svijeta kao poslanik ili kao vjerovjesnik, u svjetlu danog objašnjenja ne ostaje mjesta gore upućenoj primjedbi. Prema tome, nije ispravno mišljenje po kojem su En-Nisâ’, 165. Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 2., str. 209-211.

21 22

152

oni dvije različite skupine ljudi s različitim svojstvima, i to na način da su jedni samo vjerovjesnici, a drugi samo poslanici. Svi ljudi poslani od Uzvišenog Allaha jesu vjerovjesnici, ali, uzimajući u obzir to da su poslani od Uzvišenog, nazivaju se i poslanici. Dakle, pečat vjerovjesnika ujedno znači i pečat poslanika. U Kur’anu nalazimo to da je termin poslanik u različitim oblicima pripisan i drugim bićima, a kao što je i u događaju koji se veže za Samaru:

َ ْ َََ ُ ‫ض‬ َّ ‫ت َقبْ َض ًة ّم ِْن أثَر‬ ‫الر ُسو ِل‬ ‫فقب‬ ِ

”...pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove (poslanikove) stope uzeo...”23

Ili kazivanje o melecima koji su pošli da unište Lutov narod i na svojem putovanju su svratili do hazreti Ibrahima:

ْ َ ْ َََ َ ‫اءت ُر ُسلُ َنا إب ْ َراه‬ ‫ِيم‬ ‫ولقد ج‬ ِ

”Ibrahimu smo izaslanike (poslanike) Naše poslali da mu donesu radosnu vijest.”24 Ili kad Kur’an govori o usmrćivanju duša:

ُ ْ َّ َ ُ ْ َ ْ ُ ُ َ َ َ َ َ ‫ت ت َوفت ُه ُر ُسل َنا‬ ‫إِذا جاء أحدكم المو‬

”...a kad nekom od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu...”25

Ukoliko bismo se slijepo držali slova Objave, tad bi sve ove slučajeve u Kur’anu, a u kojima se neki vid poslanstva pripisuje stvorenjima, u njegovom terminološkom značenju morali shvatiti kao donošenje vjerozakona. Ovi poslanici ili Tâ Hâ, 96. Hûd, 69. 25 El-En’âm, 61. 23 24

153

izaslanici su vječni i njima nikad kraja nema, jer dok je čovječanstva, bit će i meleka koji usmrćuju ljude. Neko može učiniti primjedbu da je vjerovjesnik u kur’anskoj interpretaciji onaj koji ne donosi Šerijat, dok je poslanik čovjek koji donosi Šerijat. Na ovaj način, negiranje vjerovjesništva nije u suprotnosti s postojanjem institucije poslanstva. Ovo je samo još jedna u nizu laži koje se pripisuju Kur’anu. Kao što je već rečeno, Kur’an termin vjerovjesnik pripisuje poslanicima koji su donijeli Šerijat, a u nekim slučajevima i onima koji nisu donijeli Šerijat, kao što se i termin poslanik u nekim slučajevima pripisuje onima koji su donijeli Šerijat, a u nekim drugim slučajevima, pak, i onima koji nisu donijeli Šerijat. Dakle, obje riječi, odnosno oba termina korištena su za obje skupine Božijih ljudi. Filozofija i smisao okončanja vjerovjesništva Jedno od pitanja o kojem se danas ozbiljno i opširno raspravlja jeste pitanje smisla i filozofije okončanja vjerovjesništva kako od strane tragalaca za Istinom, tako i od strane intelektualaca te protivnika i poricatelja vjere. Ispravno tumačenje ovog pitanja samo će još jednom otkriti veličinu vjere. U suprotnom, ako se ono ne podvrgne preciznoj analizi, za sobom ostavlja prostor za mnoštvo neodgovorenih pitanja, a koja, u krajnjem, čovjeka odvode čak i do poricanja vjere. Ova tema može se posmatrati kroz odgovore na dva pitanja: 1. Zašto nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.a., ne postoji potreba za dolaskom nijednog poslanika, pa čak on bio samo vjerovjesnik bez novog Šerijata? Zar ovakvo što ne predstavlja trajno prekidanje veza s nebeskom Objavom i sa skrivenim svijetom? 154

2. Zašto objavljivanje Šerijata prestaje nakon što se postigne izvjesna razina? Kakva razlika postoji između novonastale situacije s prijašnjom u ovoj tački razvoja? Ukratko, ukoliko je Objava jedna racionalna i društveno nužna potreba ljudskog roda, zašto se ona uopće prekida, a ako nije nužna, zašto postoji? U cilju odgovora na ova pitanja, prije svega, potrebno je napraviti jedan uvod u kojem ćemo dobiti odgovor na ova i na još mnogo sličnih pitanja, a koja su u vezi s ovom temom. Kao što znamo, postoje dvije vrste Božijih poslanika. Prva skupina Božijih poslanika jesu oni koji sa sobom donose Knjigu i zakon za ljudsku zajednicu. Drugu skupinu čine oni koji ne donose zakon, već jedino imaju vezu sa skrivenim svijetom te primaju jedan niz zapovijedi i vijesti. Jasno je da su i zadaće i obaveze ove dvije skupine različite sukladno njihovom statusu. Zadaće poslanika donosilaca Šerijata: 1. Zadatak pozivanja ljudi u istinsku vjeru jednoboštva, kao i pozivanja ka spoznaji Boga, upoznavanje s vječnim životom nakon smrti, dokazivanje posredničkog položaja vjerovjesnika između stvorenja i Uzvišenog Allaha. 2. Pozivanje ljudi ka lijepom moralu i ljudskim vrlinama, ka uzajamnoj ljubavi i samilosti, poštivanju roditelja, potom, upoznavanje s njihovim pravima, održavanje rodbinskih i komšijskih veza, kao i briga za siročad, odnosno općenito pozivanje ka moralnim međuljudskim odnosima. 3. Donošenje vjerozakona i Božije Knjige u cilju rješavanja društvenih sukoba i razmirica te presuđivanja po istini, potom promicanja pravde, življenja u skladu sa zakonom, kao i u cilju sprečavanje kršenja Božijeg zakona i ljudskih prava. 155

4. Pregnuće u obnavljanju i uređivanju prirode te korištenje prirodnih resursa u cilju povećanja kvalitete života, ali i sprečavanja, odnosno očuvanja od prirodnih nepogoda. 5. Podizanje nivoa pismenosti i znanja, odgoj i oslobađanje od krivovjerja, praznovjerja i sl. 6. Borba protiv nepravde i tiranije, kao i neprihvatanje potčinjavanja politici nepravde u društvu. Ovo su samo neke od temeljnih obaveza Božijih poslanika donosilaca Šerijata, a koje se spominju u Kur’anu. Naravno, obuhvatnije obaveze poslanika navedene su u Kur’anu i u predajama. S ciljem boljeg uvida u ovakvo što, u nastavku ćemo prenijeti govor Imama Alija, a koji govori o ovoj temi: ”Iz potomstva njegova (Ademova) Uzvišeni je izabrao vjerovjesnike i uzeo jamstvo njihovo za Objavu Svoju i za nošenje poruke Božije kao obavezu njihovu. Tokom vremena mnogi su ljudi iznevjerili povjerenje Božije, zanemarili pravo Njegovo i pomiješali utvare zajedno s Njim. Šejtan ih je odvratio od poznavanja Njega i držao ih daleko od služenja njemu. Onda im je Allah uputio poslanike svoje i niz vjerovjesnika svojih da bi ispunili prisegu Stvaranja Prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje, da bi im pokazali znake svemoći Njegove: nebesa uzdignuta nad njima, zemlju rasprostrtu pod njima, sredstva za život kojima su opskrbljeni, smrt koja ih zaustavlja, poteškoće koje ih troše i nezgode koje se nad njima smjenjuju. Allah nije nikada dopustio da stvorovi Njegovi ostanu bez vjerovjesnika poslatog od Njega ili bez poslanice spuštene od Njega ili bez dokaza obvezujućeg ili puta jasnog. Ti poslanici bijahu takvi da se ne osjećahu slabima zato što ih bijaše malo a poricatelja njihovih mnogo. Među njima je bio 156

ili prethodnik koji bi imenovao sljedećega ili sljedeći kojega je predstavio prethodnik.”26 Između svih obaveza dvije su temeljne zadaće poslanika: 1. Promicanje prijašnjeg Šerijata 2. Čuvanje Šerijata od novotarija Poslanici donosioci Šerijata, kao i svi ostali ljudi, osuđeni su na to da jednog dana napuste Ovaj svijet. Međutim, vjera i Šerijat, isto tako, imali su potrebu za onima koji će ih čuvati, kao i za onima koji će ih pravilno tumačiti i promicati među ljudima, a s obzirom na to da čovječanstvo još uvijek nije bilo spremno primiti cjeloviti Šerijat u jedinstvenom sistematiziranom obliku te ga očuvati u njegovom izvornom obliku od promjena, pozivajući se, pritom, na racionalne dokaze i argumente. S druge strane, postojao je nemali broj tirana, sljedbenika svojih strasti i onih koji ne prežu ni pred kojim zakonom, pa tako ni pred onim Božijim, a koji su nastojali mijenjati Šerijat u svoju korist. U takvim okolnostima, promjena, izmjena ili dokidanje nekog propisa mogla je u potpunosti urušiti temelje vjere i Šerijata. Zato je Uzvišeni Allah kroz vremena slao Svoje vjerovjesnike koje bi poučavao Šerijatu i vjerskim učenjima te koje bi čuvao od svake greške i pokliznuća, a kako bi mogli ispuniti ove dvije važne zadaće. Poslanici su pri ispunjenju svoje misije podnosili sve oblike teškoća. Časni Kur’an veoma jasno ukazuje na dvije skupine ljudi, učenjaka i vladara, koji su najviše zadavali probleme poslanicima. Bezbožni i nemoralni učenjaci, pohlepni spram svijeta ovog, zadavali su najveće probleme i nesreće poslanicima na putu promicanja vjere. Njihova smetnja zasigurno je bila mnogo veća od smetnji samih vladara. Ovu temu obradit ćemo kroz kur’anske ajete i predaje Poslanika i Imama Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994., govor 1.

157

Ehli-bejta u poglavlju koje će se baviti zadaćama učenjaka u periodu nakon okončanja vjerovjesništva. Možda se može reći da su poslanici koji nisu donosili Šerijat najbolji primjer o kojem govori sljedeći ajet.

ْ ّ‫َّ َه‬ َ ُ َ َ َ ُ ُ َ َّ َ ُ َ َ ْ َ َ ْ ُ َ ُ َ َ ْ ُ ْ َ َ َ‫اش ر‬ ‫اجل َّنة ُيقات ِلون ىِف‬ ‫تى مِن المؤ ِمن ِني أنفسهم وأموالهم بِأن لهم‬ ‫إِن الل‬ ًّ َ ْ َ َ ً ْ َ َ ُ َ ْ ُ َ َ ُ ُ ْ َ َ ّ‫ه‬ ُْ َ َ ْ ْ َ َ َّ ‫آن‬ ِ ‫يل والقر‬ ِ ‫اإل‬ ِ ‫سب‬ ِ ‫يل َاللِ فيقتلون ويقتلون وعدا عليهِ حقا ىِف اتلوراة ِ و‬ ِ ‫جن‬ ِ َّ‫ُ ذ‬ ْ ُ ْ َ ْ َ ّ‫َ ه‬ َ َ ْ َ َ‫ى‬ َ ‫شوا بِبَيْعِك ُم الِى بَ َاي ْع ُتم بِهِ َوذل ِك‬ ِ‫َوم ْن أ ْوف بِعه ِده ِ مِن اللِ فاستب ر‬ ْ‫ح‬ ْ ْ ْ َ َ ُ َّ َ ُ َ َ ُ َ َ ُ َّ ُ ‫ُه َو ال َف ْو ُز ال َع ِظ‬ َّ ‫ون‬ ‫الراك ُِعون‬ ‫يم – اتلائِبون العابِدون الامِدون السائِح‬ َ َ ُ َ ْ‫َ َّ ُ َ َ ْ ُ َ َ ح‬ ْ ْ َ َّ ُ ِ‫ون ح‬ ِ‫ل ُدود‬ ‫وف وانلاهون ع ِن المنك ِر والاف ِظ‬ ِ ‫جدون اآلم ُِرون بِال َمع ُر‬ ِ ‫السا‬ ْ ّ‫ه‬ َ ‫اللِ َوب َ ّش ال ُم ْؤ ِمن‬ ‫ِني‬ ِ ِ‫ر‬

”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur’anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh. Oni se kaju, i Njemu klanjaju, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj!”27

U ovim ajetima Uzvišeni Allah vjernike je opisao posmatrano iz dva ugla, najprije kao pojedince, a potom i kao skupinu. U prvi mah kaže se da su se vjernici okrenuli i napustili sve ono u čemu nema Božijeg svjetla, a potpuno se, pritom, posvetivši Njemu. Zato oni i jesu istinski pokajnici. U sljedećem koraku, budući da za svoju obavezu smatraju robovanje, oni su istinski robovi. Nakon toga, oni neprestano hvale Uzvišenog Allaha jezikom i stalno su Mu zahvalni na blagodatima. A budući da izbjegavaju svakog lažnog boga, Et-Tevbe, 111-112.

158

kao i okolnosti u kojima nema Božijeg zadovoljstva, oni su postači. Pred Bogom oni su na rukuu i na sedždi. U nastavku ajeta Kur’an pojašnjava njihovu društvenu angažiranost opisujući je kao ulogu onih koji stoje na branicima vjere i koji pozivaju zajednicu ka njezinoj istinskoj blaženoj sreći. Oni u svojoj zajednici naređuju na dobro, a odvraćaju od zla, poštujući, pritom, Božije granice. Ukoliko čovjek u dubini svoje duše nema čvrsto uvjerenje u Božiji moral i vrijednosti, nemoguće je da kao takav čuva Božije granice u društvu te da mu bude od koristi. Zato je i rečeno u Kur’anu:

َ َ َّ َ ّ َ َّ َّ َ َ َ َّ ُ َ ُّ َ َ ّ ْ‫ىَ ح‬ ُ َ َ َ ‫أ َف َمن َي ْهدِى إِل‬ ‫ِى إِال أن ُي ْه َدى ف َما لك ْم‬ ‫ال ِق أحق أن يتبع أمن ال ي ِهد‬ َ ُ َْ‫َ َ ح‬ ‫كيْف تك ُمون‬

”Pa da li je onda dostojniji da se slijedi onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!”28

Ne treba zaboraviti to da ova zbilja ima više razina. Ovaj princip vrijedi počevši, prije svega, od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., koji je bezgrešan, pa sve tako niže, ovisno o udjelu čovjeka u razumijevanju i shvatanju zbilje vjere. Zatim, licemjerstvo uopće nema udjela u slijeđenju kakvim ga Kur’an ovdje opisuje. Kako je uopće moguće da licemjer može pozivati ka Istini?! Vanjsko manifestiranje vjere, kakvo god da ono bilo, nije istovjetno unutarnjem dosezanju Istine. Uputa o kojoj Kur’an govori podrazumijeva dovođenje do Istine, a ne samo puko zadovoljavanje vanjskim oblikom prakticiranja vjere. Božiji poslanici najočigledniji i najjasniji su primjeri upravo navedenog ajeta. Dakle, u ljudskoj zajednici nužno je postojanje institucije vjerovjesnika koji upućuju u vjeru, s obzirom na to da bi u Jûnus, 35.

159

suprotnom postojeći Šerijat bez imalo sumnje bio podvrgnut iskrivljenju. U tom slučaju, Šerijat umjesto da bude faktor upućivanja, odvodio bi u zabludu. Upravo zato Kur’an u suri El-Bekare, a baveći se pitanjem razloga slanja vjerovjesnika nakon što se u zajednici pojavio raskol i razilaženje, na kraju ovog ajeta kaže:

ْ َ ْ َ ْ ُ َ َ َّ‫ُهّ ذ‬ َ ْ‫اخ َتلَ ُفوا ْ فِيهِ م َِن ح‬ ‫ف َه َدى الل الِين آمنوا ل ِما‬ ِ‫ال ّ ِق بِإِذنِه‬

”…onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate ono o čemu se nisu slagali po pitanju Istine.”29

Kur’anske riječi “voljom Svojom” iz gore navedenog ajeta, otkrivaju mnoge zbilje nad kojima treba zastati i podrobno ih analizirati.

Srodna povezanost Šerijatâ s civilizacijskim periodima Pozivajući se na filozofsko pravilo da uzrok koji dovodi posljedicu u postojanje ujedno jeste i njezin uzrok opstojanja, u vezi s ovim pitanjem pojavile su se različite primjedbe i zamjerke. Zapravo, gornje pravilo podrazumijeva to da ako neki uzrok jeste povod postojanje jedne pojave, sve dok on bude postojeći i ta pojava će postojati, jer je racionalno nemoguće da posljedica postoji bez svojeg uzroka. U svjetlu ovog filozofskog pravila nameće se razmišljanje, a ujedno i pitanje, kako je uopće moguće to da Božiji zakoni i Knjige koji su objavljeni kako bi formirali civilizaciju i pridonijeli njezinom razvoju, budu dokinuti od strane istih tih civilizacija? Zar ovaj dokidajući faktor nije prisutan i u razdoblju okončanja vjerovjesništva? Odgovor na ovo pitanje zasigurno je potvrdan. Međutim, kako riješiti sljedeći problem, a taj je da negiramo ovo El-Bekare, 213.

160

filozofsko pravilo te da umjesto njega prihvatimo pravilo izrečeno u hadisu: ”Halal Muhammedov do Sudnjeg dana je halal, a haram Muhammedov do Sudnjeg dana je haram.”30 Dakle, na način na koji su raniji Šerijati izmijenjeni i dokinuti, a s obzirom na to da su se i civilizacijski tokovi i znanje izmijenili i usavršili, na sličan način i danas, u vremenu razdoblja okončanja vjerovjesništva, taj usavršavajući tok i dalje teče, pa, samim tim, postoji potreba za novim Šerijatom koji će odgovoriti na nove okolnosti i zahtjeve. Da bismo odgovorili na ovo pitanje na način koji ne ostavlja mjesta sumnji, nužno je podsjetiti na neke stavove već ranije istaknute u vezi s raspravom o poslanstvu, a kao što su: 1. Božija vjera poseban je metod življenja čije primjenjivanje i prakticiranje čovjeku osigurava i ovosvjetsku i onosvjetsku sreću i blaženstvo. Jasno je da ovakav Šerijat u svojim propisima treba tematizirati i pitanje ovosvjetskog materijalnog ljudskog života. 2. Svrha i filozofija prisustva vjere u ljudskoj zajednici jeste otklanjanje nesuglasica i sukoba te formiranje zajednice koja živi u okviru zakona. 3. Božija vjera neprestano se usavršavala sve dok nije obuhvatila sve zakone potrebne za čovjekov život. Na ovoj razini razvoja vjera se pečati, nakon čega od strane Boga neće biti objavljen niti jedan vjerski propis. Značenje ovog bilo bi to da ona vjera koja ustvrdi za sebe da je upotpunjena, kroz svoj program i zakon treba obuhvatati odgovore na sve ljudske potrebe. Kur’an ukazuje upravo na ovo kad kaže:

ّ ُ‫َ َ َّ لنْ َ َ َ ْ َ ْ َ َ ْ َ ً ّ ل‬ َْ‫ِك ي‬ ‫ش ٍء‬ ِ ‫ونز ا عليك الكِتاب ت ِبيانا ل‬

”Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve...”31 Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 2., str. 17. En-Nahl, 89.

30 31

161

4. Svaki budući Šerijat savršeniji je od prethodećeg. Ovakvo što podrazumijeva i to da se razlike među vjerama ne ogledaju u temeljima, već su one usavršavajućeg karaktera, i to na način da kroz vrijeme raniji nedostaci bivaju nadopunjavani. 5. Objava čovjeka vodi ka njegovom savršenstvu koje je protkano kroz stvorenu Kreaciju. Čovjekovo kretanje odvija se u skladu s njegovom prirodom, a koja ga vodi i ka sukobima, jer svaki čovjek po svojoj biti želi korist za sebe, kao i svoje spašavanje od nesreće. Ovakva čovjekova ljubav prema samom sebi i svojoj biti vodi ga ka sukobu s drugim ljudima. Međutim, ista ta ljubav i čovjekova priroda, s druge strane, vodi ga ka zajedničkom, miroljubivom i uzajamnom životu s drugim ljudima, jer je čovjek svjestan da svaki nered i sukob vodi ka uništenju vrste, pa tako i njega samog. Dakle, čovjek po svojoj prirodi ne može biti faktor otklanjanja sukoba i vodič ka Istini. Čovjek kao takav, a kako bi ostvario savršenstvo i blaženstvo zbog kojeg je i stvoren kao vrsta, ima potrebu za nekim izvanjskim faktorom koji će ga voditi. Upravo zato, Uzvišeni Gospodar slanjem poslanika i objavljivanjem Knjiga i Šerijata upućivao je čovjeka ka savršenstvu koje njemu dolikuje i otklanjao je sukobe u zajednici. Ljudsko savršenstvo nalazi se u stvorenoj Kreaciji, pa, zato, i putevi dostizanja do njega i sredstva potrebna na tom putu trebaju biti u Kreaciji. To je upravo ona zbilja koju nam otkriva kur’anski ajet:

َ ُ َ ْ َ َْ‫َ ُّ َ ذَّ َ ْ َ لُ َّ ي‬ ‫ربنا الِى أعطى ك‬ ‫ش ٍء خلق ُه ث َّم ه َدى‬

”Gospodar naš Onaj je Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga kako da se time koristi nadahnuo.”32 Tâ Hâ, 50.

162

6. Vjera koja je pečat svih vjera na čovjeka gleda kao na biće koje, u krajnjem, ima ograničen kapacitet zato što Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.a, smatra posljednjim poslanikom, a njegov Šerijat smatra nedokidivim. Takvo što znači i to da posljednja vjera smatra dovoljnim ono što je objavljeno od učenja u Božijoj Knjizi za potrebe usavršavanja čovjeka, kako pojedinca, tako i zajednice u cijelosti. Ovo je jedno od kur’anskih predviđanja koje potvrđuje ljudska historija od posljednje Objave do danas. Svi smo svjedoci velikog naučnog napretka čovječanstva u prirodnim naukama koje je zadivljujuće, ali, s druge strane, čovjek još uvijek nije dosegao onu tačku na kojoj Časni Kur’an, islamska učenja, moral i zakon ne bi mogli odgovoriti na njegove potrebe.33 S ovim je postalo jasno i to da se razlike među vjerama ne odnose na temeljna načela već su usavršavajućeg karaktera, i to na način da se vjera usavršavala sve dok nije došla do one tačke u kojoj obuhvata sve ljudske potrebe kroz svoje zakone i učenja. Drugo važno zapažanje u vezi s ovim pitanjem jeste činjenica da napreci nauke i civilizacije nisu nužno faktori dokidanja Šerijata, a da bi gornji prigovor koji se poziva na postojanje tog faktora i u razdoblju okončanja vjerovjesništva bio opravdan. Međutim, ostaje pitanje zašto onda jasno filozofsko načelo zamjenjujemo hadiskim pravilom u ovom razdoblju okončanja vjerovjesništva? U načelu, cilj slanja poslanika te svrha i filozofija njihovog postojanja, a kao što je već pojašnjeno, jeste dovođenje čovjekove vrste do njezinog istinskog savršenstva i do blažene sreće. Kao što se da primijetiti iz prethodne rečenice, cilj slanja poslanika jeste taj da se čovjekova vrsta dovede do ovog Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 2., str. 198.

163

cilja, a ne da se ovaj cilj pojedinačno ostvaruje kroz svaku jedinku te vrste. Ovaj cilj moguće je ostvariti jedino putem poznavanja sljedećih pet stvari: 1. Spoznaja Uzvišenog Gospodara, odnosno uspostavljanje povezanosti roba s Uzvišenim. 2. Spoznaja sredstava, a što, zapravo, znači da čovjek ne može spoznati Uzvišenog Boga na način koji je Njemu dostojan bez spoznaje Njegovih poslanika. 3. Spoznaja samog sebe, jer u suprotnom čovjek ne može učiniti nijedan korak na putu ka ostvarenju svoje istinske sreće i savršenosti. 4. Spoznaja međuljudskih i društvenih odnosa. Ukoliko čovjek ne spozna samog sebe, neće poznavati ni cilj svojeg stvaranja, što, opet, povlači za sobom nemogućnost uspostavljanja odnosa s drugim jedinkama svoje vrste na temelju izvanrednih moralnih vrlina. Zato su poslanici i dolazili da čovjeka upoznaju, prije svega, sa samim sobom, a potom, kroz tu spoznaju, i da ga upute u način i u kvalitetu međuljudskih odnosa koji će ga voditi ka njegovom krajnjem blaženstvu i savršenstvu. 5. Spoznaja prirode. Poslanici Božiji, mir s njima, imali su i zadaću da ljude upoznaju s prirodom, s načinom njezinog eksploatiranja, obnavljanja resursa, kao i održavanja. Da nije bilo poslanikâ, čovječanstvo ne bi imalo znanja niti uvida u to do koje granice se može koristiti prirodom. Da li se može reći da su ovi ciljevi bili aktuelni i u ranijim razdobljima, a kad nauka još uvijek nije bila dosegla današnji nivo razvoja? Da li se može reći da nauka i civilizacija čovječanstvu daruju napredak, ali, nakon što ljudi postignu izvjesni civilizacijski napredak te nakon što nauku potčine sebi, nema više potrebe za civilizacijom i naukom? Da li je ljudska potreba za međuljudskim i društvenim 164

odnosima svojstvena samo pretcivilizacijskim razdobljima i vremenima? U najkraćem, glavnina poslaničkih ciljeva odnosi se na postojane i stalne ljudske potrebe. Uopće se ne može ustvrditi to da poslanici nisu za svoj cilj imali bilo koju od vječnih ljudskih potreba ili, pak, to da u svojim Šerijatima nisu imali propise u vezi s tim ciljevima. Šerijati su se razlikovali, ali u pogledu pojedinačnih i promjenljivih stvari, kao i na razini tumačenja, odnosno površnosti ili dubini učenja i razumijevanja. Ne samo da su ove razlike postojale u prijašnjim Šerijatima već su prisutne i u Šerijatu Pečata poslanika. U predajama je rečeno da su neki kur’anski ajeti i sure objavljeni zbog ljudi velikog razumijevanja i oštre pronicljivosti, a koji će tek doći u posljednjem vremenu. Također, prenosi se od našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a., i to da je rekao: ”Obradova Allah roba koji čuje moj govor te ga pohrani, čuva i prenese ga onom koji ga nije čuo, jer često onaj koji nosi fikh nije poznavalac vjere, kao što i pohranitelj fikha često prenese to znanje onom koji je veći poznavalac od njega.”34 Ova predaja zabilježena je u više hadiskih knjiga i svi islamski učenjaci ove poslaničke riječi prihvataju ispravnim. Dakle, razlika propisa u pogledu partikularnih i pojedinačnih pitanja ne samo da postoji već je njeno postojanje bilo nužno i neodvojivo od vjere i zbilje koja ima za cilj to da upućuje ljude koji žive u materijalnom svijetu. Da li se može reći da su kur’anske riječi: ”Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju...”35, vrijedile za protekla razdoblja, dok su danas ova sredstva dio ugodne zabave i među ljudima uspostavljaju mir i ljubav? Sa sigurnošću možemo reći da nije tako. Jedan istinoljubiv i pošten istraživač u svim kur’anskim i islamskim propisima ne može pronaći niti jedan primjer za Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 1., str. 403. El-Ma’ide, 91.

34 35

165

koji bi se moglo reći da u današnjim okolnostima nema vjerodostojnost i da je izgubio na validnosti. Najbolji svjedok toga jeste sami čin stvaranja. Koliko god da čovjek istražuje prirodu koja ga okružuje i ma koliko mu se ona sve više otkriva, čovjek će samo biti sve zadivljeniji i začuđeniji. To što čovjek danas sa sigurnošću može odrediti kretanje zvijezde koja je milionima kilometara udaljena od Zemlje, moguće je isključivo zbog savršenog uređenja i ustrojstva Kreacije. Zato Kur’an kaže:

َ ْ‫َ ْ َّ م‬ ْ َ ُ ََ َ ‫ذَّالِى َخلَ َق َسبْ َع َس َم‬ َ َ َّ ً َ ٍ ‫او‬ ِ‫جع‬ ِ ‫ات طِباقا ما ترى ىِف خل ِق الرح ِن مِن تفاو ٍت فار‬ َ َْ‫بْ َ رَ َ َ َّ َينْ َ َ ْ ي‬ ْ َّ ُ ُُ ُ َ‫ك بْالَ ر‬ َ َ ْ َ َ َ‫بْالَ ر‬ ‫ص‬ ‫جعِ الص كرت ِ ينقل ِب إِل‬ ِ ‫ور ۝ ثم ار‬ ٍ ‫ص هل ترى مِن فط‬ ٌ ‫َخاسِأً َو ُه َو َحس‬ ‫ِري‬

”Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onom što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”36

Kreacija je djelo Boga, Čija je mudrost i znanje neograničeno. Upravo zato i vjera je jedan od zakona Njegovog stvaranja. Kur’an i sve ostale nebeske knjige djelo su Boga Mudrog i Svemoćnog.

ْ َّ َّ ٌ َ َ ٌ ْ ُ َ ُ َّ ُ ْ َّ ‫يم ۝ ف ك َِت‬ ٌ ‫آن َكر‬ ‫ون ۝ ال َي َم ُّس ُه إِال ال ُم َط َّه ُرون ۝ تزنِيل‬ ‫إِنه لقر‬ ِ‫ى‬ ٍ ‫اب حْمكن‬ ٍ ِ َ َ َ َ ْ ّ َّ ّ َ َ َ َ ُ ْ ُّ ُ َ َ ‫ِيث أنتم مدهِنون‬ ِ ‫ب العال ِمني ۝ أفبِهذا الد‬ ِ ‫مِن ر‬

”On je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti – on je Objava od Gospodara svjetova. Pa, kako ovaj govor omalovažavate i umjesto zahvalnosti što vam je hrana darovana – vi u njega ne vjerujete?”37 El-Mulk, 3-4. El-Vâki’a, 77-82.

36 37

166

Zaista pred jačinom argumenta i poruke ovih ajeta nijedno srce ne ostaje ravnodušno, svaka sumnja biva otklonjena, a svaki iskren čovjek će prigrliti vjeru. Kako je neobično i zapanjujuće da slabašni čovjek koji je zasjeo za sofrom Gospodara svih svjetova, koji je stvoren zarad velikog i uzvišenog cilja, ali i pored svega toga on poriče Boga, a Njegovu Knjigu smatra bezvrijednom i tlapnjom. Moguće je da neko iznese primjedbu na našu postavku objašnjenu kroz dosadašnji govor, i to na sljedeći način: ne može se poreći činjenica da su neki Šerijatski propisi dokinuti napretkom nauke i civilizacije, s tim da i sada, u ovom trenutku postoje propisi koji se drže za jasne vjerske propise, a prevladani su, kao što su, naprimjer, zabrana jedenja svinjskog mesa i pijenja alkohola, kao i ozakonjenje robovlasništva u islamu. Nema sumnje da je, s obzirom na islamski pogled na svijet, svinja nečist i jedenje njezinog mesa zabranjeno je. Opravdanost ovog stajališta i naučno je potvrđena. Međutim danas, s napretkom nauke, otkriven je razlog zabrane jedenja svinjskog mesa, odnosno nauka ga je otklonila, tako da više nema razloga za ovu zabranu. U vezi s pitanjem zabrane alkohola, vrijedi isto. Tačno je da u prošlosti zbog nepoznavanja sastava alkohola ljudi nisu mogli kontrolirati njegove štetne posljedice, a koje su bile realne i po čovjeka i po međuljudske odnose. Međutim danas, s napretkom nauke, ne samo da su otklonjene štetne posljedice alkohola već je alkohol u dosta slučajeva i lijek, tako da danas više nema razloga da alkohol bude zabranjen u vjeri. Također, u vezi s pitanjem robovlasništva, vrijedi isti princip. Danas ne samo da je robovlasništvo zabranjeno već se smatra uvredom i ponižavajućim činom za čovječanstvo, ali u vjeri još uvijek postoje propisi koji potiču na oslobađanje robova kao vida čovjekovog oslobađanja ili nadomješćivanja neke druge obaveze. Odgovor na prva dva pitanja opširno ćemo dati kad budemo govorili o filozofiji vjerskih propisa. A što se tiče odnosa 167

prema robovlasništvu, to je jedno od onih pitanja kojima se islam ponosi, suprotno mišljenju da je islamski odnos prema robovlasništvu stigma zbog koje bi se muslimani trebali stidjeti, a kako im se to nerijetko nameće od strane neznalica i neprijatelja islama. Kako bismo što ispravnije shvatili ovo pitanje, najprije ćemo se ukratko osvrnuti na historiju robovlasništva.

Uzroci pojave robovlasništva Ono što historija svjedoči jeste činjenica da je robovlasništvo postojalo od najstarijih vremena čovječanstva te da je bilo legitimno sve do 1890. godine. Dakle, sve do jedno stoljeće unazad ljudi su se prodavali kao roba. Ova kupoprodaja, budući da je bila raširena, imala je tačno utvrđena pravila kod svih naroda. Takvo što značilo je to da je čovjek mogao biti lišen slobode u tačno određenim i definiranim okolnostima te potom prodavan kao i svaka druga roba. Robovlasnik je mogao raspolagati i koristiti se robom na bilo koji način u skladu s njegovom željom. Međutim, treba reći i to da je robovlasništvo bilo bez bilo kakvih utvrđenih pravila i da je robovlasnik postupao s robom u skladu sa svojim ličnim željama, pa čak i da su ti postupci u nekim slučajevima bili neprimjereni za čovjeka. Robovlasnik je roba mogao prodati ili, pak, pokloniti. Ljudi su najčešće postajali robovi na neki od sljedećih načina: – ratom, odnosno nadvladavanjem jedne strane nad drugom, – silom, slično onom postupku u politici pri kojem političar svim raspoloživim sredstvima želi održati vlast u svojim rukama, – skrbništvom oca nad djetetom ili muža nad ženom, budući da je otac dijete smatrao svojim plodom te je sebi pripisivao pravo raspolaganja nad djetetom, i to na način da je postupao s njim prema svojoj želji, pa je tako svoje dijete poklanjao, prodavao, unajmljivao 168

i sl. Muževi su sličnu ovlast iskazivali prema svojim ženama. Sve ovo proizlazi iz pitanja vlasništva i posjedovanja kao čovjekovog nagona da se okoristi svime u svojem okruženju, a takvo što već više puta je isticano u vezi s čovjekovim svojstvom da po svojoj prirodi žudi za stjecanjem dobra, a da, pritom, izbjegava zlo i štetu. Ukoliko ovo ljudsko svojstvo bude usmjereno na pravi put, to je faktor čovjekovog uspinjanja i usavršavanja, dok je u suprotnom takvo što faktor njegovog zastranjenja.

Historija pojave robovlasništva Iako historija ne nudi tačno, odnosno precizno izvješće o pojavi robovlasništva, ono što se može ustvrditi kao zaključak iz historijskih istraživanja jeste to da se robovlasništvo najvjerovatnije pojavilo zajedno s ratnim zarobljenicima, a potom se takav odnos prenio i na djecu i žene. Robovlasništvo je bilo prisutno među svim starim narodima, pa tako i među onim što su naseljavali Indiju, Grčku, Rim i Perziju. Robovlasništvo je bilo prisutno čak i među nebeskim vjerama poput judaizma i kršćanstva. Islam je, također, potvrdio ovu praksu, ali joj je ujedno propisao mnoge otežavajuće odredbe. Upravo je islam sa svojim brojnim otežavajućim propisima u vezi s robovlasništvom pridonio tome da robovlasništvo bude ukinuto 1890. godine. U jednoj svojoj knjizi koja se bavi istočnim i zapadnim svijetom Ferdinand Tutel u vezi s ovom temom ustvrđuje sljedeće: robovlasništvo je bilo rašireno kod starih naroda. Robovi su uglavnom bili ratni zarobljenici poražene strane. Ova praksa bila je isto tako prisutna i među Jevrejima, Rimljanima, Grcima i Arapima prije pojave islama, a i u islamu je bila prisutna u okviru posebnog zakona. Međutim, s vremenom robovlasništvo je nestalo, tako da je po prvi 169

put proglašeno zabranjenim u Indiji 1843. godine, potom i u Francuskoj 1848, u Sjedinjenim Američkim Državama 1865, u Brazilu 1888, da bi 1890. godine u Briselu na zvaničnoj konferenciji o robovlasništvu u potpunosti bilo proglašeno zabranjenim. Zaključci ove konferencije bili su objavljeni u cijelom svijetu. Danas još uvijek postoje tragovi robovlasništva u nekim afričkim plemenima i u zabačenijim dijelovima Azije. Razlog ove zabrane jeste jednakost prava i obaveza za sve ljude, kao nužnosti ljudskog života.

Stav islama o robovlasništvu Kao što je već u prethodnom dijelu teksta rečeno, glavni uzroci pojave robovlasništva su rat, provođenje sile, kao i skrbništvo oca nad djetetom, odnosno muža nad ženom. Prvo ograničenje koje je islam uveo u vezi s pitanjem robovlasništva jeste dokidanje drugog oblika robovlasništva, jer je islam dokinuo sve oblike podjela, odnosno, u islamskoj interpretaciji, svi ljudi su jednaki, bilo da se radi o vladaru ili podaniku, roditelju ili djetetu, sucu ili okrivljenom, bilo, pak, o oficiru ili vojniku itd. Islam svakom pridaje pravo na posjedovanje. Mišljenja i želje svakog pojedinca smatraju se poštovanim. Islam je svima dozvolio to da se na jednak način koriste svojim pravima. Zaradu svakog čovjeka islam smatra njegovim isključivim vlasništvom. Islam vladaru nije dao ovlasti osim u onoj mjeri u kojoj je takvo što nužno u cilju provedbe zakona, kao i brige o općedruštvenim interesima. Islam se prema vladaru odnosi jednako kao i prema ostalim pojedincima zajednice, izuzev kad su u pitanju općedruštvene koristi. Islam dokida sve lažne vrijednosti i kompetencije vladara. Čak i samo ovakvim svojim sudom, islam je u potpunosti otklonio mogućnost da neko snagom sile svojeg položaja ili imetka nekog drugog dovede u robovski položaj. S druge strane, islam je definirao i ograničio skrbništvo oca nad djetetom. Zapravo, zauzvrat očevoj vlasti nad 170

djetetom, islam je na pleća oca položio tešku zadaću odgoja i podučavanja, a sa dostizanjem zrelosti djeteta i njegovog punoljetstva, i taj vid vlasti oduzima se od oca. Nakon punoljetstva i društvene zrelosti, dijete, a tad već čovjek, ima pravo na samostalno promišljanje i ispoljavanje svojih potreba i želja. Naravno, islam, istovremeno, insistira na trajnom poštivanju djece prema roditeljima, kao i na zahvali za ogromni roditeljski trud pri njihovom odgoju. Isto tako, islam je dokinuo dotadašnji oblik vlasti muža nad ženom. Islam je ženi podario istu društvenu vrijednost kao i muškarcu. Na temelju ovog, muškarac i žena dva su temelja društva. Kur’anskom odredbom da se prednost među ljudima mjeri jedino njihovom bogobojaznošću, islam je dokinuo sve ostale vidove privilegija. Kur’an kaže:

َ َ ً ُ ُ ْ ُ َ ْ َ َ َ َ‫َ َ ُّ َ َّ ُ َّ َ َ ْ َ ُ ّ َ َ َ ُ ى‬ ‫وبا َوق َبائِل‬ ‫يا أيها انلاس إِنا خلقناكم مِن ذك ٍر وأنث وجعلناكم شع‬ ُ َ ْ َ َّ‫َ َ َ ُ َّ َ ْ َ َ ُ ْ َ ه‬ َ َّ‫اك ْم إ َّن ه‬ ٌ ‫ِيم َخب‬ ٌ ‫الل َعل‬ ‫ري‬ ‫لتِ عارفوا إِن أكرمكم عِند اللِ أتق‬ ِ ِ

”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najviše bogobojazan; Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.”38

Islam je obznanio i to da svako bilo muškarac, bilo žena ima slobodu volje i da se na temelju toga može stupati u brak te zahtijevati od supružnika sve ono što nije u suprotnosti s Božijim Šerijatom. Islam je svakom od spolova, a u skladu s krajnjim ciljem stvaranja, odnosno tjelesnim i duševnim osobitostima, odredio prava i obaveze. Međutim, različita prava i obaveze ne afirmiraju nikakve oblike privilegija jednog spola naspram drugog. Potpuno je prirodno da svaka od dvije strane koje zajednički trebaju ponijeti teret do cilja preuzima na sebe onaj dio tereta koji odgovara nje El-Hudžurât, 13.

171

zinim tjelesnim mogućnostima. Ovo pravilo jednako vrijedi i za muškarca i za ženu u njihovom porodičnom i društvenom okruženju. Dakle, islam je iskorijenio dva od tri uzroka pojave robovlasništva. Što se ratnih zarobljenika tiče, najprije treba istaći činjenicu da islam nikad nije donio zakon niti propis po kojem bi bilo naloženo prihvatanje robovlasništva. Neki mislioci iz ranijih vremena vjerovali su da je robovlasništvo jedna od nužnosti društvenog života. Na drugom mjestu istaći ćemo i to da svi zakoni koje je islam donio govore o oslobađanju robova, a ne o afirmiranju i produljenju ropstva. Prema tome, odgovor onima koji navode prigovor da u islamu još uvijek postoji propis o oslobađanju roba kao iskupu od nekih grijeha jeste taj da upravo ovaj propis nalaže i afirmira oslobađanje roba, a ne njegovo zarobljavanje. Zaista, kako je tužno kad se prigovara islamu da još uvijek drži na snazi propis o oslobađanju robova?! U redu, budi korektan, pa malo obrati pažnju da li se kaže oslobodi ili zarobi?! Ako se kaže oslobodi, pa ima li mjesta prigovoru? Kad Kur’an govori o ophođenju s ratnim zarobljenicima, on govori na veoma logičan, ljudski i osjećajan način te propisuje takve zakone da bolji od njih nigdje u svijetu niti postoje niti će postojati. Takve propise i stavove nećemo naći ni u jednoj filozofskoj ili, pak, sociološkoj školi mišljenja. Islam donosi propise o uvjetima kretanja u rat, o otpočinjanju borbe te o ponašanju na samom bojnom polju, i to takve propise da, ukoliko oni budu praktično primjenjivani, neće se naći niko ko bi se suprotstavljao ovoj ideologiji, osim onih koji su uistinu tvrdoglavi, odnosno bez ikakve kulture i logike. Mi ovdje nećemo govoriti o tim propisima, a kako ne bismo odstupili od glavne teme. Međutim, u slučaju kad je već došlo do rata i do zarobljavanja, očito je i to kako Kur’an i u vezi s ovim donosi zakone koji su potpuno u skladu s čovjekovom prirodom. 172

َ ّ َ َْ‫َ َ ُ ُ ذَّ َ َ َ ُ َ ر‬ َ َ ْ ُ َ ُ ُ َ ْ‫َ ىَّ َ َ خ‬ ‫نت ُموه ْم فش ُّدوا ال َوثاق‬ ‫اب حت إِذا أث‬ ‫الرق‬ ِ ِ ‫فإِذا لقِيتم الِين كفروا فضب‬ َ َ ْ َ َ َ َ َ َ َ ْ َ ُ ْ َ ْ‫َ ىَّ َ َ َ ح‬ َّ‫ه‬ َّ ‫فَإ َّما َم ًّنا َب ْع ُد‬ ُ‫الل‬ ‫ِإَوما ف َِداء حت تضع الرب أوزارها ذل ِك ولو يشاء‬ ِ َ َ ْ ُ ْ َ َ‫لاَ َ ر‬ ُ ُ َ َّ‫َ ذ‬ َّ‫ه‬ ُ َ ْ َ ََُّْ ْ َ َ ِ‫يل الل‬ ِ ‫نتص مِنهم ول‬ ِ ِ ‫كن يِلبلو بعضكم بِبع ٍض والِين قتِلوا ىِف سب‬ َ ْ َ َّ ُ َ َ ‫ضل أع َمال ُه ْم‬ ِ ‫فلن ي‬ ”Kad se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovom putu poginu.”39 Dakle, ukoliko ste primorani, a s obzirom na to da ste se našli suočeni s ratnicima koji su sablje mržnje izvukli na vas i koji sipaju po vama bombe neprijateljstva i zlobe, pa po šijama ih udarajte i tijela im bez glava ostavljajte, i to tako odlučno i čvrsto uradite sve dok ih ne oslabite, odnosno sve dok dobro ne osjete pritisak i težinu ratovanja, i dok ne okuse njegovu gorčinu i teškoću. Oborite ih na koljena. Kad to uspijete, onda ćete ih zarobiti. A tad više nije vrijeme pokazivanja snage i čvrstine. Oni više nisu buntovnici, oni su od tog trenutka zatočenici u vašim jakim rukama. U ovom trenutku pokazuju se osjećaji, lijep moral, ljudskost, sažaljenje, plemenitost, velikodušnost. Ukoliko nemate potrebu te ukoliko ste dovoljno imućni, pa onda ih sužanjstva oslobodite, a kako bi se vratili svojim porodicama. Ukoliko, pak, želite to da od njih nešto dobijete, otkupninu zahtijevajte, pa ih onda pustite. Ovakva otkupnina može biti ratna odšteta ili razmjena ili, pak, bilo šta drugo što smatrate korisnim za vas. Ovo su bile sve kur’anske naredbe vezane za ratne zarobljenike. Sad ćemo se osvrnuti na tumačenje koje nam je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ostavio kroz svoju praksu. Muhammed, 4.

173

U Poslanikovoj praksi kao načinu tumačenja Kur’ana uočavamo još dvije stvari u vezi s ratnim zarobljenicima. Poslanik nam kaže i to da, ukoliko su zarobljenici opasne osobe te ukoliko bi oni, čim bi bili pušteni na slobodu opet postupali isto kao i prije te ukoliko bi, tako, ponovno bili prijetnja drugima, onda ih treba ubiti ili ih tretirati kao roblje. Dakle, postoje ukupno četiri propisa. Islamski vladar, u skladu s uvjetima i sa situacijom, može izabrati bilo koji od njih. Propisi ove vrste, utemeljeni u Kur’anu i u sunnetu, su sljedeći: a. oslobađanje, b. uzimanje otkupnine bilo u obliku novca, ratne odštete, bilo kao razmjena zarobljenika, c. ubijanje, ukoliko je zarobljenik opasan, d. porobljavanje i iskorištavanje. Razlog zbog kojeg dva posljednja propisa, odnosno ubijanje i zarobljavanje, nisu spomenuta u Kur’anu, već se tumače kroz sunnet, po mišljenju nekih fakiha, jeste taj da se na ovaj način ukaže na drugorazrednost tih propisa, odnosno na činjenicu da oni ovise o konkretnim uvjetima i o procjeni islamskog vladara. Ali i mimo svega istaknutog, sam islamski vladar posjeduje određene ovlasti i slobodu odlučivanja i on može donijeti odluku u cilju sveopće dobrobiti, odnosno koristi za sav islamski svijet. Prema tome, ukoliko vladar procijeni da porobljavanje neće donijeti dobrobit muslimanima, on neće postupati sa zarobljenicima kao s robljem, pa će samim tim činom sprovesti vjerski propis. Takvo što prepušteno je na volju islamskom vladaru, a koji djeluje u skladu s islamskim pogledom na svijet. Neki su postavili pitanje da li je moguće i to da je islam putem sunneta dozvolio porobljavanje zarobljenika, a kako bi i sam uzvratio istim, s obzirom na to da je poznato da je u ovo vrijeme porobljavanje bilo uobičajena praksa? Znači, s obzirom na to da su oni vaše ljude zarobili, i vi uzvratite istom mjerom, pa njihove muškarce i zarobljenike uzmite za roblje. Da li je ovakvo što ovim motivirano? 174

Mnogi smatraju da je upravo želja uzvraćanja istom mjerom bila razlog zbog kojeg je islam dozvolio robovlasništvo. S obzirom na to da su oni postupili tako, onda i vi onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom.

َ ْ ْ َ ُ َ َ ْ ْ ْ ُ َ ‫ف َم ِن اع َت َدى َعليْك ْم فاع َت ُدوا َعليْهِ ب ِ ِمث ِل َما اع َت َدى َعليْك ْم‬

”Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom.”40

Ukoliko bi svjetska zajednica u pogledu kulture i morala dosegla razinu na kojoj zarobljenike ne bi uzimala za roblje i ukoliko bi na nivou cijelog svijeta ova praksa bila dokinuta, šta bi nam islam na ovo rekao? Islam bi nam rekao da je muslimanima preče da urade takvo što, odnosno da uzvrate i da oslobode robove. Islam nije došao da bi zarobio čovjeka, štaviše, islam je došao da čovjeka oslobodi od svakog oblika ropstva, čak i od okova nemorala. Islam je došao da bi skinuo s čovjeka okove neznanja.

َ ْ َ َ‫َ َ َ ُ َ ْ ُ ْ رْ َ ُ ْ َ َ ْ َ َ َّ ا‬ ‫ت َعليْ ِهم‬ ‫ويضع عنهم إِصهم واألغالل ال ىِت كن‬

”...koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.”41

Moguće je da neko prigovori: u svakom slučaju pitanje robovlasništva jedno je od pitanja koje se tretira u islamskim propisima, a ovaj propis čovječanstvo je danas uspjelo dokinuti zahvaljujući umnom napretku i civilizaciji. Prema tome, tok vremena i svjetska zajednica svojim napretkom mogli su dokinuti jedan islamski propis, a što je u suprotnosti ili je čak kontradiktorno s obzirom na hadis koji kaže da ono što je Muhammed, s.a.v.a., dostavio ljudima kao halal ostaje halal do Sudnjeg dana, a ono što je dostavio kao haram ostaje haram do Sudnjeg dana. Dakle, dokinut je islamski propis. El-Bekare, 194. El-A’râf, 157.

40 41

175

U odgovoru možemo reći to da je svaki od ljudskih zakona, uključujući i one islamske sačinjen iz dva dijela. Jedan dio je tema ili predmet rasprave, a drugi dio je sam propis. Naprimjer, kažemo da ukoliko neko počini krađu, za njega vrijedi izvjesni propis. Na ovom primjeru vidimo i to da je odsijecanje ruke propis koji vrijedi u slučaju krađe. Sada želimo vidjeti da li će taj propis biti dokinut ukoliko se ne desi krađa ili ukoliko ne postoji predmet na koji se odnosi ovaj propis. Ne treba dodatno naglašavati to da se ovdje ne radi o dokidanju zakona, već je u pitanju nepostojanje predmeta na koji se odnosi propis. Navest ćemo još jedan primjer. Kršenje pravila i propisa u saobraćaju, kao i nepridržavanje policijskih naredbi, povlače za sobom kaznene mjere. Da li se može reći da su na selima i u pustinjama saobraćajni i policijski propisi dokinuti? Ne, to ne možemo reći zbog toga što tamo ulice ne postoje, kao ni semafori, pa ne postoji ni zabrana polukružnog okretanja. Potpuno je prirodno da nema ni kazne. Prema tome, nepostojanje teme ili predmeta nije isto što i dokidanje propisa. Ukoliko se tema ili predmet na koji se propis odnosi jave, njegovo provođenje te izvršavanje i dalje ostaje obavezno. Dakle, i pored promjenljivosti svijeta, islamski zakoni ne nestaju i ne bivaju dokinuti. Ovakvo što desilo bi se ukoliko bi se zakoni donosili za pojedinačne i konkretne slučajeve. Međutim, promjenom teme propisa ne dolazi do promjene općih zakona, s obzirom na to da islam nikad nije donosio propise koji se odnose na promjenljive životne situacije, već je, suprotno tome, propise postavio na opća načela, takva koja nikad nisu podložna promjenama. S obzirom na to da su ova načela nepromjenljiva, ne mogu se ni dokinuti. Uzmimo primjer čistoće. Rečeno nam je to da musliman mora biti čist i uredan. Hadis kaže i to da je čistoća dio vjere. Ovo je jedan opći propis, a kriterij čistoće u vanjskom svijetu za svako vrijeme određuju ljudi tog vremena, kao i uvjeti te mogućnosti u kojima čovjek živi. Dakle, opća načela i propisi neprolazni su i ne mogu se dokidati. 176

REZIME

U cilju sažimanja svih prethodnih rasprava te, ujedno, i odgovora na nova moguća pitanja, ukratko ćemo se osvrnuti na dosad rečeno.

Razlike među poslanicama Kroz prethodna izlaganja objasnili smo to da se poslanici, mir s njima, dijele na dvije skupine, a s obzirom na vrstu obaveze i zadatka, kao i razlog njihovog slanja te da svaka od ove dvije skupine ima posebnu zadaću: – poslanici koji donose vjerozakon, – poslanici koji pojašnjavaju i promiču vjerozakon. U najkraćem, donosioci vjerozakona oni su poslanici koji su čovječanstvu donijeli Knjigu i zakon, te je njihov cilj bio uspostavljanje i primjena zakona, kao i određivanje ciljeva u društvu, a kako bi se na taj način spriječili svi raskoli i razmirice koji se prirodno javljaju među ljudima te koji imaju korijene u samoj čovjekovoj prirodi. Poslanici ove skupine upoznavali bi čovjeka s filozofijom i svrhom stvaranja, smislom osnivanja zajednice i društvenog života te bi mu pokazivali put ka istinskoj i zbiljskoj sreći. S druge strane, pak, ona skupina poslanika koja nije donosila vjerozakon, općenito je imala dvije zadaće. Prva njihova zadaća bila je širenje te unapređenje prethodnog vjerozakona, kao i pojašnjavanje propisa koje je donio prethodni poslanik. Druga njihova zadaća bila je sprečavanje raskola i novotarija koje su plasirali neki vjerski učenjaci, kao i svi oni koji su unosili 177

novotarije u Šerijat. Već smo rekli i to da je nakon dolaska vjere i Šerijata sama vjera, kako Kur’an kaže, postala predmet raskola i uzrok neslaganja, razdvajanja i grupiranja u društvu. Ovdje je moguće postaviti pitanje kakvu su obavezu i dužnost imali poslanici koji nisu donosili vjerozakon, a živjeli su prije dolaska poslanika s vjerozakonom? Navođenjem razlika između vjerovjesnika i poslanika, istovremeno je odgovoreno na ovo pitanje. Rečeno je i to da je vjerovjesnik ona osoba koja ima čast primanja vijesti iz skrivenog svijeta, kao i pozivanja ljudi ka tevhidu, moralu, ljudskim vrlinama te čast njihovog podsjećanja na proživljenje, dok je poslanik osoba koja ima posebnu poslanicu, i on ljudima upotpunjuje dokaz na takav način da, ukoliko ga prekrše ili poreknu, snaći će ih goleme nevolje i na njih će se spustiti kazna. Dakle, oni poslanici koji su dolazili prije poslanika donosioca Šerijata, samo su pozivali ljude ka tevhidu i ka moralnim vrlinama. Koji je poslanik ljudskoj zajednici donio prvi Šerijat? Šta se može navesti kao argument za ovakvo što s vjerskog stajališta? Allame Tabatabai, r.a., u cilju odgovora na ovo pitanje upućuje na usporedbu dva kur’anska ajeta kao na argumente koje u vezi s ovim vjera nudi, a to su 213. ajet sure El-Bekare i 13. ajet sure Eš-Šura.

ََ ََ َ ّ‫اَ َ َّ ُ ُ َّ ً َ َ ً َ َ َ َ ُه‬ َ ‫الل انلَّب ّي‬ َ ‫ني ُمبَ ّ رِش‬ ‫نزل َم َع ُه ُم‬ ‫ين َو ُمنذِرِين وأ‬ ‫كن انلاس أمة واحِدة فبعث‬ ِِ ِ ْ ََُْ َ َََْ ََ ْ‫حْ َ ّ َ ْ ُ ين‬ َ ‫الْك َِت‬ َّ ِ ‫حك َم َب َ انل‬ ‫اب بِال ِق يِل‬ ِ‫اس فِيما اختلفوا فِيهِ وما اختلف فِيه‬ َ ْ ُ َ ّ َ ْ‫َ ْ َ َ ْ ُ ُ ب‬ ُ ُ َ َّ‫َّ ذ‬ ّ‫ُه‬ َ ‫الل ذَّال‬ ‫ِين‬ ‫ات َبغ ًيا بَيْ َن ُه ْم ف َه َدى‬ ‫ِين أوتوهُ مِن بع ِد ما جاءتهم اليِن‬ ‫إِال ال‬ َ‫ى‬ ْ ََُْ َ ْ َُ ََ َ ّ‫َ حْ َ ّ ْ َ ُه‬ ْ َ َ ‫اط‬ ِ‫آمنوا ل ِما اختلفوا فِيهِ مِن ال ِق بِإِذنِهِ والل يهدِى من يشاء إِل ر‬ ٍ ‫ص‬ َ ْ ُّ ‫يم‬ ٍ ِ‫مستق‬ ”Svi ljudi sačinjavali su jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti opomene, i po njima 178

je slao Knjigu, samu Istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi oni slagali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kad su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu Istinu o onom u čemu se nisu slagali. A Allah ukazuje na pravi put onom kome On hoće.”42 Ovi ajeti zapravo nam kazuju to da su ljudi živjeli na jedan prost i jednostavan način u jednoj zajednici, ali su, zahvaljujući intelektualnom napretku, usložnjavanju života i želji za što većim okorištavanjem prirodnim dobrima, bili suočeni s raskolima u društvu. S ciljem sprečavanja raskola i razjedinjavanja, Uzvišeni Gospodar slao je poslanike s Knjigama i zakonima. Jamac provođenja i primjene ovih zakona su prijetnje i radosne vijesti koje su donosili poslanici. Oni su u društvenim sporovima sudili isključivo po Istini. Možemo primijetiti i to da je u ovim ajetima pojašnjen temeljni razlog spuštanja Knjige i dostave vjerozakona, kao i to da se ovakvo što smatra početkom slanja Šerijatâ. Na osnovu istog ovog Šerijata, Uzvišeni je pozvao ljude na to da se pridržavaju zakona te im je ovim putem zajamčio slobode koje su odobrene Šerijatom. U suri Eš-Šura, prilikom govora o Šerijatima i o potpunosti islamskog vjerozakona, kaže se i sljedeće:

َ َّ‫ُ ً ذ‬ َّ‫ى‬ َ ّ َ ّ ُ َ َ َ َ‫ر‬ ‫ِين َما َوص بِهِ ن‬ ِ‫وحا َوالِى أ ْو َحيْ َنا إِليَْك َو َما َو َّصيْ َنا بِه‬ ِ ‫شع لكم مِن ادل‬ َ َ ُ َ َ َ‫ِيم َو ُموسىَ َوع ى‬ ّ ‫ِيموا‬ ُ ‫ِيس أ ْن أق‬ َ ‫ادل‬ َ ‫إب ْ َراه‬ ِ‫ِين َوال ت َتف َّرقوا فِيه‬ ِ ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’”43

El-Bekare, 213. Eš-Šura, 13.

42 43

179

Ovaj ajet jasno ukazuje na činjenicu da je proces objave i dostavljanja Šerijata započeo s hazreti Nuhom, a.s., te da je okončan s Muhammedom, s.a.v.a. Allame Tabatabai, r.a., nakon navođenja ova dva ajeta kaže i to da se temeljem njihove usporedbe, kao i dubokim promišljanjem o njima može izvesti nekoliko zaključaka:

1. Sveobuhvatnost islama Lahko se može dokazati to da sveta vjera islam u sebi obuhvata sve propise i zakone koji su postojali u prijašnjim Šerijatima, ali i zbilje te učenja koje nisu postojale u njima. Upravo zbog toga, islamski Šerijat posjeduje izvjesnu kompletnost, a u odnosu na sve druge Šerijate. Dokaz za ovakvo što jeste i to što ajet podsjeća na dar koji je podaren islamskom ummetu i sljedbenicima škole Kur’ana. Da kojim slučajem nije bilo ove sveobuhvatnosti i potpunosti, ne bi bilo mjesta ni za podsjećanje na vjeru islam.

2. Šerijati se oslanjaju na Objavu Šerijate i sunnete koji su spušteni od strane Uzvišenog Gospodara s ciljem upute čovjeka i koji se oslanjaju na Objavu, čini upravo pet navedenih Šerijata te nema drugih Šerijata koji dolaze od Objave. Nužno je naglasiti dvije stvari u vezi s ovim. Prva je ta da prije Nuha, a.s., nije postojao Šerijat ili zakon koji bi otklanjao raskole. Takav jedan zakon niti je dostavljen putem Objave niti je ljudska zajednica, oslanjajući se na moć razmišljanja i razuma, ponudila takav zakon. Druga stvar je ta da su svi poslanici poslije Nuha, a.s., pa do vremena Ibrahima, a.s., slijedili i promicali Nuhov Šerijat. Nakon slanja hazreti Ibrahima, a.s., pa sve do pojave Musaa, a.s., također, svi su slijedili i promicali Ibrahimov Šerijat. Takvo što nastavilo se i od pojave Musaa, a.s., pa do Isaa, a.s. 180

3. Ulul-azma ili donosilaca Šerijata bilo je pet S obzirom na činjenicu da 13. ajet sure Eš-Šura s jedne strane uspoređuje islamski Šerijat s ostalim Šerijatima, dok, s druge strane, ukazuje na njegovu sveobuhvatnost, možemo zaključiti to da, ukoliko bi postojao Šerijat mimo ovih pet, zasigurno bi i on morao biti ovdje naveden, jer cijeli kontekst ajeta jeste takav da pojašnjava ovu zbilju. Dakle, poslanike Ulul-azma čini samo pet spomenutih poslanika, mir s njima.

4. Svi Šerijati u cjelini čine jednu vjeru U ovom ajetu na jasan način je rečeno to da svi Šerijati sačinjavaju jednu vjeru i da se ona treba na ispravan način ispovijedati te da, pritom, ne smije dolaziti do raskola. Takvo što uvjetovano je time što je jedan dio božanskih propisa postojao u svim Božanskim vjerama, te je sasvim jasno da će čovjek sve dok bude postojao i imao šerijatsku dužnost ovakve propise provoditi. Dakle, ti propisi zauvijek su važeći i obaveza njihove primjene u društvu jasna je i neizbježna.

5. Dokidanje ajeta Također, ovaj ajet pojašnjava značenje dokidanja propisa, jer postojali su neki propisi koji su vrijedili samo u okvirima jednog Šerijata, dok su s dolaskom novog Šerijata bivali dokinuti. Dokidanje je, dakle, pokazatelj valjanost tog propisa za tačno određeni period, u vezi s kojim je još od samog početka bio jasan njegov privremeni karakter. Takvo što, naravno, ne znači i to da je taj propis zastario, prevladan ili, pak, neispravan, kao ni to da ovakav propis više nema nikakvu vrijednost. Dokinuti propis zauvijek je propis koji je došao s Istinom, s tim što on vrijedi samo za jednu određenu skupinu ljudi, kao i za određeni period. 181

Prema tome, osnovne razlike između ljudi s obzirom na odnos prema ovakvom propisu jesu u tome da jedna skupina ljudi ovakav propis posmatra kao Božiji propis te ga primjenjuje, dok ostali na njega gledaju samo kao na propis koji je poslan od Boga, ali, pritom, oni nemaju obavezu da djeluju u skladu s njim. Upravo je ovakvo što značenje ajeta koji kaže: ”Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” Zapravo, sve propise smatrajte Božijim propisima, ali, neki propisi ne nameću obavezu njihove primjene. Zbog toga je u spomenutom ajetu zapovijed o ispovijedanju jedne vjere i o nerazilaženju pri tom izrečena u općem obliku i ne odnosi se samo na propise koji se tiču zajedničke im vjere, već uključuje i zajedničke, ali i zasebne propise. Jedina razlika jeste u tome što je u pogledu zajedničkih propisa potrebno i vjerovanje i djelovanje, dok je u pogledu zasebnih propisa jednog Šerijata dovoljno vjerovanje u njihovu istinitost.

Nadnaravnost Kur’ana u obznanjivanju Šerijata Časni Kur’an je, kao što je prethodno već istaknuto u vezi s pitanjem razloga slanja poslanika, obznanio činjenicu do koje su mislioci i pisci historije civilizacije i čovječanstva došli tek nakon četrnaest stoljeća. Riječ je o pitanju jedinstva zajednice, kao i o nepostojanju razilaženja u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Danas se vjeruje u to da su ljudi u prošlosti živjeli bez ikakvih raskola, u uzajamnom pomaganja te suživotu punom tolerancije, pri čemu nije dolazilo ni do najmanjih razmirica među ljudima. Zbog ovako prostog i jednostavnog života u zajednici, nije postojalo pitanje privatnog vlasništva, kao ni pitanje udobnosti i raskoši. Svi ljudi živjeli su jedni pored drugih kao porodica. Razlog njihovog zajedničkog života bio je strah od prirodnih opasnosti, kao i od divljih zvijeri. Upravo stoga, među njima nije bilo neprijateljstva niti želje za prestižem. Međutim, uslijed napretka 182

zajednice, čovjek je došao do one razine na kojoj se pojavilo pitanje okorištavanja životom drugih ljudi. Temeljni razlog pojave raskola jeste želja za stjecanjem koristi i dobra, uz očuvanje od štete, a kao onih nastojanja koja su duboko utkana u biti svakog čovjeka. Da se zakonom i vladavinom nisu spriječili ovakvi raskoli, zajednica bi bila razorena i uništena te bi završila u bezdanu nestanka. Upravo stoga Kur’an razmatra pitanja nepostojanja raskola i složenog života, te ustvrđuje to da je raskol nastao kao rezultat razvoja i širenja životnih potreba, a što je, opet, samo po sebi, vodilo do potrebe slanja poslanika i do objave Knjiga i zakona, te uzrokovalo ponovnu pojavu raskola oko samog Božijeg zakona, ali i iznalaženja logičkih rješenja. Ovakvo što jedna je od znanstvenih nadnaravnosti Časnog Kur’ana, a s obzirom na to da Kur’an ljudsku historiju koja je stara nekoliko hiljada godina spominje i analizira na takav način da znanstvenici tek četrnaest stoljeća nakon potvrđuju iste stavove. Božija praksa takva je da čovjeka poziva ka Istini na temelju znanja i obaviještenosti, a zajednicu poziva ka poštivanju zakona. Donošenjem radosnih vijesti i opomena, vjera jamči primjenu i poštivanje tog zakona. Dakle, zakonodavstvo, odnosno poziv da se živi u skladu sa zakonom, zabrana kršenja prava drugih i sprečavanje anarhije, po prvi put javlja se u ljudskoj zajednici s Objavom. Nakon svega rečenog, možemo konstatirati to da je neoprostiva uvreda optužiti vjeru za to da ne odobrava zakon i slobodu. Moguće je da neko na ovom mjestu postavi pitanje: Ako je Nuh, a.s., prvi donio zakon, nužno moramo reći i to da prije njega nije bilo poslanika, a mi vrlo dobro znamo da takvo što nije tačno, te da je hazreti Adem jedan od Božijih poslanika? Pri odgovoru na ovo pitanje ukazat ćemo na razliku u tome kad kažemo da nije bilo Knjige i Šerijata u odnosu na to 183

kad kažemo da nije bilo poslanika. Zakon je nužan tek onda kad se pojave raskoli i sukobi čije rješenje traži se upravo u okviru zakona. Prije Nuha, a.s., zajednica nije bila dovoljno uznapredovala niti je bila dovoljno složena za to da bi se u njoj javljali raskoli i sukobi te da bi se, samim tim, osjetila potreba za zakonom. Čak i danas, u mnogim zabačenim selima postoje male zajednice koje žive krajnje prosto, i ukoliko slučajno dođe do nekog konflikta, glava tog plemena, imajući u vidu dobrobit zajednice, sprečava sukob te pomiruje zaraćene strane. Ali, prisustvo poslanika nužno je i u ovakvim zajednicama, jer sve zadaće poslanika te razlozi njihovog slanja nisu ograničeni samo na provedbu društvenih zakona, već se ogledaju i u pozivanju ljudi u jednoboštvo, odnosno u njihovom odvraćanju od idolopoklonstva, a kako bi se, na taj način, ljudi pozvali ka poboljšanju ličnog i društvenog morala. To su veoma važne obaveze Božijih poslanika. Oni su, mir s njima, imali zadatak da poduče ljude načinu obavljanja ibadeta, potom načinu obraćanja Uzvišenom Gospodaru, kao i načinu uspostavljanja dobrih i moralnih odnosa među ljudima. Pitanje proživljenja jedno je od temeljnih pitanja u životu svakog čovjeka, a ova pitanja mogu pojasniti samo oni koji su obaviješteni o skrivenom svijetu, a to su poslanici. Dakle, ukoliko se kaže da je Nuh, a.s., prvi poslanik koji je donio Šerijat, Knjigu i zakon, takvo što, istovremeno, nije negacija drugih poslanika, a posebno ako se ima u vidu to da je osnovna zadaća poslanika pozivanje ka jednoboštvu i bogobojaznosti te da je takvo što stvar koja je nužna i potrebna u svim razdobljima i u svim pokoljenjima.

Vjera kao predmet raskola Iz dosadašnjeg izlaganja postalo je jasno to da se sve stvari, pa čak i moralne vrline u materijalnom svijetu, a zbog postojanja trvenja i sukoba kao njegove neodvojive 184

osobine, suočavaju s problemima. Ukoliko u jednoj zajednici ne postoje sukobljenosti, onda je takva zajednica nedovoljno razvijena i društveno nezrela. Nerazvijenost i nezrelost zajednice njena je manjkavost, ali takvo što ima i svojih dobrih strana, a jedne od njih jesu i nepostojanje sukoba, raskola, ubistava i krvoprolića. Ipak, napredak i razvoj zajednice, a što je samo po sebi dobro za nju, ima druge manjkavosti, a to su raskol, iskorištavanje, eksploatacija i kolonijalizam. Ni vjera nije pošteđena ovog zakona. Vjera koja je došla da upozna ljude sa Šerijatom i zakonom te da ih pouči istinoljubivosti, potom da uspostavi vladavinu zakona u društvu, kao i da bude jamac provedbe zakona posredstvom ovosvjetskih i onosvjetskih nagrada i kazni, nakon što je sve to uspjela uraditi, i sama je postala predmet razilaženja, odnosno došlo je do mezhepskih raskola. Međutim, mezhepski raskoli nisu rezultat neznanja i neobaviještenosti. Naprotiv, nastali su potpuno svjesno kao rezultat slijeđenja i obožavanja strasti, sopstvenog nefsa, kao i vezanosti za materijalni svijet ili, kako to reče šehid Mutahari, takvo što jedna je vrsta materijalističkog morala. Ovaj raskol prije svega je izazvala vjerska ulema. Osoba koja je nešto učenija od drugih lakše se povodi za strašću časti te tumači vjeru na poseban način, a koji nije u skladu s vjerskim duhom. Na taj način, ovakva osoba uvodi novotariju u vjeru te okuplja oko sebe skupinu ljudi. Upravo ovako, vjera se malo po malo razgranala u različite frakcije. Ovakav pristup u potpunoj je suprotnosti sa samom vjerom. U vezi s tim Dželaludin Rumi Mevlana kaže: Sagradili su mesdžid na džehennemskom mostu, s Bogom se htjeli poigrati. Namjera bila im je razjediniti prijatelje Poslanika Allahovog, kad će milost Istine prepoznati svaki brbljavac?44 Dželaludin Rumi: Mesnevija, knjiga 2., distih 2860-2861.

185

Pogledajmo kako o ovome Kur’an na lijep način govori:

َ َْ َ َ ُ ََْ ‫ح ُتون‬ ِ ‫أتع ُبدون ما تن‬ ”Kako možete da se klanjate onima koje sami klešete?”45 Čovjek unese novotariju u vjeru i potom poziva ljude tome. Idolopoklonstvo i mnogoboštvo ne odnose se samo na kamene kipove. Nekad uvođenje jedne prakse, pa čak i jednog zikra, može biti činilac zastranjenja čovječanstva. Ovakav oblik idolopoklonstva opasniji je od svih njegovih drugih oblika. Sejjid Muhammed Bakir Šefti, poznatiji kao Hudžetulislam, bio je jedan od velikih učenjaka Isfahana. Džamija Sejjid u Isfahanu upravo njemu zahvaljuje svoje ime. Bio je jako bogobojazan, kao i takvog mišljenja da mudžtehid – islamski sudac sam treba provesti šerijatsku kaznu. Ukoliko bi se dokazalo da je neko krao ili, pak, počinio neki drugi prekršaj, on bi nad njim izvršio šerijatsku kaznu. Ovakva njegova praksa u društvu je uspostavila sigurnost i mir. Suočeni s ovakvim rezultatima i plodovima njegovog rada, ljudi su ga iz dana u dan sve više cijenili i voljeli. Nije bilo kuće u kojoj spomen na njega nije bio dočekan s ljubavlju. Međutim, u tom vremenu našao se čovjek čije je i znanje i bogobojaznost bila upitna, ali takav da je bio spreman na to da oko sebe okuplja ljude protiv Sejjida te da se, na taj način, promovira. Jednog dana njegovi muridi mu dođoše s viješću da je Sejjid izvršio kaznu nad jednim čovjekom i da svi ljudi uče dove za Sejiida. Jedan od murida predloži da i oni dovedu nekog prekršioca te da izvrše kaznu nad njim. Prisutni se usprotiviše, a s obzirom na to da su ljudi Sejjidu najprije dovođeni na ispitivanje, a tek po dokazivanju njihove krivice, nad njima se izvršavala Božija kazna. Murid na to reče da ni takvo Es-Sâffât, 95.

186

što ne predstavlja problem te da samo treba dovesti čovjeka s kojim će se učiniti nedolično djelo. Kad se dokaže da je počinjeno nedolično djelo, nad čovjekom će se izvršiti kazna. Jasan je način na koji Kur’an govori o učenjacima koji, a kako bi sebi osigurali čast i položaj, i pored toga što su upoznati s Božijim propisom, govore drugačije.

َ ْ ّ‫هّ َ َ ُ ُ َ لَىَ ه‬ ّ‫ه‬ ُ ُ َ ُ ُ َ ‫كذ‬ ‫ِب‬ ‫َو َيقولون ه َو م ِْن عِن ِد اللِ َو َما ه َو م ِْن عِن ِد اللِ ويقولون ع اللِ ال‬ َ َ ُ ‫َوه ْم َي ْعل ُمون‬

”Govore: ‘To je od Allaha!’ – a to nije od Allaha, i o Allahu svjesno govore laži.”46

Upravo stoga Kur’an, a kad pojašnjava svrhu i filozofiju slanja vjerovjesnika, u nastavku kaže:

ْ ُ َ ّ َ ْ‫َ ْ َ َ ْ ُ ُ ب‬ ََ ْ ُ ُ َ َّ‫َّ ذ‬ ‫ات َبغ ًيا بَيْ َن ُه ْم‬ ‫ِين أوتوهُ مِن بع ِد ما جاءتهم اليِن‬ ‫اخ َتلف فِيهِ إِال ال‬

”A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data (Knjiga), i to kad su im već bili došli jasni dokazi.”47

Iz ajeta se jasno zaključuje to da je povod drugog raskola upravo bio u vezi s pitanjem vjerskih učenja i propisa, odnosno zbog vjere od strane pobožnih i sljedbenika vjere. Nažalost, ovakvi raskoli i sukobi ne posljeduju dobrim, a s obzirom na to da su oni rezultat neznanja, odnosno plod čovjekove želje da krši zakon te da slijedi nefsanske strasti. U skladu s kur’anskim upozorenjem i s prijetnjom, na svakom vjerniku jeste to da, onoliko koliko je u njegovoj moći te koliko je za takvo što sposoban, uloži trud u razumijevanje vjere, a kako ne bi zapao u nevjerstvo tražeći blaženstvo i Ali ‘Imrân, 78. El-Bekare, 213.

46 47

187

sreću putem vjere. Upravo zato u Kur’anu se ističe činjenica te se upozorava na nju da, nakon dolaska vjere i njenih zakona te nakon otklanjanja nesuglasica i sukoba, u sljedećoj fazi sama vjera biva razlog sukoba i razmirica, i to od strane onih koji imaju uvid u vjeru. Upravo zato Kur’an se u mnogobrojnim ajetima bavi učenjacima i poznavaocima vjere. Ukazujući na njihove osobine, Kur’an jasno upozorava i na njihovu opasnost. A najveća opasnost njihova je u tome što u vjeru uvode novotarije, kao i neispravno razumijevanje te tumačenje vjere. U nastavku pogledajmo nekoliko primjera za ovakvo što:

ُ ّ‫َ الَ َ ه‬ ْ ٌ َ َ َ‫َ َ َ ْ َ ُ َ َ ُ ْ ُ ْ َ ُ ْ َ َ ْ ا‬ ‫يق ّمِن ُه ْم ي َ ْس َم ُعون ك َم اللِ ث َّم‬ ‫أفتطمعون أن يؤمِنوا لكم وقد كن ف ِر‬ َ َ َ ُ ُ‫ح‬ ُ ُ ََ ‫يَ ّ ِرفون ُه مِن َب ْع ِد َما عقلوهُ َوه ْم َي ْعل ُمون‬

”Zar se vi nadate da će vam se Jevreji odazvati i vama za ljubav vjernici postati, a neki među njima su Allahove riječi slušali, pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli.”48

Naravno, ova istina i svojstvo ne odnosi se samo na jevrejski narod. Zapravo, svako onaj ko u sebi proizvede iste ove osobine, i za njega vrijedi isti Božiji sud. Na svakom od nas jeste to da se preispita te da ustvrdi postoji li u njemu želja za spoznajom Istine te da li ulaže dovoljan napor u njezino otkrivanje i shvatanje.

َ َ َ ْ َ ُُْ َ َ َ َ ُ ُ ُ ّ‫ه‬ َ ‫فَ َويْ ٌل ّل ذَِّل‬ ‫ِين يكتبون الكِت‬ ِ‫اب بِأيْدِي ِه ْم ث َّم َيقولون هـذا م ِْن عِن ِد الل‬ َ ْ َ َ َ َّ ّ ُ َّ ٌ ْ َ ً َ ً َ َ ْ ُ َ‫َ ْ ر‬ َّ ٌ َ ْ ‫ت أيْدِي ِه ْم َو َويْل ل ُه ْم ّم َِّما يَكس ُِبون‬ ‫ل ِيشتوا بِهِ ثمنا قل ِيال ف َويل لهم مِما كتب‬ ”A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: ‘Evo, ovo je od Allaha.’ – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onog što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!”49

El-Bekare, 75. El-Bekare, 79.

48 49

188

Ova skupina ljudi stoji tačno naspram gore spomenute skupine vjernika. Oni budući vječni svijet prodaju za nešto bezvrijedno od Ovog svijeta. Ono što je veoma neobično i poučno iz cijelog kazivanja o ovim učenjacima jeste njihovo vjerovanje da će, i pored toga što su s potpunom sviješću i znanjem kršili Božije propise te što su znali da za takvo što slijedi Božija vatra kao kazna, u njoj ostati samo nakratko! Biti neznalica za svakog čovjeka veoma je loše i ružno, ali ova pokuđenost biva još veća onda kad neznanje usporedimo sa znanjem. Znanje je svjetlost. Znanje predstavlja život. Naravno, neznanje je sve ono što je oprečno znanju, odnosno tama, nemoć, slabost itd. Međutim, isto tako, ukoliko neznanje usporedimo s tvrdoglavošću i nepopustljivošću, vidjet ćemo i to da neznanje ima i svojih ljepota i prednosti. Neznanje u ovom kontekstu dobiva neku vrijednost. Nešto slično kao u slučaju odnosa između bogatstva i siromaštva. Čovjek koji priznaje svoje neznanje, pati zbog toga. Ova njegova spoznaja i priznanje sama po sebi ima vrijednost, jer ga tjera da izmijeni svoje stanje, odnosno da traga za znanjem. Suprotno tome, tvrdoglav čovjeka ne priznaje svoje neznanje, štaviše, on vjeruje u sebe, a za druge smatra to da su u zabludi i u neznanju. Časni Kur’an u vezi s jednom skupinom učenjaka kaže:

َ َ َ ْ ْ ُ َ َّ َ ّ ُ َ َ‫ك َو َما أ‬ َ ‫ِين أُ ْوتُوا ْ الْك َِت‬ َ ْ‫َولَئ ْن َأ َتي‬ َ ‫ت ذَّال‬ ‫نت ب ِ َتاب ِ ٍع‬ ‫اب بِك ِل آي ٍة ما تبِعوا ق ِبلت‬ ِ ََ ََْ ُ َ ْ َ َ ْ َ َّ ُ ْ َ ََ ْ ََُْ ْ َ َ‫اءهم ّمِن َب ْع ِد ما‬ َ ُ ‫ق ِبلتهم وما بعضهم بِتاب ِ ٍع ق ِبلة بع ٍض ولئ ِ ِن اتبعت أهو‬ َّ َ َّ ً َ َ َّ ْ ْ َ َ َ َ ‫الظالِم‬ ‫ني‬ ‫جاءك مِن العِل ِم إِنك إِذا ل ِمن‬ ِ

”I kad bi ti onima kojima je data Knjiga sve dokaze donio, oni opet ne bi prihvatili tvoju Kiblu, a ni ti nećeš prihvatiti njihovu Kiblu, niti će iko od njih prihvatiti ičiju Kiblu. A

189

ako bi se ti za njihovim željama poveo, kad ti je već došla Objava, tad bi ti sigurno nepravedan bio.”50 Zašto je ovo tačno pojašnjava sljedeći ajet, razotkrivajući njihovu tvrdoglavost zbog koje i pored znanja poriču:

َ َ ُ َ َ ُ ْ ً َ َّ ُ ُ َ ْ َ َ َّ‫ذ‬ َ ‫اه ُم الْك َِت‬ ‫اب َي ْع ِرفون ُه ك َما َي ْع ِرفون أبْ َناءه ْم ِإَون ف ِريقا ّمِن ُه ْم‬ ‫الِين آتين‬ َ ُ َ ْ َ ْ ُ َ َّ َ ْ‫يَ َ ْ ُ ُ َ ح‬ ‫لكتمون الق وهم يعلمون‬

”Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.”51

Časni Kur’an o jednoj skupini ljudi kaže da oni, istovremeno se okorištavajući i uživajući u blagodati, ujedno je i poriču.

َ‫َ ْ ُ َ ْ َ َ هّ ُ َّ ُ ُ َ َ َ َ ْ رَ ُ ُ ْ ا‬ َ ‫يع ِرفون ن ِعمت اللِ ثم ينكِرونها وأك‬ ‫ثه ُم الكف ُِرون‬

”Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču, većina njih su nevjernici.”52

Nezahvalnost i poricanje blagodati rezultira time da čovjek bude uskraćenom za tu blagodat. Isto tako, vrijedi i obrnuti slučaj. Zahvala na darovanoj blagodati, privlači sljedeću blagodat. Ukratko, prije svega trebamo se pokoriti zbilji i Istini, a kako bi se mogli okoristiti tom zbiljom i Istinom, jer prihvatanje i poricanje Istine niti je dokida niti je proizvodi. Ono što nas jedino zanima u odnosu prema Istini jeste rezultat koji mi priskrbljujemo iz tog, i to na način da njezinim prihvatanjem bivamo okorišteni, a njezinim poricanjem uskraćeni za blagodati. Zato trebamo uložiti napor da se približimo El-Bekare, 145. El-Bekare, 146. 52 En-Nahl, 83. 50 51

190

Istini i da uskladimo naš život s njom. Usto, ne trebamo prihvatati bez argumenta i razuma svaku izgovorenu riječ osobe koju mi vidimo velikom, kao što ne trebamo odbacivati bez argumenata svaku riječ onog kog držimo malim ili koga smatramo neprijateljem. Ovakav postupak čovjeka lišava mnogih zbilja i saznanja. Isto tako, Istinu i neistinu ne treba spoznavati isključivo mjerilima uzetim od same Istine. Jer u suprotnom, ukoliko mjerila ne bi bila istinita, nemoguće je doseći do Istine, čak i uz veliki trud. I na kraju, ljude treba cijeniti po Istini, a ne obrnuto. Ukoliko budemo postupali obrnuto, i rezultat našeg života bit će obrnut, sve dok jednog dana ne shvatimo da nema više vremena u kojem se može nadoknaditi propušteno. Ovdje je završio ciklus predavanja na temu filozofija okončanja vjerovjesništva. Kao vrlo važna tema je ostalo pitanje uloge učenjaka u vremenu nakon Allahova Poslanika, s.a.v.a. Nadamo se da ćemo Božijom providnošću u nekom narednom periodu obraditi i ovu temu. A naša je posljednja dova: ”Sva hvala pripada Gospodaru svih svjetova!”

191

SADRŽAJ

NUŽNOST POSTOJANJA POSLANIKA U LJUDSKOJ ZAJEDNICI ...................................................................5 1. Stvaranje nebesa i zemlje i svega postojećeg .......................6 2. Stvaranje čovjeka ...................................................................12 3. Način stvaranja i kolijevka stvorenog ................................15 4. Nužnosti koje prate stvoreno ..............................................16 5. Priroda povezanosti između Stvoritelja i stvorenog ........21 6. Zakon ”spuštanja u tačno određenoj mjeri” . ....................27 7. Način povezanosti čovjeka s ostalim stvorenjima ............31 8. Cilj stvaranja čovjeka ............................................................32 9. Postojeće prepreke čovjekovog kretanja na putu usavršavanja ............................................................37 10. Sredstva spoznaje i njihova manjkavost ............................48 11. Poslanstvo kao cilj stvaranja ................................................54 12. Racionalni dokazi o nužnosti poslanika ............................64 FILOZOFIJA OKONČANJA VJEROVJESNIŠTVA U KUR’ANU I PREDAJAMA ...........................................................69 Kur’an i okončanje vjerovjesništva .............................................69 Uzvišeni Bog od poslanika je uzeo zavjet . ................................83 Filozofija i svrha okončanja slanja vjerovjesnika ......................87 Filozofija imameta .........................................................................88 Uloga i mjesto znanja i razuma u periodu nakon okončanja vjerovjesništva . .........................................93 Znanje i razum neizbježno moraju pratiti jedno drugo . .........96 Faktori odgoja razuma . ................................................................98 1. Oslobađanje od pučkog promišljanja ...............................99 2. Oslobađanje od stega slijepog slijeđenja predaka ........108

3. Pridržavanje zahtjeva svjesnosti Boga ............................114 4. Uspostavljanje sklada unutrašnjih moći . .......................116 5. Pouzdavanje u dokaz i u argumentaciju, a ne u stavove javnog mnijenja ......................................119 6. Upućenost u naučne činjenice .........................................121 Vrata nadahnuća nisu zatvorena ..............................................137 Razlika između poslanika i vjerovjesnika ...............................148 Filozofija i smisao okončanja vjerovjesništva . ........................154 Srodna povezanost Šerijatâ s civilizacijskim periodima . ......160 Uzroci pojave robovlasništva ....................................................168 Historija pojave robovlasništva .................................................169 Stav islama o robovlasništvu .....................................................170 REZIME...............................................................................................177

FILOZOFIJA OKONČANJA VJEROVJESNIŠTVA Izdavač Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1432/2011. Za izdavača Amar Imamović Lektura Sanjin Kodrić DTP Mahir Sokolija Štampa Grin d.o.o., Gračanica Za štampariju Salih Širbegović

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-31 28-1 Filozofija okončanja vjerovjesništva : zapis predavanja šejha Akbara Eydija / [izabrao i sastavio] Amar Imamović. – Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2011. – 191 str. ; 20 cm Bibliografske i druge bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-867-04-0 COBISS.BH-ID 19038470